nis - Magazin Start

AND (i)
RCI
joj devedesetoj čeznuo za ženskim bokovima, čija starost može biti primjer
nevjerovatnog umjetničkog rada i angažmana − samo da se moglo nekako bez
te fizičke strane starosti, bez tog ponižavajućeg propadanja tijela, te svijesti o
pretijesnom i bušnom čamcu što dušu smiraju vodi... Ali, mi nismo Milosz!
Svi smo mi, na primjer, Tito, Tuđman, Slobodan, Alija – mrtva puhala, koja
ni svojim sljedbenicima ne mogu pomoći jer nisu znali pomoći sami sebi
dok je još bilo vremena.
Najtužnije u ovoj tužnoj državi/ovim tužnim državama koje smo naslijedili
jeste vidjeti starice − nane i bake i majke, none i nene − kako usamljene tumaraju
po pijacama i parkovima. One, koje su ostale same u pustim obnovljenim
stanovima i novopodignutim poratnim kućama, sve te nove, savršene
i potpuno bezlične stvari i namještaj (njihovo je sve ili izgorjelo ili popljačkano)
neće da koriste jer na njih nisu navikle, nego će ih sačuvati za svoju djecu,
a posebno za unuke, koji više ne govore jezik svojih predaka niti poznaju
roditelje svojih roditelja, niti umiju da ih, onako krhke i stare i jedva zanimljive,
zagrle starinski, od srca, kako one sanjaju, nego nekako tuđinski, uglađeno,
bez cmoktavih poljubaca i veselih usklika, kao na primjer: „Rodila nana
koliki su mi porasli!“ Sve pare, poslane za čisto njihovo zadovoljstvo i njima
lično, one pažljivo slažu na kamaricu, da ih svojoj djeci vrate kad se djeca vrate,
da imaju djeca za nedobog, a od penzijice se može živjeti ihihi, njima ionako
ništa ne treba, samo zagrljaj dragih (ne)poznatih ruku koje sanjaju: eh,
sad će juni, juli, avgust; sad će djeca; sad će starci živnuti i ljepotu toj njihovoj
mladosti udahnuti na tren, i marcipan poseban napraviti, i sirnicu, i burek;
dedo će roštilj i lozu, a ja bogme nešto posebno...
Ali tužnije od najtužnijih su starice u second hand radnjama: učini ti se nekako
da i one treba da ostanu u toj polovnoj radnji, u toj polovnoj robi, da i
njih treba objesiti u onu gomilu zgurane iznosane odjeće koju prebiraju žene
u najboljim godinama željne lijepih haljina koje ne mogu priuštiti...
Za razliku od starica, starci se kobajagi ne daju. Starice više ni u kafanu ne
žele, tamo se troše pare bezveze. Ali starci redovno odsjede svoju predugu i
bespotrebnu kafu sa svojim jaranima, istim takvim starcima, ali oni barem
imaju iluziju da su s tom kafom i pričom nešto korisno uradili danas, kao i
juče, kao i prekjuče... Oni bistre politiku i ekonomiju, rat i mir, oni sve znaju
samo što ih niko ni za što ne pita, niti je kome njihovo mišljenje potrebno.
Ti siroti starci onda na putu kući mokre po zakutcima iza zgrada jer prostata
ne zna sačekati, i osjećaju se poniženim, uvrijeđenim i ostavljenim, ali
o tome šute, šute, šute...
Pade mi nešto na pamet: imaju li ovi što nama upravljaju stare roditelje? Gdje
ih drže? Brinu li se o njima? Možda oni zbog svojih dragih staraca kradu od
nas? Možda je Branković bio u toliko upravnih odbora jer je htio da pomogne
svojim starim i umornim roditeljima? Možda reis kule gradi da u njih kojeg sirotog
starca svoga smjesti? Ili i njihovi roditelji negdje čekaju, u obnovljenim
kućama i stanovima, i čeznu da jednom stigne ne novac ili paket nego drago
dijete, i da ga zagrle onako kao nekad, starinski, čvrsto, zauvijek? �
FRAJ FRIZERAJ
65