svibanj 2010. - Atlantska plovidba dd

kon najgoreg fortunala opet vraća na
more i na brod, a to je vjera. Vjera u
Boga i nešto nebesko, nešto i jedino
što je jače od te velike sile. Jer, tko
je toj sili dao toliku moć Opet je
odgovor u nebeskoj moći; ona mu je
dala tu silu i snagu. Ta nebeska moć
je jedina koja ga može ograničiti i
zaustaviti u njegovu nemilosrdnom i
silovitom pohodu, u boju protiv tog
malog superbroda.
Na dubrovačkoj hridi zvanoj Danče
jedna je mala crkva i samostan i
još manje groblje pored crkve. To je
samostan Gospe od Danača; izvana
gledajući mala crkvica, ništa posebna,
osim po veličini i impresivnosti,
ništa različita od ostalih crkava, sakralnih
objekata i svetišta u Dubrovniku.
Naprotiv, mi bismo rekli: to je
crkva sa strane ili s bande. Ne zalaze
baš puno u nju one tisuće i tisuće stranih
turista koji se svako ljeto sa svih
strana spuste u naš Grad. Možda im
nije "na ruku". Možda i turističkim
vodičima nije lako turiste voditi na
Gradac onim uskim puteljkom. Teško
je ljeti u onoj gužvi autom proći,
a nemaš gdje ni parkirati. Ipak ima
onih koji u tu malu crkvicu dolaze,
kojima ta mala crkvica nešto znači.
To su dubrovački pomorci. Njih treba
pitati kolika je ta crkvica. Njih
treba pitati tko je Gospa od Danača.
Oni je dobro poznaju, a ona njih još
puno više. Oni su njezina djeca, a ona
je njihova nebeska Majka. A kamo
će dijete nego k Majci. Gdje će dijete
tražiti zaštitu ako neće u Majčinu
krilu. Pomorci su njezina djeca, ona
ih štiti, čuva i vodi preko svih mirnih
i nemirnih mora i oceana cijeloga
svijeta. Ona im je svjetlo u mračnim
oceanskim noćima. Ona im crta rutu
sigurnih morskih putova na pomorskim
kartama. Ona ih vodi iz luke u
luku, i na kraju žive i zdrave dovodi
k njihovim obiteljima, onima koji ih
danima i mjesecima čekaju.
Mi s našom Gospom idemo
na brod, ona je s nama na brodu, ona
nas vraća doma. Koliko je samo puta
zazivamo u onim danima i noćima
kada more po tko zna koji put dokazuje
svoju snagu i moć. Kako je samo
molimo, kako s njom razgovaramo,
pričamo, molimo za pomoć, molimo
da nam pokaže pravi put i izlaz
iz nevolje. Koliko je samo puta ona
smirila i obuzdala tu beskrajnu silu
mora. Ne mogu ni zamisliti odlazak
na brod, a da prije toga ne pođem u
tu malu crkvicu na Dančama. Da se
javim svojim dragim pokojnima koji
počivaju na dančarskom groblju, da
se javim svojim dragim i poštovnim
časnim sestrama Dančarkama, a nadasve
da se poklonim ispred oltara
moje Gospe od Danača, da je zamolim
za njezin svemoguć zagovor
i blagoslov da me čuva dok sam na
brodu i da me živa i zdrava vrati
doma. Naravno da uvijek na brod
idem i sa slikom moje Gospe od Danača,
poklonom sestara Dančarki.
Znaju one koliko to meni puno znači.
Kada mi je najteže, uzmem sliku
i pročitam, po tko zna koji put, tekst
na poleđini slike: "Našem dragom
kapetanu Ðanku Zupčić i njegovoj
posadi da ih Gospa od Danača uvijek
prati, čuva i vodi na svim morima
svijeta! Od srca i s molitvom da sve
vaše plovidbe sretno završe. – Vaše
časne franjevke s Danača – Dubrovnik,
Danče 28.7.2008."
Kako sam već u "nekim"
godinama, imam i jednu veliku želju:
kada umrem, da me pokopaju na
groblju na Dančama. Što je čovijek
stariji, sve više razmišlja i o neizbježnom
kraju ovozemaljskog života.
Čini mi se da bih puno lakše prihvatio
tu istinu i činjenicu umiranja
kada bih znao da ću biti pokopan na
Dančama. Jer na Dančama bih opet
bio uz svoju Gospu od Danača, i to
zauvijek, cijelu jednu beskonačnost
nakon ovog kratkog zemaljskog života.
Bit će to lijepi, nebeski život i
nakon smrti.
Za sve ovo vrijeme moje plovidbe,
a skupilo se tu puno godina,
bio sam u mnogobrojnim prilikama
da Gospu zazivam i molim za pomoć
njezin blaženi zagovor, da pomogne
meni i posadi da živi i zdravi izađemo
iz neprilika koje su izgledale bezizlazne,
te nađemo sigurnu luku. Ta
sigurna luka je njezino krilo, sigurno
za djecu krilo naše nebeske Majke. I
eto, još i danas moja Gospa i ja plovimo,
ne damo se, uvijek i iznova smirujemo
to more pronalazeći siguran
put do kuće. Pomogla je ona meni
bezbroj puta, i zato joj velika i neizmjerna
hvala. Zna ona da je ja neću
zazivati i moliti da mi uvijek bude
mirno more i bonaca, jer to je nemoguće.
Govorili su naši stari pomorci
i kapetani da, kad bi na moru uvijek
bila bonaca i mirno more, i "fratri bi
navegali". Zna ona da je ja molim i
zazivam da mi more i kad je najgore,
kada pobjesni, bude "dobro", a ne
mirno. Zbog toga, kad vam netko
drag ide na more, nemojte mu reći
"sretno i mirno more", recite mu:
"Neka ti je dobro more i neka te uvijek
prati Gospa od Danača, zaštitnica
i nebeska Majka pomoraca."
Na kraju, opet jedna stara i
mudra izreka: "Ako želiš postati vjernik,
budi pomorac, pođi na more."
U plovidbi Indijskim oceanom,
22. studenoga 2008.
27