svibanj 2010. - Atlantska plovidba dd

U Otrantu bježi i razmiče vrata.
Ponekad se pretvori u maestralun
u cikloni. Uz obalu, gdje se pozna
njegova narav, na more krenu ribari.
Vrijeme je ljetno, od obale se otvaraju
poste. Riba grize. Izlazi pred lice
mjeseca i prati kako se maestral nasred
mora noću pretvara u burin.
Burin zavrće krjestice valova i ljubi
stijene. Hladi zrak, razgovara s obalom,
sitno klokoće u stijenama, klizi
niz krijeste, vrti se i nadgleda kako
se nad more i kopno naginje mjesec,
a zvijezde mu trepću žutim očima.
Nasred mora, tamo oko Svetog Andrije,
uokolo Lokruma i Grebeni
žuto oko dokesa. Prenose se hrapavi
glasovi. Ribari se u noćnoj izmaglici,
poput snažnog Neptuna, spajaju
s morem. Čuvaju tajnu po kojoj
vjekovima iz istih posta izvlače ribu
i umivaju se u morskoj slanosti do
treće jutarnje ure. Potom gase svjetla,
natovareni ribom veslaju podno
Grada i pristaju u cik zore pod
orsane Trstena i Lapada, u mljetske
uvale, Šipanu na Suđurac, Rijeci u
Obuljeno.
Pod nogama im dar mora u kovitlavoj
i još živoj ribljoj svježini. Glatko
se presijavaju leđa, peraje još drže
živu opnu, još miriše od njih freškina
i zajedno s vonjem dinje javlja
se od maestrala zapah joda, vlažan,
životan i bogat, poput bistra sunca s
istoka, od Brgata.
Široki je zamah svitanja. Odjednom
se nebo rasvijetli, spadne s njega sumračak,
brda se odraze oblinom, iza
njih zasjaji svijetloplavo, i što bi trepnuo,
razbježi se bjelkasta koprena
s mora, a vedrina se nasmije umivenom
nebu. Burin zamre i tek prstom
dotakne obalu. Pučina se otvori,
prazna, glatka, čisto morsko gumno,
a obale se, prije izlaska sunca, ovlaš
pogledaju s dubinama.
Proći će tek nekoliko trenutaka i
otvorit će se vrata primorskih kuća,
u funjestre će udariti svježina svanuća,
a zvijezde problijedjeti u plitkom
nebu. Ako ikada miriše more, ako se
nevinost neba i zemlje ikada dotiče
početka svijeta, kad su se rađala kopna
i zrcalila voda, onda je to u trenucima
svanuća, kad stakleno kucne
dzora o kristal mora.
Buja ljeto, rasteže se, raste i ovladava
živom obalom. Kuca srcem palasture,
ljulja dagnje i ljeska jegulju,
srebrnasto prati cipola i grije se na
suncu sve do podnevnih ura kad se
među sokove plodnosti zatrči obijesni
ljetni maestral.
35