svibanj 2010. - Atlantska plovidba dd

ŠIPAN
Tamara Spajić, prof.
Zapadno od Dubrovnika proteže
se grupa otoka poznatih
pod imenom Elafiti. Prijevod
naziva s grčkog jezika bio bi Jelenji otoci,
kako ih je u svojem djelu Historia
naturalis nazvao rimski povjesničar,
prirodoslovac i čovjek širokih interesa,
Plinije Stariji.
U arhipelag je ubrojio i otok Lokrum,
ali danas Elafiti počinju otočićem
Daksa nadomak Dubrovnika te završavaju
Olipom pokraj Pelješca. Elafite
možemo nabrojiti smjerom istok-zapad.
To su: Daksa, Koločep, Sv. Andrija,
Lopud, Ruda, Šipan, Mišljak,
Jakljan, Kosmeč, Goleč, Crkvine,
Tajan i Olipa. Zajedno s hridinama i
grebenima ima ih oko tridesetak.
Od kopna ih dijeli Koločepski kanal,
od Dubrovnika Velika vrata, od
Pelješca Mali Vratnik te od Mljeta
Mljetska vrata. Pružaju se u smjeru i
usporedo s Jadranskom obalom pa se
takav tip obale naziva „dalmatinskim
tipom obale“.
Među nama poznatim starim narodima
Elafite su na svojim lađama zaobilazili,
a vjerojatno i nastanjivali te
u njihovim uvalama nalazili utočište
Iliri, Grci, kasnije Rimljani pa Slaveni.
Od Rimljana su nam ostali poneki
temelji villa rustica, seoskih imanja, a
od davnih Hrvata umilno uobličene
ranoromaničke crkvice skromnih dimenzija.
U doba procvata Dubrovnika ovi su
otoci bili izuzetno važni zbog gradnje
brodova i mnogih slavnih pomoraca
koji su dubrovačko ime raznosili diljem
svjetskih trgovačkih luka.
Na otocima su ljetni mir uživali plemići,
iskorištavajući istodobno i darežljivost
otočke zemlje koja je rađala
maslinama i grožđem.
Danas su Elafiti meta turističkih izleta,
fish piknika i individualnih posjetitelja
željnih odmora u osami njihovih
strmih strana što se pružaju pučini.
Najveći među Elafitima je Šipan, otok
koji su u davnini naseljavali Rimljani,
što je posvjedočeno postojanjem temelja
jedne villae rusticae. To je otok
koji će vjerojatno s arheološkog gledišta
jednoga dana ponuditi plodno
tlo za izučavanje ilirske, rimske i hrvatske
povijesti, s obzirom na to da je
arheološki još neistražen.
Stariji povjesničari, vođeni zanosom
dubrovačkih humanista, smatraju da
se kraj tog otoka dogodila znamenita
bitka između Cezarovih i Pompejevih
vojskovođa , u kojoj su bile slomljene
Pompejeve snage.
Područje juogistočnog dijela Jadrana
u rimsko doba naseljavala su plemena
Ardijeja i Plereja te možda Autarijata,
Daorsa i Narensija.
O suživotu Ilira, Grka i Rimljana,
njihovim sukobima, pobjedama i
porazima na Jadranu i unutrašnosti
nekadašnjeg Ilirika podatke su nam
ostavili različiti grčki i rimski izvori:
Herodot, Diodor Sikulski, Polibije,
Tit Livije, Velej Paterkul, Plinije
Stariji, Gaj Svetonije Trankvil, Apijan,
Kasije Dion, sv.Jeronim, Amijan
Marcelin i drugi.
Za povijest Ilirika u prvom stoljeću
prije Krista važna je i monografija
rimskog vojskovođe Gaja Julija Cezara
O građanskom ratu (De bello civili),
u kojemu sam Cezar pripovijeda
o ratovanju s nekadašnjim ortakom
u prvom trijumviratu Gnejem Pompejem.
Godine 47. prije Krista dogodila se
bitka kod Taurisa ili Tauride, možda
kraj današnjih Paklenih otoka ili
otoka Šćedra kraj Hvara. Taj događaj
sastavni je dio građanskog rata
što ga je Cezar vodio protiv Pompeja
polovicom prvog stoljeća prije Krista.
Nedugo nakon što je navodno Cezar
izgovorio slavnu rečenicu Alea iacta
est (Kocka je bačena) te prešao rječicu
Rubikon na granici Galije i Italije,
32