srpanj 2011. - Atlantska plovidba dd

DOBA DANA I NOĆIPONOĆTereza Buconić Gović, prof.Pola noći. Sa zvonika bije. Mjedzveči i teče svilom po zaspalombilju. Tišina raste. Ratičuje senad borovima. Meko liježe nad crkvenizvonik. U šušnju treptaj ježa, skokmiša i vijuganje lasice. Tišinu sijekušušmiševa krila. Pod kružnicom mrčezvjezdica svijetnjaka.Rosa poput kiše. Čim zasine mjesec,zasvijetli kapljicu na uspravnomlišću. Od nje miriše mokra zemlja isrčika soka lagano klizi, slijeva se žutomsmolom niz grančicu čempresa.Noć prekrila pute, zamračila prolazei ljudske staze zacrnila okruglimsmrijekom. Evo, prije nekoliko je satina kraju doca bila jabuka petrovača,uspravna, prijateljska, svijetla poputdjevojke. Sada se mračno nazire sjena,uz nju okrajak međe. Opasni, sakriveninoćni ponor zijeva po praznimbaštinama. U njima je moguće nagazitiduboki potok i otkriveni puč.U pola se gluhe noći po klancima vijuduhovi i zakašnjele putnike posipljesitni pijesak. To je vrijeme opasnokad si u prirodi sam, hodaš gologlavpod kapom nebeskom. Nađeš li se naraskrižju, pod njim teče potok, prekonjega hrbat mosta, a koraci ti dalekood kuće, moraš u ruci držati koricukruha i u nju vjerovati. Kažu da kruhu noćnim putovanjima dobrotombrani putnika. Odbija od njega silemraka i sigurno ga vodi u svjetlo sigurnosti.Ali se ponoć u prirodi glasa snažnimlepetom kukuvije i hukom sove izhrastove duplje. Zvrči u jesenskimponoćima zvrk popca, u proljetnimnoćima tajnovito zvižde noćne ptice.Zovu jedna drugu preko olistalog brijesta,zelene derezgine srčike i sklopljenihočiju slaka.Ispod jabuke ježeve noge. Tromo sevalja kornjača, iz bare kreket žaba uljetnim ponoćima kad prirodom putujesvjetlost mjeseca i iz zemlje sesok penje okomito u grane, u listove iplodove na mjesečini.Bog s visine promatra kuće ljudske.Čuva i nemušte stvorove, ovce u košari,prignutu glavu krave - hraniteljice.Ona spava na nogama i dišeodmjerenim i lakim dahom. Do njemazgina vlažna njuška i sitni cilikzvonca u zatihlom, mirisnom i blagommirisu staje.U kamarama drvenim, gdje se uvečerposprema rublje dnevno, spavajuukućani. U materinoj i ćaćinoj posteljibijeli linculi i raspletena kosa prekokušina razastrta poput ječma nasjenokoši. Ćaća spi okrenut funjestri,s tamnom i snažnom rukom prekonjezina ramena. Uokolo njih mir. Nazidu kvadri: Srce Isusovo, Bogorodicačistog lica, prazno i bistro ogledaloiznad burala.Na komončinu tiktakanje ure, a izazastora ritam noći. To mjesec putujeponad Golubova kamena i po njemukrateri, doline i planine, neznanogmora dubine. On svijetli na trapove,na lijehe pune nicanja i bliješti ponadkupjerte bljeskom noćnih suza. Osvijetlidječju sobu gdje se u preplitajumekih tijela odmaraju mladi. Obrazisu dječji meki poput leptira i kosa immiriše na jasmin iz proljetnih đardina.Uz njih je molitva onih koji su ihrodili i sjena anđela čuvara.Babina se i đedova kamara po starinskimkućama vazda nalazi bliževratima, da lakše uđu, da im korakeu jutrenju pobrza želja kojom štedepreostalo vrijeme. Na đedovom komončinuura starinska, s lerojem nanavijanje, a na babinom ofičica, čašavode i smotani kraljež. To se njihdvoje, u mrklici nezaspali, očekujućidvanest ura sa zvonika, druže mislimas danima bogatih žetava kad suu ponoć spavali umornim snom, prepunisnage i iščekivanja. Oči će im sesklopiti tek kad gluho noćno dobaprekrije kuću, zatamni mjesec i ostavina nebu tek zvjezdano jato.Gluha je ponoć. Pušu li vjetrovi, metuprašinu s puta. U kišnim se navalamai dok sijevaju munje, noć obnaži, putizinu bistrim potocima, krošnjama ipraznim prolazima.Ali ponoć caruje bez našeg upletanjas tajnama nebeske snage. Spavamo,sanjamo, pored nas prolazi doba sitnihura.Na trpezama miruju čempresove štice.Blanci prazni. Na stočićima i tovjelicamatek odziv drvene vene. Ustranjima, po košarama, u plijemicamai oborima blago ljudsko. Pod koromzemlje krv prirode. Odspavat ćedo jutrenja, opružiti kosti, razabratimisao, primiriti navalu soka, protokbistre krvi.U razdiobi dana i noći, života i smrti,stoji ponoć. Ona je živa, a usnula.Spava snom djeteta i čeka znak pokojemu dolazi dzora.30