broj 98 - JP NIO Službeni list Bosne i Hercegovine

Број 98 - Страна 32 С Л У Ж Б Е Н И Г Л А С Н И К Б и Х Понедјељак, 10. 12. 2012.daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001135 od23. decembra 2008. godine.II. Postupak pred Ustavnim sudom2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda,od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjemtekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjemtekstu: Općinski sud) i Federalnog ministarstva unutrašnjihposlova, koje zastupa Federalno pravobranilaštvo Sarajevo (udaljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 30. juna 2009. godine dadostave odgovore na apelaciju.3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostaviliodgovore na apelaciju 14. i 16. jula 2009. godine. Tuženi nijedostavio odgovor na apelaciju.4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda,odgovori Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Općinskog sudadostavljeni su apelanticinoj punomoćnici 1. februara 2010.godine.III. Činjenično stanje5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinihnavoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu sesumirati na sljedeći način.6. Presudom Općinskog suda broj Pr-67/03 od 27. juna2004. godine odbijen je tužbeni zahtjev Vojina Ninkovića (udaljnjem tekstu: prvotužilac) i apelantice kojim su tražili da imtuženi isplati iznos od 77.000,00 KM sa zakonskom zateznomkamatom od dana podnošenja tužbe pa do isplate uz naknaduparničnih troškova.7. Iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da suapelantica i prvotužilac 13. januara 2003. godine putempunomoćnika podnijeli Općinskom sudu tužbu protiv tuženogradi naknade štete. U tužbi su naveli da je prvotužilac bioradnik pravnog prednika tuženog Republičkog sekretarijataunutrašnjih poslova SRBiH (u daljnjem tekstu: RSUP), dok jeapelantica bila radnik Gradskog sekretarijata za unutrašnjeposlove Sarajevo (u daljnjem tekstu: GSUP). GSUP je 12.septembra 1986. godine donio odluku o zajedničkom učešću ukupovini stana za apelanticu i njenu porodicu. Pravni predniktuženog je 7. aprila 1988. godine sa GSUP-om zaključio ugovoro zajedničkom učešću u kupovini stana za potrebe apelantice iprvotužioca. Prema tom ugovoru, ugovorne strane su seobavezale da će zajedničkim sredstvima izvršiti kupovinudvoiposobnog stana u Sarajevu na slobodnoj lokaciji uzmeđusobno učešće u kupovini u omjeru 40:60% sredstava.Tuženi se obavezao učestvovati u kupovini sa 60% sredstava uzpravo da se pojavi kao kupac stana i stan dodijeli na korištenjeprvotužiocu kao svom radniku. GSUP je svoju obavezu od 40%sredstava uplatio na žiroračun tuženog u roku od 15 dana.Prethodni uvjet za isplatu je bio da apelantica odmah predajednosoban stan na kojem je bila nosilac stanarskog prava uulici Ilije Engela broj 7 radi dodjele drugom radniku sa rangliste.Apelantica i prvotužilac su tu obavezu izvršili i otišli dažive kao podstanari. Pravni prednik tuženog je 26. marta 1990.godine donio odluku kojom se prvotužiocu dodjeljuje nakorištenje dvoiposoban stan u naselju Mjedenica u objektu C,prvi ulaz na prvom spratu, stan broj 4, površine 70,72 m², a 31.maja 1990. godine doneseno je i rješenje o dodjeli navedenogstana. Istakli su da u ugovoru o udruživanju sredstava, a ni uodluci o dodjeli stana nije naznačen rok u kojem će se stanpredati apelantici i prvotužiocu. Apelantica i prvotužilac suzbog rata privremeno napustili Sarajevo. Nakon okončanja ratasu se vratili u Sarajevo i od tada žive kao podstanari. Naveli suda su se obraćali tuženom koji ih je obavijestio da do realizacijeobaveza ne može doći zbog poteškoća koje je imao prodavacpredmetnog stana sa kojim je tuženi zaključio „pravni posao“.O tim činjenicama tuženi je bio obaviješten još 1991. godine,ali nije obavijestio apelanticu i prvotužioca. Apelantica iprvotužilac su istakli da im, u smislu odredbe člana 149. stav 1.Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO),pripada pravo da svoja potraživanja ostvaruju direktno odtuženog. Kako se nakon 6. decembra 2000. godine više nemože sticati stanarsko pravo na stanovima u državnomvlasništvu, niti se može vršiti otkup stana, apelantici iprvotužiocu preostaje jedina mogućnost da sebi kupeodgovarajući stan i to konkretno dvoiposoban stan.8. Općinski sud je naveo da je u toku postupkapunomoćnica apelantice i prvotužioca opredijelila tužbenizahtjev podneskom od 6. decembra 2003. godine pri kojem jeostala do zaključenja glavne rasprave i predložila da sudobaveže tuženog da apelantici i prvotužiocu isplati iznos od77.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 16.decembra 2003. godine pa do isplate i naknadi im troškovepostupka u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnogizvršenja.9. Općinski sud je, također, naveo da je u odgovoru natužbu tuženi istakao prigovor nedostatka aktivne legitimacijeprvotužioca i apelantice, jer FMUP nije pravni sljednik SDB,ranijeg RSUP-a SRBiH, koji je donio odluku i rješenje ododjeli stana, jer je prema navodima iz tužbe raniji GSUPSarajevo organizaciono u sastavu MUP-a Kantona Sarajevo, ane FMUP-a. Zatim je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjevazato što dvoiposoban stan u Sarajevu iz ugovora o zajedničkomučešću u kupovini stana nije kupljen i to bez odgovornostituženog odnosno krivicom prodavca, iako je tuženi ispunio svesvoje obaveze iz ugovora o zajedničkom učešću. Zatim jetuženi istakao prigovor da je, prema članu 137. ZOO-a, prestalaobaveza tuženog iz ugovora o zajedničkom učešću u kupovinistana od 7. aprila 1988. godine zbog nemogućnosti ispunjenja,pa je prestala i obaveza prema prvotužiocu i apelantici bezodgovornosti tuženog. Obaveza iz ugovora je prestala i premaodredbama člana 354. ZOO-a jer je njeno ispunjenje postalonemoguće zbog okolnosti za koje tuženi ne odgovara. Iz istihrazloga tuženi je, prema odredbama člana 263. ZOO-a,oslobođen i od odgovornosti za eventualnu štetu jer nije mogaoispuniti svoju obavezu iz ugovora o zajedničkom učešću ukupovini stana od 7. aprila 1988. godine zbog okolnosti kojenije mogao izbjeći. Zatim, da prvotužilac i apelantica nisudokazali da su pretrpjeli štetu, niti pravni osnov i njenu visinu,kao ni pasivnu legitimaciju tuženog. Tuženi je istakao iprigovor zastarjelosti jer je tužba podnesena 13. januara 2003.godine, a rješenje o dodjeli stana doneseno je 31. maja 1990.godine, pa je istekao desetogodišnji zastarni rok za izvršenjetog rješenja. I u pogledu zahtjeva za naknadu eventualne šteteprvotužilac i apelantica su mogli saznati u toku 1991. godine pasve do 6. aprila 1992. godine kada je počelo ratno stanje u BiH,a do dana podnošenja tužbe protekao je apsolutni rokzastarjelosti od pet godina.10. Istaknuto je da je uvidom u odluku o dodjeli„neodgovarajućeg stana“ od 19. decembra 1984. godine,rješenje od 19. decembra 1984. godine i ugovor o korištenjustana od 20. februara 1985. godine utvrđeno da je apelanticabila nosilac stanarskog prava na „neodgovarajućem stanu“ uulici Ilije Engela broj 7. Uvidom u odluku GSUP-a od 12.septembra 1986. godine i zaključak od 8. jula 1988. godineprvostepeni sud je utvrdio da je GSUP Sarajevo odobriosredstva apelantici na ime zajedničkog učešća u kupovini stanasa RSUP-om u iznosu od 40% od konačne vrijednostidvoiposobnog stana.11. Uvidom u ugovor od 7. aprila 1988. godine, Općinskisud je utvrdio da je navedeni ugovor zaključen između RSUP-a,SRBiH i SUP-a grada Sarajeva, radi kupovine dvoiposobnogstana u Sarajevu i to radi rješavanja stambenih pitanja porodice