Број <strong>98</strong> - Страна 34 С Л У Ж Б Е Н И Г Л А С Н И К Б и Х Понедјељак, 10. 12. 2012.neosnovana i prvostepena presuda potvrđena. Zahtjev tuženogza naknadu troškova odgovora za reviziju u iznosu od 650,50KM je odbijen.27. U obrazloženju revizione presude Vrhovni sud jekonstatirao da su apelantica i prvotužilac opredijelili svojtužbeni zahtjev na iznos od 77.000,00 KM (Vrhovni sud jeočiglednom omaškom naveo iznos od 7.000,00 KM) kojipredstavlja visinu vrijednosti stana na lokaciji Mjedenica,površine 70 m², na kojoj cijena kvadratnog metra iznosi1.100,00 KM.28. Istaknuto je da je drugostepeni sud usvojio tužbenizahtjev u smislu odredbe člana 132. stav 1. u vezi sa članom124. ZOO-a, imajući u vidu da su prvotužilac i apelantica vrati<strong>list</strong>an koji je apelantica predala u izvršenju ugovorne obaveze,tako da su prvotužilac i apelantica kao ugovorne strane steklipravo na naknadu štete, u smislu odredbi čl. 262. stav 2. i 190.ZOO-a.29. Prema mišljenju Vrhovnog suda, navedeni stavKantonalnog suda je rezultat pogrešne primjene materijalnogprava. U tom pogledu, Vrhovni sud je istakao da, premaizričitoj odredbi iz člana 11. st. 1. i 2. Zakona o stambenimodnosima („Službeni <strong>list</strong> SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 -važećem na dan donošenja odluke o dodjeli predmetnog stanana korištenje), stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitoguseljenja u stan, a zakonitim useljenjem u stan smatra seuseljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stanazaključenog na osnovu odgovarajućeg akta i drugog aktautvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov zauseljenje u stan. U smislu navedene odredbe, Vrhovni sud jeistakao da prvotužilac i apelantica kao bračni drugovi nisu saprednikom tuženog kao davaocem stana na korištenje zaključilipismeni ugovor o korištenju stana, pa prema tome nisu ni stek<strong>list</strong>anarsko pravo na tom stanu, kao ni pravo useljenja u stan.30. Navedeno je da tako izričitoj odredbi o sticanjustanarskog prava ne udovoljava Odluka prednika tuženog <strong>broj</strong>S-121/1 od 26. marta 1990. godine, niti Rješenje <strong>broj</strong> 3889 od31. maja 1990. godine jer navedene odluke nemajukonstitutivni značaj. Spomenuti akti, prema mišljenjuVrhovnog suda, njihovom nosiocu daju samo pravni osnov naosnovu kojeg ima pravo na zaključenje ugovora o korištenjustana, te da iz njih ne proizlazi, za slučaj neizvršenja, pravo naisticanje zahtjeva za naknadu štete u visini vrijednostidodijeljenog stana u pogledu kojeg nije zasnovano stanarskopravo.31. Sagledavajući ugovor o zajedničkom učešću ukupovini stana, zaključen 7. aprila 1<strong>98</strong>8. godine između RSUPai GSUP-a, Vrhovni sud je istakao da bi se moglo poprimiti dase radi o ugovoru u korist trećeg - prvotužioca i apelantice usmislu odredbe člana 149. ZOO-a, gdje u smislu navedenihodredbi kod prvotužioca i apelantice predstoji pravo na isticanjezahtjeva neposredno prema dužniku radi izvršenja ugovorneobaveze. Dakle, prvotužiocu i apelantici, u čiju je koristzaključen predmetni ugovor, predstojalo bi pravo na isticanjezahtjeva u izvršenju navedenog ugovora, tj. da ugovorne straneizvrše svoju ugovornu obavezu u vidu uplate svojih dijelovaučešća u kupovini predmetnog stana, te RSUP ugovornuobavezu u vidu dodjele, koju je ovaj i izvršio donošenjem akatao dodjeli predmetnog stana prvotužiocu, a ne i pravo naisticanje zahtjeva za naknadu štete zbog neizvršenja obavezepredaje u posjed navedenog stana nakon provedenog postupkanjegove dodjele, jer ovakve ugovorne obaveze nema, nitiproizlazi iz pravila materijalnog prava koja determiniraju sporniodnos, posebno kada se sagleda da do neizvršenja ove obavezenije došlo zbog razloga koji bi se mogli pripisati u krivicupredniku tuženog, koji je u izvršenju svoje obaveze preduzeopotrebne aktivnosti u vidu pribavljanja prava korištenja iraspolaganja stanom nakon izgradnje zgrade u kojoj će bitilociran, a čime bi se ostvario uvjet za zaključenje ugovora okorištenju stana.32. Istaknuto je da, kako se radi o dodjeli stana u zgradikoja se tek trebala izgraditi, dakle pod odložnim uvjetom kojinije ostvaren, očigledno je donošenjem akata o dodjelipredmetnog stana sa svim daljnjim aktivnostima RSUP-a sciljem sticanja prava korištenja i raspolaganja radi dodjele stanaprvotužiocu iscrpljena preuzeta obaveza, kako GSUP-a, tako iRSUP-a. Stoga, prema mišljenju Vrhovnog suda, iz takozasnovanog odnosa i ne postoji obaveza u vidu predaje u posjedpredmetnog stana, kako pogrešno smatra drugostepeni sud, kojabi nastala tek zaključenjem ugovora o njegovom korištenju. Naosnovu navedenog, Vrhovni sud je zaključio da apelantica iprvotužilac nemaju pravo na naknadu štete u visini prometnevrijednosti stana koji je vraćen, a ni stana koji je trebalo dabude dodijeljen, što nije učinjeno bez krivice tuženog odnosnonjegovog pravnog prednika.IV. Apelacijaa) Navodi iz apelacije33. Apelantica se žali da su joj osporenom odlukomVrhovnog suda povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz članaII/3.e) Ustava <strong>Bosne</strong> i <strong>Hercegovine</strong> i člana 6. Evropskekonvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (udaljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz članaII/3.f) Ustava <strong>Bosne</strong> i <strong>Hercegovine</strong> i člana 8. Evropskekonvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava <strong>Bosne</strong> i<strong>Hercegovine</strong> i člana 1. Protokola <strong>broj</strong> 1 uz Evropskukonvenciju. Ističe da je presuda Vrhovnog suda nerazumljiva,da su razlozi u obrazloženju kontradiktorni, a materijalno pravoje zbog paušalnog i proizvoljnog tumačenja zakona pogrešnoprimijenjeno na štetu prvotužioca i apelantice. Smatra da je upostupku nesporno utvrđeno da je ustupanjem stana na kojem jeapelantica bila nosilac stanarskog prava ona ispunila svoj dioobaveze, a tuženi svoju obavezu nije izvršio. Ističe da suOpćinski i Vrhovni sud izašli iz okvira postavljenog tužbenogzahtjeva, te da se odlučivalo o pravu koje se tužbom nijetražilo. Prema apelanticinom mišljenju, jedino je pravilnaodluka Kantonalnog suda kojom je istaknuto da se pravo naimovinu apelantici može kompenzirati kroz naknadu štete uvidu isplate novčane vrijednosti dvoiposobnog stana pocijenama na tržištu čime bi apelantica i njen muž sebi osiguralidom.b) Odgovor na apelaciju34. U odgovoru na apelaciju Vrhovni, Kantonalni iOpćinski sud su naveli da u predmetnom postupku nije došlo dopovrede apelanticinih ustavnih prava.V. Relevantni propisi35. U Zakonu o stambenim odnosima („Službeni <strong>list</strong>SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89, te „Službene novine FBiH“br. 11/<strong>98</strong>, 38/<strong>98</strong>, 12/99 i 19/99) relevantne odredbe glase:Član 11.Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitoguseljenja u stan.Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršenona osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovuodgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonomkoji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na druginačin, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosnosticati stanarsko pravo.Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti sodredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Понедјељак, 10. 12. 2012. С Л У Ж Б Е Н И Г Л А С Н И К Б и Х Број <strong>98</strong> - Страна 3536. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni <strong>list</strong>SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni <strong>list</strong> RBiH“ br.2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br.29/03 i 42/11) relevantne odredbe glase:Član 124.U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispunisvoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno,zahtijevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim uidućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, akoraskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakomslučaju ima pravo na naknadu štete.Član 132. stav 1.(1) Raskidom ugovora obje strane su oslobođene svojihobaveza na naknadu eventualne štete.Član 137.Kad je ispunjenje obaveze jedne strane u dvostranomugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji nijeodgovorna ni jedna ni druga strana, gasi se i obaveza drugestrane, a ako je ova nešto ispunila od svoje obaveze, možezahtijevati vraćanje po pravilima o vraćanju stečenog bezosnova.U slučaju djelimične nemogućnosti ispunjenja zbogdogađaja za koji nije odgovorna ni jedna ni druga strana,druga strana može raskinuti ugovor ako djelimično ispunjenjene odgovara njenim potrebama, inače ugovor ostaje na snazi, adruga strana ima pravo da zahtijeva srazmjerno smanjenjesvoje obaveze.Član 149.(1) Kad neko ugovori u svoje ime potraživanje u koristtrećeg, treći stiče sopstveno i neposredno pravo prema dužniku,ako nije što drugo ugovoreno ili ne proizlazi iz okolnosti posla.(2) Ugovarač ima pravo zahtijevati da dužnik izvršiprema trećem ono što je ugovoreno u korist tog trećeg lica.Član 154.(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je,ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.Član 158.Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetunamjerno ili nepažnjom.Član 185.(1) Odgovorna osoba dužna je uspostaviti stanje koje jebilo prije nego što je šteta nastala.Član 190.Sud će, uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupileposlije prouzrokovanja štete dosuditi naknadu u iznosu koji jepotreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u onostanje u kome bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ilipropuštanja.Član 262.(1) Povjerilac u obaveznom odnosu je ovlašten da oddužnika zahtijeva ispunjenje obaveze, a dužnik je dužan ispunitiju savjesno u svemu kako ona glasi.(2) Kad dužnik ne ispuni obavezu ili zadocni sa njenimispunjenjem, povjerilac ima pravo zahtijevati i naknadu štetekoju je uslijed toga pretrpio.Član 263.Dužnik se oslobađa odgovornosti za štetu ako dokaže danije mogao ispuniti svoju obavezu, odnosno da je zakasnio saispunjenjem obaveze zbog okolnosti nastalih poslije zaključenjaugovora koje nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći.Član 354.(1) Obaveza prestaje kad njeno ispunjenje postanenemoguće uslijed okolnosti zbog kojih dužnik ne odgovora.(2) Dužnik treba da dokaže okolnosti koje isključujunjegovu odgovornost.VI. Dopustivost37. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava <strong>Bosne</strong> i<strong>Hercegovine</strong>, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnostu pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanupredmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni iHercegovini.38. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda,Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protivpresude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svidjelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako sepodnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacijeprimio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojije koristio.39. U konkretnom slučaju, predmet osporavanjaapelacijom je Presuda Vrhovnog suda <strong>broj</strong> 070-0-Rev-07-001135 od 23. decembra 2008. godine, protiv koje nema drugihdjelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim,osporenu presudu apelantica je primila 27. januara 2009.godine, a apelacija je podnesena 26. marta 2009. godine, dakleu roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. PravilaUstavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (primafacie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbogkojeg apelacija nije dopustiva.40. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava <strong>Bosne</strong> i<strong>Hercegovine</strong>, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda,Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjeteu pogledu dopustivosti.VII. Meritum41. Apelantica smatra da su joj osporenom odlukomVrhovnog suda povrijeđeni ustavno pravo na pravično suđenjeiz člana II/3.e) Ustava <strong>Bosne</strong> i <strong>Hercegovine</strong> i člana 6. stav 1.Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava<strong>Bosne</strong> i <strong>Hercegovine</strong> i člana 8. Evropske konvencije i pravo naimovinu iz člana II/3.k) Ustava <strong>Bosne</strong> i <strong>Hercegovine</strong> i člana 1.Protokola <strong>broj</strong> 1 uz Evropsku konvenciju.Pravo na pravično suđenjeČlan II/3. Ustava <strong>Bosne</strong> i <strong>Hercegovine</strong> u relevantnomdijelu glasi:Sva lica na teritoriji <strong>Bosne</strong> i <strong>Hercegovine</strong> uživaju ljudskaprava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnimstvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijeluglasi:1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza iliosnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako imapravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom rokupred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenimsudom.42. U konkretnom slučaju, u postupku se odlučivalo oapelanticinom zahtjevu za naknadu štete zbog neispunjenjaugovornih obaveza tuženog, dakle, predmet je građanskopravneprirode, te je član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv.Stoga će Ustavni sud ispitati da li je postupak pred sudom biopravičan onako kako to zahtijeva član 6. stav 1. Evropskekonvencije.43. Apelantica u suštini smatra da nije imala pravičnosuđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava upredmetnom postupku.44. Ustavni sud naglašava svoj stav da nije, općenito,nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su