politika tabloidizacije - Zarez

politika tabloidizacijeVII/174, 23. veljače 2,,6.23U obranu žutilaAndrea DragojevićMainstream novinari dobili su Danas, urbanamladež Radio 101, a ponešto načitaniji diostudentarije zabavu u svojim glasilima. Zauzvratsu se obvezali ništa važnoga ne propitivati. Nisuse izlagali nikakvom bitnom društvenom riziku.Tako poltronski oblikovana generacija novinara udevedesetima je samo nastavila svoje djelovanje uskladu s formativnim počecimaeć dulje vrijeme u nas se, ne samo u krugu novinarai novinarskih stručnjaka nego i šire, debatira oposljedicama tzv. tabloidizacije medija. To će reći oposljedicama prevladavanja lakih nota nad fugama u žurnalizmu,o premoći emocionaliziranog nad racionalnimpristupom. Taj “pad novinarstva”, što je gotovo opća ocjenadanašnjeg stanja, dodatno je potenciran – tako se običnimisli – dolaskom nekih većih internacionalnih medijskihkuća u tuzemstvo, od WAZ-a do RTL-a. Je li u nas doistanastupila erozija novinarske etike, teško je reći. Ali da jenastupilo svojevrsno rearanžiranje prioriteta u novinarstvui novinarskoj obradi stvarnosti, to je nesumnjivo. Recimo,do pred koju godinu u elektroničkim medijima u nas jedvada je postojalo išta od onog niza novih hibridnih žanrovakoji su danas sveprisutni na televizijama: realityji (BigBrother, Survior, Bar...), talk-showovi, domaće sapunice,a to se zabavljaštvo istovremeno preselilo i na deskoveinformativnih redakcija gdje je poznato pod imenom– infotainment. I terminologija koja se koristi kako bi seoznačili svi ti novi fenomeni – tabloidizacija, senzacionalizam,novinarsko žutilo, low brow novinarstvo – tu je samozato da diskreditira novu vrstu novinarstva koja umjesto naracio, uglavnom računa na emocije publike. Dakle, među“ozbiljnim” čitalačkim pukom i samom strukom zavladaloje posvemašnje razočaranje, a pisanje o nestanku serioznihtekstova i emisija postalo je svakidašnja lamentacija.Odsustvo kritičko-disidentske klaseE sad, da bi se čovjek u nečemu razočarao, najprijemora nečime biti oduševljen, imati neke nade i očekivanja.A čime bi se to u hrvatskom novinarstvu u posljednjihdvadesetak godina imali oduševiti i što bismo to od njegamogli očekivati? Novinarsku hrabrost, beskompromisnost,seriozno-analitički pristup temama? Bojimo se, ništa odtoga. Izuzmemo li časne pojedince iz novinarske struke,ove visoke kriterije u navedenom razdoblju zadovoljavajutek dvije ovdašnje redakcije. Kao pokušaj objašnjenja, najprijejedan ekskurs u bližu povijest.Općerašireno je mišljenje da su glavne snage koje danasvladaju uredničkim, novinarskim i medijsko-vlasničkimprostorom Hrvatske formirane osamdesetih godina prošlogstoljeća. U mitološkoj interpretaciji tog vremena,čemu su (razumljivo) skloni praktički svi njegovi akteri,ali i mnogi promatrači sa strane (manje razumljivo), toje razdoblje označeno kao vrijeme velikih slobodarskihprobitaka na polju žurnalizma. Navode se projekti iz područjaomladinskog tiska, primjerice Polet i Studentski list,kao rasadišta tada novog novinarskog naraštaja, Radio 101označava se kao prekretnički u radiodifuziji, dok se međutiskovinama rado spominje, čak se organiziraju i svojevrsnireunioni članova nekadašnje redakcije, da je politički tjednikDanas bio mjesto novozaposjednutih sloboda. No, jeli tome baš tako?Hrvatsko društvo u širem društvenopolitičkom smislu– a to je onda imalo presudnog odraza i na žurnalizam– ne poznaje kritičko-disidentsku klasu. Tog sloja kritičkihintelektualaca u vrijeme kasnog socijalizma u nas nije bilo.Generacija prije, istina, iznjedrilaje skupinu hrabrih ljudikoji su zatvorom platili svojuželju da obnaroduju nacionalističkeprojekte. Međutim,ti su politički programi bililokalni, isključivi i provincijalni,a u smislu maksimiranjasloboda krajnje neproduktivnii jalovi. Dakako daje socijalistički paranoičnirežim sankcionirao i mnogobenignije projekte od ovih, paonda ni ti drčni patrioti nisumogli proći bolje nego što su prošli. No, naraštaj iza njihnije iznjedrio ništa, za ništa se nije izborio, ničemu se nijeizložio, njemu je sve bilo darovano. Na pladnju su dobilii Danas i Radio 101 i studentska glasila. Sve to, pa i više,nisu bile autentično novinarske ideje, bili su to komitetskiprojekti. Valjalo je samo otići “po mišljenje” da bi se dobiliključevi redakcija. Mainstream novinari dobili su Danas,urbana mladež radio, a ponešto načitaniji dio studentarijezabavu u svojim glasilima. Zauzvrat su se obvezali ništavažnoga ne propitivati. Nisu se izlagali nikakvom bitnomdruštvenom riziku, izuzmemo li eskapade tipa goli Šarovićna naslovnici studentskog glasila ili nekoliko hrvatskopreporodnihispada na Radiju 101. Tako poltronski oblikovanageneracija novinara u devedesetima je samo nastavilasvoje djelovanje u skladu s formativnim počecima.Ponavljamo, čast iznimkama. Jedini punktovi koji su udevedesetima u Hrvatskoj djelovali s pravih alternativnihpozicija bili su Arkzin, koji je jedini razvijao širi idejni konceptprotivljenja nacionalističkoj doktrini, i Feral čiji su senovinari i urednici doista izlagali nemalom riziku sukobas režimom Franje Tuđmana. I tu bi priči bio kraj. Danas seuskoro po pobjedi nacionalističke rekonkviste raspao, štoi nije bila neka veća šteta po društvo, jer taj tjednik ionakonije uspio evoluirati dalje od “drugarske kritike”.Policijsko-obavještajni kursMeđutim, pojavio se Slobodni tjednik koji je prvi radikalnonajavio novi smjer policijsko-obavještajnog novinarstva(čak su i sami akteri iz vrha tadašnjeg MUP-akasnije priznali da su neke od ključnih naslovnica ST-a“dizajnirane” u Savskoj cesti), vrste duboko ukorijenjene uplodnoj hrvatskoj zemlji. Mekša varijanta tog tipa novinarstvabio je i tadašnji Globus, a koliko je taj kurs i dan-danaspopularan svjedoči i Večernji list koji najprije “senzibilizirajavnost” najavom “popisa hrvatskih novinara i ostalih suradnikaUdbe”, a onda taj popis objavljuje Hrvatski list. No,donošenje tog popisa danas je upravo smiješno (osim što jevjerojatno i protuzakonito, jer i u zemljama koje su ozbiljnoprovele lustraciju novinari nisu bili kategorija koja biimala odgovarati za “suradnju”), s obzirom na to da je STparadigmatski primjer za generalnu promjenu toka informacijau “suvremenom” hrvatskom novinarstvu: u njemuinformacije više ne kolaju od pojedinih “zavrbovanih”novinara prema obavještajnim službama, nego prvenstvenoidu koritom od obavještajnih službi do pojedinih redakcijai novinara koji onda njima “moče” javnost.Čak su se i novine koje su se voljele vidjeti kao liberalnaglasila, kao što je to Novi list, početkom devedesetihznale “proslaviti” naslovnicama s popisom nepostojećihsnajperista u Rijeci. Ostatak desetljeća bili su poneštoglasniji u oponiranju hadezeovskom režimu od ostalih,valjda i zato kako bi se ekskulpirali zbog tih epizoda patriotiziranognovinarstva. Ostali su jedva vrijedni spomena.Vjesnik njeguje neku vrstu vladina pi-ar novinarstva, dokje Večernjak oduvijek bio jedan od glavnih promotora völkischžurnalizma. Najmaligniji eksponent novohrvatskognovinarstva devedesetih je, dakako, HTV. On je njegovaoposeban žanr, tzv. snuff novinarstvo. Recimo, u programimaMedijski tekstMedijski tekst ne bavi se tajnim nakanamakoje vrebaju iza prijenosa informacija. Medijinisu prijenosnici kulturnih ni ideoloških vrijednosti.Umjesto da prenose poruke od mjestaA na mjesto B, oni tvore vlastiti paralelni svijetkoji se nikada ne dotiče klasične zbilje.Agentur Bilwet: Arhiv Medija, preveo GoranVujasinović & Bastard Trans/Lation Machine,Arkzin, Zagreb 1998.ste tih godina uredno imali izvještaje s terena gdje bi okoizvjestitelja/ica bila mrtva tijela neprijateljskih vojnika,ili bi se (što se tek kasnije doznalo, naknadno izazivajućijezu) puštalo zarobljene vojnike suprotne strane da neštokažu u kameru. HTV bi tu snimku pustila, recimo, u svommnogohvaljenom programu Za slobodu, dok bi ta ista trakau nastavku zabilježila egzekuciju – za slobodu – upravotog, nešto prije intervjuiranog, zarobljenika pripadnikaHV-a. Urbanoidi s Radija 101 njegovali su pak posebnuvrstu fine, dakako urbane mržnje, koju su zgodnomsintagmom ponajbolje detektirali komentatori Arkzina– pop-fašizam. Znate ono, istodobno puštamo Radioheadi Cowboy Junkies i mrzilačke komentare na račun Srba iHercegovaca.Pri kraju Tuđmanova režima počeo je izlaziti i Jutarnjilist, koji pak inzistira na specifičnoj vrsti pitijskog novinarstva.Semantička nejasnoća u tim novinama, koje na “otvorenostiza različita mišljenja” temelje svoju samoreklamu,samo je nešto prikriveniji modalitet jedne stare kukavičkegeste oličene u Obradu Kosovcu. Naime, kada se na samompočetku devedesetih još nije znalo hoće li pobjeduodnijeti general Kadijević ili general Tuđman, Kosovac jenavodno, za svaki slučaj, imao spremne dvije kasete s različitomideološkom obradbom iste teme. Odabir one kojaće biti upućena u skop ovisio je o tome tko će pobijediti. Idok se Kosovac obraćao generalima – ta, ipak su bila ratnavremena! – Jutarnji uvijek (lukrativno) namiguje premijerima,imajući na lageru tekstove namijenjene premijerimasanaderima i one pisane za premijere račane.Upadi u privatnostTo je, dakle, situacija koju nasljeđuje današnje, odsvih stigmatizirano tabloidizirano novinarstvo. I sadbismo mi trebali žaliti za gore opisanim dosezima našegžurnalizma! Taman posla. Dakle, nema razočaranja,jer nitko pametan ne može ni biti očaran sluganskimnovinarstvom, što je nesumnjiv krimen generacija i generacijapripadnika sedme sile. Osim toga, što je prekršajžurnalističke etike u slučaju emitiranja snimke koitusajedne pjevačice, čime se nedvojbeno krši njezino pravona privatnost, naspram “upada u privatnost” više desetakagrađana Siska koji su se našli na spisku ST-a kao sumnjivi,nakon čega su neki od njih likvidirani po tom istomkriteriju sumnjivosti!? Kako li je tek bila narušena njihovaprivatnost! Ili, što je krimen voajerizma koji se prigovaraBig Brotheru – na što, na kraju krajeva, pristaju i samiakteri – od virkanja cijele nacije u privatnost nekolicinežena, javnih radnica, o kojima su se doznavale njihovenajveće intimnosti, dakako, bez njihovog pristanka!?Osim toga, svakome je odmah jasno da u slučaju “žute”objave Severinine privatne snimke nije riječ ni o kakvu“interesu javnosti”, ali malo tko će reagirati u slučaju kadaje interes javnosti zaobiđen time što neka informacijanije objavljena jer je, kako se to jednom prilikom toj istojjavnosti ispovjedio jedan od komentatora Jutarnjeg lista,procijenio da još “nije došlo vrijeme” za njezinu objavu.Dobio je tri zdravomarije i stvar riješena.Ovaj put možemo i zanemariti nemale potencijale tzv.žutog novinarstva, kao što su posvemašnja demokratizacijatema, davanje glasa bezglasnima, marginalnima i proskribiranima,antihegemonistički diskurs protivan retorici dominantnedruštveno-političke elite, ali uvijek ostaje jednanjegova presudna karakteristika. Naime, lako novinarstvo,uza sve svoje negativnosti, ima jednu neobično važnuprednost pred tzv. ozbiljnim novinarstvom – ono je podefiniciji nelojalno. Jednako kako se današnja kasta “žutih”novinara prodaje i pristaje na sudjelovanje u tom unosnomposlu, sutra će pristati raditi za kontra stranu, samo akoona plati više. Nitko na njih ne može računati. Ono nisuodani nikome i ničemu, čak ni pravilima vlastite profesije.Ta ih inherentna neuhvatljivost čini nesposobnima dai kada iskreno kažu, kao što je svojedobno kazala jednaozbiljna novinarka, da će, “ako je potrebno, i lagati u interesuHrvatske”. “Žuti” novinar, ako je to potrebno, može ilagati u interesu Hrvatske. Ali tko će mu vjerovati!cmyk