politika tabloidizacije - Zarez

putopisVII/174, 23. veljače 2,,6.41domišljanja raznih službenika koji suje svojom znatiželjom još više natjeralida se povuče, da ne razmišlja o novimputovanjima. Teško je biti državljanindržave čija putovnica vrijedi tako malo.Slobodno, bez vize, može se putovati utek nekoliko zemalja.Jedna pjesnikinja čiji sam rad nedavnoupoznala, Natalija Marković,pisala je o življenju u zemlji mitovakulture – mit o velikoj Srbiji, svetompravoslavlju, majci Rusiji. Ona naglašavakako svoje tijelo i svoj um nije“okupala u vodi” spomenutih pojmovai da je uspjela održati žensku svjesnosti bezobraznost. Njezini svjetovi geografijetijela i stvaranja, tj. podsvjetoviegzistencije izjednačavaju jedan NewYork, Moskvu i Beograd. I Slađanaizjednačava te gradove, ucrtava uvijeknove, ponekad s prezirom odbacujevlastiti grad.Tih nekoliko dana bila sam u stanuSvetlane Slapšak koji je ona čuvala.Tek je nedavno došla u taj stan, pa smozajedno istraživale kako rade strojevi,aparati, mašine, glačalo. Slađana meujutro dočekivala s projom, sirevima,raznim delicijama. Poput brižne majke,nije me puštala od stola na koji je svakitren stavljala nešto novo. Keks, sok,svijeću. Stalno me pitala treba li mištogod. Pričala mi je o Turskoj i svomdečku Saši koji je radio ondje u turističkojagenciji. Kada je opisivala raskošhotela u jednom turskom ljetovalištu,u očima te profinjene djevojke moglase vidjeti neka čežnja za udobnijimživotom. Bila sam posve ganuta, mislilasam kako sam više vremena i pažnjetrebala posvetiti njoj koja od meneništa ne traži, ni uslugu, čak niti dobroraspoloženje. Darci, ti si meni punopomogla, baš kad je trebalo, kaže. A janisam znala čime. Možda samo vjeromu nju, da može puno...Balkanska fešta u BeograduU Beogradu imam još prijatelja.Neki me vode u klubove. Moja prijateljicaspisateljica Cosmogina poznajesvaki noćni klub, svi je znaju. Imadvoje djece, udana je, a nakon obavljenihkućanskih poslova, ona sjedaza svoj kompjutor i piše porno i sfpriče,a navečer se preoblači i odlaziu noćni život. Sjećam se kako smo,sad već pretprošle godine, u jednomklubu upoznale nogometaše kojiigraju u Cecinom klubu i kako mi jeprišao jedan Nizozemac koji radi nasveučilištu u Kragujevcu, da mi kažekako je bio na mom pjesničkom nastupuu Kragujevcu. To gostovanje uKragujevcu pamtit ću po posjetimabrojnim manastirima, na koji su nasvodili organizatori nakon okruglihstolova o položaju pjesničkeknjige, o poeziji danas. Ondjebismo pojeli zašećerene šljive,nudili su nam i rakiju, ali kakone pijem, mogla sam samogledati kako se moji vršnjaciutapaju u reskom piću, dok svizajedno pocupkujemo slušajućiprastaru glazbu na ex-yu partiju.Proslava Nove godine uBeogradu postala je jako in,balkanska fešta na koju voledoći državljani okolnih zemalja.Netko bi pomislio kakona gradskim trgovima svirajucajke, ali događa se sasvimsuprotno. Na dočeku 2006. nanekoliko pozornica svirali susamo rock i alternativni bendovi– Ortodox Celts, Van Gogh,Make up, naš Psihomodo…Proslava Nove godineu Beogradu postalaje jako in, balkanskafešta na koju vole doćidržavljani okolnih zemalja.Netko bi pomislio kakona gradskim trgovimasviraju cajke, ali događase sasvim suprotno. Nadočeku 2006. godinena nekoliko pozornicasvirali su samo rocki alternativni bendovi– Ortodox Celts, VanGogh, Make up, našPsihomodo… Međumnoštvom ljudi, mogaose sasvim jasno razabratislovenski jezik. Za ne bašmale novce, Slovencikupuju aranžmaneu kojima je Beogradpredstavljen kao “novaIbiza”Među mnoštvom ljudi mogao se sasvimjasno razabrati slovenski jezik.Za ne baš mali novac, Slovenci kupujuaranžmane u kojima je Beogradpredstavljen kao “nova Ibiza”. U samuponoć, pjevač Celtsa nije izgovorioneke već otrcane fraze, samo je rekao:‘’Pobrinite se sami za sebe’’.U idućoj godini poželjela sam bitivedra osoba, riješiti se gorčine, pobjećiod taštine koja se počinje rađati čimzakoračite u književni svijet. Odlučilasam ne otvarati se olako, davati se ljudimakoji su tu kad je najteže. Ne branitiviše nikad nikakve projekte, samoljude. Dobre, drage.Kada sam iduće jutro šetala prepunomKnez Mihailovom, gledala samkako se lica izmučenih ljudi miješajus licima umornih, ali nasmiješenihturista, uglavnom mladih obitelji sdjecom. Ulice su bile prepune smećapreostalog od slavlja koje se pomiješalos naslagama smeća koje tko znaotkad nitko nije pokupio. Na prvi danNove godine automobili ne prolazetom inače vrlo prometnom ulicom.Ljudi šeću, kao na nekoj promenadi,iz kafića dopire zvuk pjesama OliveraDragojevića kojeg bi svi rado vidjeli uBeogradu, nešto dalje slovenski ženskizbor izvodi neke poznate pjesme, a natrećem su dijelu ulice trubači koje mojiprijatelji ne vole, pa ih zaobilazimo.Odlazimo u kuću čaja, pijem neki čajs travama iz Damaska. Šetnja praznimgradom u novogodišnje poslijepodne,pruža uvid u njegovu veličinu. Ljudikoji žive u Beogradu kažu da znajumjesecima se ne vidjeti. U Zagrebuzaglušuje upravo taj jedan potez kojimse svi krećemo. Viđamo se, ali svakiput jurimo u nekom novom smjeru.Kafići su i ovdje prepuni, miris hraneposvuda. Kažu mi – u Beograduje jedino dobro to što se dobro jede,hrane ima… A ja dodajem – ima krasnihljudi, kulturnih događaja, knjiga.Ovdje se teško živi i oportuno je pisatisamo o dobrom.Tako, na primjer, u časopisu Profemina, koji uređuje i moja prijateljicaDubravka Đurić, nalazim pismo SonjeLokar koja je pokrenula raspravu iakciju protiv mizoginije u Srbiji. Onaističe da je nakon posljednjih događajau Srbiji, koji su povezani sa otkrivanjemzločina srpskih “Škorpiona” nadrazoružanim muslimanskim civilima uSrebrenici, pokrenut politički i medijskilinč prema nevladinim organizacijamai njihovim aktivisticama, naročitoprema Nataši Kandić, Staši Zajovič,Sonji Biserko i medijima koji su imalihrabrosti objaviti dokazni materijal.Lokar u pismu poziva razne međunarodneinstitucije da potaknu lidere daispune svoje međunarodne obaveze.Dubravka, SnekiDan prije polaska našla sam se saDubravkom, pjesnikinjom i kritičarkom,mojom posljednjom gošćom umami u prošloj godini. Razmjenjujemoknjige, dajem joj časopis Poezija,koji je za nju poslala Ana Brnardić.Dubravka se sustavno bavi američkomknjiževnošću, feminističkom teorijomi kritikom, a okupila je oko sebemlade pjesnikinje koje zajedno učei pišu angažiranu poeziju. Jedna odnjih me i uputila na nju. Sneki Žabić,koja se iz Wilmingtona prošle godinepreselila u Chicago. Sneki mi je pisalakako joj je kao ateistici ondje bilo teško– u Wilmingtonu se religioznostili spiritualnost podrazumijeva. Kadabi se počeli približavati, na primjer,uskršnji praznici, obično su je pitalihoće li putovati rodbini u Evropu, ana kavama gotovo neizostavno bilo jepitanje vjeruje li u život poslije života.Rastajem se s Dubravkom, divno jepoznavati osobu koja toliko zna, kojaje dobra i nesebična. Razgovor s njom,čini me sretnom.Iz Beograda se vraćam s puno knjiga,u jednoj vrećici je moja omiljenaproja. U vlaku, na povratku, u kupeuu kojem zbog kvara nije bilo grijanja,imala sam vremena misliti o koječemu.Ali, srećom, pojavio se drag i simpatičandečko iz Bosne i nasmijavaome. Rijetko putujem vlakom, a toputovanje zaista ima svojih prednosti– ponekad upoznaš simpatične ljude.Kada smo stigli u Zagreb, mladić mi jepomogao iznijeti stvari iz vlaka. Reklismo si: ‘’Sretna Nova godina!’’. On jepošao za Ogulin. A ja sam požurilakući, s dosta prtljage, ali nekako rasterećena“u duši”.cmyk