politika tabloidizacije - Zarez

kolumnaVII/174, 23. veljače 2,,6.45EgotripJOJmanŽeljko JermanMislio sam da je vatikanskaKatoliCRKAVELA nešto najgorešto se može događati, danas,početkom 21. stoljeća... Je,da, samo da nije LUĐIH IPRIMITIVNIJIH I GLUPLJIHSLJEDBENIKA nekog bezveznogMuhe, fanatističnijih fanatikaod njihovog FANTASTE– PREDHODNIKA! Jebo te, ko jeluđi i kom treba više zamjeritiovo ludilo (proiza)zvano – SUKOBCIVILIZACIJAa nisu ljeta 2005. samo onaj stol i bakalarna splitski način na lipoj Badiji(kojeg je, uzgred rečeno, napravilapoznata slovenska umjetnica Nika Špan, autoricamoje poštapalice JOJman), bili PODrealističkidogađaj. Sve, ama baš sve toga,a i drugih dana kada se sakupe “Šešulani”,vrijedno je tog vrlog naziva, pa i peripetijekoje nam se, opet ne samo toga dana, ponekad(UF!) zbivaju; kasnije tijekom godišnje“pauze”, (AH!) kada se vrlo, vrlo rijetko susrećemovan virtualnog “Šešula Chat” kontaktiranja…čine mi se (YES!) podrealnimdivnim (ne)zgodama. A zimi na kontinentu vmeglama i smogu zagrebačkom, na Minusici15 stupnjeva, dok ti netko dobronamjeranjavi da ti je orkanska bura potrgala prozore, tese (JOJ!) na Puteljku sv. Nikole u Korčuli navjetru pijano lelujaju, a asfaltom pliva staklo,ne moreš a da se ne unezvjeriš (!) i najradijebi prvim autobusom krenuo doli, međutim,postoje i drugi praktičniji načini, jerbo smostvarno kao konopom brod uz rivu, vezanii nepokretni u Agramiji. Kuda sada srljati,spavati u vjetrom opustošenoj sobi, prostorubez grijanja i tak sliknuto, kada se možejednostavno dragom susjedu poslati prekovozača busa ključ. Pa on sredi stvar, a meni itako po Zagrebu ostaju brojne “uredbivalnice”– od kojekakvih profesionalnih zadataka,do na koncu najvažnijeg – sređivanja samogasebe, ali i svojeg prvog i jedinstvenog asistenta,kompanjončeka gospona Računalića.Glup, glupljiE, dragi Žito (mislim na književnika,likovnjaka, pravnika itd., Davorina Žitnika),tu sam stao i nisam mogel dalje piškati, jerbouistinu postadoh JOJ čovek, a pomoćnikJOJ kompjuter! ZLA KOB nas istodobno(za)udesi!Zato nisi u zadnjem Zarezancu našelmoje veliko JA, duhovite Duhove i Duhice,neki angažiraniji refleks stvarnosti, kojegmoj Ego mora utripati kao npr. već pripremljenoovo: “Mislio sam da je vatikanskaKatoliCRKAVELA nešto najgore štose može događati, danas, početkom 21.stoljeća... Je, da, samo da nije LUĐIHI PRIMITIVNIJIH I GLUPLJIHSLJEDBENIKA nekog bezveznogMuhe, fanatističnijih fanatika od njihovogFANTASTE – PREDHODNIKA! Jebo te,ko je luđi i kom treba više zamjeriti ovo ludilo(proiza)zvano – SUKOB CIVILIZACIJA(on postoji!). Kao duboko uvjereni anarhoindividualist,negiram bilo kakvu vezu s kršćanskimnaslijeđem, ali moram napokon priznati;naši su popovski imbecili genijalci naspramnjima analognim muslimanskim tiposima! Oobičnim vjernicima da ne zborim”.Nu, Ja nebi bio Ja a da i u najtežim situacijamane pokušam, Žito moj, spasiti kajse da spasiti. Pak sam pronašel jedan starineobjavljeni pismovju s svojim psihićem,pisan još na šrajbmašini koja ni valjala pišljivagraška, tako da je Dijana imala fajn problemaprepisivajući tekst, sve da nebi ti i još parnjih što vole moje pisanije, ostali bez jednokratnedvotjedne doze tripa. A da bi stvarbila jasna, stavio sam rukopisom ovakav JOJ– POČETAK:“Kakti uvod:Najjače “Kraj–nad i Podrealističke” kadroveproživljavao sam u specifičnom zatvoru– bolnici. Kako ovih dana ponovno, po tkozna koji puta odlazim tamo na liječenje i,kako mi je kompa Komp na servisiranju(bolesniji je od mene; Ja se još uvijek mogukretati, a on se ne može pokrenuti), dosjetiosam se nikada objavljenog teksta iz 2003.godine, koji nevjerojatno reflektira ovaj mojočajan čas: pun tjeskobe, straha i panike”.Umjetnost tamnog sjajaJebo te! Sred sve gužve pred bolničarenje– trkavele da uplatim dopunsko osiguranje,juriš u SUVAG kako bi ostvario pravo nanadoknadu (novčanu!) za tjelesno oštećenje,što naivac pojma nisam imao da postoji iakosam godinama gluh i 70 % invalid, a ta tije stari moj 380 kn mjesečno, pa sad zbrojikolku sam lovu ostavil (godišnje 4560,00 kumica),zatim dovršavanja hrpe poslova u sveziarta, obiteljskih i osobnih problema… je, da,stigao sam zakrečenih arterija nogu, uz bolnohodanje i do Urezane redakcije, te predaotaj nesretni & ukleti spis: UMJETNOSTTAMNOG SJAJA.Nu, kak si mi lepo, po varaždinski SMSnapisal, nisi me našel vu zadnjem broju od 9.veljače. Kaj ja tu morem? Bilo je preveč kartica,ni bilo mesta jer se prim. dr. sci. LjubomirRadovančević malo previše raspričal općenitoo artu, filozofiji, i tsl. I fala ti kaj si rekel daprvo pročitaš trip, pa ga onda još jenput pročitaš,te tek posle čitaš ostalo. Nisi jedini – taki ja delam kad kupim novi Zarez (J) Hiii !!!HEJ! A čitulje mene neki kroatisti i vuAmeriki! Vid boga ti kaj mi “Fw” zmejlalaprijateljica, taman kad mi se crnilo gledajućicrveni križ (HOPA!):“Subject: hrabra sesulankaBok, Blanka, hrabra Sesulanka. Evo citamZarez no.155. Prelazila sam ocima prekoSesula chat nekoliko puta nastojeci razumjetisto to citam (by Z.Jerman) kad sam uocilatvoje ime. Na prvi moment sam pomislila daje to neka druga Blanka, ali kad rece da vjezbasza... znala sam da si to ti. “Njegov jezikmora biti kakti novi Hrvatski.”mislim. Rijecispikati i mejlanje moraju biti skoro nove rijeciu nasem jeziku iako on koristi pravo bogatstvood rijeci koje mi zvuce kao iz komunistickeere (kur.., pick., piz.. materina, etc.), alisve u svemu procitala sam sve od pocetka dokraja i dobila lijep ugodjaj ljetovanja na hrvatskomotoku. Love...”Nije baš neka velika pohvala, međutimupravo stoga mi zgodno (HAJ!) zvuči. Neznam kada je gospođa otišla u VRLI NOVISVIJET, no znam da smo sve do pred krajSFRJ imali gadnih problema s cenzorima,da su komunistički zaposlenici bili strožiod crkvenih inkvizitora, te da u tisku pa iu knjigama nije olako prolazilo rabljenje“prostih” izraza. Ličnovito mi je neki danmaršal Tito poslao SMS: “Da sam ja sadana vlasti, prvo – nikada ne bi neki Nacionaluspio objaviti svinju Muhameda, pošto nitkone bi smio ugroziti jugoslavensko prvenstvomeđu neutralnim državama, a niti bi smiovrijeđati osjetila moje Muslimanske nacije unašoj zemlji… a drugo; svi bi ti Nacional(isti)završili po Golim i Obućenim ostrvima, gdebi bolan svaki dan 100 puta morali uzvikivati– ALAH AKBAR, makar sam ja mason,(A?) nikomkomuništa “komunista” & bre,ateista”.Pacijent Židov i bolničarkaNadčovjek!OK. Ajde, sad smo oživjeli moja desnastrana mozga dundo Pisallo i moje (AHA!)veliko Ja, te možemo djelovati i svima daljeEgotrip najaviti (bok Žito, vidimo se negdjena skorom suncu u Suncu, onom čumezudo ribarnice na Dolcu) – s time da slijeditijek misli, automatizam pisanja što samuvijek volio. BOLnica. Yes, yes, bio sam samojedan dan, a i to je bilo too much! Neviđenbezobrazluk od samoga dolaska, i odnososoblja zbog kojeg bi u svakoj civiliziranojsredini takvo dobilo automatski otkaz. Toje nažalost Hrvatska, usađen balkanizam!NADmoć neke polupismene nižerangiranekretenke koja se na svom odjelu ponašakao šef logora! Bez zakačene žute zvijezdepacijent je Židov, a ONA NADČOVJEK!Plus svega, morao bi biti sretan da imamneko poznanstvo i da sam uopće dospio u tajkonc-logor. Ali u meni popizdio JOJman!Nećeš ti NITKOINIŠTA jebat moje velikoJA! No, ta šporka mizerija koja prima uletjelejoj u kanđe “vezere”, što uloviše “njen” kreveti dalje se ponaša histerično, ljuti se na me štosam gluh, što bi mi morala pisati (a neće ni uludilu), a meni ostaje da se mučim – što tražiod mene? Legoš, zdrastvenu, uputnicu … (?).Šizi zašto sam došao bez pratnje, žene kojaradi! JOJmanu puko film! Isusa ti, il ak smijemreći – Muhameda?! “NISAM DEBIL!!!Shvatite i imajte malo obzira prema 100%gluhom čovjeku, 70% invalidu! Nisam odrođenja bez sluha i ne mogu naučiti što vašeizbezumljene usnice kazivaju” – digao samglas a tada se jedino ne mogu kontrolirati, tenaravno, ne čujem kako urlam (GRRR!!!).Onda, da ne duljim, završih na masakriranju,i to poslije dugog čekanja, dok jedošao nalaz krvi. Sve na “nevinoj” Radiologiji.Valjda takve bolove (UH) osjećaju žene prirađanju. Snimanje i možda (što ja znam, tkošljivi artiste, nitko mi ništa nije pojasnio, a ida čujem, mislim da nebi), pokušaj čišćenjaarterija nogu “u živo” je nešto što se ne damjeriti s bolovima koje sam do sada iskusio…uho, zub, pluća, lomovi kostiju… apsolutni jesitniš…Poslije bijah sasvim tropa, uništen… upolukomi, NI SAN NI JAVA (Kate moja).Sva predhodna izviđanja duž cijeloga logora,tj. tzv. bolnice: gdje zapaliti cigaretu (duvanjesu zabranili čak i u dnevnoj sobi socijalne psihijatrije)te pronađena ipak moguća mjesta,sve je to bilo nepotrebno. Na momente sampomišljao s gađenjem na pljuganje, a onajmali, koji je nekada (možda) bio ja, s guštomje likovao: “Sada dok crkavaš, kada po glavnoj(AHA!) verziji doktora imaš tek 2 – 3 AnkeAlahove življenja, žališ što si potpuno zapustiozdrav način življenja”. “Fuck your self– odgovorim smetalu – pusti me da uživam udražesnoj SNO – JAVI”!Živi sine!Baka mi dolazi do kreveta u božićno jutro,donosi mirišavo razrijeđeno kuhano vino,vanilija kifliće i kekse u obliku polumjeseca,sunca i tsl…. Na sanjkama (“ribice”) nemogu savladati zavoj na spustu niz ulicuHorvatovac, glavom udaram u isti stup gdjeje lupio i moj otac. Sa strahom krvav dođemdoma. Tata se samo nasmiješi… Plivamopreko Bakarskog zaljeva, na drugu obalu.Klinci iz sela Praputnjaka, pokojne mi mameMarte. Dvojica veslaju na maloj drvenojbarci. MORSKI PAS! Zadnji sam ušao učamac. Oko nas kruži peraja. Mnogo samnaučio iz knjiga o tome. Savjetujem dečke;mir i ni makac. Nakon otprilike pola sata jeotišao (UF/JOJ!)… Došla je nona u Zagreb!Svaki dan igramo tombolu. Ja izvlačim brojkei namještam one koje njoj trebaju. Dragastarica uživa! Cinkvina, tombola – sve jenjeno…Onda mi se pojave sve moje brodicenaziva Šešula, te svi dragi ljudi vezani uznjih, moji Šešulani. Jel to znak približavanjaSmrti? Ma, đe je ona? Nisam nikada u pijanoji buntovnoj mladosti mislio da ću doživjeti21. stoljeće, pedesetu godinu, a kada seto dogodilo, jasno mi je bilo da će mi sin, štoni sanjao nisam, doživjeti ljeta koja ja nisamu svog tate. Njegova smrt okrenula mi jeSvijet naopačke! Posljednje naše viđanje biloje nešto što je učinilo malog Jermana velikim(naravno – postupno)… to je duga priča, no uskraćenici bilo je ovako: jedva je disao u plućnojbolnici u Rokfelerovoj, prsti su mu počeližutjeti (siguran znak odlaska), rukom mi jepokazao na ladicu noćnog ormarića, jedvaga se čulo… lisnica… uzmi… (ko danas oko200 kn)… Ja: “Tata, što će mi tvoji dinari”?Jedvice sam, tada skoro normalnog čujenjarazabrao: “Kupi si cigarete, pođi nekamo vans curom koja ti se najviše sviđa, popijte nešto.ŽIVI SINE”!“Kaj velite gospon doktor? I ti stari prijatelju,Puhić moj. Da promijenim način životaza koju (i to eventualno) godinu viška bivstva?Nakon 40 let! Jok! Ne dolazi u obzir…”!Jerman: “Sjećate li se? Poslije razgovoradošao sam na kliniku pijan i pod utjecajemtableta, kako bi “u živo” završili terapeutskuseansu. (1990, čini mi se).dr. Radovančević: “Sjećam se ugodnograzgovora, interesantnog, telefonom, i Vašegdolaska. Ostao sam s Vama prijateljski, ljudskirazgovarati i nakon radnog vremena a otišlismo zajedno niz Rebarski brijeg, noću, nemogavši prekinuti taj za obojicu ilustrativan,heuristički i nadahnjujući, ne samo suportivnii persuazivni psihoterapijski razgovor. “It was,maybe, the begining of a wanderful frendship”!Tada još niste bili gluhi. Djelovali stedobrodušno, dobrohotno, puni poštovanja,puni dragosti, koncilijalnosti. Trebali ste jošpouzdanja, nade, podrške... optimizam stepostepeno stjecali. Već na telefonu prepoznaosam izuzetnu ličnost genuinog umjetnika,koji živi da radi, stvara, a ne radi da živi. Kao ija, i neki moji prijatelji, mogli ste što nitko nemože, a niste mogli što svatko može”.cmyk