politika tabloidizacije - Zarez

prozaVII/174, 23. veljače 2,,6.43*Stajao sam ispred zgrade, držeći krletkuu jednoj, i ruksak u drugoj ruci.Zurio sam prema kamionskom stajalištui psovao Mišu koji nikako da siđe. Zatimsam pozvonio na portafon, ali, čulo sesamo nekakvo grgoljenje. Zapeklo jepa sam otišao sjesti na klupu u hladuhrastove krošnje. Odigao sam krpu, aMarlon se, drhtureći, skutrio na dnu krletke.Zatim sam pogledao koliko novacaimam na računu – nisam imao dovoljnoza poziv pa sam Miši poslao sms. Doksam čekao odgovor, vidio sam kamionekoji su kretali sa stajališta. Parkiralištese uskoro ispraznilo i sve oko mene jeutihnulo u omari jednog običnog zagrebačkogkolovoškog dana. Odgovor nijestigao. Zurio sam u kamione koji su polakonestajali u vreloj asfaltnoj izmagliciAvenije Večeslava Holjevca. Zapalio samcigaretu i zurio u svoj prozor. Zaključiosam da bih trebao oprati zavjese. Zatimsam bacio cigaretu u sasušenu travu ivratio se u stan.Dugo je zvonilo i baš kad sam odlučiospustiti slušalicu Mišo se javio slomljenim,pospanim glasom. Pa, di si, kaj sedesilo? Teško je uzdahnuo i rekao da muse zacrnilo pred očima kad je otključavaovrata stana i da se skljokao na podu predsoblju, ostavši neko vrijeme bezsvijesti. Nemoj me jebat!, zaprepaštenosam uzviknuo. Čuj, idem sad leći – promumljaoje. Da dođem do tebe, Mišo?Ha? Čuj, idem do dućana po vodu. Pasatće ti hladna, svježa voda. Pa, došla jevoda, čovječe, ne treba, dobro sam, ali…idem odspavat. Sutra se čujemo. Okej,amigo, neću te gnjavit, ajde onda, čujemose. Odmah sam otišao pustiti vodu.Dobro sam očetkao školjku i još samnekoliko puta puštao vodu da isperemsmrad. Zatim sam se skinuo i zavukaose u kadu. Kad sam prekoračio rub kadepresjeklo me u koljenu koje je bilo, teksam tada shvatio, natečeno i poplavjelo.Istuširavši se, ovlaš sam se obrisao i otišaou sobu. Pročeprkao sam po ladicamakomode i baš sam se obradovao kadsam ugledao do pola punu tubu mentolgela kojeg mi je Sandra znala, prvo medobro izmasiravši, utrljati u bolna leđa.Namazavši otečeno koljeno, doskakutaosam do ormara i izvukao šal s dna.Svezao sam ga oko noge, legao i zaklopiooči.*Vreća je bila tako teška da sam je jedvadovukao do vrata lifta.Nisam znao što se to u posljednjevrijeme dešavalo sa mnom; noćima nebih spavao, bio sam umoran i depresivan,a onda bih živnuo i smijao se svakojbudalaštini na programu televizije, pa biopet planuo zbog neke sitnice, poskakujućina lijevoj nozi, protezom bi razbijaostvari po stanu, onda bi bio potišten pabih se opako napio, golubovima bi ostavljaosmrvljeni kruh na balkonu, nosiomlijeko mačkama u parku preko putamoje zgrade. Slijedeći sam dan zračnicomgađao golubove i sipao mišomor uhranu za mačke. Mrzio sam sve što samvidio.Ali, nevjerojatno je kako sam dobropodnio amputaciju. Liječnici su govorilida sam jak duhom i uistinu me sve skupanije slomilo; rehabilitacija, to što menapustila Sandra, samoća i jezoviti snovi,uzimanje mjere za protezu. No, nakontri godine sve se stubokom promijenilo.Otprije mjesec dana postao sam grozanveć i sebi samome.Lift se zaustavio. Otvorio sam vrata,pridržao ih protezom i uvukao se unutra,povukavši vreću za sobom. Iz rupe privrhu širio se grozan smrad. Nos samugurao u rever kaputa.Napokon sam se našao u prizemlju.Objema sam rukama zgrabio vreću ivukao je kroz hodnik sve do odškrinutihulaznih vrata. Onda sam čučnuo, prebaciovreću preko leđa i, jedva nekako,ustao.Do smetlarnika je trebalo prijeći nekolikometara i dok sam pogureno koračaomalo se krvi slilo iz rupe na vreći nizvrat mi i kaput. Na svjetlosti ulične lampezaleđena se kvaka bljeskala na vratimasmetlarnika. Bilo je tri ujutro i nijedanprozor na zgradama nije bio osvijetljen.Naslonio sam se na vrata i našao se umraku prostorije. Vrata su se zatvorila zamnom. Ispustio sam vreću na pod. Rukesu mi utrnule.Nisam se iznenadio kad sam plamenomobasjao polomljeni prekidačna zidu. Pička vam materina huliganska!,opsovao sam i prišao kontejneru.Odgurnuo sam poklopac i – razjapiousta.Uglavljena između dviju crnih vreća,u položaju fetusa, ležala je djevojka. Nijemogla imati više od dvadeset. Suknja jojse bila povukla do kukova. Ruke su mizadrhtale i plamen upaljača se ugasio.Onda sam zakoračio unatrag, spotaknuose protezom o vreću na podu i paopreko nje na leđa. Čuo sam kako je upaljačudario o zid i stropoštao se na pod.Skočio sam na živu nogu i stao škiljitiprema tom mjestu. Oprezno sam zakoraknuo,ispruživši obje ruke. Čučnuosam i počeo milovati hladan beton svedok upaljač nisam osjetio pod prstima.Zgrabio sam ga i ustao.Prišao sam kontejneru i obasjao jojlice. Nisam vidio krv niti ranu. Kurac mise digao kad sam se zapiljio u njezina bijelabedra. Položio sam ruku na grudi nebih li doznao da li djevojka diše. Ondasam njezinu ruku povukao u stranu izavukao svoju pod grudnjak.Počeo sam joj mijesiti sise. U tom mitrenutku više i nije bilo briga je li živa ilinije. Ako je i bila mrtva, smrt je nastupilaneposredno prije nego sam je našao.Pomislio sam kako se opet, ako je i živa,ionako neće ničega sjećati. Uzbudio samse i zaključio kako ovakvu priliku čovjekne bi smio propustiti.Ruke sam zavukao ispod nje i uzeo jeu naručje.Iz vreće se u tom trenutku iskobeljaobijeli golub. Bio je ošamućen i nije mogaopoletjeti nego je samo veslao ukrugpo betonu.Dovukao sam se do vrata, otvorio ih,vratio se do goluba i šutnuo ga napolje.Izašao sam na ulicu. Cestom je fijukaovjetar i bacao mi preko lica pramenovedjevojčine kose.Dovukao sam se do lifta i ušao.Kad se zaustavio na mome katu, tihosam izišao, pritisnuo dugme PRIZ i dogegaose do svoga stana. Odnio sam je usobu i polegao na kauč.Upalio sam lampu na komodi.Navukao zastore. Sjeo sam u naslonjač imalo odmorio. Onda sam otišao u kuhinju,uzeo pivo iz frižidera, zapalio cigaretui vratio se u sobu.Zanimalo me kakve su joj oči boje.Jesu li plave, smeđe, zelene? Volio bih dasu zelene. Sa ženom nisam spavao otkakomi je amputirana noga. Sjeo sam natragu naslonjač i gledao je. Bila je uistinulijepa. Ma, možda nije imala ni dvadeset.Onda sam zaključio da bih je trebaookupati. Jadnica se dobrano smrzla itopla bi joj kupka godila. Napunio samkadu vrućom vodom i bacio unutra šakumirisne soli. Kako sam bio sretan!Pažljivo sam je uronio u vodu. Dugosam je i nježno sapunao. Sprao sam sasvoga vrata i tu skorenu golublju krv.Onda sam ispustio vodu, isprao ljepoticutušem, obrisao ručnikom i odnio natragna kauč.Milovao sam je po licu i, nakon dugovremena, bio sam sretan. Čim se razdaniotići ću kupiti joj gaćice i spremit ćunam doručak. Zapalio sam cigaretu,otpio gutljaj piva, i razmišljao kakvo imeda joj dam? Nekako bih je morao zvati.Možda, Maja? Ne, to mi je bilo nekakotrivijalno. Gola Maja… Ne. A, Željka?Ma, bez veze. Svjetlana? Nasmijaosam se. Emilija? Mario, daj… Možda,Veronika? E, čovječe, to! Veronika.U sedam sati sam zavezao protezu,obukao se, i tiho, da ne probudimVeroniku, izvukao se iz stana. Nadao samse da je nije probudilo, kad sam onakosmeten i zbog te automatske brave, zalupiovratima.Pohitao sam na tramvajsku stanicu.Ljudi na stanici su zavukli brade ukapute, a ledeni je vjetar vitlao naokolosol s cesta. Tramvaj je ubrzo stigao iodvezao sam se do placa u Utrinama.Popio sam kavu i lozu u bircu. Unutra jebilo prevruće i ljudi su smrdjeli i pričalio politici. Pio sam do osam, a onda samkrenuo kupiti gaćice.Našao sam butik gdje sam uzeo prekrasancrveni čipkasti grudnjak, hulahopkeboje vanilije i crvene gaćice s izvezenomcrnom ružom. Poslije sam skoknuodo dućana i kupio alpski kruh, pršuta,maslina, tvrdoga sira, paketić smokava,čokoladu s prženim bademima, buteljucrnog vina i Henkelov pjenušac, dvijekutije bijelog Marlbora, Gloriju i Cosmo.Tiho sam zatvorio vrata za sobom.Otišao sam u kuhinju i odložio vrećicu shranom na stol. S drugom u ruci, ušuljaosam se u sobu. Skinuo sam se i pojačaogrijanje. Onda sam joj navukao hulahopke,gaćice, haltere, i na koncu, grudnjakboje krvi. Otišao sam u kuhinju po nož.Kleknuo sam i počeo joj lizati pičkupreko crne ruže. Kad mi se digao, nožemsam rasparao gaćice i ušao u nju.Nisam jebao niti minutu i već sampočeo svršavati kad je Veronika otvorilaoči. Bile su svijetlo plave, prazne i vodnjikave,kao u porculanskih kipova svetica ucrkvama. Ostali smo zaprepašteno zuritijedan u drugoga.Veronika se povukla poviše kauča istala je zuriti u to donje rublje na sebi.Onda je dlanovima pokrila lice i zaridala.Zašto plačeš? – viknuo sam. Bio samstrašno ljutit na njezine oči. Ja mrzimplave oči. Osjećao sam se prevarenim.Nije smjela imati plave oči.Spustila je ruke i pogledala me suznihočiju. Nisam bio siguran zuri li to umoju karu ili protezu.Šta gledaš?Jedva čujnim glasom procijedila jekroz zube “Molim vas, gospodine, pustiteme van”.Povukla je koljena do brade i rukamaje obujmila noge. Drhturila je. Počelame zabavljati njezina nemoć, a njezinsam strah osokolio. Zapalio sam cigaretu,otišao u kuhinju gdje sam otvoriopjenušac i uzeo dvije čaše. Vratio sam sei sjeo u naslonjač. Ruka joj se tresla dokje čašu prinosila ustima.Imaš glupe oči, Veronika – nasmijaosam se.Ja sam Sandra – promucala je.Ti si Veronika. Jasno?Šutjela je.Veronika, kako ti je ime?Veronika.Nisam čuo. Reci glasnije.Veronika.Gledaj me u oči, kurvo, i ponovi!– razbjesnio sam se.Veronika! Ja sam Veronika! Jesi sadsretan!?Rekavši to, skočila je na noge i potrčalaprema vratima.I ja sam skočio, srušivši pri tom pepeljarui čašu sa stola, dostigao je u hodniku,i bacio se na nju. Pali smo. Udariosam je šakom u lice. Pa još jednom.Ostala je nepomično ležati. Naprtiosam je preko leđa i odnio natrag u sobu.Bacio sam je na kauč.Bio sam bijesan zbog pregorjelogtepiha. Teško sam uzdahnuo i pogledaoje. Veronika je tupo zurila u zid.Veronika, dušo, uništila si mi tepih.Kako bi tebi bilo da ti ja sada pocijepamte lijepe i skupe čarape koje sam ti kupio?Šutjela je i nastavila zuriti preda se.Ustao sam i prišao ormaru. Otvoriosam vrata, uzeo zračnicu, kutiju s mecimai konzervu kuhanog kukuruza.Otvorio sam prozor i konzervu. Sipaosam kukuruz na lim i sjeo u naslonjač.Zapalio sam cigaretu, ugurao metaku cijev, i čekao da sleti golub. Sobom seširila studen. Veronika je jecala.Ono čega se sjećam je strašna bolkoja mi je prostrujala od glave do desnenoge.*Susjed, jeste dobro? Hej!Trebalo mi je malo vremena da sesaberem i da mi se oči priviknu na snažansnop svjetlosti baterijske lampe kojuje susjed držao u ruci. Na vratima sepojavila glava susjedove žene. Pozvala gaje unutra. Odmah, dušo, odgovorio jojje i otpratio me do moga stana. Vrata subila odškrinuta. Susjed je podigao šal iprebacio ga preko moga ramena.Šta se desilo? – promucao sam.Malo ste, hm, mjesečarili. Čuo samviku pa sam pogledao što je. I tako, nijevažno, sada si lijepo skuhajte kavu da vasskroz razbudi i osvježi.Oprostite, susjed – rekao sam, pokrivšijaja rukom.Ma, sve je u redu. Nego, što vam je tos koljenom? Baš gadno izgleda.cmyk