kulturaLEGENDEPiše: dr. sc. Luka ŠešoIlustracije: Nenad PantićMitska bića hrvatskihSve većapopularnosthrvatskih mitovai legendi kojenam danasprezentirajubrojni festivalipoputLegendfesta uistarskom Pićanu,nameću nampotrebu da kratkorazmotrimopovezanost<strong>šume</strong> i hrvatskemitologije. Iakona prvi spomen<strong>šume</strong> čovjekodmah pomisli načist zrak, divljinuili bogatstvo florei faune, trebaspomenuti dasu <strong>šume</strong> tijekompovijesti bilei inspiracijomtvorcima brojnihpredaja otajanstvenimmitskim bićima.Zasigurno će tobiti jasnije onimakoji su se zatekliu gustoj šumibez označenihputova ili onimakoji šumu nisustigli napustiti zasunčevog sjaja.Strah, nelagoda ineizvjesnost tadamogu prizvatineobična bićastarih tradicijskihvjerovanja koja ćekatkada čovjekupomoći ili mu pakprouzročiti velikenevolje.Budući da Hrvatska s jedne strane obilujegustim i raznolikim šumskim pokrovom, a sdruge bogatom tradicijskom kulturom, niječudo da se u Hrvatskoj još i danas znaju pripovijedatipriče o nadnaravnim susretima koji su sedogodili upravo u šumi. Najraširenije su, dakako, pričeo vilama. Već je Ivan Kukuljević pisao o brojnim vjerovanjimau vile davne 1859. godine dijeleći ih u tri velikeskupine. One nebeske uvijek su dobre, zemljaneće uvijek čovjeku nastojati napakostiti, a najbrojnije,one šumske, prema čovjeku se odnose kako i sam čovjekprema njima. Stoga, ako tkogod u šumi susretnevilu, ona će mu podariti snagu, sreću i bogatstvo ili gaoslijepiti, učiniti hromim i bolesnim, već ovisno o njegovomponašanju.Ono što nitko ne bi trebalo učini pri susretu s vilamajest prekinuti ih u njihovim noćnim plesovima jer tadata bića, koja izgledaju kao prekrasne djevojke dugih,plavih kosa, odmah nestanu i kasnije se osvećuju strancukoji im je zasmetao u njihovim radostima. Pri susretus vilama nije preporučljivo gledati u njihove noge kojevile skrivaju dugačkim bijelim haljama. Tomu je razlogpredaja prema kojoj je Bog vilama stopala pretvorio umagareća kopita ili ovčje i kozje papke jer su se navodnoprečesto hvastale svojim neizmjernom ljepotom pai danas skrivaju tu svoju deformaciju spremne na osvetusvakom tko im se zbog toga ruga.Nerijetko ljudi još i danas spominju da su im vile izštala ukrale ponajbolje konje te su ih jahale cijelu noć.Ujutro su ih vraćale znojne i umorne, ali su za naknadukonjima isplele grive sitnim pletenicama. Često bi vileotele i maleno dijete s ruba <strong>šume</strong> te ga pretvorile uvilenjaka – osobu koja bi se jednog dana vratila u seloi imala sposobnost nadnaravnog liječenja. Gradile sui svoje gradove, stvarale junake, ženile se smrtnicima(često s lošim ishodom), podučavale siromašne, ali sudanas gotovo sasvim iščezle. Razlog su tomu bičevi,Štriga38 HRVATSKE ŠUME BROJ 185 l SVIBANJ 2012.Malikpsovke, pucnjevi i buka koju stvaraju strojevi i ljudimodernog doba. Zbog njih su se vile odselile u nekedruge dijelove gdje u strepnji čekaju svoj konačni kraj.U šumi ne bi bilo dobro sresti niti orka koji se čestoopisuje kao viloviti konj koji se može pretvoriti i u drugeživotinje poput psa, kozlića, miša, ovce. Vjeruje se dase orko izleže iz kokošjeg izmeta koji sedam godina nijeprekopan te da ga je Bog prokleo zbog opačine. Čovjekukoji hoda noću šumom, a najčešće umornom putniku,provlači se među noge i s njim na leđima počne letjeti pomraku. Na orkovim leđima čovjek se opusti, zaspi ili muse pak pomuti pamet da ne zna za sebe. Tako obamrlogputnika orko lako odvede u neželjenu stranu te ga zbacisa sebe u neki nerodni kraj, pustinju ili ga ostavi da visi nagrani. Još opasnije je ako jahač ostane na orkovim leđimasve do jutra, jer kada zakukuriče pijetao orko nestane, anesretni jahač strmoglavi se na zemlju. Orka se navodnomože zauzdati samo koncem od janjeće vune ili krunicom,a onaj koji to uspije postaje i sam vilovit, možeupravljati orkom te ga jahati nebom kamo god poželi, alisamo do zore kada sva čarolija nestane.U šumi se ponekad može sresti i malika zvanogjoš i macić i macmolić, koji se najčešće javlja u liku nikadodraslog djeteta, odnosno patuljka s crvenom kapicomna glavi. Kao i većina drugih nadnaravnih bića može sepreobraziti u životinju, a najčešće u janjca, kozlića kojigovori, magarca, psa, mačku, svinju ili zeca. Vjeruje se daje malik demon brda, šuma, polja ili duša nekrštenog, pobačenog,umorenog djeteta, a katkad čak i sam vrag. Posvojem djelovanju malik je ambivalentno biće. Čovjekučini i dobro i zlo, odnosno vjeruje se da je malik zaslužanza dobar ulov ribe te da onome koji mu uspije ukrasti crvenukapicu donosi sreću. S druge strane malik je odgovoranza niz loših djela kojima šteti čovjeku. Krade i skrivastoku te je vraća nakon nekoliko dana, ali stoka više nemože davati mlijeko. Grize i tuče ljude, čini djecu bole-
šumaVilaKrsniksnom, šteti dječjim pelenama pa djeca plaču. Preko noćiruši kuće u izgradnji, trči i pleše oko kuće i ne dozvoljavaljudima spavati. Međutim, ljudi ga ne smatraju velikomštetočinom, nego često ističu kako im je baš malik, pretvorenu neku životinju, pomogao na putu kući. Tako senavodno dogodilo i nekom istarskom pastiru Andri kojije čuvajući ovce obolio i nije više mogao hodati pa se sjeoispod stabla zazivajući u pomoć. Ubrzo je čuo kako munetko uzvraća i odazivanje je bivalo sve bliže. Nakon nekolikotrenutaka pastir ispred sebe ugleda malenog magarcakoji mu reče: „Zajaši me“. Andre se prvo zbuni, alizajaše magarčića koji ga ubrzo dovede pred kuću. Kadaje Andre sjahao, okrenuo se kako bi zahvalio magarčiću,ali magarčić nestade i pretvori se u malenog patuljka scrvenom kapicom te počne trčati nazad prema šumi.Ljudi iz sela koji su ga vidjeli vikali su: „Eno ga, malik trčipo putiću i nosi crvenu kapicu“. Tako je malik pretvoren umagarčića pomogao pastiru Andri koji je od tog trenutkasvima govorio: „Malik je najbolji!“.Zasigurno će mnogi, kada govorimo o šumskimdemonima, odmah pomisliti na zlu staricu koja u nekommračnom dijelu <strong>šume</strong> vreba svoje žrtve. Vještice ilištrige, kako ih se naziva u hrvatskom priobalnom pojasu,prema predajama zaista mogu napasti čovjeka u šumi.Vješticama postaju osobe začete na Božić, Uskrs ili okvatrama (posebni dani u godini) ili koji se o kvatramarode. Rađaju se u crvenoj ili crnoj košuljici (placenti). Dodobi od 24 godine vještice su bezopasne, a nakon togapočinju činiti zlodjela i pakosti ljudima. Ako netko otkrijeosobu koja je vještica i viče njezino ime, tada ona gubimoći ili ih nikada ne dobije. Vještice danju žive normalno,kao i svi drugi ljudi. U času kada prestaju sa svakidašnjimposlovima, a to je obično kasna večer ili ponoć, pretvarajuse u žabu, mačku, psa, svinju, vola, leptira ili kakvudrugu životinju. U sumrak i obično noću, a posebno za lošegvremena, lete na sastanke, skupljaju se na posebnimmjestima; raskrižjima, smetlištima, vrhovima planina ilipod orahovim stablom. Među sobom se tuku upaljenimbakljama, pričaju kome su naudile i dogovaraju u kojemće selu ili kraju pronaći iduću žrtvu.No, malo je poznato da se protiv vještica bore dobrabića krsnici. Njih nalazimo pretežno u Istri i na Kvarneru,a vjeruje se da krsnicima postaju osobe koje se rodeu bijeloj košuljici (placenti), dok se s druge strane štrigerađaju u crvenoj ili crnoj košuljici. Za dijete koje se rodi stakvim znakovima govore da će biti krsnik, zaštitnik odštriga, bolesti i drugih nevolja. Babica na porodu, ako jedobra, mora spremiti košuljicu kako bi je dijete mogloimati tijekom cijelog života. Gdjekad se dio takve košuljicenovorođenom djetetu ušivao pod pazuho kako bikošuljica zauvijek bila stopljena s njim, jer se vjerovalo daje upravo košuljica glavni izvor svih sposobnosti i moćikoje će krsnik imati za života i kojima će braniti ljude odzla. Do svoje 7., 17. ili 27. godine krsnici žive kao običniljudi u selu i ni po čemu se ne razlikuju od ostalih suseljana.Međutim, nakon tog razdoblja mladi krsnik dobivasvoju konačnu snagu i moći i postaje istinski borac protivvještica i zala te se zaklinje pomagati ljudima. Čovjekunajčešće pomaže upravo u šumi i to u trenutku kada ganamjerava napasti vještica preobražena u kakvu crnu životinju.Tako je pričao jedan seljak da mu je prišao nekičovjek i rekao mu da će sutra, kad će ići kroz šumu, srestidva psa. Jednog bijelog i jednog crnog. Ta dva psa će sepotući, a on neka baci kamen na onoga crnog. Sutradan,kad je seljak hodao šumom, vidio je crnog i bijelog psakako se tuku te je, kako mu je rekao onaj čovjek, baciokamen na crnog psa koji je odmah pobjegao. Idući dansusreo je opet onog čovjeka koji mu je rekao: „Stani mi nanogu i pogledaj preko lijevog ramena“. Kada je seljak toučinio, čovjek ga je pitao: „Što čuješ?“ Seljak odgovori dačuje zvona kako zvone u drugom selu. Na to mu čovjekkaže: „To zvone zvona za onog crnog psa koji je bio vještica,a ja sam bio bijeli pas koji te čuvao“. BROJ 185 l SVIBANJ 2012. HRVATSKE ŠUME 39