Glasnik 41-42 - Hrvatsko građansko društvo Crne Gore-Kotor

kušale punjenog Držićevog
kopuna; Držićeva juha poslužena
kod Mrtvog mora na
Lokrumu, paste i delicije kojima
se Držić hranio za vrijeme
boravka u Sieni – sve to
bilo je daleko više od prostog
konzumiranja hrane. Bila je
to svojevrsna priča u priči,
još jedna neodvojiva nit i
odavanje počasti velikom
pjesniku.
Nismo čuli odgovor da li je
Držić bio veliki po svojim procjenama
budućnosti, i da li je
to zavladala globalna prednost
ljudi nahvao. Luko Paljetak
u svojoj je zdravici samo,
u držićevskom duhu, rekao:
„A zašto su soldi nego da se ije
i trumpa“.
14
Senzacionalističkoj javnosti
očito neće biti važno da čuje
da su se novci ipak potrošili
na mnogo važnije stvari, što je
sasvim jasno i nakon samo
površnog čitanja ovih redaka.
Međutim, kao i Bogišić i Paljetak,
Slobodan Novak se nije
htio pravdati, već je na upite o
novcima samo odmahivao glavom:
„Nisam računovođa. Moje
je da trošim, a ne da brojim“.
Tipično za čovjeka nesporne
radne energije a netipične
znanstvene širine, kojem nisu
strani ni ulasci u političku
arenu da bi nediplomatski mijenjao
stvari. Novak naprosto
uzbibava duhove svuda gdje
se pojavi.
- Volim kad mi samo jezik
ostane domovina, volim to više
od njezinih stvarnih krajolika
i živih ljudi. Ili kako je davno
rekao Držić: Tko doma ne
sidi i ne haje truda po svitu,
taj vidi i nauči svih čuda. U
mnogo čemu sam slijedio Držića,
slijedio sam ga od školovanja
u Sieni pa sve do njegova
urotničkog plana protiv domaćih
slinavaca. Držić nije
doživio da se ostvari san njegovih
urota! Ja se nadam suprotnomu.
Držić je pisao i živio istu situaciju
koja se danas dešava
u povodu razgovora o njemu.
Bilo bi krajnje vrijeme da
počnemo da čitamo njegovo
djelo“.