Glasnik 41-42 - Hrvatsko građansko društvo Crne Gore-Kotor

tankoćutne djevojčice. Vjerujemo
da su u tom mitskom
pejzažu iskonskog zaljeva
zaigrale prve stvaralačke
iskre buduće dramatuginje.
U vrijeme Idinog boravka u
Prčanju se pored talijanskog
njegovao i materinji, hrvatski
jezik. Uz vrijedne obiteljske
biblioteke po prčanjskim kućama,
koristilo se i starom
bibliotekom samostana sv.
Nikole sa mnogim raritetnim
izdanjima, a u unutar samostana
djelovala je i Slavjanska
čitaonica. U vrijeme poklada
u prčanjskim su se domovima
održavale pjesničke
večeri i igrokazi. Zahvaljujući
razvijenim pomorskim vezama
u Boki su se slijevale kulturne
stečevine europskih i
svjetskih središta.
Već u četrnaestoj godini Ida
počinje pisati stihove, većinom
na francuskom jeziku. Prvi interes
šire javnosti privukla je
zbirkom pjesama Quelques
fleurs poètiques, a potom svojim
glavnim pjesničkim djelom
– zbirkom Mimosas (1885).
Kasnije je pisala prigodne pjesme,
posvećene pojedinim
osobama ili događajima. Prigodom
posvećenja nove župne
crkve u Prčanju napisala je
pjesmu 8 Septembre 1913,
koja zrači plemenitim mislima.
Neke je pjesme namijenila
i okrunjenim glavama – rumunjskoj
kraljici Elizabeti
(poznatoj po književnom pseudonimu
Carmen Sylva), te crnogorskom
kralju Nikoli I (u
vrijeme Balkanskog rata). U
vrijeme prvog svjetskog rata
Ida Verona se nalazila u Rumunjskoj.
Ni u tim burnim
vremenima uz svoje karitativno
djelovanje Ida nije prestala
radit na književnom polju. Od
tada se pretežno bavila pisanjem
drama, koje je nastavila
pisati i u Boki. Prva je njezina
drama u pet činova Aecathe, o
životu Katarine Aleksandrijske.
Slijedi drama o Djevici orleanskoj,
Jeanne d’Arc, koju je
56
napisala u Prčanju poslije rata,
dakle negdje oko 1920. To
je djelo poslala Emilu Fabre-u,
upravitelju teatra Comédie-
Française, koji se o njemu najlaskavije
izrazio u pismu upućenom
pjesnikinji. U rukopisu
je ostavila još dvije drame povijesno-psihološkogkaraktera,
Abdul Hamid i Creatures
d’amour. Među njenim rukopisima
nalazi se i gotovo dovr-
šena drama o legendarnom junaku
stare Dacije kralju Decebalu,
koji se hrabro opirao
Rimljanima sve do svoje smrti.
Po sudu kritičara Mimoses su
najbolje pjesničko djelo Ide
Verone. Ta zbirka pjesama
može se smatrati, po dr I. Hergešiću,
njezinom autobiografijom,
koja odaje neke intimne
tragedije i teške duševne konflikte
autorice.
Ida Verona preminula je u
svojoj kući u Prčanju 29. kolovoza
1925. Njeno nezaobilazno
pjesničko djelo, njene
vrijedne i snažne drame, njena
zanimljiva slikarska
ostavština, njen duh (koji
upoznasmo posredstvom
onih koji su je poznavali i
kroz njene rukopise) – čini se
da sve to nije bilo dovoljno da
je spasi od zaborava. Na njenom
skromnom grobu ne nalazimo
niti cvijetka, tek uklesan
epitaf na mramornoj ploči:
Mon âme a plongé dans
l’immense mystères,
Idina kuća
La terre a devoré la terre.
Mais dressant vers le Ciel,
son visage si beau,
L’espoir sourit sur mon
tombeau.
(Moja je duša uronila u veliku
misteriju,
Zemlja je progutala zemlju,
Ali dižući k Nebu, svoje tako
lijepo lice,
Nada se osmjehne na mom
grobu.)
Okolo groba tamni čempresi.
I tišina. Podignemo li pogled
– dramatičnost susreta
surovih planina i pitomog bokeljskog
mora uvodi nas u
neki nepoznati svijet. Idin