Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
PITANJE RAZUMA<br />
ANKICA TOMIĆ<br />
Kako je smartphone postao<br />
egzistencijalni minimum?<br />
Čak i kad mobilni telefoni ne bi bili stvar<br />
prestiža, brojke o nagomilanim dugovanjima<br />
bile bi nevjerojatne, jer najsiromašniji<br />
teleoperaterima duguju više nego - bankama<br />
Solidarnost s potrebitima ubraja se u osnovne civilizacijske dosege, bez<br />
obzira na rastuću kompeticiju, sve bogatiju potrošačku košaricu i prevladavajući<br />
“modus imati” u odnosu na marginalizirani “biti”. Utoliko<br />
otpis dugova onih koji ih, ni uz pojačan trud, ne mogu podmiriti nije<br />
stavka za koju bi trebalo povlačiti argumente “sami su si krivi”, “trebali su<br />
misliti” ili onaj o unaprijed zadanoj dužini pokrivača i procjeni koliko se navedeni<br />
dade rastegnuti. Ipak, vjerujem da su se zadnjih mjeseci mnogi upitali<br />
- kad je točno ugovor s telekomima postao osnovna životna potreba?<br />
Banke su jedno: na njihove uvjete pristajemo da bismo riješili ključne<br />
probleme, egzistencijalne, kakva je kupnja stana, uređenje životnog prostora<br />
ili nabavka obiteljskog automobila. Ako ćemo tjerati mak na konac - a možda<br />
je dobro da se i pitanje što je temeljna potreba, a što luksuz tu i tamo preispita<br />
- može se i bez automobila, bez vlastitog životnog prostora, a ni rodovska<br />
zajednica (ponavljam, tjeramo li mak na konac) nije najneprirodnija stvar<br />
na svijetu. Ipak, takva bi odluka iz temelja promijenila shvaćanje što se sve<br />
smatra dijelom modernog života, nužnosti (u materijalnom smislu) i evolucije<br />
kad je posrijedi osamostaljenje pojedinca.<br />
Ali, mobiteli - oni su ipak, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog tradicije,<br />
sasvim druga priča. Dakle, odlučeno je da će se dugovi podmirivati za<br />
građane “pred zidom”, i to je u redu, civilizacijski solidarno. Čak i u zemlji<br />
u kojoj se u redovima čeka na novi smartphone, a istodobno se dopušteni<br />
minusi pune do maksimuma. Kao što smo, sasvim neopravdano, fascinirani<br />
vlastitim nekretninama, “jer mi to zaslužujemo”, pa upadamo u potrošačku<br />
euforiju nakon što se u Hrvatskoj otvori prva trgovina “finog, a jeftinog” namještaja<br />
kojim ćemo tu nekretninu napuniti, jednaku pažnju polažemo i na<br />
prestižne, ispod čekića izišle, modele<br />
pametnih telefona koje ćemo,<br />
po posebnim akcijama, iskoristiti<br />
(i u “samo” godinu i pol isplatiti),<br />
u suradnji s teleoperaterima koje<br />
ćemo smatrati prijateljima do prvog<br />
pristiglog računa, a onda se iznenaditi<br />
cifrom koju nismo ugovorili<br />
(zanemarujući, po običaju, sitna slova),<br />
a sad smo s njom suočeni “crno<br />
na bijelo”.<br />
Kao i obično, u<br />
ovoj se zemlji<br />
očito puno više<br />
priča nego što se<br />
djeluje... A pričalo<br />
se 141 milijun kuna<br />
previše<br />
Čak i kad mobilni telefoni ne bi bili stvar<br />
prestiža, što u našem društvu bez sumnje jesu,<br />
nego medij nužan za komunikaciju, što<br />
bi značilo da nam je “biti” ipak važniji nego<br />
“imati”, brojke o nagomilanim dugovanjima<br />
bile bi nevjerojatne. Od ukupno 534 milijuna<br />
kuna razmatranih dugova najsiromašnijih, 141<br />
milijun otpada na dug teleoperaterima, naspram<br />
123 milijuna koliko se duguje bankama.<br />
Zašto je to tako, teško je dokučiti, kao i zbog<br />
čega je, dok umirovljenici skupljaju plastične<br />
boce za manje od kune, prioritet pokrivanje<br />
te vrste dugova. Kako se osobita solidarnost<br />
ne može tražiti od velikih igrača (na blagajni<br />
u supermarketu nitko nam neće oprostiti par<br />
kuna), nismo se zapitali što teleoperater gubi<br />
nepodmirenim dugovima: predviđenu dobit<br />
ili zbilja nešto vezano uz infrastrukturu i sustav<br />
održavanja?<br />
Pa ipak, koliko logike ima u galantnosti,<br />
pretpostavljanju imidža zdravoj logici? Kad<br />
kupujemo stanove, zaokružujemo iznos na tisuće<br />
kuna (pristojna je to manča), u trgovinama<br />
markirane odjeće, ponižavajuće je čekati kusur,<br />
cijenu frizure zaokružit ćemo odokativno (nije<br />
beg cicija), a na placu ćemo pružati ruku na kusur<br />
za grincajg od osam kuna (jer kumica spada<br />
u niži platežni rang, a krajnji potrošač, čak i<br />
ako nije vičan računanju postotaka, u kostima<br />
osjeća što je skupo, a što jeftino). U skladu s<br />
tim, nemamo problema penziću dati plastičnu<br />
bocu koju vozikamo u automobilu tjednima da<br />
je zamijeni za četvrtinu pereca u nekoj od brendiranih<br />
pekarnica, ali ćemo mu samo rijetko<br />
ponuditi novac. Jer nikad ne znamo - možda<br />
su i boce manifestacija luksuza.<br />
U krajnjoj liniji, nose li u svojim džepovima<br />
i oni koji ih skupljaju pametni telefon s<br />
ugovornom obavezom i tarifom “koju je nemoguće<br />
odbiti”. Kao i obično, u ovoj se zemlji<br />
očito puno više priča nego što se djeluje... A<br />
pričalo se 141 milijun kuna previše.<br />
OŽUJAK, 2015 FORBES 13
Change language