76_Forbes.pdf

ACTAVIS TVRTKA KOJA JE HTJELA KUPITI PLIVU 

OŽUJAK 2015. 

MATE 

RIMAC 

MOGU LI HRVATI 

IMATI SVOJU 

AUTOINDUSTRIJU 

KLINAC 

KOJEMU 

NITKO NIJE 

VJEROVAO 

JOŠ 2012. BIO JE NA BLOOMBERGOVOJ 

LISTI OSOBA GODINE. U HRVATSKOJ JE 

I DANAS EKSCENTRIČNI PODUZETNIK IZ 

MALOG MJESTA POKRAJ METROPOLE 

PLUS 

MARUŠKA VIZEK O 

UREĐENOSTI DRŽAVE 

JOSIP GLAURDIĆ O 

SLIČNOSTIMA RATOVA U REGIJI 

MARIO GATARA O BESPOŠTEDNOM 

RATU VALUTAMA 

ANA MUHAR O STRAHU 

OD OTKAZA U CITYJU 

30 kn • 8,50 KM • 100 DEN • 4,60 €

FORBES 

SADRŽAJ | OŽUJAK 2015. 

4 | Uvodnik 

6 | Kolumne 

14 | Tema broja 

76 | Financije 

HRVATSKI AUTOMOBIL 

14 | ČOVJEK KOJEMU NITKO NIJE 

VJEROVAO Mate Rimac ni danas 

Hrvatima, naviklima na šarlatane 

u domaćem biznisu, ne ulijeva 

povjerenje iako njegovi automobili 

postižu cijene koje se približavaju 

milijunu eura. Zašto je to tako i može li 

biti drukčije PIŠE GORDANA GRGAS 

HRVAT U BRUXELLESU 

30 | PRVI PRAVI HRVATSKI 

LOBIST 

Željko Ivančević otišao je u središte 

EU kada je prestao operativno voditi 

Hrvatsku udrugu poslodavaca. 

Tada je bio jedini. Što se do danas 

promijenilo PIŠE BORIS OREŠIĆ 

14 

30 

OSVAJAČI S ISLANDA 

38 | ACTAVIS JE HTIO KUPITI 

PLIVU, DANAS HOĆE SVE 

Današnju kompaniju s onom od koje 

je Pliva strahovala 2006. povezuje 

samo predatorski nastup na tržištu. 

Sve drugo se promijenilo, ali ne samo 

Actavisu 

PIŠE MATTHEW HERPER 

94 

38 

48 

74 | MEDIJSKA REVOLUCIJA Ivan 

Brezak Brkan prije šest godina bio je 

samo mali bloger iz Zagreba. Danas 

njegova Netokracija širi projekt na 

Srbiju, a prihodi se mjere milijunima. 

Što se dogodilo PIŠE GORDANA GALOVIĆ 

FINANCIJE 

76 | BIJEG OD GRČKE Može li ECB 

spasiti europske ulagače od balkanske 

propasti? PIŠE MARIO GATARA 

84 | JE LI VANGUARD PREVIŠE 

USPJEŠAN Ne morate vjerovati u 

njihove božanske moći, dovoljno je 

vjerovati da neće ostati bez klijenata 

PIŠE WILLIAM BALDWIN 

OŽUJAK, 2015 FORBES 3

FORBES 

UVODNIK 

NAKLADNIK 

EPH media d.o.o. Zagreb, Koranska 2 

GLAVNI UREDNIK 

VIKTOR VRESNIK 

IZVRŠNA UREDNICA 

Gordana Grgas 

ART DIREKTOR Tonko Matana 

FINANCIJE I TRŽIŠTA Mario Gatara (Analogika) 

REDAKTURA Amalija Milovac 

PRIJEVODI Božena Mak 

FOTOGRAFIJA NA NASLOVNICI 

Sandra Šimunović/Cropix 

REPORTERI 

Dragana Radusinović, Gordana Galović, 

Ana Muhar (London), Aleksandar Apostolovski 

(Beograd), Aleksandar Manasiev (Skoplje) 

MARKETING MANAGER 

GORAN BULJAN 

goran_buljan@eph.hr • Tel: 01 6173 822 

UPRAVA EPH 

Tomislav Wruss (član Uprave), 

Ante Samodol (član Uprave) 

NADZORNI ODBOR EPH 

Ana Hanžeković, Krešimir Ćosić, 

Dejan Kružić, fra Ilija Živković 

PRODAJA I MARKETING 

Igor Cenić (marketing), 

Alisa Mikić (prodaja oglasnog prostora), 

Suzana Kosor (promocija), Ivan Valečić (prodaja) 

KONTAKTI 

Foto agencija CROPIX: 

01 610 3117, 01 610 3090, cropix@eph.hr 

ADRESA REDAKCIJE: Koranska 2, Zagreb 

telefon: 01 6103100, fax: 01 6103 148 

e-mail: Forbes@eph.hr 

TISAK: 

Vjesnik d.d., Zagreb, Slavonska avenija 4 

DISTRIBUTERI ZA INOZEMSTVO: 

INTER-PRESS d.o.o., Fra. Dominika Mandića b.b. 

88220 Široki Brijeg, BiH 

Media Print Macedonija, 

Skupi bb, 1000 Skopje, Makedonija. 

Forbes Croatian Edition is published by Europapress 

Holding under a license agreement with Forbes LLC, 60 

Fifth Avenue, New York 10011. “Forbes” is a registered 

trademark used under licence from Forbes LLC. 

© 2014. EPH. Sva prava pridržana. Za umnožavanje 

u bilo kojem obliku, iznajmljivanje, priopćavanje 

javnosti u bilo kojem obliku uključujući Internet kao 

i prerađivanje na bilo koji način bilo kojeg dijela ili 

ove publikacije u cijelosti potrebno je zatražiti pisano 

dopuštenje nositelja prava. Kontakt: EPH 01/ 6173 935 

Mate iz Nedelje, Nikola iz 

Smiljana, nitko da ostane 

Hrvatska ne može proizvoditi svoj automobil i griješe svi koji misle 

drukčije, smatra Željko Uzelac, poduzetnik s iskustvom u proizvodnji 

autodijelova upravo u njegovoj hrvatskoj tvornici. To što znamo 

proizvoditi visokosofisticirane dijelove, kaže, ne znači da možemo osmisliti 

i proizvesti automobil. Nema ga, kaže, ni Švicarska, čija je industrija daleko 

naprednija od hrvatske. Teza s kojom se na prvi pogled lako složiti, hrvatska je 

ekonomija doista daleko od švicarske. 

Mate Rimac, poduzetnik iz Svete Nedelje, ne obazire se, međutim, na teze 

skeptika. On radi ono što su svi drugi proglasili 

nemogućim – dizajnira i proizvodi automobile u 

Hrvatskoj. Ono što se uobičajeno podrazumijeva 

proizvodom velikih industrijskih pogona i ogromnih 

razvojnih timova napravio je u maloj proizvodnoj 

hali u gradiću pokraj Zagreba. Rimac 

je pritom izvrnuo Uzelčev koncept, pa dizajn i 

vitalne dijelove radi u svojem pogonu u Nedelji, 

a dijelove naručuje od kvalitetnih dobavljača u 

Njemačkoj, Bugarskoj... 

Kupac Rimčeva automobila dobro zna što i 

zašto kupuje, saznao je to u iscrpnim člancima 

o Rimcu u Wall Street Journalu, Bloombergovu 

Businessweeku i drugim velikim medijima i spreman je za automobil koji je 

statusni simbol platiti 780.000 eura. 

Ono gdje je Željko Uzelac ipak u pravu činjenica je da će Rimac, unatoč nespornom 

talentu, znanju i volji da opstane, teško svoju proizvodnju u Hrvatskoj 

podići na industrijsku razinu. Danas je to njemu gotovo svejedno. Već sad ga 

uspoređuju s Elonom Muskom i njegovim projektom Tesla, što je za poduzetnika 

koji još nije prevalio tridesetu, ne bavi se internetskim aplikacijama, a nije se 

ni iselio iz Hrvatske uspjeh izvan granica mogućeg. Što, međutim, kada pogon u 

Nedelji postane premalen i kada izrada nekoliko automobila godišnje ne bude 

dovoljna za daljnji razvoj kompanije? Hoće li tada prodati patent? Hoće li, kao 

i mnogi dosad, pobjeći iz Hrvatske? Ili će Hrvatska država u jednom trenutku 

ipak dorasti potencijalu svojih poduzetnika i prvo otvoriti, pa onda i upregnuti 

svoju infrastrukturu prema beskrajnim mogućnostima razvoja. 

Forbes se od svojih početaka zalaže za društvo otvorenih mogućnosti, zajednicu 

u kojoj najbolje uspijevaju oni koji svoju priliku otkrivaju tamo gdje drugi 

vide samo prepreke. Nikola Tesla je svojedobno morao pobjeći, Rimcu i nama 

možda se posreći. Usporedba jest dramatična, ali ako Matu Rimca Bloomberg 

uspoređuje s Elonom Muskom, i mi bismo trebali znati da Muskov Tesla ime 

zahvaljuje Nikoli iz Smiljana, onome koji je morao prijeći Atlantik da bi uspio. 

glavni urednik, Forbes Hrvatska 

FOTO BERISLAVA PICEK 

4 FORBES OŽUJAK, 2015

EKONOMSKA POLITIKA 

MARUŠKA VIZEK 

Kukuriku koalicija: 

što je ostvarila, a što nije 

(iako je trebala)? 

Smanjenje doprinosa na zdravstveno 

osiguranje bio je sjajan potez koji je u 

kombinaciji s višim PDV-om trebao kreirati 

fiskalnu devalvaciju. Na žalost, nije izdržao 

Prošle su pune tri godine od pobjede Kukuriku koalicije na parlamentarnim 

izborima i formiranja vlade lijevog centra. Novi 

parlamentarni izbori su pred vratima i vremena za nepopularne 

reformske zahvate više nema. Što je na reformskom planu napravljeno, 

napravljeno je. Što nije, neće ni biti. Trenutak je stoga idealan 

da podvučemo crtu i popišemo sve što je Kukuriku koalicija napravila i sve ono 

što je propustila napraviti, a trebala je. 

Većinu pozitivnih ostvarenja Kukuriku koalicije možemo svesti na jedan 

zajednički nazivnik: uređivanje države. Zašto je uređenost države važna i zašto 

je doprinos koalicije lijevog centra povećanju te uređenosti nešto što treba 

pohvaliti? Premda formalno hrvatska država postoji skoro dva i pol desetljeća, 

njoj je nedostajao jedan od bitnih stupova državotvornosti. Raznovrsni registri, 

informacijski sustavi i baze podataka koji predstavljaju osnovicu upravljanja 

modernim državama taj su nedostajući državotvorni stup. On bi izvršnoj vlasti 

omogućio učinkovitije, jeftinije i transparentnije formuliranje i provođenje 

mjera javnih politika, a građanima i poduzećima uštedio vrijeme potrošeno u 

borbi s birokratiziranim državnim aparatom te ih onemogućilo da izbjegavaju 

plaćanje poreza. Nakon tri godine mandata Kukuriku koalicije, napredak na 

tom polju je vrlo vidljiv i već je polučio ili značajne nove prihode ili uštede 

državnom proračunu. Prisjetimo se samo fiskalizacije, uvođenja centralnog 

obračuna plaća za zaposlenike u 

javnom sektoru, operacionalizacije 

osobnog identifikacijskog broja, uvođenja 

registra primatelja socijalnih 

naknada, registra branitelja i sustav 

e-Građanin. 

Niti jedna od tih mjera (osim sustava 

e-Građanin) nije uvedena bez 

otpora onih društvenih skupina koji 

su tim uvođenjem bili direktno pogođeni, 

no s odmakom možemo reći 

Umjesto reformi, ove 

će godine u fokusu 

biti pokušaj Kukuriku 

koalicije da popravi 

rejting i izbori što 

povoljniji izborni 

rezultat 

da su mjere bile korisne i u financijskom i 

u društvenom smislu. 

Skupini mjera i poteza usmjerenih na 

uređivanje države valja pribrojiti i formiranje 

Državnog ureda za upravljanje 

državnom imovinom, koji je popisao svu 

imovinu kojom država raspolaže te počeo 

njome upravljati na profesionalan način. 

U tu skupinu mjera treba uvrstiti još i 

prošlogodišnji pravilnik Ministarstva 

graditeljstva kojim su se propisale metode 

za procjenu vrijednosti nekretnina. 

Time je dokrajčena pravna praznina koja 

je više od dva desetljeća omogućavala 

malverzacije u nekretninskim poslovima 

s državom u korist privatnih pravnih i 

fizičkih osoba, a na štetu države i poreznih 

obveznika. Do kraja godine trebao 

bi zaživjeti i sustav koji bi omogućio pregled 

ostvarenih kupoprodajnih cijena 

nekretnina po cjenovnim blokovima za 

cijelu zemlju. Ovaj sustav u kombinaciji s 

propisima koji određuju kako vrednovati 

nekretnine osigurat će potpunu transparentnost 

u svim nekretninskim poslovima 

koji se odvijaju u zemlji. 

Osim dobrih poteza kojima je svrha bila 

uređivanje države, Vlada Zorana Milanovića 

uspješno je primijenila jednu, te najavila 

drugu mjeru kojima se deklarirala kao ekonomski 

lijeva vlada koja želi više porezno 

opteretiti kapital i bogatstvo, a smanjiti opterećenje 

rada. Uveden je porez na prihode 

od kamata na štednju, a najavljeno je uvođenje 

poreza na imovinu. Smanjenje doprinosa 

na zdravstveno osiguranje također je 

bio sjajan ekonomski potez Milanovićeve 

Vlade, koji je u kombinaciji s povećanjem 

stope poreza na dodanu vrijednost trebao 

6 

FORBES 

OŽUJAK, 2015 

MARUŠKA VIZEK JE ISTRAŽIVAČICA NA EKONOMSKOM INSTITUTU U ZAGREBU 

IZNESENI STAVOVI SU AUTORSKOG KARAKTERA I NE ODRAŽAVAJU STAV 

INSTITUCIJE U KOJOJ JE AUTORICA ZAPOSLENA

Većinu pozitivnih 

rezultata u ove tri 

godine možemo svesti 

pod zajednički nazivnik: 

uređivanje države 

GORAN MEHKEK/CROPIX 

Novi parlamentarni izbori su pred vratima i vremena za nepopularne zahvate više nema 

kreirati fiskalnu devalvaciju. Da je kojim slučajem ta fiskalna devalvacija 

zaživjela, odnosno da zdravstveni doprinos nije naknadno vraćen na staru 

stopu, ona bi poboljšala međunarodnu konkurentnost zemlje. Šteta je stoga 

što ta mjera nije izdržala pod pritiskom nerazmjera prevelike javne potrošnje 

i nedovoljnih poreznih prihoda. 

Što je s mjerama i potezima koje je Kukuriku koalicija propustila poduzeti? 

Popis je tu možda manji, ali obuhvaća sve one dubinske reformske zahvate 

koje niti jedna Vlada u modernoj Hrvatskoj povijesti nije uspjela provesti 

i zbog čijeg neprovođenja zemlja ekonomski nazaduje u odnosu na druge 

nove zemlje članice Europske unije. Stoga u zemlji i dalje imamo ukupno 555 

jedinica lokalne samouprave (županija, gradova i općina). Javna poduzeća i 

dalje su nerestrukturirana, a njima još upravljaju politički imenovane uprave. 

Nije provedena ni reforma pravosuđa, niti se išta napravilo po pitanju monopolističkih 

i oligopolističkih tržišnih struktura. Neku buduću vladu čekat će 

i sveobuhvatna reforma javne uprave te intenzivnije podupiranje internacionalizacije 

hrvatskoga gospodarstva. 

Umjesto reformi, ova će godina zasigurno biti usmjerena na pokušaj Kukuriku 

koalicije da si popravi rejting i pokuša izboriti što povoljniji izborni 

rezultat. A izgledi za ostvarivanje dobrog rezultata su mršavi. SDP, kao vodeća 

stranka koalicije, uvelike zaostaje u svim relevantnim anketnim istraživanjima i 

prijeti mu ne samo gubitak parlamentarnih 

izbora nego i mogućnost da HDZ osvoji 

apsolutnu većinu u parlamentu. Čini se da 

je ova spoznaja trgnula iz sna uspavanu vladajuću 

koaliciju i natjerala je na primjenu 

prokušanog recepta za dobivanje izbora 

u Hrvatskoj: ne provodi reforme, ali zato 

provodi popularne nereformske mjere za 

kupnju glasova. Budući da je proračunska 

potrošnja limitirana, osmišljavanje popularnih 

nereformskih mjera od ove je Vlade 

iziskivao puno više truda i kreativnosti u 

odnosu na njezine prethodnice. 

Ivo Sanader je, primjerice, drugi mandat 

osvojio i potpisivanjem lukrativnih dodataka 

na kolektivne ugovore za zaposlene 

u javnom sektoru. U vrijeme ekonomskog 

prosperiteta, takav potez bio je izvediv 

(premda je ekonomski vrlo štetan). S druge 

strane, Vlada Zorana Milanovića takav si 

luksuz ne može dopustiti pa se fokusirala 

na osmišljavanje mjera koje su proračunski 

neutralne. Fiksiranje tečaja švicarskog franka 

za građane s kreditima s klauzulom u toj 

valuti, otpis dugova te narodne dionice Hrvatske 

elektroprivrede najbolji su primjeri 

ove prakse. Popularnih mjera ovog tipa sigurno 

ćemo vidjeti još tijekom ove godine, 

no na reformske zahvate očito ćemo morati 

pričekati još neko neodređeno vrijeme. Njih 

će morati poduzeti neka buduća vlada. Za 

naše dobro, nadajmo se da će to biti ona koja 

će se formirati u 2016. godini. 


POLITIKA 

JOSIP GLAURDIĆ 

Četiri mita koji dijele današnja 

Moskva i ondašnji Beograd 

Kolega s Cambridgea nedavno me pitao zašto ne napišem nešto 

o ukrajinskoj krizi. Činilo mu se da su usporedbe s jugoslavenskom 

krizom toliko očigledne da bi netko to trebao i napisati. 

“Ne mogu, brate”, odgovorio sam. “Baš ta činjenica da su sličnosti 

očigledne jednostavno me toliko deprimira i frustrira da 

nemam snage lupati glavom o zid.” Marx je rekao da se povijest ponavlja, 

prvo kao tragedija, a potom kao farsa. Ja u usporedbi onoga što se dogodilo 

nama i Bosni i Hercegovini (a nismo bili prvi povijesni primjeri nečega 

takvog) s onim što se događa Ukrajini vidim samo tragedije. 

8 

Odgovori Zapada na agresije Putinova režima 

zaista su vjerne kopije njihovih odgovora na 

agresije režima Slobodana Miloševića – uz 

tek djelomično izmijenjene uloge, ovisno o 

financijskoj povezanosti s Moskvom 

Pritom me ne deprimira toliko ruska politika. Uvijek će biti siledžija koji 

legitimitet svoje vlasti grade kaosom i nasiljem. Ono što me deprimira i frustrira 

odgovori su na to nasilje onih čija bi dužnost trebala biti obrana europskog 

i međunarodnog sustava sigurnosti. Odgovori zapadnih sila na agresije 

Putinova režima zaista su vjerne kopije njihovih odgovora na agresije režima 

Slobodana Miloševića – uz tek djelomično izmijenjene uloge, ovisno o financijskoj 

povezanosti s Moskvom. Iste rasprave, isti argumenti, iste analitičke 

pogreške. Baš kao što je modus operandi Putinova režima jednak modusu 

operandi Miloševićeva. Scenariji su potpuno isti. To, naravno, nije ni čudno jer 

su arhitekti ratova u Jugoslaviji i Ukrajini izrasli iz istog humusa: sovjetskog 

obavještajnog i vojnostrategijskog 

kompleksa 1980-ih. 

Sličnosti između ruske strategije 

u Ukrajini (i prije toga u Gruziji) 

i srpske strategije u Hrvatskoj 

i Bosni i Hercegovini devedesetih 

najočiglednije su pogledamo li niz 

mitova u koje su današnja Moskva 

i ondašnji Beograd uspjeli uvjeriti 

znatan dio zapadne javnosti i 

donosioce odluka u nizu zemalja 

Europske unije. 

FORBES 

OŽUJAK, 2015 

Arhitekti ratova u 

Jugoslaviji i Ukrajini 

izrasli su iz istog 

humusa: sovjetskog 

obavještajnog i 

vojnostrategijskog 

kompleksa 1980-ih 

godina 

Prvi od tih mitova sastoji se od portretiranja 

suvremenog sukoba kroz prizmu 

Drugog svjetskog rata. Putin je, baš kao i 

Milošević prije njega, svjestan osjetljivosti 

europske javnosti na imaginarij posljednjeg 

velikog kontinentalnog sukoba. Pa 

su tako Hrvati i Ukrajinci postali baštinici 

nacističkih kolaboracionista, dok su pohodi 

Moskve i Beograda postali tek antifašistička 

zaštita lokalne nevine nejači. 

Drugi mit sastoji se od retorike poniženja 

i izigravanja žrtve. Ruske su 

ofenzive stoga navodno ukorijenjene 

u poniženju hladnoratovskog poraza i 

nevoljkosti Zapada da dopusti Moskvi 

preuzimanje njene “prirodne” pozicije u 

međunarodnom sustavu. Baš kao što su 

srpske ofenzive devedesetih navodno bile 

ukorijenjene u poniženju “pobjednika 

u ratu, a poraženih u miru”, a o poniženju 

albanske supremacije i posljedične 

navodne diskriminacije na Kosovu da i 

ne govorimo. 

Treći mit koji je zajednički Miloševićevoj 

Srbiji i Putinovoj Rusiji sastoji se 

od njihova rebrendiranja u mirotvorce. 

Taj odiozni “doublespeak” uvjeravanja 

Zapada kako vam je interes stabilan mir 

dok na bojištu neprestano eskalirate sukobe 

svima nam je jako dobro poznat. 

Primirja se potpisuju s ciljem da se krše, 

a zapadnu se javnost istodobno uvjerava 

u vaše mirotvorstvo. Što je najgore, kod 

dobrog dijela te javnosti takva retorika 

prolazi. Nekima imponira Putinova sila, 

a nekima njegovo suprotstavljanje zapadnim 

političarima i medijima kojima 

ionako kronično nedostaje legitimiteta. 

I konačno, četvrti mit koji veže ondašnji 

Beograd s današnjom Moskvom 

DR. JOSIP GLAURDIĆ JE HRVATSKI ISTRAŽIVAČ NA SVEUČILIŠTU CAMBRIDGE 

S DOKTORATOM POLITIČKIH ZNANOSTI AMERIČKOG YALEA.

Putin eskalira rat u 

Ukrajini ne zato što 

mu je ona esencijalno 

važna, nego zato što mu 

rat treba za održavanje 

sustava vlasti koji je na 

trulim temeljima 

AFP PHOTO / POOL / SERGEI ILNITSKY 

Putinova prijetnja kontinentalnom sustavu sigurnosti drastično je 

važnija nama nego što je prijetnja prozapadne Ukrajine njemu 

možemo nazvati mitom dispariteta u značenju i posljedične superiornosti. 

Pa su tako Krajina, Bosna i Hercegovina te konačno Kosovo bili, navodno, 

drastično značajniji Miloševiću nego zapadnim silama. Bili su mu toliko 

značajni da ih on, navodno, ne bi nikada napustio. Istu retoriku slušamo i 

danas jer Putin, navodno, nikada neće ustuknuti u Ukrajini zato što mu je 

ona u najbližoj sferi utjecaja. 

Sva četiri mita iznimno su opasna, no ovaj posljednji zapravo je 

najopasniji zbog toga što onemogućuje racionalno sagledavanje situacije 

i pronalaženje nužnog odgovora. Jer što je logičan zaključak ako mislite 

da Milošević nikada neće napustiti BiH i Kosovo ili da Putin nikada neće 

napustiti Ukrajinu, kao i da vama osobno, a i međunarodnom sustavu sigurnosti, 

ni BiH, ni Kosovo, ni Ukrajina nisu bitni? Logičan zaključak jest 

da je jedina razumna politika namiriti Miloševićeve, odnosno Putinove 

interese. Tu se, zapravo, krije ključ čitavog 

problema s dosadašnjom politikom 

Zapada prema Rusiji: logičan zaključak 

iz dviju potpuno krivih premisa. 

Putin eskalira rat u Ukrajini ne zato 

što mu je Ukrajina esencijalno važna, 

nego zato što mu je rat potreban za održavanje 

sustava vlasti koji je na iznimno 

trulim temeljima. 

To ne znači nužno da Moskvu čeka 

imanentan kolaps, ali je potrebno da donosioci 

odluka na Zapadu to shvate. Baš 

kao što je potrebno da shvate kako je Putinova 

prijetnja kontinentalnom sustavu 

sigurnosti drastično važnija nama nego 

što je prijetnja prozapadne Ukrajine 

njemu. Iz te dvije točne premise onda 

proizlazi i potpuno drukčiji logičan zaključak, 

odnosno nužan odgovor na Putinovu 

politiku. Ako Putinov Kremlj prije 

ili kasnije čeka kolaps – a čeka – onda se 

mora učiniti sve da do tog kolapsa što prije 

i dođe. A ako je teritorijalni integritet 

Ukrajine bitan za održavanje europskog 

sustava sigurnosti – a jest – onda se Ukrajincima 

mora i omogućiti da taj integritet 

i brane. Što prije lideri Zapada (pogotovo 

u Berlinu i Parizu) to shvate i preuzmu 

odgovornost, to bolje. I za Ukrajinu i za 

Europu, a u konačnici i za Rusiju. 


EUROPSKA POSLA 

GORDANA GRGAS 

Kraljevska shema 

i hrvatska inačica 

Britanci su davno shvatili da je isplativo 

poticati one koji imaju viška kapitala da 

ulažu u obećavajuće male tvrtke, kako 

novac ne bi držali uspavan u banci 

Je li hrvatski poslovni anđeo i poduzetnik Hrvoje Prpić lani digao 

veliku prašinu i otišao iz Hrvatske samo zato što je bio jako ljut na 

drske hrvatske poreznike, tada pod Linićevim zapovjedništvom? Pa 

i to je moguće, jer i na poslovne odluke utječe nečiji temperament, 

kao, uostalom, i na sve druge odluke, no rijetko kad se važni poslovni 

potezi donose baš u afektu. A realno, on je za odlazak u poslovnu emigraciju 

imao jedan, zapravo iznimno važan razlog – za razvoj Trilleniuma, njegove 

futurističke platforme za 3D shopping, ozbiljno je računao na britanski 

(rizični) kapital. A taj kapital radije ulazi u domaću nego stranu tvrtku. 

Međutim, nije u pitanju lokalpatriotizam. Ništa tako emocionalno. U 

pitanju je čista ekonomska logika, jednostavna računica, koju definiraju 

primamljive britanske sheme za privatne ulagače te društva rizičnog kapitala 

koje se, k tome, mogu međusobno kombinirati. Posebno su zanimljive 

dvije, čije kratice znaju svi mali poduzetnici ili, pak, početnici koji su ikad 

pokušali doći do ulagača na Otoku: EIS i SEIS. Prva se odnosi na Enterprise 

Investment Scheme, druga na Seed Enterprise Investment Scheme, 

namijenjene pojedincima, poslovnim anđelima, za ulaganja u start-upe te 

male i srednje tvrtke. 

Sigurno je da nitko pametan neće ulagati ako nije uvjeren da je poslovni 

plan vrijedan novca i truda, pa je tako Prpićev projekt očito dobio dobre 

ocjene čim je lani primio prvu investiciju od 50 tisuća funti, potom početkom 

ove godine od oko 600 do 700 tisuća funti, a do kraja godine najavljuje 

kako očekuje ukupne investicije od 2 milijuna funti. No, da bi taj novac počeo 

kapati, morao je imati tvrtku 

u Britaniji i prijaviti je u te, 

posebno krojene programe kroz 

koje investitori ostvaruju velike 

porezne olakšice, a protežu se 

od 30 do 50 posto iznosa realiziranog 

ulaganja. Tako im je svaka 

investicija znatno jeftinija kod 

kuće, pa prilike ne traže vani jer 

su im preskupe. Što se pak tiče 

poduzetnika željnih kapitala za 

Privatnim ulagačima 

i društvima rizičnog 

kapitala investicije 

u UK kroz poreznu 

politiku pokriva i Her 

Majesty’s Ravenue and 

Customs 

razvoj, tu se radi se o onoj staroj poslovici 

o brdu i Muhamedu. 

Prijava u te sheme za samu tvrtku nije 

nešto komplicirano, a ni skupo. Većina startupa 

ispunjava predviđene uvjete, procedura 

je kratka, traje 2-3 tjedna, a cijena je oko 

5000 funti, objasnio je Prpić. U svakom slučaju, 

stvar solidno funkcionira; samo preko 

EIS-a je u 20 godina generirano oko 9 milijardi 

funti ulaganja, a sudjelovalo oko 19 

tisuća kompanija. Dobra je statistika i za 

SEIS, iako daleko skromnija. 

Britanci su očito odavno shvatili da je za 

razvoj poduzetništva i gospodarstva bolje 

da oni koji imaju slobodnog kapitala ulažu u 

potentne domaće kompanije i tako stvaraju 

novu vrijednost nego da svoj novac konzervativno 

drže u bankama, koje će onda davati 

kredite poduzetnicima kad im trebaju za 

razvoj. Ili neće, ako im se ne sviđa stupanj 

rizika nekog projekta... Otkako je u Britaniji 

procvjetao crowdfunding – a u Europi su u 

tome oni otišli najdalje - spomenute su porezne 

sheme dodatno dobile na atraktivnosti 

i popularnosti jer ih neke crowdfunding 

platforme doslovce reklamiraju. 

EIS je nastao znatno prije nego što se 

pojavio crowdfunding, davne 1993. godine, 

ali u osnovi iza svega toga stoji ista ideja: pomoć 

malim, visokorizičnim tvrtkama da lakše 

pronađu investitora, a prvi uvjet da ulagač 

dobije poreznu olakšicu jest da tvrtka meta 

nije izlistana na burzi. Investitor tada može 

zadržati 30 posto iznosa kod poreza na 

dohodak, pri čemu je gornji limit ulaganja 

postavljen na milijun funti, a može doseći 

i pet ako se kombinira s ostalim shemama. 

Kad prodaje tako kupljene udjele, ulagač 

nema porez na kapitalne dobitke. 

Iako je to odlično funkcioniralo, ipak 

nije rješavalo probleme većine malih startupa 

koji trebaju kapital dok su u jako ranoj 

10 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Porezna se olakšica 

smiješi i hrvatskim 

poslovnim anđelima 

koji, osim sjemenskog 

kapitala, start-upima 

pružaju i mentorstvo 

BRUNO KONJEVIĆ/CROPIX 

Da bi se dokopao ozbiljnijeg novca, Hrvoje Prpić svoju je kompaniju registrirao u 

Velikoj Britaniji i prijavio je u program koji investitorima jamči porezne olakšice 

fazi razvoja, kad im još ne treba puno novca, ali i to što trebaju jako je nesigurna 

investicija: velika većina start-upa propada. Za takav, sjemenski kapital 

prije tri je godine uvedena shema SEIS. Tu je godišnji limit 150 tisuća 

funti, kompanija koja privlači ulaganje mora imati manje od 25 zaposlenika 

i ne može biti starija od dvije godine, a stimulus za ulagače je čak 50-postotna 

porezna olakšica. Za prste polizati, zar ne? A ako vam cure sline, trebate 

znati da će, bude li sreće i pameti, i u Hrvatskoj poslovni anđeli uskoro moći 

okusiti nešto slično ulažu li u inovativne start-upe. Detalji još, doduše, nisu 

poznati pa je teško reći koliki će biti domet nove poticajne mjere. 

Uglavnom, start-upu će se vjerojatno omogućiti plaćanje poreza na dobit 

po umanjenoj stopi u razdoblju do tri godine, a ulagačima slijede porezne olakšice 

za izravno, novčano ulaganje. Kvaka je, pak, u tome da se ulaganje mora 

odnositi na novi pothvat, mora biti najmanje na tri godine, mora biti novčano i 

uključivati prijenos znanja i iskustva. Naravno, sve to zajedno podrazumijevat 

će trošak određene količine poduzetničkih i anđeoskih živaca jer će procedura 

biti u skladu s uobičajenim hrvatskim standardima, ali financijski bi se moglo 

isplatiti. A možda otkrijemo i da među nama ima više potencijalnih poslov- 

nih anđela nego što ih se dosad otkrilo kroz 

udrugu Crane. 

Izmjene Zakona o poticanju razvoja 

maloga gospodarstva moguće su već u prvoj 

polovici ove godine, a kako se predviđa, 

na porezne olakšice moći će računati i 

poslovni anđeli i poslovni ulagači. Pritom 

se poslovni anđeli opisuju kao oni koji financiraju 

start-upe i ulaze u vlasnički udio 

poduzeća, no osim novca nude i mentorsku 

pomoć za razvoj i komercijalizaciju; poslovni 

ulagači su jednostavno tvrtke registrirane 

u Hrvatskoj. 

Tu se u principu radi o sjemenskom kapitalu, 

a on u prosjeku po projektu u Hrvatskoj 

iznosi od 100 do 200 tisuća kuna. Takvih 

ulaganja, međutim, nema mnogo, ali kako 

Hamag upravo uvodi pilot-shemu kojom će 

jednakim iznosom pratiti ulaganja poslovnih 

anđela, taj će se vid financiranja očito 

pokušati “presaditi” k nama po uzoru na 

dobru praksu drugih zemalja, poput Velike 

Britanije. Ako to ne uspije, ili ne bude dovoljno 

stimulativno, mlade će tvrtke vjerojatno 

bolje proučiti Prpićev primjer (naravno, nije 

jedini), a on je ionako već najavio da dovodi 

predavača koji će tumačiti kako otvoriti 

tvrtku u Londonu. Sasvim sigurno, on neće 

zaboraviti spomenuti EIS i SEIS te kako je 

to kad vam dio ulaganja kraljevski “pokriva” 

Her Majesty’s Revenue and Customs. 


PITANJE RAZUMA 

ANKICA TOMIĆ 

Kako je smartphone postao 

egzistencijalni minimum? 

Čak i kad mobilni telefoni ne bi bili stvar 

prestiža, brojke o nagomilanim dugovanjima 

bile bi nevjerojatne, jer najsiromašniji 

teleoperaterima duguju više nego - bankama 

Solidarnost s potrebitima ubraja se u osnovne civilizacijske dosege, bez 

obzira na rastuću kompeticiju, sve bogatiju potrošačku košaricu i prevladavajući 

“modus imati” u odnosu na marginalizirani “biti”. Utoliko 

otpis dugova onih koji ih, ni uz pojačan trud, ne mogu podmiriti nije 

stavka za koju bi trebalo povlačiti argumente “sami su si krivi”, “trebali su 

misliti” ili onaj o unaprijed zadanoj dužini pokrivača i procjeni koliko se navedeni 

dade rastegnuti. Ipak, vjerujem da su se zadnjih mjeseci mnogi upitali 

- kad je točno ugovor s telekomima postao osnovna životna potreba? 

Banke su jedno: na njihove uvjete pristajemo da bismo riješili ključne 

probleme, egzistencijalne, kakva je kupnja stana, uređenje životnog prostora 

ili nabavka obiteljskog automobila. Ako ćemo tjerati mak na konac - a možda 

je dobro da se i pitanje što je temeljna potreba, a što luksuz tu i tamo preispita 

- može se i bez automobila, bez vlastitog životnog prostora, a ni rodovska 

zajednica (ponavljam, tjeramo li mak na konac) nije najneprirodnija stvar 

na svijetu. Ipak, takva bi odluka iz temelja promijenila shvaćanje što se sve 

smatra dijelom modernog života, nužnosti (u materijalnom smislu) i evolucije 

kad je posrijedi osamostaljenje pojedinca. 

Ali, mobiteli - oni su ipak, ako ni zbog čega drugog, a onda zbog tradicije, 

sasvim druga priča. Dakle, odlučeno je da će se dugovi podmirivati za 

građane “pred zidom”, i to je u redu, civilizacijski solidarno. Čak i u zemlji 

u kojoj se u redovima čeka na novi smartphone, a istodobno se dopušteni 

minusi pune do maksimuma. Kao što smo, sasvim neopravdano, fascinirani 

vlastitim nekretninama, “jer mi to zaslužujemo”, pa upadamo u potrošačku 

euforiju nakon što se u Hrvatskoj otvori prva trgovina “finog, a jeftinog” namještaja 

kojim ćemo tu nekretninu napuniti, jednaku pažnju polažemo i na 

prestižne, ispod čekića izišle, modele 

pametnih telefona koje ćemo, 

po posebnim akcijama, iskoristiti 

(i u “samo” godinu i pol isplatiti), 

u suradnji s teleoperaterima koje 

ćemo smatrati prijateljima do prvog 

pristiglog računa, a onda se iznenaditi 

cifrom koju nismo ugovorili 

(zanemarujući, po običaju, sitna slova), 

a sad smo s njom suočeni “crno 

na bijelo”. 

Kao i obično, u 

ovoj se zemlji 

očito puno više 

priča nego što se 

djeluje... A pričalo 

se 141 milijun kuna 

previše 

Čak i kad mobilni telefoni ne bi bili stvar 

prestiža, što u našem društvu bez sumnje jesu, 

nego medij nužan za komunikaciju, što 

bi značilo da nam je “biti” ipak važniji nego 

“imati”, brojke o nagomilanim dugovanjima 

bile bi nevjerojatne. Od ukupno 534 milijuna 

kuna razmatranih dugova najsiromašnijih, 141 

milijun otpada na dug teleoperaterima, naspram 

123 milijuna koliko se duguje bankama. 

Zašto je to tako, teško je dokučiti, kao i zbog 

čega je, dok umirovljenici skupljaju plastične 

boce za manje od kune, prioritet pokrivanje 

te vrste dugova. Kako se osobita solidarnost 

ne može tražiti od velikih igrača (na blagajni 

u supermarketu nitko nam neće oprostiti par 

kuna), nismo se zapitali što teleoperater gubi 

nepodmirenim dugovima: predviđenu dobit 

ili zbilja nešto vezano uz infrastrukturu i sustav 

održavanja? 

Pa ipak, koliko logike ima u galantnosti, 

pretpostavljanju imidža zdravoj logici? Kad 

kupujemo stanove, zaokružujemo iznos na tisuće 

kuna (pristojna je to manča), u trgovinama 

markirane odjeće, ponižavajuće je čekati kusur, 

cijenu frizure zaokružit ćemo odokativno (nije 

beg cicija), a na placu ćemo pružati ruku na kusur 

za grincajg od osam kuna (jer kumica spada 

u niži platežni rang, a krajnji potrošač, čak i 

ako nije vičan računanju postotaka, u kostima 

osjeća što je skupo, a što jeftino). U skladu s 

tim, nemamo problema penziću dati plastičnu 

bocu koju vozikamo u automobilu tjednima da 

je zamijeni za četvrtinu pereca u nekoj od brendiranih 

pekarnica, ali ćemo mu samo rijetko 

ponuditi novac. Jer nikad ne znamo - možda 

su i boce manifestacija luksuza. 

U krajnjoj liniji, nose li u svojim džepovima 

i oni koji ih skupljaju pametni telefon s 

ugovornom obavezom i tarifom “koju je nemoguće 

odbiti”. Kao i obično, u ovoj se zemlji 

očito puno više priča nego što se djeluje... A 

pričalo se 141 milijun kuna previše. 


MATE 

RIMAC 

MOGU LI HRVATI 

IMATI SVOJU 

AUTOINDUSTRIJU 

A nisu mu 

Lani je Mate Rimac skupio 10 milijuna eura, a ove godine 

najavljuje da zapošljava 100 radnika, planira novi pogon 

te pregovara o investicijskoj B rundi većoj od prve

Kad je 2011. na 

Frankfurt Motor 

Showu otkrio ono 

na čemu je radio u 

garaži, svoj električni 

automobil Concept 

One, sve je ostavio 

bez daha, ali mnogi 

nisu vjerovali da je 

taj klinac ozbiljan i da 

će Hrvatsku upisati 

na kartu proizvođača 

automobila. No, 

on jednostavno 

nije stao, uporno je 

razvijao i automobil i 

svoj start-up 

vjerovali... 

PIŠE: GORDANA GRGAS 

FOTOGRAFIJE: SANDRA ŠIMUNOVIĆ/CROPIX

FORBES 

RIMAC AUTOMOBILI 

Bio mu je rođendan, a iza nas u salonu parkiran 

blješteći, plavi Concept One. Njemu 

je tek 27 godina i automobili su mu strast, 

ta jurilica ga je prilično mamila, tek je 

stigla s utrke električnih automobila Fia 

Formula E u Argentini, gdje je službeno 

vozilo direktora, i ubrzo ide dalje, na novu 

utrku u Miami. U tijeku su bile pripreme za njezino novo 

testiranje na pisti. No, Mate Rimac je staloženo odradio 

intervju za Forbes, prekidajući ga samo nakratko kako 

bi primio rođendanske čestitke majke i braće koji su ga 

posjetili u tvrtki te kako bi dogovorio proslavu za svojih 

66 zaposlenika. 

Dok smo čekali početak intervjua, razgledavali smo mali 

pogon gdje između ostaloga ručno rade dijelove karoserije 

od karbonskih vlakana i čelične cjevaste šasije, a Rimac 

je za to vrijeme salonom proveo dobrostojećeg ruskog 

vlasnika jedne hrvatske tvrtke, potencijalnog kupca. On 

nije želio s nama razgovarati niti se fotografirati, no očito 

ima 750 tisuća eura koliko stoji taj superautomobil od 1088 

konjskih snaga. 

Na stolu za varenje šasije gledali smo kako se izrađuje 

novi, srebrni primjerak iz ergele, koji je naručio američki 

očni kirurg, prvi privatni kupac 

Concept Onea. Za hrvatski 

električni auto i njegove 

impresivne performanse (do 

brzine od 100 kilometara na 

sat stiže za 2,8 sekundi, može 

juriti više od 300 kilometara 

na sat) saznao je iz članka 

objavljenog u Wall Street 

Journalu, kaže nam Monika Mikac, glavna operativna 

direktorica. Namjeravaju proizvesti ukupno osam takvih 

automobila. Tri su već proizvedena, trenutno su u proceduri 

još tri, a za dva se tek čekaju kupci. 

Do prve mi je investicije bilo 

jako teško doći. Sada smo u 

situaciji da možemo birati, 

kaže Mate Rimac (27) 

ŠTO JE U CONCEPT ONEU DOMAĆE, A ŠTO UVOZNO, 

pitamo Moniku Mikac. Većinu rade sami, kaže. Stakla 

naručuju od Lipik Glasa, felge se prema njihovu nacrtu 

rade u Njemačkoj, a kožni tapecirung dolazi iz bugarske 

tvrtke Vilner. Dijelovi za motore također se prema nacrtu 

naručuju vani, ali se tu sklapaju, kao i baterijski moduli 

koji su smješteni u podnici i stražnjem dijelu automobila, u 

obliku slova T. Karoserija, šasija, unutrašnjost automobila, 

kompletna navigacija i infotainment radi se "kod kuće". 

Concept One, naglašava operativna direktorica, ne sadrži 

dijelove iz drugih automobila, a za njegovu izradu potrebna 

su oko četiri mjeseca. 

O planovima razvoja Rimac Automobila - globalno poznatog 

hrvatskog start-upa koji je proizveo najbrži električni 

auto, a Matu Rimca 2012. godine Bloomberg je stavio na svoju 

listu osoba godine - razgovarali smo u staklenom autosalonu 

na ledini u Svetoj Nedjelji pokraj Zagreba. Radna soba 

osnivača i glavnog izvršnog direktora bila je, naime, doslovce 

krcata balonima i nismo se tamo mogli smjestiti. U salonu 

je izložen i prvi Concept One, dorađeni crveni maneken s 

kojim se Rimac proslavio na Frankfurt Motor Showu 2011., 

te niz skupocjenih električnih bicikala Greyp, novi proizvod 

tvrtke koji se probija na svjetskom tržištu. Ozbiljnu poslovnu 

atmosferu u tom automobilskom raju remete tek psi, raznih 

pasmina i boja, koji trčkaraju naokolo; to je dog-friendly 

mjesto, kažu nam značajno. Valjda im služe i kao odmor od 

stresa, pomislili smo, jer komercijalizacija cijelog pothvata 

u koju upravo ulaze nije nimalo jednostavna. 

"Ova je godina za nas ključna, čini se i važnija nego prošla. 

Ili će tako biti i sa svakom sljedećom!?" odgovara Rimac 

na naše pitanje o planovima. Naime, 2014. je taj mladi 

inovator i poduzetnik skupio čak 10 milijuna eura ulaganja, 

a upravo priprema novu investicijsku rundu, još veću. 

Detalje o njoj zasad ne otkriva, no ne čini se ni posebno 

uzbuđen oko toga. 

"Mi smo sada u situaciji da možemo birati investitore 

i upravo vodimo pregovore s jednim od njih. Već smo 

daleko došli, te je moguće da u ožujku taj posao i zaključimo. 

Do prve ozbiljne investicije bilo mi je jako teško 

doći, ali onda su nas ulagači 

zatrpali, javljaju se sami. Nismo 

imali namjeru tako brzo 

ići u B rundu, ali ako budu 

dobri uvjeti, realizirat ćemo 

ju jer to znači da se u iduće 

tri-četiri godine ne moramo 

brinuti o financijama. Prema 

sadašnjem ugovoru, ja moram 

zadržati većinski paket i biti CEO do 2020. godine 

- investitori su me obvezali jer su vidjeli da znam što radim, 

uložili su u mene i moju viziju - ali to je i moj osobni 

strateški cilj. Nije mi cilj prodaja tvrtke, nego financiranje 

njezina razvoja", tumači. 

Summa summarum nakon A runde je sljedeća: vrijednost 

Rimac Automobila procijenjena je na 70 milijuna 

eura, a novi dioničari su tvrtke registrirane u Britaniji te 

egzotičnim destinacijama poput Bermuda i Britanskih 

Djevičanskih Otoka. Oni zajedno drže 18 posto vlasništva 

(China Dynamics 10 posto, New Automobile Development 

- NAD drži šest posto te IAMAL dva posto), a otprije su 

prisutni ulagač iz Abu Dhabija, Ziad Tassabehji sa svojom 

britanskom tvrtkom WindCliff Group, s jedan posto, te 

Adriano Mudri, glavni dizajner Concept Onea, s dva posto. 

Mate Rimac drži ostalih 79 posto. 

Najveći strani ulagač je China Dynamics, proizvođač 

električnih automobila i autobusa u Kini, s ulogom od 

sedam milijuna eura. Oni Rimcu otvaraju kineska vrata 

i već su, kaže nam, dogovorili neke sastanke. Prvi veliki 

investitor bio je, pak, Kolumbijac Frank Christian Kanayet 

16 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

IGOR FELC, 

KOORDINATOR ZA MEHANIKU: 

Inženjer strojarstva koji se 

timu pridružio prošle 

godine, ali je vrlo brzo 

napredovao i pokazao talent 

MATIJA GRACIN, 

VODITELJ ODJELA 

ZA ELEKTRONIKU: 

Pridružio se timu 

na samom početku, 

izravno s fakulteta, 

a sada vodi tim od 

15 ljudi 

IGOR PONGRAC, 

ŠEF PROIZVODNJE: 

Prvi član tima 

koji je s Matom 

Rimcem radio na 

razvoju električnog 

trkaćeg automobila. 

Prije je radio na 

razvoju bespilotnih 

letjelica u Hrvatskoj 

vojsci 

IVAN KAREŽIĆ, 

KOORDINATOR 

ZA RAZVOJ 

INFOTAINMENTA: 

Surađuje s Matom 

Rimcem od ranih 

dana pokretanja 

projekta 

TOMISLAV ŠIMUNIĆ 

KOORDINATOR ODJELA 

DINAMIKE VOZILA: 

Upravo radi doktorat na 

razvoju Torque Vectoringa, 

a u Rimac Automobilima je 

otkako je diplomirao 2011. 

MATE RIMAC 

OSNIVAČ I GLAVNI 

IZVRŠNI DIREKTOR 

ADRIANO MUDRI 

GLAVNI DIZAJNER 

U projektu je od početka, a jedini je 

u timu s prethodnim iskustvom iz 

autoindustrije, koje je stjecao, među 

ostalim, i u Magni Steyr te Opelu 


FORBES 


Ove godine u Rimac Automobilima trebaju čak 60 novih 

inženjera strojarstva i elektrotehnike 

Karoserija Concept Onea radi 

se ručno, od skupih karbonskih 

vlakana, u malom pogonu u 

Svetoj Nedjelji 

18 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Yepes, podrijetlom iz Hrvatske, inače uvoznik Ferrarija i 

Maseratija za Kolumbiju, sada prisutan u vlasništvu preko 

svoje britanske tvrtke NAD. 

"On je klasični ljubitelj automobila i nije odmah bio jako 

zainteresiran za naš električni auto. Došao je, pogledao ga i 

otišao. No, javio se ipak za par dana, pa smo počeli razgovarati 

i za pola godine smo potpisali ugovor", prepričava Rimac. 

Bilo je to u veljači prošle godine, baš na Rimčev 26. rođendan. 

Danas je taj Kolumbijac predsjednik Nadzornog odbora. 

"Htio je taj posao, a i ja sam htio da on to radi. On je naš 

najaktivniji investitor, svaki 

dan se čujemo. Internacionalni 

je biznismen, poznaje 

mnogo ljudi. Investitor je i u 

Formulu E", kaže, pa je zahvaljujući 

njemu Concept One i 

postao službeni automobil 

direktora utrke. Kanayet ga, 

kaže, gura dalje. 

"Ja se previše zaokupim 

mikromenadžmentom, dayto-day 

biznisom, a on me 

nekad prodrma. Govori mi 

da bih trebao ići po svijetu i 

razgovarati s ljudima. Znam 

da je to korisno - kad odem 

van, upoznajem zaista zanimljive 

i važne ljude - ali mene 

to ne impresionira, najsretniji 

sam kad sam ovdje. Problem 

je u tome što nitko kod nas 

nema prethodnog iskustva u 

autoindustriji (osim dizajnera 

Adriana Mudrog) i svi tu uče, pa zato moram i ja puno 

raditi, posebno s inženjerima", tumači. 

NOVA ULAGAČKA RUNDA ZNAČIT ĆE DA SE MO- 

ŽE BRŽE ŠIRITI. U protivnom bi neke dijelove proizvodnje 

morao outsourcati, a radije bi sve i dalje imao 

"in house". Kako je velik dio superautomobila rezultat 

domaće proizvodnje i pameti, imaju i mnogo projekata za 

strane tvrtke, koje su dobili zahvaljujući vlastitoj inovativnosti. 

Jedan od razloga je i sustav upravljanja pod nazivom 

Torque Vectoring. Concept One ima četiri motora, a taj 

sustav raspoređuje snagu po kotačima na optimalan način 

za stabilnost i sigurnost automobila, te je to upravo jedna 

od njegovih posebnosti. 

Rimac sada optimistično najavljuje da će u 2014., 2015. i 

2016. ukupno uložiti u razvoj tvrtke 20 milijuna eura. Ove 

godine kreće i s velikim zapošljavanjem, a proučava zemljišta 

u okolici jer traži povoljnu lokaciju za novi pogon. Za 

to će širenje vjerojatno aplicirati i za bespovratna sredstva 

iz fondova EU iako nije još posve siguran da udovoljava 

Velik dio prihoda dolazi od 

projekata za druge tvrtke, koje 

dobivaju zahvaljujući vlastitoj 

inovativnosti 

zadanim kriterijima o visini prihoda i investicije. Već traži 

i novac od europskog programa za inovativne tvrtke Horizon 

2020, za daljnji razvoj nove baterije. 

"Lani smo zaposlili 40 radnika, a sada nam treba još 

100 novih ljudi. Pitanje je samo hoćemo li ih uspjeti naći. 

Trebamo 60 inženjera strojarstva i elektrotehnike, a potom 

i radnike za proizvodnju te menadžment", nabraja 

zamišljeno. 

Ovako argumentira zašto mu odjednom treba toliko 

ljudi: "Ove godine počinjemo ubirati plodove svega onoga 

što smo dosad radili: proizvodnja 

našeg automobila je 

krenula i pripremamo se za 

veće serije, ali imamo i velike 

projekte za druge tvrtke, kojima 

razvijamo automobile, 

baterije... Ti business-to-business 

projekti vrlo su kompleksni, 

pa naši radnici koji 

su angažirani na projektima 

za druge kompanije ne mogu 

istodobno raditi i na našim 

vlastitim projektima. Zato se 

moramo širiti." 

Početkom ožujka, primjerice, 

nastupit će na ženevskom 

sajmu automobila rame 

uz rame s jednim uglednim 

europskim proizvođačem 

za čiji je hibridni automobil 

Rimac radio električni sklop. 

Prije sajma nije smio otkriti 

tko je taj veliki partner, no 

očito mu je za imidž to iznimno bitno. Među projektima 

koje rade za druge navodi čak i jedan - brod. Naravno, na 

električni pogon. Rimac Automobili napravit će sve što ima 

veze sa strujom, od razvoja i prototipova do proizvodnje. 

"U nekim projektima ići ćemo i na prodaju licence. Imamo 

prvi takav deal za američkog naručitelja koji će pokrenuti 

masovnu proizvodnju svojeg električnog automobila 

u Kini, a mi mu radimo električnu arhitekturu. Imat će 

naš pogonski sustav - baterije, infotainment, body control 

unite... Dakle, mi smo zaduženi za razvoj i prototipove, a 

vlasnik će onda, prema licenci, pokrenuti svoju proizvodnju 

u Kini", objašnjava Rimac. 

Takvi poslovi donose mu polovicu prihoda, procjenjuje, 

a u početku, kad je tvrtka bila tek osnovana, to im je 

bio jedini način da prežive. Sada s time nastavljaju jer su, 

kaže, razvili sva ta znanja, pa je šteta da se ograniče samo 

na tržište svojeg elektroautomobila, a marže su na B2B 

poslovima velike. 

Ove godine očekuje prihod od oko 6 milijuna eura, lani 

je bio milijun; to pokazuje na kako ozbiljan rast računa. 


FORBES 


Concept One ne sadrži nijedan dio iz drugih automobila, a za 

njegovu izradu potrebna su oko četiri mjeseca. Upravo razvijaju novi 

model iz istog cjenovnog ranga, a odlučnije kreću u komercijalizaciju 

projekta električnog bicikla Greyp koji stoji 6500 eura 

20 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

No, sve je to tek zahuktavanje. Kad se radi o Rimcu, ne 

zavrti vam se u glavi samo od brzine koju postiže njegov 

tihi, ali žestoki Concept One nego i od ambicioznih poslovnih 

planova. Do 2017. imat će, kaže, zaista značajne 

prihode, koji će se mjeriti u desecima milijuna eura, a 

od 2020. stotine milijuna! Na to je posve usmjeren i djeluje 

prilično siguran, računajući pritom 

na zaradu od planiranih novih modela 

superautomobila. 

"Trenutno proizvodimo samo Concept 

One, a sljedeći hypercar, koji će biti u 

istom cjenovnom rangu, već je naveliko 

u razvoju. Planiramo ga predstaviti 2016. 

godine u Ženevi. O njemu još nismo ništa 

objavili, mogu samo reći da ćemo ga 

proizvoditi u većoj seriji, od 15 do 20 komada. 

Potom je plan da sljedeći model 

proizvedemo u 60 do 80 komada, a četvrti 

u 300 komada, s time da će njihova cijena 

ići nadolje. To, međutim, i dalje neće biti 

automobili za prosječnog kupca, bit će 

u klasi Ferrarija, a cijena će se spustiti 

na oko 300 tisuća eura po komadu. Sva 

tri nova modela trebala bi biti razvijena 

do 2020. godine", najavljuje Rimac, što 

bi značilo da će praktički imati tvornicu i 

upisati Hrvatsku na globalnu kartu proizvođača 

automobila. 

Ostali smo osupnuti. 

U pitanju je mlada tvrtka čiji je prvi i 

zasad jedini adut Concept One, a pod pritiskom 

predviđenog naglog rasta tek počinje 

graditi strukture i procese uobičajene 

za zrele kompanije, pa traži i nove profile 

stručnjaka, poput projektnih menadžera 

koji dosad Rimcu nisu ni bili potrebni. Po 

definiciji su ipak pravi start-up. Tehnološka 

tvrtka ("Tehnologija nam je srce svega", kažu), 

privlače investicije, a prihod im snažno 

raste. Doduše, Mate Rimac naglašava 

da nisu klasični start-up, kakvima on smatra 

softverske tvrtke: "Start-up može biti i 

zafrkancija, a o našim proizvodima ovise 

životi. Mi imamo strojeve, proizvodnju, testiranje". 

Napominje i da Tesla Motors svi i 

dalje opisuju kao start-up iako ima više od 

5000 zaposlenih, a po prihodu bi bio među 

najvećim tvrtkama u Hrvatskoj. 

On svakako ima razloga biti zadovoljan i dobro je da je 

ambiciozan; vidjet ćemo koliko je i realan. U autoindustriji 

nema baš tvrtki poput njegove, a kaže da su u posljednjih 

30 godina u toj branši nastale tek tri slične nove tvrtke: 

talijanski Pagani, švedski Koenigsegg i američki Tesla. 

DIONIČARI 

U Rimac Automobilima, 

uz Matu Rimca, još je 

pet dioničara nakon 10 

milijuna eura vrijedne A 

runde ulaganja koja je 

završena u studenome 

prošle godine. Nakon nje 

tvrtka je procijenjena na 

70 milijuna eura. 

79 % 

MATE RIMAC 

10 % 

China Dynamics Ltd. 

(Bermudi) 

6 % 

Frank Kanayet Yepes, 

tvrtka NAD 

(Velika Britanija) 

2 % 

T.C.Yam, tvrtka IAMAL 

(Britanski Djevičanski 

Otoci) 

2 % 

Adriano Mudri 

1 % 

Ziad Tassabehji 

s WindCliff Group 

(Velika Britanija) 

MATE RIMAC JE VIŠESTRUKO NAGRAĐIVANI 

inovator koji se još kao samoborski srednjoškolac proslavio 

rukavicom koja je zamjenjivala miša i tipkovnicu. Taj izum 

nije postigao komercijalni uspjeh, ali model i danas drži u 

vitrini u autosalonu, zajedno s pobjedničkim peharima s 

automobilističkih utrka i raznim drugim priznanjima. Ljubav 

prema brzini je prevladala, a utrke su 

ga dovele do ideje o razvijanju električnog 

trkaćeg automobila. Najprije je električni 

motor ugradio u svoj stari BMW i počeo 

njime plijeniti pozornost i prva mjesta. S 

dvojicom prijatelja - dizajnerom Mudrim 

i današnjim voditeljem proizvodnje u Rimac 

Automobilima Igorom Pongracom 

- radio je dalje na ideji u garaži, a ubrzo 

je stupio u kontakt i sa zainteresiranim 

ulagačima iz Abu Dhabija. 

"U početku je za razvoj Concept Onea 

financijski uskočila obitelj, posudivši 

nam novac dok ne potpišemo ugovor s 

ulagačima. Mi, naime, nismo htjeli čekati 

s razvojem. Išli smo tri puta u Abu Dhabi, 

oni su dolazili dva puta ovamo, ali deal 

ipak nije uspio jer su na kraju tražili da se 

preselimo k njima. Tako smo do sajma u 

Frankfurtu zapravo došli samostalno, bio 

sam dužan dobavljačima, jedva smo to 

uspjeli izvesti... Prodao sam sve što sam 

imao, i auto, i svog Harleyja", prisjeća se. 

Koliki je bio budžet za razvoj Concept 

Onea, nije nam rekao, ali naglašava da je 

proizvodnja takvog automobila iznimno 

skupa i bez uračunavanja razvoja. 

Nakon što su na sajmu pokazali Concept 

One, krenuli su prvi B2B poslovi, a 

u tom je trenutku s malom investicijom 

uskočio Ziad Tassabehji i pomogao im u 

razvoju. "Sada je on najavio da će izaći iz 

vlasničke strukture. Ne znam hoće li još 

netko. No, on je na nama zaradio doslovce 

100 puta. Isplatit će ga investitor koji 

dolazi", kaže Rimac. Kroz posao je dosad 

upoznao većinu svojih poduzetničkih 

uzora, no ne i Elona Muska, osnivača Tesla 

Motorsa, koji proizvodi "običan" električni 

automobil. Radi razvoja tvrtke proputovao 

je pola svijeta, ali još nije bio u Kaliforniji, 

odnosno Silicijskoj dolini. 

"Iskreno, strah me je i otići u Kaliforniju. Bojim se da će 

mi se previše svidjeti. Svi mi govore da mi je tamo mjesto", 

priznaje. Zanimalo nas je znači li to da, dok traži lokaciju 

za novi pogon u Hrvatskoj, ipak potiho razmišlja i o opciji 

selidbe? Nije bio decidiran. Odgovara da bi, bude li će 


FORBES 


Premda je mislio da će 

nakon studija na Fakultetu 

strojarstva u Zagrebu otići u 

Njemačku i zaposliti se kao 

inženjer u autoindustriji na 

razvoju novih modela, Tomislav Šimunić 

(27) ostao je u Hrvatskoj i zaslužan je za 

posebni sustav upravljanja dinamikom 

vozila, Torque Vectoring, na Rimčevu 

električnom superautomobilu. Na tome 

sada radi i doktorsku disertaciju, što mu 

plaća tvrtka. 

"Taj se sustav ne vidi golim okom, ali 

se osjeti kad ste iza upravljača Concept 

Onea, to je nešto poput DNK tog vozila 

vozila", kaže Šimunić, inženjer strojarstva 

i koordinator odjela dinamike vozila u 

Rimac Automobilima. To je za njega 

posao iz snova, na kojem provodi velik 

dio svojeg vremena već tri godine. Došao 

je ravno sa studija. 

Na molbu da nama laicima objasni što 

bi bio Torque Vectoring, odgovara da 

je to sustav naprednih algoritama koji 

"optimalnom raspodjelom momenta na 

četiri elektromotora upravljaju bočnom 

i uzdužnom dinamikom vozila". Cilj mu 

je povećanje performansi vozila, ali prije 

svega i sigurnosti vozača. Toliko smo 

shvatili. 

"Naš Concept One opremljen sustavom 

Torque Vectoring vozaču pruža jedinstven 

osjećaj kod ubrzanja, kočenja i napose 

pri prolasku kroz zavoj. Sa stajališta 

sigurnosti, vozaču omogućuje stabilno i 

brzo ponašanje vozila u kritičnim situacijama 

poput izbjegavanja prepreke na 

cesti ili kočenja", kaže Šimunić. 

U svijetu se još nekoliko komercijalnih 

proizvođača i sveučilišta bavi razvojem 

sličnih sustava, a među njima je i Bosch, 

koji to radi za velike proizvođače poput 

BMW-a i Mercedesa. Kako kaže Šimunić, 

mogli su i oni kupiti Boschov sustav, ali 

osim skupoće, glavni mu je nedostatak 

što je vrlo zatvoren. "Bez njihove stalne 

inženjerske podrške, ne bismo imali 

prilike puno namještati i parametrima 

odrediti ponašanje automobila. Zato 

mislim da je bila dobra odluka što smo 

taj sustav sami počeli razvijati od nule. 

Imamo potpunu autonomiju nad njime, 

točno znamo kako funkcionira, kako smo 

ga razvili i podesili. To je velika prednost", 

tumači. 

Šimunić je prvi put kontaktirao Matu 

TOMISLAV 

ŠIMUNIĆ (27), 

KOORDINATOR 

ODJELA DINAMIKE 

VOZILA U RIMAC 

AUTOMOBILIMA 

Izgradio je DNK 

za Concept One 

Rimca još na studiju i razmišljao o temi 

diplomskog rada jer je tada u Frankfurtu 

predstaviljen Concept One. Rimac mu 

je odmah predložio da radi na sustavu 

Torque Vectoring i on se bacio na projekt 

s mentorom, dr. sc. Joškom Deurom s 

FSB-a, jedinim stručnjakom u Hrvatskoj 

koji je imao konkretnih iskustava s razvojem 

sustava kontrole dinamike vozila za 

velike svjetske automobilske kompanije. 

"Budući da je područje kojim se bavim 

uvelike povezano s istraživanjem, 2013. 

sam odlučio nastaviti studij te i dalje 

razvijati znanja u području upravljanja 

dinamikom vozila. Imao sam sve uvjete 

i Matinu potporu za upis poslijediplomskog, 

odnosno doktorskog studija na Fakultetu 

strojarstva i brodogradnje. Tema 

doktorata je, naravno, Torque Vectoring 

našeg vozila, nastavak rada koji sam 

napravio za diplomski", kaže Šimunić. 

Priznaje da je ponekad naporno objediniti 

obveze na poslu i fakultetu kada se 

približe rokovi za pojedine projekte, ali je 

zadovoljan. 

Prije godinu dana mu se u Rimac Automobilima 

na razvoju Torque Vectoringa, 

prema preporuci profesora, pridružio 

jedan mladi inženjer automatike s FER-a. 

Njih dvojica sada su najmanji odjel u tvrtki, 

koji se bavi istraživanjem i razvojem 

dinamike vozila. 

Na njegovu smo ekranu ugledali nacrte 

koji nisu izgledali kao Concept One. 

Trenutno radi, objašnjava nam, na projektu 

razvoja pogona za trkaći električni 

22 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Jedan od B2B 

projekata na 

kojima sada 

rade je razvoj 

pogona za 

trkaći električni 

auto za tokijsku 

tvrtku. Taj 

će automobil 

snage 1 MW 

voziti poznati 

japanski vozač 

na utrci u 

lipnju. Ime mu 

ne smiju otkriti 

auto za jednu tokijsku tvrtku. Radi se o 

električnom automobilu snage 1 MW, koji 

će voziti poznati japanski vozač na utrci 

u lipnju. Ime ne smije otkriti, u pitanju je 

poslovna tajna. 

I sam je ljubitelj automobila, a Concept 

One je vozio među prvima i vrlo ga često 

vozi na stazi. Kao voditelj razvoja Torque 

Vectoringa, svaki put prvo on sjedne za 

volan kad se implementira nešto novo. 

"Budući da radim na razvoju sustava na 

računalnim simulacijama, znam kako se 

sustav treba ponašati u autu. Može biti 

opasno dati auto u ruke nekome tko nije 

dobro upoznat kako sustav djeluje i kako 

auto može reagirati. 

Nakon prvih nekoliko krugova na stazi i 

uštimavanja osnovne funkcionalnosti, na 

upravljačko sjedalo dolazi profesionalni 

testni vozač koji tada radi ekstremnije 

testove. Zajedno s njim tada prilagođavamo 

auto za krajnjeg korisnika vozača. 

Kada sve testiramo i zaključimo da je 

siguran i radi kako treba, tada taj dio 

sustava postaje dio funkcionalnosti auta 

i svatko ga može koristiti", objašnjava 

detalje svojeg posla iz snova. 

U Rimac 

Automobile 

stranci dolaze 

volontirati, žele 

vidjeti što se 

tu radi i učiti, 

kaže Rimac. Na 

neki je način, 

implicira, 

zapošljavanje 

u njegovoj 

tvrtki odluka 

za ambiciozne, 

donekle i 

privilegij 

morao donijeti odluku o selidbi, to moglo biti zbog radne snage 

i blizine tržišta: "Tesli su najvažnije tržište Kalifornija i SAD. Mi, 

pak, nemamo nijednog kupca iz Hrvatske i vjerojatno nećemo niti 

imati, osim za bicikl. Doduše, nikad nisam ni računao na hrvatsko 

tržište, sve radimo za izvoz, ali sam htio da radimo ovdje." 

Dok prošle godine nije početkom došao do prvih stranih investitora, 

od države je 2013. uspio dobiti potpore u vrijednosti oko 

100 tisuća eura (od Ministarstva poduzetništva i od Bicroa, za aktivni 

litij-ionski integrirani baterijski paket), te je dobio HBOR-ov 

kredit, što im je pomoglo da se održe. No, kaže, Tesla Motors je u 

SAD-u dobio daleko, daleko više raznih potpora, a za tu je zemlju 

podjednako velik/važan kao Rimac Automobili za Hrvatsku. Lani 

je tražio potporu za nabavu CNC strojeva, ali nije ju dobio i morao 

je to odraditi iz vlastitih izvora. 

Je li isprobao Teslin električni automobil, pitamo usput. "Vozio 

sam ga pola godine, kao i svi u tvrtki, ali nisam ga kupio. Skup mi je, 

ne mogu dati 100 tisuća eura za auto. Oni su uložili milijarde dolara 

u njegov razvoj i bilo bi arogantno da nas ne zanima. Napravili su 

izvrstan proizvod za tu klasu", komentira. On osobno nema privatni 

automobil, vozi službeni bijeli BMW, dizelaš. Općenito smatra 

kako još nije došlo vrijeme da električni auti u potpunosti zamijene 

one na fosilna goriva iako su bolji u mnogo pogleda. Tržište ih još 

ne prihvaća, to je realnost, kaže, i imaju ograničenu korisnost, ali 

za hypercar koji on proizvodi to je irelevantno. 


FORBES 


Do 2020. planiraju razviti još 

tri modela superautomobila i 

krenuti prema prihodima od 

više stotina milijuna eura 

Plavi Concept One službeno 

je vozilo direktora utrke Fia 

Formula E i uskoro ide u Miami 

Radnici mu dolaze ili izravno s fakulteta ili prelaze iz 

drugih tvrtki, ali su svi bez iskustva u autoindustriji. Jave se 

na oglas ili ih netko tko radi u Rimcu preporuči, ili jednostavno 

dođu sami. "Jedan je tako došetao i dovezao bicikl 

na struju koji je sam napravio, odmah sam mu dao posao. 

Doselio se tu iz Rijeke s obitelji. Ne provjeravam diplome, 

nemam pojma tko je tu pri kraju studiranja, još mu je ostao 

ispit ili dva ili je zaista diplomirao. Gledam na to praktično", 

opisuje svoj sustav zapošljavanja Rimac, koji i sam prakticira 

"learning by doing". Nakon samoborske srednje škole, 

gdje je učio o mehatronici, nove tehnologije proučava u 

vlastitom aranžmanu, a studirao 

je na Veleučilištu Vern 

kako bi stekao nužna poslovna 

znanja. 

Ima, priznaje, problem s 

dizajnerima automobila jer 

ih u Hrvatskoj nema. Dizajn 

od početka radi Adriano 

Mudri koji je vani radio u autoindustriji 

(iako je u jednom trenutku kao suradnik na 

interijeru za Concept One bio angažiran i bivši dizajner iz 

Pininfarine jer Mudri nije stizao sve obaviti sam), a uz njega 

su sada u Svetoj Nedjelji zaposlena još dvojica dizajnera, 

iz Španjolske i Austrije. 

Dok razgovaramo o organizaciji tvrtke i budućem zapošljavanju, 

ponosno kaže da ga je portal Moj posao nedavno 

proglasio najboljim poslodavcem u kategoriji malih i srednjih 

poduzeća, a na temelju provedene anonimne ankete 

među zaposlenicima. To mu je, kaže, jako važno jer želi da 

su ljudi oko njega zadovoljni i uvjetima i plaćom s obzirom 

na to da se intenzivno i ponekad do ranih jutarnjih sati jer 

su rokovi nesmiljeni. 

"Teško je rasti, a da ipak svi budu zadovoljni. Možda su 

samo dvojica radnika dosad došla do mene tražiti veću 

plaću. Ako nam treba još ljudi, zaposlimo ih; ako treba 

kupiti još opreme, kupimo. Inače, ljudi su k nama dolazili 

i volontirati, izvana, jer su željeli vidjeti što radimo i učiti", 

kaže Rimac. Na neki je način, implicira, zapošljavanje 

u Rimac Automobilima odluka 

za ambiciozne, ujedno 

i privilegij. 

Upravo traži operativnog 

menadžera za bicikle Greyp, 

da mu predloži plan razvoja i 

samih modela. Ove je godine 

u planu prodaja 150 komada 

tih bicikala, koji stoje 6500 

eura, a već razvijaju dva nova modela - jednog jeftinijeg i 

jednog skupljeg bicikla. Dosad su se s njime pojavili u 15 

zemalja i prodali ih 50-ak, a u Hrvatskoj čak dva. Vrijeme 

je za ozbiljniji komercijalni proboj, pa će njegov tim sada 

i na to usmjeriti dio snaga. Ostale mu trebaju za superautomobil. 

Zaista nema dvojbe da se, osim u utrkama, i u 

poslu vodi principom veni, vidi, vici, što je za pravi start-up 

jedino i moguće. Ili propadaju. 

24 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Svoje mjesto 

u proizvodnji 

dijelova za hibridne 

automobile mogle bi 

naći sve članice AD 

klastera, kaže Željko 

Uzelac, osnivač 

tvrtke Kotar superior 

consulting i savjetnik 

LTH Metalni lijev, koji 

sada vodi jedinstveni 

hrvatski projekt 

Dijelovi za bud 

26 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Moja je misija podići 

tvornicu u Zadru: u njoj 

će raditi 150 ljudi dijelove 

za hibride Audija i VW-a. 

Greenfield investicija 

od 8 milijuna eura za 

godinu dana trebala bi 

dosegnuti 20 milijuna 

ućnost 

PIŠE: JOZO VRDOLJAK/PRIVREDNI VJESNIK 

FOTOGRAFIJE: ANDRIJA LUČIĆ/CROPIX 

Donedavni predsjednik Uprave, suvlasnik i 

osnivač LTH Metalnog lijeva Željko Uzelac 

povukao se nakon uređenja međuvlasničkih 

odnosa iz operativnog vođenja 

te tvrtke te preko vlastite, Kotar superior 

consulting, postao njezin savjetnik. Riječ 

je o tvornici koja proizvodi rezervne dijelove 

za najpoznatije europske proizvođače automobila 

kao što su Volkswagen, Audi, Mercedes i Wabco te je dio 

grupacije LTH koja danas ima i tvornice u Škofjoj Loki, 

Ljubljani, Benkovcu te Ohridu. 

Sada kao savjetnik, na mjestu s mnogo manje stresa, Uzelac 

s njemačkim partnerima pokreće jedinstven projekt u 

Hrvatskoj - gradnju i organiziranje pogona koji će proizvoditi 

dijelove za hibridne automobile. Vrijednost te greenfield 

investicije u prvoj je fazi 8 milijuna eura, a sam pogon bit će 

u zadarskoj ili benkovačkoj poslovnoj zoni, ovisno o tome 

kakve će uvjete investitoru ponuditi. Uzelac je odabran 

zato što je već ostvario sličan projekt, razvivši od njega 

uspješnu proizvodno-izvozničku tvrtku, ali i zato što je 

dobar poznavatelj odnosa među proizvođačima automobila 

i rezervnih dijelova. Naime, benkovački LTH Metalni lijev 

kojim je upravljao otvoren je 1996. godine i odmah je postigao 

zapažene rezultate. U međuvremenu se suočio s nizom 

izazova, od vlasničkog preslagivanja, preko gospodarske 

krize i procesa restrukturiranja, do niza modernizacija, ali 

je opstao i postao vrlo uspješan zahvaljujući razvijenoj tehnologiji 

tlačnog lijevanja aluminija s dodatkom magnezija i 

kompletnom obradom metala. 

Zahvaljujući njegovu dugogodišnjem iskustvu, dokazanim 

menadžerskim sposobnostima i vještini upravljanja 

proizvodnim procesima te činjenici da dobro poznaje funkcioniranje 

tog tržišnog segmenta i u Hrvatskoj i u Europskoj 

uniji, Uzelcu je ukazano povjerenje da razvije projekt gradnje 

pogona i organizira proizvodnju dijelova za hibridne 

automobile. "Danas nitko nema novca za rasipanje te je racionalno 

upravljanje na prvome mjestu traženih menadžerskih 

vještina", kaže Uzelac, koji dobro poznaje zakonitosti 

optimalizacije i standardizacije u proizvodnim procesima. 

Kad se s državom i lokalnom zajednicom uredi sva potrebna 

dokumentacija, birat će se lokacija za tvornicu, a ubrzo 


FORBES 

KOTAR SUPERIOR CONSULTING, ŽELJKO UZELAC 

nakon toga počela bi i gradnja. Uzelčev je zadatak postaviti 

poduzeće na noge od početka do kraja, što uključuje i uvođenje 

tehnologije te izbor zaposlenika. Kada se dostignu 

puni proizvodni kapaciteti, njegov će posao biti završen. 

Nakon početnog ulaganja 8 milijuna eura u prvoj fazi, 

planirana investicija u novi pogon u drugoj bi, otprilike 

godinu dana nakon završetka prve, trebala dosegnuti 20 

milijuna eura. U novom pogonu proizvodit će se dijelovi 

za europske proizvođače automobila, koji svi odreda, u 

većoj ili manjoj mjeri, razvijaju modele hibridnih automobila, 

za koje Uzelac tvrdi da su skora budućnost. 

"Proizvodit će se dijelovi za elektromotore koji, umjesto 

motora s unutarnjim sagorijevanjem kakve imaju klasični 

automobili, pokreću hibridne automobile, zatim 

spojnice između elektromotora i pogonske osovine, koje 

se dobivaju metodom tlačnog lijeva aluminija te dijelovi 

od plastike, tu će biti i obrada, primjerice tokarenje, brušenje, 

poliranje... Kad se pokrene proizvodnja, u pogonu 

bi radilo 50 ljudi, a ubrzo njih 150, s time da bi se ugradila 

modernija tehnologija, a ona zahtijeva viši stupanj 

obrazovanosti zaposlenih. No, to neće biti problem jer 

zadarsko područje ima kvalitetnu kadrovsku bazu i brzo 

ćemo uhodati radnike", ističe Željko Uzelac. 

Investicija bi se djelomično financirala i sredstvima fondova 

namijenjenim inovativnoj i sofisticiranoj proizvodnji, 

i to kroz Centar za kompetencije, koji je država uspostavila 

da bi se potpomogli projekti kakav je ovaj. Razvoj metalske 

industrije Europska je unija prepoznala kao jedan od tri 

strateška projekta na području Zadarske županije. 

"Povlačenje novca iz EU bio je jedan od motiva za realizaciju 

ulaganja upravo na zadarskom području, jer relativno 

skupa radna snaga i nameti te porezna politika sigurno 

nisu nešto što privlači investitore. Svaki strani investitor 

voli čistu situaciju i da se 

jasno zna što je njegovo. U 

protivnom sve mu je odbojno", 

kaže Uzelac. 

Razvijene države s 

jakom automobilskom 

industrijom dozvolile 

su preseljenje tvornica u 

zemlje s jeftinijom radnom 

snagom, ali za sebe 

su sačuvale marketing, 

razvoj, globalne strateške tehnologije i inovacije, napominje 

Uzelac. Preostali dio tehnologije rade po principu 

outsorcinga ili spin-offa uz nadzor proizvodnje. "Jako je 

važno, i to proizvođači automobila znaju, da dobavljači 

budu kontrolirani, a njihovi proizvodi certificirani. Da bi 

se zaštitili, proizvođači automobila nerijetko se osiguraju 

s najmanje tri dobavljača određene vrste dijelova, odnosno 

različitih vrsta sklopova i podsklopova. Organizacija 

je u tom segmentu dovedena do savršenstva, a poznato je 

Životni projekt 

u Benkovcu 

Šezdesetogodišnji Željko Uzelac svojedobno 

je napustio Vojno-pomorsku akademiju 

u Splitu nakon dovršene dvije godine te se prebacio na 

splitski studij strojarstva, koji je i završio. Najveći dio svog 

radnog iskustva stekao je u zadarskom Bagatu, gdje je 1986. 

postao tehnički direktor. Tu je poziciju na neko vrijeme bio 

napustio kako bi pokrenuo privatni posao, a na nju se vratio 

početkom Domovinskog rata. Svoj životni projekt Uzelac 

je započeo 1996. godine kada je osnovao privatnu tvrtku u 

iznajmljenoj, a zatim kupljenoj Bagatovoj Tvornici tlačnog 

lijeva u Benkovcu. Tvrtka 1999. godine mijenja vlasničku 

strukturu i postaje dio međunarodne grupacije Trident 

Components sa sjedištem u Zürichu i proizvodnim pogonima 

u Njemačkoj, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji. 

Početkom krize 2008. godine, koja je zahvatila i automobilsku 

industriju, proizvodni pogon u Benkovcu još je jednom 

promijenio vlasničku strukturu. Postao je LTH Metalni 

lijev Benkovac. Od 2010. godine posluje okviru slovenske 

grupacije LTH ulitki, s proizvodnim pogonima u Škofjoj Loki, 

Ljubljani, Benkovcu i Ohridu. Tvrtka je potom napravila još 

veći iskorak te povećala udjel na europskom tržištu i osigurala 

suradnju s najznačajnijim europskim proizvođačima 

automobila. I Uzelac i tvrtka nagrađeni su nizom priznanja, 

kao najbolji menadžer i najbolji izvoznik. 

da, primjerice, BMW nema skladišta rezervnih dijelova, 

nego mu za to služe kamioni u transportu", kaže Uzelac. 

Svoje mjesto u proizvodnji dijelova za hibridne automobile 

mogle bi naći sve članice AD klastera, dodaje Uzelac 

govoreći o investiciji koju 

“Proizvodnja hrvatskog automobila 

naprosto ne bi imala nikakve logike - 

mi nemamo snage za razvoj inovacija, 

ni za marketing poput europskih 

proizvođača, ali možemo uspjeti u 

proizvodnji sklopova i dijelova” 

vodi, a ujedno i kao potpredsjednik 

spomenutog 

udruženja proizvođača 

automobilskih dijelova, 

kojem je na čelu Josip 

Boban iz AD plastika. Pogrešno 

je mišljenje, kaže, 

da bi Hrvatska trebala 

proizvoditi vlastiti automobil 

samo zato što ima 

uspješne proizvođače dijelova. Ističe da Švicarska nema 

proizvodnju automobila bez obzira što je tehnološki puno 

razvijenija te ima uspješnu proizvodnju dijelova. "Naprosto 

nema nikakve logike da mi proizvodimo automobil, jer 

nemamo snage za razvoj inovacija, niti za marketing kakav 

imaju europski proizvođači, ali možemo biti uspješni u 

proizvodnji sklopova i dijelova", objašnjava Uzelac te usput 

dodaje da bi za zadarsku industriju bilo iznimno važno pokrenuti 

SAS i pokušati ga vratiti na nekadašnje pozicije. 

28 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Živi u Bruxellesu, ali u 

potrazi za klijentima 

redovito obilazi zemlje 

bivše Jugoslavije 

30 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

LJUDI I KOMPANIJE 

LOBIST: ŽELJKO IVANČEVIĆ 

Bruxelles à la 

carte, a ni traga 

hrvatskim 

kompanijama 

Jedan od rijetkih hrvatskih lobista u sjedištu 

Europske unije mnogo više klijenata ima iz 

drugih članica EU, primjerice iz Njemačke, 

Nizozemske i Italije, nego iz Hrvatske, te ih 

povezuje s poslovnim partnerima iz naše regije 

PIŠE: BORIS OREŠIĆ 

FOTOGRAFIJE: BERISLAVA PICEK/CROPIX 

Neslužbeni glavni grad 

ujedinjene Europe uz 

Washington je najveće 

svjetsko okupljalište 

lobista, ljudi koji najčešće 

predstavljaju tvrtke i organizacije 

čije interese zastupaju u kontaktima s 

raznim institucijama i organizacijama 

Europske unije. 

Procjenjuje se da u Bruxellesu radi 

između 20 i 30 tisuća lobista iz cijelog 

svijeta. Omiljene sugovornike nalaze 

među zastupnicima u Europskom 

parlamentu, pri čemu ni hrvatski nisu 

iznimka, pa je europarlamentarka 

Dubravka Šuica nedavno otkrila kako 

je svakodnevno sa svakojakim željama 

i idejama zaustavljaju lobisti koji 

ne samo da znaju savršeno izgovoriti 

njezino ime nego su i izvrsno upoznati 

s njezinim radom. 

MEĐU NJIMA SASVIM SIGURNO 

nije naišla ni na jednog Hrvata, nego 

na predstavnike tvrtki ili interesnih 

skupina uglavnom iz zemalja EU koji 

su zainteresirani za poslovanje u Hrvatskoj. 

U poslovnom je svijetu lobiranje 

uobičajena praksa, no Hrvati ju 

OD SVIH ZEMALJA 

ČLANICA, MI IMAMO 

NAJMANJE LOBISTA 

U BRUXELLESU. 

GOTOVO BI IH SE DALO 

NABROJATI NA PRSTE 

JEDNE RUKE 

jako teško prihvaćaju, pa i zanimanje 

lobist kod mnogih izaziva negativan 

prizvuk i asocira na nekoga tko ne bira 

sredstva da bi ostvario svoj cilj ispod 

stola, iza kulisa, preko veze... Od svih 

zemalja članica, mi imamo najmanje 

lobista u Bruxellesu. 

Gotovo bi ih se dalo izbrojati na prste 

jedne ruke, posebno one koji u tom 

gradu imaju svoje urede. Stalno aktivan 

zapravo je samo jedan - Željko 

Ivančević, kojeg se u Hrvatskoj neki 

možda još sjećaju kao direktora Hrvatske 

udruge poslodavaca. U njegovoj 

tvrtki European & Coorporate 

Strategy (skraćeno ECS), sa sjedištem 

u Bruxellesu, rade još trojica hrvatskih 

lobista. U tom je gradu akreditirano 

20-ak lobista iz Hrvatske, no 

dolaze povremeno, a većina vrlo rijetko. 

Ozbiljnijim igračima svakako 

pripada i Natko Vlahović, predsjednik 

Hrvatskog društva lobista i direktor 

Vlahović grupe. 

Ivančević se prisjeća kako je prije 

devet godina s Vlahovićem i sadašnjim 

ministrom pravosuđa Orsatom Miljenićem 

u Bruxellesu osnovao Zakladu 

za promicanje gospodarskih interesa 

Hrvatske. U to vrijeme Hrvatska je s 

Europskom unijom trebala započeti 

pregovore o pristupanju. 

"Smatrali smo da hrvatskim gospodarstvenicima 

koji su u Bruxellesu bili 

slabo organizirani i nedovoljno informirani 

možemo pomoći da lakše uspostave 

kontakte s europskim institucijama 

i organizacijama. Tako je sve počelo. 

Pokrenuli smo suradnju s europskim 

gospodarskim asocijacijama, u kojima 

su se tada čudili što hrvatski poslovni 

sektor nije prisutan u Bruxellesu. 

Zaklada je radila dvije ili tri godine 

jer hrvatski poslovni sektor za 

nju nije pokazivao velik interes, a mi 

smo shvatili da svoja znanja i iskustva 

možemo ponuditi i klijentima izvan 

Hrvatske", prisjeća se Ivančević, koji 



LOBIST: ŽELJKO IVANČEVIĆ 

je prije pet godina osnovao svoju belgijsku 

tvrtku koja se bavi lobiranjem i 

konzultantskim poslovima vezanim 

uz europska pitanja. 

Ivančević živi u Bruxellesu, ali u 

pravilu jednom mjesečno obilazi svoje 

klijente u Hrvatskoj, Crnoj Gori, 

Makedoniji i Srbiji... Mnogo više klijenata 

ima iz zemalja Europske unije, 

primjerice iz Njemačke, Nizozemske 

i Italije, koje povezuje s poslovnim 

partnerima iz naše regije. Na pitanje 

je li mu se u poslu išta promijenilo 

s ulaskom Hrvatske 

u EU, kaže da je i drugi put 

krivo procijenio. 

"Prvi put sam pogriješio 

kada je Hrvatska tek započela 

pregovore i kada sam 

mislio da će tijekom tog procesa 

interes hrvatskih institucija i tvrtki za 

konzultantske usluge u vezi s europskim 

pitanjima biti znatno veći. Drugi 

put sam se prevario kada je Hrvatska 

postala članicom EU. Analizirali smo 

iskustva drugih zemalja, koje su prije 

nas postale članice, a ona su pokazivala 

da interes i intenzitet komunikacije 

i suradnje subjekata iz tih zemalja s 

institucijama EU raste tijekom pregovora 

i silno poskoči nakon ulaska 

u članstvo. Ali, Hrvatska je izuzetak 

- nakon ulaska nije se primijetila nikakva 

promjena", otkriva Ivančević 

te dodaje kako nije sasvim siguran da 

zna prave razloge zbog kojih je tako. 

DIO RAZLOGA ZASIGURNO JE I U 

tome što je poslovni sektor kod nas jako 

usmjeren na državu, pa tvrtke nisu 

imale potrebe gledati prema EU, pratiti 

regulative i tražiti mogućnosti iskorištavanja 

fondova. Država im je nudila 

svoje usluge i projekte i oni su se držali 

nje. U Bugarskoj i Rumunjskoj, primjerice, 

u dvije godine prije ulaska, navodi 

Ivančević, jako je porastao izvoz u EU, 

a u prvoj godini članstva još više. 

“Hrvatska je, očito, prokockala svoju 

priliku da prije ulaska u članstvo 

zauzme svoj dio tržišnoga kolača. Nije 

bilo interesa za europsko tržište i 

izgubili smo znatna sredstva koja 

smo mogli povući iz pretpristupnih 

fondova za razne projekte upoznavanja 

s tržištem Europske unije. Jedan 

od primjera za to pitanje je izvoz vina. 

Dvije godine prije ulaska imali smo 

na raspolaganju 10 milijuna eura za 

upoznavanje tržišta EU s hrvatskim 

vinima. Od toga nije iskorišten niti 

jedan cent, a europsko tržište i dalje 

ne zna ništa o hrvatskim vinima. 

Na svakoj benzinskoj postaji od 

Bruxellesa do Amsterdama prodaju 

se bugarska i makedonska vina, a naših 

nema nigdje. Prošao sam Belgiju 

uzduž i poprijeko, ulazio u razne vinoteke 

i nigdje nisam našao niti jedu 

bocu hrvatskog vina. To je zaista 

čudno. Propustili smo veliku šansu 

da se izreklamiramo kao zemlja koja 

proizvodi vino. Jedino je Istra kao 

regija nešto napravila, ali i to je malo", 

govori Ivančević i otkriva kako je, čim 

je EU ponudio novac, o tome obavijestio 

vodeće hrvatske vinare nudeći 

im svoje usluge, ali baš se nitko nije 

odazvao. Upravo je ta inertnost i 

DRŽIMO SE STARIH 

NAVIKA, KOJE NISU 

DOBRE. HRVATSKO 

GOSPODARSTVO 

OČITO JOŠ NE 

RAZUMIJE ŠTO JE 

EUROPSKA UNIJA 

pasivnost hrvatskoga gospodarstva, 

smatra Ivančević, glavni razlog što u 

Bruxellesu nema ni hrvatskih lobista. 

"Držimo se starih navika, koje nisu 

dobre. Hrvatsko gospodarstvo očito 

još ne razumije što je Europska unija. 

Neki ne shvaćaju da bi Europi mogli 

ponuditi svoje proizvode dok bi neki 

drugi mogli propasti jer će u Hrvatsku 

doći europska konkurencija. Ali, niti 

jedna od te dvije skupine ne traži pomoć, 

niti pokušava pronaći rješenja za 

poboljšanje svoje pozicije", zaključuje 

hrvatski lobist. Dvije trećine njegovih 

klijenata su tvrtke, organizacije 

ili institucije iz EU koje imaju svoje 

32 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

ćih hrvatskih tvrtki shvatio je, dodaje, 

u čemu je njihov problem. One se 

oslanjaju na znanje svojih suradnika 

koji su, navodno, kvalificirani za europska 

pitanja unatoč tome što sjede 

u Zagrebu, Splitu, Rijeci ili negdje 

drugdje u Hrvatskoj i sasvim sigurno 

nemaju znanja poput pravih eksperata 

za europska pitanja koji se nalaze 

u žiži zbivanja, Bruxellesu. Drugi je 

problem što si tvrtke koje naslućuju 

važnost prisutnosti u europskoj prijestolnici 

ne mogu to priuštiti. Godišnji 

najam ureda u Bruxellesu s režijama 

košta više od 50.000 eura, a gdje su 

još plaće zaposlenika... 

VIŠESTRUKO JE JEFTINIJE IMATI 

lobista nego otvarati ured. Lobist je, 

objašnjava Ivančević, tvrtki za koju 

radi prvoklasni izvor svih mogućih 

informacija o regulativama i standardima 

EU, čiji je sustav toliko složen da 

se regulative često mijenjaju, doslovno 

na dnevnoj bazi. Razni propisi, naime, 

"IMAMO PONUDE 

STRANIH TVRTKI KOJE 

ŽELE UTJECATI NA 

TRŽIŠTE ENERGETIKE, 

PROMETA I 

PREHRAMBENE 

INDUSTRIJE" 

interese u našoj regiji. One su, tvrdi, u 

pravilu konkurencija hrvatskim proizvođačima. 

"Imamo nekoliko ponuda velikih 

kompanija koje žele radikalno utjecati 

na stanje pojedinih tržišta u Hrvatskoj, 

posebice energetike, prometa i 

prehrambene industrije. Zacijelo će 

zagorčati život i ugroziti pozicije trenutnim 

hrvatskim liderima na tim područjima. 

Bit će tu i niskih udaraca. Ja 

sam idealist, pa sam se obratio nekim 

hrvatskim tvrtkama nudeći im svoje 

usluge u želji da im pomognem, ali povratne 

su reakcije jako slabe te ćemo 

svoja znanja i iskustva morati prodati 

konkurenciji", kaže Ivančević. 

Priča i kako je nekoliko mjeseci 

nakon ulaska Hrvatske u EU skupina 

europarlamentaraca izrazila želju da 

od hrvatskih gospodarstvenika iz prve 

ruke čuje iskustva. Osigurali su sredstva 

da desetak hrvatskih poslovnih 

ljudi dođe u Bruxelles te da u Parlamentu 

EU razgovaraju s predstavnicima 

raznih gospodarskih i političkih 

organizacija. Najprije su od hrvatskih 

diplomata zatražili da im predlože hrvatske 

poslovnjake, no nisu dobili nikakav 

odgovor. Onda su se obratili Ivančeviću, 

koji se, kaže, jako namučio da 

ih dovede - doslovno ih je morao moliti 

da dođu na plaćeni izlet u Bruxelles. 

Godinu dana kasnije, 2014., nešto su 

slično organizirali za poslovne ljude 

iz Crne Gore, među kojima je vladao 

golem interes. 

"Kad sve to razmotrimo, nimalo ne 

čudi što su hrvatske pozicije u Bruxellesu 

nakon godinu i pol članstva jako 

slabe, u svakom pogledu. Hrvatska je 

jedina zemlja koja za sada nije imala 

vidljive ekonomske koristi od ulaska 

u EU. U lobističkim krugovima dobro 

se zna da svaka ozbiljnija tvrtka - a to 

su one s godišnjim prometom većim 

od milijardu eura, kakvih je u Hrvatskoj 

desetak - mora biti prisutna 

u Bruxellesu. Ovdje može imati svoj 

ured ili angažirati lobista kao svojega 

ovlaštenog predstavnika", kaže Ivančević, 

koji tako zastupa nekoliko tvrtki 

iz Hrvatske i regije. U razgovoru s 

vodećim ljudima iz stotinjak najvepodliježu 

tumačenjima na različitim 

razinama i presudama sudova, a svaka 

presuda donosi novosti u primjeni 

propisa. Još je važnije, pojašnjava 

Ivančević, imati informacije na što će 

biti usmjerena izmjena nekog propisa. 

Zato je, zaključuje, nemoguće sjediti 

u Zagrebu i biti prvoklasni ekspert za 

europsku regulativu. Prema njegovim 

riječima, kompanije i pojedine interesne 

skupine mogu utjecati na krajnji 

ishod nekih promjena regulative. I za 

to služe lobisti. 

"U Hrvatskoj postoji svijest da ne 

možeš ništa promijeniti ako tako odluči 

vlada ili ministar. U europskim 

odnosima vlada široka razina interakcije, 

razmjene informacija, komunikacije, 

lobiranja... O pojedinim pitanjima 

javne se rasprave vode mjesecima, pa 

i godinama. 

Itekako se osluškuje što pojedine 

skupine imaju reći. Za svaki zakonski 

prijedlog Komisija predaje Parlamentu 

stotine stanica materijala prikupljenog 

na temelju javnih rasprava o pojedinom 

pitanju. Te se odluke izravno 

tiču i života i poslovanja u Hrvatskoj, 

ali hrvatskih predstavnika nema u tim 

javnim raspravama. Prije mjesec dana 

jednom sam predsjedniku uprave 

velikog hrvatskog poduzeća poslao 

e-mail u kojem ga informiran da su u 

tijeku rasprave o regulativi koja ga se 

izravno tiče te da bi mogao pretrpjeti 

veliku štetu. 

Nisam dobio nikakav odgovor", otkriva 

Ivančević pa navodi još jednu 

negativnost. Većina zemalja dio tog 

lobističkog posla prepušta svojim uredima, 

koji predstavljaju važne gospodarske 

sektore. Tako većina zemalja 

ima u Bruxellesu predstavnika poljoprivrednika. 

Ne i Hrvatska. 

"Dio posla trebala bi odraditi i diplomatska 

predstavništva pri EU, a 

naše mi djeluje nedovoljno angažirano 

i premalo u kontaktu s dnevnim 

gospodarskim pitanjima. Nemamo 

ni lobiste, ni gospodarske urede, ni 

diplomaciju. Nadam se da će nova 

predsjednica, Kolinda Grabar Kitarović 

s bogatim diplomatskim, a na 

kraju krajeva i bruxelleskim iskustvom, 

imati više razumijevanja za 

važnost prisutnosti u središtu EU", 

ističe Ivančević i iznosi još jedan hrvatski 

biser. 

Stjepan Mesić je prije pet-šest godina 

bio posljednji visokopozicionirani 

hrvatski političar koji je u Bruxellesu 

za jednim stolom okupio sve Hrvate 

koji se tamo bave važnim europskim 

poslovima. Hrvatski veleposlanik pri 

EU tom je prigodom preuzeo obvezu 

da će te iste ljude redovito okupljati 

kako bi se koordinirala i rješavala neka 

pitanja na dobrobit Hrvatske. Nakon 

toga sastanak je održan još jednom i 

nikada više. 


Jako Andabak 

zamijetio je Tončija 

Borasa u vrijeme dok je 

bio uspješan direktor 

hotela u Brelima 

34 

FORBES 

OŽUJAK, 2015


TONČI BORAS, PREDSJEDNIK UPRAVE BLUESUN HOTELA 

Znanstvenik 

s nosom za 

dobar posao 

U turizmu danas ništa nije kao prije i ništa nije 

servirano. Više nema lakih i dobrih godina, 

svaka dolazi s novim problemom i s novom 

garniturom potencijalno zaustavljenih gostiju 

PIŠE: JOZO VRDOLJAK 

FOTOGRAFIJE: JAKOV PRKIĆ 

Prije ulaska u novu turističku 

sezonu jednu od 

najvećih hotelskih tvrtki 

u Hrvatskoj, grupaciju 

Bluesun hoteli, obilježile 

su i neke kadrovske i organizacijske 

promjene. 

Na jednu od najodgovornijih funkcija, 

čelno mjesto u dijelu hotelskog 

poslovanja, došao je Tonči Boras, dosadašnji 

predsjednik Uprave Hotela 

Brela. Vlasniku Jaki Andabaku sada 

je odgovoran za Hotele Brela, Hotele 

Tučepi i Hotele Zlatni rat u Bolu. Ovaj 

51-godišnji Makaranin diplomirao je 

i magistrirao na Fakultetu za turizam 

i vanjsku trgovinu u Dubrovniku, na 

kojem je od 1993. do konca 1997. radio 

kao znanstveni asistent. U siječnju te 

godine preselio se u Beč radi pripreme 

doktorske disertacije, ali već je u 

prosincu napustio znanstvene vode i 

preuzeo dužnost predsjednika Uprave 

Hotela Brela. 

"Kada sam se zaposlio na Fakultetu 

za turizam i vanjsku trgovinu, mislio 

sam da ću cijeli svoj radni vijek provesti 

u znanosti. No, nakon sedamnaest 

godina u realnom sektoru, jasno je da 

sam tu našao svoju punu poslovnu 

afirmaciju i nikada ne zaboravljam da 

je teorija bez prakse prazna, a praksa 

bez teorije slijepa. Stoga i danas s 

radošću čitam intrigantne, zanimljive, 

poticajne stručne članke kako bih 

mentalno ostao u kondiciji i u dosluhu 

s recentnim zbivanjima u struci", ističe 

Tonči Boras. 

Da izbor Jake Andabaka nije slučajan, 

govori podatak da su 1998. Hoteli 

Brela ostvarili poslovni prihod 

od 24,15 milijuna kuna, 154 tisuće 

BEZ ŠVICARSKOG 

MODELA STUDIJA 

TURIZMA NE MOŽEMO 

OČEKIVATI ŠVICARSKE 

REZULTATE. A TO 

BISMO HTJELI VIŠE OD 

SVEGA 

noćenja te negativan bruto operativni 

profit (GOP) od 1,7 milijuna kuna. 

Usporedbe radi, lani je poslovni 

prihod iznosio 94,17 milijuna kuna, 

ostvareno je 230 tisuća noćenja, a 

GOP je bio 38,33 milijuna kuna, što je 

udio od 40,7 posto u poslovnom prihodu, 

odnosno dobitak od 13,8 milijuna 

kuna nakon oporezivanja dobiti. 

Ipak, Boras voli istaknuti kako takav 

zaokret u poslovanju ne bi bio moguć 

da sredinom 1998. godine u vlasničku 

strukturu Hotela Brela nije ušao PIF 

Sunce, odnosno Jako Andabak, koji 

je imao jasnu viziju te iskristalizirane 

poslovne ciljeve i kriterije. 

Boras, pak, dolazi na čelo triju 

tvrtki koje raspolažu sa 2244 jedinice 

isključivo hotelskog smještaja. 

"Za prošlu godinu budžetirali smo 

720 tisuća noćenja, odnosno poslovni 

prihod u iznosu od 295,5 milijuna kuna. 

Od novih smještajnih kapaciteta, 

u ovom se trenutku rade projekti za 

hotel Jadran u Tučepima. Namjera je 

našeg većinskog vlasnika da se na toj 

jedinstvenoj lokaciji napravi objekt 

koji bi po svojim brojnim sadržajnim 

i funkcionalnim rješenjima bio u vrhu 

hrvatskog hotelijerstva. Imao bi 240 

smještajnih jedinica te brojne prateće 

sadržaje", kaže Boras. 

U ovoj fazi poslovanja i nadalje u 

grupaciji Bluesun hoteli egzistiraju tri 

samostalna poslovna subjekta: Hoteli 

Brela, Hoteli Tučep i Hoteli Zlatni 

rat, naravno, uz one kojima Boras ne 

upravlja. "Nama je zadaća da maksimalno 

iskoristimo sinergijske efekte. 

Proces centralizacije zajedničkih 

funkcija nabave i prodaje, kao i uvođenje 

jedinstvenih tehnoloških rješenja, 

već smo započeli, stoga se podrazumijeva 

da će se i ostale zajedničke službe 

rješavati na sličan način. 

Organizacijske forme i rješenja 

odgovor su na aktualni poslovni trenutak. 

Najbolje prakse unutar društava 

bit će imperativ i za ostale članice 

grupacije. Naravno, treba biti otvoren 



TONČI BORAS, PREDSJEDNIK UPRAVE BLUESUN HOTELA 

i prema drugim rješenjima, pa i najboljima 

iz svjetske prakse. Cilj je stvoriti 

profesionalnu, odgovornu i proaktivnu 

korporativnu kulturu u svim našim 

društvima i na svim razinama poslovanja", 

pojašnjava Boras. 

U današnjem turizmu, kaže, davati 

bilo kakve prognoze vrlo je nezahvalno. 

"Više nema lakih i predvidljivih 

godina, svaka se po nečemu pokaže 

specifična. Nekad su to naše nesnalaženje 

i neorganiziranost u izdavanju 

viza, drugi put je otežavajući faktor 

gospodarska kriza, ponekad klimatske 

promjene... sve je to izazov na koji 

treba dati dobro promišljen i što primjereniji 

odgovor", objašnjava Boras. 

Hoteli grupacije Bluesun u Brelima, 

Tučepima i Bolu popunjavaju sve 

svoje kapacitete 195 do 200 dana. S 

tim su se ciljem uporno osmišljavali 

tematski tjedni i raznovrsni zabavni 

programi te uvodili novi sadržaji. "I 

dalje ćemo ustrajati na pronalaženju 

novih sadržaja i programa te otkrivati 

tržišne niše koje bi nam mogle biti novi 

profesionalni izazov. Ako nedostaje 

kvalitetne i konkretne suradnje javnog 

i privatnog sektora i ako nemate 

podršku lokalne zajednice i različitih 

institucija, naprosto je teško dobro 

poslovati", kaže Boras, koji dobro zna 

o čemu govori jer su hotelske tvrtke 

grupacije Bluesun prošle i vrlo teške 

situacije u odnosima s lokalnim vlastima. 

Bilo je tu svačega - i nerazumijevanja 

i suradnje, nekooperativnosti, ali 

i susretljivosti. "Kad je o našim hotelskim 

tvrtkama riječ, tvrdim da je sve 

vrijeme jedini interes bio i ostao podići 

razinu smještajne ponude, obogatiti 

objekte sadržajima koji će zadovoljiti 

preferencije sve zahtjevnijih i iskusnijih 

gostiju te zapošljavati mlade i 

educirane kadrove", kaže Boras. 

U Hrvatskoj, kaže Boras, možda još 

ima inertnih hotelskih tvrtki, ali takvo 

ponašanje, napominje, brzo dođe na 

naplatu. Ipak je puno više onih koje 

prate trendove, koje su inventivne i 

proaktivne, te traže sebi zanimljive 

tržišne niše. "Naša je grupacija prije 

sedam godina, kako bi dovela što 

više turista s ruskog tržišta, otvorila 

predstavništvo u Moskvi, što je bio 

financijski vrlo zahtjevan aranžman. 

No, da bismo napravili snažan iskorak 

na tom tržištu, bilo je nužno značajnije 

investirati. U dvije godine koje 

su uslijedile gosti iz Rusije su samo 

u Hotelima Brela ostvarivali više od 

40 tisuća noćenja. S obzirom na sve 

to, još me iritira kada se sjetim kako 

su se nedoraslo i konfuzno ponašali 

odgovorni za rješavanje pitanja viza 

za ruske turiste", ističe Tonči Boras. 

U uvjetima globalne konkurentnosti, 

kapital ide tamo gdje mu se nude 

makroekonomska stabilnost, pravna 

sigurnost, respektabilan tržišni potencijal. 

To je, kaže Boras, elementarna 

poslovna logika. Na pitanje jesmo li 

po tim kriterijima zanimljiviji investitorima 

od drugih europskih zemalja 

PRIVLAČNI SMO 

ULAGAČIMA ZBOG 

POTENCIJALA 

KOJI NAM JE DALA 

PRIRODA. SVEMU 

DRUGOM NEDOSTAJE 

VJERODOSTOJNOSTI 

odgovara da nismo jer realnost je da 

"Hrvatska u turizmu raspolaže resursima 

i potencijalom kao glavnim elementima 

privlačenja ulaganja". 

A što se tiče politike, njoj i u turističkom 

sektoru, smatra Boras, manjka vjerodostojnosti. 

"Nedostaje joj iskrenih i 

konkretnih mjera koje bi nas uvjerile 

da se napušta sfera deklarativnog te da 

se kreće u prema konkretnom regulatorno 

poticajnom investicijskom okviru. 

Sve što se dogodilo s povećanjem 

međustope PDV-a na 13 posto na smještaj 

i ugostiteljstvo pokazuje nepoznavanje 

i nerazumijevanje hotelijerstva i 

učinaka turističkog sektora općenito. 

Francuska je, primjerice, 2009. smanjila 

stopu PDV-a na ugostiteljstvo sa 19 

na 5,5 posto. U prvoj godini provedbe te 

odluke u proračunu je nedostajalo više 

od dvije milijarde eura, no već u drugoj 

pozitivni su efekti donijeli više od pet 

milijardi eura. U iduće tri u sektoru je 

otvoreno više od 60 tisuća novih radnih 

mjesta, a stopa stečajeva smanjena 

je za više od 20 posto. Pozitivni učinci 

te mjere nastavili su se generirati i u 

sljedećim godinama", objašnjava Boras. 

Prema njegovu mišljenju, odluka 

o povećanju međustope PDV-a na 13 

posto zasigurno će samo kratkoročno 

povećati proračunske prihode, no 

srednjoročno ta je mjera apsolutno negativna 

za razvoj turizma, investicije, 

zapošljavanje, a onda, u konačnici, i za 

sam proračun. 

Obrazovni je sustav, smatra Boras, 

solidan kad govorimo o teorijskom dijelu 

nastavnog procesa, no glavni mu je 

nedostatak odsutnost prakse. Kao dobar 

primjer ističe švicarske turističke 

škole, koje mnogi smatraju najboljima 

na svijetu. "U obrazovnom procesu, u 

moderno opremljenim praktikumima, 

učenici i studenti prolaze sve odjele, 

cjelokupni tehnološki proces i uslugu 

sagledavaju iz pozicije zaposlenika. No, 

doživljavaju je i s aspekta konzumenta, 

dakle u mogućnosti su promišljati je u 

cjelini. U turizmu se primarno nudi 

usluga, doživljaj, nezaboravno iskustvo, 

a usporedo s time nove tehnologije 

snažno ulaze u smještajne objekte, pa i 

one, uz izučavanje temeljnih strukovnih 

znanja, moraju biti dio obrazovnog 

procesa", pojašnjava Tonči Boras. 

U sferi ponude ubrzo će, dodaje, 

doći ne samo do sve izraženije diverzifikacije 

nego i do multisegmentacije 

programa. "Već sam spomenuo 

snažan utjecaj turističkih kretanja 

iz Rusije, no treba očekivati i snažan 

rast turističkog prometa u zemljama 

BRIC-a, a Kina, koja je trenutno po 

volumenu treće receptivno i emitivno 

tržište, već će 2016., procjenjuje se, 

preuzeti primat u svijetu. Vidljivo je i 

da putnici mlađi od 18 godina postaju 

sve zastupljenija tržišna kategorija te 

da se turisti sve više senzibiliziraju za 

čist okoliš, stoga i ne čudi težnja da 

do 2050. godine turizam 'sudjeluje' 

s nula posto u ukupnoj emisiji ugljičnog 

dioksida", zaključuje predsjednik 

Uprave Bluesun hotela. 

36 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

JAMEL TOPPIN FOR FORBES 

38 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

LJEKARNIK S 

WALL 

STREETA 

Brent Saunders donio je ulagačima 25 milijardi 

dolara trgujući farmaceutskim kompanijama 

umjesto da razvija nove lijekove. Je li to 

budućnost farmaceutskog biznisa? 

PIŠE: MATTHEW HERPER 


FORBES 

ACTAVIS — INDUSTRIJA LIJEKOVA DO 2025. 

Brenton (Brent) Saunders, 

izvršni direktor 

novopečenog farmaceutskog 

diva Actavisa, 

sjedio je početkom siječnja 

u operacijskom 

stolcu na pozornici plesne dvorane hotela 

u Orlandu. Kirurg ga ubadao iglom, 

unoseći Botox u pregibe očiju i bore 

iznad nosa te ispunjavajući Saundersove 

obraze dermalnim punilom Juvederm 

Ultra. Svaki od 30 uboda sniman 

je i projiciran na velikom ekranu iznad 

pozornice. Riječ je o dva najprodavanija 

proizvoda kompanije Allergan, koju 

Actavis kupuje za 67 milijardi dolara. To 

je najveći posao dogovoren u industriji 

lijekova u posljednjih šest godina. Tisuću 

Allerganovih prodajnih zastupnika 

oduševljeno je klicalo iz gledališta. 

“Nemam više ptičje nožice oko očiju 

ni bore između obrva”, kaže Saunders, 

koji je i prije injekcija izgledao dječački. 

“Sad mogu reći da nisam samo CEO, 

nego i korisnik.” 

S nepune 44 godine Saunders je i 

najpoznatiji izvršni direktor u farmaceutskom 

biznisu te, barem zasad, neupitni 

kralj dilova na Wall Streetu. Do 

prije pet godina nije još nigdje bio CEO, 

a danas već može reći da je vodio tri, a 

prodao dvije velike farmaceutske kompanije, 

donijevši 25 milijardi dolara 

ulagačima na burzi i investitorima privatnog 

kapitala poput tvrtke Warburg 

Pincus. Samo u prošloj godini sklopio 

je poslove vrijedne 97 milijardi dolara. 

Proizvođač generičkih lijekova Actavis 

bio je onaj princ na bijelom konju koji 

je donio spas kada su kompanija Valeant 

i aktivistički nastrojeni investitor 

William Ackman zaprijetili neprijateljskim 

preuzimanjem Allergana. Actavis-Allergan 

bit će deseta po veličini 

farmaceutska kompanija u svijetu, s 30 

tisuća zaposlenih i novčanim tokom od 

osam milijardi dolara na prihod od 23 

milijarde, iako bez profita. 

“Razgovaram s mnogim kandidatima 

za vodeće poslove”, kaže Carl Icahn, 

koji se zalagao za izbor Saudnersa na 

mjesto izvršnog direktora Forest Labsa 

što ga je ovaj vodio pet mjeseci tijekom 

2013., a bio mu je obećao i dvije milijar- 

de dolara financijske potpore za ulaganje 

u startup. “Čim sam ga upoznao, 

u mislima sam ga smjestio u sam vrh.” 

Nevjerojatno s obzirom na gorku povijest 

njihovih sukoba, Ackman se slaže s 

Icahnom: Saunders je, kaže, “sposoban 

i pametan”. 

Actavis-Allergan, tvrdi Saunders, nije 

kratkoročni posao nego korak prema 

novoj, revolucionarnoj “farmaceutici 

rasta”. Bavit će se marketingom i kliničkim 

ispitivanjima jednako kao Eli 

Lilly, Bristol-Myers Squibb i druge 

vodeće kompanije, ali se neće baviti 

osnovnim biznisom većine farmaceutskih 

kompanija - otkrivanjem novih 

lijekova. Radije će ih stalno kupovati 

od sveučilišta i biotehnoloških tvrtki. 

Actavis-Allergan bit će prva farmaceutska 

kompanija koja se neće čak ni 

“ZABLUDA JE DA 

U PRVOJ LIGI 

MOŽETE IGRATI 

SAMO AKO 

OTKRIVATE NOVE 

LIJEKOVE” 

pretvarati da pronalazi lijekove. 

“Zabluda je da u prvoj ligi možete 

igrati samo ako otkrivate nove lijekove”, 

kaže Saunders. “Morate istraživati, 

morate se posvetiti inovacijama. U to 

čvrsto vjerujem, ali otkrića nisu donijela 

povrat na uloženi kapital.” 

Za neke je upravo nečuveno da proizvođač 

lijekova i ne pokušava stvarati 

lijekove. Skeptici misle da je riječ o smišljenom 

izbjegavanju poreza (Actavis 

plaća poreze u Irskoj, iako se tvrtkom 

upravlja iz Parsippanyja u New Jerseyju) 

i proračunatom spajanju povjerenom 

početniku. Sumnjičavost potiče i 

Saundersova odluka da prekine prodaju 

najtraženijeg lijeka protiv Alzheimerove 

bolesti kako bi pacijenti morali kupovati 

skupi novi lijek, što je razbjesnilo 

borce za prava potrošača. Savezni sudac 

blokirao je provedbu te odluke. “Čim 

su ušli među deset vodećih kompanija, 

počeli su narušavati ugled farmaceutske 

industrije", kaže John LaMattina, bivši 

šef istraživanja u Pfizeru. 

U međuvremenu, investitori slave. 

Prije pet godina Actavis je bio proizvođač 

generičkih lijekova po imenu Watson 

Pharmaceuticals, s 2,5 milijarde 

dolara godišnjeg prihoda. Od tada je 

upeterostručio prodaju i dioničarima 

ostvario ukupno 545% povrata na ulog. 

Investitori znaju da bi Saunders mogao 

presuditi o budućnosti farmaceutske 

industrije, no ako to ne uspije, uvijek 

postoji plan B: sklopiti još veći posao. 

SIN UROLOGA I SOCIJALNE RAD- 

NICE, Saunders je odrastao u Pennsylvaniji. 

Sam je plaćao studij prenoseći 

namještaj ( još uvijek ga bole leđa) i 

radeći činovničke poslove. Diplomirani 

je pravnik, a ima i MBA stupanj. S 

29 godina postao je partner u konzultantskoj 

kući PricewaterhouseCoopers, 

specijaliziran za usklađivanje s propisima 

u zdravstvu. Vjerojatno bi ostao 

konzultant da ga nije primijetio Fred 

Hassan, legendarni majstor preokreta 

u industriji lijekova čijom je zaslugom 

švicarska Pharmacia pretvorena u miljenicu 

tržišta tijekom goleme akvizicije, 

izdvajanja i prodaje Pfizeru za 64 

milijarde dolara. Upoznali su se 2003. 

kada je Hassan bio CEO kompanije 

Schering-Plough, kojoj po mišljenju 

mnogih nije bilo spasa: bila je optužena 

za podmićivanje, proizvodnju i 

ilegalnu prodaju opasnih lijekova. 

Hassan je trebao čovjeka izvana da 

mu pomogne raščistiti nered u Scheringu. 

Financijski direktor spomenuo 

je Soundersa. Premda su druga dvojica 

kandidata bila kvalificiranija, Hassanu 

se svidjela energičnost mladog čovjeka. 

“Bio sam uvjeren da će se on potpuno 

predati poslu”, kaže Hassan. “Na kraju 

krajeva, mislio sam, svi mi imamo IQ, 

ali oni koji uživaju u poslu uvijek će ga 

obaviti bolje od onih za koje je to samo 

posao. Ovaj će momak doista dati sve 

od sebe, rekao sam.” 

40 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

STVARANJEČUDOVIŠTA 

PRODAJNA CIJENA 

TRŽIŠNA KAPITALIZACIJA WATSON/ACTAVISA (MLRD. USD) 

ovih dana 

Actavis kupuje Allergan 

za 66,7 mlrd. USD 

17. studenoga 2014. 

Actavis kupuje Durata 

Therapeutics za 769 mil. USD 

1. srpnja 2014. 

Actavis kupuje Forest 

Laboratories za 27,6 mlrd. USD 

24. siječnja 2012. 

Watson kupuje Ascent 

Pharmahealth za 390 mil. USD 

31. listopada 2012. 

Watson kupuje Actavis 

Group za 6 mlrd. USD 

1. travnja 2014. 

Actavis kupuje Silom 

Medical za 100 mil. USD 

1. listopada 2013. 

Actavis kupuje Warner 

Chilcott za 8,4 mlrd. USD 

25. svibnja 2011. 

Watson kupuje Specifar 

za 621 mil. USD 


Watson kupuje Eden 

Biodesign za 15 mil. USD 


Watson kupuje Uteron 

Pharma za 305 mil. USD 

SOURCES: FACTSET RESEARCH SYSTEMS; COMPANY FILINGS. 

Scheringovom odboru direktora 

Hassan je Soundersa predstavio kao 

novog direktora za usklađivanje s propisima. 

Sounders je uspio iskorijeniti 

loše prakse, nagodio se za stotine milijuna 

dolara sa saveznim vlastima i u 

tvrtkino ime priznao krivnju. Brzo je 

napredovao: Hassan mu je 2007. povjerio 

integraciju Organona, nizozemske 

biotehnološke tvrtke koju je kupio za 

14 milijardi dolara. Saunders je pritom 

usvojio Hassanova pravila igre: formiraj 

vlastiti tim; eliminiraj posrednički 

menadžerski sloj i okreni se ljudima 

koji se stvarno bave tvojim kupcima; 

otkrij koji bi se proizvodi mogli bolje 

prodavati. Usto, umotaj strategiju u 

slogan privlačan zaposlenicima, medijima 

i investitorima - “farmaceutika 

rasta”, na primjer. 

Krajnji ishod bila je prodaja Scheringa 

Mercku za 41 milijardu dolara 

2009. godine. Hassan je potom otišao 

za partnera u Warburg Pincus, a Saunders 

se ostao baviti integracijom 

Scheringa u Merck. “Teško iskustvo”, 

kaže. “Toliko ste radili, toliko zavoljeli 

ljude i njihov način rada, a odjednom 

je tu novi vlasnik i traži da se sve radi 

na njegov način.” 

Kad mu je jedan proizvođač medicinske 

opreme ponudio mjesto šefa 

operacija, Saunders je nazvao svoj 

glavnog mentora, Hassana. “Moraš li 

prihvatiti tu ponudu?”, upitao je Hassan. 

Iznenađeni Sounders pitao je zar 

nešto nije u redu s njegovim budućim 

poslodavcem. Ne, odgovorio je Hassan 

i dodao neka pričeka njegov poziv. 

Idućeg dana Hassan je pozvao Saundersa 

na sastanak s partnerima u Warburgu. 

Za tjedan dana njegovom 40-godišnjem 

štićeniku ponuđeno je mjesto 

izvršnog direktora Bausch & Lomba, 

kompanije koju je Warburg kupio za 

4,5 milijarde dolara 2007. godine, nakon 

afere s lošom otopinom za ispiranje leća. 

Mjesto predsjednika kompanije bilo je 

predviđeno za Hassana. 

Izazov je bio velik jer 160 godina 

stara kompanija već 30 godina nije 

znala za rast. Saunders je smijenio 

dvije trećine svih menadžera u Bauschu. 

Ušao je u niz akvizicija i uveo 34 

nova proizvoda, uključujući novi laser 

za zahvate na očima. U dvije godine 

njegova mandata prihodi od prodaje 

rasli su po stopi od 9% godišnje, a EBI- 

TDA 17%. Saunders je još bio šef kad su 

u Bauschu započele pripreme za IPO, 

no tada ga je nazvao Michael Pearson, 

nekadašnji konzultant u McKinseyju, 

a sada CEO Valeant Pharmaceuticalsa. 

Poznavali su se još iz konzultantskih 

dana i Pearson je odmah prešao na 

stvar: htio je kupiti Bausch. 

Pearson, koji je odbio dati izjavu za 

ovaj članak, imao je vlastitu filozofiju o 

biznisu s lijekovima i malo poštovanja 

za njegove predvodnike. Farmaceutske 

kompanije, tvrdio je, zapletene u 

već desetljećima zastario model daleko 

previše troše na istraživanja i marketing. 

“Kao konzultant te industrije 

često sam slušao priznanja izvršnih 

direktora da većina njihovih izdataka 

za R&D nije produktivna”, rekao je ironično 

na jednom investitorskom skupu 

2014. “No, bojali su se da bi rezanjem 

tih troškova srušili cijenu dionica svojih 

kompanija.” 

Do 2008. godine, kada je Pearson 

preuzeo Valeant, formula se preokrenula: 

smanjivanje R&D troškova 


FORBES 

ACTAVIS — INDUSTRIJA LIJEKOVA DO 2025. 

značilo je rast dionice. Produktivnost 

istraživanja lijekova time je pala na apsolutno 

najnižu točku. Premda je 2007. 

u svijetu potrošeno više od 60 milijardi 

dolara na R&D, Uprava za hranu i lijekove 

te je godine odobrila samo 18 

novih lijekova, manje nego ikada prije. 

Pearson je zaključio da mora odbaciti 

R&D ako želi zaraditi, te se okrenuti 

manje rizičnim projektima i agresivnom 

financijskom inženjeringu poput 

spajanja s kanadskom tvrtkom registriranom 

na Barbadosu. To je 2010. i 

učinio pa je Valeant plaćao porez po 

stopi od samo 5%. 

Bilo je jasno da će Pearson oguliti 

Bausch do kosti. (Službeno objavljujući 

sklapanje posla ustvrdio je da je Saundersov 

tim izveo minimalne rezove i da 

je Bausch trošio poput nekog farmaceutskog 

diva. Najavio je kresanje općih, 

administrativnih i troškova prodaje s 

40 na 20 posto, što je po preuzimanju 

i učinio). Saunders se s Pearsonom sastao 

u petak po povratku s IPO turneje, 

a u subotu u četiri ujutro potpisao 

je ugovor o prodaji Bausch & Lomba. 

“Bilo je tu puno emocija; unio sam srce 

i dušu u Bausch & Lomb”, kaže iznenađujuće 

strastveno za nekoga tko je u 

tvrtki proveo samo 24 mjeseca. “Volim 

taj brend. Volim te ljude. Volim kupce. 

Oni vam postanu gotovo kao druga 

obitelj.” No, dodaje kako je odluka bila 

“apsolutno ispravna”, a ishod neupitan: 

“Kompanija je bila na prodaju od dana 

kad ju je Warburg Pincus kupio. To je 

model pri ulaganju privatnog kapitala. 

Warburg Pincus je spasio tu kompaniju 

jer bi se uz onakve promjene vrlo loše 

provela na burzi.” 

Saunders je iz Warburga otišao k 

Icahnu. On je 2011. kupio 11% kompanije 

Forest Laboratories i ugurao 

svog čovjeka u odbor, uvjeren da je 

84-godišnji CEO Howard Solomon izgubio 

osjećaj za biznis. Uzrujala ga je 

Solomonova namjera da vođenje posla 

prepusti sinu Davidu. “FOREST LABS 

NIJE DINASTIJA DA SE DESPOT- 

SKI PRENOSI S OCA NA SINA, ZA- 

NEMARUJUĆI GOLEMI RIZIK ZA 

DIONIČARE”, grmjela su velika slova 

u Icahnovu pismu ulagačima. 

“MI NISMO BORG, 

NE ASIMILIRAMO 

KOMPANIJE. 

ZAPRAVO, 

NASTOJIMO UČITI IZ 

NJIHOVIH KULTURA” 

Neposredno po prodaji Bauscha, 

Saunders je postavljen za izvršnog 

direktora Foresta kako bi se umirio 

Icahn. Predstojeću reorganizaciju u 

Hassanovom je stilu nazvao “rejuvenacijom” 

i gotovo odmah počeo tražiti 

kupca. Tri mjeseca nakon dolaska u 

Forest, tijekom J. P. Morgan Healthcare 

konferencije u San Franciscu otišao 

je na odrezak s Paulom Bisarom, šefom 

Actavisa. U šali je spomenuo ideju o 

spajanju njihovih kompanija, no šala 

je prerasla u ozbiljan razgovor. 

Actavis je 18. veljače 2014. kupio 

Forest za 28 milijardi dolara, uz 25% 

premije na posljednju cijenu dionice. 

Icahn je u tom poslu zaradio gotovo 

dvije milijarde dolara. Sounders je, kaže 

Icahn, “sve obavio u pet mjeseci, i to 

vraški dobro s obzirom na ishod. Smatram 

da je napravio odličan posao.” 

Još jednom uspješno bez posla, Saunders 

je na večeri s Icahnom predložio 

otkup starijih lijekova od jedne velike 

farmaceutske kompanije i osnivanje 

nove tvrtke. Icahn je ponudio dvije milijarde 

dolara financijske podrške, ovisno 

o rezultatima due diligence analize. 

“Malo je ljudi s kojima ih ušao u takvo 

što”, kaže. 

No, Saundersov je talent uočio i 

Bisaro, koji je nizom uspješnih dilova 

pretvorio Actavis u šest milijardi dolara 

vrijednog lidera na tržištu generika. 

“Ako ga izgubimo, bit će to loše za 

kompaniju”, rekao je, naručio ručak 

iz Actavisove kantine, pozvao Soundersa 

i ponudio mu mjesto izvršnog 

direktora Actavis-Foresta. Saunders je 

pristao. “Znam da bih vjerojatno više 

zaradio vodeći vlastiti posao”, kaže, 

“no doista vjerujem da je Actavis nešto 

posebno.” 

Tipično za Soundersa, jedan od 

prvih poteza bila je golema akvizicija. 

Deset dana po dolasku za kormilo Actavisa, 

11. srpnja 2014. Sounders je od 

odbora zatražio dopuštenje da otpočne 

razgovore sa šefom Allergana Davidom 

Pyottom, koji se upleo u jednu 

od najgadnijih bitaka oko preuzimanja 

u industriji poznatoj po neugodnim 

preuzimanjima. 

Pyott je 17 godina bio CEO Allergana. 

Lijek za ambliopiju (“lijeno oko”) 

pretvorio je u dvije milijarde dolara 

vrijedan blockbuster Botox, donijevši 

kompaniji tijekom desetogodišnjeg 

razdoblja rast od 12% godišnje, a dioničarima 

267% povrata na ulog. Pa ipak 

ga je Valeantov šef Pearson smatrao 

neučinkovitim direktorom koji dopušta 

da rast troškova ugrožava cijenu 

dionice. Pearson je za Allergan ponudio 

45,6 milijardi dolara, nudeći ulagačima 

31% premije na trenutačnu cijenu 

dionice, te naveo Williama Ackmana, 

aktivistički raspoloženog menadžera 

hedge fondova u Pershing Squareu, na 

kupnju 9,7% Allergana kako bi iznutra 

pomagao preuzimanje. 

Pearsonova škrtost pokazala se u 

punom svjetlu. Predstavljanje ulagačima 

započeo je tvrdnjom da se sastaju 

u lijepom prostoru samo zato što je 

Ackman pokrio troškove. “To se više 

neće događati, osim ako ne plati netko 

drugi”, rekao je. Proširio je svoje planove 

s Allerganom i obećao da će izdvajanja 

za razvoj i istraživanja smanjiti 

za 69%, s milijardu na 300 milijuna 

dolara, a ukupni operativni proračun 

kompanije za 40%. 

Pyott se zgrozio. “Valeant je zao i ništa 

me u međuvremenu nije navelo da 

promijenim to mišljenje”, kaže. “Oni 

pelješe kompanije.” Učinio je sve što je 

mogao da odbije napad: javno je ocrnio 

Valeant, sam je srezao troškove za R&D, 

čak podnio tužbu u Kaliforniji tvrdeći 

kako je Ackmanov udjel posljedica insajderskog 

trgovanja. 

42 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Iznuđivač: Planom da iscijedi 

milijarde iz Allergana CEO 

Valeanta Michael Pearson 

naštetio je vlastitoj ponudi 

Saunders je nazvao Pyotta 30. srpnja 

i ponudio se kao spasitelj. U telefonskim 

razgovorima mjesecima se 

predstavljao kao Pearsonov protivnik, 

iako se slagao s većinom njegovih stavova 

o farmaceutskom biznisu. Rekao 

je da on neće oguliti kompaniju kao Pearson. 

Allergan bi nastavio istraživački 

rad na svojim ključnim lijekovima, poput 

onih za suhoću očiju i nasljednika 

Botoxa. Većina biznisa, obećao je, ostat 

će netaknuta. 

Razgovori su nastavljeni, samo u 

listopadu bilo ih je šest. Istodobno su 

se Pearson i Saunders nadmetali ponudama 

za Allergan i cijena je premašila 

60 milijardi dolara. Pyott je pristao na 

Saundersove uvjete kad mu je propala 

tužba protiv Ackmana Zadnja ponuda 

iznosila je 67 milijuna dolara - daleko 

previše za Pearsonov ukus. Sounders 

je pobijedio. 

Sada, uoči samog preuzimanja, Sounders 

nastoji odmjerenim izjavama 

održati mir. Za početak obećava da 

neće rezati proračun za R&D. Novi 

Actavis trošit će na razvoj i istraživanja 

1,7 milijardi dolara ili 7% prihoda, 

za razliku od Valeantovih 250 milijuna 

ili samo 3%. Saunders čak kaže da 

će zadržati dio istraživačkog rada na 

novim lijekovima jer su Allerganova 

istraživanja bakterijskih toksina (poput 

botoksa) i bolesti poput suhog oka 

među najboljima u svijetu. Naglašava 

da će Actavis, ako se ne računa biznis 

s genericima, za R&D izdvajati 13% 

prihoda, otprilike kao i farmaceutski 

divovi. Čak i troškove prodaje te druge 

operativne izdatke namjerava smanjiti 

za samo 1,8 milijardi dolara, oko 20%. 

Jača kresanja, kakve je najavljivao Valeant, 

i sama koštaju. Naljutiti svoje nove 

zaposlenike može biti skupo i kontraproduktivno. 

“Mi nismo Borg, ne asimiliramo 

kompanije”, kaže Saunders. “Zapravo 

nastojimo učiti iz njihovih kultura. 

Učimo iz njihovih procesa, a svakako 

i od njihovih talenata. Želimo postati 

bolji.” 

Važan je i tajming. Pearsonova strategija 

utjerivanja gotovine za Valeant 

privlačila je ulagače u trenutku kada 

su istraživanja u industriji lijekova bila 

na samom dnu, no lani je odobren 41 

novi lijek, 130% više nego u 2007. To 

treba zahvaliti napretku znanosti pa 

stoga i boljim programima istraživanja, 

a dijelom i sreći. Ipak, Saunders 

ne bi bio Saunders kad ne bi imao rezervnu 

varijantu: brzu prodaju kompanije. 

Najvjerojatniji kupac je Pfizer, 

kojem je lani propao pokušaj neprijateljskog 

preuzimanja AstraZenece 

za 100 milijardi dolara, dijelom da 

bi premještanjem sjedišta u London 

izbjegao plaćanje poreza u SAD-u. To 

bi, naglašavaju analitičari, postigao i 

kupnjom Actavisa. 

Pfizer razmatra i izdvajanje posla 

s genericima, sastavljenog gotovo isključivo 

od vlastitih starih lijekova. 

Spajanjem s Actavisom generici bi postali 

pravi biznis, a okrupnio bi i posao 

proizvodnje originalnih lijekova. Prema 

onome što su ljetos rekli analitičarima 

Bernstein Researcha, u Pfizeru 

čini se ne odbijaju mogućnost kupnje 

proizvođača generika, no odbili su to 

komentirati. 

Za Saundersa je vjerojatnost tog 

posla“zanemariva”. No vrata, naravno, 

ostaju otvorena: “Našom se dionicom 

svakodnevno trguje na NYSE. Naš menadžment 

i odbor vrlo su prijateljski 

raspoloženi prema dioničarima.” 


ČETIRI 

JAHAČA RUSKE 

GOSPODARSKE 

APOKALIPSE 

Nisu baš svi Rusi pogođeni padom 

cijena nafte, divljanjem inflacije i 

Putinovom strategijom u Ukrajini 

PIŠE: NATHAN VARDI 

U OŽUJKU 2013. 

skupina bankara i 

pravnika okupila 

se u uredima Deutsche 

Banka u 

Frankfurtu. Došli 

su nadgledati transfer 

gotovo 28 milijardi 

američkih 

dolara s računa pod nadzorom državnog naftnog 

diva Rosnjefta na račun četvorice ruskih tajkuna, 

milijardera Mihaila Fridmana, Viktora Vekselberga, 

Lena Blavatnika i Germana Khana. 

Kupnja kompanije TNK-BP, trećeg po veličini 

ruskog naftaša čiji su vlasnici popola bili British 

Petroleum i ruski milijarderi, označila je još jedan 

korak Vladimira Putina prema centralizaciji moći. 

Glavnu ulogu u sklapanju posla igrao je izvršni direktor 

Rosnjefta Igor Sečin, spominjan i kao drugi 

najmoćniji čovjek Rusije, a ponekad i kao Darth 

Vader. Činilo se da Sečin želi podsjetiti tajkune gdje 

im je mjesto, kasneći na sastanke i zagorčavajući im 

pregovore u Moskvi. 

Kao u trilerima o Jamesu Bodnu, za završni dio 

posla odabrana je neutralna lokacija - Frankfurt, 

financijska prijestolnica kontinentalne Europe. 

Predstavnici dioničara zahtijevali su trenutnu potvrdu 

prijenosa gotovine i vrijednosnih papira na 

poseban račun pod nadzorom milijardera, kaže 

osoba upućena u transakciju. Posao je službeno 

dovršen tek kad je snimljena slika zaslona s novim 

stanjem računa: 27,778,900.132,16 dolara. 

Putin je bio ushićen. “Ovo je dobar veliki posao, 

važan ne samo za ruski energetski sektor već 

i za cijelo rusko gospodarstvo”, rekao je po objavi 

dogovora. Kupivši TNK-BP za 55 milijardi dolara, 

Rosnjeft je postao najveća javno trgovana naftna 

kompanija na svijetu, a Sečin se učvrstio na poziciji 

globalnog energetskog cara, kojim po svoj prilici 

upravlja Putin. 

Možda je ovo megaspajanje i bilo strateški “dobar” 

posao za Rusiju što se tiče Sečina i Putina, 

ali za Fridmana, Vekselberga, Blavatnika i Khana 

bila je to vjerojatno najbolje tempirana zarada 

desetljeća. Četvorka čije se ukupno bogatstvo 

vrti oko 55 milijardi dolara prodala je “najnaftaškijeg” 

ruskog naftaša u proljeće 2013. godine, 

kada se West Texas Crude prodavao po 92 dolara 

za barel, a zapadne banke obasipale Rusiju kreditima. 

Time je možda pokrenut lanac zbivanja 

na svjetskim financijskim tržištima, pridonoseći 

kolapsu ruske valute koja se u 2014. sunovratila 

za 40% u odnosu na dolar. Putinova država ušla 

je u recesiju. 

AFP PHOTO / KIRILL KUDRYAVTSEV 

44 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

U naftaškoj igri moći 

Igor Sečin je preplavio 

Rosnjeft dugovima 


ROSNEFT 

BRITISH PETROLEUM počeo je surađivati 

s Fridmanom, njegovim partnerima 

milijarderima i njihovom naftnom kompanijom 

TNK 2003. godine. Osnovali su 

fifty-fifty joint venture TNK-BP, čiji su godišnji 

prihodi narasli na 60 milijardi dolara 

i vlasnicima sljedećih deset godina donosili 

desetke milijuna dolara na ime dividendi. 

Četvorica Rusa uvrstila su se među najbogatije 

ljude svijeta zahvaljujući velikim 

dijelom upravo tom novcu, a BP-u je ovaj 

posao sačuvao status naftnog diva: 27% posto 

njihovih naftnih rezervi odnosilo se na 

TNK-BP. 

No, bila je to burna veza. Ruski su milijarderi 

stekli dojam da BP tretira TNK-BP 

kao inozemnu podružnicu i forsira kapitalne 

izdatke radi pronalaženja novih zaliha 

na štetu drugih stvari, poput isplate dodatnih 

dividendi. Istodobno se osoblje BP-a u 

Rusiji našlo na udaru policije. Šef ruskih 

operacija Robert Dudley čak je u jednom 

trenutku napustio Rusiju i vodio TNK-BP iz 

tajne ispostave jer, kao i drugi suradnici, nije 

mogao obnoviti vizu. Dudley je sada glavni 

izvršni direktor BP-a. 

Nakon još nekoliko poraza, uključujući 

gubitak velikog posla 2011. godine kada je 

dozvolu za bušenja u Karskom dobio Exxon 

Mobil, BP je sa Sečinom dogovorio prodaju 

svog udjela u TNK-BP-u Rosnjeftu. Zauzvrat 

je dobio 12,5 milijardi dolara i 19,75% 

udjela u Rosnjeftu, što je BP-u bilo važno 

jer je dio Rosnjeftovih zaliha mogao voditi 

u svojim knjigama. 

Za BP-ove partnere milijardere također 

je bilo najbolje prodati svoju polovicu kompanije 

Sečinu, Putinovu bliskom savezniku 

i nekadašnjem potpredsjedniku ruske 

vlade koji je htio izgraditi golemu nacionalnu 

naftnu kompaniju. Ključna točka bio 

je otkup u gotovini. Ruski milijarderi nisu 

željeli postati manjinski dioničari u Sečinovu 

državnom Rosnjeftu, a ni Sečin nije 

htio riskirati s razvodnjavanjem vlasništva 

izdajući dodatne dionice za lukavi kvartet 

investitora. No, postojao je veliki problem: Sečin nije imao 

dovoljno gotovine. Stoga je posudio oko 40 milijardi dolara, 

djelomice pomoću kratkoročnih kredita za premoštavanje 

likvidnosti denominiranih u stranim valutama. U financiranju 

su sudjelovale banke iz cijelog svijeta, uključujući 

JPMorgan Chase, Barclays, BNP Paribas i Unicredit. 

Nešto više od godinu dana potom, u jesen 2014. godine 

Rosnjeft se iznenada našao u nevolji. Kredite je trebalo 

Carevi keša: Len Blavatnik, Mihail 

Fridman, German Khan i Viktor 

Vekselberg vjeruju u američki dolar 

otplaćivati, no Putinova invazija na Krim u 

međuvremenu je donijela oštre gospodarske 

sankcije, a odluka Saudijske Arabije da 

konkurira američkim proizvođačima nafte 

iz škriljevaca te disciplinira članice OPEC-a 

poput Irana i proizvođače poput Rusije, gurnula 

je cijene nafte nizbrdo. Sečin i Rosnjeft 

odsječeni su od zapadnih banaka i nije bilo 

lako reprogramirati sedam milijardi dolara 

duga koji je stizao na naplatu u prosincu. 

Pomoć je stigla iz ruske središnje banke i 

Sečin je organizirao prodaju obveznica radi 

prikupljanja rubalja. U prosincu je Rosnjeft 

izdao 10,8 milijardi dolara rubaljskih obveznica 

uz stopu prinosa nižu od prinosa ruskih 

državnih obveznica sa sličnim rokom 

dospijeća. O toj tajanstvenoj transakciji ne 

zna se puno. Središnja je banka objavila da 

će te obveznice prihvaćati od ruskih komercijalnih 

banaka kao kolateral za zajmove po 

povlaštenim kamatnim stopama, otvarajući 

im zapravo pristup gotovini. Svi kupci obveznica 

ostali su nepoznati, a nije jasno ni 

koliko je novca prikupljeno. Rosnjeft tek 

treba objaviti važna izvješća, a Sečin sada 

tvrdi da “opcija rubaljskih obveznica nije 

bila izvršna”. 

Mutno izdanje ipak je zateklo tržišne 

igrače. Krenula su nagađanja da će Rosnjeft 

za tako prikupljene rublje kupiti američke 

dolare na otvorenom tržištu kako bi otplatio 

dug. Rubalj je stoga pao na rekordno nisku 

razinu čak i uz naznaku oporavka cijene 

nafte. “Sumnjalo se da bi ti rublji mogli stići 

na devizno tržište”, kaže Sergej Romančuk, 

šef forexa u moskovskom Metallinvestbanku. 

“Prodaja tog izdanja bila je okidač jer su 

se ljudi prepali novog instrumenta kojim bi 

se mogle poslužiti i druge kompanije.” 

Emisiju Rosnjeftovih obveznica Putinovi 

su kritičari nazvali spašavanjem kompanije. 

Sečin je taj napad nazvao “provokacijom”. 

Rosnjeft je službeno priopćio da ni za jedan 

rubalj prikupljen prodajom obveznice neće 

biti kupljene devize. Kompanija uglavnom 

izvozi i ima prihod u stranoj valuti, a u Rosnjeftovu 

priopćenju stoji kako je “priljev devizne gotovine 

dovoljan za uredno podmirivanje kreditnih obveza.” Kamo 

će onda otići prikupljeni rublji? U Rosnjeftu kažu tek da će 

tim novcem “financirati projekt u Ruskoj Federaciji.” 

Samo malobrojni niječu ulogu Rosnjefta u destabilizaciji 

ionako klimavog položaja ruske valute na globalnom 

tržištu. U dva bilijuna dolara vrijednom ruskom BDP-u 

nafta sudjeluje s 19%, donosi najviše novca i njezin je izvoz 

MICHAEL BUCKNER/GETTY IMAGES FOR WARNER BROS./AFP; AFP PHOTO / NATALIA KOLESNIKOVA; ANDREY RUDAKOV / BLOOMBERG; AFP PHOTO/ POOL/ ALEXANDER ZEMLIANICHENKO 

46 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

POTAPANJE RUBLJA 

Za Sečina i Putina gospodarska je noćna mora počela nedugo 

nakon što su dodatno obogatili četvoricu pametnih milijardera 

21. 3. 2013. = 100 

21. ožujka 

2013. Rosnjeft 

realizira 55 

milijuna dolara 

vrijednu kupnju 

kompanije 

TNK-BP. 

18. ožujka 2014. 

Rusija pripaja Krim. 

28. travnja 2014. Sečin dolazi 

pod sankcije američke vlade. 

16. srpnja 2014. Rosnjeft dolazi 

pod sankcije američke vlade. 

12. rujna 2014. EU uvodi 

sankcije Rosnjeftu 

9. listopada 2014. Naftni dužnosnici Saudijske 

Arabije najavljuju da neće smanjiti proizvodnju. 

22 . prosinca 

2014. Rosnjeft 

uplaćuje 1 mlrd. 

USD duga za 

kupnju 

TNK-BP-a. 

23. prosinca 

2014. Putin 

zahtijeva 

od ruskih 

izvoznika 

da prodaju 

devize. 

27. studenoga 2014. OPEC odlučuje 

ne smanjivati kvote. 

11. prosinca 2014. Rosnjeft plasira 10,8 milijardi 

dolara vrijedne obveznice denominirane u 

rubljima. Ruska središnja banka uvrštava ih na 

listu obveznica koje će prihvaćati kao kolateral. 

15. prosinca 2014. Rosnjeft priopćava da neće 

pretvarati rublje u stranu valutu. 

IZVOR: FACTSET RESEARCH SYSTEMS. 

podložan visokim porezima: država uzima 70 od svakih 100 

dolara zarađenih izvozom nafte. Uz cijenu od 50 dolara, to je 

oko 22 dolara po barelu. Rosnjeft je protekle jesen vjerojatno 

gomilao devize kako bi platio ratu duga. Analitičari naftne 

industrije pretpostavljaju da je kompanija zadržavala dolare 

kojima inače kupuje rublje za plaćanje poreza, što se osjetilo 

na valutnom tržištu. Rubljima Rosnjeft financira i svoj 

veliki program ekspanzije u Rusiji. “Prihodom od prodaje 

obveznice pokrivali su svoje rubaljske troškove”, kaže Kiril 

Tačenikov, analitičar u tvrtki BCS Financial. 

Rosnjeft je krajem prosinca uplatio sedam milijardi dolara 

dospjelog duga. Ruska vlada je nekoliko dana potom 

zatražila od velikih izvoznika da podupru rubalj na valutnim 

tržištima. Rosnjeft je možda i poslušao, ali uz 20 milijardi 

dolara duga koji dospijeva u 2015. (većinom u dolarima i 

eurima) te još 20 milijardi za planirana kapitalna širenja, 

kompanija ima 40 milijardi dolara tešku glavobolju koja se 

pogoršava sa svakim padom cijene nafte. Prema financijskom 

izvješću, Rosnjeft ima oko 20 milijardi dolara gotovine 

i službeno je potvrdio da traži pomoć vladina Nacionalnog 

fonda za dobrobit. Sečin se utječe Putinu, ali još jedno izdanje 

obveznica upropastilo bi rubalj. 

RUSKOM GOSPODARSTVU PRIJETI KRIZA, no milijarderi 

Fridman, Khan, Vekselberg i Blavatnik ne pokazuju 

previše volje da priteknu u pomoć Majčici Rusiji kapitalnim 

ulaganjima, unatoč Putinovim apelima. 

Treći najbogatiji Rus, 50-godišnji Fridman zaradio je prodajom 

TNK-BP-a 5,1 milijardu dolara. Njegov prijatelj Khan 

(53) dobio je 3,3 milijarde. Dvojac je tim novcem u Luksemburgu 

osnovao kompaniju LetterOne i sada za šest milijardi 

dolara nastoje kupiti naftni i plinski biznis jednog njemačkog 

komunalca. “Znatan dio želimo reinvestirati u Rusiju i 

nadamo se da ćemo u skoroj budućnosti pronaći atraktivne 

prilike za ulaganja”, kaže njihov glasnogovornik. 

Blavatnik, rođen u Ukrajini, od 1984. ima američko državljanstvo. 

Težak je 18 milijardi dolara, a prodaja TNK-BP-a 

donijela mu je sedam milijardi. Najveći dio njegove imovine 

čine udjeli u kemijskoj industriji LyondellBasell iz Houstona 

i kompaniji Warner Music. Posao s Rosnjeftom proslavio 

je kupivši lani za 14 milijuna dolara pozlaćenu skulpturu 

vunenog mamuta, djelo Damiena Hirsta. Odbio nam je dati 

izjavu o tome. 

Vekselberg (57), poznat po kolekciji umjetnina i novom 

muzeju u St. Peterburgu gdje su izložena Fabergéova jaja iz 

te kolekcije, sa svojih je 14 milijardi dolara drugi najbogatiji 

čovjek Rusije. Iz posla s Rosnjeftom dobio je sedam milijardi 

dolara i dijelom tog novca kupio udio u švicarskom proizvođaču 

čelika Schmolz+Bickenbach. “Većinu novca iz tog 

posla [Vekselbergova grupacija] Renova uložila je u Rusiji”, 

tvrdi glasnogovornik Andrej Štorh. 

Putin stoji iza svog čovjeka Sečina unatoč 50-postotnom 

padu vrijednosti Rosnjeftove dionice u 2014. godini (u 

USD). Sečin je “dobar menadžer”, kaže Putin. BP, koji još 

uvijek posjeduje 20% Rosnjefta, priprema se za pad zarade 

u četvrtom tromjesečju i možda će morati otpisati svoju 

imovinu u Rosnjeftu. 

“Kupnja TNK-BP-a bila je skupa odluka [za Rusiju]”, kaže 

Sergej Gurjev, ruski ekonomist koji je 2013. otišao u Francusku. 

“TNK-ovi vlasnici napravili su vrlo dobar posao.” 


30 

ISPOD 

30 

Palmer Luckey 

i njegov Oculus Rift 

dali su legitimitet 

virtualnoj 

stvarnosti 

Palmer Luckey je 

svoju tvrtku prodao 

Facebooku za 2 

milijarde dolara 

Palmer Luckey ima 

22 godine i tek je na 

početku svog puta 

Odupiranje 

stvarnosti 

PIŠE DAVID M. EWALT 

FOTOGRAFIJE GABRIELA HASBUN ZA FORBES 

48 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

CREDIT TK 


30 

ISPOD 

30 

PALMER LUCKEY 

Mrak i jeza u spremištu 

za teret 

na Sevastopolu. 

Dok se provlačim 

između 

naslaganih sanduka, 

srce mi je u petama zbog nekog 

zvuka. Govorim sebi da to samo negdje 

kaplje voda. 

Ne bih se trebao bojati. Znam da je 

sve ovo igra, demo-verzija videoigrice 

Alien: Izolacija, nastale u sklopu Alien 

franšize. Ali, na glavi mi je uređaj za 

prividnu stvarnost Oculus Rift i igra 

mi ispunjava cijelo vidno polje. Dok se 

ogledam oko sebe, sa mnom se okreće i 

svijet. Sve je tako prokleto stvarno kao 

da doista hodam svemirskom postajom 

dok na mene vreba neko od onih stvorenja 

koja su progonila Sigourney Weaver. 

(Vraški stvarno, vraški zastrašujuće.) 

Ponovno zvuk. Okrećem se i vidim 

kako se razmiču oklopna vrata. Dvonožno 

biće se uspravlja, prilazi sve 

bliže i na kraju me ščepa. Mojem se 

licu primiču skrivene ralje. U panici, 

protiv volje ispuštam krik. Iza mene, u 

ovom svijetu i vremenu, čuje se smijeh. 

Palmer Luckey, razoružavajuće šašavi 

tvorac Rifta, krišom je promatrao kako 

igram i sada likuje: “Nisi baš dugo 

izdržao.” 

Za stvaranje ovakve igre Luckey 

se priprema od djetinjstva, što i nije 

bilo tako davno. Uređaje za virtualnu 

stvarnost (VR) počeo je izrađivati kao 

16-godišnjak. U 19. godini osnovao je 

tvrtku Oculus VR. U 21. je tvrtku prodao 

Facebooku za 2 milijarde dolara 

iako gotovo uopće nije imala prihod, 

pa čak ni komercijalni proizvod, nego 

tek nešto više od prototipa. Danas, s 22 

godine, Palmer Luckey samo što nije 

uspio u onome što nije pošlo za rukom 

prethodnim naraštajima tehnoloških 

stručnjaka: omogućiti masama pristup 

prividnoj stvarnosti. 

Ako sumnjate u to, vjerojatno niste 

isprobali Rift. To iskustvo lako stvara 

poklonike, a nadahnjuje i viđenja svijeta 

izmijenjenog virtualnom stvarnošću 

daleko preko granice igranja. Kupivši 

tvrtku - a na tu novu akviziciju Facebook 

se odvažio jer Instagramu raste 

korisnička baza, dok se WhatsAppov 

model zarađivanja dokazuje kao učinkovit 

- Mark Zuckerberg je Oculus VR 

opisao kao novu komunikacijsku platformu 

usporedivu s pojavom telefonije 

ili televizije. “Vjerujemo da će ova 

vrsta sveobuhvatne proširene stvarnosti 

jednoga dana biti dio svakodnevice 

milijardama ljudi ”, napisao je u postu 

na Facebooku. “Uz osjećaj istinske prisutnosti 

možete neograničeno dijeliti 

prostore i iskustva s ljudima u vašem 

životu.” 

Ovakve bi aplikacije mogle ući u 

sve industrije. Zamislite da uopće ne 

morate ići na posao jer i doma možete 

nataknuti naočale i sa suradnicima 

komunicirati oči u oči; ili da prije kupnje 

možete isprobati odjeću na modelu 

svojeg tijela u virtualnom dućanu. 

Možete zamisliti i liječnike kako u VR 

simulacijama uvježbavaju kirurški zahvat 

bez rizika za pacijenta ili razred 

u kojem učenici sa svih strana svijeta 

gledaju obrazovna uprizorenja povijesnih 

događaja koji se odvijaju pred 

njihovim očima. I tako dalje. “Ja sam 

popio crvenu tabletu”, kaže Michael 

Naimark, veteran Applea, Lucasfilma i 

MIT-ova Media Laba, često sumnjičav 

prema prividnoj stvarnosti. “VR uređaji 

stigli su zauvijek.” 

To je tvrd orah za svijet, a i za Luckeyja, 

čije se prezime vrlo prikladno 

izgovara kao “lucky”. Procjenjujemo, 

naime, da mu je posao s Facebookom 

donio 500 milijuna dolara neto, premda 

po godinama jedva smije popiti piće 

u baru. Nitko u povijesti, čak ni Zuck, 

nije tako mlad stekao toliko bogatstvo. 

Ove će godine Luckey moći dokazati 

da ga je i zaslužio. 

Kao mnoge druge suvremene priče 

o uspjehu, i Luckeyjevo putovanje u 

novi svijet započelo je u sada već sasvim 

klišeiziranoj kalifornijskoj garaži. 

On, međutim, on nije bio izgladnjeli 

diplomac sa Stanforda ni izbjeglica iz 

dot-com katastrofe. Bio je zaneseni tinejdžer 

iz Long Beacha, sin prodavača 

automobila i kućanice. Naprednom 

Palmeru i njegovim trima sestrama 

roditelji su omogućili školovanje kod 

Pogled kroz stakla za gledanje 

Laik ne vidi neku veliku 

razliku između Oculus Rifta 

i VR uređaja kakve na glavi 

nose junaci SF filmova. Riječ 

je o slušalicama i naočalama 

s elastičnom vrpcom. Kada 

ih stavite na oči, strše vam 

nekoliko centimetara od 

čela. Unutra je komplet leća 

usmjerenih prema OLED 

Oculusov prototip “Crescent Bay” 

zaslonu visoke razlučivosti. 

Na zaslonu se prikazuju dvije neznatno različite slike, po jedna za svako oko, stvarajući 

stereoskopski privid dubine. Senzori pokreta u uređaju prate na koju stranu gledate, a to 

prati i vanjska infracrvena kamera postavljena nekoliko metara dalje. Tako sustav može 

ažurirati sliku kad pomaknete glavu. 

I što je tu toliko posebno? “Palmer je htio riješiti problem, a ne dopasti se nekom 

marketingu. Zato je posao napravio kako valja”, kaže David Wiernicki, predsjednik tvrtke 

50 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

kuće, ohrabrivši ih da slijede svoje zanose. 

Palmer je proučavao talijansku 

operu i pripremao se za posao gondolijera 

koji će turistima pjevati arije. 

Igrao je i golf sve dok mu drugi klinac 

nije palicom slomio čeljust, ostavivši 

dubok trag na najosebujnijoj bradi 

Los Angelesa osim one koju ima Jay 

Leno. Tako je Luckey postao stručnjak 

za dovoljan broj različitih tema da ga 

možemo smatrati svojevrsnim sveznalicom. 

“McDonald’s služi sto posto čistu 

govedinu, bez primjesa. Samo onaj 

1% soli i papra nije goveđeg porijekla”, 

kaže dok jednog popodneva prolazimo 

pokraj McDonald’sa. “Obični hamburger 

i pomfrit imaju daleko više kalorija, 

daleko više masnoća” 

S vremenom, međutim, tinejdžer 

Luckey je svaku slobodnu minutu počeo 

posvećivati videoigrama (Chrono 

Trigger i GoldenEye 64 bile su mu među 

najdražima) ili SF filmovima 

(Matrix i The Lawnmower Man). 

Obje te strasti vodile su u istom smjeru. 

“Virtualna stvarnost tako je čest dio SF 

priča da o njoj naučite puno čak i ako 

vas posebno ne zanima, ako ste samo 

obožavatelj znanstvene fantastike”, 

kaže Luckey. “To se dogodilo i meni. 

Odrastao sam u uvjerenju da je virtualna 

stvarnost cool i da sigurno postoji, 

barem u nekom tajnom vojnom laboratoriju.” 

Ideja sveobuhvatnog kompjutorskog 

prikaza datira iz 1960-ih. Rani 

prototipovi VR uređaja bili su primitivni, 

veliki i vrlo skupi, rađeni uglavnom 

za vladu i vojne aplikacije poput 

borbenih simulacija za potrebe ratnog 

zrakoplovstva. S uporabom osobnih 

računala u 1980-ima su narasle i nade 

u pojavu manjih, potrošaču prilagođenijih 

naočala sa slušalicama. Procvala 

je i umjetnost nadahnuta virtualnim 

svjetovima, počevši s romanom Williama 

Gibsona “Neuromancer” iz 1984. 

godine i dosegnuvši vrhunac s desetak 

filmskih radova proizašlih iz tog 

romana, uključujući filmove Johnny 

Mnemonic i Čudni dani iz 1995. 

No dok su filmovi donosili zaradu, 

vezani proizvodi završavali su u slijepoj 

ulici. Previsoki troškovi često bi ih 

sasjekli već u začetku. Hasbro je ranih 

1990-ih potrošio tri godine i barem 59 

milijuna dolara na razvoj konzole i slušalica 

s naočalama, a onda ipak odustao 

Force Dynamics koja u Trumansburgu, u državi New York, proizvodi simulatore kretanja. 

“Kada na glavu stavite Rift, sve drugo nestaje. Ostali displeji - osobito ovi današnji koji se 

pričvršćuju na glavu - imaju okvir. Zato uvijek vidite rub i znate gdje prestaje igra. S Riftom te 

granice nema, nalazite se unutar igre.” 

Drugi nosivi VR kompleti rade malo drukčije, no svi se oslanjaju na isti osnovni koncept. 

Mnogi se ističu cijenom nižom od 350 dolara, koliko košta Oculus Rift namijenjen developerima 

aplikacija. Googleov Cardboard je DIY inačica. To nije gotov proizvod, već zbirka nacrta prema 

kojima sami izrađujete uređaj od kartona, a vaš pametni telefon služi kao zaslon. Nekoliko 

je proizvođača prema 

Googleovim nacrtima 

proizvelo komplete koji 

uključuju već oblikovani 

karton, dvije jeftine leće te 

ljepljive i čičak-trake da sve 

to drže na okupu. Proizvođač 

dodataka za pametne 

telefone DODOcase prodaje 

takav komplet za 24,95 

“Uradi sam” VR komplet iz DODOcasea 

dolara. — D.M.E. 

od projekta nazvanog Home Virtual 

Reality System. Još češća prepreka bili 

su tehnički problemi. Nintendo je 1996. 

lansirao konzolu Virtual Boy koja je 

koštala 180 dolara, ali je trodimenzionalna 

grafika razočarala: jednobojna 

crvena slika, niska rezolucija i vibriranje 

uređaja izazivali su bolove u vratu, 

vrtoglavicu i mučninu. Prodano je manje 

od 800 tisuća komada. 

Sve je to bilo davna prošlost kad je 

Luckey stasao u tinejdžera. Znatiželja 

ga je tjerala da po eBayu traga za 

odbačenom VR opremom. Polako je 

stvorio dojmljivu zbirku nalaza s internetskih 

rasprodaja. Jednom je čak 

uspio za 87 dolara kupiti VR komplet 

koji je izvorno stajao 97 tisuća dolara. 

Kako bi financirao svoja arheološka 

iskapanja, sam je svladao osnove elektronike: 

zaradio je 30 tisuća dolara popravljajući 

pokvarene iPhone i potom 

ih prodajući uz dobit. 

Iz odbačenih krhotina Luckey je 

stvarao nešto novo. “Radio sam zbilja 

velike preinake na postojećoj opremi, 

ugrađujući nove leće ili premještajući 

leće iz jednog sustava u drugi. Napravio 

sam i nešto smeća”, kaže. No s vremenom 

je radio sve bolje. Sa 17 godina 

upisao se na koledž. Budući da se do 

2009. obrazovao kod kuće, ni tada nije 

otišao daleko: studirao je novinarstvo 

(ni manje, ni više) na Cal Stateu u Long 

Beachu, a u slobodno vrijeme gradio 

Prototype One (PR1). 

U ljeto 2011. pionir VR-a Mark Bolas 

zaposlio ga je na pola radnog vremena 

u svom laboratoriju na Sveučilištu Južne 

Kalifornije. “Bez Marka ne bi bilo 

Oculusa”, kaže Jaron Lanier, računalni 

znanstvenik koji je popularizirao izraz 

“virtualna stvarnost”. Bolas i njegovi 

studenti godinama su poboljšavali VR 

uređaje, a sve njihove inovacije nastale 

su metodom otvorenog izvora. Luckey 

je upio njihova tehnološka znanja i brzo 

ih primijenio na svoj rad. U travnju 

2012. 19-godišnji Palmer Luckey dovršio 

je šesti prototip svog VR uređaja 

iz kućne radinosti. Nazvao ga je Rift, 

prema pukotini između stvarnog svijeta 

i virtualne stvarnosti koju se njime 

nadao premostiti. 


ISPOD 

30 

30 

PALMER LUCKEY 

IZVANREDAN LUCKEYJEV 

USPJEH nije se mogao dogoditi koju 

godinu prije. Na Oculus je, naime, tijekom 

inkubacije utjecao gotovo svaki 

trend što su ga u proteklom desetljeću 

pokrenuli startup-projekti. Javnost 

otvorenog izvora Luckeyju je osigurala 

početnu prednost a da nikomu nije 

morao ništa platiti. Potom se prebacio 

na crowdsourcing, pokupivši sav med 

s foruma poput MTBS3D ili Meant to 

Be Seen in 3-D. Svaki od njegovih šest 

prototipova brušen je uz pomoć tih 

internetskih zanesenjaka, a i Luckey 

je mnogima od njih pomogao riješiti 

tehničke probleme. 

Najmanje jedan član ovih foruma 

nije bio običan hobist: John Carmack 

je 1991. suosnovao tvrtku id Software, 

a tijekom idućeg desetljeća prometnuo 

se u legendarnog programera 

igara, uključujući Quake i Doom. U 

travnju 2012. zatražio je pomoć forumaša 

oko modificiranja Sonyjeva 

displeja koji se pričvršćuje na glavu. 

“Na forumu smo raspravljali zašto je 

takve prilagodbe teško izvesti ”, sjeća 

se Luckey, “i on mi je za tjedan dana 

poslao privatnu poruku, zamolivši da 

mu prodam ili posudim jedan od mojih 

prototipova.” 

Luckey mu je poslao jedan Rift. Dva 

mjeseca potom Carmack je na sajmu 

videoigara E3 u Los Angelesu prikazao 

demo-verziju igre Doom 3 na 

Riftu, pjevajući mu hvalospjeve. Glas 

se brzo proširio. Brendan Iribe, šef 

proizvodnje i gamestreaminga u kompaniji 

Gaikai, sastao se s Luckeyjem 

radi prezentacije uređaja. Bio je toliko 

impresioniran da je ponudio početno 

financiranje. U srpnju 2012. godine, uz 

pomoć nekoliko stotina tisuća Iribovih 

dolara, rodio se Oculus VR. 

I dalje kratak s novcem za dovršetak 

i ažuriranje proizvoda, Luckey se 

vratio početnoj strategiji, crowdfundingu. 

Pokrenuo je kampanju na Kickstarteru 

ne bi li prikupio 250 tisuća 

dolara od, kako je pretpostavljao, vrlo 

entuzijastičnih ulagača rizičnog kapitala. 

“Da sam ja investitor, koliki 

bi bili izgledi da uložim novac u ovaj 

proizvod, koliko god bio cool, uza sve 

strašne presedane propalih VR projekata?” 

Uslijedila je jedna od najuspjelijih 

(i najkontroverznijih) kampanja u 

crowdfundingu uopće. Svima koji bi 

uplatili 300 ili više dolara Luckey je 

nudio po jedan prototip Rifta kojim 

su se mogli služiti pri izradi softvera 

za tu platformu. Ono što nije ponudio 

bili su udjeli u pothvatu (zakon još 

nije dopuštao prodaju udjela putem 

crowdfundinga). Luckey je, dakle, prikupljao 

novac i stvarao zametke Riftova 

ekosustava bez razvodnjavanja 

vlasničkog udjela. 

Onih 250 tisuća dolara prikupljeno 

je na Kickstarteru za manje od 

dva sata. Prvi dan prikupljanja novca 

Luckey je proveo na QuakeConu 

u Teksasu, prikazujući na godišnjem 

skupu gamera u Dallasu demo-verzije 

igara na Riftu. “Nismo imali nikakvih 

oznaka, samo crni stol, a ispred njega 

se cijelog vikenda po dva sata čekalo u 

redu”, kaže Luckey. “Tada sam shvatio 

da će ovo će biti golemo, da virtualna 

stvarnost zanima i obične ljude, ne 

samo nas, SF-štrebere.” 

U mjesec dana Luckey je prikupio 

2,4 milijuna dolara od 9522 podupiratelja. 

Mnogi se od njih još nisu bili ohladili 

od vrućeg Facebookovog IPO-a, ali 

svejedno: virtualna stvarnost postala je 

stvarni startup. Za razliku od mnogih 

kolega s liste Tridesetero mlađih od 

30, Luckey je uvidio svoja ograničenja 

u ulozi direktora kompanije. CEO 

Oculusa postao je ulagač početnog kapitala 

Brendan Iribe, s poslije se tvrtki 

pridružio i najuvjerljiviji zagovornik 

52 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Rifta John Carmak u ulozi tehnološkog 

direktora. (Njegova bivša kompanija 

ZeniMax tužila je Oculus, tvrdeći da 

Carmack u novu tvrtku prenio informacije 

u njihovu vlasništvu; Oculus 

odbacuje te tvrdnje.) Luckey je jednostavno 

dobio titulu “osnivač” i preuzeo 

veliku, općenitiju ulogu zaštitnog lica 

virtualne stvarnosti. 

SVA TA BUKA PRETVORILA JE 

LUCKEYJA i njegov uređaj u superzvijezde. 

Od filmskog festivala South 

by Southwest do konferencije developera 

videoigara, ljudi su satima čekali 

u redu kako bi nakratko otputovali u 

virtualni svijet. To nije prošlo neopaženo 

u glavnoj ulici rizičnog kapitala, 

Sand Hill Roadu u Menlo Parku: u lipnju 

2013. Oculus je zatvorio 16 milijuna 

dolara vrijednu A-rundu prikupljanja 

investicijskog kapitala, koju su zajedno 

vodili Spark Capital i Matrix Partners. 

Vrijednost kompanije procijenjena 

je na 30 milijuna dolara prije ikakvih 

investicija. Šest mjeseci potom tvrtka 

Andreessen Horowitz vodila je dugi 

krug ulaganja u Oculus, uz valuaciju 

negdje blizu 300 milijuna dolara. 

“San o virtualnoj stvarnosti postoji 

već tako dugo da je najveći dio tehnološke 

zajednice dignuo ruke od 

njega”, kaže Chris Dixon, partner u 

Andreessen Horowitzu. “Već pri upoznavanju 

primijetili smo da Palmer i 

dalje vjeruje u taj san, ali i zna posložiti 

sve tehnologije potrebne da se on 

ostvari.” 

Pripisati 21-godišnjakovu prototipu 

vrijednost od 300 milijuna dolara 

mnogima se učinilo euforičnim, ali za 

manje od godinu dana investicija se 

pokazala genijalnom. Zuckerberg je iz 

Facebooka kontaktirao Luckeyja svojim 

najdražim putem: mailom. Tehnološke 

i SF teme zbližile su starije i mlađe 

čudo od djeteta pa je Zuckerberg u 

siječnju 2014. došao u Oculus isprobati 

Rift. “Sa Zuckerbergom smo počeli razgovarati 

jer smo se htjeli pohvaliti našim 

proizvodom”, kaže Luckey. “On je 

veliki obožavatelj virtualne stvarnosti 

i mislim da vjerujemo u isti viziju, da 

će svatko na svijetu bili izložen VR-u”. 

Zuck je pak rekao Luckeyju i Iribu 

da su možda nabasali na računarstvo 

iduće generacije - na posve nov način 

međuljudske komunikacije, a ne samo 

novu trasu na Facebooku. 

Nisu prošla ni dva mjeseca, a dva su 

tima dogovorila posao težak ukupno 

dvije milijarde dolara, uključujući 400 

milijuna isplate u gotovini, 300 milijuna 

u poticajima i ostatak u dionicama 

Facebooka. Luckey se zaljubio u Facebookovu 

vjerodostojnost - i zalihe 

novca: “Recimo da vi želite prodati 

milijun primjeraka Rifta. Morali biste 

imati nekoliko stotina milijuna dolara 

slobodne gotovine samo da biste ih 

napravili.” 

Facebook je i Luckeyja osobno učinio 

bogatašem. Njegov udio u Oculus 

VR-u Forbes procjenjuje na oko 25%, 

što je donijelo najmanje pola milijarde 

dolara, a s rastućom vrijednosti Facebookove 

dionice vjerojatno se približilo 

iznosu od 600 milijuna, dok Luckey 

nastavlja razvijati svoj prototip. 

AKO MU JE USPJEH I UDARIO 

U GLAVU, LUCKY to ničim ne pokazuje. 

Povijesno uspješni kapitalist 

stanuje sa sedmoricom prijatelja (svi 

osim jednog rade u Oculusu) u otmjenom 

Athertonu. Dijele kuću koju zovu 

Komuna i satima igraju videoigre za 

više igrača, recimo Super Smash Bros. 

Široke kratke hlače, majice i havajske 

košulje omiljena su Luckeyjeva odjeća. 

Rijetko nosi obuću, sandale mu nekako 

same skliznu sa stopala. Jedini ustupak 

novostečenom bogatstvu je novi auto: 

sada naizmjence vozi Tesla Model S i 

preuređeni kombi iz 1986. s podnim 

prostirkama od crvenog velura: “Računam 

da nije previše oholo ako si čovjek 

kupi Teslu.” 

Samo jedna gradska četvrt dijeli 

Komunu od Facebookovog sjedišta u 

Menlo Parku, gdje Luckey sjedi među 

inženjerima, potpuno stopljen s okruženjem: 

“Mnogi ovdje znaju sve o Oculusu, 

ali ne znaju tko sam ja.” 

Kao i svojim velikim akvizicijama 

Instagramu i WhatsAppu, Zuckerberg 

je Oculusu ostavio veliku autonomiju. 

Facebook se uglavnom brine za administrativnu 

podršku, financiranje i druga 

sredstava, a rad na projektu prepušta 

Luckeyju i ekipi. “Radimo ono što 

smo i željeli raditi, samo što je nam je 

to sada nešto lakše”, kaže Luckey, koji 

dio vremena provodi u Menlo Parku, 

a dio u sjedištu Oculusa u Irvinu, sat 

vožnje južno od LA-a. 

No, proteklih nekoliko mjeseci 

uglavnom je bio na putu, navodno radi 

istraživanja i zapošljavanja novih inženjera. 

(“Zapravo nemam dara za upravljanje 

ljudima, ali ih znam nagovoriti 

da rade sa mnom.”) Luckey, međutim, 

širi i radosnu vijest. Možda je izbjegao 

putanju direktora-čudotvorca kojom 

su išli Bill Gates i Zuck, no ovaj sin prodavača 

automobila instinktivno je bolji 

showman od njih. Na Forbesovom 

inauguracijskom summitu 30 mlađih 


ISPOD 

30 

30 

PALMER LUCKEY 

od 30, održanom u listopadu u 

Philadelphiji, hipnotizirao je 1500 

najboljih mladih poduzetnika SAD-a 

repertoarom viceva, fizičkog humora 

(u jednom trenutku čak je izvodio 

kung fu) i jezgrovitih odgovora. 

Upitan o tisućama ljudi koji su dali 

novac u sklopu crowdfundinga, a nisu 

dobili ni centa od one dvije milijarde, 

Luckey se spretno izvukao na glupu 

prereguliranost. “Zaj.bi čovjeka, je l' 

tako?”, zaključio je, a publika je zaurlala. 

Trenutak potom, umjesto da siđe 

stepenicama, tijelo u havajskoj košulji 

vinulo se s pozornice i doskočilo metar 

i pol niže poput najboljeg svjetskog 

gimnastičara. 

SAD JE NA REDU NAJVEĆA LUC- 

KEYJEVA TOČKA. U predigri se 

tvrtka bavila manjim proizvodima 

(Samsung je prošlog mjeseca lansirao 

slušalice s naočalama po cijeni od 

199, VR uređaj koji se koristi u pokretu, 

kombiniran s Galaxy smartphoneom), 

no Luckey je neobično šutljiv kada je 

riječ o datumu lansiranja potrošačke 

verzije Rifta. Izvori bliski kompaniji 

očekuju da će se to dogoditi tijekom 

ove godine, a dugoročna su očekivanja 

velika. Zuck upozorava da bi stvaranje 

kritične mase moglo potrajati desetak 

godina, a u listopadu je izjavio kako 

Rift “mora postići vrlo velik obujam 

od 50 do 100 milijuna komada” u upotrebi 

kako bi ostvario njegovu viziju o 

alternativnoj računalnoj platformi. 

Mnogo se toga već događa na planu 

razvoja. Igre su, naravno, u prvom 

planu. “Gameri prvi usvajaju novitete, 

a industrija igara jedina je već opremljena 

za potpuno obuhvatne 3D svjetove”, 

kaže Luckey. U lipnju se očekuje 

Microsoftov uređaj kompatibilan sa 

sustavom Xbox One. Sony je prošloga 

ožujka najavio da razvija VR uređaj za 

konzolu PlayStation 4, kodnog imena 

Project Morpheus. 

Industrija zabave ubrzano hvata 

priključak. Redatelj Danfung Dennis 

u listopadu je predstavio Zero 

Point, prvi film snimljen 360-stupanjskom 

videotehnikom, izričito 

namijenjen gledanju pomoću Oculus 

Rifta. NextVR, tvrtka iz Laguna Beacha 

u Kaliforniji, upravo je objavila 

virtualnu verziju nastupa rock benda 

Coldplay, a EON Sport priprema VR 

program sportskog treninga koji vodi 

nogometna legenda Mike Ditka. Čak 

i španjolski startup VirtualRealPorn 

prodaje pretplate za stranicu punu 

3D videa kompatibilnih s Riftom, obećavajući 

korisnicima “osjećaj stvarne 

prisutnosti” uz iskustvo “dodatnog 

uranjanja”. 

Brojna su i VR zbivanja izvan svijeta 

zabave. Inženjeri u Fordovom Virtual 

Reality Immersion Labu koriste 

Rift za ispitivanje 3D modela novih 

“ODRASTAO 

SAM U 

UVJERENJU DA 

JE VIRTUALNA 

STVARNOST 

COOL I DA 

SIGURNO 

POSTOJI, BAREM 

U NEKOM 

TAJNOM 

VOJNOM 

LABORATORIJU” 

automobila. Hoteli Marriott uz pomoć 

Rifta omogućuju virtualne posjete 

gradovima pa potencijalni gost 

može unaprijed iskusiti čari havajske 

plaže ili prošetati središtem Londona. 

Agencija američke vlade za napredne 

obrambene projekte uključila je 

Rift među svoje alate za vizualizaciju 

pomoću kojih onemogućuje kibernetičke 

napade, pa bi se napokon mogla 

ostvariti stara SF vizija “konzolnih 

kauboja” potpuno uronjenih u trodimenzionalni 

internet. 

Uz toliko akcije Rift će uskoro 

dobiti brojne konkurente za naslov 

hardverskog VR standarda. Njemački 

proizvođač optičkih sustava Carl Zeiss 

AG od prošlog mjeseca isporučuje 

Zeiss VR One. Google, koji se dosad 

više zanimao za proširenu stvarnost 

ubacujući računalne prikaze u stvarni 

svijet (primjerice Google Glass), prošlog 

je ljeta otkrio novi projekt, Google 

Cardboard, koji se odvija metodom 

otvorenog izvora. Riječ je o stvaranju 

jeftinog VR uređaja što ga korisnik sastavlja 

sam. Kompanija je u listopadu 

vodila drugi krug prikupljanja kapitala 

za startup Magic Leap iz Dania 

Beacha na Floridi. Prikupljena su 542 

milijuna dolara za tvrtku koja razvija 

vlastiti perolaki VR komplet kojim će 

konkurirati Riftu. Apple je pak prije 

mjesec dana raspisao natječaj za radna 

mjesta inženjera koji će “stvarati 

visokokvalitetne aplikacije za VR sustave 

radi izrade prototipa i u svrhu 

korisničkih testiranja”. 

Luckey na sve to samo sliježe ramenima: 

“Mislim da u ovom trenutku 

nema proizvoda koji bi se mogli 

usporediti s našim”. Nije to isprazno 

hvalisanje. Najnoviji “prototip” Rifta, 

kodnog imena Crescent Bay, pruža 

VR iskustvo toliko stvarno kao da ste 

doista na nekom drugom mjestu. Recimo, 

u demo-verziji igrice osmišljene 

u tvrtki Epic Games ekipa vojnika 

odbijala je napade golemog robota, a 

gledatelji su mogli hodati kroz taj kaos, 

izbjegavati usporene metke kao 

da su u Matrixu, gledati kako im se 

iznad glava prevrće automobil, pratiti 

jednog vojnika i pregledavati njegovo 

oružje, čak i virnuti kroz ciljnik njegove 

puške. 

Slično su se vjerojatno osjećali prvi 

gledatelji televizije prije devedeset 

godina, kada se rađao novi medij. Sada 

se postavlja pitanje je li Luckey novi 

David Sarnoff, menadžer koji je popularizirao 

televiziju i donio milijune 

Američkoj radijskoj korporaciji (RCA), 

ili Philo Farnsworth, izumitelj koji je 

napravio pionirski posao, ali je danas 

uglavnom zaboravljen. 

Čini se da 22-godišnjem Luckeyju 

odgovaraju oba ishoda, no ipak kaže: 

“Puno bih radije vidio da je stotinu 

kompanija prodalo milijardu VR uređaja, 

nego slušao: ‘Eno onog čuda od 

djeteta koje je pokrenulo veliku kompaniju.’” 

54 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

KĆI ZNA 

NAJBOLJE 

Svaka obitelj doživi teške 

trenutke, ali malobrojne pritom 

riskiraju milijarde dolara. Ovo 

je priča o bivšoj partijanerici, 

nepopravljivom “pokvarenjaku” 

i jednom od najvećih poslovnih 

preokreta ovog desetljeća u SAD-u 

PIŠE: DAN ALEXANDER 

FOTOGRAFIJE: LUKE COPPING ZA FORBES 

56 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Blizina stečaja prisilila 

je Maggie Magerko da 

se napokon suprotstavi 

ocu Joeu Hardyju 

U OŽUJKU 2009. GODINE MAGGIE MAGERKO 

je sjedila u uredu i ignorirala telefonske pozive svog 

oca. Kada se napokon javila, stvari su krenule nizbrdo: 

on je njoj rekao da se ponaša iracionalno, a ona 

njemu sasula bujicu psovki i zalupila slušalicom. 

Ulozi u svađi oca i kćeri nisu mogli biti viši. Tržište 

nekretnina se urušavalo povlačeći za sobom 

graditelje obiteljskih kuća. Kriza je pokucala i na 

vrata dobavljača piljene građe 84 Lumber. Osnivač 

Joe Hardy još je 1992. predao kompaniju svojoj kćeri 

Maggie. Njezino je bogatstvo do 2006. naraslo na 

dvije milijarde dolara, a sad joj je otac u uzajamnom 

vrijeđanju preporučio neka se prijavi za kontrolirani 

stečaj. Istog su mišljenja bili i njezini prijatelji, suradnici 

i savjetnici. 

Magerko ih je odlučila otpiliti i uložiti sav imetak, 

uključujući nakit i novac sa svog privatnog računa, u 

spašavanje kompanije. 

“Bila su to vrlo teška vremena”, govori odjevena 

u sportsku vintericu, dok joj na ušima svjetlucaju 

dijamantne naušnice, njezin zaštitni znak. Sjedimo 

u sivoj sobi za sastanke u ruralnom sjedištu kompanije, 

gradiću Eighty Four u Pennsylvaniji po kojem je 

tvrtka dobila ime (mjesto se do 1884. zvalo Smithville). 

Da je 84 Lumber izgubio još 500 tisuća dolara 

prihoda tijekom najtežih šest mjeseci od kraja 2008. 

do svibnja 2009. godine, u stečaj bi otišla ne samo 

kompanija, nego i Magerko osobno. Na papiru je zapravo 

već bankrotirala, ali za pola godine kompanija 

je opet stala na noge, nešto manja, no uređenija nego 

prije i vrijedna oko 1,2 milijarde dolara. 


84 LUMBER 

Za preokret je uvelike zaslužan oporavak tržišta gradnje 

obiteljskih kuća, koje još uvijek nije dosegnulo svoje povijesne 

rekorde, ali je naraslo za 50% u odnosu na recesijsko 

dno. Zaslužna je, međutim, i transformacija Maggie Magerko 

iz mažene kćeri u ozbiljnu menadžericu. Blizina stečaja 

dala joj je hrabrosti da se napokon suprotstavi ocu, sada 

92-godišnjem Joeu Hardyju, i pronađe vlastiti put. 

Hardy je bio sjajan poduzetnik. Još kao student u Pittsburghu 

bavio se prodajom povrća , a prvu trgovinu građevinskim 

materijalom otvorio je 1956. godine. No, potkraj 

karijere postao je neoprezan. Zavaljen u svom privatnom 

mlažnjaku, zatražio bi da mu donesu kartu SAD-a vičući 

kako želi odabrati lokaciju za novu trgovinu. “Takav bi 

postajao nakon nekoliko martinija”, kaže Maggie (49), zatvorenih 

očiju pomičući kažiprst po zamišljenoj karti da bi 

ga napokon spustila bilo gdje. “Na to se svela naša strategija, 

kunem vam se.” 

Još gore od lošeg odabira lokacija bilo je neselektivno 

trošenje kojem su oboje bili skloni. Prebrzo su otvarali 

trgovine, razbacivali dobit na luksuzno odmaralište i na 

kraju kompaniji natovarili dug možda i podnošljiv u dobra 

vremena, no koji ih je u krizi gotovo pokopao. 

Da izbjegne propast, Magerko je zatvorila polovicu od 

500 trgovina i otpustila 6000 od 9600 zaposlenih. Iskoristila 

je sve što je mogla i prodala tvrtkine nekretnine da otplati 

dug. Prihode je povećala proširivši ponudu usluga na 

ugradnju vratiju, bojenje kuća i krovopokrivačke radove, a 

uložila je i u specijalne pile koje u sekundi razrežu dasku po 

mjeri, precizno do u šesnaestinu inča. 84 Lumber, koji posluje 

u 30 saveznih država i konkurira velikim građevinskim 

dobavljačima poput ProBuilda prije nego maloprodajama 

poput Home Depota, još uvijek je daleko od predrecesijskih 

3,8 milijardi dolara prihoda. Ipak, prodaja je skočila za 27%, 

na 2,1 milijardu dolara u 2013. godini, posljednjoj za koju su 

proknjiženi podaci. U kompaniji očekuju da će podaci za 

2014. pokazati rast prihoda za još 10%, na 2,3 milijarde dolara. 

Operativna dobit stigla je na 101 milijun dolara u 2013. 

u odnosu na 42 milijuna dolara gubitka u 2009. godini. 

“To je fenomenalan preokret”, kaže Larry Forte, viši potpredsjednik 

financijske tvrtke Wells Fargo Capital Finance, 

jednog od Lumberovih najvećih kreditora od početka krize. 

“Kompanija je morala najozbiljnije preispitati i ispraviti 

svoje postupke.” 

KARIJERU U 84 LUMBERU MAGERKO JE ZAPOČELA 

prateći oca na poslovnim putovanjima još kao petogodišnja 

djevojčica. Poslije je izostajala iz škole kako bi sjedila na 

prednjem sjedalu očeve limuzine, dok ju je on poučavao 

onome što mu je jedino bilo važno - biznisu. Tijekom vožnje 

pregledavala je financijska izvješća tražeći najuspješnije 

trgovine u okolici. Ako se neka lokacija činila posebno 

profitabilnom napomenula bi to tati, a on bi razmotrio 

otvaranje trgovine u blizini. Računajući da svaka trgovina 

pokriva područje u polumjeru od 10 milja, Hardy bi se 

“Da je neki psihijatar potražio 

zloduha u korijenu naših 

obiteljskih odnosa, otkrio 

bi kako je mojem ocu 

84 Lumber uvijek bio važniji 

od svega, pa i od djece” 

odvezao 20 milja od najprofitabilnije trgovine i tu potražio 

lokaciju za svoj novi dućan. 

Rana tvrtkina strategija bila je jednostavna i učinkovita. 

Hardy je imao niske cijene i pazio da takvi budu i troškovi. 

U njegovim trgovinama nije bilo klimatizacije, a ni grijanja. 

Nikad se nije zaduživao radi rasta kompanije. Kada je 

Magerko 1981. navršila 16 godina, Hardy je već imao 339 

trgovina, od kojih 283 otvorene u prethodnih deset godina, 

te 478 milijuna dolara godišnjeg prihoda. 

Sa školom je išlo puno teže. Magerko je od oca naslijedila 

i disleksiju i nesklonost sjedenju u učionici. “Najčešće sam 

58 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Otac i kći surađuju i 

dalje, ali vlasnica biznisa 

je Maggie i ona donosi 

konačne odluke 

sjedila u uredu ravnatelja”, kaže. Uspjela se ipak upisati 

na Sveučilište Zapadne Virginije, ali nije stigla puno dalje. 

Instalirala je jacuzzi ispred kuće i dva semestra partijala, a 

onda se u prosincu 1985. ispisala s fakulteta. 

Nekako u to vrijeme Hardy je počeo pokazivati svoju 

neodgovornu stranu. Dvije godine nakon što je kći napustila 

studij, nekoć štedljivi otac otišao je kupiti kućicu 

pokraj potoka, a vratio se s potvrdom o uplati tri milijuna 

dolara za lovačku kuću Nemacolin u pennsylvanijskom 

gradiću Farmingtonu. Čak i to je bio sitniš prema iznosima 

koje je dao za uređenje. Trošio je i trošio dok nije 

proširio Nemacolin u pravo odmaralište, s konferencijskom 

dvoranom, vinskim podrumom, vježbalištem 

za golf i spa-centrom. Partijanju sklona kći vodila je 

spa, a suprug druge kćeri upravljao je cijelim resortom. 

Magerko je svojim zaposlenicima davala povišice kako 

bi privukla najbolje radnike, što je ljutilo šogora. Izbila 

je svađa zbog preotimanja osoblja i Magerko je ocu postavila 

ultimatum: ili ona - ili šogor. Pobijedila je i dobila 

nadzor nad imanjem. 

Tada je došla na red podjela nasljedstva. Udjele u 84 

Lumberu Hardy je podijelio između dvoje najstarije djece, 

sinova Joea mlađeg i Paula, nadajući se da će ih vlasništvo 

nad kapitalom zainteresirati za rad u kompaniji. Umjesto 

toga, kaže Hardy, njihove su im supruge rekle da su sad 

bogati i da više ne moraju raditi za dominantnog oca. 

Magerko iznosi drugu verziju priče: Joe Hardy Jr. imao 

je veliki ego, otac još veći, a Paul je bio previše fin da bi 

prodavao piljenu građu pod nadzorom oca koji sam sebe 

opisuje kao “prvorazrednog pokvarenjaka”. Hardy im je 

obojici dao otkaz i otkupio natrag njihove udjele po cijeni 

koje se, kako tvrdi, ne može sjetiti. “Bila je velikodušna”, 

kaže. “Znam po tome što obojica sada imaju oko četiri 

kuće.” Sinovi su nam preko glasnogovornika kompanije 

odbili dati intervju. 

Hardy 1990. nije razgovarao ni s jednim od njih. Dvije 

starije kćeri biznis je zanimao još manje nego braću. Bez 

ijednog dobrovoljca, otac je dogovorio sastanak s odvjetnicima 

i dovukao sa sobom Magerko, kao što je činio još od 

njezina djetinjstva. Žvačući cigaru, usred sastanka briznuo 

je u plač jer će kompaniju morati predati autsajderima. 

Bankarima su već procurile sline zbog moguće prodaje 

kada je Magerko podigla ruku, tražeći riječ. “Pa daj meni 

šansu”, rekla je. “Što možeš izgubiti?” 

Financijski gledano, mogao je izgubiti stotine milijuna 

dolara, no Hardy je više od novca želio da kompanija koju 

je izgradio od nule ostane pod nadzorom obitelji. Suze su, 

tvrdi, bile dio pomno smišljenog plana kojim je htio navesti 

kćer da preuzme biznis. “Bio je to moj zadnji pokušaj, da 

je pridobijem na trik”, kaže. “Mislim da nije bila potpuno 

svjesna što joj se događa, ali poruka je zapravo bila: ‘Ti si ta, 

mala. Ti si ta.” 

Hardy je te godine počeo prebacivati svoje vlasništvo 

nad kompanijom na Magerko, ne ostavljajući drugoj djeci 

gotovo ništa. “Pa ne možete imati pasivne dioničare, zaboga!”, 

podiže hrapavi glas. “U tu prokletu stvar treba uložiti 

srce i dušu!” 

Odluka je unijela razdor u obitelj. Hardy se razveo od 

supruge. Magerko priznaje da još ima gorčine, premda o 

braći i sestrama govori s ljubavlju. “Da je neki psihijatar ili 

psihoanalitičar potražio zloduha u korijenu naših obiteljskih 

odnosa”, kaže, “otkrio bi kako je mojem ocu 84 Lumber 

uvijek bio važniji od svega - od supruge, djece i svih ostalih. 

Kompanija je njegova ljubav. Ona je njegovo dijete.” 

84 LUMBER MOŽDA JE I BIO HARDYJEVO NAJDRAŽE 

dijete, ali je Magerko nesumnjivo bila tatina curica. Imala 

je 26 godina kada je 1992. postala predsjednicom kojoj je 

u sljedećih šest godina trebalo pripasti 90% kompanije. 

Hardy je 84 Lumber ustrojio kao takozvanu S korporaciju, 

u kojoj sva dobit ide izravno dioničarima. 

Iako danas posjeduje 96% kompanije i upravlja njome, 

Magerko o sebi još uvijek ne govori kao o izvršnoj direktorici, 

za razliku od oca koji sebe i dalje smatra šefom premda 

nema nikakvu ulogu u operacijama ni pravni nadzor nad 

kompanijom. Hardy se neprestano upleće još otkako je 


84 LUMBER 

kompaniju prenio na kćer, no dao joj je pravo konačnog 

odlučivanja o svemu. “Ponekad je to bilo i po šest mjeseci 

mučenja, no on bi na kraju uvijek rekao kako je samo htio 

izraziti zabrinutost”, kaže Magerko. “Blagoslovljena sam 

ocem koji zna biti težak čovjek, ali vjeruje u mene. ” 

Problem je bio u tome što ona sama dugo nije vjerovala 

u sebe. Psovala je na sastancima nastojeći biti poput oca, 

ali je poslušno provodila ideje svog tate i njegovih prijatelja. 

“Kad sam onako mlada zatražila riječ, nije to bilo zbog 

odlučnosti da poboljšam 84 Lumber, nego zato da tata 

prestane plakati”, kaže promatrajući njegovu fotografiju na 

suprotnom zidu. “Da bi on bio zadovoljan, natovarila sam 

sebi puno stresa kojeg on nije bio svjestan.” 

U to su bili uključeni neki upitni poslovi i troškovi 

kojima je opterećen ne samo osnovni biznis, nego i resort. 

U vrijeme nekretninskog buma Magerko je imala više 

novca nego što je mogla i zamisliti. Otac i kći ponašali su 

se rastrošno, ulupavši više od 600 milijuna dolara u resort. 

Oko 55 milijuna dolara otišlo na nove skijaške staze 

“Ja sam to zvala heroinskim 

efektom. Za Nemacolin nije 

bilo ograničenja. Ne hvalim se, 

zbilja smo imali toliko novca” 

i dva igrališta za golf, a još 45 milijuna na umjetnine. Na 

putovanju po Europi Hardy se zaljubio u pariški Ritz pa 

je Nemacolin 1997. dobio repliku tog hotela, što je koštalo 

65 milijuna dolara. Tijekom posjeta Ohiu primijetio je 

kako ljudi čekaju u dugačkom redu da bi mogli pomilovati 

mladunče lava. Stoga je odlučio uzgajati i neke životinje. 

Iako zakon u Pennsylvaniji zabranjuje da turisti dodiruju 

divlje životinje, Hardy je sagradio mali zoološki vrt s 

gotovo stotinu vrsta, uključujući bizone, zebre, vukove i, 

naravno, lavove koji i danas kruže iza debelih ograda na 

imanju. Svemu tome dodali su zbirku starinskih zrakoplova 

i automobila, jahalište, igralište za squash, restoran 

s pet zvjezdica, kasino, komad Berlinskog zida i bazen s 

plutajućim barom, iako u tom kraju pola godine pada snijeg. 

Cijena soba kreće se između 199 i 869 dolara, ovisno 

o dijelu tjedna i godišnjem dobu. Resort je lani ostvario 

nešto operativne dobiti, ali u osnovi posluje s neto gubitkom. 

“Ja sam to zvala heroinskim efektom”, kaže Magerko. 

“Za Nemacolin nije bilo ograničenja. Ne hvalim se, doista 

smo imali toliko novca.” 

Nepromišljenost se prelila i u biznis s građevinskim materijalom. 

Magerko je na očev zahtjev odbacila dotadašnju 

politiku nezaduživanja kako bi 2001. kupila 22 trgovine propale 

konkurentske kompanije Payless Cashways, iako ju je 

instinkt upozoravao na opasnost. Sve te dućane otvorila je u 

jednom jedinom danu. Za četiri godine imala je 425 milijuna 

dolara nenaplaćenih potraživanja od kupaca. Financijski 

ogranak kompanije, osnovan u doba prosperiteta, potraživao 

je 318 milijuna dolara na ime dospjelih građevinskih kredita. 

“Među nama rečeno, mi uopće nismo znali što radimo. Nismo 

imali pojma, ali sve je funkcioniralo”, kaže Magerko. 

Onda je odjednom ponestalo droge. U travnju 2006. broj 

novosagrađenih kuća opao je za 11% u odnosu na prethodnu 

godinu. Bio je to zapanjujući pad za industriju koja je 

cvjetala punih 14 godina. Magerko se našla pred brdom 

dugova, dok se baza klijenata smanjivala. U travnju je još 

očekivala najbolju poslovnu godinu predviđajući rekordnih 

pet milijardi dolara prihoda. U svibnju je ta predviđanja 

otpisala i zatvorila 65 trgovina. Do kraja 2007. individualna 

je novogradnja opala na polovicu svog predrecesijskog 

obujma. Magerko je nastavila zatvarati trgovine i dijeliti 

otkaze puno većem broju radnika, svaki se puta nadajući 

da je to zadnji put. No rezovi su trajali godinama. 

Planirajući u studenome 2010. zatvoriti još 50 trgovina, 

ukinula je tvrtkine sastanke u gradskoj vijećnici jer nije 

mogla zaposlenicima pogledati u oči. “Nisam se mogla 

pretvarati”, kaže. “Nisam im mogla pouzdano reći da 

će sutra još uvijek imati posao ni da će 84 Lumber još 

postojati.” 

Kako bi održala poslovanje, Magerko se zadužila za 

195 milijuna dolara uz 18% kamata kod Cerberus Capital 

Managementa, private equity tvrtke nazvane po mitskom 

troglavom psu, a slavne po vlasništvu nad Chryslerom u 

jeku dužničke krize (taj udjel su ustupili ministarstvu finan- 

60 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

učinkovitost, što je godišnji prihod kompanije povećalo za 

400 milijuna dolara. 

Magerko je uložila i 5,6 milijuna dolara u tehnologiju, 

kupivši 16 najsuvremenijih pila koje iz kompjutoriziranog 

nacrta kuće odčitavaju dimenzije drvenih nosača i izračunavaju 

kako ispiliti građu uz što manje otpadaka. Ti strojevi 

oblikuju daske preciznije od tradicionalnih pila i u svaku 

utiskuju oznaku po kojoj graditelji znaju u koji je dio kuće 

treba ugraditi. Precizno rezanje građe povećalo je godišnji 

prihod za još 128 milijuna dolara. Operativna dobit porasla 

je u 2013. godini za 48%. 

Sada kada je 84 Lumber ponovno stao na noge, njezin otac 

već ima nove velike planove za Nemacolin: sanja o vodenom 

parku, gradnji novog hotela i još jednog châteaua. Ništa od 

toga neće se ostvariti, jer je Magerko napokon naučila reći 

ne: “Neću to odobriti, bilo da plaća on, bilo da plaćam ja. On je 

jedina osoba koja mi se doista usuđuje suprotstaviti, a ja sam 

jedina osoba koja se usuđuje suprotstaviti njemu.” 

Maggie je još kao petogodišnja 

djevojčica odlazila s ocem na teren 

cija u zamjenu za spašavanje 

Chryslera). Potom je povukla 

potez na koji ne bi pristao 

odbor nijedne javno trgovane 

kompanije: kao jamstvo za još 

30 milijuna kredita založila je resort, 

koji je posjedovala nezavisno od 

kompanije, a onda i svoju kuću, nakit, čak sredstva na osobnom 

računu da bi mogla plaćati obveze. 

Sve ono što je u dobra vremena činilo život lijepim - ponos 

obiteljskim biznisom, radost zbog nastavljanja očevim 

stopama - sada je samo uvećavalo pritisak. Magerko je počela 

hodati u snu. Tablete za spavanje nisu pomagale. 

Tješilo ju je samo poboljšanje financijskih pokazatelja. 

Zatvaranjem radnih mjesta i trgovina troškovi prodaje, opći 

i administrativni troškovi (tj. pokazatelji učinkovitosti 

poslovanja) spustili su se s 18 na 13 posto. Dug kompanije 

je smanjila s 558 milijuna na današnjih 200 milijuna dolara. 

Zahvaljujući novim uslugama i malobrojnijoj konkurenciji, 

prihod po obiteljskoj novogradnji (prosječni prihod 

ostvaren od svake započete kuće širom zemlje) stalno je 

rastao, stigavši s 2224 dolara u 2005. godini na današnjih 

3468 dolara. “Po tim sitnim poboljšanjima znala sam da se 

polako vraćamo iz mrtvih.” 

I tako iz mjeseca u mjesec. U 2009. osnovala je jedinicu 

za sve one radove koje inače obavljaju vanjski izvođači. Ta 

nova usluga smanjila je kašnjenja, a poboljšala troškovnu 

“On je jedina osoba koja mi se 

doista usuđuje suprotstaviti, 

a ja sam jedina osoba koja se 

usuđuje suprotstaviti njemu” 

Projekt o kojem se slažu je gradnja 51 novog apartmana 

na imanju, od kojih će svaki koštati između 600 tisuća i 

1,1 milijun dolara. Apartmani bi resortu napokon mogli 

donijeti prvu veliku zaradu. U suprotnom, ne počne li joj 

Nemacolin za pet godina donositi dovoljno novca, Magerko 

je spremna prodati cijeli taj biznis. Procjenitelji kažu da 

bi dobila oko 125 milijuna dolara, tek djelić od preko 600 

milijuna koliko su ona i otac uložili u resort. Hardy čini 

sve što može da se to ne dogodi. U blizini kuće svoje kćeri 

i svoje vlastite kuće na Nemacolinu sagradio je grobnicu. 

“Tako da mogu paziti na imanje”, kaže uz smijeh. “Mislim 

da ću postaviti i svoj kip s uzdignutim prstom.” Magerko 

odgovara: “To se nije dogodilo slučajno.” 

Otac i kći nastavljaju svoje telefonske prepirke začinjene 

psovkama. Taj stresan odnos, naporan ali pun predanosti, 

određuje ih oboje. Magerko bez Hardyja nikada ne 

bi bila ono što jest. On bi bez svoje kćeri izgubio sve što 

je izgradio. 

“Da su ljudi iskreni prema sebi, priznali bi kako u svakoj 

dobi žele na neki način zadovoljiti svoje roditelje, čak i ako 

više nisu živi”, kaže Magerko. “Ja sam uvijek tako postupala, 

ali sada, poslije ovih užasnih godina, znam da sobom moram 

biti zadovoljna samo ja.” 

Hardy nema ništa protiv, čak ako to znači da nikada 

neće sagraditi drugi château: “Zagrizla je jače nego ikad. 

Ja ulijećem s prijedlozima, no može me slobodno poslati k 

vragu, to je u redu.” 


62 FORBES 

OŽUJAK, 2015

Ekonomija 

zamoraca 

INTERNETSKE STRANICE, NOSIVA ELEKTRONIKA I APLIKACIJE 

SVAKODNEVNO NAS PODVRGAVAJU MILIJUNIMA POKUSA, S 

NAŠIM PRISTANKOM ILI BEZ NJEGA. TO IM POVEĆAVA ZARADU, 

A NAS ČINI ZDRAVIJIMA, SRETNIJIMA I PAMETNIJIMA 

PIŠE: PARMY OLSON 

ILUSTRACIJA: SHUTTERSTOCK/TONKO MATANA 

MONICA ROGATI, AUTORICA VRLO INTELIGENTNOG SUSTAVA ZA POSLOVNO 

umrežavanje koji pročešljava LinkedIn i onda vam kao čudom preporučuje “ljude koje 

možda poznajete”, dobila je 2013. godine poziv da se pridruži projektu tvrtke Jawbone, 

poznate po prijenosnim zvučnicima, Bluetooth slušalicama - i gotovo ničemu drugom. 

Jawbone je širio biznis uređajima za praćenje zdravlja i već su prodavali senzorsku narukvicu 

UP koja prati koliko njezin korisnik hoda i spava. Sada su trebali znanstvenike i 

bihevioralne psihologe koji bi te podatke analizirali. Rogati se zainteresirala i prihatila poziv. 

Među podacima o navikama spavanja desetaka tisuća ljudi primijetila je zanimljiv uzorak: “Ispadalo je 

da žene noću u prosjeku spavaju 21 minutu više nego muškarci. Nema šanse, pomislila sam.” Ponovno 

je provjerila podatke, ali je rezultat ostao isti. Potražila je stručnu literaturu i nemalo se iznenadila 

pronašavši da su brojna ispitivanja na malim uzorcima od tristotinjak ljudi pokazala kako žene spavaju 

više - i to oko 21 minutu. Milijuni Jawboneovih podataka potvrdili su rezultate desetljećima 

provođenih znanstvenih studija. 

No tamo gdje su studije stale Rogati je tek započela. Umjesto da preko mobitela i UP traka samo 

prati navike tisuća ljudi, zašto ih ne bi pokušala navesti da promijene navike? Umjesto da samo broji 

koliko spavaju, zašto ne bi svim onim ženama i pospanim muškarcima pomogla da spavaju više? 

Monica Rogati i rastući Jawboneov tim podatkovnih stručnjaka lani su iskušali digitalnu verziju 

psihološkog “principa opredijeljenosti”: 40 tisuća korisnika dobivalo je njihove poruke s molbom da 

odgovore “U krevetu sam” u vrijeme relativno rano za te korisnike. Trećinu njih Jawbone je ovom 

akcijom uspio navesti da ranije odlaze na spavanje. U prosjeku, 23 minute ranije. 

Zvuči poput Velikog Brata, ali oni koje je algoritam naveo na akciju cijene tu gestu: 90% korisnika 

narukvice izjavljuje da su počeli više misliti na zdravlje, tvrde u Jawboneu. “Ovaj uspjeh postigli smo 

samo zahvaljujući velikom ulaganju u podatkovnu znanost ”, poručuje osnivač i CEO Jawbonea 

Hosain Rahman iz svog ureda u sjedištu kompanije u San Franciscu. 

Investirat će još i više. Jawbone će, naime, uskoro skidati podatke i s aplikacija na vašem telefonu, 

primjerice s Netflixa, i eksperimentirati s automatiziranim poticanjem. Preporučit će vam, primjerice, 

da prije odlaska u krevet pogledate Modernu obitelj jer ćete spavati 57 minuta dulje nego one noći 

kada ste gledali premijeru Živih mrtvaca. 


FORBES 

EKONOMIJA ZAMORACA 

Takva prisnost otkriva da se događa 

nešto krupno. Potrošače se prati, podvrgava 

mjerenjima i navodi na određene 

postupke još od 1950-ih. Tada je 

psihologija, kao što zna svaki gledatelj 

Momaka s Madisona, postala jezgrom 

reklamne industrije, a simboli, dvosmislenost 

i anksioznost po prvi put 

primijenjeni kao oružje u oglašivanju. 

Danas rastući broj povezanih uređaja - 

pametnih telefona, nosive elektronike, 

termostata, automobila - u kombinaciji 

s čarolijom integriranog softvera najavljuje 

zlatno doba biheviorizma. 

Podaci neće više samo otkrivati tko 

smo, već i pomagati da se to odredi. 

Novo područje ponekad je naziva kaptologijom 

(skraćeno od Computers as 

Persuasive Technologies). Kraticu je 

skovao stanfordski računalni znanstvenik 

B. J. Fogg 1996. godine, ali praksa je 

donijela uvjerljiviji naziv: ekonomija 

zamoraca. 

Već sada je u igri velik novac. Uloženi 

rizični kapital i zarada kompanija 

koje su prve prihvatile ovaj trend 

već čine biznis težak sedam milijardi 

dolara, procjenjuje Forbes, a brojka 

će i dalje rasti (od 10 tisuća najvećih 

internetskih stranica zasad njih manje 

od 20% rabi alate treće strane za 

pokuse nad korisnicima). Pritom nije 

uračunat trajni učinak digitalnog nutkanja 

i usmjeravanja, koji će sigurno 

biti znatan kako se ovakve prakse budu 

umnožavale. Otvaraju se i velika etička 

pitanja. Podacima o tome što jedemo 

i gledamo, o ritmu naših života i otkucajima 

srca, tjelesnoj i kućnoj temperaturi, 

uglavnom se pristupa uz naš 

pristanak, ali nerijetko i bez njega. 


rođena je 1990-ih kada je Jakob 

Nielsen, istraživač u kompaniji 

Sun Microsystems, uočio 

da rani internetski preglednici imaju 

potencijal testnih platformi. Umjesto 

da svi vide isto, založio se za to da se 

manjim skupinama korisnika prikazuju 

različita sučelja kako bi se odredilo 

koje je učinkovitije. Rođeno je A/B testiranje. 

Na prijelazu stoljeća tim se konceptom 

naoružao Google: ranih 2000-ih 

proveli su svoje prvo A/B testiranje, 

nasumično prikazujući milijunima korisnika 

verzije rezultata pretraživanja 

s 10, 20 ili 30 poveznica. Pokazalo se 

da najmanji broj dovodi do bržeg učitavanja 

stranice, a korisnici su se zbog 

tih milisekundi stalno vraćali Googleu. 

Kao i slogan “Ne budi zao”, A/B testiranje 

postalo je dio Googleove filozofije. 

Do 2008. provodili su već 6000 pokusa 

godišnje, što je rezultiralo s više od 450 

promjena u pretraživačkom algoritmu 

i izgledu stranice. “Danas naši timovi 

inženjera i podatkovnih znanstvenika 

stalno provode na tisuće A/B testova 

kako bi poboljšali našu uslugu na bezbroj 

načina, od boja i sučelja koji se ljudima 

najviše sviđaju, do učinkovitijeg 

korištenja naše infrastrukture”, kaže 

Diane Tang, nositeljica titule Google 

Fellow. 

Ova je postalo etičkim načelom pretraživanja. 

Ronny Kohavi, šef tima za 

optimizaciju Microsoftove tražilice 

Bing, smatra da bi web-stranice trebale 

stalno testirati čak polovicu svojih 

posjetitelja. Bing nad korisnicima provodi 

300 pokusa dnevno, a rezultati se 

odražavaju izravno na ukupni prihod. 

Tijekom 2013. proveli su opsežno ispitivanje 

o tome bi li prikazani oglasi 

trebali uključivati više od jedne poveznice. 

Odgovor je bio da su dvije ili više 

njih bolje od jedne, a u kompaniji tvrde 

da im je to povećalo godišnji prihod za 

100 milijuna dolara. “Podaci su presudni 

za intuiciju”, kaže Kohavi koji 

ima doktorat sa Stanforda, a prije je 

vodio Amazonova testiranja. Googleovi 

inženjeri ipak malo drukčije gledaju 

na to: u vođenju web-stranica, zlobno 

primjećuju, intuicija je još uvijek “mišljenje 

onog koji prima najvišu plaću”. 

U igru A/B testiranja danas se zapravo 

može uključiti gotovo svatko 

tko ima web-stranicu. Google, Adobe 

i Mixpanel prodaju alate koji i najmlađem 

marketinškom menadžeru omogućuje 

manipuliranje svakim pikselom 

stranice ili aplikacije, prilagodbom 

boja i mamaca za korisnike. Riječ je o 

JEFF SINGER FOR FORBES 

Hosain Rahman, direktor Jawbonea 

64 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

“Mi znamo 

koja je 

glazba 

najbolja 

za vas dok 

vježbate” 

biznisu vrijednom tri milijarde dolara, 

a prema anketi tvrtke TrustRadius čak 

60% kompanija koje se koriste poslovnim 

softverom planira u 2015. potrošiti 

više na alate za A/B testiranja. 

Na polju A/B testiranja prednjači 

međutim Dan Siroker, novo lice s 

Forbesove liste “30 mlađih od 30” u 

čiji su startup Optimizely investitori 

već uložili 88 milijuna dolara. Kao 23- 

godišnji voditelj projekata u Googleu, 

Siroker se 2006. spremao predstaviti 

jedan projekt Larryju Pageu i Sergeyu 

Brinu. Kolege su ga upozorile da se 

osnivačima Googlea ideja vjerojatno 

neće svidjeti. “Reci im da samo samo 

želiš provesti eksperiment”, savjetovao 

mu je jedan od pretpostavljenih. 

Siroker je dobio zeleno svjetlo. 

Tek krajem 2007., kada je Googleov 

kampus posjetio predsjednički kandidat 

Barack Obama, Siroker se dosjetio 

kako bi još mogao primijeniti alate za 

nasumična testiranja razvijene za internu 

uporabu. Obama je govorio da 

želi kampanju zasnovanu na podacima 

i Siroker je prihvatio izazov. Otišao je u 

Chicago voditi podatkovne analize za 

predsjedničku kampanju. Uz A/B testiranja 

putem e-pošte i web-stranica 

prikupljača novca za kampanju, broj 

donatora se povećao za 40%. U sklopu 

pokusa ponuđene su 24 varijacije stranice 

za upis novčanih priloga. Izborom 

najučinkovitije privučeno je oko 60 milijuna 

dolara dodatnih donacija. 

Svijetla kosa i televizični osmijeh 

mogli su Sirokeru dobro poslužiti u 

politici, no on je postao evanđelist 

pokreta eksperimentiranja. Obamin 

stožer napustio je 2009. i s kolegom 

iz Googlea Peteom Koomenom pokrenuo 

Optimizely, softversku tvrtku 

koja je prodavala alate za prilagodbu 

web-stranica kakvi su se rabili u Obaminoj 

kampanji (i Googleu). Alati su 

dovoljno jednostavni da se njima mogu 

služiti i neprogrameri. Povlačenjem i 

spuštanjem fontova i boja iz izbornika 

korisnik može napraviti desetke varijacija 

svojih web-stranica i prikazivati 

ih nasumice odabranim skupinama posjetitelja. 

“Najuspješniji klijenti izgrađuju 

kulturu testiranja”, kaže Siroker, 

a tvrtkin šef prodaje u Velikoj Britaniji 

Oren Cohen dodaje: “Možete provesti 

pokus na 63 tisuće ljudi nesvjesnih da 

sudjeluju u pokusu i vidjeti kako on 

utječe na njihovo ponašanje.” 

Optimizely sad ima 8000 klijenata, 

uključujući Disney, Microsoft i Sony. 

Tvrtkinim operacijama upravlja se iz 

velikog skladišta u središtu San Francisca. 

Siroker tvrdi da njegovi alati u 

prosjeku podižu online zaradu za 21%. 

Black & Deckerov brend DeWalt testirao 

je, primjerice, gumb “kreni kupovati”. 

Otkrili su da se promjenom u 

“kupi” godišnja zarada njihovog online 

dućana povećala za milijunski iznos. 

Druge mlade tvrtke dodatno razvijaju 

ovaj posao. Izraelski startup Commerce 

Sciences otkriva što je ljudima 

najvažnije kad posjećuju neku internetsku 

stranicu - bilo to povjerenje, 

cijene ili društvena komponenta - a 

potom prilagođava izgled stranica tim 

psihološkim profilima. “Ono što godi 

vama, ne mora goditi meni”, kaže osnivač 

Aviv Revach. 

SURFERE WEBOM NIJE 

TEŠKO izmanipulirati jer 

je cijela interakcija digitalna. 

Bitne promjene, koje upravo 

započinju, donosi A/B stanje uma u 

stvarnom svijetu. Podaci i ispitivanja 

služit će kao kompas pri nastanku toliko 

najavljivanog interneta stvari - priključivanja 

naših offline života na web. Rahman 

iz Jawbonea slovi za pionira tog 

područja. Njegove prve pametne narukvice 

iz 2011. bile su promašaj. Morao je 

kupcima vraćati novac zbog nekvalitete. 

Stoga je prije nepune dvije godine svoju 

kompaniju za izradu hardvera usmjerio 

prema softveru i podacima. Najprije je 

kupio tvrtku za analizu podataka Massive 

Health, s kojom je u Jawbone stigao i 

prvi podatkovni znanstvenik, Abe Gong. 

Potom je zaposlio niz analitičara poput 

Monice Rogati. 

U studenome 2013. pokusi su već 

bili u punom zamahu. Prvo se pokušalo 

navesti korisnike narukvica na 

veću tjelesnu aktivnost tijekom Dana 


FORBES 


“Najuspješniji 

klijenti 

izgrađuju 

kulturu 

testiranja” 

Osnivač startupa 

Optimizely Dan Siroker 

zahvalnosti. Jawbone je izazvao 5% 

korisnika da naprave određen broj 

koraka. Oni koji su prihvatili izazov 

napravili su gotovo 1500 koraka više. 

Pokus proveden tijekom prošlogodišnjeg 

Dana zahvalnosti uključivao je 

sve korisnike. Neki su primili krupno 

ispisanu poruku da naprave više koraka. 

Drugi su dobili čestitku “Sretan 

Dan zahvalnosti” u koju je suptilno 

utkan preporučeni broj koraka. Oblik 

poruke pokazao se nevažnim: sam 

zahtjev bio je dovoljan da korisnici 

naprave 1500 koraka. (No ako je poticaj 

formuliran kao pitanje, a ne kao 

izravan zahtjev, ljudi misle da im je 

ostavljen izbor. “Ne želimo ugrožavati 

percepciju samostalnog odlučivanja”, 

kaže Kelvin Kwong, voditelj proizvodnje 

u Jawboneu.) 

Odmah se vidio i financijski učinak. 

Jawbone je privatna kompanija i ne želi 

otkrivati brojke, ali u agenciji Canalys 

procjenjuju da je Jawbone prodao već 

oko četiri milijuna narukvica, uz veliki 

skok prodaje u 2014. kada je zarada 

rasla s tržišnim udjelom, povećanim 

na 21% sa 17% u prethodnoj godini. Te 

će brojke i dalje rasti ako usavršena 

narukvica, koja uskoro stiže na tržište, 

ispuni obećanja. Uz otkucaje srca, UP3 

će navodno mjeriti i hidriranost organizma, 

razinu stresa i umora. 

Krajem 2014. Jawbone je zatvorio 

masivni investicijski krug uz procijenjenu 

vrijednost od 3,3 milijarde 

dolara, više nego dvostruko u odnosu 

na vrijednost kompanije pri prethodnom 

prikupljanju sredstava, prije 

Big Data ere. Investitori se klade da 

Jawbone može prerasti proizvodnju 

fitness-traka i postati pružatelj cjelokupne 

usluge priključivanja na internet 

stvari. Već su ušli u partnerstvo sa 

Samsungovim odjelom Smart Things 

i započeli istraživački rad na aplikacijama 

nevezanim uz zdravlje. “Ako 

vas razumijemo, onda znamo i koja je 

glazba najbolja za vas dok vježbate”, 

kaže Rahman. 

Jawbone brzo dobiva konkurenciju. 

Na fitness se prebacuje i Fitbit, a Apple 

će prije ljeta lansirati pametni sat s 

funkcijom praćenja i analize zdravstvenih 

podataka. Čini se da startup za 

primjenu A/B testiranja u stvarnom 

svijetu sada pokreće svaki biheviorist 

koji se proteklih godina služio Amazonovom 

globalnom burzom rada Mechanical 

Turk za istraživanja na ljudima 

uz cijenu od 20-30 centi umjesto 5-6 

dolara po ispitaniku. 

Otac “principa opredijeljenosti” Robert 

Cialdini sada je glavni znanstvenik 

kompanije Opower koja njegov psihološki 

trik primjenjuje u štednji energije. 

Postupak se temelji na slavnom pokusu 

s porukama na vratima. Cialdinjev tim 

obilazio je 2007. četvrti San Diega i na 

ulaznim vratima ostavljao poziv stanarima 

da smanje potrošnju energije. 

U nekima je pisalo da će tako uštedjeti 

novac, u drugima da će time postati 

bolji građani, no neke su poruke jednostavno 

tvrdile da energiju štedi “većina 

susjeda”. Te su bile najučinkovitije. 

Neodoljiva potreba da se ne bude 

gori od susjeda bila je nadahnuće osnivačima 

Opowera. Harvardski diplomanti 

Alex Laskey i Dan Yates poslije 

su u tvrtku doveli i samog Cialdinija 

da im pomogne provesti “najveću bihevioralnu 

studiju u povijesti”. Usluge 

Opowera, čija baza podataka obuhvaća 

40 milijuna korisnika komunalnih 

usluga, koristi više od 95 komunalnih 

tvrtki. U pojedinim pokusima sudjeluje 

i po milijun potrošača, a uočeno je da 

poruka kojoj je docrtan osmijeh dodatno 

potiče one koji su uštedjeli najviše 

66 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Kaptološki arsenal 

Kognitivne predrasude 

Svi ponekad 

pogrešno 

rasuđujemo, 

što kompanije 

mogu 

iskoristiti za 

manipulacije. Prema Wikipediji, 

postoji oko 170 kognitivnih 

predrasuda. Među njima je i ona o 

predstojećoj oskudici (“Još samo 

tri komada na zalihama! Kupite 

odmah!”), kao i nesklonost riziku 

u vremenskoj stisci. Kupcima 

koji su se odjavljivali s prodajnih 

stranica britanskog Daily Maila 

svojedobno se prikazivao pop-up 

“EKSKLUZIVNO! OGRANIČENA 

PONUDA!” s 10-minutnim odbrojavanjem. 

Oružja uvjeravanja 

Skup moćnih 

tehnika što 

ga je osmislio 

glasoviti 

psiholog Robert 

Cialdini 

oslanja se i na načelo oskudice i 

na teoriju prihvaćanja autoriteta. 

Tako liječnik u TV reklami za 

lijekove uvijek nosi bijelu kutu. 

Primjer je i Kim Kardashian: e-trgovina 

Shoedazzle odabrala ju 

je za glavnu stilisticu uglavnom 

zbog njezinog utjecaja na mlade 

žene zaluđene cipelama. 

Produktivna lijenost 

Ljudski um po 

prirodi je lijen. 

Otud i šala da 

je leš najbolje 

skriti na drugu 

stranicu 

rezultata Googleovih pretraživanja 

koju nitko i ne gleda. Irska 

zrakoplovna kompanija Ryanair 

jednom se okoristila sklonošću 

da preskačemo ili nepažljivo 

čitamo web-stranicu za rezervacije. 

Padajući izbornik tražio je 

da upišete zemlju prebivališta, 

no odabirom zemlje nesvjesno 

ste kupili putno osiguranje. 

Između Danske i Finske bila je 

umetnuta rečenica “Nemojte me 

osigurati.”. 

Zamor od odlučivanja 

U zatvorima su 

se molbe za pomilovanja 

obično 

razmatrale 

na kraju radnog 

vremena, jer su 

umorni članovi odbora tada obično 

išli linijom manjeg otpora i ostavljali 

zatvorenika u zatvoru. Slično i webstranice 

mogu iscrpljivati korisnike. 

Kad su prošli nekoliko koraka 

registracije za aplikaciju Glide koja 

omogućava slanje video-poruka, 

vlasnicima pametnih telefona lani 

je predloženo da uslugu preporuče 

svima iz svog adresara. Morali su 

ručno poništili svaki odabir kako ne 

bi poslali spam svim ljudima koje 

poznaju. 

energije. Nasuprot tome, poruka da su 

bili bolji od susjeda mnogima je poslužila 

kao izlika za povećanje potrošnje. 

“U svakom istraživanju imamo i eksperimentalnu 

i kontrolnu skupinu”, kaže 

glavni Opowerov biheviorist John Balz, 

služeći se znanstvenim terminima za 

ono što je zapravo A/B testiranje. Kompanija 

je od travnja izlistana na burzi i 

može se pohvaliti tržišnom kapitalizacijom 

od 670 milijuna dolara. 

Dan Ariely sa Sveučilišta Duke još 

je jedan od djedova biheviorizma koji 

su nedavno suosnovali startup. Njegov 

Timeful napravio je besplatnu mobilnu 

aplikaciju čiji su korisnici stalno podvrgnuti 

pokusima da bi se vidjelo mogu 

li ih pametne obavijesti potaknuti na 

bolje iskorištavanje vremena. Ariely 

(47) kaže da je njegova aplikacija napredak 

u odnosu na stare testove kakve 

je provodio u laboratoriju, oči u oči s 

ispitanicima. Rezultat je, kaže, “najdetaljnije 

moguće ispitivanje korištenja 

vremena”. Njegovim korisnicima najviše 

odgovaraju osobne i ne prečeste 

poruke. 

LearnMetrics iz Chicaga želi pak 

postati Jawbone na polju obrazovanja. 

Surađuju s 42 škole, a prije nekoliko 

Neodoljiva 

potreba da se 

bude bolji od 

susjeda bila je 

najveći poticaj 

mjeseci dobili su posao u Atlanti, gdje 

provode ispitivanje koji uređaj bolje 

motivira učenike osnovnih i srednjih 

škola, laptop Chromebook ili iPad. Prema 

ocjenama, prisutnosti na nastavi i 

učestalosti prijavljivanja, vodi Chromebook. 

Poput svih ispitivanja, i ovo 

ima cijenu za one u lošijoj skupini, no 

ipak je bolje nego da je grad svima kupio 

iPad slijedeći googleovsku “intuiciju 

osobe s najvišom plaćom”. “Tim se 

učenicima pruža prilika za bolje obrazovanje 

na temelju njihovih vlastitih 

podataka”, kaže Julian Miller, osnivač 

LearnMetricsa. 

Težak 2,8 bilijuna dolara i prepun nepotrebnih 

troškova, zdravstveni sustav 

SAD-a postaje laboratorij za pokuse 

preoblikovanja ponašanja. Startup Pact 

prodaje nekolicini poslodavaca u Massachusettsu 

wellness softver zasnovan 

na trogodišnjem eksperimentu s nekoliko 

stotina tisuća korisnika tvrtkine 

besplatne aplikacije. Pact potiče ljude 

da se oklade u desetak dolara i tako se 

sami motiviraju za vježbanje. Iza kulisa, 

tvrtka je jednu skupinu ispitanika hrabrila 

da osvoje novac, a drugu plašila 

gubitkom novca. “Negativni [poticaji] 

vas navode da ustanete s kauča i odete 

u teretanu”, kaže Yifan Zhang, osnivač 

Pacta. Ovisno o tome ustraju li u vježbanju 

ili ne, zaposlenici kompanija koje 

koriste Pact Health sada mogu osvojiti 

(ili izgubiti) pet dolara neoporezivog 

iznosa koji se izdvaja za njihovo zdravstveno 

osiguranje. Ustrajnost se nadzire 

preko pametnih telefona ili uređaja 

za praćenje tjelesne forme. 

I startup StickK stavlja naglasak na 

kažnjavanje. Neke posjetitelje koji nisu 

ostvarili zadani cilj tvrtka je na svojim 

su izvornim stranicama poticala na doniranje 

novca za svrhe koje odobravaju, 

a druge na donacije za svrhe koje su im 

mrske. Ljudi iz druge skupine najuspješnije 

su smanjivali tjelesnu težinu. 

Suosnivač, ekonomist s Yalea Jordan 

Goldberg sada nagovara šest novih 

korporativnih korisnika, među njima 


FORBES 


Znaju što vam godi: publicist Nir Eyal, Ron Kohavi iz Microsofta i Dan Ariely sa Sveučilišta Duke 

i kompaniju koja plaća zdravstveno 

osiguranje za 100 tisuća zaposlenika, 

na primjenu ovakvih kaznenih taktika. 

“Već smo proveli A/B testiranje 

potrošača”, kaže Goldberg. “Tako korporacije 

nemaju osjećaj da su njihovi 

zaposlenici pokusni kunići.” 

Želite li zaviriti u budućnost, pogledajte 

ponudu poslova na stranicama 

tvrtke Hired: potražnja za podatkovnim 

stručnjacima raste po dvoznamenkastoj 

stopi. Još je znakovitije da glavni 

biheviorist (“chief behavioral officer”) 

postaje sve prestižnija titula. 

“Do prije godinu-dvije nudilo se dvadesetak 

takvih radnih mjesta”, kaže 

Jamie Kimmel iz neprofitne tvrtke za 

ekonomska savjetovanja ideas42. “Sada 

kompanije zapošljavaju vjerojatno 

na stotine biheviorista”. 

Stanford je pojavu čak institucionalizirao, 

osnovavši Laboratorij za tehnološko 

uvjeravanje. Hoćemo li uskoro 

imati i šefove za etička usklađivanja? 

Ljudi po prirodi ne vole biti zamorci 

u pokusima. Iskusio je to i Facebook, 

otkrivši da su u 2012. njegovi stručnjaci 

izveli niz takvih testova. Eksperimentirajući 

s postupkom “emocionalne 

zaraze”, izmijenili su statuse 700.000 

korisnika kako bi tekstovi zvučali malo 

tužnije ili malo veselije nego što su 

zapravo bili. Ogorčene reakcije potakle 

su niz novinskih uvodnika i vladinih 

68 

FORBES 

OŽUJAK, 2015 

istraživanja širom svijeta. Zabrinutost 

se nije odnosila na činjenicu da je Facebook 

brojne ljude prikazao nešto 

tužnijima, već na početnu ravnodušnost 

kompanije prema eksperimentu 

i vjerojatnost da je riječ o vrhu velikog 

ledenog brijega o kojem smo znali vrlo 

malo. Prema jednom tadašnjem izvješću, 

Facebookov tim za podatke koji 

je proveo pokus bio je pod razmjerno 

slabim nadzorom. 

Christian Rudder, suosnivač stranica 

za romantično povezivanje OK- 

Cupid, objavio je brže-bolje kako su u 

srpnju 2014. i oni manipulirali ljudima: 

objavljivali su lažna negativna mišljenja 

o onima koji su dobili povoljne ocjene, 

a i obrnuto, kako bi provjerili rad 

algoritma za otkrivanje potencijalnih 

partnera. Stiglo je svega nekoliko pritužbi, 

kaže Rudder. “Znate što, ljudi? 

Ako se služite internetom, u svakom 

trenutku podvrgnuti ste stotinama pokusa”, 

napisao je na svojem blogu. 

Stanford već 

ima ‘laboratorij 

za tehnološko 

uvjeravanje’. 

Što dalje? 

Nije to nužno Divlji zapad. Publicist 

Nir Eyal sugerira da web-tvrtke 

uvijek najprije provedu takozvani test 

žaljenja: “Kada odlučujem što želim, a 

što ne želim raditi u sklopu svojih projekata, 

je se uvijek pitam bi li korisnik 

požalio zbog nekog svog nesvjesnog 

postupka.” 

Jawbone je pratio GPS signale UP 

narukvica kako bi korisnicima mogao 

preporučiti da skrenu prema knjižnici 

umjesto samo da naprave traženi broj 

koraka. Tvrtka zasad ne želi objaviti rezultate 

tih testova. “Velika moć nameće 

i veliku odgovornost”, kaže A/B evanđelist 

Siroker. “Korisnik mora biti svjestan 

prednosti i nedostataka takvih alata.” 

Današnji momci s Madisona zasad 

na taj novi svijet gledaju kroz napola 

otvoren objektiv. “U proteklih 20 godina 

tehnološkog napretka ljudi su vodili 

brigu o računalima”, kaže Jef Haynie, 

CEO platforme za analizu podataka 

Appcelerator. “U idućih 20 godina računala 

će početi voditi brigu o nama.” 

Zamorci će na kraju će smisliti 

obranu od neželjenih pokusa, tvrdi 

Jawboneov prvi stručnjak za podatke 

Abe Gong: “Ljudi već kontroliraju 

prikazani sadržaj pomoću blokatora 

oglasa i sličnih alata. Mislim da je razdoblje 

manipuliranja upravo na vrhuncu.” 

Ova će pretpostavka sigurno 

biti ispitana.

FORBES 

PERSPEKTIVE ENERGETSKOG RAZVOJA 

ZADARSKA ŽUPANIJA 

SPONZORIRANI PRILOG 

Zrilić: Potencijali za ulaganja 

u obnovljive izvore su veliki 

Uz hidrološke potencijale te korištenje plina, posebno su vrijedne i značajne 

energetske mogućnosti županije u isplativom korištenju energije vjetra i Sunca 

RAZGOVARAO: ZDRAVKO BASARIĆ 

Zadarska županija zasigurno je u skupini 

onih sa znatnim, a još nedovoljno 

iskorištenim energetskim potencijalima, 

posebno kad je riječ o obnovljivim 

izvorima energije. O energetskom stanju 

županije i razvojnim planovima te 

ostvarivanju energetske učinkovitosti 

razgovarali smo sa zadarskim županom 

Stipom Zrilićem. 

n Koji su energetski potencijali u 

županiji neiskorišteni ili nedovoljno 

iskorišteni i kako ih aktivirati? 

Uz postojeću reverzibilnu hidroelektranu 

RHE Velebit, ukupne nazivne snage 

agregata 2x140 MW, Zadarska županija 

na svojem području planira gradnju 

novih hidroelektrana Zrmanja i Žegar, 

gradnju kombinirane parno-plinske 

elektrane KTE Bravar te nastavak intenzivne 

gradnje vjetroelektrana i solarnih 

elektrana uz mogućnost gradnje i malih 

hidrocentrala snage do 10 MW, kao i korištenje 

akumulacija za gradnju protočnih 

malih hidroelektrana snage do 500 

kW. U planu je i nastavak aktivnosti na 

projektu plinofikacije Zadarske županije, 

koji traje već četiri godine, a u pripremi 

je i gradnja elektrane na biomasu. 

n Za koje se izvore i kakvu proizvodnju 

energije zalažete u županijskim 

razvojnim planovima? 

Zadarska županija već više godina aktivno 

provodi program plinofikacije 

PLINCRO kao projekt koji osigurava 

mogućnost povećane primjene i iskoristivosti 

plina kao svojevrsnog novog 

STIPE ZRILIĆ: Županija je i dalje spremna pružiti 

svaku pomoć i potporu u osiguravanju preduvjeta 

i provedbe za ulaganja u energetske objekte 

energenta u strukturi proizvodnje i potrošnje 

energije na svojem području te 

korištenja obnovljive energije, posebice 

vjetra i sunca (programi ENWIND, SU- 

NEN), a djelomično i biomase te malih 

vodotoka (programi BIOEN, MAHE). 

Kao posebno vrijedan i značajan potencijal 

županije ocijenjena je iskoristivost 

energije vjetra te sunca. Stoga 

je Županija u suradnji s Energetskim 

institutom "Hrvoje Požar" inicirala i 

izradila Program potencijala obnovljive 

energije i povećanja energetske učinkovitosti 

na području Zadarske županije. 

Ciljevi projekta su analiza mogućnosti 

i predviđanje mjera energetske učinkovitost 

te razvoj eksploatacije obnovljivih 

izvora energije na županijskom 

području, identificiranje projekata i 

kriterija za njihovo prihvaćanje, kao i 

LUKA GERLANC/CROPIX 

intenzivnija primjena mjera energetske 

učinkovitosti. 

n Koje energetske projekte Županija 

nudi potencijalnim investitorima? 

Dosad provedenim aktivnostima u županiji 

na području pojedinih gradova 

i općina, primjerice Zadra, Benkovca, 

Starigrada i Stankovaca osigurani su 

preduvjeti za ulaganja u gradnju vjetroparkova 

i solarnih elektrana, ukupne 

snage gotovo 300 MW, vjetroagregata i 

fotonaponskih elektrana. Županija je i 

dalje spremna pružiti bilo kakvu pomoć 

i potporu da bi osigurala sve preduvjete 

za što skoriji početak gradnje vjetroelektrana, 

solarnih elektrana, malih hidrocentrala, 

hidroelektrana te elektrana na 

biomasu prema aktualnim i planiranim 

projektima, kao i drugim potencijalnim 

projektima iskorištavanja energije vjetra, 

sunca, biomase, voda i malih vodotoka. 

n Što se Županija planira i poduzima 

na ostvarivanju energetske učinkovitosti? 

Županija je odredila programske zadaće 

u petogodišnjem razdoblju, koje se temelje 

na smanjivanju troškova energije 

za pet posto godišnje tijekom idućih pet 

godina, na smanjivanje emisije stakleničkih 

plinova na najmanju moguću 

mjeru u istom razdoblju, na upravljanju 

troškovima za energiju poboljšanjem 

ekonomske učinkovitosti u objektima, 

produktivnosti i radnih uvjeta za zaposlene 

te na kontinuiranom radu na očuvanju 

okoliša. 

70 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

FORBES 



Lepeza pogodnosti za ulagače 

Nedovoljno iskorišteni, a veliki, energetski potencijali vjetra, Sunca, 

vode i biomase, kao i prirodnog plina, dobar su temelj za privlačenje 

investitora i cjelokupni gospodarski razvoj županije 

PIŠE: ZDRAVKO BASARIĆ 

JURE MIŠKOVIĆ/CROPIX 

BOŽIDAR KALMETA: Sustavno provodimo 

projekte povećanja energetske učinkovitosti 

u zgradarstvu te projekte energetske 

učinkovitosti javne rasvjete 

U Zadarskoj županiji već sada se, 

iako u različitoj mjeri, koriste gotovo 

svi izvori energije, ali mnogo je i 

prostora za ulaganje u neiskorištene 

potencijale energije vode, vjetra, 

Sunca i biomase. 

Od dosad iskorištenih hidroloških 

kapaciteta, najznačajniji je reverzibilna 

hidroelektrana Velebit, ukupne 

snage agregata 2x140 MW. Upravo u 

tom energetskom segmentu moguće je 

uložiti u dva projekta: gradnju novih hidroelektrana 

Zrmanja i Žegar. Studijom 

Energetskog instituta "Hrvoje Požar" o 

vodnim potencijalima u jadranskim županijama 

utvrđena je iskoristivost na 18 

lokacija, a jedna od njih je i ona mini hidroelektrane 

Žegar s mogućnošću instaliranja 

snage 8,8 MW. Na opciju gradnje 

malih hidrocentrala, nominalne snage 

ANDRIJA LUČIĆ / CROPIX 

JOSO KLAPAN: Zalažemo se za korištenje 

svih oblika energije iz obnovljivih izvora te 

smo u poduzetničkoj zoni stvorili preduvjete 

za gradnju fotonaponskih elektrana 

LUKA GERLANC / CROPIX 

KRISTIJAN KAPOVIĆ: Uz sve što otoke 

ograničava u korištenju Sunčeve energije, 

jedno od rješenja je i postavljanje te 

upotreba fotonaponskih panela 

do 10 MW, te korištenje akumulacija za 

gradnju malih protočnih hidroelektrana 

snage do 500 kW, računa se i u županijskim 

razvojnim planovima za dosad 

nedovoljno iskorištene kapacitete. 

Na županijskom se području dobrano 

odmaknulo u plinofikaciji, odnosno 

provedbi energetskog programa Plinacroa 

koji se zasniva na mogućnostima 

povećane primjene i korištenja plina u 

strukturi proizvodnje i potrošnje energije. 

Realizacija tog projekta na županijskom 

području počela je prije četiri 

godine, a Županija je prostornim planom 

osigurala preduvjete za to. Tako su 

ispunjeni i svi preduvjeti dodjele koncesije 

za gradnju distribucijskog sustava 

plinovoda i pružanja usluga opskrbe 

plinom na županijskom području. Uz 

gradnju magistralnog plinovoda Bosiljevo 

– Split, koji je napravio Plinacro, 

poodmakli su i radovi na županijskoj 

distributivnoj mreži. Ostvarenje prve 

faze plinofikacije omogućilo je priključenje 

već sada više od 800 potrošača na 

plinsku mrežu. 

Do sada je sagrađeno više od 30 kilometara 

visokotlačnog i srednjotlačnog 

plinovoda, a u tijeku su radovi na 

priključenju novih potrošača u Zadru, 

Benkovcu i Biogradu. U ostvarenje te 

prve faze uloženo je oko 25 milijuna eura, 

a cjelokupna je vrijednost projekta 

plinofikacije županije, prema idejnom 

projektu, oko 120 milijuna eura. 

Županijskim razvojnim planovima 

bila je predviđena i gradnja KTE Bravar 

kod Obrovca, kombinirane parno-plinske 

elektrane snage 500 megavata. Vrijednost 

projekta bila je oko 400 milijuna 


FORBES 



U ZADARSKOJ ŽUPANIJI SAGRAĐEN JE PRVI VJETROPARK U HRVATSKOJ - Ravna 1 

na Pagu, instalirane snage agregata oko 6 MW. Ukupna je vrijednost dosad sagrađenih 

vjetroelektrana na području županije oko 150 milijuna eura, a ukupni proizvodni potencijal 

postojećih zona predviđenih za iskorištavanje energije vjetra oko 900 MW 

U PRIPREMI SU PROJEKTI ZA GRADNJU 

VJETROPARKOVA INSTALIRANE NOMINALNE 

SNAGE AGREGATA VEĆE OD 150 MW I UKUPNE 

VRIJEDNOSTI IZNAD 200 MILIJUNA EURA 

eura. Nažalost, na zahtjev potencijalnog 

investitora, IGH Lux energije, Ministarstvo 

zaštite okoliša obustavilo je postupak 

procjene utjecaja termoelektrane 

na okoliš, pa je projekt njezine gradnje 

zasad odgođen. 

Energetski institut "Hrvoje Požar" za 

Zadarsku je županiju izradio Atlas vjetra 

s pouzdanim i detaljnim podacima 

za potencijalne ulagače u vjetroparkove. 

Kako je riječ o krupnim investicijama 

(oko 1,2 do 1,5 milijuna eura po megavatu 

instalirane snage vjetroagregata, a 

danas je prosjek po jednom generatoru 

3 do 5 MW) u njemu navedeni podaci 

mogu biti ključni pri donošenju odluke 

o ulaganju. Lokacije koje su u županiji 

prepoznate kao potencijalno iskoristive 

za energiju vjetra na području su Benkovca, 

Obrovca, Jasenica i Gračaca, a 

u pripremi su projekti pribavljanja dokumentacije 

i gradnje vjetroparkova za 

više od 150 MW instalirane nominalne 

snage novih vjetroagregata, ukupne vrijednosti 

veće od 200 milijuna eura. 

Da se u Županiji i jedinicama lokalne 

samouprave u razvoju uvelike računa 

upravo na kapacitete iz obnovljivih 

izvora energije, koji su zasad nedovoljno 

iskorišteni, jasno je i iz riječi zadarskog 

gradonačelnika Božidara Kalmete. "Nedovoljno 

iskorišteni, odnosno neiskorišteni 

energetski potencijali Zadra prije 

svega su energija Sunca, geotermalna te 

energija mora i vjetra, a mogu se aktivirati 

investicijama, kao i sufinanciranjem 

iz Fonda za zaštitu okoliša i energetsku 

učinkovitost (FZOUE), fondova EU i 

drugih izvora. Grad Zadar nudi projekte 

korištenja solarne i geotermalne energije, 

kao i energije biomase i mora, te vjetra, 

kao kopnene i offshore vjetroelektrane. 

Nudi i projekte pasivne gradnje te povećanja 

energetske učinkovitosti javne 

rasvjete, kao i projekte povećanja energetske 

učinkovitosti u prometu kao što 

CROPIX 

KORIŠTENJE 

ENERGIJE VJETRA 

Na županijskom je području sagrađen 

je i stavljen u uporabu prvi vjetropark 

u Hrvatskoj - Ravna 1 na Pagu, ukupne 

instalirane snage vjetroagregata od 

oko 6 MW. Osim vjetroparka Ravna 

1, u protekle četiri godine sagrađeni 

su i dijelovi vjetroparka ZD 2, ZD 3 i 

ZD 6 u općini Gračac te gradovima 

gradovi Benkovcu i Obrovcu. Dio 

planiranih vjetroparkova već se gradi. 

Snaga instaliranih vjetroagregata u 

županiji sada je oko 100 MW, a ukupna 

vrijednost dosad sagrađenih vjetroelektrana 

iznosi gotovo 150 milijuna 

eura. Ukupni je proizvodni potencijal 

zona koje su županijskim prostornim 

planom predviđene za korištenje energije 

vjetra oko 900 MW, s time da se 

kapacitet lokacija s dobrim izgledima 

za realizaciju gradnje vjetroelektrana 

procjenjuje na 350 MW. 

su uvođenje 'car-sharing' i 'bike-sharing' 

modela, inteligentnog prometnog sustava 

(ITS-a) nadzora i upravljanja prometom 

uz integraciju intermodalnog prometa i 

logistike. U planu je i postavljanje punionica 

za električna vozila te poticanje 

korištenja upravo tih vozila umjesto onih 

na fosilna goriva", ističe Kalmeta. 

Opredijeljenost za iskorištavanje 

energije Sunca razumljiva je zna li se da 

je utvrđeni potencijal solarne energije 

na području županije oko 4,9 milijuna 

GWh dozračene energije ukupnog 

Sunčeva zračenja godišnje te da najveća 

ozračenost iznosi 1,50 MWh po četvornome 

metru na Dugom otoku, Ugljanu 

i Pašmanu. Na planinskom dijelu iznosi 

1,30 MWh po četvornome metru, a u Biogradu 

1,35 MWh po kvadratu površine. 

72 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

HIDROELEKTRANA VELEBIT Od dosad iskorištenih hidroloških kapaciteta, najznačajniji je reverzibilna hidroelektrana Velebit, ukupne snage agregata 

2x140 MW. Upravo u tom energetskom segmentu moguće je uložiti u dva projekta: gradnju novih hidroelektrana Zrmanja i Žegar 

Upravo su na temelju toga u županiji osigurani 

preduvjeti za ulaganja u gradnju 

solarnih elektrana ukupne snage više 

desetaka megavata na području pojedinih 

gradova i općina (Zadar, Benkovac, 

Starigrad, Stankovci). 

Prema riječima gradonačelnika Božidara 

Kalmete, s korištenjem Sunčeve 

energije u Zadru imaju dobra iskustva, 

a kako bi ih prenijeli i na fizičke osobe, 

na području grada sufinancirana 

je ugradnja 56 solarnih sustava za pripremu 

pitke i tople vode, odnosno kao 

dopuna grijanju u obiteljskim kućama, 

i taj se projekt provodi kontinuirano. 

Na korištenje obnovljivih izvora energije 

uvelike se računa i na Viru, kaže 

načelnik te općine Kristijan Kapović. "U 

neiskorištene ili nedovoljno iskorištene 

energetske potencijale ponajprije se 

mogu ubrojiti obnovljivi izvori energije 

i biomasa. Premda za otoke postoje 

ograničenja u gradnji postrojenja za 

obnovljive izvore, ipak postoje mogućnosti 

za iskorištavanje Sunčeve energije 

putem fotonaponskih panela na obiteljskim 

i javnim zgradama te za gradnju 

većeg postrojenja u industrijskim zonama, 

konkretno na Viru, prema prostornom 

planu, dvije", ističe Kapović. 

U županijskim razvojnim planovima 

računa se i na energiju iz biomase, čija 

se eksploatacija zasniva na "Analizi mogućnosti 

korištenja biomase za energiju 

na području Zadarske županije", pripremljenoj 

u sklopu programa "Bioen". 

Osigurani su temeljni pokazatelji i preduvjeti 

korištenja biomase iz stočarstva 

i poljoprivrede te šumske biomase u 

primjeni tehnologija i tehnoloških postupaka 

prerade i pretvorbe u energiju, 

primjerice u briketiranju, peletiranju, u 

kotlovnicama i mikroturbinama. 

Osim gradnji novih energetskih objekata 

te znatnim investicijskim planovima, 

na području županije izuzetna se 

pažnja posvećuje i ostvarivanju energetske 

učinkovitosti. "Radi postizanja 

energetske učinkovitosti na društvenom 

je domu instalirana fotonaponska elektrana, 

a radimo i na realizaciji projekta 

LED rasvjete na javnim površinama. U 

suradnji s FZOUE, u staroj jezgri Nonjena 

za grijanje na prirodni plin. Uz to, 

sufinancirana je rekonstrukcija postojećeg 

sustava grijanja u sustav s plinom za 

višestambene zgrade u okviru kojeg se 

rekonstruirala kotlovnica za korištenje 

prirodnog plina kao izvora energije za 

grijanje u naselju Petrići - ukupno 439 

stanova. 

Na deset trafostanica u gradu Zadru 

postavljen je regulacijski mehanizam koji 

od ponoći do šest ujutro spušta napon 

napajanja sa 220 do 240 na 190 volti, što 

smanjuje intenzitet svjetlosti, a u potroš- 

U OSTVARENJE PRVE FAZE PLINOFIKACIJE 

ŽUPANIJE ULOŽENO JE OKO 25 MILIJUNA 

EURA, A VRIJEDNOST CJELOKUPNOG PROJEKTA 

IZNOSI OKO 120 MILIJUNA EURA 

vigrada klasičnu je rasvjetu zamijenila 

LED varijanta, koja se sada postavlja 

na dužini od 4 kilometra, a radi se i na 

ambijentalnoj rasvjeti tvrđave Fortica. 

Zalažemo se za korištenje svih oblika 

energije obnovljivih izvora, te smo u 

poduzetničkoj zoni stvorili preduvjete 

za gradnju fotonaponskih elektrana", 

objašnjava načelnik Općine Novigrad 

Joso Klapan. 

Naravno da su iskustva županijskog 

središta još bolja jer je novca više, a ona 

pokazuju, primjerice, da je korištenjem 

solarnog sustava i prirodnog plina u 

jedinstvenom sustavu za pripremu 

pitke i tople vode na krovu plivališta u 

Športskom centru Višnjik instalirano 

96 vakumskih kolektora, a postojeća je 

kotlovnica rekonstruirana i prenamijenji 

energije postigle su se uštede od 25 

posto. Grad Zadar, prema riječima Božidara 

Kalmete, sustavno provodi projekte 

povećanja energetske učinkovitosti 

u zgradarstvu, što uključuje kompletnu 

energetsku obnovu zgrada, projekte povećanja 

energetske učinkovitosti javne 

rasvjete (zamjena zastarjelih rasvjetnih 

tijela energetski učinkovitijima i regulacija 

javne rasvjete) te projekte povećanja 

energetske učinkovitosti u prometu 

(poticanje na korištenje ekološki prihvatljivijih 

vozila i goriva te uvođenje 

inteligentnog prometnog sustava). Uza 

sve to, Zadar provodi i provodit će niz 

promidžbenih i edukativnih aktivnosti 

kako bi se podigla svijest o tome što znači 

racionalno koristiti prirodna dobra i 

energiju, dodaje Kalmeta. 

OŽUJAK, 2015 FORBES 73 

CROPIX

FORBES TRENDOVI 

NETOKRACIJA: IVAN BREZAK BRKAN 

Domaći igrači 

u medijskoj 

revoluciji 

Velike su ambicije hrvatskog portala 

posvećenog digitalnom poslovanju, pa ga 

neki opisuju kao TechCrunch regije. Žele 

pomoći start-upima diljem svijeta 

PIŠE: GORDANA GALOVIĆ 

Počeo je s blogom prije šest godina, 

a danas mu je ambicija sudjelovati 

u revoluciji medijske 

industrije. Ivan Brezak Brkan 

sa svojom se Netokracijom upravo proširio 

u Srbiju, a u posljednje dvije godine 

njegovi su projekti postali ozbiljan 

biznis s milijunskim prihodima. Forbes 

ga je prije dvije godine prozvao “aristokratom 

s neta” u “Generaciji 2013.” koja 

ne mari za državne granice i niže uspjeh 

za uspjehom. Netokracija je prva u Hrvatskoj 

najavila izlazak Appleova tableta, 

dok se nije ni znalo da će se zvati iPad. 

Prije četiri godine proveli su istraživanje 

o tome kako društvene mreže utječu na 

mogućnost zapošljavanja u Hrvatskoj. 

“Netokracija je vodeći nezavisni, regionalni 

magazin za sve koji žive za internet, 

na njemu i od njega, posvećen 

digitalnom poslovanju i start-upima, 

marketingu i kulturi. Vodeći svjetski 

tehnološki blog TechCrunch prozvao 

nas je TechCrunchom jugoistočne Europe, 

dok su se svjetski mediji poput 

Business Insidera i Huffington Posta 

pozivali na naše ekskluzivne članke. Još 

2011. osvojili smo WebFestovu nagradu 

za najbolji regionalni blog – ne tehnološki 

nego općenito”, nabraja 27-godišnji 

Ivan Brezak Brkan. 

Netokracija je od samog početka bila 

čitana u cijeloj regiji. Nakon pokretanja 

redakcije u Sloveniji, nedavno su odlučili 

osnovati redakciju i u Srbiji. Ivan Brezak 

Brkan otkriva da su o srpskom tržištu 

počeli pisati prije nekoliko godina, kada 

su Netokraciju počeli pozivati na konferencije. 

Otkrili su i nekoliko značajnih 

srpskih tehnoloških tvrtki. Među njima 

je i Nordeus, vodeća europska tvrtka za 

razvoj internetskih igara, koju su otkrili 

dok su još imali 35 zaposlenika u Beogradu. 

Službeno izdanje za Srbiju predstavljeno 

je početkom veljače. 

“Zbog praćenja regionalne scene rasla 

nam je publika u susjednim zemljama 

pa smo nakon upoznavanja nekoliko 

odličnih ljudi još bolje počeli pratiti slovensku 

i srpsku scenu. Brzo smo shvatili 

da publika voli članke na svojem jeziku, 

koliko god znala engleski”, pojašnjava 

Brezak Brkan. 

Dok su mnogi portali proteklih go- 

dina padali i u čitanosti i u prihodima, 

Netokracija je rasla jer je bila drugačija 

od svih ostalih. 

Ivan Brezak Brkan pokrenuo je Netokraciju 

u ljeto 2009. kao osobni blog, a 

kaže da je u cijelu priču krenuo uz značajan 

doprinos kolega iz industrije koji 

su i tada kretali, a bavili su se svime - od 

internet marketinga do web dizajna i 

pokretanja vlastitih tehnoloških tvrtki. 

Portal se razvijao i zahvaljujući projektima 

na kojima je Brezak Brkan radio još 

kao student, a radilo se o renomiranim 

tvrtkama poput Vichyja i Hrvatske poštanske 

banke. 

“Tvrtke poput Hrvatskog telekoma, 

Vipneta, Nove TV i Mercatora su pomoću 

naših edukacija, koje smo prvi u regiji 

organizirali za društvene mreže, počele 

razvijati svoje nove digitalne kanale”, 

prisjeća se Ivan. 

U novinarstvo je ušao radeći u poslovnim 

i tehnološkim medijima poput 

Buga, Lidera i TechCruncha. Kao 

savjetnik za digitalni marketing i društvene 

mreže radio je za brendove poput 

Microsofta, Kolektive i Vichyja. Kao 

74 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Osnivač Netokracije Ivan Brezak Brkan, voditeljica prodaje Ivana Sučević, novinarka Tena 

Šojer i Mia Biberović, izvršna urednica na portalu koji se nedavno, nakon otvaranja 

redakcije u Sloveniji, pohvalio i širenjem na Srbiju, gdje je urednik izdanja Marko Mudrinić 

predavač i mentor surađivao je na konferencijama 

i organizacijama Hubraum, 

Seedcamp, Eleven, Shift Split, How to 

Web i drugim, a organizirao je i samostalne 

konferencije RockPaperStartups 

i OMGcommerce. Budući da se bavi 

tehnologijom i digitalnim poslovanjem, 

pomalo iznenađuje završeni studij antropologije 

i sociologije. 

“Još od malih nogu zanimala su me 

računala i igre, a smjer mi je u neku ruku 

odredilo što mi je još zanimljivija od 

igranja bila izrada jednostavnih web 

stranica za klanove - grupe igrača online 

igara. To sam radio još krajem osnovne 

škole. Tada sam shvatio da volim izrađivati 

web stranice i počeo ih dizajnirati, 

no potom sam shvatio da nisam za kodiranje, 

za programera. Naime, zaspao 

sam na prijateljevu tečaju koliko mi je 

bilo zanimljivo”, otkriva Ivan. 

Iako su mu prvi poslovi bili upravo 

izrada web stranica, shvatio je da voli i 

pisati pa je radio za Bug, Mrežu, Plan B i 

DARKO TOMAŠ/CROPIX 

slične stručne časopise. Ispalo je da bolje 

od drugih razumije poslovno-tehnološku 

problematiku nove generacije servisa 

poput Facebooka. Novi iskorak dogodio 

se 2008. godine, kada je pomogao kolegama 

u organizaciji Web.starta, prve 

hrvatske start-up konferencije. Ideja za 

Netokraciju nastala je u trenutku kad 

mu teme o digitalnom poslovanju više 

nisu prolazile na Bugu i Mreži jer se previše 

bavio Facebookom, koji urednicima 

nije bio toliko bitan. Budući da tada nije 

postojala publikacija kojoj su u fokusu 

bile digitalne i web tehnologije, Ivan 

Brezak Brkan odlučio ju je sam stvoriti. 

Instalirao je sustav za upravljanje sadržajem 

WordPress, registratio domenu 

Netokracija - i krenuo. 

“Kako je krenula Netokracija, tako 

sam je trebao i nekako financijski 

opravdati, pa sam počeo komunicirati 

sa sponzorima i natjerao se da im ‘nešto 

prodam’. Ispalo je da mi ide dobro jer je 

prodaja ispala samo nastavak komunikacije 

u kojoj sam se snalazio offline i online. 

Tako sam komunikacijom s tvrtkama 

krenuo i odrađivati ‘komunikacijske’ poslove 

za njih, poput izrade prvog korporativnog 

bloga Microsofta u Hrvatskoj, u 

sklopu najveće regionalmne tehnološke 

konferencije WinDays, kao što sam i postavio 

strategiju komunikacija za prije 

nekoliko godina najveći digitalni hit u 

zemlji - stranicu za grupnu kupovinu 

Kolektiva”, otkriva Brezak Brkan. 

Osim što je uspio pridobiti domaće 

sponzore, njegove su projekte podržali 

vodeći regionalni, pa i svjetski brendovi 

PayPal, Evernote, Nokia, Microsoft, 

HBO. Dobar rezultat s obzirom na to 

da je početni kapital bio tek vlastito 

tipkanje. Netokracija, odnosno MeMe 

Media 2013. godine uspjela je prvi put 

premašiti milijun kuna prihoda, što je 

bio prvi ozbiljan poslovni rezultat. Ivan 

Brezak Brkan suosnivač je i obiteljske 

tvrtke Acumen Connect, koju predstavljaju 

kao prvu hrvatsku content marketing 

manufakturu posvećenu stvaranju 

kvalitetnog sadržaja. 

“Registracija domene i hosting bili su 

simbolične cijene, a najviše sam, zajedno 

s nekoliko kolega, uložio u rad - za 

koji smo bili entuzijastični. Danas nas 

je sedmero stalno zaposlenih. Poslovni 

rezultati itekako su nam dobri za jedan 

medij u regiji, ali naše ambicije mnogo 

su veće od zemlje i regije. Želimo pomoći 

start-upima diljem svijeta, a izvan centara 

interesa za tehnološko poslovanje 

zapadnih zemalja. Imamo pravi pristup, 

još nam preostaje potpuno uskladiti poslovni 

model. Medijima u cijelom svijetu 

nije nimalo lako, ali upravo u toj situaciji 

leži najveća prilika Modni da sudjelujemo popravci: CEO u revoluciji 

medijske prethodnik industrije”, Fred najavljuje 

Daniel Grieder i njegov 

Brezak Brkan. Gehring u newyorškom 

“Što se tiče online Tommy aktivnosti, Hilfiger hrvatske dućanu 

tvrtke prate trendove, ali na žalost mnoge 

- posebice korporacije - na najvišim 

razinama ne shvaćaju što je sve potrebno 

da bi zaista bile digitalne. Struka ima 

premalo utjecaja na povezivanje poslovnih 

i ‘digitalnih’ odluka pa ispada da se 

kapital često troši na redizajniranje web 

stranica, primjerice, umjesto na ulaganje 

u učinkovitije digitalno poslovanje”, 

zaključuje Ivan Brezak Brkan. 


FORBES 

FINANCIJE 

ECB GURA CIJENE 

DIONICA GORE 

OBJAVIVŠI KONTURE QE PROGRAMA, MARIO 

DRAGHI JE NADMAŠIO OČEKIVANJA INVESTITORA, 

OSIGURAVŠI NASTAVAK POZITIVNOG TRENDA KOJI 

EUROPSKE DIONICE GURA NA SAM VRH LJESTVICE 

NAJVEĆIH OVOGODIŠNJIH DOBITNIKA 

P 

rvi ovogodišnji sastanak 

kreatora monetarne politike 

u Frankfurtu već je 

mjesecima unaprijed slovio 

za jedan od najvažnijih 

događaja u 2015. godini, trenutak koji 

bi u znatnoj mjeri mogao odrediti 

sudbinu članica monetarne unije, a 

time posredno i financijskih tržišta 

na globalnoj razini. 

Tragom niza nepovoljno intoniranih 

makroekonomskih indikatora, 

velik je broj investitora siječanj 

doživljavao kao posljednju šansu da 

monetarne vlasti napokon uhvate 

korak s okrutnom realnošću i odlučnije 

reagiraju na problem deflacije 

koji prijeti destabilizacijom Starog 

kontinenta, podsjećajući na fenomen 

dvije izgubljene dekade i neugodne 

posljedice deflatorne spirale što ih 

i dandanas trpi Japan. A onda, opet, 

komplicirani odnosi među suprotstavljenim 

frakcijama unutar Europske 

središnje banke, koje smo detaljno 

raščlanili proteklih mjeseci opisu- 

PIŠE MARIO GATARA 

Brojke Eurostata pokazuju da se deflacija 

pretvara u ozbiljnu prijetnju... 

jući visoke tenzije između, uvjetno 

rečeno, progresivnog i regresivnog 

tabora, učinili su ishod sastanka krajnje 

neizvjesnim. 

Na sreću, Mario Draghi je, kako se 

čini, u međuvremenu uspio iskamčiti 

barem načelnu podršku druge strane, 

obznanivši ambiciozan program 

monetarnog popuštanja (quantitative 

easing) koji je svojom veličinom nadmašio 

očekivanja većine. Konkretno, 

... intenzivirajući pritom i negativan trend 

europske valute 

ECB će u razdoblju od ožujka ove godine 

do rujna sljedeće emulirati već 

viđenu taktiku svojih američkih i japanskih 

kolega, u pokušaju da svježim 

injekcijama likvidnosti udahne život 

posrnulim ekonomijama članica. S 

obzirom na slabašan učinak konvencionalnih 

instrumenata monetarne 

politike, primjena nuklearne opcije 

u obliku QE programa doima se posve 

logičnom korakom, koji bi stvari 

76 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Mario Draghi je 

uspio razveseliti 

tržišta objavivši 

implementaciju 

programa 

monetarnog 

popuštanja teškog 

bilijun eura 

AFP PHOTO / DANIEL ROLAND 


FORBES 

FINANCIJE 

napokon trebao pokrenuti s mrtve 

točke. Barem kada je riječ o makroekonomskim 

kategorijama, jer financijska 

tržišta već godinama iskazuju vidnu naklonost 

aktualnom guverneru. 

I dok se većina promatrača fokusirala 

na brojku od 50 milijardi, Draghi 

je očekivane konture QE programa 

dodatno podebljao, objavivši iznos od 

60 milijardi, koliko će ECB mjesečno 

trošiti na otkup državnih i korporativnih 

obveznica, te sekuritizirane aktive, 

čime će se bilanca središnje banke u 

idućih godinu i pol povećati za otprilike 

milijardu eura te time nadmašiti 

čak i Fed. Barem kad je u pitanju omjer 

bilance (središnje banke) i BDP-a, koji 

je krajem prošle godine u slučaju Feda 

bio nešto ispod 30%. 

Ugodno iznenadivši promatrače, 

Draghi je, bez ikakve sumnje, ulagačima 

servirao prilično kredibilan razlog 

za optimizam, osiguravši nastavak 

pozitivnog trenda na kontinentalnim 

tržištima kapitala te iznova aktualizirajući 

temu siječanjskog broja Forbesa, 

u kojem je najveći prostor posvećen 

upravo programu monetarnog 

stimulansa. 

No, prije toga valja razlučiti nekoliko 

bitnih stvari. Za početak, odluka 

nije donesena jednoglasno i sazdana 

je na kompromisu (očito zaslugom 

“njemačke” struje), zbog kojeg će se 

kupnja državnih obveznica obavljati 

prema specifičnom ključu, ovisno o 

veličini svake pojedine ekonomije. A 

to, pak, znači da će programom u najvećoj 

mjeri biti obuhvaćene obveznice 

najvećih zemalja, poput Njemačke 

i Francuske. 

Na tragu opisanog ključa je i princip 

podjele rizika, jer će prema toj 

formuli u programu participirati sve 

nacionalne središnje banke, čime je 

zadovoljen uvjet njemačke strane koja 

se protivila stihijskom gomilanju 

rizičnijih obveznica (primjerice, grčkih 

ili portugalskih). To jasno svjedoči 

o podjelama unutar Upravnog 

vijeća Europske središnje banke ili, 

u onom lošijem scenariju, navodi na 

zaključak da se ECB na neki način 

priprema za raspad monetarne unije, 

Prinosi na dvogodišnje državne obveznice tri 

tjedna prije i poslije ECB-ova sastanka... 

Kamatne stope na dvogodišnje državne 

obveznice u protekle su dvije godine... 

... reagirali su puno snažnije od kamatnih stopa 

na desetogodišnje obveznice 

... drastično smanjene, baš kao i prinosi na 

desetogodišnje obveznice 

NA PRVI POGLED ZVUČI 

PARADOKSALNO, ALI OBVEZNICE SU 

TIJEKOM MINULIH PET GODINA SVOJOM 

IZVEDBOM UVJERLJIVO NADMAŠILE 

DIONICE; ŠTO SE VIŠE ODMIČEMO OD 

CENTRA PREMA PERIFERIJI, TA SE 

RAZLIKA SVE VIŠE POVEĆAVA 

što na simboličkoj razini evidentno 

nosi određenu poruku, ali je u ovoj 

priči zapravo posve sporedno pitanje. 

Barem za sada. 

A sporedan je, koliko god na prvi 

pogled paradoksalno zvučalo, i kratkoročni 

učinak mjera na ekonomsku 

aktivnost unutar monetarne unije, 

barem iz perspektive financijskih tržišta. 

Jer QE program, u kontekstu 

poticanja gospodarskog rasta, zapravo 

je velika nepoznanica; njime bi se trebao 

osigurati rast kreditne aktivnosti 

banaka, a time posredno i učvrstiti 

mehanizam ključan za poticanje gospodarskog 

rasta. 

Međutim, iz japanskog i američkog 

primjera jasno je da su banke objeručke 

prihvatile QE program kako bi u 

prvom redu sanirale probleme u svojim 

bilancama, a tek potom aktivnije 

servisirale realni sektor. 

Sve to, međutim, iz perspektive 

prosječnog ulagača, na kratki je rok 

gotovo posve nebitno. Puno su važnije 

moguće implikacije za financijska tržišta, 

a proteklih smo godina već imali 

prilike vidjeti da raspoloženje inve- 

78 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

stitora doista ne mora biti u skladu s 

tmurnom makroekonomskom slikom. 

Za to čak ni ne treba ići do New Yorka 

ili Tokija - dokaza ima napretek i 

na Starom kontinentu. Dovoljno je 

pogledati kretanje krivulje prinosa na 

državne obveznice svih godina anemičnoga 

gospodarskog rasta (u najboljem 

slučaju!) i manifestaciju procesa 

konvergencije, na tragu ekspanzivnije 

monetarne politike. Primjerice, u ovo 

vrijeme 2013. godine stopa prinosa na 

dvogodišnje portugalske državne obveznice 

kretala se oko 3,3%, a danas 

ona iznosi samo 0,3%; desetogodišnje 

su obveznice nosile prinos od 6,5%, a 

dvije godine kasnije ta je brojka gotovo 

triput niža. Identičan zaključak nudi i 

kretanje credit-default swapova (CDS), 

odnosno premije za rizik izdavatelja, 

koja se u samo dvije godine prepolovila. 

Portugalska ekonomija za to vrijeme 

nije ostvarila nikakav spektakularan 

rast, niti u znatnijoj mjeri reducirala 

javni dug, no poboljšanje - jer cijena 

obveznica kreće se obrnuto proporcionalno 

stopi prinosa - investitori su 

itekako osjetili. 

U kojoj mjeri? 

Za ilustraciju može poslužiti serija 

agregatnih indeksa koje publicira 

Barclays, a čiji strelovit uspon datira 

od kraja 2011. godine, otprilike od 

dolaska aktualnog guvernera na čelo 

Europske središnje banke. U te četiri 

godine Barclays EMU Govt Aggregate 

indeks, u čiji sastav ulaze obveznice 

članica monetarne unije (različitih 

dospijeća), namaknuo je rast vrijednosti 

od gotovo 40%. 

Usporedbe radi, Dow Jones Euro- 

Stoxx 50 indeks s dionicama najvećih 

europskih kompanija (unutar granica 

EMU) u promatranom je razdoblju 

jedva namaknuo dvoznamenkasti rast, 

na najbolji način pokazujući koliko 

ekonomski indikatori zapravo mogu 

biti irelevantni za financijska tržišta. 

Obveznički indeksi dužnika s periferije 

bilježe još izraženiji rast i mogu se 

ravnopravno nositi s izvedbom dionica, 

što je za konzervativne financijske 

instrumente poput obveznica neuobičajeno. 

Toranj Europske 

središnje 

banke postao 

je mjesto na 

kojem se donose 

odluke ključne 

za sudbinu 

monetarne unije 

SHUTTERSTOCK 

Najavom programa monetarnog popuštanja 

premija za rizik nije se previše pomaknula... 

Zvuči gotovo nevjerojatno, no obveznice su 

unatrag četiri godine nadmašile dionice... 

... no zato su promjene u posljednje dvije 

godine itekako opipljive 

... a superiorna izvedba još više dolazi do 

izražaja na europskoj periferiji 


FORBES 

FINANCIJE 

Da nije samo riječ o specifičnoj 

kompoziciji indeksa, pokazuje i nekolicina 

instrumenata dostupnih malim 

ulagačima; PowerShares obitelj ETN 

proizvoda prikladan je dokaz koji ide 

u prilog potonjoj tezi. 

Naime, od početka 2012. naovamo, 

PowerShares DB Italian Treasury 

ETN u plusu je od gotovo 70%, dok je 

njegov znatno rizičniji rođak, koji u 

svom nazivu sadrži i oznaku 3x (odnosi 

se na trostruki leverage) ubilježio 

spektakularnih 350% rasta. 

Nažalost, dostupnih instrumenata 

koji bi osigurali izloženost europskim 

instrumentima duga još je prilično 

malo, o čemu svjedoči i WisdomTree 

Euro Debt, ETF s relativno ziheraškom 

konfiguracijom aktive koji smo 

također spominjali u izdanju iz kolovoza 

prošle godine, a koji se upravo 

sredinom veljače, zbog niske razine 

likvidnosti, zatvorio. Kao utjeha može 

poslužiti činjenica da je za svojega 

relativno kratkog vijeka ulagačima 

ponudio kakvu-takvu izloženost iznimno 

atraktivnom segmentu financijskih 

tržišta i, što je još važnije, pozitivan 

prinos. 

Međutim, sada se s pravom nameće 

pitanje - koliko dugo stope prinosa 

mogu nastaviti padati? Prema analizi 

koju je objavio Reuters pozivajući 

se na podatke Tradeweba, gotovo 

četvrtina ukupne količine državnih 

obveznica zemalja članica EMU trenutno 

krase negativne stope prinosa 

i u pravilu prestaju biti u tolikoj mjeri 

elastične. Osobito nakon eksplicitnog 

jamstva središnje banke, koja je spremna 

apsorbirati značajnu količinu 

tih istih obveznica. Većina je ulagača 

spremna negdje povući crtu, svjesna 

da je riječ o izvanrednim okolnostima 

u kojima činjenica da su talijanske obveznice 

skuplje od američkih (istog 

datuma dospijeća) nije realan izraz 

potencijalnih rizika. 

Drugim riječima, potencijal rasta 

Ulaganje u talijanske obveznice (putem 

ETF-ova) figurira kao zlatni rudnik... 

Europski burzovni indeksi mogu se pohvaliti 

iznimno uspješnim početkom godine... 

(cijena obveznica) evidentno je ograničen, 

čime se vraćamo na siječanjsku 

analizu i pozitivna američka iskustva. 

Jer tri etape QE programa praktički su 

osigurale Wall Streetu seriju od šest 

godina uzastopnog (i to u prosjeku 

dvoznamenkastog!) rasta vrijednosti 

burzovnih indeksa, a sličan je scenarij, 

čini se, na pomolu i u Europi. Od 2008. 

... dok su zemlje u srcu kontinenta bitno 

kvarile spektakularnu izvedbu 

... osobito kada se uzme u obzir neuvjerljiva 

izvedba od izbijanja globalne krize do sada 

MARIO 

DRAGHI I UTJECAJ 

NA FINACIJSKA 

TRŽIŠTA 

STOPE PRINOSA NA 10-GODIŠNJE 

DRŽAVNE OBVEZNICE 

PRIJE 

MANDATA 

(%) 

DANAS 

(%) 

FRANCUSKA 2,84 0,60 

NJEMAČKA 1,74 0,29 

GRČKA 24,5 9,66 

IRSKA 6,45 1,18 

ITALIJA 6,08 1,62 

PORTUGAL 12,95 2,39 

ŠPANJOLSKA 5,51 1,58 

HRVATSKA 7,71 3,48 

BURZOVNI INDEKSI 

PRIJE 

MANDATA 

DANAS 

PROMJENA 

(%) 

FRANCUSKA 3242,84 4751,95 + 46,5 

NJEMAČKA 6141,34 10923,23 + 77,9 

GRČKA 808,58 859,70 + 6,3 

IRSKA 2724,66 5691,70 + 108,9 

ITALIJA 16830,90 22522,41 + 33,8 

PORTUGAL 2310,12 2354,44 + 1,9 

ŠPANJOLSKA 8954,90 10689,50 + 19,4 

HRVATSKA 1842,63 1751,21 -5,0 

80 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

do 2014. godine prosječan godišnji 

rast portugalskog BVL General indeksa 

iznosi negativnih 4,9%; za Italiju to 

iznosi -5,8%. Čak i kada iz kalkulacije 

izbacimo katastrofalnu 2008. godinu 

i fokusiramo se na proteklo petogodišnje 

razdoblje, prosječan prinos na 

talijanske i portugalske dionice još je 

negativan. 

No, od siječnja ove godine, u nepuna 

dva mjeseca, oba su indeksa, 

ponajprije u iščekivanju poteza monetarnih 

vlasti, namaknula dvoznamenkasti 

rast vrijednosti. Kada tome 

pridodamo i vrlo visoku vjerojatnost 

povećanja ključnih kamatnih stopa u 

SAD-u, koja je bitno ograničila pozitivnu 

izvedbu dionica na Wall Streetu 

u ovoj godini te nimalo uvjerljivu 

izvedbu tržišta u razvoju, Europa bi 

se, zahvaljujući QE programu, čak i 

u uvjetima anemičnog gospodarskog 

rasta, doista mogla pretvoriti u hitdestinaciju. 

I pritom je, barem iz perspektive 

hrvatskih ulagača, gotovo u potpunosti 

lišena valutnog rizika. 

PREVIŠE NEPOZNANICA 

SUKOB ATENE S OSTATKOM MONETARNE UNIJE 

Objektivno gledajući, Grčka investitorima 

nudi najveći potencijal rasta; uz tako visoke 

stope prinosa na državne obveznice te 

relativno jeftino lokalno tržište kapitala, 

izmučeno višegodišnjom agonijom, 

blagotvoran učinak QE programa najviše 

bi se trebao osjetiti upravo u Ateni. Izrazito 

niske valuacije grčkih dionica već su neko 

vrijeme predmet povećanog interesa među 

institucionalnim investitorima.. 

Međutim, stvari su se u posljednjih mjesec 

dana s promjenom vlasti zamjetno zakomplicirale. 

Bitno zaoštrena retorika kojom 

premijer Tspiras i njegov ministar financija 

Varoufakis pritišću svoje njemačke kolege 

nipošto nije naišla na pozitivan odjek financijskih 

tržišta iako je većina promatrača i 

dalje uvjerena da će se u konačnici postići 

nekakav kompromis, a Grčka iskamčiti 

labavije uvjete nove, toliko potrebne 

financijske injekcije. No, zato je malo tko 

spreman u potpunosti odbaciti mogućnost 

onog najgoreg scenarija, u kojem se broj 

članica monetarne unije - smanjuje. Jer i 

druga strana zasad ne odustaje od svojih 

zahtjeva, što je potvrdio i najnoviji potez 

Europske središnje banke, kojim su grčke 

obveznice diskvalificirane kao prihvatljiv 

kolateral za zaduživanje poslovnih banaka. 

Umjesto toga, domaće banke mogu koristiti 

Emergency Liquidity Assistance (ELA), 

program grčke središnje banke težak 68 

milijardi eura, no signal iz Frankfurta već je 

prouzročio popriličnu štetu. Tako Reuters 

navodi, pozivajući se na izvore u vladi, kako 

je u samo nekoliko dana iz grčkih poslovnih 

banaka povučeno depozita u visini gotovo 

pola milijarde eura, zorno oslikavajući nezavidnu 

poziciju vlasti u Grčkoj. 

Čak i kada bi opciju jednostranog izlaska iz 

EMU izbacili iz jednadžbe, ostaje krucijalno 

pitanje tajminga. Jer, nada u pozitivan 

završetak sage već je jednom isprovocirala 

snažan rast vrijednosti burzovnih indeksa u 

Ateni; u razdoblju od lipnja 2012. do ožujka 

2014. godine vrijednost domaćeg ASE 

General indeksa doslovno se utrostručila, 

nakon čega je uslijedio pad od gotovo 50%. 

O obveznicama da i ne govorimo - njihova 

cijena može drastično porasti, no mogućnost 

bankrota, ozbiljnijeg restrukturiranja 

(haircut) ili značajnije odgode datuma 

dospijeća trenutno je ne samo realna nego 

i vrlo vjerojatna. Zbog svega navedenog 

Grčka u očima brojnih ulagača i dalje figurira 

kao nagazna mina koju je zasad možda 

bolje zaobilaziti u širokome luku. 

Stopa prinosa na desetogodišnje grčke državne 

obveznice drastično je pala... 

... no slična je sudbina, na žalost ulagača, 

zadesila i domaće tržište kapitala... 

... učinivši obveznice zamjetno profitabilnijom 

ulagačkom destinacijom 


FORBES 

FINANCIJE 

Optimizam 

koji je donio 

Draghi prelio 

se i na hrvatske 

obveznice 

MILIVOJ KEBER/CROPIX 

PLIMA PODIŽE 

SVE BRODICE 

ZVUČI NEVJEROJATNO, ALI JE ISTINITO - U PROTEKLE TRI GODINE, SMIRIVANJEM 

DUŽNIČKE KRIZE NA EUROPSKOJ PERIFERIJI, HRVATSKE SU OBVEZNICE RASTOM 

CIJENE UVJERLJIVO NADMAŠILE IZVEDBU DOMAĆIH DIONICA 

PIŠE MARIO GATARA 

82 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

K 

ao najnovija članica Europske 

unije i k tome miljama (godinama) 

daleko od monetarne unije, 

Hrvatska je uglavnom prepuštena 

sama sebi i stihiji. 

Nedostatak jasno formulirane strategije 

lako se može nazrijeti iz brojki koje 

opisuju kretanje javnog duga, upućujući 

na trend rasta kojemu se još ne nazire 

kraj, što bi se, pak, trebalo manifestirati 

i u segmentu državnih obveznica. Jer 

ukupan se javni dug od 2010. godine 

naovamo (djelomice i zbog izmijenjene 

metodologije izračuna) gotovo udvostručio, 

a pukotine u državnoj blagajni 

isprovocirale su višekratno smanjenje 

kreditnog rejtinga koji se nedugo nakon 

parlamentarnih izbora našao u "junk" 

kategoriji. U nekim drugim, "normalnim" 

okolnostima, sve navedeno srušilo 

bi cijene hrvatskih državnih obveznica 

i trošak zaduživanja učinilo enormno 

skupim, no u ovoj priči ključnu je ulogu 

odigrao "faktor Mario Draghi". 

Drugim riječima, Hrvatska se okoristila 

činjenicom da plima približno 

jednako podiže sve brodice (bez obzira 

na kvalitetu), unatoč izostanku fokusa 

inozemnih (institucionalnih) investitora. 

Jer prije samo dvije godine, u jeku 

dužničke krize koja je potresala Europu, 

stopa prinosa na državne obveznice 

preskočila je razinu od 7%; riječ je o 

brojci koja figurira kao krajnja granica 

održivosti fiskalne politike i predstavlja 

svojevrsni signal za nadolazeću katastrofu. 

Bilo je to samo nekoliko mjeseci 

nakon što je Mario Draghi preuzeo 

kormilo Europske središnje banke, a 

daljnji razvoj situacije ubrzo je poprimio 

bitno drukčiji, pozitivan predznak, 

kako za zemlje EMU tako i za Hrvatsku. 

Tijekom iduće dvije godine, bez ikakvih 

ohrabrujućih pomaka u kontekstu domaće 

fiskalne politike, stopa prinosa na 

desetogodišnje hrvatske državne obveznice 

doslovno je prepolovljena, a samo 

u ovoj godini smanjena je s početnih 3,8 

na 3,4%, obilato koristeći pozitivan razvoj 

događaja na europskoj periferiji. To 

potvrđuje i usporedba sa zemljom koja 

kontinuirano bilježi pozitivne stope rasta 

i slovi za vrlo perspektivnu ulagačku 

destinaciju, ali ima tu nesreću da se na- 

Stopa prinosa na desetogodišnje hrvatske 

državne obveznice se prepolovila... 

... koji je pritom (u usporedbi s dionicama) 

bilježio i znatno manje oscilacije 

... osiguravši superiornu izvedbu 

obvezničkog indeksa Crobis... 

Usporedba sa zemljama poput Indije možda 

najbolje pokazuje pozitivan utjecaj ECB-a 

U MALO VIŠE OD TRI GODINE CROBEX JE 

IZGUBIO NA VRIJEDNOSTI 5 POSTO, A 

CROBIS, PAK, PORASTAO OKO 15 POSTO 

lazi na - pogrešnom kontinentu. Riječ je 

o Indiji, čije su stope prinosa početkom 

2012. bile otprilike samo 100 postotnih 

bodova iznad hrvatskih, dok ta razlika 

danas, unatoč optimizmu sazdanom na 

izboru nove vladajuće garniture, premašuje 

400 baznih bodova. Sličnih primjera 

ima još, a svi redom pokazuju u 

kojoj se mjeri Hrvatska (ni kriva ni dužna!) 

okoristila geografskim položajem 

i članstvom u Europskoj uniji, itekako 

profitiravši ekspanzivnom monetarnom 

politikom Europske središnje banke. 

Da stvar bude još zanimljivija, pad 

prinosa i rast cijena učinio je ulaganje u 

obveznice superiornijim čak i u odnosu 

na dionice. Od trenutka kada je Mario 

Draghi zasjeo u frankfurtski toranj, 

domaće su dionice, mjereno izvedbom 

Crobexa, zabilježile pad cijene od oko 

5%, dok je Crobis, obveznički indeks 

Zagrebačke burze, u istom razdoblju 

namaknuo rast vrijednosti od oko 15%. 

A nije osobito čest slučaj da konzervativniji 

financijski instrumenti poput 

obveznica svojom izvedbom uvjerljivo 

nadmaše rizičnija ulaganja kao što 

su dionice; navedeni primjer doista je 

okrenuo naglavce odnos rizika i (potencijalnih) 

prinosa. To, naravno, ne znači 

da će očekivana plima, zajedno s izdanjima 

diljem Starog kontinenta, podići i 

hrvatske dionice, ali potonji scenarij donekle 

ipak dobiva na vjerojatnosti. 


JE LI VANGUARD PR 

Izazivač 

kaže da su 

pasivna 

ulaganja 

pomodni 

hir 

PIŠE: WILLIAM BALDWIN 

FOTOGRAFIJE: 

MATT FURMAN ZA FORBES 

84 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

John Bogle, gorljivi 

zagovornik pasivnih 

ulaganja, i James Grant 

(na stranici lijevo), koji 

vjeruje u suprotno 

EVIŠE USPJEŠAN? 


NAJBOLJI UZAJAMNI FONDOVI 

Vrijeme je kao stvoreno za prodaju udjela 

indeksnih fondova, onih automatski formiranih 

portfelja koji oponašaju izvedbe 

dioničkih ili obvezničkih indeksa. Menadžerima 

aktivnih fondova teško je 

nadmašiti izvedbe burzovnih indeksa, a 

još teže nagovoriti štediše da im povjere svoj novac. Vodeći 

operater indeksnih fondova Vanguard Group uspijeva 

privući 57% dolara usmjerenih u fondove. To je svakako 

trijumf za Vanguard i čovjeka koji ga je stvorio, Johna C. 

Boglea, ali… Je li moguće da se pretjeralo s ulaganjima u 

indeksne fondove? 

Ovo provokativno pitanje postavlja James Grant na stranicama 

svog malog, ali utjecajnog glasila za investitore 

Grant’s Interest Rate Observer. Teorije ulaganja kreću se 

ukrug, tvrdi Grant: tržišni hitovi pretvaraju se u kratkotrajne 

trendove, a ovi u promašaje. Pametni se klade protiv 

trenda. 

Godine 1972. ulagači su se prekrcali dionica glamuroznih, 

takozvanih Nifty Fifty kompanija (Avon, Polaroid…) 

koje su navodno trebale rasti do u beskraj. Deset godina 

potom panično su bježali od državnih obveznica, propustivši 

dvoznamenkaste prinose. Godine 1999. pretjerali su 

s dionicama internetskih kompanija. A sada su mase možda 

previše zaljubljene u pasivna ulaganja, kaže Grant, što 

menadžerima aktivno upravljanih fondova pruža priliku 

da pronađu podcijenjene papire, nadigraju tržište te sebi i 

svojim klijentima zgrnu bogatstvo. 

Besmislica, odgovara Bogle, još uvijek najstrastveniji 

zagovornik pasivnih ulaganja premda je od osnivanja 

Vanguarda proteklo 40 godina. Indeksni fond, kaže, može 

neprestano rasti uz sitne prilagodbe portfelja, čime se 

izbjegavaju ne samo naknade za upravljanje, nego i gubici 

zbog osciliranja spreada ponude i potražnje, kao i brokerske 

provizije i takse. Prosječni ulagač u aktivno upravljani fond 

godišnje gubi 2,3% imovine plaćajući naknade i troškove, 

računa Bogle u svom prošlogodišnjem članku za Financial 

Analysts Journal, a čak 3% ako je riječ o oporezivom računu. 

Taj trošak će izbjeći svatko tko uloži u indeksni fond, koji 

košta 0,1% godišnje. Mudrost tog poteza, kaže Bogle, nimalo 

ne umanjuje činjenica da su ga povukli i mnogi drugi. 

Grant (68), autor nekoliko povijesnih knjiga, izlaže pak 

dugu povijest tržišnih manija i panika, savjetujući pritom 

koje nepoznate dionice kupiti, a koje obveznice izbjeći. 

Analiza je protkana sarkastičnim komentarima, primjerice: 

“[Dogodila se] rijetko viđena eksplozija traganja za smislom 

života na Wall Streetu (zasad nije pronađeno ništa).” Tražeći 

povijesnu analogiju za popularnost indeksnih fondova, 

Grant pita: “Je li John Bogle današnji Peter Lynch?”. Lynch 

je bio zvijezda fondovskog buma tijekom 1980-ih, no kada 

su rojevi malih ulagača otkrili njegov Magellan Fund (a 

Lynch napustio kormilo), prinosi su splasnuli. 

Grant se instinktivno protivi svemu popularnom: “Ja 

možda nisam popularni investitor, ali jesam žestoki protivnik 

trendova.” Dvije godine prije propasti Lehman Brothersa 

pozivao je svoje čitatelje, većinom profesionalne investitore, 

da se riješe hipotekarnih obveznica i uz njih vezanih 

jamstvenih papira. Krajem 2008. išao je još snažnije protiv 

struje savjetujući povratak u te omražene vrijednosnice. 

Oponiranje, međutim, ne pali uvijek. Lani, na primjer, Grant 

je naveliko zagovarao ulaganje u Putinov Gazprom. 

Kad Vanguard zapovjedi ulaganje u fond koji izvedbom 

oponaša tržišne rezultate posrnulog General Motorsa, protivnik 

trendova jednostavno se mora kladiti u suprotno. 

Ipak, popularnost indeksnih fondova nije nimalo jednostavno 

pretvoriti u teoriju o pretjerano traženim dionicama. 

Grant sugerira da ulogu nekadašnjih 50 danas igra 500 “veličanstvenih” 

s najpoznatijeg Standard & Poor indeksa. 

Zvuči uvjerljivo. Prošle je godine S&P 500 izvedbom 

nadmašio većinu aktivno upravljanih fondova. Naivni ulagači 

kupuju jučerašnje dobitnike. Možemo pretpostaviti da 

takvi ljudi u ovom trenutku pretjeruju s kupnjom indeksnih 

fondova vezanih uz S&P 500. No, je li pošteno za tu grešku 

optuživati koncept indeksnog fonda? Pasivni fondovi više se 

NAJPOVOLJNIJI ETF-ovi 

Ovo su najjeftiniji široko diverzificirani ETF-ovi u pojedinim kategorijama imovine. Trošak predstavlja kumulativni učinak omjera rashoda, 

spreadova ponude i potražnje te odstupanja (ponekad vrlo velikih) od iznosa naknada za posuđene vrijednosne papire. Odnosi se na 

10.000 USD uloženih na 10 godina. 

IMOVINA TROŠAK U 

(MLRD. USD) 10 GODINA 

IMOVINA TROŠAK U 

(MLRD. USD) 10 GODINA 

DIONICE VELIKIH KOMPANIJA 

SCHB SCHWAB US BROAD MARKET $4,7 $48 

VTI VANGUARD TOTAL STOCK MARKET 50,6 57 

SCHX SCHWAB US LARGE-CAP 3,8 65 

DIONICE MANJIH KOMPANIJA 

IWM ISHARES RUSSELL 2000 27,9 -82 

SCHA SCHWAB US SMALL-CAP 2,3 -35 

IJR ISHARES CORE S&P SMALL-CAP 14,5 -19 

MEĐUNARODNE DIONICE 

VEA VANGUARD FTSE DEVELOPED MARKETS $23,9 $82 

VXUS VANGUARD TOTAL INTERNATIONAL STOCK 3,4 120 

SCHF SCHWAB INTERNATIONAL EQUITY 2,8 126 

OPOREZIVE OBVEZNICE 

SCHZ SCHWAB US AGGREGATE BOND 1,3 94 

AGG ISHARES CORE US AGGREGATE BOND 23,9 131 

BND VANGUARD TOTAL BOND MARKET 26,8 132 

IZVORI: MORNINGSTAR; BLOOMBERG; FORBES; PRODAVATELJI FONDOVA 

86 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

ne ograničavaju na oponašanje indeksa S&P 500. Vanguard 

danas nudi i udjele u fondu koji pokriva cjelokupno tržište 

te uz 500 najvećih prati i 3300 dionica manjih kompanija. 

Ako vam se onih 500 čini malo previše “veličanstvenima”, 

možete uložiti u sve drugo osim u njih: neki indeksni fondovi 

pokrivaju samo srednje i male kompanije. 

Što će vam, dakle, spasiti mirovinu? Aktivno upravljani 

fond poput Magellana? Indeksni fond širokog zahvata? 

Usko specijalizirani indeksni fond? Smatrajte se sretnim što 

su vam indeksni fondovi uopće dostupni. Indeksiranje za 

malog ulagača postoji samo zato što je John Bogle najuren 

sa svog prvog važnijeg radnog mjesta. 

Bogle se uspeo u vrh javno trgovanog društva za upravljanje 

imovinom koje je vodilo mješoviti, konzervativno 

sastavljeni Wellington Fund. Napravio je krupnu grešku. 

Ganjajući izvedbu, spojio je to društvo s operaterom fonda 

koji je kupovao spekulativne dionice. Kada je burzovni 

slom 1973.-74. zbrisao popularne dionice, odbor direktora 

Wellington Managementa izglasao mu je otkaz. S 44 godine 

i šestero djece koju je trebalo hraniti, Bogle je osim posla 

izgubio i zdravlje. Desetak je puta morao u bolnicu zbog 

bolesti srca. Liječnik mu je predvidio još samo nekoliko godina 

života, ali on nije poslušao njegov savjet da se povuče 

u mirovinu na more. 

Spas je donijela neobična pravna struktura investicijskih 

fondova. Prema američkom zakonu, fond mora imati odbor 

čiji se članovi brinu o interesima ulagača. Ti navodno neovisni 

odbori uglavnom samo odobravaju raspodjelu naknada 

i ostale prijedloge društva za upravljanje fondovima, no zna 

se dogoditi da poneki pokaže i nešto samosvijesti. 

Dan nakon poraza na sastanku nadzornog odbora Wellington 

Managementa, Bogle je odboru za upravljanje 

fondovima iznio radikalan prijedlog: da direktori predaju 

upravljanje imovinom novom društvu koje bi bilo u uzajamnom 

vlasništvu udjeličara. Nije ih uspio uvjeriti, ali 

je nakon sedam mjeseci pregovora ipak nešto postigao. 

Dopustili su mu da osnuje novi subjekt, Vanguard, koji će 

obavljati uredske poslove za Wellingtonove fondove - voditi 

računovodstvo, obavljati kupnje, isplate i slično. Wellington 

Management posvetit će se glamuroznijem dijelu posla, 

odabiru dionica. 

Isprva se činilo da je Vanguard samo nevažan Wellingtonov 

administrator, no Bogle je uspio preokrenuti taj odnos. 

Budući da je nadzirao fondove, Wellington je zapravo bio 

podizvođač. Bogle je to iskoristio da ga pobijedi cjenikom 

za odabir dionica. Danas se hvali da je Vanguard s godinama 

uspio smanjiti 104 naknade za fondove kojima upravljaju 

Wellington i drugi vanjski menadžeri. 

Vanguard se osamostalio 1975. godine, odabravši za sjedište 

Valley Forge u Pennsylvaniji. Imali su 28 zaposlenika i 

do kraja te godine već 1,8 milijardi dolara pod upravljanjem. 

Kao uzajamni fond bili su, i još su uvijek neobična pojava u 

fondovskoj industriji. Njihovi konkurenti redom su profitne 

tvrtke. Neki su u privatnom vlasništvu, primjerice Fidelity 

(Wellington Management privatiziran je nedugo poslije razlaza 

s Vanguardom), drugi kotiraju na burzi (BlackRock), a 

treći su podružnice osiguravajućih društava (Pimco). 

Vanguardovi klijenti ne mogu sudjelovati u donošenju 

operativnih odluka, ali (nakon izvjesnog izdvajanja za rezerve) 

uživaju u prihodu oslobođenom visokih naknada 

za upravljanje. Sjedište tvrtke i većina zaposlenika, kojih je 

sada 14.200, preselili su se u obližnji Malvern, ali je Valley 

Forge zbog revolucionarnog prizvuka i dalje dio Vanguardove 

mail-adrese. 

Osporavanje modela profinih fondova bilo je prvi dio Bogleova 

prevrata. Drugi je uslijedio iduće godine, potpunim 

izbacivanjem stručnjaka za odbir dionica: novi će fond posjedovati 

dionice kompanija s indeksa S&P 500 razmjerno 

njihovoj tržišnoj vrijednosti. 

Isprva je Vanguard Index 500 bio promašaj. Ulagači su 

imali na izbor stotine dioničkih fondova, a svaki ih je mamio 

mogućnošću golemih prinosa. Koga bi uopće mogao 

privući zajamčeni prosjek? Bogle se, međutim, u govorima, 

knjigama, člancima i televizijskim emisijama nastavio zalagati 

za indeksiranje. Obraćenik je najgorljiviji vjernik, a 

ovaj se duboko kajao zbog odluke da u Wellington dovede 

menadžere visoko rizičnih fondova. 

Indeksiranje se temelji na besplatnom iskorištavanju 

skupih tržišnih analiza koje su napravili drugi. Neka se 

bikovi i medvjedi tuku oko Netflixa: poslije bitke dionicom 

se trguje po 319 dolara. Ne možete biti sto posto sigurni u 

zaradu ako je kupite, no imate prilično razloga vjerovati da 

STRUČNJACI ZA UPRAVLJANJE 

NOVCEM 

Ovo su neke od mnogih javno trgovanih tvrtki i poslovnih 

partnerstava koji upravljaju portfeljima. Kurzivom su označeni 

oni koje je preporučivao Grant’s Interest Rate Observer. 

OZNAKA KOMPANIJA CIJENA CIJENA/ VRIJED./ 

ZARADA IMOVINA 1 

AMG AFFILIATED MANAGERS GROUP $202 26 2,2% 

APO APOLLO GLOBAL MANAGEMENT 2 23 16 NM 3 

BLK BLACKROCK 347 18 1,8 

BX BLACKSTONE GROUP 34 13 NM 3 

EV EATON VANCE CORP. 39 16 1,7 

FII FEDERATED INVESTORS 4 32 22 1,0 

FNGN FINANCIAL ENGINES 35 52 1,5 

FIG FORTRESS INVESTMENT GROUP 2 8 5 6,5 

IVZ INVESCO 37 16 2,7 

JNS JANUS CAPITAL GROUP 17 22 1,8 

KKR KKR 1 23 14 NM 3 

TROW T. ROWE PRICE GROUP 83 19 2,7 

WDR WADDELL & REED FINANCIAL 2 45 12 2,5 

WETF WISDOMTREE INVESTMENTS 15 30 4,7 

1 

VRIJEDNOST BIZNISA PREMA IMOVINI POD UPRAVLJANJEM; 2 DIONICE A KLASE; 

3 

NEVAŽNO; PRETEŽNO PRIVATE EQUITY TVRTKA; 4 DIONICE B KLASE. 

IZVOR: FACTSET 


IMOVINA VANGUARDOVIH FONDOVA 1 PROSJEČNA STOPA RASHODA 1 

NAJBOLJI UZAJAMNI FONDOVI 

MASE LOVACA NA NISKE CIJENE… 

OD VREMENA KADA JE JOHN BOGLE OSNOVAO VANGUARD, 

IMOVINA POD UPRAVLJANJEM VRIJEDNOŠĆU JE ZA 400 PUTA 

NADMAŠILA INFLACIJU 

…PROFITIRAJU OD EKONOMIJE RAZMJERA 

TROŠKOVE SVOJIH KLIJENATA VANGUARD JE SVEO NA PETINU 

TROŠKOVA NASLIJEĐENIH IZ 1974. GODINE 

1 FONDOVI U SAD-u, U MILIJARDAMA DOLARA (USKLAĐENO S VRIJEDNOŠĆU USD U 2014.); DIONIČKA KLASA ETF-ova 

UKLJUČENA. IZVORI: VANGUARD GROUP; BUREAU OF LABOR STATISTICS 

1 PROSJEK USKLAĐEN S VRIJEDNOŠĆU IMOVINE; BROJKA ZA 1974. ODNOSI SE NA WELLINGTONOVE FONDOVE IZ 

VREMENA PRIJE IZDVAJANJA VANGUARDA IZVORI: WIESENBERGER; LIPPER; VANGUARD. 

je 319 dolara poštena cijena za srećku lutrije zvane filmska 

industrija. 

Aktivno upravljani fond lako će nadmašiti izvedbu tržišta 

u pojedinoj godini. Veliku ulogu pritom igra i sreća. No 

tijekom desetljeća zakon prosjeka pobjeđuje sreću, a troškovi 

progutaju velik dio dobitka što su ga svojim umijećem 

postigli menadžeri fondova. Pogledajte što se dogodilo fondovima 

koji su proteklih 20 godina ulagali u dionice velikih 

američkih kompanija. Prema Morningstaru, od 1. siječnja 

1995. izbor je uključivao 1105 mogućnosti (računajući svaku 

klasu dionica zasebno). Od tog mnoštva preživjelo je njih 

491, a od preživjelih samo je 151 izvedbom nadmašio S&P 

indeksni fond. Izgledi za veliki dobitak možda su vam 50:50 

ako u aktivno upravljani fond ulažete tijekom vrlo kratkog 

razdoblja. Desetljeća te izglede svode na 1:7. 

S vremenom je Bogle privukao sljedbu nalik na kult (fanatični 

pristaše okupljeni u skupinu Bogleheads imaju internetski 

forum i konferenciju). Vanguard i drugi proširili 

su koncept indeksiranja na sektorske dionice, obveznice i 

strane vrijednosne papire. Vanguard ima 20 milijuna klijenata, 

a imovina pod upravljanjem premašuje tri bilijuna 

dolara, uključujući mali dio u inozemstvu. 

Dva od tri ova dolara uložena su u indeksne fondove. 

Jeftini Vanguardovi fondovi, kaže Bogle, štedišama godišnje 

uštede 18 milijardi dolara samo na troškovima. Manji 

rashodi mogu značiti i stotine tisuća dolara više na nekom 

debljem računu individualne mirovinske štednje. 

Zbog slabog srca Bogle je prije 19 godina prestao upravljati 

Vanguardom. Nakon dugog čekanja, podvrgnuo se transplantaciji 

srca u philadelphijskoj bolnici. “Donor je imao 26 

godina. Znači, ja sada imam 45”, kaže s umjerenim zanosom 

u 85. godini života. Propovijeda i dalje uobičajeno energično, 

ali i dogmatski. U inačici indeksnih fondova kakvi se sada 

prodaju (s višim naknadama i ne kod Vanguarda) kompanije 

se ne procjenjuju prema tržišnoj vrijednosti, već prema prihodima 

od prodaje, knjigovodstvenoj vrijednosti ili zaradi. 

Bogle to smatra herezom. 

Dopustiti javno trgovanim korporacijama da vode fondove 

po njegovu je mišljenju zlo. Od upravitelja tih fondova 

očekuje se da povećaju naknade kako bi maksimizirali dobitak 

za dioničare korporacije, ali da ih istodobno i smanje 

kako bi pomogli udjeličarima u fondu. “Ne može se služiti 

dvojici gospodara”, kaže Bogle. 

Novac koji se slijeva u Vanguard daje mu, čini se, za pravo, 

no postoje i razlozi za raspravu. Aktivno upravljani fondovi, 

teoretizira Grant, s poslovima gube i novac za skupe naknade 

analitičarima poslovanja kompanija. Stoga će pasti i 

učinkovitost tržišta dionica. Cijena Netflixa udaljit će se od 

fer vrijednosti. 

To, međutim, aktivnim investitorima neće olakšati odabir 

dionica. Uzevši u cjelini, oni prosječni tržišni prinos (prije 

odbitka troškova) moraju zaraditi. Pasivni su igrači sigurni 

da će isti povrat jednostavno dobiti (prije odbitka njihovih, 

znatno nižih troškova). Svaki od ta dva povrata zadržava 

svoj identitet, bez obzira na to koliko će aktivnih investitora 

opstati. “To nije teorija. To je matematička činjenica”, kaže 

Gus Sauter, umirovljeni šef investicija u Vanguardu. 

No manja učinkovitost podrazumijeva da će za ulagače 

koji ne igraju na indekse znanje biti važnije od sreće. Možda 

će lakše pronalaziti stručnjake za upravljanje novcem koji 

znaju ostvariti visoke prinose. Da bi se to postiglo, potrebno 

je, naravno, da dovoljan broj žrtava (individualnih investitora?) 

ostane ispod razine prosječnog prinosa. 

Debata Bogle - Grant nastavlja se na proljeće. Dvojac 

će se suočiti na Grantovoj konferenciji za voditelje hedge 

fondova i druge s visokim obračunskim troškova (cijena 

ulaznice 2150 USD). Možete se kladiti na obojicu: 95% 

novca stavite u najjeftiniji indeksni fond koji možete pronaći 

(vidi tablicu “Najpovoljniji ETF-ovi”), a 5% povjerite 

stručnjacima za upravljanje novcem poput onih iz druge 

priložene tablice. Ne morate vjerovati u njihove božanske 

moći; dovoljno je da vjerujete kako neće ostati bez klijenata. 

Zao ili ne, biznis profitnog upravljanja novcem prilično 

je profitabilan. 

88 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

MARKET MAKER 

MARIO GATARA 

Opsjednutost svjetskih medija (barem onih poslovnih) zbivanjima u 

Frankfurtu i New Yorku teško je dočarati u dovoljnoj mjeri; Janet 

Yellen i Mario Draghi ispadaju kao iz paštete. Ovaj potonji uglavnom 

je oprezan i zabrinut, a Janet djeluje opuštenije, makar je pred 

njom jednako zahtjevan zadatak. U svijetu financija, američke i europske 

monetarne vlasti očito diktiraju tempo i intonaciju svake rasprave, dok su 

ostali uglavnom na margini. I u tom kontekstu pomalo otrežnjujuće djeluje 

opaska s Twittera, naslonjena na tekst o sukobima u Libiji i vijest da su pobunjenici 

zauzeli zgradu središnje banke u Bengaziju. U posvemašnjoj oskudici 

provjerenih vijesti iz Libije, autorima teksta u New York Timesu ostaje samo 

nagađati koliki su dio kolača tom akcijom pobunjenici zgrabili, jer libijska 

središnja banka, jedan od posljednjih stupova stabilnosti zemlje uvučene u 

kaos, raspolaže deviznim pričuvama od oko sto milijardi dolara. 

A opaska koja se nekako provukla kroz šumu komentara na društvenim 

mrežama može poslužiti kao podsjetnik da nisu samo Yellen i Draghi ti 

koji imaju problema u svijetu kreatora monetarne politike. Kao što je svima 

poznato, švicarska središnja banka već je izvjesila bijelu zastavu, naprasno 

odustavši od obrane tečaja domaće valute, a krajem siječnja financijska su 

tržišta zatekli i njihovi kanadski kolege, posve neočekivano objavivši odluku 

o smanjenju kamatnih stopa. Umjesto očekivane suzdržanosti i unatoč 

nagađanjima analitičara da bi već krajem ove godine ključne kamatne stope 

mogle krenuti uzlaznom putanjom, dramatična korekcija cijena sirove nafte 

odvukla je Bank of Canada u suprotnome smjeru, isprovociravši smanjenje 

(prvo od travnja 2009. godine) kamatnih stopa (sa 1 na 0,75%), pri čemu 

je mogućnost značajnijeg usporavanja pozitivnog trenda BDP-a odigrala 

ključnu ulogu. 

Prikriveni valutni rat 

Lista središnjih banaka koje svojim potezima 

nastoje umanjiti atraktivnost vlastitih valuta 

sa svakim je danom sve duža i najavljuje 

bespoštedan rat na deviznom tržištu 

Danska, Švedska, 

Kanada, Singapur, 

Indija... popis zemalja 

koje aktivno sudjeluju 

u valutnom ratu 

sigurno će se već u 

bliskoj budućnosti 

povećavati 

Slučajno ili ne, vijest iz Kanade 

stigla je samo dan uoči ključnog 

sastanka Europske središnje banke. 

Dan prije toga, potez je povukla 

danska središnja banka, naslućujući 

najavu QE programa za zemlje 

Europske monetarne unije. Doduše, 

Danska je u specifičnoj poziciji 

jer se obvezala održavati stabilnim 

tečaj domaće krune u odnosu na 

euro, što je ujedno bio razlog da 

središnja banka u samo mjesec dana 

čak tri puta donese odluku o snižavanju 

ključnih kamatnih stopa. Cilj te rafalne paljbe 

očito je izbjegavanje švicarskog scenarija i 

sprečavanje značajnije aprecijacije domaće 

valute, a to je vjerojatno bilo na umu i kreatorima 

monetarne politike u Ottawi. I zasigurno 

se vrzma po glavi njihovim švedskim i norveškim 

kolegama jer bi program monetarnog 

popuštanja što ga je Draghi netom obznanio 

na euro mogao djelovati poput utega, dovodeći 

brojne kompanije koje svoje proizvode 

plasiraju u Eurozoni u prilično nezgodan položaj. 

Uostalom, nakon intenzivne korekcije 

cijena roba, zadnje što kanadskim rudarima, 

norveškim naftnim kompanijama ili danskim 

poljoprivrednicima treba je aprecijacija domaće 

valute. Odatle i neočekivano smanjenje 

švedskih kamatnih stopa u veljači, uz simultano 

iniciranje vlastitog QE programa, kao 

i jednako neočekivano spuštanje kamatnih 

stopa u produkciji indijske središnje banke. 

Drugim riječima, na djelu je prikriveni 

valutni rat u kojem, manje ili više aktivno, sudjeluju 

svi, od Tokija i Singapura do Ottawe. 

Jedna od rijetkih iznimaka je Fed, čiji dužnosnici 

zasad ignoriraju zbivanja na deviznom 

tržištu, zbog čega dolar od počeka godine, 

izuzimajući švicarski franak, bilježi rast vrijednosti 

u odnosu na svoje zvučnije rivale. I 

time bitno olakšava pozicije inozemnih investitora 

na Wall Streetu jer, i uz slabašne pozitivne 

pomake cijena dionica, napredovanje 

dolara efektno podebljava equity pozicije u 

portfelju. No, pravo je pitanje koliko dugo 

Fed može stajati po strani? Naime, dolar raste 

na krilima očekivanja o skorašnjem povećanju 

kamatnih stopa (možda već u lipnju), no 

snaga domaće valute može uspješno neutralizirati 

inflatorne pritiske i navesti monetarne 

vlasti da pričekaju s podizanjem kamatnjaka. 

A to, pak, znači potpuno otvoren valutni rat 

u kojem je sve moguće. Pa i rast vrijednosti 

eura, koliko god se takav scenarij u ovome 

trenutku činio nezamislivim. 


FONDOVI I TRŽIŠTA 

IVA BIONDIĆ PARAĆ 

Optimizam volatilnog tržišta 

Na dobitku su i domaći dionički fondovi 

sa skromnijom imovinom, koji bilježe 

dvoznamenkaste prinose 

Tržišta kapitala posljednjih su tjedana bila volatilnija s obzirom na to 

da je počela sezona objave godišnjih financijskih izvještaja, a podaci 

o rastu američkoga gospodarstva i oporavku članica EU još su više 

potpirili optimizam. Europska su tržišta potporu pronašla i u najavi 

Europske središnje banke (ECB) da će početi s otkupom državnih 

i privatnih obveznica kako bi potaknula inflaciju i rast gospodarstava EU. 

Program bi trebao započeti u ožujku i trajati sve dok se inflacija ne vrati na 

održivu razinu, a zaključno s prosincem 2016. godine. Do 17. veljače najveći 

je rast zabilježio njemački dionički indeks DAX, od 11 posto, dok londonski 

FTSE bilježi solidnih 5 posto. Američki indeksi Dow Jones Industrial te S&P 

500 bilježe 1, odnosno 2 posto rasta, a tehnološki NASDAQ 3 posto. Crobex, 

dionički indeks Zagrebačke burze, i dalje je na razinama s kraja godine. 

No, prinosi koje bilježe domaći dionički fondovi u ovoj su godini i viši, 

a dio se može opravdati i značajnijim uplatama koje dižu prinose fondova 

sa skromnijom imovinom povjerenom na upravljanje, pa tako na ljestvici 

dobitnika koji već sada bilježe dvoznamenkaste prinose prevladavaju oni 

skromnije imovine, uz iznimku ZB euroaktiva (265 milijuna kuna), te NE- 

TA Global Development (40 milijuna kuna). Zaključno sa 16. veljače, tek 

nekolicina fondova titra oko nule dok su većini prinosi obojani u zeleno. 

Štoviše, neki od fondova već sada, nakon samo mjesec i pol, bilježe visoke 

dvoznamenkaste prinose; FIMA Equity 16 posto, NETA Global Development 

13 posto, Ilirika BRIC i KD Nova Europa po 12 posto, a prinos od 10-ak posto 

bilježe sektorska KD Energija, Ilirika Azijski tigar i ZB euroaktiv. 

Za kunske FIMA Equity, vrijedne skromnih 16-ak milijuna kuna, pretpostavlja 

se da se dio rasta može pripisati značajnijoj uplati (ili uplatama). U 

prosincu 2014. godine taj je fond upravljao sa 15 milijuna kuna, s time da su 

novac i novčani ekvivalenti činili ni 2 posto portfelja, a siječanj je dočekao 

s imovinom od 15,8 milijuna kuna te više od 12 posto portfelja u novcu i 

novčanim udjelima. Inače, 85 posto imovine tog fonda čine dionice kojih je 

Europska su tržišta 

veliku potporu 

pronašla u najavi 

ECB-a da će krenuti 

sa snažnim otkupom 

državnih i privatnih 

obveznica 

velika većina od hrvatskih izdavatelja. 

U prvih deset ulaganja nalaze 

se uglavnom domaće turističke dionice, 

a ulaganje u najstariji domaći 

dionički fond, KD Victoriju, iznosi 

čak 5 posto njegove imovine. 

NETA Global Development dočekao 

je kraj siječnja s imovinom 

vrijednom 40 milijuna kuna, što je 

5 posto više nego prethodnog mjeseca. 

Više od 45 posto portfelja tog fonda 

bilo je izloženo tržištu SAD-a (u prosincu 

2014. samo 38 posto), slijede tržišta bivše 

Jugoslavije (ukupno 22 posto portfelja) te 

tržišta razvijenih zemalja članica EU. U odnosu 

na mjesec prije, ovaj je fond povećao 

izloženost energetskom sektoru sa 16 na 

25 posto, a udjel potrošačkog necikličkog 

sektora smanjio se sa 18 na 16 posto. 

Imovinom patuljak, Ilirika BRIC, kako 

već ime daje naslutiti, ulaže u vrijednosnice 

izdavatelja s područja Brazila (15 posto portfelja), 

Rusije (10 posto portfelja), Indije (15 

posto portfelja) i Kine (46 posto portfelja) 

te je krajem siječnja imao 55 posto imovine 

u dionicama, 35 posto u američkim depozitarnim 

zapisima (tzv. ADR-ovima, american 

depositary receipt) te 6 posto u globalnim 

depozitarnim zapisima (tzv. GDR-ovima, 

global depositary receipt). Nekoliko puta 

veća KD Nova Europa, vrijedna 20-ak milijuna 

kuna, krajem siječnja imala je trećinu 

imovine alociranu u vrijednosnice ruskih 

izdavatelja, slijedile su vrijednosnice izdavatelja 

EU s udjelom od 25 posto te hrvatske 

vrijednosnice, čiji je udjel iznosio 21 posto. 

Prema vrsti imovine fonda, struktura se gotovo 

nije mijenjala u odnosu na mjesec prije, 

pa je 80 posto imovine bilo alocirano u dionicama, 

a čak 15 posto u novcu i novčanim 

ekvivalentima, dok su ostalih 5 posto činili 

udjeli u drugim investicijskim fondovima. 

Najveći fond među navedenim dobitnicima, 

ZB euroaktiv, krajem siječnja imao je 

95 posto imovine uložene u dionice, s tim 

da su podjednak udjel, od 18 posto, činili 

sektor zdravstva i financijske industrije, 

dok su sirovine, osnovna potrošačka roba 

i industrijski proizvodi činili oko 11 posto 

portfelja. Prema valutnoj izloženosti, taj je 

fond imao 50-ak posto portfelja u eurima, a 

petinu u švicarskim francima, što objašnjava 

rast njegove vrijednosti u promatranom 

razdoblju. 


CITYLINE 

ANA MUHAR — LONDON 

Upravljanje očekivanjima 

uoči isplate bonusa 

Investicijskim bankama u Londonu širi se novi trend. Šefovi za njim posežu 

s oduševljenjem - to je expectations management, izvježban do izvrsnosti 

Dame i gospodo, hvala vam što 

ste proveli dva dana na ovom 

seminaru umjesto da zarađujete 

novac na svojim radnim 

mjestima ili se posvetite svojim obiteljima. 

Vaše sudjelovanje se duboko uvažava 

iako se nadam da niste slušali naša 

izlaganja s previše zanimanja jer će u 

idućih nekoliko dana većina vas dobiti 

otkaz. A sada uživajte u druženju uz 

sashimi i vintage šampanjac!” 

Ovo nisu točne riječi pozdravnoga 

govora predsjednika uprave jedne europske 

banke, ali odgovaraju sadržaju 

koji su čuli njegovi djelatnici. Poslije 

dva duga dana suspregnutog zijevanja i 

kurtoaznih razmjena posjetnica, sedam 

stotina brokera, tradera i njihovih šefova 

i šefića okupilo se u dvorani jednog pariškog 

hotela i zbunjeno pružalo svoje 

čaše posluzi koja ih je punila žutim mjehurićima. 

Nitko se nije usudio pitati je li 

točno ono što su između redaka čuli, tako 

da su neizgovorena pitanja ostala u zraku. 

Rezanje troškova. Smanjenje timova. 

Teška vremena. Neizvjesna budućnost. 

Jer, inzistirati na značenju najavljenih 

pojmova značilo bi pokazati strah. 

A u Cityju strah se nadaleko namiriše, 

zato ga se suspreže iza krutih odijela i 

parfema s potpisom. Neupućeni promatrač 

bez dvojbe bi zaključio da se u 

Cityju nitko ne boji. 

Baš naprotiv, glavno oružje Cityja 

danas je strah. Poput sovjetskih špijuna, 

šefovi banaka više ne tragaju za vrlinama, 

nego za slabostima, hvataju se za 

njih da bi ih mogli izvući u trenucima 

kada stignu naredbe za smanjenje timova. 

Sa 700 na 400, sa 400 na 120, sa 

120 na 75, žali mi se jedan bankar. To 

znači da je u protekle dvije godine sjeo 

licem u lice sa 665 djelatnika i objavio 

im da od sutradan više nemaju radno 

mjesto. Epidemija smanjenja pojedinaca 

iz redova tzv. proizvođača, kako bi 

se ustupilo mjesto ljudskim resursima 

i raznim nametnutim kontrolorima, toliko 

se proširila da je ušla u pore Cityja i 

promijenila bankarski mentalitet. 

Nekoć je bankare bilo lako prepoznati, 

za kasnim ručkovima u Scottsu, za čijim 

su se stolovima natjecali visinom cijena 

‘REZANJE TROŠKOVA! 

SMANJENJE TIMOVA!’ 

STRAH SE UVUKAO 

I MEĐU BANKARE 

CITYJA. ALI, MOGU 

LI STVARI BITI 

TAKO LOŠE KAD 

BANKA TROŠI POLA 

MILIJUNA FUNTI NA 

SEMINARE? 

naručenih vina. Nalazili smo ih u VIP 

ložama sportskih manifestacija i noćnim 

klubovima, gdje su dugonoge emigrantice 

častili skupim pićima. Kada bi izlazili 

iz svojih Porschea, držali bi se poput 

ratnika pobjednika jer - nije li bilijunski 

deal suvremeni ekvivalent osvajanja neprijateljskog 

teritorija? Danas u gradu 

ne nailazimo na ratnike. Njihove blijede 

inačice su pod zemljom, prije dana i poslije 

njegovih zadnjih dnevnih zraka, u 

vagonima podzemne željeznice. 

Strah je poprimio svoj puni oblik ovih 

dana, u tjednima prije isplate godišnjih 

bonusa. Vojnici Cityja izazivaju zavist 

Londona, koji ni ne zna da i njih more 

jednaki problemi, samo što se repovi 

dugova ne odnose na živežne namirnice 

i održavanje kućanstva, nego na otplatu 

školarina internata, hipoteke na kuću i 

velikih apetita supruga. No, za razliku 

od običnog puka, bankari imaju opciju 

bonusa u ožujku, a bonus rješava sve. Ili? 

Posljednjih dana londonskim investicijskim 

bankama proširio se novi trend. 

Djelatnicima se ne sviđa, ali šefovi za 

njim posežu oduševljenom spremnošću. 

Expectations management, upravljanje 

očekivanjima, izvježbano je do izvrsnosti. 

Poput govora s početka priče, nakićeno 

je velikim obećanjima u svjetliju 

budućnost, no na kraju sastanka u svijesti 

zaposlenih odzvanja otprije poznata 

krilatica: “Rezanje troškova! Smanjenje 

timova! Teška vremena. Neizvjesna budućnost.” 

Još jednom, nitko to ne analizira 

jer šef bi se mogao zapitati: “Vidim 

li ja to strah u njegovim očima?” Zato se 

djelatnik pomirljivo vraća u svoj radijus 

trading floora. U e-mail pretincu nalazi 

najavu za još jedan seminar, ovaj put u 

Hong Kongu. Hotelska rezervacija je 

spremna, avionska karta također. Djelatnik 

ju otvara. Business klasa. Ni hotel 

nije loš. Nije sve tako crno, pomišlja i 

uranja u svijet brojeva. Baš kao što je 

tjedan prije uronio u šampanjac najboljeg 

hotela u Parizu. Izračunao je da organizacija 

dvaju seminara banku mora 

stajati oko pola milijuna funti. Stvari ne 

mogu biti tako loše. Ne smije dozvoliti 

da ga obuzme paranoja. Zato odlazi u 

toalet i na svoj vrat stavlja još malo parfema. 

Nema mjesta strahu. Ne u tjednima 

ispred isplate bonusa. 


FORBES LIFE 

MODA 

POVRATNIK 

TOMMY 

Sveamerički modni brend Tommy Hilfiger 

pao je na niske grane preplavljujući tržište 

jeftinom robom. Iz ponora ga izvlači 

dvojac iskusnih europskih spasitelja 

PIŠE: CLARE O’CONNOR 

U 

hali Park Avenue Armory 

na Manhattanu, uz treštanje 

“Sympathy for the Devil” 

pistom je prolelujala 22-godišnja 

kći Micka Jaggera, supermodel 

Georgia. U prvom redu sjedila je šefica 

Voguea Anna Wintour, a tu su bile i 

kćeri rock-aristokrata Keitha Richardsa, 

Simona Le Bona i Annie Lennox, odašiljući 

rafale fotografija na Instagram 

(#tommyspring15). Show je zatvorila 

Kendall Jenner iz klana Kardashian u 

prozirnoj haljini bez grudnjaka, bacivši 

u delirij 25 milijuna svojih sljedbenika 

na društvenim medijima. Poruka Tommy 

Hilfiger’s New York Fashion Weeka 

bila je transparentna kao gornji dio 

njezine haljine: Nakon dugog i bolnog 

pada,Tommy se vratio. 

Službeni modni opskrbljivač hiphop 

generacije 90-ih Tommy Hilfiger 

ostvario je 2000. godine dvije milijarde 

dolara prihoda od prodaje. Posao mu se 

potom ugušio u poplavi preširoke vrećaste 

odjeće s logotipom, koja je brzo 

izišla iz mode. “Pogriješili smo slijedeći 

kratkotrajan trend”, kaže Hilfiger (63), 

“jer svi su trendovi kratkog vijeka.” 

Sada je brend ponovno vrlo tražen. 

Za to je zaslužan par iskusnih europskih 

biznismena, besprijekorno dotjerani 

53-godišnji CEO Daniel Grieder 

iz Švicarske i njegov nizozemski prethodnik 

Fred Gehring (60). Obojica su 

nekadašnji zastupnici Hilfigerova brenda 

u inozemstvu i, premda provjereni 

Tommyjevi lojalisti, naslijeđeni nered 

opisuju brutalnom iskrenošću. Američki 

dio poslovanja “survao se niz liticu”, 

kaže Gehring. Kompaniju su kupili 

2006. godine za 1,6 milijardi dolara, uz 

pomoć privatne investicijske tvrtke 

Apax Partners iz Londona. 

Kako bi spasili Tommy Hilfiger, novi 

šefovi krše sva pravila suvremene maloprodaje 

odjeće: podizanje cijena, krojenje 

manjih odjevnih predmeta, otuđivanje 

od kupaca i kresanje broja dućana. 

Naoko neintuitivna strategija daje ploda. 

Globalna zarada dosegnula je u 2013. 

rekordnih 3,4 milijarde dolara, premašivši 

za 7% rezultate iz 2012. (usporedbe 

radi, u jeku krize brenda 2005. godine 

prihodi su bili 1,8 milijardi dolara). 

Novčani tok, promatran kao dobit prije 

odbitka kamata i poreza, povećan je za 

10%, na 479 milijuna dolara. Pritom je 

zabilježen ne samo očekivani rast na 

tržištima u razvoju poput Azije i Južne 

Amerike, nego i rast u Europi i Sjevernoj 

Americi, gdje su se mučili i rivali kakvi 

su Michael Kors i Hugo Boss. 

“Na prvi pogled nije jasno kako se 

ovaj brend uspio vratiti iz ponora”, ka- 

FOTOGRAFIJE: JAMEL TOPPIN ZA FORBES 

že Brian Sozzi, analitičar maloprodaje i 

direktor tvrtke Belus Capital Advisors. 

“Uštedjeli su na distribuciji. Poboljšali 

su kvalitetu. A ja mislim da su i proširili 

definiciju tipičnog kupca Tommy Hilfiger 

odjeće.” 

Priča o Tommyju Hilfigeru legenda 

je o uspjehu modnog brenda - ili je 

to barem svojedobno bila. Započela je 

94 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

Modni popravci: CEO 

Daniel Grieder i njegov 

prethodnik Fred 

Gehring u newyorškom 

Tommy Hilfiger dućanu 

potkraj 60-ih, prodajom traperica krojenih 

u trapez i hipijevskih perlica po 

sveučilišnim kampusima blizu Hilfigerova 

rodnog grada Elmire u državi New 

York. Tommy Hilfiger prva je modna 

tvrtka izlistana na Newyorškoj burzi, 

gdje je 1992. godine prikupila 47 milijuna 

dolara dok joj je prihod od prodaje 

iznosio 107 milijuna dolara (80 milijuna 

odnosno 180 milijuna u današnjim 

dolarima). 

Ogromne traperice i Tommy Hilfiger 

vinterice postale su do sredine 1990-ih 

tinejdžerska uniforma. “Nosili su ih svi 

pripravnici za fakultete, svi kul klinci, 

surferi, skejteri… svatko”, kaže dizajner 

danas, sjedeći na kožnatom kauču 

u tvrtkinu glavnom dućanu na Petoj 

aveniji. Šesnaestogodišnja Beyoncé i 

njezina grupa Destiny’s Child nosili su 

njegove kombinezone preko bikinija s 

logotipom na foto sessionu 1998. godine, 

a 1999. je odjenuo 17-godišnju zvijezdu 

u usponu Britney Spears za njezinu turneju 

“Baby One More Time”. 

No kada se prihod u 2000. godini vinuo 

do dvije milijarde dolara, Hilfiger 


FORBES LIFE 

MODA 

Tommy: “Pogriješili smo slijedeći kratkotrajan trend” 

je postao pohlepan. Nekadašnji proizvođač 

vedre odjeće za brucoše sada je 

prodavao majice po 20 dolara, modne 

dodatke, parfeme, sunčane naočale, torbe 

i opremu za dom. Logo s nautičkim 

zastavicama preplavio je jeftine robne 

kuće. Tvrtkin veleprodajni biznis - prodaja 

crvenih, bijelih i plavih pomodnih 

stvarčica robnim kućama Belk, Kohl’s 

i Dillard’s - popeo se u 2000. godini na 

1,5 milijardi dolara. Još pogubnije od 

zatrpavanja tržišta na brend su djelovale 

stalne “promotivne prodaje”, prljav 

izraz koji u finijem dijelu maloprodaje 

tumače kao neprestanu rasprodaju. “To 

je išlo dotle da se košulja predviđena 

za prodaju po 69 dolara izrađivala tako 

da donese novac čak i uz cijenu od 39 

dolara na sniženju”, kaže Gehring. 

Do 2005. veleprodaja je pala na 500 

milijuna dolara. Čak i u Srednjoj Americi, 

gdje je nekoć vladala jagma za Hilfigerovom 

robom, nitko nije želio njihove 

majice s rasprodaje. Hilfiger je, kaže, 

smatrao svojom dužnošću smisliti idući 

potez, kako bi tvrtka izbjegla propast: 

“Odgovor nam je zapravo sjedio ispred 

nosa - u Europi.” 

Pod Gehringovim i Griederovim 

vodstvom tvrtkin je europski biznis 

narastao od nule u 1997. na gotovo milijardu 

dolara u 2008. godini, i to bez 

razmetanja velikim logotipom i još većim 

sniženjima koja su obilježila brend 

u SAD-u. Nakon što su mu američke 

banke ponudile “bijedne uvjete” pozna- 

vajući samo drskost nekadašnjeg Tommy 

Hilfiger brenda, Gehring je 2006. 

predvodio 1,6 milijardi dolara vrijedan 

otkup kompanije uz pomoć Apaxa, koji 

je vidio snagu tvrtke u Europi. 

Povukavši kompaniju s burze natrag 

u privatno vlasništvo, novi globalni direktor 

Gehring i njegov zamjenik Grieder 

počeli su preoblikovati američki 

dio biznisa na europsku sliku i priliku. 

Otpustili su 40% zaposlenika i smanjili 

obujam američke veleprodaje povukavši 

nekvalitetnu robu iz tisuća robnih kuća. 

“Apaxova investicija osigurala je više 

novca za izradu boljih proizvoda”, kaže 

Gehring. “A onda smo se kockali i jako 

skresali popuste. Dotadašnja razina popusta 

bi nas ubila.” 

Dvojac se odlučio usredotočiti na samo 

jednog trgovca na malo. Kao jedinog 

partnera odabrali su robne kuće Macy, 

vjerojatno najsnažnijeg američkog prodavača 

modne odjeće. Na kompaniju 

iz New Yorka s lancem od gotovo 800 

dućana sada otpada oko 60% Hilfigerove 

veleprodaje. Gehring tu brojku želi 

povećati na 100%. Direktor Macyja 

Terry Lundgren sjeća se tihog dogovora 

o ekskluzivnosti što su ga on i Gehring 

postigli 2007. u dvorištu Joela Horowitza, 

na svadbi njegove kćeri. Horowitz, 

prvi izvršni direktora Tommy Hilfigera, 

otišao je 2005. u mirovinu, ali je ostao 

blizak kompaniji. “Ulazak u to nalagao 

nam je potpunu predanost”, kaže Lundgren. 

“Morali smo biti sigurni da činimo 

sve što je u našoj moći za prodaju 

njihove robe, jer oni nisu imali drugog 

prodavača. To smo im dugovali.” 

S tolikim nadzorom nad američkim 

dijelom biznisa, Lundgren i njegov tim 

mogli su osigurati da Tommy Hilfiger 

odjeća na policama robnih kuća Macy 

odgovara standardima. Napuštene su 

bezoblične traperice i majice. Došlo je 

vrijeme za jasne oblike i pripijene veste. 

U kompaniji su počeli razmišljati o 

ponovnom izlasku na burzu. Pripreme 

za novi IPO započete su 2007. godine, 

ali je financijska kriza ubrzo onemogućila 

plan. “Niti smo mi mogli dostavljati 

robu kupcima, niti su je oni mogli platiti”, 

kaže Gehring. Fokus je premješten 

s odnosa dobiti i gubitaka na plaćanje 

dugova. Prihod je do 2009. narastao na 

2,2 milijarde dolara i Apaxu se žurilo 

da se povuče iz vlasništva. Te jeseni 

se Gehringu obratio Emanuel Chirico, 

CEO javno trgovanog newyorškog konglomerata 

Phillips-Van Heusen Corp. 

(PVH), ponudivši njegovom brendu 

mjesto pod svojim kišobranom, gdje su 

već bili Calvin Klein i IZOD. 

PVH je 2010. kupio Tommy Hilfiger 

za tri milijarde dolara. U sektoru maloprodaje 

godinama nije bilo tako velike 

akvizicije. U SAD-u je PVH donio kompaniji 

snagu razmjera i moć pregovaranja 

s dobavljačima i kupcima. Kompanija 

troši oko 170 milijuna dolara godišnje 

na kampanje u luksuznim časopisima i 

oglašavanje u svjetskim prijestolnicama 

shoppinga, hraneći bum u sklopu kojeg 

je europski dio biznisa narastao na današnjih 

1,5 milijardi dolara ili 43% posto 

tvrtkine globalne prodaje. “Najveći rast 

je u Aziji”, kaže Gehring, misleći na 134 

milijuna dolara prihoda u Kini 2013. godine. 

“Što istočnije idete to je rast veći.” 

Hilfiger je i dalje kreativni direktor 

kompanije i lice brenda (a i veliki 

mamac u oglasima i promociji robnih 

kuća Macey, kaže Lundgren). Bavi se 

modnim revijama poput rock spektakla 

na New York Fashion Weeku, reklamama, 

marketingom i ukupnim estetskim 

dojmom. Sretan je što poslovnu stranu 

može prepustiti Griederu i Gehringu, 

koji je od ove godine potpredsjednik 

PVH-a. “S njima to ide kao urica”, kaže 

Hilfiger. 

96 

FORBES 

OŽUJAK, 2015

FORBES 

PODVUČENO 

FLASHBACK - Svako toliko Europa se 

nađe na prekretnici. Tako je 1967. točka 

preokreta bio odgovor na financijsku 

krizu koja je zahvatila najslabiju europsku 

ekonomiju. Radilo se, naravno, o 

gospodarstvu Velike Britanije. Financijska 

kriza značila je rasprodaju funte i udar na 

britanski financijski sustav. 

— BARRY EICHENGREEN, FORBES, TRAVANJ 2009. 

PONAVLJANJE 

Posjetite svoje prethodnike iz 

ranijih administracija. Oni znaju 

prepreke. Pokušajte činiti originalne 

pogreške umjesto da beskonačno 

ponavljate njihove. — DONALD RUMSFELD 

Nisam zainteresiran, niti me uzbuđuje 

ponavljanje bivših uspjeha. — GEORGE MICHAEL 

Ne želite da 

dijete ponavlja 

vlastite pogreške. 

— THOMAS PYNCHON 

Sve riječi već su 

rečene, ali kada 

nitko ne sluša, treba 

ih stalno ponavljati. 

— ANDRÉ GIDE 

Postoje samo dvije ili tri ljudske priče, a 

one se strastveno ponavljaju kao da se 

nikad prije nisu dogodile. — WILLA CATHER 

Baš je slatka, ne? Znamo kad je nastao 

moj program, puno prije nego što je ona 

ozbiljno ušla u kampanju, dok je još 

obavljala svoje dužnosti u NATO-u. Osim 

toga, ljudi zaista primijete da je počela 

ponavljati moje rečenice i sintagme. To je 

jako zgodno, to je jedan mali maskenbal; 

netko tko nema apsolutno nikakav 

program osim liste lijepih želja želi uzeti 

tuđi program i prezentirati ga kao svoj. 

— IVO JOSIPOVIĆ O KOLINDI GRABAR KITAROVIĆ 

Tek smo postali članica EU i odmah smo bili prvi u 

Europi po tome što bih nazvao malim korakom prema 

državnom udaru. Nekoliko sati trajao je u Hrvatskoj 

državni udar protiv demokratski izabrane vlasti! Toga 

u EU nije bilo, u Francuskoj, Litvi, Mađarskoj, i drugim 

državama u kojima je desnica možda i jača od naše. 

A u nas? Neću reći da je to bio direktni pokušaj, ali 

jest direktna naznaka spremnosti na državni udar. 

Nekoliko sati trajalo je obespravljenje demokratski 

izabrane vlasti, kojoj se nije dozvolilo da vrši svoju 

dužnost i normalno stupa po hrvatskome tlu. To je 

strašan znak. Ako se to bude ponavljalo, mi ćemo biti 

isključeni iz Europe. — SLAVKO GOLDSTEIN 

98 

FORBES 

OŽUJAK, 2015 

Povijest čovjeka jest povijest zločina, 

a povijest se može ponavljati. 

Informacija je obrana. Uz pomoć 

informacija možemo i moramo graditi 

obranu protiv ponavljanja. — SIMON WIESENTHAL 

“ 

Ponavljanje je teže 

od bilo čega drugog. 

— USAIN BOLT

76_Forbes.pdf

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?