Ovidije Metamorfoze

5
10
15
20
25
Publije Ovidije Nason: Metamorfoze
Srce me vuče, da pjevam prijetvore u druga t'jela. 1
Pothvatu mojem i ovdje pomozite, bozi, od kojih
Jesu prijetvori ti, i bez prekida sve od početka
Svijeta pjesmu provodite moju do vremena moga.
Prije mora i zemlje i neba, koje sve krije, 2
Oblik prirode jedan po svemu bješe svijetu,
Haos mu bijaše ime: neuredna i grdna hrpa,
Ništa drugo do troma težina, nesložne klice
Rđavo složenih stvari sabjène na mjestu istom.
Nije tad Titan još po svijetu rasipo zrake, 3
Rastući Feba još nije obnavljala svojih rogova,
Zemlja ne bježe još oblivena uzduhom nit je
Treptjela s teretom svojim u njemu, Amfìtrita nije
Oko širokog kruga zemaljskog još pružala rùkû.
Kako zajedno bješe i zemlja i voda i uzduh,
Zemlja ne bješe stalna, a tekuća ne bješe voda,
Uzduh bez svjetlosti bješe, bez oblika svojega svašto;
Jedno je smetalo drugom, jer u istom tijelu bilo
Hladno se s vrućim, mokro sa suhim, meko sa tvrdim,
Ono, što nema težine, sa onim, što ima težinu.
Ovu neslogu Bog i priroda prekinu bolja
Od neba rastaviv zemlju, od zemlje rastaviv vodu
I od uzduha gustog vedrinu neba odvojiv.
Kad Bog razmrsi to i iz hrpe izvadi tamne,
Onda razmjesti sve te u miru ih i slozi združi.
Vatrena, lagahna snaga nebesa ugnutih onda
Zasja i ponajgornjem na vrhu ona se smjesti;
Uzduh je najbliži njoj po lakoći i po mjestu svojem,
Zemlja od obog je gušća, povukla je poteže življe
1 1.-4. Razlikujući se od Homera i povodeći se za kasnijim aleksandrinskim pjesnicima Ovidije u
proemiju ne zaziva Muze, nego ističući snagu pjesničkoga svoga tvorenja zaziva s v e bogove,
da mu pomognu, jer i prijetvori potječu od najrazličnijih božanstava, a iza toga naznačuje sadržaj
čitave pjesme.
2 5.-88. Crtajući postanje svijeta, zemlje i stvorova njezinih drži se Ovidije u svemu stoičke nauke,
kako se ona bila ukorijenila u Rimu, napose zaslugom P o s i d o n i j a (oko 111.-51. pr. Hr.),
kojega je spise i Ciceron marljivo čitao i prevodio. Nijedna poganska mitologija ne uči, da bi svijet
postao iz ništa, pa tako uči i stoička filozofija, da je u početku bio haos, koji se rastavio u četiri
elementa: u zemlju, more, zrak i nebo, a svaki je od tih elemenata dobio drugojačije stanovnike.
3 10.-14. Titanom se naziva sunce, jer je grčka mitologija učila, da je bog sunca Helije sin Titana
Hiperiona. Titani su pak djeca najstarijega vladaoca bogova Urana i žene njegove Geje, koji i opet
nijesu drugo nego personifikacija neba i zemlje.
Feba je pridjevak Dijane, božice mjeseca, jer je sestra Feba Apolona, a ovdje se tim imenom naznačuje
sam mjesec.
Amfitrita je morska boginja, kći morskoga boga Nereja, a žena Neptunova. Ruke, što ih ona pruža
"oko širokog kruga zemaljskog", jest more, što optječe zemlju.
4