Studenci - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Prosute uspomene
106
StUdenci 50
Prosute uspomene
Pita Jure učiteljicu:
- Učiteljice, gdje ima najviše Studenčana?
Učiteljica se zamisli nije li riječ o nekakvoj
smicalici pa pažljivo odgovori:
- Na Studencima ih ima dosta, ali mislim
da ih u Zagrebu ima više.
- E, učiteljice, učiteljice, greška, na internetu
ih ima najviše!!!
Poučeni pričom, i mi krenusmo tragati
za Studenčanima po internetu. I, zaista, vrlo
brzo se izlistaše stotine adresa, blogova, fotografija
znanih, a više neznanih lica i pozdrava
na kojekakvim jezicima. Kažu da su im svima
Studenci u ♥, pa Studenci the best …
Neki su bili jednom na Studencima i
pamte dobru spizu, neki će doći uskoro, a
neki planiraju jednog dana doći. Nekima je
pradjed otišao sa Studenaca, nekima djed,
nekima baka, a nekima otac. I to sve nije
bilo tako davno, a mnogo toga se piše. Pa
jedni pišu da im je otac iz Gradane, nekima
je pored asfaltne ceste (iako su gotovo sve
ceste u Studencima asfaltirane), a nekima
je iz mjesta uz polje. Odlazeći sa Studenaca
ili prema Bilom kamenu ili poviše Dvorina,
nosio se počesto mali zavežljaj sa puno
uspomena. Ovih mi dana, kad su nam puna
usta EUROPE I NJENIH PUTEVA, često
padnu na pamet i zavežljaji odlazaka i prosute
uspomena. Ko li će ih i kako pokupiti?
Nađoh i ja „lutajući“ internetom jednu
malu uspomenu što se stoljećima šapatom
prenosi sve tiše i tiše pa odlučih, dok se još
imalo čuje, pronaći ju i pokušati zaboravu
oteti. Trag me odvede do sela Miši nadomak
Livna. Krivudavu cestu od mosta
na Karlovu Hanu obgrlila crvenkasta šuma.
Ispred kuća, na klupicama uz drvare, ljudi
se sunčaju u prančioku. Nadomak velebne
crkve zaustavih se uz zaigranu dječicu pa ih
upitah:
Božić 2011.
- Je li neko zna di žive Batinići?
- Znamo svi - ponosno odgovori jedna
od djevojčica. Tamo uzbrdo, to vam je Batinića
brig i svi su tamo Batinići. A i ovaj
ovde vam je Batinić - i prstom pokaza na
dječaka najvještijeg u nogometu.
Uputismo se strmom i uskom asfaltnom
cestom prema brdu čiji se vrh ne
vidi od mnoštva žutih, narančastih i pokoje
bijele katnice. Samo u sredini sela jedna
mala, drvom pokrivena štala. Zaustavismo
se pored nje. Nema ni zvukova ni tragova
blaga. Pored nas užurbano prođe postariji
čovjek rukom križajući usta i uho, ostavi
nam osmjeh i nastavi u tišini dalje. Nije
samo naš automobil strane registracije, ima
ih i dubrovačkih, i splitskih, i slavonskih…
Kad odjednom iza zida ugledasmo kako
proviruju dječje glavice okruglih obraščića
i crvenih nosića, najprije muška, pa ženska,
pa dvije muške, pa sve tri zajedno. Kad krenusmo
prema njima, počeše trčati i tako nas
dovedoše ispred kuće. Prva nas dočeka baka
Marija i majka Sanja.
- Hvaljen Isus i Marija? Trebate li nekoga?
- Batiniće - uglas odgovorismo.
- Svi smo ovde Batinići od najmlađeg do
najstarijeg - ponosno odgovori tata Željko.
Ovo di mi živimo je Podgaj, župa Podhum.
Otkud ste vi? - upita nas.
- Mi smo sa Studenaca, a saznali smo da
ovdje u Mišima ima onih koji su davno iselili
sa Studenaca.
- Ja sam nešto čitao, a možda bi o tome
nešto znao moj otac Vlado.
- Hvaljen Isus i Marija! Ja sam Vladimir
Batinić, šezdeset osmu brojim.
S ljubaznim Vladom brzo otpoče priča.
- Sa 16 godina sam otiša od kuće u bili
svit. Najprije u Baranju pa u Njemačku