Studenci - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Studenci - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
Studenci - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja
You also want an ePaper? Increase the reach of your titles
YUMPU automatically turns print PDFs into web optimized ePapers that Google loves.
želje ostvaruju pod starost, jer evo i meni je<br />
u poodmakloj dobi dovoljno upaliti računalo<br />
i otvoriti Google Earth da bih se vinuo u<br />
modre širine ponad Studenaca.<br />
Pratim cestu od Imotskoga i na svakom<br />
koraku naviru davne uspomene, zapretane pod<br />
ugarcima neostvarenih obećanja, iznevjerenih<br />
nada. I što se više približavam najužem zavičaju<br />
to svjesniji postajem koliko je svatko od<br />
nas dužan grudi zemlje iz koje je niknuo i šačici<br />
ljudi među kojima je prohodao.<br />
Zaustavljam strjelicu najprije na kući<br />
gdje me je majka Ruža rodila prije više od<br />
sedamdeset godina, u gostioni, na klupi.<br />
Kazivala mi je kako su se priknađali oko<br />
imena. Jedni su govorili: Rodio se na Cvitnu<br />
subotu, neka bude Cvitko. A ujac se Marijan<br />
Vrljičak iz Krivodola naljutio i rekao: Volio<br />
bi ga ubit nego da se tako zove; ta nije konj.<br />
Onda je otac Petar presudio: Neka bude<br />
Mate, u moga ćaće ime.<br />
Kraj moje se rodne kuće dobro vidi Lukačeva<br />
zidina, bez krova još od 1942. kad su<br />
je zapalili Talijani. Bila je ostala samo velika<br />
taraca iza nje gdje smo poslije onoga rata brat<br />
Vlatko i ja klakom pisali prva slova, pa nas<br />
milicija odvela u Imotski u zatvor da kažemo<br />
tko nas je nagovorio da pišemo protunarodne<br />
parola. Bilo mi je tada samo šest godina.<br />
Svaka mi je studenačka kuća nešto dala,<br />
u mnoge sam zalazio, slušao ljude kojih<br />
odavno više nema, odnosio sa sobom djeliće<br />
njihovih života koji su tekli između molitve i<br />
psovke. Posebno mjesto pripada školi u koju<br />
sam išao do 1948. i bio najmlađi i najmanji<br />
u razredu, kod učitelja Andrije Krnica. Ali<br />
možda sam više naučio slušajući priče zidara<br />
koji su tada gradili Zadružni dom pod oštrim<br />
okom meštra Jakova Maršića.<br />
Ipak sam temelje za cijelu kasniju duhovnu<br />
nadgradnju dobio u crkvi Svetoga<br />
Ilije, služeći kraj oltara uz fra Ćiru Ujevića.<br />
Kad sam nedavno vidio njegov portret u<br />
imotskom samostanu, onaj renesansni profil<br />
s liticama Crvenog jezera u pozadini, potresla<br />
StUdenci 50<br />
me je misao: Što bi sa mnom bilo da nisam<br />
imao ovog učitelja! Dok sam uza nj bio kad<br />
je pravio cementne prozore i one prekrižene<br />
ruke na fratarskom grobu, dok sam iz crkovne<br />
čatrnjice nosio vodu da zalijemo topole oko<br />
šamatorja, dok sam slušao kako se njegov topli<br />
tenor čuje iznad pučke pjesme na Badnju<br />
večer, iz njega je tekla mudrost i dobrota da<br />
bi zauvijek natopila moj budući svijet.<br />
Vranjkušina gostiona ispunjavala je<br />
drugu prazninu mlade duše, onamo me je<br />
vukla urođena ljudska potreba da se okuse<br />
uzbuđenja što ih pruža druženje uz piće,<br />
karte i puste želje. Često me je znala zapeći<br />
savjest što sam svjesno bio gluh za roditeljske<br />
savjete, što ni vlastiti unutarnji glas nisam<br />
slušao, ali mladosti se teško zapovijeda.<br />
Danas pogledom kružim po satelitskoj<br />
slici Studenaca, čitam da sam se rodio na<br />
691 m nadmorske visine što znači da sam<br />
gorštačkog podrijetla, vidim da je sve zeleno<br />
otkad se ne siječe grabovina za vatru na<br />
kominu, znam da će mladeži biti čudno i nepoznato<br />
ovo što pišem, ali moram skrušeno<br />
zavapiti: Bože, hvala ti što sam potekao iz<br />
toga kutka raja...<br />
(Mate Maras)<br />
Božić 2011.<br />
U prigodi 50-og broja lista <strong>Studenci</strong><br />
81
Change language