Studenci - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

StUdenci 50
Riječ je odvijeka
U različitim svjetskim kulturama postojale su različite poslovice, a
svima im je zajedničko da u sebi čuvaju izraz najdubljih vrijednosti
ili najopćenitijih iskustava, životnih mudrosti, pouka i savjeta.
Ne treba čuditi što su sadržaji mnogih poslovica, ma iz koliko udaljenih
i različitih kultura, podudarni i slični, a katkad i istovjetni.
U poslovicama je ujezgreno općeljudsko iskustvo, ponajprije duhovno,
a potom i drugo. Ovdje ćemo se baviti ponajvećma hrvatskim
poslovicama prepoznajući u njima davno i duboko iskustvo
svojega naroda, iskustvo koje vrijedi i nama današnjima.
Koga je Bog stvorio, i košulju
mu je skrojio
Početkom prošloga stoljeća, kad su
naše prabake išle u školu, prvi su sati
i prve lekcije uvijek počinjali isto:
znakom križa i zazivanjem trostrukoga imena
Božjega – Oca, Sina i Duha Svetoga – a
potom rečenicom ,,Ja počinjem – Bože, ti
pomozi.“ Tako je počinjao i svaki dan, tako
su ga započinjali i učeni i neuki ljudi – u
davnim stoljećima pretežito nepismen puk
hrvatski. To je zacijelo bilo tako jer su Hrvati
prigrlili vjeru u trojedinoga Boga na početcima
svojega bivstvovanja na današnjim
prostorima. Tijekom stoljećâ najveći dio
puka niti je znao niti mogao čitati Sveto pismo.
Moglo se tek zapamtiti ono što se čulo,
čemu se poučavalo u posebnim prigodama,
primjerice u korizmenim danima. Najmudriji
i najdarovitiji pamtili su i čuvali Božju
riječ, a nerijetko su ju preoblikovali u pamtljivu
i zvučnu rečenicu, u zavičajnomu ili
mjesnomu govoru, koja se tijekom vremena
sačuvala kao poslovica.
Poslovice su, na neki način, sažete prispodobe
ili globalne metafore, one su slika
nečega drugoga, a ne onoga o čemu izravno
govore. To nešto drugo o čemu poslovice
govore uvijek je – po okolnostima u kojima
je rečeno – sasvim jasno i protumačivo.
Vratimo li se na uobičajeni početak
školskoga dana naših prabaka, lako ćemo
zaključiti da su oni koji su tako uredili školski
dan znali da tko s Bogom počima, sretno
dočima, odnosno da svatko treba učiti uzdajući
se u Božju pomoć, ali sâm za sebe jer:
Svatko je za se, a Bog je za sve ili drugačije
rečeno: Brat bratu, drug drugu, a Bog svima.
Ne kaže se uzalud u našemu narodu: Sve
se može kad se hoće – s jednom riječi od
tri riječi: kad Bog dâ, i to se još izreče rečenicom
koja je zapravo sastavljena od dva
ritmizirana osmerca koja služe da istaknu
bit poruke: kad Bog dâ. Zna se: Sve što je
dobro od Boga je jer: Čovjek veli, a Bog dijeli;
Čovjek snuje1 , a Bog određuje; Čovjek
nalaže2 , a Bog raspolaže3 (usp. Izr 19,21; Ps
94,11; Sir 35,22). Doista, iako svemogućega
Boga oko nije vidjelo, on je u pučkim predodžbama,
visoko i daleko – nad devetorim
nebesima – i puk znade da se Bog brine za
1 snuje (dijalekt.) – 1. sanja, sniva, mašta (od gl. sniti,
usnuti); 2. postavlja niti osnove na tkalački stan da bi se
moglo tkati (od gl. osnovati,
snovati); 3. prenes. započinje ili osniva što
2 nalaže (dijalekt.) – slaže, skuplja, priprema
3 raspolaže – određuje, raspoređuje, upravlja,
usmjerava
Božić 2011.
Riječ je odvijeka
11