Studenci - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

Odrastanje
StUdenci 50
Moja je staza započela rođenjem. Svatko prati svoju stazu sam, jer čovjek sam
određuje svoj smjer u životu. U svojem ranom djetinjstvu živjela sam u Trogiru. Još se
dobro sjećam najboljih prijatelja iz vrtića. Nitko nam nije mogao ukrasti veselje, smijeh
i igre u bezbrižnom djetinjstvu, a zato sam jako zahvalna roditeljima i teti iz vrtića.
Sjedili smo u krugu na sagu i zanosno ju slušali dok nam je pričala bajke. Da bar takav
svijet postoji! To je moje najslađe sjećanje. Život bez ikakvih briga.
Sa sedam godina sam krenula u osnovnu školu. Smjestili su me u prvi razred s pet
učenika koje nisam poznavala. Svaki dan se pješačilo po pet kilometara, bez obzira bila
kiša, snijeg ili vrućine. To su bile moje prve brige. U ovih četrnaest godina mog života
sjećam se svake uspomene. Bilo je tu i ružnih uspomena, ali znam da svako ružno
iskustvo te čini još jačom u životu. Loša sjećanja su zapravo poput zacijeljenih ožiljaka
koje uvijek pamtimo. Ako se ponovno ozlijedimo na istom mjestu, još više krvari i teško
zacjeljuje. Zato moramo učiti na svojim pogrješkama. Suze možda jesu najbolji lijek za
dušu, ali njima ne možemo ništa postići.
Ovo je zadnja godina u osnovnoj školi. Nedostajat će mi prijatelji i sve više shvaćam
staru izreku: Od kolijevke pa do groba najbolje je đačko doba. Možda je rastajanje
i dobro, jer tek onda razmišljamo o starim prijateljima. Postaje nam jasnije zašto ih volimo.
Tako je i planina draža planinaru kad je izdaleka gleda. Život ide dalje…
Srednjom školom ću odabrati, vjerojatno, zanimanje za cijeli život. Možda postanem
i liječnica koja će pomagati ljudima ili naslijediti očev posao. Što sam starija, čeka me više
odgovornosti, ali što je najvažnije, moram vjerovati u Boga jer on će svakoga izvesti na pravi
put. Svatko može planirati svoj put i odlučiti gdje će skrenuti na raskrižju. Moj san je biti
uspješna i dobra osoba koja će imati dobar posao, muža i djecu, ali ovo su samo želje i snovi.
Moja staza je tek počela.
Ivana Jurčević, VIII. r.
Osmašica
Zovem se Marija. Imam četrnaest godina i idem u osmi
razred. Živim u malom, ali prelijepom selu Studencima. Svoje
djetinjstvo sam provodila u igri dok nisam došla u školu. Morala
sam otada više učiti, a manje se igrati. Vedrija strana toga je što sam upoznala prijatelje.
Kako su godine prolazile, više sam se zbližavala s njima. Tako sam stigla do osmog razreda.
Najteže će mi biti rastati se od njih, a nedostajat će mi i učitelji. No život ide dalje!
Željela bih u Splitu završiti srednju turističku školu. Turistička me škola zanima
zbog stranih jezika. Tako bih strancima govorila o hrvatskoj povijesti i kulturi. Ako bi
mi se ikad pružila prilika da negdje otputujem, rado bih otputovala u Španjolsku. Španjolska
me zanima zbog lijepih gradova, a i zbog jezika. Tamo bih željela steći prijatelje.
Možda bih u Španjolskoj ostala i živjeti nekoliko godina, ali bih se ipak vratila u Hrvatsku
jer kod kuće je najljepše.
Marija Trogrlić, VIII. r.
Božić 2011.
Od Božića do Božića
65