Studenci - Franjevačka provincija Presvetog Otkupitelja

te da to vrijeme treba iskoristiti dok teče, sve
dok Bog ne stigne. Druga opominje da Bog
teško stupa, odnosno: kad stupi Božji sud, on
je konačan i neopoziv, stoga je potrebno dobro
djelovati dok Bog lako hodi i dok ga se
može naći da mu se čovjek obrati i promisli o
svojim djelima i njihovim posljedicama (usp.
Mt 5,25; Lk 14,31-32). Istomu poučava i poslovica:
U Boga su vunene noge, a gvozdene
ruke (usp. Sir 16,12).
U poslovici: Boj se Boga, ali i onoga
tko se Boga ne boji, sažimlju se dva straha,
no prvi je strah – strah Gospodnji, onaj što je
početak mudrosti (usp. Izr 1,7) i zato se kaže:
Dobar je straj11 komu ga je Bog dâ; drugi je
strah, zapravo, opomena ili upozorenje čovjeku
da se čuva od silnika i bezočnika. Ta je
opomena izrečena u još jednoj poslovici: Bježi
od onoga tko se Boga ne boji i ljudi ne stidi,
dok se u sljedećoj poslovici daje’’oružje’’
za borbu s takvima: Boj se Boga, čini pravo
i ne stidi se nikoga. Glagol “stidjeti’’ ovdje
dobiva drugo značenje, njime se ističe da se
čovjek ne smije stidjeti zato što poštuje Boga
i njegove naredbe (usp. Lk 9,26; Mk 8,38).
Uputa je za takav život: Boga prida se12 i put
poda se13 odnosi se, naravno, na one koji vjeruju
jer će im biti odmjereno po vjeri njihovoj:
Vjera je mjera (usp. Mt 8,13; Lk 7,50;
Lk 18,42; Mk 10,52).
Osobito su zanimljive poslovice u kojima
je iznesena dotrina14 , tj. temeljne vjerske
istine. Očita je njihova snažna povezanost
sa svetopisamskim tekstovima, primjerice:
Sam Bog sve zna (usp. 1 Sam 2,3; Ps 139,2),
Sam Bog nema gospodara (usp. Ps 68,15;
Am 4,13), Bog je otac istine, a lažljivac je
sin vražji (usp. Iv 8,44), Svi ljudi lažu, sam
Bog je istina i Vjera je istina, a istina je Bog
11 straj (dijalekt.) – strah
12 prida se (dijalekt.) – ispred sebe; prenes.: Bog
neka ti bude pomoć, smisao i cilj života
13 poda se (dijalekt.) – ispod sebe; prenes.: put pod
noge; putuj, slobodno kreni
14 dotrina (dijalekt.) – doktrina, temeljni nauk
(vjerski)
StUdenci 50
(usp. 1 Iv 5,6; Iv 14,6; Ps 119,142). Svakomu
se može lagat, al Bogu ne može jer: Ne gleda
Bog na kaljave noge nego na čisto srce (usp.
Izr 3,1; Izr, 4,23; Izr 11,20; Ps 9,2), stoga: Čistoća
je Bogu mila (usp. Ez 36,25; Izr 21,11;
Mudr 7,24; 1 Sol 4,7; Ef 5,3), Bog i ljubav
zajedno su (usp. 1 Iv 4,8; 1 Iv 4,16) i Pravicu
Bog ljubi (usp. Izr 21,3; Iz 61,8; Jdt 5,17,
Mudr 14,7; Ps 85,11.14; Ps 89,15). Zaludu se
čovjek čuva, ako ga Bog ne uščuva (usp. Ps
127,1) jer svako je ljudsko djelovanje – i ono
najnesebičnije – podvrgnuto Božjoj volji pa
tako liječnik liječi, a Bog ozdravlja (usp. Iv
5,9; Lk 4,40; Mk 5,20; Mt 12,22; Dj 4,22).
No, sve što je bilo, što jest i što će biti – prolazno
je jer: Sve prođe, ali Bog i njegova milost
– nikada (usp. Pnz 5,10; Sir 0,29; Sir 40,17;
Ef 2,4; Mt 9,13; Lk 21,33). Treba li nabrajati
Božja imena u poslovici: I Bog se imenom
zove ili su sva sažeta u njoj?! Ta poslovica,
osim što kaže da je Bog osoba i da ima ime,
kaže i da se s tom osobom može stupiti u odnos,
da ju treba zazvati imenom, tj. upoznati
ju. Uvijek se računa na odaziv onoga koga
poznajemo, onoga čije ime poznajemo. Koliko
li tek različitih pristupa pružaju poslovice:
U trojstvu se Bog rodio ili: Majku i Bog ima!
Zadivljujuća je u ovim poslovicama točnost
kojoj je korijenje i stablo u drevnim biblijskim
knjigama, a u granama joj je, i krošnji,
iskustvo vjere u povijesnomu hodu hrvatskoga
naroda. Naš bi narod i to mogao izreći poslovicom:
Lako melju Božji žrvnji.
Dobro je tražiti mudrost, težiti za njom
i čuvati ju u srcu, to i nije tako teško kad je
mudrost ,,omotana“ hrvatskom, najčešće zavičajnom
riječju i ritmom – bliskim našemu
srcu, duhu i uhu. Pamtimo li i razmatramo
li što nam poslovice govore, razumijemo da
nam Bog daje od svoje ljubavi i svoje mudrosti
te da to samo od njega možemo i primiti
jer: U Boga su pune ruke, a: Tko ča nima u
sebi, dati ne more15 ni meni ni tebi. Sve se
materijalno i izvanjsko, ma kako veliko i neizmjerno
bilo, ipak može potrošiti, na kraju
15 more (dijalekt.) – može
Božić 2011.
Riječ je odvijeka
13