OKRUGLI STO - Imam Ali - Ibn Sina

OKRUGLI STO - Imam Ali
Sadržaj
prof. Ekber Ejdi .......................................................................................................................................... 2
Mehmedalija Hadžić .................................................................................................................................. 4
Hafiz Nevad Kahteran " ............................................................................................................................. 7

prof. Ekber Ejdi
Bismillahir-rahmannir-rahim
Neka je sva hvala Uzvišenom Gospodaru, neka je sav Božiji blagoslov i salavat na Poslanika i na sve
bogougodnike. Kada govorimo o odgoju ljudi, o odgoju covjecanstva onda Kur’‘an pred covjeka stavlja
dva moguca puta ostvarenja tog cilja. Prvi put je ustvari jedna evolucija njegove intelektualne
sposobnosti, odnosno, njegovog razuma. Tako Allah dž.š. u Kur’‘anu kaže: " I ti reci, o Poslanice ‘‘ Ovo put
je moj u kome ja pozivam Gospodaru svome jasnim dokazom’‘ ". Znaci pozivam ja i oni koji mene slijede.
U ovom ajetu se govori o onom dijelu populacije koji razmišljaju i koji svrsishodno upotrebljavaju svoj
razum i intelekt i to ima snagu zakona ( znaci ovaj ajet ). Drugi put, odnosno druga kur’‘anska smjernica u
tom pogledu je predocavanje ljudima prakticnih primjera, znaci licnosti koje su same prešle taj put,
odnosno koje su odgojene na baštini ovog ajeta. Tako u Kur’‘anu imamo ajet u kojem se kaže :" Zaista vi
u Poslaniku imatedivan primjer. On je divan primjer za sve one koji se nadaju susretu sa Uzvišenim
Gospodarom, koji vjeruju u buduci svijet i koji u svom životu mnogo Boga spominju i sjecaju Ga se". Na
osnovu ovoga ajeta uzvišeni voda islamske revolucije u Iranu gospodin Ali Hamenei je ovu godinu
proglasio godinom Imama Alija, da bi muslimanska zajednica i populacija diljem svijeta za svoj prakticni
primjer u svim sferama svog života i politickoj i vjerskoj sferi uzela ovoga velikana islama. Sa tim ciljem je
i organizovan ovaj okrugli sto, da bi se mi ovdje sakupili i pokušali koliko nam to vrijeme i naše
mogucnosti dozvoljavaju, da svojim izlaganjima što je moguce bolje i više upoznamo i osvjetlimo sebi
licnost Imama Alija. Veoma je malo vremena, a mnogo toga bi se moglo reci. Ipak, ja cu na jedan sažet i
kratak nacin poceti svoj govor nastojeci da koliko je to moguce zbližim i uskladim ova dva pojma iz teme
okruglog stola, a to su Imam Ali i Nehdžu-l-belaga. Mi znamo da je istinska licnost svakog pojedinca u
duhovnom smislu ustvari jedna smjesa koja je obrazovana od tri osnovna elementa ili aspekta. Prvi od ta
tri aspekta je intelekt, razum koji covjeku omogucava i pomaže na njegovom putu ka upotpunjavanju
sebe kao licnosti i na njegovom putu ka usavršavanju. Drugi element je etika ili ti moralni imperativi i
covjek u ovoj bezbojnoj nebeskoj dimenziji treba kroz tu dimenziju da stice moralne i eticke vrline koje ce
isijavati vani. Treci aspekt je praksa, prakticno ostvarenje onih njegovih intelektualnih spoznaja i etickih
vrlina koje u sebi sadrži kao licnost. Za predocavanje i pojašnjavanje karaktera i licnosti Imama Alija mi na
raspolaganju imamo tek jedan dio njegovih izreka i govora i prakticnih djela koja je ostavio iza sebe. Taj
naš osnovni izvor za upoznavanje Imama Alija je Nehdžu-l-belaga, odnosno, Staza rjecitosti. Na tom putu
mi se suocavamo sa tri ozbiljne i temeljne poteškoce. Prva poteškoca je cinjenica da Nehdžu-l-belaga
predstavlja tek jedan dio govora Imama Alija. Nisu nam u potpunosti otkrivene sve njegove intelektualne
spoznaje, njegova gnosticka opažanja i eticke vrline. Druga poteškoca, koja je i osnovna u svemu tome,
jeste cinjenica da Nehdžu-l-belaga ni u kom slucaju ne predstavlja sve ono što je hazreti Alija izrekao.
Mes’‘udi, poznati i ugledni historicar, koji je živio stotinu godina prije Šerif Radija sakupljaca govora
Imama Alija, i koji je sastavio Nehdžu-l-belagu, kaže da su ljudi u razlicitim oblastima islamskog svijeta i u
razlicitim prigodama, zapamtili i zabilježili više od 480 njegovih hutbi i govora, dok Nehdžu-l-belaga koju
mi danas imamo na raspolaganju, obuhvata tek oko 239 govora. Prvo, govor je dio covjekovih djela, a

druga stvar je cinjenica da je Nehdžu-l-belaga, tek dio govora hazreti Alije. Treci, naš problem na putu
predocavanja licnosti hazreti Alije, koji je zamršeniji, složeniji i teži od ova dva koja smo do sada
spomenuli je jedna filozofska kriza. Ta filozofska kriza se ogleda u tome što su svi akti i govori jednog
cinioca i djelatelja tek jedna faza na putu njegove evolucije kao licnosti i oni, ustvari, predstavljaju samo
jedan dio razvoja licnosti. Zbog toga bi covjek ukoliko bi želio da u potpunosti razumije rijeci i izreke tog
velikana, trebao da ostvari jednu vrstu bliskosti sa njim. Tu cinjenicu iznosi i sam Kur’‘an kada, opisujuci
Kur’‘an, Uzvišeni Gospodar kaže: " To je uistinu Kur’‘an plemeniti u Knjizi brižno cuvanoj, koju smiju
dotaci samo oni koji su cisti i on je objava od Gospodara svjetova." Kada se zapitamo zašto ga smiju
dotaci samo oni koji su cisti odgovor bi mogao biti zato što on, Kur’‘an, predstavlja akt, govor Uzvišenog
Gospodara i to okrilje svetosti je dostupno samo onima koji su cisti i ocišceni. Tako veliki iranski pjesnik
Hafiz u svom " Divanu " kaže: " Okupah se u suzama, jer mi gnostici, oni koji su istinu spoznali, rekoše
‘‘Prvo sebe ocisti pa onda baci pogled na cistoga.’‘ Zaprljano i mutno oko ne može da vidi lice voljenog
vec kroz ocišceno ogledalo baci pogled na voljenog." Kao što to drugi veliki pjesnik, Mevlana Dželaluddin
Rumi, kaže u svojoj "Mesneviji" : " Mi se moramo pomoci samim Alijem", pokušavajuci objasniti karakter
njegove licnosti, pa on u jednom svom stihu kaže: "O Ali, ti koji si i naš razum i naše oci kaži nam nešto od
onoga što si i sam vidio." Hazreti Mevlana na drugom mjestu u svojoj Mesneviji kaže: " U hrabrosti i
odvažnosti si poput Božijeg lava, a u ljudskosti samo ti znaš kakav si." Na drugom mjestu, isti pjesnik
kaže: " A on pljunu na lice hazreti Alije, lice koje je ponos svakog pejgambera i svakog nebijja." Ovdje se
radi o historijskom dogadaju poznatom u islamu, kada je mušricki konjanik nakon što je bio savladan
pljunuo na lice hazreti Alije. Ja cu se ovom prilikom zadovoljiti samo citiranjem i navodenjem stavova
drugih velikana o licnosti hazreti Alije. Šejh Ebu Ali Ibn Sina kaže da hazreti Alija za sve ljude predstavlja
ono što razum predstavlja za tijelo covjeka. Isto kao što razum kontroliše i upravlja svim funkcijama tijela,
tako upucivanje i dovodenje ljudi na pravi put treba da bude prepušteno hazreti Aliji, naravno, poslije
Poslanika Muhammeda a.s. i Kur’‘ana božanske objave. Džahiz jedan od najuglednijih i najpoznatijih
arapskih književnika, u svom djelu "El-bejan we tabjjin" spominje jednu izreku hareti Alije koja kaže: "
Kimetu kullu imrin ma juhsinu" , što znaci "Vrijednost svakog covjeka je ono što njega cini lijepim". Kada
govori o ovoj izreci u svojoj knjizi navodi kao da je sami Uzvišeni Gospodar ovoj izreci pridobio jedan
zastor svjetlosti i uzvišene mudrosti koja se ne može porediti i koja odgovara lijepoj namjeri, nijjetu i
bogobojaznosti onoga koji je izrekao. Mevlana Dželaluddin Rumi u svojoj Mesneviji na jednom mjestu
opisujuci hazreti Aliju kaže: " Ti si poseban rob Uzvišenog, Uzvišenog Gospodara koji ljude na pravi put
izvodiš, Ti one znatiželjne koji teže cilju svome na cilj izvodiš. Ako želim da nabrajam njegove atribute i
osobine do Sudnjeg dana, nikada ne ocekuj da cu prestati i da cu prekinuti to." Znaci, ovo su sve velikani
cije smo navode citirali, koji pripadaju našem civilizacijskom krugu, sami su muslimani simpatizeri, pa u
velikoj mjeri i sljedbenici ideje i djela hazreti Alije, tako da možda nece biti posebno zanimljivo i
interesantno to što oni iznose lijepa mišenja o licnosti ovoga velikana islama. Zbog toga cu ja navesti
rijeci Šiblija Šumejla, jednog poznatog libanskog materijaliste koji o licnosti Imama Alija u uvodu svoga
djela "Imami Ali" kaže: " Imam Ali predvodnik velikana je jedan jedinstveni izvornik ciju kopiju niti u
prošlosti niti u sadašnjosti nismo pronašli ni na Istoku ni na Zapadu." Sve ove moralne vrline hazreti Alije
su ustvari posljedica ili su izrasle iz prakticnog slijedenja uputa Poslanika a.s. i ucenja islama. Kada ovaj
velikan islama sa svom svojom uzvišenošcu vidi smiraj srca i odvažnost Poslanika a.s. koji ju je pokazao i u
najtežim momentima i uprkos svim mukama i tegobama on bi rekao:"Enne abdun min abidi
Muhammed" što znaci "Ja sam tek jedan rob, sluga od sluga Muhammeda a.s." Predajem rijec uvaženim

kolegama izlagacima, a na raspolaganju stojim ukoliko budem trebao dati objašnjenje ili neko eventualno
pitanje.
Mehmedalija Hadžić
Bismillahir-rahmanir-rahim
Es-selamu alejkum
Logicno bi bilo da poslije uvodne rijeci gospodina Ejdija govori prof. dr. Rešid Hafizovic, jer njegovo
izlaganje se logicki nadovezuje na ono što je gospodin Ejdi rekao, za razumijevanje Nehdžu-l-belage koja
je najznacajnije svjedocanstvo o tome kako Allahova dž.š. objava i slijedenje primjera Allahova Poslanika
Muhammeda, neka su na njega blagoslov i mir Božiji, mogu uzdici covjeka njegovom izvornom položaju u
Istini. Prvi od ova dva bitna uvjeta jeste razumijevanje licnosti Imama Alija o cemu je govorio i gospodin
Ejdi, covjeka koji je svojim životom izricao poziv Božiji iskazujuci sebe na Stazi rjecitosti, tako je i
naslovljena ova zbirka njegovih govora, pisama i izreka, dakle, toj Stazi rjecitosti, Nehdžu-l-belagi. Ovo
svojstvo koje je pri sebi imao Imam Ali je zaokupljalo i zaokuplja sve istraživace njegove misli. To njegovo
svojstvo ostalo je kao tajna i Nehdžu-l-belaga je kao jedan mali dio svjedocanstva o toj njegovoj rjecitosti,
tako da je ustvari to putokaz i znak prema Bogu Uzvišenom. To je prvi uvjet. Drugi uvjet je razumijevanje
društveno politicke zbilje u kojoj je djelovao i radio cetvrti medu pravednim halifama, Alija k.v. i ja sam s
obzirom na publiku koja je ovdje veceras i na naše potrebe ovdje u Bosni i Hercegovini nas Bošnjaka
odlucio se da malo više progovorim o ovoj društveno politickoj zbilji u kojoj je on djelovao, jer bez nje se
ne može pravilno valorizirati djelo i rad, odnosno, i razumijeti ova Nehdžu-l-belaga koju eto hvala Bogu
dragom imamo i na našem bosanskom jeziku. Ove podatke koje cu vam veceras ovdje iznijeti koristio
sam iz knjige koja je nedavno objavljena na arapskom jeziku jednog velikog savremenog islamskog
mislioca Muhammeda ‘‘Imare, gdje on govori u tim prilikama u predislamskom društvu pred pojavu
Allahova Poslanika Muhammeda s.a.w.s. Mislim da su podaci takvi da zaslužuju da se cuju i da se o njima
ozbiljno promisli. Naime, Muhammed ‘‘Imara iznosi sastav vlade plemena Kurejš, arapskog društva, prije
pojave Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.w.s. i u prvim godinama njegovog djelovanja. Ta vlada je
imala deset ministarstava. Kao što znate pleme Kurejš je sacinjavalo tu vladu, a pleme Kurejš je bilo
sastavljeno od deset rodova, jedan od tih rodova bio je i rod Benu Hašimov iz kojeg je i Imam Ali potekao.
Interesantno je da je u toj raspodjeli tih ministarstava, rodu Benu Hašim pripalo napajanje hodocasnika
koji su hodocastili Ka’‘bu i to je u odnosu na druga ministarstva bilo jedno sporedno ministarstvo. Omer,
koji je takoder pripadao jednom od ovih deset kurejšijskih rodova, imao je ministarstvo kao recimo
današnje ministarstvo vanjskih poslova, uslovno kazano, zatim, tu je bilo ministarstvo za vojna pitanja, za
ekonomiju, finansije itd.. Rod Benu Hašimov imao je jednu nezapaženu ulogu u to vrijeme i razumljivo ta
ministarstva su rasporedena prema imovinskom stanju tadašnjih kurejšijskih prvaka, tako da je ovaj rod
inace bio poznat po svom slabašnom imovinskom stanju. Dakle, bio je siromašan i vidite kako su se
funkcije rasporedivale. Ovo navodim zato što ce se dogoditi nešto strašno nakon smrti Božijeg Poslanika
Muhammeda s.a.w.s. koji je nastojao do kraja zadovoljiti ovaj princip socijalne pravde. To ce uciniti prvi
halifa Ebu Bekr koji ce poslije toga doci na vlast. Medutim, u doba drugog halife Omera i treceg halife
Osmana dogodit ce se skretanje s kursa kojim je išao Allahov Poslanik Muhammed s.a.w.s. i Ebu Bekr, i

onda ce Imam Ali pokušati kada preuzima hilafet 35. godine po hidžri, da se ponovo vrati na praksu
Allahovog Poslanika Muhammeda s.a.w.s. Medutim, izazvat ce strahovit otpor onih mocnika koji su u
meduvremenu od smrti Ebu Bekra do smrti treceg halife Osmana ibn Afana, koji su zadobili vrlo veliku
moc i zauzimali vrlo važne položaje i zato ce taj otpor biti vrlo strahovit. Ovdje u mom ? možemo
razumjeti mi sunnije, to moram da kažem, mislim oko Imama Alija ni sunnije ni šiije se ne razilaze u
mišljenjima. Zna se da se radi o jednoj izuzetnoj, uzoritoj, moralnoj velicini itd.. Medutim, postavlja se
pitanje ko je od ashaba trebao da naslijedi Allahova Poslanika Muhammeda s.a.w.s. Vi pretpostavljam
znate kako se to dogodilo, ali Imam Ali je toga bio do kraja svjestan. Sa smrcu Allahova Poslanika
Muhammeda s.a.w.s. Imam Ali je imao svega nešto više od trideset godina, dok su Ebu Bekr, Omer i
Osman bili ljudi vec u poodmaklim godinama. Obicaj kod Arapa je bio, jedan plemenski obicaj, da
vodstvo u plemenu preuzima najstariji clan toga plemena, najugledniji, najmocniji, i logicno je da se
pleme Kurejš borilo da na neki nacin, tako barem Muhammed ‘‘Imara objašnjava ovaj fenomen, da vlast
ne dode u ruke roda Benu Hašim, nego da ide preko Ebu Bekra, Omera, Osmana itd.. Kada citate ova
pisma Imama Alija, njegove hutbe, vidjecete kako je sve to Imam Ali doživljavao, kako je uvijek imao viši
interes u ocima, nije nastojao da po svaku cijenu to dobije, ali nikad nije odustajao od toga da je njegovo
zakonsko pravo bilo da on bude onaj koji je trebao poslije Allahovog Poslanika s.a.w.s. da preuzme
hilafet. Ovo je za nas ovdje važno. Mi prihvatamo po našoj sunnitskoj tradiciji ovaj redosljed, smatramo
da se tu ne može ništa izmjeniti, da je on bio na neki nacin logican slijed. Dakle, ono što se dogodilo tako i
nije moglo da se ne dogodi, ali bih vam sad na neki nacin želio docarati sliku tog društva u vrijeme kada
Imam Ali preuzima upravljanje islamskom državom, da vidite šta se dogodilo. Mi znamo da je Imam Ali
imao sukob u bici oko deve, imao je sukob sa svojim protivnicima u cijim su redovima bili Zubejr, Talha,
Aiša r.a. Ova dvojica su poginuli i njima je Imam Ali klanjao dženazu, a Aišu je uz sve pocasti vratio u
Medinu. Ebu Bekrov princip je bio da svi u islamskoj državi imaju podjednako, da budu jednaki bez obzira
na privilegije ko je prvi primio islam itd.. Raspodjela dobara bila je ravnomjerna. Drugi halifa Omer ce
promijeniti tu praksu, pa ce davati po nekoj zasluzi, naime ko je prvi primio islam, ko je više bio u
muhadžirima, oni koji su ucestvovali na Bedru i drugim bitkama, ali ce pred kraj svoga života uvidjeti da
je time napravio jedan propust i reci ce: " Kad bih znao da cu živjeti još godinu dana, onda bih se vratio
na Ebu Bekrovu praksu i praksu Allahova Poslanika s.a.w.s.", jer je vidio da narastaju socijalne razlike, da
se jaz izmedu imucnih i siromašnih povecava i da to destabilizira muslimansko društvo. On je znao da ce
na kraju zbog toga bitii drasticne posljedice. Treci haliifa Osman nije to uradio, on je, nažalost, otišao još
više u toj politici gdje su te socijalne razlike dolazile do potpunog izražaja. Ja želim da vam procitam neke
podatke, jer ste vi ljudi koji znate promišljati ove stvari. Recimo, Zubejr ibn Avam u vrijeme kada Imam Ali
preuzima vlast imao je više raskošnih kuca ili vila u Basri, u Kufi, Egiptu, Aleksandriji u casu smrti. Njegova
imovina se procjenjuje na 50 hiljada dinara, to je ogroman kapital, zatim hiljadu konja i hiljadu clanova
posluge koji su bili kod njega. Talha ibn Abdullah Etejni je imao jednu raskošnu kucu u Kufi, drugu u
Medini zidanu i obloženu gipsom i ogradenu, dakle, po najvišim standardima u to vrijeme. Prihod od
posjeda u samom Iraku iznosio je hiljadu dirhema dnevno, neki kažu i više od toga, a u oblasti Šerata i
više od toga. Abdurrahman ibn Avf, ove ashabe svi znate, hocu da vidite kakvo je bilo to imovinsko
stanje. On je na neki nacin bio uzor tog imucnog covjeka. Njegova ergela imala je , kako navodi
Muhammed ‘‘Imara, na osnovu vjerodostojnih izvora koji tvrde da jesu, oko sto konja, hiljadu deva, 10
hiljada ovaca. U casu smrti njegova imovina se procjenjuje na više od 2,5 miliona dirhema tj. srebrnjaka.
Halifa Osman je prvi halifa koji je iza sebe nešto ostavio. Božiji Poslanik iza sebe nije ništa ostavio, Ebu

Bekr je imao svega dinar inace i to bi podijelio, halifa Omer takoder, a halifa Osman je iza sebe ostavio
oko 150 hiljada dinara, milion dirhema, zatim nepokretnu imovinu u mjestima Vadu i Kura na Hunejnu u
vrijednosti od 100 hiljada dinara, a uz to i druge imovine. Logicno je da je Imam Ali, suocivši se sa jednom
ovakvom zbiljom imao izuzetno težak zadatak. Covjek koji je roden u Ka’‘bi, koji je od pocetka slijedio
Božijeg Poslanika, koji je svjedocio Objavu, bio sa Allahovim Poslanikom i svim situacijama u kojima je on
bio, cak i u onim situacijama u kojima niko drugi nije mogao biti uz Allahova Poslanika. Covjek koji je
vjeru u jednog jedinog Boga svjedocio citavim svojim bicem, suocio se sa jednom ovakvom surovom
zbiljom i kao osvjedoceni vjernik morao je da reagira. Mnogi ce reci i mnogi kažu, Imam Ali nije uspio, nije
znao svoju politiku da prilagodi datom trenutku, a mogli bi se pitati ko je taj koji je uspio? Šta to znaci nije
uspio? Želim ovdje još da navedem o kakvoj licnosti je rijec. Vidimo kako je zbilja bila surova, opora, radi
se o jednoj uzoritoj licnosti, jednom uzoru vjeri u jednog jedinog Boga i logicno je da je tu moralo doci do
tog suocavanja i sukobljavanja i posljedice toga su bile da je on kroz svoje govore koji su na neki nacin
izliv njegove duše, sve ono što se u njegovoj duši opire toj jednoj takvoj zbilji. Dolazi do izražaja kako se
formirala ta licnost, jer on u svom 191. govoru izmedu ostalog kaže: " Kad bijah dijete uzeo me u okrilje
svoje Allahov Poslanik s.a.w.s., obicavao me priviti uz grudi svoje i staviti me pored sebe u postelju svoju,
primicati tijelo svoje blizu moga, te mi omogucavati da mirišem miomiris njegov. Nikada nije našao laž u
govoru mome, niti slabost u bilo kojem postupku mome, a ja sam ga slijedio poput devceta koje slijedi
trag majke svoje. Svaki dan mi je pokazivao u obliku znamenja neke od osobina svojih i naredivao mi da
ih slijedim. Svake godine odlazio je u osamu na brdo Hira, gdje sam ga gledao, a gdje ga niko drugi nije
gledao." Prema tome, Imam Ali predstavlja ljudski primjer jedne religijske prespektive. Da bismo
razumjeli šta znaci ova religijska ili tradicijska perspektiva mislim da bismo trebali da znamo šta znaci ova
modernisticka perspektiva o kojoj mi danas svjedocimo. Dakle, u vrijeme u kojem živimo kada ona
dominira svijetom, jer ova zapadno evropska civilizacija, ona kao nekakav primjer u prvi plan stavlja tu
modernisticku perspektivu. Imam Ali je osoba koja u svemu vidi Boga, kako to sam i jednom kaže: " Kako
bih mogao robovati onome koga ne vidim ", " Kejfe jukinu en e’‘abude men la erahu" jer on zna da nema
zbilje osim Boga, te da pojava, to znaci svakoliko kretanje u ovom svijetu u kojem mi živimo svjedoce tu
jedinost Allahovu. Imam Ali je primjer osposobljenosti da se u svim pojedinacnim, društvenim i svjetskim
pojavama prepozna ta jednost, prepozna ta Istina i njegove hutbe govore na najbolji nacin o tome kako
on u svojoj zbilji prepoznaje tu Istinu i kako se prema njoj odreduje. Na samom kraju, smatram da je
prevodenje Nehžu-l-belage na bosanski jezik od izuzetnog znacaja. Savremena civilizacija ili savremena
rasprava o mnogim kljucnim pitanjima u svijetu danas ne može zaobici cinjenicu da postoji Nehdžu-lbelaga
kao odraz uzoritog života jednog covjeka, dakle, Imama Alija koji je taj život njegov proistekao iz
te svete tradicije i s njom trajao kao pokornost, znanje i bivanje, odnosno kao islam, iman i kao ihsan, o
cemu je nešto rekao i gospodin Ekber Ejdi. Ja sam toliko mislio da kažem za veceras, kako bi nam licnost
Imama Alija bila bliža i kako bi nam Nehdžu-l-belaga bila razumljivija u našem citanju.

Hafiz Nevad Kahteran "
... Allah želi od vas, o porodico Poslanikova, grijehe odstrani, i da vas potpuno ocisti. I primite Allahove
ajete i mudrost, koji se kazuju u domovima vašim; ALlah je uistinu, dobar i sve zna". (Q, Al-Ahzab /
Saveznici; XXXIII, 33-34) Pozivu da ucestvujem u radu ovog okruglog stola odazvao sam se kao neko kome
je, u akademskom smislu rijeci, povjereno briganje za jednu tako plemenitu disciplinu kao što je
"Historija filozofije istocnih naroda", koja se izucava kod nas na Filozofskom fakultetu, Odsjek za filozofiju
i sociologiju. Posvema je bjelodano da se u sklopu izucavanja ove discipline bavimo svim onim što je
dovelo do krajnje zamršene intelektualne ukupnosti onog što bi se moglo nazvat predislamsko-pezijskoindijskim
ethosom, dakle, onom intelektualnom ukupnošcu koju je kasnije baštinio islam. Mogli bismo
ovdje pobrojati i druge dobro znane fenomene poput onog prijenosa indijskih i perzijskih ideja u svijet
islama i njihov uticaj na islamsku misao, kao i mnoge druge, no u najkracem mogucem, rijec je ponajprije
o upravljenosti na predislamsku perzijsku tradiciju i, tek odnedavno što nam moram priznati,
nagovještajima sustavnijeg bavljenja njenim islamskim razdobljem kod naših proucavatelja ovdje u Bosni,
odnosno onim što se supsumira pod sintagmatskim sklopom "šiitske duhovnosti". Otuda ni najmanje ne
cudi cinjenica postojanja nalaza poput onog o Ibn Rušdu / Averroesu i kraju arapsko-islamske filozofije,
što je nepravda koja se povlaci naovamo još iz medijavalnog razdoblja skoro kroz sve historijske prikaze,
buduci je citav taj korpus filozofske literature šiitske provenijencije ostao biti nepoznanicom za latinsko
srednjovjekovlje, a samim tim i za kasnija stoljeca, sve do ovog izlazeceg stoljeca. Pored jezicke barijere,
koja je tu svakako nazavidnija, postojale su i druge vrste ogluha u koje zbog skucenosti ovog teksta nismo
u prilici dublje zalaziti. Medutim, što god da je islam zadobio od indijske i perzijske pozadine, ono je u
cijelosti transformirano i asimilirano u novu matricu, koja je u znacajnoj mjeri bila islamska. Prenesene
ideje u nasljedstvo i sustavi koji su djelovali na ovoj novoj osnovi i na nove nacine kao integralni elementi
osobite intelektualne sinteze, tj. ove recene sinteze, jeste ono u cemu se ogleda i u cemu leži izvornost
islamske misli. Tjekom vremena islamska se filozofska tradicija iskristalizirala u posvema razvijenu i
neovisnu tradiciju, a Perzija je u cijelosti apsorbirana u islamski okvir. "Uglinjavanje" u ovu tradiciju i
potraga za znanjem koje se tamo može zadobiti i koje omogucava valjano razumijevanje istinske naravi
šiitske duhovnosti dovodi nas danas ovdje da sukladno našim današnjim uvidima ukažemo na neke
nedavno ispoljene neprimjerenosti u gledanju na ovu tradiciju kod nas, gdje poglavito mislim na dva
pamfleta koji su publikovani u Bosni o toj problematici, kao i da ukažemo na literaturu dostojnu samog
šiizma i šiitske duhovnosti opcenito. Otuda se može govoriti iznimnoj važnosti poticanja i organiziranja
ovakvih i slicnih susreta, buduci da postoji još uvijek mnogo problema i smetnji na stazi autenticnog
dijaloga ta dva pola iste duhovnosti: sunnizma šiizma. Opcenito uzevši, moramo priznati da je sve do
sredine ovog izlazeceg stoljeca šiizmu u islamu ukazivano sasvim malo pozornosti, a kada se o njemu
diskutiralo uobicajeno je bio degradiran na dugorazredni i periferni status politicko-religiozne ‘‘sekte’‘
heterodoksije ili cak hereze, kvalifikacija koja je nastala u periodu nesrtenih sporenja. Premda su ga oni
umjereniji doista bojažljivo htjeli vidjeti kao petu pravnu školu u islamu, ipak je njegova važnost otuda
potcjenjivana daleko više no što bi to moglo opravdati nepristrasno i objektivno proucavanje. Medutim,
prije svih ovih silnih i nesretnih dogadaja koji su pogodili našu domovinu, Bosnu i Hercegovinu, u njojzi se

na šiitsko ucenje u islamu od pamtivjeka gledalo sa blagonaklonošcu i to kao na potvrdu pojedinacne
dimenzije islama, koja je napravljena centralnom i koju sami šiiti smatraju islamom kao takvim. Osobito
je ta slika šiizma bila uprisutnjena kroz derviške (sufijske) redove, koji svoju silsilu (lanac prenosilaca)
povezuje sa Ahl al-Bayat-om, odnosno sa samom obitelji Poslanika islama, Bog mu se smilovao.
Prispodobu tom nepatvorenom bosanskom razumjevanju ovog donošenja iznalazim u sjedenju u krošnji
istog stabla, gdje je svejedno na kojem ogranku sjedite. Time što uzbiremo vocke sa drugog ogranka, još
uvijek se nalazimo u istoj kušnji,. Dakle, uistinu je taj odnos razumjevan kao postojanje dva pola iste
duhovnosti i ništa nevoljkog u tome se u Bosni nije moglo uvidjeti. Dapace, dovoljno je posmotriti samu
tradiciju ucenja pobožnog spjeva "Smrt hazreti Fatime"! Nadalje, svi polemicki argumenti koji su odvojili
ucenje sunnita i šiita potiskivani su i marginalizirani ponajviše upravo kroz ova sufijska bratstva u Bosni,
buduci da se i jedino putem gnoze može dosegnuti to jedinstvo koje obuhvaca ta dva vida islama, a u
koje opet transcendira i premašuje njihove izvanjske razlikovnosti. Jer, po mojemu poskromnjenom
uvidu, jedino islamski ezoterizam može uvidjeti legitimnost i znacenje svakog od ovih ponaosob, te realni
smisao interpretacije koju je svaki pojedinacno napravio od islama i islamske povijesti. Istinski dokaz te
bosanske pomirbe i suglasja ova dva vida islamskog ucenja ogleda se, izmedu ostalog i u tome, što, da
posegnem za životnim primjerima, jako veliki broj bošnjaka nosi ta dva dicna i uzorita muslimanska
imena: Fatima i Hatidža. Nadasve, ovo prvo je i cak i frekventnije, što samo po sebi svjedoci u prilog
neizmjerne ljubavi bosanskih muslimana spram obitelji Poslanika islama (a.s.). To s jedne strane, dok
nasuprot tome, sve ono redundantno /odurno/ unutar sunnitsko-šiitskih dijaloga koji su potrajali više od
trinaest stoljeca i koji su narocito naglašeni od vremena otomansko-safavidskog rivalstva iz desetog
stoljeca po Hidžri, nije nikada rezultiralo bilo cijim odbacivanjem islama, ukljucujuci obje suprotstavljene
strane. Dapace, sve ono odurno muslimanskom uhu iz tih nesretnih sporenja i sukobljvanja je pripisivano
ekstremistima sa obje strane, kojih se i jedni i drugi odricu. Bosanski muslimani kao sunniti hanefijske
pravne škole bili su u povijesti poštedeni od ovih nesretnih sporenja s obzirom na svoju rubnu poziciju u
odnosu na ta dešavanja daleko odaljena od njih. Buduci da nisu bili optereceni sa bilo cim iz ovog
perioda, otuda su i mogli imati kroz potonja stoljeca posvema uravnotežen stav i jedan ovakav nacin
gledanja na ovo višestoljetno prijeporno pitanje. Prevodenje "Nehdžu-l-belage" (Staze rijecitosti) imama
‘‘Alija i njeno publikovanje kod nas je dodatno raspirilio plamen ljubavi spram Poslanikove obitelji i šiitske
duhovnosti opcenito, buduci je to djelo ponudilo mogucnost izravnog uvida u same temelje šiitskog
ucenja. Osobito u slucaju imama ‘‘Alija, jer se tek potom moglo istinski uvidjeti njegova uloga i znacaj, ali
i silina mudrosti koja mu je bila podarena. Medutim pred pojavom literature polemicki zaoštrenih tonova
o ovoj problematici kod nas u Bosni morali smo svojedobno odlucno reagirati. Ovdje je rijec, nevoljko
spominjem te nesretne naslove pamfleta, o knjizi dr-a Muhammeda Tidžanija Semavija "A tada sam
otkrio pravi put", cije štampanje u Bosni se ima razumijevati kao svojevrstan šiitski odgovor, mada se to
nigdje ne obrazlaže, jednom ranije publikovanom pamfletu slicne žucnosti u polemici (mislim na knjigu
"Veliki šejtan", napisanu od strane izvjesnog Halida Tulica), doduše, u smislu bezdušnog nasrtaja na
šiizam i šiitsku duhovnost u cijelosti. Pojavljivanje ovakovrsne literature ucinilo mi se ne samo
neprimjerenim, vec i skarednošcu i izravnim skrnavljenjem te bosanske paradigme u nepomucenosti
islamskog jedinstva koje sjaji kroz izvanjske razlike. Dakle, temeljni razlog ovakvom mojem negativnom
sudu o ove dvije publikovane knjige u Bosni proizilazi otuda što svaka od njih nastoji vlastitu
interpretaciju pretvoriti u jedino ispravnu interpretaciju, te stoga što se tako silno i žestoko vežu za
pojedinacni aspekt islamskog ucenja gdje zaboravljaju, cak negiraju sve ostale njegove aspekte. Iskreno

držim da nas u Bosni pored svih toliko duhovno silnih i jakih muževa šiitske provenijencije, kakvi uistinu
jesu moderni autoriteti poput M.H. Tabatabaija i meni nadasve dragog profesora S.H.Nasra, koji je ovdje
prije nepun mjesec dana održao jedan nadasve važan ciklus predavanja, kao i citave plejade drugih, koji
su jednako uvažavani i prihvaceni kao kod sunnita tako i kod šiita, sada nas ovdje tim sadržajima ne treba
poducavati jedan prebjeg sa sunnizma na šiizam. Doista mislim kako bi nas ubuduce tebalo poštedjeti
slicnih autora i sadržaja. Zapravo, umjesto uzbiranja socnih plodova vocki sa stabla, podsjecam iznova na
onu prispodobu o krošnji s pocetka teksta, nama se u Bosni pokušalo podmetnuti odavno otpale i crvljive
plodove, koje zacijelo ne bismo željeli kušati Pa ipak, u Bosni je prokrcen prolaz za istinski bolje
razumijevanje i izbijanje na cistinu šiitske duhovnosti. U meduvremenu su se u izdanju izdavacke kuce
"Bosanska knjiga" u Sarajevu pojavili "Znakovi šiitske duhovnosti", mog prijatelja po duhu i inace, dr-a
Rešida Hafizovica . Rijec je jednoj od prvih knjiga koja sustavno pruža cjelovitu obavijest o autenticnoj
tradiciji šiizna na temelju same šiitske literature, tj. autenticnoj gradi šiitskih ucenja i iznutra najstrože
hermeneutike šiizma. Takoder, duboko vjerujem da cemo, jednako tako njegovom zaslugom, ovog puta
kao prevoditelja, uskoro imati priliku u bosanskom prijevodu iscitavati cetverotomnu Henry Corbinovu
"En islam Iranien" , tu sumu šiiizma, koja još uvijek nije prevedena cak ni na perzijski jezik. Nadalje, još
jedan meni drag covjek radi na prijevodu posvema zanimljive usporedbe autora Alparslan Acikgenca
iskazane u njegovoj "Being and Egzistence in Sadra and Heidegger" (a comparative ontology),
International Institue of Islanic Thought and Civilization (ISTAC), Kuala Lumpur, 1993. Rijec je o dr-u
Adnanu Silajdžicu, a obojica su profesori na Fakultetu islamskih nauka ovdje u Sarajevu, gradu koji je,
doista, po mnogo cemu simbol ovog izlazeceg stoljeca. I naposlijetku, ucestvujuci sredinom petog
mjeseca na medunarodnoj konferenciji u Londonu, a koja je bila posvecena Mulla Sadra Širaziju, jednom
od najviše poštovanih i uvažavanih islamskih filozofa šiitske provenijencije, koji svjedoci o kontinuitetu
filozofske tradiije islama, došao sam na ideju koja me vec odavno obuzima da je javno saopcim. Kao
proucavatelj ove tradicije, nas nekolicina u Bosni je u ovom plemenitom liku safavidskog filozofa uvidjela
jednu, metaforicki kazano, veliku visoravan odakle se, ponajbolje vidi što je ta tradicija u islamu bila i još
uvijek jeste. Sukladno tome, osjecamo daleko vecim dug spram zapadnoevropske filozofske tradicije u
koju smo uronjeni, u smislu uvodenja filozofije Mulla Sadra Širazija u evropske zemlje i to daleko vecim u
usporedbi i odnosu na one koji to pokušavaju i uspijevaju u Londonu. Zapravo, zapadnoevropskoj tradiciji
je izmaklo iz vida citav jedan korpus ovovrsne literature i ja u tome vidim doista jedan naš orginalan
buduci prinos njenom obogacenju. A nakon svih nevolja koje su nas pogadale tijekom zadnjih nekoliko
godina u proucavanju ove problematike, zorno smo uvidjeli da je i ono teško, postizivo uz Božiju pomoc.
Uz iskrenu zahvalnost organizatora ovog Okruglog stola što nam je bilo dopušteno kazati rijec-dvije o
smetnjama koje smo spomenuli iznad, kao i da ukažemo na literaturu po mjeri i dostojanstvu samoga
šiizma.