Å UMARSKI LIST 3/1931

vode i ne zaguše se. Zato bi trebalo da se topolova stabla ili odsijecaju
sasvim u zemlju ili da se krče, kako bi izbojci iz žila odmah i bolje mogli
tjerati.
Sađenje topolovih ključica daje slab uspjeh, jer se malo primaju.
Zato se sade sadnice sa žilama. U Njemačkoj uzgajaju u posebnim biljevištima
topolove biljke, koje onda presađuju.
Topolu bijelu, gdje je gusta, treba dosta rano čistiti i proredivati.
Ako stabla ostavimo na gusto, tada budu sva dosta kržljava, a ako su
još izložena udarcu vjetra ili struji vode, znadu biti vrlo grbava i povita,
te ćemo već rano na njima naći hodnike od ličinka vrsta Saperda carcharias
i S. populnea. Mjesta kod topole, osobito kod starijega drveća,
gdje su se osušili ogranci, ostanu skoro uvijek nezaraštena, jer ogranak,
ako i suh, ostane vrlo dugo na samom stablu, tako da se na takovim
mjestima vide otvori kao na umjetnim gnjezdima. Drvo će, razumljivo,
unutra početi trunuti, a i zareznici ga lako napadaju. Zato treba nastojati,
da se već mlada drveta toliko pročiste, a i poslije prorijede, pa prema
potrebi i potkrešu, kako će moći dobro da rastu. Tada ćemo dobiti i
prima-drvo za tehničku porabu, inače će u nepovoljnim prilikama još
mlado drvo dobiti ispucanu koru, što je znak, da nije zdravo.
Mlado se drvo topolovo upotrebljava za vinogradarsko kolje i kolje
za ogradu, jer dosta dugo traje. Deblji trupci, ako su zdravi, upotrebljuju
se za sve ono, za što i vrba i jagnjed, s tom razlikom, da se topola mnogo
radije upotrebljava za tehničko drvo, jer mnogo dulje traje. Dok vrbu
i jagnjed za vanjske gradnje ne upotrebljuju, topolu ovdašnji ljudi vrlo
vole, jer može da traje i desetak godina, a da ne sagnjije. Ako je drvo
izraslo u slobodnom položaju, daje lijepe i zdrave daske bijele boje, inače
se inficira kroz otvore otpalih suhih ogranaka i redovito dobiva crljen,
koja je u početku žuta, a poslije žrto-smeđe-ervenkasta. Takova su stabla
redovito zebljiva ili okružljiva, jer im se pojedini godovi odjeljuju jedan
od drugoga. Više puta u čitavoj sječini ne možemo dobiti ni jednog zdravog
topolovog trupca.
Što se tiče topolovog goriva, to ga ovdašnji ljudi cijene skoro kao
tvrdo drvo, jer vrlo dobro gori, daje dobar plamen i toplinu. Topolovo
se drvo dade dobro cijepati.
U novije se doba počelo više sa sadnjom kanadske topole
(Populus canadensis), koja je pokazala još bolje uspjehe od jagnjeda,
jer raste lijepo i upravno, a donji dio stabla nije kao u jagnjeda
čičkav i kvržljast, nego sasvim gladak. Inače je vrlo slična jagnjedu.
Naraste do 35 m visoko i u debljini isto kao i crna topola. Raste vrlo
brzo i upravno. Grane tjera prema gore i nema ih tako mnogo kao
jagnjed, ali su u okrugu poredane. Muška su stabla veća od ženskih.
Kanadska topola pušta dugo korijenje pod površinom, ali ipak nije tako
mnogobrojno kao jagnjedovo.
Kanadska topola voli svjetlo i zahtijeva nešto vlažno, ali humozno
tlo. Na mršavom pijesku zaostati će u rastu i zakržljati. Qdje je močvarno,
da voda dulje vremena stoji, ondje kanadsku topolu ne treba saditi, jer
će uginuti. U šumama grofa Ivana Draškovića u području Drave može
se vidjeti jedan kompleks nešto nižega zamljišta, na kom je oko 10 godina
stara kanadska topola bila skoro sasvim suha, jer je imala previše
vode. Također se ondje može vidjeti jedna oko 50—60 godina stara sastojina
kanadske topole, koja je uzrasla na dobrom tlu. Isto tako jedna,
120