Å UMARSKI LIST 7-9/1958

sumari.hr

Å UMARSKI LIST 7-9/1958

79

1958


ŠUMARSKI

LIST

GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA NR HRVATSKE

Redakcioni odbor:

Dr. Roko B e n i ć, ing. Josip P e t e r n e 1, đr. Zvonko Potočić, ing. Josip S a f a r

i ing. Vlado Š t e t i ć

Glavni i odgovorni urednik:

Dr. Milan Androić

Broj 7—9 JULI—AUGUST—SEPTEMBAR 1958.

ČLANCI :

Prof dr. Ivo Horvat: Prilog poznavanju borovih i smrekovih šuma Male Kapele

Dr. Dušan Klepac: Funkcionalni odnos između debljine kore i prsnog promjera za naše

važnije listopadno drveće

Ing. Milan Simeunovic: Fiziološko srašćivanje korjenja alepskog bora

Ing. Stanko Tomaševski: U kojim debljinskim razredima i na kojim ekspozicijama

dolazi najveći broj jelovih sušaca i izvala?

Ing. Dragutin Hanzl: Proširenje jele na Papuku

ARTICLES:

Prof. dr. Ivo Horvat: A contribution to the knowledge of Pine and Spruce forests of Mala

Kapela Mountain

Dr. Dušan Klepac: Functional correlation between bark thickness and d. b. h. for our

more important deciduous tree species

Ing. Milan Simeunovic: Physiological self-grafting of roots in Aleppo Pine, Cluster

Pine and Stone Pine

Ing. Stanko Tomaševski: In which diameter classes and on which exposures does the

greatest number of dead Fir trees and wind-throws occur?

Ing. Dragutin Hanzl: Spreading of Fir tree species on Mt. Papuk

ARTICLES :

Prof. dr. Ivo Horvat: Une contribution ä la connaissance des forets de Pin et d' Epicea

sur la montagne de Mala Kapela

Dr. Dušan Klepac: La relation fonctionelle entre l'epaisceur de l'ecorce et le diametre ä

hauter d'homme pour nos especes ä feuilles caduques importantes

Ing. Milan Simeunovic: La soudure physiologique des racines de Pin d'Alep, Pin

maritime et Pin Pinier

Ing. Stanko Tomaševski: Dans quelles categories de grosseur et sur quelles expositions

se presente-t-il le plus grand nombre des arbres sees et des chablis de Sapin?

Ing. Dragutin Hanzl: Propagation du Sapin sur la montagne de Papuk

AUFSÄTZE:

Prof. dr. Ivo Horvat: Ein Beitrag zur Kenntnis der Kiefern- und Fichten-Bestände im

Gebirge von Mala Kapela

Dr. Dušan Klepac: Das funktionelle Verhältnis zwischen Rindenstärke und Brusthöhendurchmesser

unserer wichtigeren sommergrünnen Holzarten

Ing. M i i a n Simeunovic: Physiologische Wurzelverwachsungen bei Aleppokiefer, Sternkiefer

und Pinie

Ing. Stanko Tomaševski: In welchen Stärkeklassen und an welchen Expositionen

kommt die- grösste Anzahl von Windfällen und Trocknistannen vor?

Ing. Dragutin Hanzl: Verbreitung der Tanne auf dem Papuk-Gebirge

Prikazi — Reports — Comptesrendus — Berichte Literatura — Book review — Revue des livres

— Buchbesprechungen

Naslovna slika: Motiv iz Gorskog Kotara (šumarija Fužine)

(Foto: Vajda)


ŠUMARSKI LIST

GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA HRVATSKE

GODIŠTE 82 JULI—AUGUST—SEPTEMBAR GODINA 195«

PRILOG POZNAVANJU BOBOVIH I SMREKOVIH SUMA

MALE KAPELE

Prof. đr. Ivo Horvat, Zagreb

UVOD

Na obroncima Male Kapele, od Rudopolja i Vrhovina do Plitvičkih

Jezera, nalaze se u području šume bukve i jele dvije značajne šumske

zajednice reliktnog karaktera. To su šume crnog i običnog bora, te šume

smreke na dolomitima. Ove se razvijaju u naročitim životnim prilikama

i imaju uz golemo gospodarsko i veliko prirodoznastveno značenje. Naročito

su važne borove šume, jer njihov sastav i ekologija osvjetljava problem

reliktnih borovih šuma cijelog ilirskog područja.

Sume crnog, rjeđe i običnog bora, zapremaju u Hrvatskoj manje,

odijeljene areale. Veće površine samoniklih borovih šuma nalaze se na

Maloj Kapeli i u Velebitu, a rjeđe su na rubu Gorskog Kotara, na Plješevici,

Senjskom Bilu, Dinari i na Biokovu. U Primorju se nalaze na Braču,

Hvaru i Pelješcu bitno različite zajednice dalmatinskog crnog bora (Pinus

maritima ssp. dalmatica), ali one nemaju nikakve veze s našim kontinentalnim

šumama, kako su istaknuli već B e c k-M annagetta (1901) i

Horvat (1950), a Horvatić (1957) je nedavno to detaljno obrazložio.

Borove šume u Hrvatskoj pripadaju značajnim zajednicama, koje su

često fragmentarno razvijene (Horvat 1938, 1956). To su ekstrazonalne

zajednice uvjetovane reljefnim, lokalno-klimatskim ili edafskim faktorima.

One se nalaze unutar određenih klimazonalnih šumskih zajednica

s kojima su sindinamski više ili manje povezane. Na nekim staništima

održavaju se kao trajni vegetacijski stadij, a na drugima uzmiču pred

konkurencijom jačih suparnika, ponajčešće bukve i jele.* \

* Osim ovih jasno izraženih zajednica (asocijacija) borovih šuma pojavljuje se

često crni i obični bor obilno u drugim šumskim zajednicama gradeći veće ili manje

sastojine. Sastav takvih borovih sastojina pokazuje, da one nemaju ništa zajedničko

sa borovim zajednicama. Bor se naseljuje na pr. na sječini ili na paljevini neke šumske

zajednice kao prolazni stadij, pa razvitkom ove zajednice i nestaje. Takve razr

vojne stadije treba dobro razlikovati od floristički i ekološki izraženih borovih

zajednica. Zato je poznavanje Sastava borovih šuma vrlo važno i u praktičnom

pogledu. Ono je preduvjet za pravilno gospodarenje, koje će nam osigurati trajnost

i obnovu borovih šuma kao vrela prvorazrednog drva i smole.

225


Manje prostranstvo i manje značenje imaju smrekove šume Male

Kapele, koje se po svome reliktnom karakteru podudaraju s borovim

šumama, ali su vrlo oskudne vrstama. One su ipak važne za razumijevanje

cijelog kompleksa reliktnih šuma, a naročito za razumijevanje ekologije

borovih šuma. Zato sam ih obuhvatio u ovom prikazu, iako njihov sastav

nije još dovoljno istražen.

GEOGRAFSKI ODNOSI

S južne strane glavnog bila Male Kapele nalaze se gorske kose sa

zaobljenim vrhovima i stranama. One nemaju unatoč znatnih strmina

otvorenih stijena. Podloga je rastrošena, sve je više manje zaobljeno, a niz

vrhova nosi ime »oblaj«. Obronci su najčešće obrasli borovom ili smrekovom

šumom ili su pokriveni niskim gorskim pašnjacima sitne vlasujje

(Festucetum pseudovino-valesiacae), pa se već iz daljine ističu od raskidanog

vapnenačkog bila Male Kapele. Prema geološkoj karti F. K o c h a

(Plitvice 1:75.000) pripada područje Male Kapele uglavnom krednoj formaciji,

koja je zastupana s više facijesa. Među njima se ističu s jedne

strane različiti vapnenci, a s druge dolomiti i dolomitni vapnenci.

Glavno bilo Kapele od Velikog Javornika (1141 m) do Selišnog vrha

(1230 m) izgrađeno je od rudisnih vapnenaca gornje krede, a obrub čini

s obje strane dolomit gornje krede, koji zauzima široki pojas sve do ruba

Gackog Polja, pa preko Vrhovina seže do Plitvičkih Jezera. Prema Veljunu

nalazi se ponovno pojas rudisnog vapnenca, a isto tako i na sjevernoj

strani Kapele gdje ispod zone dolomita seže na pravcu od Saborskog preko

Kozjaka na Priboj. Oštri Mihaljevac na podnožju Plješevice i Mrsin leže

naprotiv u dolomitu, a Plješevica je gotovo cijela sastavljena od vapnenca.

Gacko Polje je aluvij (izvor Gacke), prvi rub sastavljen je od naslaga

kvartara, a drugi od donje krede, na nju se u sjeverozapadnom dijelu neposredno

nadovezuje dolomit, a u južnom vapnenac gornje krede.

U geomorfološkom pogledu razlikuju se neobično vapnenački i dolomitni

grebeni i glavice. Vapnenci, koji su uglavnom prekriveni šumom

bukve i jele (Fagetum croaticum abietetosum), ističu se oštrim konturama,

a dolomiti obrasli borovim i smrekovim šumama imaju oble forme. Najljepše

borove šume nalaze se oko Vrhovina, Rudopolja i Babinog Potoka,

gdje okružuju polja, što se steru s obje strane ceste. One zauzimaju grebene

i tople, suncu izložene obronke, dok se u uvalicama i na sjevernim

padinama razvila šuma smreke. Sličnu sliku nalazimo i na sjevernim padinama

Male Kapele oko Saborskog, pa se i tamo na dolomitima javljaju

borove šume. Kao ekstrazonalne, reliktne zajednice uklopile su se borove

i smrekove šume Male Kapele u područje klimatogene vegetacije bukve

i jele i dokazuju kako je dolomitno gorje u fizionomskom, ekološkom i

vegetaeijskom pogledu različno od vapnenačkog.

Da pravo shvatimo značaj reliktnih borovih šuma na Maloj Kapeli,

koje nas najviše zanimaju, moramo upoznati vegetaciju, koja ih okružuje.

Najbolji pregled o toj vegetaciji dobivamo na prerezu od Gackog Polja

prema Selišnom vrhu, najvećem usponu Male Kapele. Gacko Polje leži u

visini 458 m, te se nalazi u području šume hrasta kitnjaka i običnoga

graba (Querceto-Carpinetum croaticum) kao klimatogene zajednice. Da-

226


nas su doduše sastojine ove šume na polju gotovo iščezle, ali iz ostataka,

koje nalazimo tu i tamo na rubovima, možemo dobiti prilično dobru sliku

njihove nekadašnje građe. Oko Otočca nalazimo u šumi kitnjaka i običnoga

graba: od drveća Carpinus betulus, Quercus petraea, Fagus silvatica (r.),

Acer obtusatum, Acer pseudoplatanus, Acer campestre, Quercus cerris, od

grmlja Corylus avellana, Crataegus monogyna, Viburnum lantana, Ligustrum

vulgare, Evonymus verrucosa, Cornus sanguinea, Cornus mas, Rosa

sp., a od niskog rašća Stellaria holostea, Euphorbia amygdaloides, Arum

maculatum, Anemone nemorosa, Aposeris foetida, Asarum europaeum,

Cyclamen europaeum, Galium vernum, Aremonia agrimonoides, Primula

vulgaris, Pulmonaria officinalis, Glechöma hederaceum, Sanicula europaea,

Polygonatum multiflorum, Dentaria bulbifera, Symphytum tuberosum,

Brachypodium silvaticum, Ajuga reptans, Hedera helix, Helleborus

multifidus i dr. To je po sastavu tipična zajednica kitnjaka i običnoga

graba u kojoj se već pojavljuju neki elementi bukove, šume.

Kad se dižemo iz Gackog Polja prema kosi Male Kapele mijenja se

naglo slika šumske vegetacije. Bukva, koja se na sjevernim padinama

spuštala sve do dna polja, prelazi s usponom i na slabo nagnute južne

ekspozicije i prelazi u šumu bukve, a ova doskora u šumu bukve i jele,

koja se diže do najviših vrhova Kapele. Strme vapnenačke padine na sunčanim

položajima zauzela je naprotiv šikara hrasta medunca i crnoga

graba (Seslerieto-Ostryetum) uvjetovana lokalnim klimatskim prilikama.

Najznačajnije su biljke ove šikare Quercus pubescens, Fraxinus ornus,

Ostrya carpinifolio, Acer monspessulanum, Pinus nigra, Acer obtusatum,

Acer campestre, Sorbus torminalis, Pirus communis, Rhus cotinus, Cornus

mas, Crataegus transalpina, Prunus spinosa, Rhamnus cathartica, a od

niskog rašća Carex humilis, Teucrium chamaedrys, Polygonatum officinale,

Helleborus multifidus, Sesleria autumnalis, Melitis albida, Satureia

vulgaris, Asparagus tenuifolius, Lithospermum purpureo-coeruleum, Trifolium

rubens i dr.

U skladu je s ovom šumskom vegetacijom i raširenje gorskih livada

na Gackom Polju, koje imaju izrazito termofilni značaj, te pripadaju

submediteranskoj zajednici Danthonieto-Scorzoneretum, dok se u području

bukve nalaze već gorske livade srednjoevropskog karaktera, koje pripadaju

zajednici Brometo-Plantaginetum.

Borove šume uklopile su se po svome prostranstvu uglavnom u topliji

dio šume bukve i jele, ali sežu i nešto niže, gdje se sastaju s termofilnom

vegetacijom. Što se više približavamo Gackom Polju pojačavaju se termofilni

utjecaji, pa u borovoj šumi preteže crni bor, dok je u višim,

hladnijim pojasima zastupan samo obični bor.

Na si. 1. prikazan je raspored šumske vegetacije na pravcu Jurjeve

stijene—Rudopolje iznad Vrhovina. Lijeva, južna strana brda sastavljena

je od dolomita, a desna od vapnenca. Na plitkoj dolomitnoj podlozi nalazi

se rendzina, koja s dubijinom naslage tla prelazi,u smeđe karbonatno tlo

ili na vlažnijim staništima u podzolirano tlo (ponikva). Na vapnencima

razvija se naprotiv smeđe karbonatno tlo.

U skladu s podlogom raspoređena je šumska vegetacija: plitku rendzinu

zauzela je šuma bora ili njezin degradacijski stedij, pašnjak sitne

vlasulje. Na tjemenu se pojavljuje bukva, a na podzoliranom tlu na sje-

227


vernoj padini i u ponikvi smreka. Naprotiv nastava na smeđim karbonatnim

tlima povrh vapnenaca najtipičnija šuma bukve i jele u kojoj se

doduše nalaze još borovi, ali samo kao prolazni naseljenici.

1 ŠUMA 60RA SKUWÖUtMm

2ŠunAsnfl[KE NA OOlOrtiTU ra» REnDZIflA

3ŠUT1A BlfKVE 5 JELOM •-••--• DOLOMIT :•»: POMOLIRAMO T10

4PAŠMJAK VlASLILJE VII VAPNENAC H« SJIEt* HARB01MW0 TLO

SI. 1. Raspored šuma u vezi s reljefom, geološkom podlogom i tlom iznad Vrhovina

Zajednica bora i kukurijeka — Helleboreto-Pinetum

Borove šume na Maloj Kapeli pripadaju naročitoj asocijaciji, koja je

vezana na područje ove planine. Nazvao sam je po dvjema važnim vrstama,

jednoj u prizemnom sloju, a drugoj u sloju drveća. Sastav borovih

šuma u Maloj Kapeli prikazan je na križaljci br. I., koja ujedinjuje 10

snimaka ove zajednice iz južnih padina planine. Snimke nisu odabrane po

nekom principu, već su snimljene kako sam ih nalazio u prirodi, jedino

sam pazio, da su plohe jednolike s obzirom na izgled, floristički sastav,

stanište i gospodarski utjecaj. Zato nam ove snimke daju prilično objektivnu

sliku sastava borovih šuma.

GRADA ZAJEDNICE

Struktura. Borove šume su najčešće prekinutog sklopa, rjeđe su

sastojine potpuno sklopljene. Visina stabala doseže 18—22 m, a debljina

do 60 cm. Sloj grmlja je često dobro razvijen i doseže visinu od 0,50 do

2 m, a prizemno rašće je vrlo obilno, te pokriva, ubrojivši mahovine, do

sto posto površine. Rjeđe je prizemni sloj slabije razvijen.

U šumi dominira bor, najčešće obični bor (Pinus silvestris), rjeđe crni

bor (Pinus nigra ssp. austriaca). Ima čistih sastojina s jednom ili drugom

vrstom, ali ima i miješanih, na pr. na Crnom Vrhu i na Samaru. U nekim

sastojinama nalazi se dosta obilno smreka, dok je bukva kao drvo vrlo

rijetka, ali se nalazi dosta često u sloju grmlja.

Sloj grmlja zavisi o starosti sastojine, njezinu sklopu i o paši. U starijim,

prorijeđenim sastojinama, u kojima se mnogo pase, razvija se u

neobičnom obilju borovica (Juniperus communis), gradeći katkad velike,

gotovo neprohodne hrpe. Najveće šumarsko značenje u sloju grmlja ima

228


ez sumnje pomladak borova, koji je razvijen u svim sastojinama izuzev

plohu br. 2. u kojoj je pomlađivanje vrlo slabo, vjerojatno zbog suhe

podloge i vrlo intenzivne paše. Uz borovicu nalazi se stalno glog (Crataegus

transalpina), udikovina (Viburnum lantana), kozja krv (Lonicera

xylosteum), krušćica (Amelanchier ovalis) i dunjarica (Cotoneaster tomentosa).

U nekim sastojinama nalaze se obilno grmoliki crni grab (Ostrya

carpinifolia) i hrastovi (Quercus pubescens i Q. cerris). Ostale vrste u sloju

grmlja nemaju veće značenje za karakterizaciju borovih šuma, ali su

vrlo važne za njihovo raščlanjen je.

Floristički sastav. Floristički sastav zajednice prikazan je

na križaljki, koja donosi 10 snimaka iz područja Male Kapele. Značenje

pojedinih vrsta nije jednako u fizionomskom i u dijagnostičkom pogledu.

Neka vrsta na pr. dominira, a ipak nam ne kaže gotovo ništa o ekološkim

prilikama zajednice. U sloju drveća imaju u strukturelnom. i u dijagnostičkom

pogledu najveće značenje borovi. Crni bor (Pinus nigra) nalazi se

samo u toplijim područjima Male Kapele, ali je u većoj mjeri vezan na

zajednicu, nego obični bor, pa ga možemo smatrati u njegovoj kontinentalnoj

rasi značajnim za borove šume. Naprotiv ima obični bor (Pinus silvestris)

vrlo široku amplitudu, pa se nalazi jednako u bazifilno-neutrofilnim

i u ekstremno acidofilnim šumama; zato su njegove pratilice često

bitno različite. Uz to prehvaća bor i u susjedne sastojine bukve i jele, ali

se u njima nalazi tek prolazno. Obični bor ima znatno manje zahtjeve na

toplinu, pa se penje u znatno veće visine i prodire u hladnije uvale, gdje

se susreće sa smrekom. Prema tome uspijeva obični bor i izvan područja

naše asocijacije i nalazi se u optimalno razvijenim šumama bukve i jele,

gdje doseže ljepše visine i debljine, nego u samoj borovoj šumi. Ipak se

na tim staništima u pravilu ne pomlađuje. Tek se prigodom jačih sječa i

proreda može proširiti i posve osvojiti teren, ali takva sastojina nije

trajna već prolazna, pa je najzad potiskuje bukva i jela.

Od grmova je najviše vezan na borove šume Cotoneaster tomentosa,

ali je zasad teško odrediti ukoliko se može smatrati karakterističnim.

Mnogo nam više govori o zajednici prizemni sloj. U njemu se nalazi

oko 150 vrsta, od toga 30 u dva najviša stepena stalnosti; ostale su vrste

rjeđe zastupane. Pomnijim istraživanjem većeg broja sastojina u povoljnije

godišnje doba povećat će se bez sumnje broj vrsta prizemnog sloja.

Neke vrste ističu se naročito u fizionomskom pogledu. To je Helleborus

macranthus, Cyclamen europaeum, Pteridium aQuilinum, Carex humilis,

Fragaria coUina i Erica carnea. Kukurijek se nalazi vrlo obilno u svim

sastojinama na dolomitima, a na vapnencu je vrlo rijedak ili ga nema.

Kukurijek se još u kasnu jesen, kad je ostalo bilje najvećim dijelom osušeno,

ističe velikim zelenim listovima i gdjegod pokriva u hrpama cijele

obronke. Uz njega se vrlo često nalazi skrižalina (Cyclamen europaeum),

koja naročito u jesenskom aspektu bezbrojnim cvjetovima ukrasuje prizemni

sloj. Kukurijek je raširen i u drugim zajednicama, pa se nalazi vrlo

obilno i u bukovim šumama na dolomitnoj podlozi. Zato se ne može smatrati

svojstvenom vrstom za borove šume, ali je ipak njegovo dijagnostičko

značenje vrlo veliko, jer je u području borovih šuma vezan na najtipičnije

stanište bora.

229


Veličanstvenu sliku pruža zajednica bora i kukurijeka u ranim proljetnim

mjesecima, kad je prizemni sloj prekriven nepreglednim mnoštvom

velikih bijelih i bijeloružičastih cvjetova kukurijeka. Jedva se provlačimo

po tom divnom sagu, pazeći, da ne zgazimo krasne cvjetove, koji

uz snježne mrlje izbijaju na površinu i nagovještaju rano proljeće. Na

strmim padinama, gdje se sačuvala crnjuša ukrašena je slika još crvenilom

njezinih boja. . , -

U fizionomskom pogledu ističe se naročito crnjuša (Erica carnea),

koja u gustom sklopu pokriva u nekim sastojinama goleme površine, dok

je u drugim sastojinama nema ili se nalaze tek manje hrpe. Crnjuša je

usto u dijagnostičkom pogledu neobično važna. Ona je raširena i u ostalim

našim borovim šumama, pa prati velikom pravilnošću borove šume u

Sloveniji, Bosni i Srbiji. Uz nju se tamo nalazi najčešće i Daphne bla"

gayana, koja u južnoj Hrvatskoj nije dosad nađena. Koji je razlog, da se

crnjuša u nekim sastojinama nalazi vrlo obilno, a u drugima je nema,

teško je utvrditi, ali se prema svemu čini, da je glavni uzrok jaka paša.

Crnjuša se nalazi obilno na strmim položajima kamo ne dolaze goveda,

a čim je obronak položit i pristupan paši, kida se njezin jednoliki sag najprije

u manje hrpe i najzad nestaje. Ipak ima i strmih, teško pristupnih

ploha u kojima nema crnjuše, pa će ovo pitanje trebati još proučiti.

Veće značenje nego dominante, imaju za našu borovu šumu svojstvene

ili karakteristične vrste, koje su za zajednicu više ili manje vezane.

Broj takvih vrsta nije velik, a glavni dio ima usto lokalni značaj, pa se

u drugim krajevima nalaze u sličnim borovim šumama.

Na temelju dosadašnjih opažanja smatram svojstvenim vrstama:

Ranunculus Thora, Genista pedunculata, Genista triangularis (G. januensis),

Epipactis atropurpurea i Pirola media. Vrlo je zanimljiv nalaz vrste

Ranunculus Thora, koja je dosad bila poznata iz viših područja Kleka,

Plješevice i Velebita. Zabnjak kolovrc — kako ga narod zove — nije

doduše u kapelskim šumama mnogo raširen, ali se ipak nalazi stalno, pa

je vjerojatno bio nazočan i u sastojinama u kojima ga u kasnu jesen nisam

našao. Isto možemo reći i za Epipactis atropurpurea, a donekle i za navedene

žutilovke. U nekim sastojinama nalazi se stalno i Dicranum sp., ali

će trebati još utvrditi koliko je vezan na borove šume. Sve te vrste

nalaze se, kako smo spomenuli, u drugim krajevi ma u sličnim

borovim šumama, ali su u našem užem području

vrlo vjerojatno vezane na ovu zajednicu. Naša

asocijacija nema prema tome neke apsolutno karakteristične vrste, koje bi

bile samo na nju vezane, ali se ipak po svome karakterističnom skupu

odlikuje kao jasno omeđena cjelina od svih ostalih šumskih zajednica u

području Male Kapele i približava se borovim šumama ostalih krajeva

Hrvatske i Bosne.

Karakteristični elementi naših borovih šuma imaju dakle lokalni

karakter, a usto su jako potisnuti pašom, pa je zasad teško stvoriti sliku

prvobitne vegetacije. Ipak će i kasnije, kad se prouče sve borove šume u

svim našim krajevima, biti teško pojedine asocijacije

okarakterizirati općenitim svojstvenim vrstama,

ali nam već lokalne svojstvene vrste daju vanredan

uvid u životne prilike zajednice.

230


Ostatak čine više ili manje indiferentne pratilice, koje su obilno zastupane

u borovim šumama, ali se nalaze i u drugim zajednicama na

Maloj Kapeli. Ako uzmemo u obzir biljke u dva najveća stepena stalnosti,

tada nalazimo oko 30 vrsta, koje prate naše borove šume s najvećom pravilnošću.

Te pratilice čine u ekološkom pogledu vrlo heterogenu cjelinu,

koju možemo rastaviti u nekoliko skupova: a) biljke, koje su više ili manje

vezane na dolomit, b) ostale biljke suhih vapnenačkih šuma i livada,

uglavnom karakteristične vrste reda Quercetalia-pubescentis i reda Brometalia,

c) ekološki indiferentne vrste, d) biljke bukovih i e) biljke smrekovih

šuma.

Značajno je, da u borovu šumu na Maloj Kapeli prodiru i neki elementi

reda Vaccinio-Piceetalia, na pr. Pirola secunda, Calamagrostis arundinacea,

Laserpitium marginatum i Rubus saxatilis. Time se približuje

kapelska borova šuma alpskim zajednicama, ali je udio vrsta smrekovih

šuma prema hrastovim malen. U borovim šumama Male Kapele nisam

našao dosad brojne vrste, koje su raširene u borovim šumama Slovenije

na pr. Daphne blagayana, Polygala chamaebuxus, Carex alba, Potentilla

carniolica, Leontodon incanus, Campanula persicifolia, Melitis melissophyllum,

Euphorbia angulata, Primula Columnae, Calamagrostis varia

i dr. Neke od tih vrsta naći će se vjerojatno, kad se prouče u proljetno

doba manje utjecane sastojine.

Raščlanjeno st. Pojedine sastojine borovih šuma razlikuju se,

već na prvi pogled izgledom i florističkim sastavom. Razlike postoje već

u sloju drveća (crni ili obični bor, čiste borove sastojine ili jaka primjesa

smreke i jele i si.). Isto su tako izražene razlike u sloju grmlja i u prizemnom

rašću. Na temelju tih razlika možemo unutar kapelskih borovih

šuma postaviti niže jedinice, koje imaju i različito šumsko-gospodarsko

značenje, pa će im i s toga gledišta trebati obratiti pažnju.

Razlike u florističkom sastavu i fizionomiji borovih šuma imaju svoj

razlog u klimatskim i edafskim prilikama, te u antropogenim utjecajima.

Pod utjecajem klimatskih prilika razlikuju se sastojine nižih, toplijiK

i suših položaja od sastojina viših, hladnijih i vlažnijih staništa. Te se

razlike vide na prvi pogled na našoj križaljci. U nižim, toplijim položajima

dominira najčešće crni bor ili se miješaju oba bora. Usto se nalazi u

sloju grmlja stalno Ostrya carpinifolia, Quercus pubescens i Q. cerris, a

u prizemnom sloju Origanum vulgare, Mercurialis ovata, Centaurea

variegata i dr. Naprotiv pojavljuje se u višim, hladnijim položajima

smreka i jela, a u prizemnom sloju Festuca heterophylla, Galium rotundifolium,

Dicranum scoparium i dr. Druga je značajna razlika među pojedinim

sastojinama borovih šuma u vezi sa sastavom tla: razlika između

vegetacije na vapnencu i dolomitu. Ta se razlika ističe na prvi pogled

u fizionomiji i mnogo oskudnijem sastavu prizemnoga rašća vapnenačkih

sastojina. Na vapnencima nema, koliko sam mogao dosad utvrditi, brojnih

vrsta: kukurijeka, crnjuše i nekih drugih značajnih elemenata. Naročito

je razlika u nazočnosti ili nedostatku kukurijeka. Fizionomske razlike

među ovim. tvorevinama su tolike, da se na prvi pogled nameće misao,

da li se sve te sastojine uopće mogu ujediniti u istu asocijaciju.

231


' Treći je faktor, koji uvjetuje diferenciranost zajednice, antropogene

prirode: razlika između sastojina utjecanih jače ili slabije pašom. I tu su

razlike vrlo velike, pa s obzirom na intenzitet paše možemo postaviti cijeli

niz od najslabije do najjače utjecanih sastojina.

Postoje dakle razlike prema klimatskim, edafskim i antropogenim

utjecajima, postoje niže jedinice, ali je zasad teško utvrditi njihov sistematski

značaj. Mi ćemo zasad, dok se ne prouči još veći broj sastojina,

raščlaniti asocijaciju prema podlozi u dvije varijante, a ove prema klimatskim

razlikama u dvije subasocijacije:

1) vapnenačka varijanta razvija se na teško trošivim vapnencima,

koji su se razvili unutar dolomita i ističe se na prvi pogled

nedostatkom kukurijeka, crnjuše i nekih drugih vrsta. Na temelju dosad

sabranog materijala ne može se utvrditi, koliko se ova varijanta ističe i

nekim pozitivnim osobinama.

2) do 1 o m i t n a varijanta obuhvata glavni dio borovih šuma i

razvija se na dolomitu i na dolomitnim vapnencima, a značajna je po obilnom

pojavljivanju kukurijeka božićnjaka (Helleborus macranthus), dok

se na vapnenačkoj nalazi samo zeleni rascjepkani kukurijek (Helleborus

multifidus), koji je na dolomitu rjeđi. Dolomitnu varijantu možemo raščlaniti

prema klimatskim zahtjevima u dvije jedinice (vjerojatno subasocijacije),

koje imaju različito šumsko-gospodarsko značenje:

1.) ostryetosum, toplija subasocijacija nižih predjela u kojoj se nalazi

najčešće Pinus nigra, ali i Pinus silvestris, a uz njih se pojavljuju vrste

termofilnih hrastovih šuma na pr. Ostrya carpinifolia, Quercus cerris,

Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosa, Cornus mas i dr.

2.) piceetosum, hladnija subasocijacija viših predjela u kojoj se u podstojnom

sloju drveća nalazi obilno smreka. Obilje smreke ima veliko značenje

za daljnji razvitak i opstanak borove šume. Tu je njezina klimatska

granica, pa još maleni korak na hladnije i vlažnije stanište znači potpuno

pretezanje smreke.

Pomlađivanje. Pomlađivanje borovih šuma predstavlja važan

vegetacijski i šumarski problem. Iako se bor razmnaža naletom sjemena,

te se pojavljuje na vrlo udaljenim nalazištima, ipak postoji u pomlađivanju

očita zakonitost. Na tipičnim borovim staništima

pomlađuje se bor ne samo na rubovima i na čistinama

nego i u slabije sklopljenim sastojinama. U

pomlađivanju je međutim vanredna razlika između

dolomita i vapnenaca. Iako se bor lijepo pomlađuje i na

vapnencu, ipak se to ne može ni uporediti s pomlađivanjem na dolomitu.

Uz kukurijek božićnjak (Helleborus macranthus), žutilovku (Genista pedunculata)

i druge značajne vrste razvijaju se na dolomitu tisuće i tisuće

mladih borova razne veličine i starosti, a njihova je vitalnost neopisiva.

Na dolomitnoj trošini stoje često skupine mladih borića različite veličine

i starosti, koji zbijeni u gušće ili rjeđe hrpe golemom dinamikom osvajaju

golo kršje na kome uopće nema vegetacije. Čim se pomladak zakorijeni,

obogaćuje otpalim iglicama kamenitu trošinu humusom i prirašćuje od

godine do godine sve jače. U nekim sastojinama nalazimo 5 do 8-godišnje

boriće, koji prirašćuju godišnje po 60 cm u visinu. Prolazeći kroz borovu

šumu možemo pratiti njezinu vanrednu obnovu na dolomitnoj podlozi: uz

232


Helieborus macranthus nalazi se stalno bujan pomladak borova, a nekoliko

koraka dalje na vapnencima, gdje nema kukurijeka, nema katkad na

daleko ni jednog mladog borića. Tako nam je kukurijek božićnjak vanredan

pokazivač, gdje će kod otvaranja sklopa nastupiti najobilnije pomlađivanje

crnog i običnog bora.

ŽIVOTNE PRILIKE ZAJEDNICE (SINEKOLOGIJA)

Za razumijevanje opstanka i obnove borovih šuma ima naročito značenje

poznavanje njezinih životnih prilika: klime, tla, reljefa i antropogenih

utjecaja, koji na određenom staništu djeluju. Ali bi bilo ipak krivo,

kad bismo htjeli raširenje i sastav šume protumačiti samo na temelju

staništa. Bor uspijeva, kako smo spomenuli, vanredno i na staništima

bukve i jele, a ipak se tamo ne može trajno održati, niti se uz prirodne

uvjete ne obnavlja, jer ga potiskuje bukva i jela. Tek na onim staništima,

gdje nema konkurencije jačih takmaca održaje se bor kao trajni stadij i

izgrađuje naročitu zajednicu.

Schmid (1936) je s pravom upozorio, da je konkurenca glavni faktor,

koji je uvjetovao potiskivanje borovih šuma na reliktna staništa. Uz

ekološke prilike odlučuju dakle u prvom redu biološki elementi, koji su

izraženi u međusobnoj konkurenciji šumskog drveća.

Klimatske prilike. Već smo u uvodu istaknuli, da su borove

šume raširene uglavnom u području šume bukve i jele, ali u svome najnižem

dijelu sežu u granično područje termofilnih hrastovih šuma. Iz užeg

područja borovih šuma nemamo nažalost potpunih klimatskih podataka.

Ugrenović i Šolaja (1937) donose četverogodišnja sezonska opažanja

uglavnom samo za ljetnje mjesece god. 1929.—1932. iz Samara

(835 m) u Maloj Kapeli iz miješane sastojine crnog i običnog bora. Da bi

rezultate mogli barem donekle upoređivati s tipičnim staništima ostalih

zajednica u okolini, složio sam podatke iz Samare u križaljku između

Gospića i Ravne Gore. Gospić leži u visini 565 m i nalazi se u hladnijem

području hrasta kitnjaka i običnoga graba (Querceto-Carpinetum croaticum),

a Ravna Gora u visini 793 m u području bukve i jele (Fagetum

croaticum abietetosum).

Tabela II. Temperaturni odnosi u borovim šumama na Samaru u poredbi sa stanicama

Gospić i Ravna Gora

I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII god. ampl.

sred. —1.7 —1.7 3.3 8.2 12.9 16.9 19.0 17.9 14.0 9.5 5.1 —0.7 8.6 20.7

Gospić 565 max. 2.5 4.6 8.6 14.2 18.7 23.4 26.4 26.0 21.5 16.0 10.5 3.1 14.6

1931—40 min. —6.0 —7.2 —1.2 2.7 5.6 9.6 11.0 10.2 7.8 4.4 1.6 —4.2 2.8

Samar

1929—32

835

sred.

max.

min.

16.0

23.2

11.1

17.4

24.9

12.1

17.5

24.7

12.2

14.0

20.4

9.«

Ravna

Gora

1927—40

793

sred.

max.

min.

—2.7

1.1

—6.6

—2.8

2.4

—7.0

1.4

5.8

—1.7

6.1

10.9

1.6

10.7

15.5

5.9

15.0

20.0

8.7

17.1

22.8

10.2

15.8

21.9

9.5

12.4

17.7

7.2

7.6

12.3

3.7

3.7

7.7

0.6

—2.0

1.2

—5.5

6.9

11.6

2.2

19.9

233


Poredba temperaturnog srednjaka za mjesece lipanj, srpanj, kolovoz

i rujan, kad su vršena opažanja na Samaru, pokazuju, da se temperatura

borove sastojine na Samaru kreće između Gospića i Ravne Gore. To je u

skladu s općenitim biljnogeografskim položajem vegetacije na Samaru,

ali nije u skladu s nadmorskom visinom, prema kojoj bi Samar morao

imati nešto nižu temperaturu od Ravne Gore. Razmjerno visoka temperatura

na Samaru ima razlog u visokim ljetnim minimumima u doba

vegetacije, koji znatno nadmašuju stanice, koje leže skoro 300 m niže.

Možda je razlog ovom termičkom djelovanju naročiti položaj Gospića i

Ravne Gore u kotlinama s obratom temperature, koji nije na Samaru izražen.

Ugrenović i Šolaja prikazuju na spomenutom mjestu i mjerenja

temperature tla u različitim dubljinama i to iz miješane sastojine

crnog i običnog bora s podstojnom sastojinom bukve, u sastojini borova

bez bukve i na otvorenom polju. Ova mjerenja pokazuju, da je temperatura

u borovoj sastojini bez grmolikog sloja u sredini između temperature

slobodnog obronka i temperature u kojoj se pojavljuje u podstojnom

sloju bukva. Ta je činjenica u skladu s prirodnim razvitkom vegetacije i

životnim prilikama borove šume.

U području raširenja borovih šuma na Maloj Kapeli padne godišnje

1600 mm oborina od toga u zimi 400 mm, u proljeće 400 mm, u ljeti

400 mm i u jesen 400 mm. Za vrijeme trajanja vegetacijskog perioda

dobiva borova šuma na Maloj Kapeli oko 790 mm oborina. Klima je po

Gračaninu (1941) humidna, a njezin skupni karakter označuju

Ugrenović i 5 o 1 a j a (1937) ovim riječima: »Klima je tipična krška

kontinentalna: kratki vegetacijski period, nagle i jake promjene temperature,

srednja godišnja temperatura niska. Atmosfera vrlo vlažna, jaki

rani i kasni mrazovi i magle, obilje ekvinokcijskih kiša, niski tlak uzduha,

zima duga, ljuta i snijegom bogata, jak i čest sjeveroistočnjak (bura).«

Pod tim klimatskim prilikama razvija se u Hrvatskoj

šuma bukve i jele, pa prema tome ne možemo

tražiti u klimi odlučujući faktor za raširen je borovih

šuma na Kapeli. Očito je naprotiv, da su borove

šume Male Kapele kao i borove šume drugih

kopnenih krajeva Hrvatske uvjetovane drugim fakfaktorima,

a to su tlo i reljef.

Od ostalih klimatskih faktora ima veliko značenje vjetar. Vjetar djeluje

mehanički i fiziološki. Pod mehaničkim utjecajem vjetra mijenja se

uzrast borova, oni rastu nepravilno, nisko i nepravilno se granaju. Jaki

utjecaji vjetra vide se naročito na izloženim kosama.

U vezi sa snijegom treba istaknuti nepovoljno djelovanje velikih sniježnih

nanosa, koje nalazimo na mnogim staništima. Borove sastojine na

takvim staništima zarasle su lišajima, stabla su im iskrivljena, katkad i

polomljena, atmosfera provlažna, različita od tipičnih borovih sastojina.

Bilo bi zanimljivo, da se posebno prouče ovi nepovoljni utjecaji sniježnih

nanosa na borove šume Male Kapele.

Edafski faktori. Za razumijevanje edafskih odnosa u području

raširenja borovih šuma na Maloj Kapeli treba istaknuti, da je geološka

podloga na kojoj se nalazi borova šuma dolomit ili dolomitni vapnenac.

To je matični supstrat iz koga se razvilo tlo naših borovih šuma. Rjeđe su

234


matični supstrat naslage reliktnih crljenica. Prema Gračaninu (1941)

je klimazonalno tlo ovog područja podzol, pa se na svim dubljim profilima

opažaju jasno procesi ispiranja baza iz površinskih horizonata i

njihovo zakiseljivanje. Ipak su u ovom gorovitom reljefu dublji horizonti

s tipičnim podzoliranim tlima dosta rijetki, a danas su ih zauzele uglavnom

poljoprivredne kulture. Na jače položitim i strmim padinama nalaze

se naprotiv plitka tla, na kojima pedogenetski procesi nisu završili konačnu

tvorbu tla. Na takvim staništima nalazimo dva tipa tla: umjereno

podzolirana smeđa karbonatna tla i renđzine.

. Smeđa karbonatna tla razvijaju se uglavnom na kompaktnim krednim

vapnencima i pokrivena su šumom bukve i jele, dok se na rastrošenim

vapnencima i na dolomitu nalaze renđzine. One su pokrivene borovom

šumom ili pašnjačkom zajednicom Festucetum pseudovino-valesiacae.

Zato je za nas od najvećeg značenja poznavanje postanka i razvitka rendzina,

koje je Gračanin proučavao na samom Samaru.

Rendzina se razvija povrh dolomita ili dolomitnog vapnenca i odlikuje

se po Gračaninu naročitim svojstvima. »Unatoč humidnosti

klime vegetacija rendzina pokazuje više manje kserofilan karakter zahvaljujući

vanrednoj propusnosti tla za vodu.« »Rendzina se razvija samo na

rastrošenim karbonatima (Ca i Mg-supstratima), koji obiluju česticama

skeleta ili grubljim disperzijama sitnog tla, a usto sadrže i najfinije

čestice karbonata. Na potpuno kompaktnim stijenama i na grubo disperznoj

tvrdoj, kamenitoj trošini, u kojoj nema finih čestica karbonata,

renđzine se obično ne pojavljuju.« Po Gračaninu je na rendzini

»propusnost za vodu i zrak veoma velika, a redovno veća nego kod ostalih

litogeno-karbonatnih tala. Velikoj propusnosti ima se pripisivati, da su

renđzine suha tla unatoč humidnoj klimi. . . Reakcija rendzina je ponajčešće

slabo alkalična u cijelom profilu . .. Adsorpcijski kompleks zasićen

je bazama, u prvom redu kalcijem i magnezijem. Stupanj zasićenosti

adsorpcijskog kompleksa iznosi više od 90% .. . Matični petrografski

supstrat je dominantan pedogenetski faktor.«

Gračanin (1951.) prikazuje genezu rendzina ovako: »Kserofilna

vegetacija prodire svojim korijenjem duboko u rastrošene vapnenčeve ili

dolomitne stijene i osigurava si tako životnu aktivnost i u vrijeme suše,

kada su površinski slojevi tla potpuno suhi. Dok procesi rastvaranja

organskih tvari u površinskom sloju u to doba gotovo potpuno miruju,

vegetacija proizvodi fotosintetskim putem znatne količine organske tvari,

te ih nagomilava dijelom u mineralnom detritatu u obliku podzemnih

organa, a dijelom na samoj površini tla (listinac, sušanj). Posljedica je

toga, da je proizvodnja organskih materija mnogo brža od destrukcije, pa

stoga dolazi do postojane humizacije eluvijalnog horizonta.«

Tla naših borovih šuma pripadaju dakle rendzinama i u tome je ključ

za razumijevanje njihova razvitka i njihove trajnosti.* Borove šume

nalaze se unutar mezofilne vegetacije bukve i jele

* Time ne mislimo reći, da na rendzinama mogu uspijevati samo borove šume

i iz njih nastale livade, drugim riječima, da je rendzina neko isključivo tlo borovih

šuma. To vrijedi samo u području bukovih šuma, koje ne mogu uspijevati na ekstremno

suhim tlima renđzine. U nižim područjima razvijaju se na rendzini termofilne

šume reda Quercetalia-pubescentis, koje potiskuju bor dinamikom svoga razvitka.

235


kao trajni vegetacijski stadij uvjetovane fizikalnim

i kemijskim svojstvima tla na kome se razvijaju.

Na mjestima gdje se mijenjanju fizikalna svojstva tla, mijenja se

i biljni pokrov, iz kserofilne borove šume razvija se mezofilna šuma bukve

i jele, a na hladnijim staništima razvija se acidofilna šuma smreke.

Reljef. Borove šume na Kapeli razvijaju se na različitom nagibu.

Prekrasne sastojine nalaze se na strmim obroncima nagnutim i preko 45°,

a kraj toga su se razvile velike površine šuma na blagim nagibima i na

ravnim tjemenima. Na tim slabije položenim nagibima dolazi ipak najčešće

do stvaranja dublje naslage tla na kome se rendzina razvija u smjeru

klimatogenog tla. Na takvim mjestima prodiru vrlo često u borove šume

strani elementi, ponajčešće bukva, te odlučuje o daljnjem opstanku borove

šume.

Od ostalih reljefnih faktora ima naročito značenje ekspozicija.

Borove šume uspijevaju uglavnom na toplijim južnim i jugozapadnim

padinama, a samo u najnižem dijelu svoga prostranstva prehvaćaju na

sjeverne padine. U višim, hladnijim položajima odlučuje ekspozicija o

tome da li će se razviti šuma bora ili smreke. U tom je pogledu vrlo

instruktivan vegetacijski prerez od Seliškog vrha preko Babinog Potoka

prema Krivoj Dragi na južnoj strani ceste. Profil pokazuje tipična staništa

bora u odnosu prema ostaloj vegetaciji, naročito prema šumi smreke. Na

istoj dolomitnoj podlozi razvila se prema dubljini tla, ekspoziciji i nadmorskoj

visini bitno različita vegetacija, koja se odlikuje i tipičnim svojstvima

tla. Najtoplije južne i jugozapadne padine, povrh razmjerno plitke

rendzine, zauzima šuma bora. Tlo je suho, bazično, rjeđe lokalno slabo

kiselo. Na sjevernoj ekspoziciji i u većoj visini nalazi se naprotiv šuma

smreke, tlo je dublje, vlažnije, bogatije finim česticama koloidima, kiselo,

pa se na njemu nalazi cijeli niz acidofilnih vrsta.

t 308

| JtH

m SKAM BOBOVI«

v'/v

»maw

| SMREKA

^

au«v»

. . UMWE I OGAMCC

J*'VAPNENAC

SI. 2. Raspored šuma na glavicama s obje strane ceste Vrhovine—-Plitvička Jezera

SI. 2. prikazuje profil vegetacije na potezu s obje strane ceste Vrhovine—Plitvička

Jezera. Brda su građena od dolomita, tek se na padinama

Visibabe pojavljuje u gornjem dijelu vapnenac. Južne i jugozapadne

položaje i tjemena zauzela je u najtipičnijem razvitku borova šuma, a

sjeverne padine smreka i jela. Smreka se javlja u višim dijelovima Visi-

236


abe i na južnom položaju, ali se gubi, čim se pojavljuje vapnenac na

kome se razvila šuma bukve i jele.

Sličnu sliku nalazimo između sela i stanice Rudopolje. Na južnim

padinama nalaze se čiste sastojine borovih šuma s kojom smrekom u prizemnom

sloju, ali se već u manjim zaštićenim uvalama, a naročito na

sjevernim padinama, nalazi sastojina smreke vrlo značajnog sastava. N a

gornjoj graniči raširenja borovih šuma odlučuje

ekspozicija o sastavu šume. Uporedo s razvitkom šume dolazi

do golemih promjena i u sastavu tla.

Daljnji je reljefni faktor, koji ima veliko značenje u raširen ju naših

borovih šuma nadmorska visina. Točne granice visinskog dosezanja

čistih borovih šuma, mješavina (prelaza) i pojedinih borovih uklopina

u stranim zajednicama moći će se odrediti tek vegetacijskim kartiranjem,

pa bi bilo od golemog interesa za znanost i za praksu, da se ovo

uže područje borovih i smrekovih šuma Male Kapele posebno kartira.

Naša neposredna opažanja i mjerenja na pojedinim vrhovima i padinama

pokazuju, da crni bor seže do visine od nekih 850 m, a obični bor se penje

na južnim padinama Male Kapele do visine od 1000 m.

Antropozoički faktori. Tri su glavna sredstva kojima čovjek

utječe na sastav, strukturu i obnovu borovih šuma: to je sječa, vatra

i paša.

Gdje je čovjek racionalno sjekao šumu nije bitno izmijenio vegetacijske

odnose, pa se šuma prirodnim pomlađivanjem sama obnavljala. Na

Crnom Vrhu i na Samaru nalaze se gusto sklopljene, prekrasno pomlađene

sastojine u kojima mladi borići premašuju 60 cm prirasta u jednoj

godini. Njihova su stabla uspravna, pravilna, bez grana i daju prvorazredne

kvalitete tehničkog drva. Posve drugu sliku nalazimo u sastojinama

gdje se je loše gospodarilo. Tu su stabla znatno niža, često svinuta i granata,

jer se zbog nepravilno rasijanog svijetla ne čiste od grana. Zato treba

naročitu pažnju obratiti njegovanju takvih sastojina.

Još veći utjecaj na borove šume Male Kapele proizveo je čovjek uporednom

sječom i pašom. Zajedničkim utjecajem sječe i

paše potisnute su borove šume sa znatnih površina

svoga tipičnog staništa, koje su zauzeli pašnjaci

sitne vlasulje (Festucetum pseudovin o-v alesiacae)

oni zauzimaju danas oko Vrhovina i Rudopolja goleme površine. To su

tako zvana »Gola brda« na plitkoj, dolomitnoj podlozi. Tu je čovjek stvorio

na tipičnom staništu borove šume pašnjak, koji daje vrlo malene količine

krme, jer je vegetacijski period razmjerno kratak; duga zima i ljetna

suša sprečavaju na plitkom propusnom tlu bujniji razvitak livadne vegetacije,

pa je jedino šuma produktivna vegetacija u pravom smislu. I danas

se vidi kako šuma uzmiče pred intenzivnom pašom. Između borovih šuma

i čistih pašnjaka, koji se nalaze podno šume, razvijen je vrlo često uži

pojas šikare borovice (Juniperus communis), koji prodire duboko u samu

šumu, kadkad u tolikoj množini, da je nemoguće ući u šumu.

Ali utjecaj paše vidi se i u samoj šumi. Gdjegod prolazimo tlo je izgaženo,

posuto brojnim ekskrementima, vegetacijski pokrov oštećen. Pod

utjecajem ovakve jake paše izmijenila se je prvobitna slika šume. Pašom

je razorenae prirodna struktura prizemnog rašća, pa je čudo, da su se i

ovi elementi sačuvali. Već sam spomenuo, da je crnjuša sigurno zapremala

237


nekoć znatno veće površine nego danas. Ja držim, da je prizemni sloj

velikog dijela borovih šuma na Maloj Kapeli bio prvobitno posve prekriven

crnjušom, koja je na mnogim mjestima netragom nestala, a sačuvala

se tek tamo, gdje je zbog strmine i udaljenosti otežan pristup stoci. Pod

utjecajem gaženja i đubrenja nestale su uz crnjušu i brojne osjetljivije

biljke samonikle borove šume, a zadržale su se vrste, koje podnose pašu

ili ih stoka ne jede. Odatle obilni razvitak otrovnica: kukurijeci (Helleborus

macranthus, H. multifidus), kolovrc (Ranunculus thora), uspravna

vinjaga (Clematis recta) i dr. Pod utjecajem paše proširila se usto borovica

(Juniperus communis), pa što su sastojine jače ispasivane, razvija se

jače i borovica. Naprotiv na mjestima, gdje je slaba paša gotovo nema

borovice. A tu je raširena i Erica carnea sa ostalim značajnim elementima

borove šurne.

RAZVITAK ZAJEDNICE (SINDINAMIKA)

Građevno značenje vrsta. Kad govorimo o borovim šumama

u Evropi, stalno se ističe njihov reliktni značaj i upozorava, kako

bor sve više uzmiče pred listopadnom vegetacijom. Iz toga bi se moglo

zaključiti, da borovi nemaju neka naročita prodorna svojstva, a ipak je

njihova sposobnost osvajanja najnepovoljni]ih staništa — od tresetišta do

suhih dolomitnih i serpentinskih stijena — naročito velika. U tome je

njihova golema upotrebljivost za pošumljivanje. Upotreba bora za pošumljivanje

naših krških terena spada bez sumnje u najsjajnije rezultate

šumarstva prošlog stoljeća (upor. Kauders, 1935.). Borovi imaju dakle

unatoč svome reliktnom karakteru golemo pionirsko značenje zbog svoje

sposobnosti, da i u najnepovoljnijim prilikama osvajaju stanište i izgrađuju

tlo, te omogućuju razvitak biljnog pokrova. Oni se edifikatori prvog

reda, ali kao heliofilne vrste uzmiču konačno pred konkurencijom jačih

takmaca listopadne i jelove šume, jer ne podnose jaku zasjenu.

Za obnovu borove šume Male Kapele imaju dakle prvenstveno značenje

oba bora, koji osvajaju i najteže terene. Bor se širi iz ruba šume

prema pažnjaku. Uz puteve, gdje je otplavljeno svako vegetacijsko tlo,

na gotovo goloj trošini kamenja, naseljuje se obični bor i golemom ekspanzivnošću

osvaja teren. Čim se zakorijeni u pukotini"ili među šljunkom,

počinje se brzo razvijati. Uporedno s razvitkom korijena razvijaju se i

nadzemni dijelovi, a na svakom se boriću vidi, kako iz godine u godinu

sve više prirašćuje, čim je korijenje prodrlo dublje u tlo. Zbijeni najčešće

u manje ili veće skupine stvaraju mogućnost, da se na površini nakupi

naslaga četinja, koje obogaćuju mineralnu podlogu hranjivim tvarima i

dovode najzad do razvitka tipične rendzine. Tako prodire pomladak bora

iz šume na pašnjak i ponovno osvaja staništa odakle ga je potisnuo čovjek

dugogodišnjim gospodarenjem.

Dosta je složeno pitanje važnosti borovice (Juniperus communis) u

obnovi šume. Brojna opažanja pokazuju, da se bor u zaštiti borovice naseljuje

i izvan šumskih površina. U području Male Kapele naseljuju se

borovi na krajnje degradiranim površinama, izloženim najjačoj paši,

upravo u nakupinama borovice. Borovica služi dakle kao zaštita ili predkultura

za novu šumu. Tu je dinamičko značenje borovice izvan svake

sumnje. Pa i u samoj šumi nije borovica u malenim količinama štetna, te

238


se uz nju stalno razvija obilan pomladak borova. Drukčije je, kad borovica

preotme mah i njezina pokrovnost prijeđe izvjesnu granicu. Tada

borovica sprječava pomlađivanje sastojine.

Pod utjecajem intenzivne paše nastaju značajne promjene i u prizemnom

sloju, j.er biljke prizemnog sloja gube svoje građevno značenje.

To vrijedi naročito za crnjušu i žutilovke, pa bi njihovo značenje i njihov

udio u obnovi šume trebalo eksperimentalno proučiti.

Borova šuma kao trajni vegetacijski stadij. U

vegetacijskom i u gospodarskom pogledu važno je pitanje gdje je borova

šuma trajni vegetacijski stadij s kojim se može računati kao vjekovnim

vrelom borovine i smole, a gdje je bor tek prolazna sastojina, koja u toku

prirodnog razvitka vegetacije neminovno uzmiče pred klimatogenom

(klimazonalnom) vegetacijom. U prvom slučaju sastavlja bor

vlastitu zajednicu, koja se endodinamskim procesima

razvija i obnavlja, a u drug om je borova sastojina

tek jedan stadij, karika u razvojnom krugu

neke druge zajednice, k.oja će najzad istisnuti bor.

Iz dominiranja samog bora ne možemo o tome stvoriti nikakav zaključak.

Tek iz sastava cijele zajednice, iz skupa sviju vrsta, i onih najsitnijih u

prizemnom sloju, postaje nam jasno kakva će biti sudbina borove sastojine.

Ova činjenica najočitije dokazuje, da se danas i praktični šumar ne

može zadovoljiti samo dominirajućom vrstom šumskog drveća, nego mora

zahvatiti potpuni sastav biljne zajednice, da bi mogao sigurno zaključivati

o njezinom daljnjem razvitku. Na temelju naših istraživanja možemo

s punom sigurnošću reći, kakva će biti sudbina svake borove sastojine.

U toku dosadašnjih razlaganja utvrdili smo, da su borove šume na

Maloj Kapeli razvijene kao trajni vegetacijski stadij u području bukve i

jele, a uvjetovane su suhom podlogom, propusnošću tla, ukratko fizikalnim

svojstvima rendzine, koja je nastala na dolomitnoj trošini. Sve dok

tlo ostaje isto, održava se i vegetacijski pokrov, a čim se izmijene fizikalno-kemijska

svojstva podloge, mijenja se i borova šuma, a njezino

stanište osvajaju nove šumske zajednice prilagođene općim životnim prilikama

staništa. Zato se borova šuma održava najtipičnije na strmom

obronku i plitkoj podlozi, a mijenja se na dubljoj naslagi tla, na izravnanom

reljefu, gdje pedogenetski procesi proizvode u skladu s općenitom

klimom temeljne promjene u sastavu tla.

Zato su najznačajnija staništa borovih šuma suhi i strmi dolomitni

obronci gdje ih ne može potisnuti nikakva šuma u području. Tu se trajno

održaje bor, pa iz tih reliktnih staništa prodire na svako slobodno mjesto

i ostvaja svoja nekadašnja staništa iz kojih ga je potisnula okolna vegetacija

ili ga je istrijebio čovjek, da proširi svoje pašnjake.

Odnos borove šume prema šumi bukve i jele. Značajne

oaze borovih šuma unutar prirodnog područja bukve i jele na Maloj

Kapeli održavaju se prema tome samo zbog naročitih edafskih prilika. Ta

činjenica ukazuje nam se jasno čim prijeđemo iz dolomita na kompaktni

vapnenac na kome se razvilo slabo podzolirano smeđe karbonatno tlo. Iz

čiste borove šume prelazimo iza nekoliko metara u prekrasno razvijenu

šumu bukve i jele. Već iz daljine ističu se paprati Aspidium lobatum

239


A. filix mas, jelenjak (Phyllitis scolopendrium — Scolopendrium vulgare),

Calamintha grandiflora, Pulmonaria officinalis, Asperula odorata, Dentaria

bulbifera, Lamium luteum, Sanicula europaea, Asarum europaeum,

Galium rotundifolium, Aposeris foetida, Salvia glutinosa, Tamus communis,

Aedopodium podagraria, Daphne mezereum, Mercurialis perennis,

Aremonia agrimonioides, Anemone nemorosa, Anemone ranunculoides,

Cyclamen europaeum i dr. Veliki broj ovih vrsta ne nalazimo na golemim

prostorima unutar borovih šuma, a javljaju se u neobičnom obilju čim

prijeđemo njihovu prirodnu granicu i zađemo u šumu bukve. U toj šumi

nalazi se doduše često uz bukvu, jelu, gorski javor, koju smreku još obilno

i obični bor. Njegove su dimenzije i vitalnost vanredni, ali u prizemnom

sloju nema ni jednog borića; ovi stari borovi pokazuju, da su strana primjesa

u šumi bukve i jele, koja se naselila ovamo nakon jake sječe, ali

uzmiče usporedo s razvitkom šume bukve i jele. Bor je dakle samo prolazna

vrsta, prelazni stadij u prirodnom krugu razvoja vegetacije, ali je

njegovo šumarsko značenje vrlo veliko, iako je tek prigodno i kratkotrajno.

Razvitak ovakve sastojine mogli bi prikazati ovako: šuma bukve i jele

-> sječina ili paljevina ~* nalet borova pomlatka ""* šuma bora s pomlatkom

bukve i jele ~* čista šuma bukve i jele.

Za razumijevanje općenite ekologije borove šume i njezine trajnosti

važna je spoznaja, da se u istoj nadmorskoj visini, na istoj ekspoziciji i

nagibu na kompaktnim vapnencima povrh slabo podzoliranog smeđeg

karbonatnog tla nalazi šuma bukve i jele, a na rendzini povrh dolomitne

trošine šuma bora. Ali i na tipičnom staništu borove

šume na samoj rendzini, mogu nastati u sastavu

šume bitne promjene, koje dovode najzad do uzmicanja

borove šume i pretezanja bukve i jele. Taj

proces nastaje u povodu prirodnog razvitka rendzine

na dubljim profilima, a indicira ga već u prvim

počecima prizemna flora u borovoj šumi. Najveće

značenje u tom pogledu ima kopitnjak (Asarum europaeum); čim

se javi u borovoj sastojini kopitnjak, znamo, da su u rendzini nastale značajne

promjene, koje omogućuju razvitak vegetacije prilagođene na vlažniju

podlogu. Gračanin (1941.) opisuje razvitak rendzine, koji se

zbiva na dubljim horizontima i dovodi do temeljne promjene u fizikalnim

i kemijskim svojstvima tla ovim riječima: »Ako se mineralni karbonatni

supstrat toliko rastroši, da postane obilat vrlo finim dispenzijama karbonata,

ili ako se hidrološke prilike promijene u pravcu jačeg navlaži van ja

terena, onda pedogenetski procesi mogu poći putem degradacije rendzine

u smeđa karbonatna tla.« Ja sam utvrdio, da se uporedo s razvitkom tla

razvija i vegetacija. Čim je tlo dublje, vlažnije i obilnije koloidnim česticama,

pojavljuju se u borovoj šumi biljke šume bukve i jele. Jela je u

početnim stadijima još slaba, ali se bukva dobro razvija i osvaja teren. Uz

bukvu se nalazi Asarum europaeum i Sanicula europaea kao predznaci

novih životnih prilika i nove asocijacije, koja je u vezi s promjenom edafskih

faktora počela osvajati nekadašnje stanište borove šume. Uporedni

razvitak tla i vegetacije zbiva se po ovoj shemi:

240


Suha, topla renđzina:

i

Borova šuma (edafski uvjetovana vegetacija)

Renđzina se navlažuje — baze ispiru: Borova šuma s elementima šume bukve i jele

i

Smeđe karbonatno tlo:

Šuma bukve i jele (klimazonalna vegetacija)

Na tipičnim borovim staništima nema opasnosti, da će bukva i jela

potisnuti bor, jer je tlo plitko i odviše suho, ali se na dubljim profilima

tla, u vlažnijim uvalama i na tjemenima naseljuje obilno bukva. Često se

nalaze još stari borovi unutar mlade šume bukve, ali pomlatka bora nema

ili je vrlo rijedak, tek se naseljuje uz rubove puteva, na malenim čistinama

i na progalama. Taj mladik, rastao on pojedinačno ili u nakupinama,

treba zaštititi od bukve.

Drukčije su prilike na dodirnim mjestima i na prelaznim staništima

bora i bukve, na pr. na glavnom bilu Komarnice ispod kote 960. Na sjevernoj

i sjeveroistočnoj ekspoziciji nalazi se bukva, a na južnoj i zapadnoj

bor. Bukva prodire i na Široki greben, a uz nju se javljaju najznačajnije

biljke bukovih šuma, na pr. spomenuti Asarum europaeum. Na manjim

čistinama nalaze se nakupine bora i nakupine bukve, pa će bukva, ako joj

se prepusti mah, potisnuti bor. Na takvim mjestima treba zaštititi bor, koji

se krasno razvija, ali nije sposoban konkurirati bukvi.

Odnos borove šume prema šumi smreke. U višim

pojasima ili na hladnijim položajima na sjevernoj ekspoziciji mijenja se

također vegetacijski pokrov i s njim uporedo zbivaju se znatne promjene

u tlu. Na mjesto borove šume razvija se šuma smreke i pod njom nastaje

kiselo podzolirano tlo. Gračanin (1951.) upozorava, da se na dubljim

profilima rendzine ispiru iz površinskih horizonata karbonati, pa »vodikovi

ioni počinju potiskivati baze iz adsorpcijskog kompleksa i zauzimati

njihova mjesta«. S tim u vezi pojavljuju se u šumi najprije pojedine acidofilne

vrste, koje u toku prirodnog razvitka vegetacije posve pretegnu

i tako nastaje nova acidofilna zajednica smreke. Takav razvitak vegetacije

i tla zbiva se samo na hladnijim staništima borove šume. Njegov je

predznak pojavljivanje smreke.

Spomenuli smo, da u nižim toplijim dijelovima nema u borovim sastojinama

smreke ili je vrlo rijetka. Zato je nema u crnoborovim šumama

ni na sjevernim ekspozicijama. Naprotiv je vrlo obilna u bijeloborovim

sastojinama viših položaja. To se vidi na Samaru, ali naročito lijepo kod

Rudopolja i na Visibabi iznad Borika. Smreka se pojavljuje u borovoj

šumi najprije na sjevernim položajima, na izloženim grebenima i u hladnim

uvalicama. Zatim se miješa u dosta širokom pojasu s borom i najzad

gradi čiste sastojine. Podloga je i ovdje dolomit o čemu svjedoči kukurijek

(Helleborus macranthus), bijeli šaš (Carex alba) i dr. Rezultat toga

razvoja je smrekova šuma uvjetovana edafskim faktorima.

Naše snimke smrekove šume, prikazane na križaljci I. potječu iz neposredne

okoline borovih šuma i pokazuju, da su u povodu navedenih

pedoloških promjena nastale temeljne promjene u sastavu šumske vegetacije.

Tipični elementi borovih šuma — izuzev obični bor — nestali su,

a mjesto njih pojavljuju se Picea excelsa, Abies alba, Luzula luzulina,

241


Melampyrum vulgatum, Festuca heterophylla i neke druge vrste smrekovih

šuma. Uz njih se zbog dubljeg i vlažnijeg tla pojavljuju i neke vrste

bukovih šuma na pr. Sanicula europaea pa više ili manje indiferentan broć

(Galium rotundifolium). Istodobno nestaju iz tih šuma vrste suhih, toplih

staništa borove šume na pr. Teucrium chamaedrys, Viburnum lantana,

Potentila tomassiniana, Dorycnium herbaceum i dr.

Ovakav razvitak borove šume pokazuje, da je zajednica dosegla svoju

prirodnu granicu uvjetovanu hladnijom i vlažnijom klimom, koja na

dolomitnoj podlozi uvjetuje razvoj posebne, edafski uvjetovane šume

smreke. Naše snimke br. 9 i 10 su takve sastojine bora u kojima su se

zbile već velike promjene u tlu, pa smreka sve više osvaja teren, a snimke

br. 12 do 15 pokazuju već tipični sastav smrekove šume na dolomitima

Male Kapele.

Važnost sindinamike' za šumarstvo. Trajnost borovih

šuma na tipičnom staništu bora iznad rendzine i njegovo prolazno pojavljivanje

u stranim zajednicama, naročito u šumi bukve i jele, pa uporedni

razvitak borove šume i tla pokazuje golemo značenje poznavanja

sindinamike za šumarstvo. Borova šuma razvija se s jedne strane u smjeru

šume bukve i jele na slabo podzoliranim smeđim karbonatnim tlima, a

s druge strane u smjeru šume smreke na umjereno do jako podzoliranim

tlima. Iz poznavanja životnih prilika borovih šuma i poznavanja zakonitosti

prirodnog razvitka vegetacije i tla dobivamo pouzdane smjernice i

za šumsko gospodarstvo.

SINGENETIKA (SINHRONOLOGIJA)

U manjoj raspravici o borovim šumama pod Obručem istaknuo sam

(H o r v a t 1956), da borove šume kontinentalnih dijelova dinarskog gorja

imaju najvećim dijelom reliktni značaj i da potječu iz prijašnjih perioda,

kad su prilike za njihovo raširenje bile povoljnije. Istraživanja polena u

tresetištima Bosne i Srbije (Wodczicko 1934, Cernjavski 1937,

Gigov 1956) pokazala su, da su u postglacijalno doba zauzimale borove

šume u tim krajevima daleko veće prostore nego danas. U Srednjoj i Istočnoj

Evropi proširio se nakon glacijala bor neobičnom ekspanzijom i naselio

je mjesta, koja je za vrijeme oledbe zauzimala tundra ili su ih neposredno

pokrivali ledenjaci. Zato govorimo u razvitku šumske vegetacije

Srednje Evrope o posebnoj »fazi bora«. Slična »borova faza« bila je, razvijena

i u našem području. Ona je utvrđena u dijagramima polena već na

Ljubljanskom Barju (Firbas 1923), pa na Vlasini i na Tari planini u

Srbiji (Cernjavski 1937, Gigov 1956). Ipak je razlika između

»borove faze« Srednje Evrope i naših krajeva, jer je u Srednjoj i Istočnoj

Evropi zauzimala najniži pojas, dok se kod nas nalazila tek u višim pojasima.

Kod nas ni u doba najjače oledbe nije bila potpuno uništena tercijarna

šumska vegetacija, nego su bile samo granice šumskih pojasa

pomaknute na niže. U doba tih poremećenja i kolebanja visinskih pojaseva

zauzeo je bor u današnjoj zoni bukve i jele i u zoni subalpskih šuma

velike površine, te je djelomice potpuno prekrivao prostor. Njegov udio

na tresetištima u Vlasini iznosio je u to doba 75%.

242


Promjenom postglacijalne klime i prirodnim razvitkom vegetacije i

tla, te stabilizacijom današnjih visinskih pojaseva potisnula je ostala

šumska vegetacija, u prvome redu bukva i jela bor, pa je njegov udio u

polenovom spektru doskora pao na 20%. Najveći gubitak areala doživio

je bor u historijsko doba, kad je počelo intenzivnije iskorištavanje crnogoričnih

šuma. Na mnogim mjestima nestale su borove šume netragom,

ali se iz sačuvanog prizemnog sloja, pa iz imena mjesta i iz ostalih okolnosti

može pouzdano utvrditi njihovo prijašnje raširenje. Doduše i prizemni

sloj borovih šuma doživio je tokom prirodnog razvitka vegetacije

i tla znatne promjene, ali se na tipičnim staništima, gdje je čovjek potisnuo

borovu šumu, zadržao do danas. U Hrvatskoj se nalaze uz borove

šume vrlo značajne niske šumice crnoga graba sa vrijesom (Ericeto-

Ostryetum), koje sadrže najznačajnije elemente borovih šuma, pa ih

možemo smatrati njihovim neposrednim derivatima. Takve zajednice

zapremaju znatne površine na pr. na strmim padinama doline Kupe, na

Kleku, u Samoborskoj gori i drugdje. Naročito su lijepe sastojine na

Palačniku i Oštrcu u Samoborskoj gori; u njima se pojavljuje i Daphne

hlagayana, Helleborus macranthus, Polygala chamaebuxus, Carex alba,

Potentilla carniolica i naročito obilno Erica carnea uz neke druge vrste

borovih šuma Slovenije. Da su te šumice doista nastale iz borovih šuma,

dokazuju preostale malene oaze borovih šuma u dolini Kupe, a ime mjesta

Samobor upućuje na nekadašnje raširenje borovih šuma, koje su —

iako je nestao bor — sačuvale u punom obilju elemente prizemnog rašća.

Borove sastojine zauzimale su dakle nekoć velike prostore, ali su kasnije

potisnute na ekstremna staništa od bolje prilagođene listopadne vegetacije

i to u nižem, kopnenom dijelu od šume kitnjaka i graba, a u višem

od šume bukve. U njihovom potiskivanju izvršio je najzad važan udio

čovjek, pa je današnji raskidani areal borovih šuma

neposredna posljedica historijskih zbivanja i antropogenih

utjecaja na teritoriju Jugoistočne

Evrope.

Borove šume kopnenih dijelova dinarskog gorja sadrže u svom sastavu

veliki broj tercijarnih relikata, koji upućuju na njihovu veliku

starost, ali njihov opstanak zavisi neposredno o ekstremnim prilikama

staništa u kojima danas nastavaju. Najljepše su se sačuvale bazifilne

borove šume na dolomitima kod Ljubljane, te se mogu smatrati prototipom

ilirskih borovih šuma, koje nigdje ne dostižu toliko obilje značajnih

vrsta kao na Polhogradskim dolomitima.*

* B r aun-B lanque t (1916) je već davno upozorio, da su sastojine borovih

šuma Središnjih Alpa važno stanište brojnih reliktnih vrsta, koje su u postglacijalu

prodrle u suhe alpske dugodoline. Godišnje količine oborina kreću se od 600 do

1000 mm, a u vlažnijim područjima potisnute su borove šume samo na najsuša tla,

te nas se doimlju kao reliktne šume. Ipak su se mnoge proširile tek pod utjecajem

čovjeka. Zato ne smijemo sve borove šume smatrati reliktnima, nego treba u svakom

slučaju utvrditi, da li se radi zaista o reliktnim ili recentnim tvorevinama. To možemo

najsigurnije postići na temelju sastava prizemnog sloja, kako sam pokazao za borove

šume pod Obručem (H o r v a t 1956).

243


SISTEMATSKI POLOŽAJ

ZAJEDNICE

Nije ovdje mjesto da ulazimo u problematiku sistematike naših reliktnih

borovih šuma. To je pitanje iscrpljivo prikazano na drugom mjestu

(H o r v a t 1958), ali ipak smatram, da je potrebno istaknuti neke

činjenice.

U Hrvatskoj je dosad opisano nekoliko bazifilnih borovih šuma. Prvo

je zajednica crnog bora i crnjuše na melafiru u Senjskoj Draži, koju je

prikazao već Beck-Mannagetta (1901). Kasnije sam opisao —

nažalost na temelju jedne snimke — borove šume u Paklenici na Velebitu

(Horvat 1938), koje će trebati još detaljno proučiti. U velebitskim

borovim šumama nalazi se kao stalni elemenat Cotoneaster tomentosa,

Arctostaphylos uva ursi, Carex humilis, a u nekim plohama vrlo obilno i

Erica carnea. Mnogo su iscrpi j ivi je obrađene borove šume pod Obručem

(Horvat 1956), koje su razvijene na dolomitima u Borovoj dragi i sadrže

neke najznačajnije vrste borovih šuma Slovenije. U njima se ističe naročito

Erica carnea i Poly gala chamaebuxus, koje su česte i u alpskim zajednicama

sveze Pineto-Ericion. Najzad su ovdje opisane borove šume Male

Kapele, koje predstavljaju naročitu zajednicu.

Mnogo su ljepše i obilnije vrstama reliktne borove šume u Sloveniji

(T o m a ž i ć 1940), pa u Bosni, Zapadnoj Srbiji i Albaniji (Beck-Mannagetta

1901, Adamović 1909, Markgraf 1932, Pavlović

1951 i dr.) gdje su zapremile goleme prostore na serpentinskoj podlozi.

Pa ipak unatoč velikih udaljenosti, unatoč razlici te

geološke podloge (dolomiti, serpentini) i izvjesnih

klimatskih razlika, odlikuju se borove šume cijelog

dinarskog gorja od istočnih obronaka Alpa do

sjevernih makedonskih planina vrlo značajnim sastavom.

One sadrže u biti istu garnituru karakterističnih

vrsta, koja upućuje na njihovu zajedničku

prošlost i podrijetlo. Među tim karakterističnim vrstama nalazi

se niz'starih, tercijarnih relikata, koje daju našim borovim šumama naročiti

položaj u šumskoj vegetaciji Evrope.

U »Šumskim zajednicama Jugoslavije« (Horvat 1950) priključio

sam dotad poznate bazifilne borove šume kopnenih dijelova Hrvatske,

Bosne, Srbije i Makedonije svezi Orneto-Ostryon u širem smislu.

Ona pripada redu Quercetalia pubescentis, koji ujedinjuje sve termofilne

šume i šikare Jugoistočne Evrope. Novija istraživanja pokazala

su (H o r v a t 1954), da unutar ove termofilne šumske vegetacije treba

lučiti tri zasebne cjeline:

1.) skup zajednica crnog i običnog bora na dolomitnoj i serpentinskoj

podlozi (Orneto-Ostryon s. str. — Orneto-Ericion),

2) submediteranske šume i šikare sveze bjelograba (Carpinion orientalis)

i

3) istočno-kontinentalne šume sveze sladuna (Quercion confertae).

Njihove detaljne odnose prikazao sam u posebnoj raspravi (H o r-

v a t 1958). Bazifilne borove šume naših kontinentalnih krajeva odlikuju

se nekim značajnim biljkama tercijarnog porijekla i čine bez sumnje

posebnu cjelinu u koju prodiru termofilni elementi reda Quercetalia

244


pubescentis. To je razlogom, da smo zasad te zajednice priključili ovome

redu, iako bi se moglo sve bazofilne borove šume kopnenih područja ujediniti

u posebni red Erici-Pinetalia. Unutar sveze borovih šuma mogu se

razlikovati dva uža skupa zajednica — dvije podsveze: jedna na dolomitima,

uglavnom u zapadnom dijelu (Slovenija i Hrvatska) (Orneto-Ericion

dolomiticum) i druga na serpentinima u istočnom dijelu područja (Bosna,

zap. Srbija i Albanija) (Orneto-Ericion serpentinicum). Dolomitni skup

ističe se većim obiljem vrsta, među njima i nekim značajnim vrstama za

borove šume Alpa, koje je Braun-Blanquet ujedinio u svezu

Pineto-Ericion i priključio redu Vaccinio-Piceetalia, jer se u njima javljaju

mnoge biljke smrekovih šuma.*

Zajednica smreke na dolomitu — Piceetum dolomiticum prov.

Spomenuli smo, da se na Maloj Kapeli, od Rudopolja do Plitvičkih

Jezera, nalazi na dolomitnoj podlozi vrlo značajna šuma smreke, koja se

razlikuje od opisanih šuma smreke u Hrvatskoj i Bosni (H o r v a t 1950)

i pripada vjerojatno nekoj posebnoj, vrlo siromašnoj zajednici. Na temelju

naših 5 snimaka, koje su načinjene u jesen ne možemo dakako stvoriti

konačni sud o hierarhičnoj vrijednosti zajednice (asocijacija ili subasocijacija),

pa će trebati sabrati obilniju građu za definitivno rješenje toga

pitanja. Pošto je zajednica ipak vrlo važna za razumijevanje vegetacijskih

odnosa Male Kapele, a naročito za razumijevanje sukcesija naših borovih

šuma, to ćemo je ovdje ukratko opisati.

Manje sastojine smreke nalaze se u dubljim jarugama ispod Rudopolja

i u Krivoj Draži, ali su najljepše razvijene na Visibabi pod Seliškim

vrhom. Tu se nalazi dosta jednoliko područje prekrasnih šuma smreke u

kojima se najčešće pojavljuje obilan pomladak jele.

Smrekove šume na Visibabi ne čine ipak jednu cjelinu, nego pripadaju dvjema

bitno različitim tvorevinama. Gornji dio, gdje smreka nastupa u čistim sastojinama

krasnih ravnih stabala, kratke i uske krošnje, ne pripada uopće šumama smrekova

skupa, nego zajednici bukve i jele. Kolikogod se to čini na prvi pogled čudno, ipak

te šume nemaju nijedne vrste smrekovih šuma niti re)ia Piceetalia uopće, a sadrže

u sloju grmlja, a naročito u sloju prizemnog rašća vrlo obilno sve elemente šume

bukve i jele (Fagetum croaticum abietetosum). Teško je odgovoriti na pitanje, koji

je razlog, da je smreka u čistom sastavu prodrla u tipičnu zajednicu bukve i jele.

Mi nalazimo doduše u Hrvatskoj u visini između 850—1200 m gotovo u svakoj sastojim

tipičnije šume bukve i jele pojedine smreke, ali tako velike čiste sastojine

smreke s elementima šume bukve nisam još primijetio. Vrlo vjerojatno se smreka

na Visibabi razvila pod nekim naročitim okolnostima ili nakon čiste sječe ili još

vjerojatnje nakon požara, prigodom kojeg je bila stara šuma bukve i jele potpuno

uništena, pa je smreka iz svoje tipične sastojine prodrla na prazan teren i privre-

* U novije doba obradili su J. Braun-Blanquet, H. P allmann i R.

Bach (1954) vegetaciju i tla šumskih zajednica i vriština reda Vaccinio-Piceetalia

u Švicarskom nacionalnom parku i njegovim susjednim područjima. U toj temeljnoj

studiji za šumsku vegetaciju ovog značajnog dijela Alpa obrađene su vrlo iscrpljivo

i borove šume sveze Pineto-Ericion, koje su u »Prodromusu biljnih zajednica« bile

tek ukratko prikazane. Za poredbu s našim borovim šumama najvažnije Isu asocijacije

Ericeto-Pinetum silvestris i Pineto-Caricetum humilis. Upozoravam na ovu

značajnu studiju u kojoj se nalaze zanimljive poredbe i s našom šumskom vegetacijom.

245


meno ga zaposjela. Smreka je na tim plohama samo prolazni osvajač, koji već danas

uzmiče pred šumom jele, u koju će s-vremenom prodrijeti i bukva. To je jedina

interpretacija, koju bi danas mogli dati.

Bitno različiti sastav imaju smrekove šume neposredno ispod ovih

sastojina, na ravnijem reljefu, koji se u obliku nekih nepravilno razvije-,

nih terasa nalazi ispod strmine. Tu se nalazi šuma smreke unesena na

našoj tabeli br. I. pod br. 13. i 14. Ona pripada bez sumnje istoj vegetacijskoj

jedinici, kao i šume smreke na Rudopolju, Samaru i u Krivoj

Draži, koje su prikazane na istoj križaljci pod brojevima 11 i 12. Sve te

snimke čine posebnu cjelinu, koju ćemo prethodno nazvati Piceetum đolomiticum.

Značajno je za ovu smrekovu šumu, da se u njoj nalazi u većem

ili manjem obilju i obični bor (Pinus silvestris). U dvije sastojine izgrađuje

bor gornji šumski sloj, pa se smreka i jela nalaze tek u podstojnom

sloju, u kome već nema bora, a nema ga ni u mladiku. Ovdje je bor tek

prolazni član, koji se ne pomlađuje i ne obnavlja, već ustupa mjesto

smreki. Tek na graničnom području, prema čistoj borovoj sastojim, nalazi

se nešto pomlatka bora, kome treba pri uzgoju šume obratiti posebnu

pažnju.

Bukva je u tim šumama smreke rijetka i javlja se samo u sloju

grmlja, ali i ovdje preteže smreka i jela. Vrlo je značajan sastav prizemnog

sloja. Tu susrećemo cijeli niz elemenata smrekovih šuma — dakle

značajne vrste reda Piceetalia. Među tima se nalaze i karakteristične

vrste naše nove zajednice Luzula luzulina, Melampyrum vulgatum, Festuca

heterophylla, a njima se pridružuju i neke vrste bukovih i jelovih

šuma, koje su navedene uz karakteristične vrste kao diferencijalne vrste

prema borovim šumama, na pr. Galium rotund i folium, Sanicula europaea

i Viola silvestris. Od svojstvenih vrsta reda Piceetalia ističe se naprotiv

Picea, Carex alba, Pirola media, Monotropa hypopitis, Laserpitium marginatum

i Hieracium umbcliatum.

Sudeći po našim snimkama nije broj stalnih pratilica velik. Među

njima se ističe Helleborus macranthus, koji je vrlo važan za razumijevanje

edafskih odnosa smrekovih i borovih šuma Kapele. Od daljnjih

pratilica nalazi se s većom stalnošću Pteridium aquilinum, Aremonia

agrimonioides, Cyclamen europaeum, Carex digitata, Primula vulgaris,

Fragaria vesca, a od mahovina Scloropodium purum i Dicranum scoparium.

U poredbi sa šumom bora nedostaje ili je slabo zastupljen niz termofilnih

vrsta borove šume, na pr. Carex humilis, Potentilla tommasininiana,

Dorycnium herbaceum, Viola hirta, Stachys betonica i dr. Cijeli

karakteristični skup sadrži prema tome razmjerno maleni broj vrsta, pa

će trebati istražiti mnogo veći broj sastojina, da bi dobili definitivnu

sliku sastava ove značajne šume smreke na dolomitu.

U višim, hladnijim i provlaženijim položajima Male Kapele gube se

dakle na dolomitu elementi suhih borovih šuma, ali se ne pojavljuje u

većem obilju ni elementi bukovih šuma, već se razvija nova acidofilna

zajednica smreke uvjetovana također dolomitnom podlogom.

Slične prilike nalazimo i u zapadnoj Bosni, na Kupreskom i Riličkom

polju. I tamo se nalaze velike površine dolomita s istim oblicima krajine,

i oni su danas velikim dijelom ogoljeli i obrasli livadama. Preostale šume

pripadaju uglavnom trim zajednicama: još neistraženim borovim šumama

246


na toplim, južnim i zapadnim padinama, smrekovim šumama na sjevernim

padinama i u uvalama i najzad miješanim šumama bukve i jele. Prve

dvije zajednice vezane su uglavnom na dolomit, dok je šuma bukve i jele

raširena najčešće na vapnencu ili na dubljim profilima iznad dolomita.

Raspored i.sastav šuma pokazuje veliko podudaranje s Malom Kapelom,

a razlike su uvjetovane geografskim odnosima. U zapadnoj Bosni nema

na pr. vrste Helleborus macranthus i Carex alba, koje ne prelaze Plješevicu.

Inače je podudaranje toliko, da možemo zapadnobosanske šume

smreke na dolomitu priključiti malokapelskim.

Smatram, da je pitanje definitivne sistematike smrekovih šuma na

dolomitu još preuranjeno. One čine bez sumnje posebnu, vegetacijsku

jedinicu uvjetovanu dolomitnom podlogom i razlikuju se od prekrasno

razvijenih šuma smreke naših planina, koje su uvjetovane klimatskim

faktorima.

ZAKLJUČAK

Na temelju dosad iznesenog materijala možemo povući ove općenite

zaključke o borovim i smrekovim šumama Male Kapele:

I. Borove šume

1. Crni i obični bor rašireni su u Maloj Kapeli u različitim šumskim

zajednicama i nastavaju nekoliko bitno različitih šumskih staništa u području

areala bukve i jele. Prema tomu se ne može sve borove sastojine

u Kapeli ujediniti u neku prirodnu cjelinu, niti se može s njima jednako

gospodariti. Bor se javlja:

a) u zajednici borove šume, koja predstavlja jasno izraženu zajednicu

bora

b) u zajednici bukve i jele, i

c) u zajednici smreke.

2. Borove šume na Maloj Kapeli, sastavljene od crnog ili običnog bora

ili obiju vrsta, tvore posebnu, jasno omeđenu asocijaciju, koju sam nazvao

Helleboreto-Pinetum. Ta se asocijacija razlikuje od svih šumskih zajednica

u području, a predstavlja reliktnu zajednicu uvjetovanu određenim

životnim prilikama.

3. Borova šuma (Helleboreto-Pinetum) raširena je na suhom, propusnom,

humusno-karbonatnom tlu (rendzina), koje se razvilo povrh dolomita

i dolomitnog vapnenca. Na tom ekstremno suhom staništu živi i

obnavlja se zajednica bora kao trajni vegetacijski stadij unutar područja

bukve i jele. Na svim ostalim staništima nalazi se bor tek prolazno, kao

prelazni stadij u toku prirodnog razvitka vegetacije.

4. Na temelju florističkog sastava možemo raščlaniti borovu zajednicu

u niže jedinice: u vapnenačku i dolomitnu varijantu, te topliju subasocijaciju

sa crnim grabom i hladniju sa smrekom.

5. Prirodni razvitak borove zajednice (Helleboreto-Pinetum) odvija

se uporedo s razvitkom rendzine u dva smjera: a) u smjeru šume bukve i

jele nakon stvaranja smeđeg karbonatnog tla i b) u smjeru šume smreke

nakon stvaranja kiselog, podzolastog tla. Jedan i drugi proces traju vije-

247


kovima, pa imaju karakter t. zv. sekularne sukcesije, koja ima više

teoretsko, nego praktično značenje.

6. Nakon jačih sječa ili požara proširuje se bor često i u susjedne

zajednice i naseljuje na tipično stanište bukve i jele ili na stanište smreke,

ali se u tim zajednicama zadržava samo do obnove šume bukve i jele ili

šume smreke. Na tim se staništima uopće ne razvija zajednica borove

šume, već njegovo pojavljivanje ima tek prolazni značaj, iako je njegovo

šumsko-gospodarsko značenje veoma veliko.

7. Borove šume u Maloj Kapeli potisnute su već u prošlosti sječom

i pašom iz brojnih tipičnih staništa borove šume, koje je zauzela pašnjačka

zajednica sitne vlasulje. Preostale šumske površine izvrgnute su intenzivnoj

paši, koja ometa njihovu obnovu. Zato bi trebalo borove šume više

njegovati, a pašu smanjiti na minimum. Potrebnu krmnu bazu, kao nadoknadu

za smanjenu pašu, može se pribaviti melioracijom velikih površina

danas slabo produktivnih livada i pašnjaka na poljima.

II. Smrekova

šuma

1. Smrekove šume Male Kapele proučavao sam samo usput i to u

jesenskim mjesecima, kad se mnogi značajni elementi, na pr. Listera cordata

mogu teško naći. Smreka se javlja na Maloj Kapeli u vlažnijim

borovim šumama i u šumi bukve i jele, ali na pogodnim staništima sastavlja

i naročitu zajednicu, koju sam provizorno označio kao Piceetum

dolomiticum.

2. Smrekove šume na dolomitima Male Kapele i zapadne Bosne vrlo

su oskudne vrstama u poredbi s ostalim, klimom uvjetovanim šumama

Hrvatske i Bosne, ali ipak sadrži vrlo značajne elemente smrekovih šuma.

3. Smreka kao izražena šumska zajednica uvjetovana je na Maloj

Kapeli u prvom redu dolomitnom podlogom, te zauzima kao trajni vegetacijski

stadij vlažnija i hladnija staništa na dolomitu.

Na svim ostalim staništima biva potiskivana klimazonalnom šumom

bukve i jele.

LITERATURA

A d a m o v i ć, L. 1909 — Die Vegetation der Balkanländer. Die Vegetation der Erde.

XI. Leipzig.

Beck-Mannagetta, G. 1901 — Die Vegetationsverhältnisse der illyrischen

Länder. Die Vegetation der Erde. IV. Leipzig.

Braun-Blanquet, J. 1916 — Die Föhrenregion der Zentralalpentäler, insbesondere

Graubündens in ihrer Bedeutung für die Florengeschichte. Verh. Schweiz.

Naturf. Gesell. II. Schuls.

Braun-Blanquet, J. 1951 — Pflanzensoziologie. Wien.

Braun-Blanquet, J., Pallmann, H. u. Bach, R. 1954 — Vegetation und

Böden der Wald- und Zwergstrauchgesellschaften (Vaccinio-Piceetalia). Ergeb.

wiss. Untersuch. Schweiz. Nationalparks IV.

Cernjavski, P. 1937 — Pollenanalytische Untersuchungen der Sedimente des

Viasinamoores in Serbien. Beih. Bot. Zentr. LVI. B.

F i r b a s, F. 1923 — Pollenanalytische Untersuchungen einiger Moore der Ostalpen.

Lotos, Bd. 71, Prag.

245


Gigov, A. 1956 — Dosadašnji nalazi o postglaci jalnoj istoriji šuma Srbije. Zbornik

Inst. za ekologiju i biogeografiju SAN, 7., Beograd.

G r a č a n i n, M. 1941 — Prilog morfologiji i genezi rendzina Hrvatske. Poljopr. Zn.

Smotra, 4., Zagreb.

G r a č a n i n, M. 1951 — Pedologija III. dio. Zagreb.

Horvat, I. 1938 — Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glas. za šum.

pokuse, 6. Zagreb.

Horvat, I. 1950 — Šumske zajednice Jugoslavije. Inst. za šum. istraživanja. Zagreb.

Horvat, I. 1954 — Pflanzensoziologische Gliederung Südosteuropas. Vegetatio,

Vol. V—VI. Den Haag.

Horvat, I. 1956 — Zanimljivi nalaz samonikle borove šume pod Obručem. Biološki

glasnik 9. Zagreb.

Horvat, I. 1958 — Sistematski odnosi termof ilnih hrastovih i borovih šuma Jugoistočne

Evrope. Biološki glasnik, Zagreb.

Horvatić, S. 1957 — Biljno-geografsko raščlanjenje Krša. Krš Jugoslavije, 5.

Split.

K a u d e r s, A. 1935 — Pošumljenje krša. Priroda XXV, 6. Zagreb.

Markgraf, F. 1932 — Pflanzengeographie von Albanien. Bibl. bot. 105. Stuttgart.

P a n o v, A. 1955 — Sume crnog bora i problem njihove obnove. Narodni šumar.

Sarajevo.

P a v 1 o v i ć, Z. 1951 — Vegetacija planine Zlatibor. Zbornik Inst. za ekologiju i biogeograf.

SAN, 2. Beograd.

Rajevski, L. 1951 — Borove šume u predelima od Mokre Gore do reke Uvac.

Zbornik Inst. za ekologiju i biogeografiju. SAN, 2. Beograd.

Schmiđ, E. 1936 — Die Reliktföhrenwälder der Alpen. Beitr. geob. Landesauf.

Schweiz 21. Bern.

T o m a ž i č, G. 1940 — Asocijacije borovih gozdov v Sloveniji. I. Bazilni borovi gozdi.

Rad. akad. 1. Ljubljana.

Ugrenović, A i Sola ja, B. 1937 — Istraživanja o tehnici smolarenja i o kemizmu

rmole vrsti Pinus silvestris L. Glas. za šum. pokuse 5. Zagreb.

Wodziczko, A. 1934 — Torfowisko Bara na Zvijezda Planina w Bosni. Acta Soc.

Bot. Poloniae. Warszawa.

EIN BEITRAG ZUR KENNTNIS DER RELIKTEN KIEFER- UND

FICHTENWÄLDER DER MALA KAPELA IN KROATIEN

Im dinarischen Hochgebirge nehmen die Schwarz- sowie auch die Rotföhrenwälder

selten grössere Flächen ein. Sie beanspruchen jedoch ein grosses wissenschaftliches

und forstliches Interesse. Ihr Lebensraum fällt in den oberen Teil des

Eichen- und unteren und mittleren Teil des Buchenwaldes. Innerhalb dieses Raumes

sind sie entweder an trockene, basisch-neutrale oder extrem sauere Standorte engewiesen.

An dieser Stelle wurden baisophil-neutrophile Kieferwälder der Mala Kapela

in Südkroatien beschrieben. Sie gehören einer besonderen, gut ausgeprägten Assoziation,

dem Helleboreto-Pinetum an, welches auf Rendzinaböden oberhalb Dolomitunterlage

stockt und ein edaphisch bedingtes Dauerstadium darstellt. An tieferen

Bodenprofilen, sowie an der Kalkunterlage, welche die Entwicklung eines feuchteren,

schwach podsolierten Mineralkarbonatbodens ermöglicht, werden die Pinus-

Wälder von dem Buchen-Tannenwäldern abgelösst. An der Rendzina erneuert sich

dagegen der Kieferwald prächtig und geht erst nach dem Schlag und der Beweidung

über ein Juniperus communis-Gebüsch in das Festucetum pseudovino-valesiacae

249


überein. Das Helleboreto-Pinetum gliedert sich in zwei Varianten, eine an Kalk- und

andere an Dolomitunterlage, sowie in zwei Subassoziationen, eine wärmere und

trockenere H.-Plnetum ostryetosum) und eine feuchtere (H.-Pinetum piceetosum),

welche den Übergang zum Dolomit-Fichtenwald bildet.

Die Zusammensetzung der Gesellschaft ist an der Tabelle I. datrgestellt. Sie

enthält einige den südosteuropäischen Kiefernwäldern eigene Elemente, obzwar die

bezeichnendsten Tertiärrelikte, z. B. Daphne blagayana, Polygala chamaebuxus u. a.

an der Kapela nicht gefunden worden sind. Der Verf. vergleicht den Kapela-Kiefernwald

mit anderen illyrischen Relikt-Kiefernwäldern, die von Slovenien über

Kroatien und Bosnien zu Westserbien und Nordalbanien reichen. Sie gehören dem

Verbände Orneto-Ericion an.

Die Gesellschaften dieses Verbandes bevorzugen im westlichen Teile (Slovenien,

Kroatien) hauptsächlich die Dolomitunterlage, während sie im östlichen Teile

(Bosniens, Westserbien und Albanien) an Serpentingesteinen verbreitet sind. Trotzdem

weisen sie eine weitgehende Übereinstimmung auf, die im Auftreten diagnostisch

wichtiger Elemente z. B. Daphne blagayana, Genista januensis, G. pedunculata,

Erica carnea u. a. zum Ausdruck koimmt. Der so gefasste Verband gliedert sich

jedoch in zwei bodenbedingte Untereinheiten — wohl Unterverbände — die als

Orneto-Ericion dolomiticum und Orneto-Ericion serpentinicum bezeichnet wurden.

Ihre nähere Gliederung wird an einer anderen Stelle ausführlich besprochen (H o r-

v a t 1958).

Im Gebiete der Mala Kapela, aber an kälteren und feuchteren Standorten, wird

der Kieferwald von dem Fichtenwalde abgelösst. Dieser gehört ebenfalls einer

relikten, durch die Dolomitunterlage bedingter Assoziation an, die wir vorläufig als

Piceetum dolomiticum bezeichnen möchten, bis weitere Flächen und weitere Gebiete

untersucht werden. Die Gesellschaft, deren Zusammensetzung an gleicher Tabelle

dargestellt wurde, enthält trotz ihrer Artenarmut eine Anzahl bezeichneter Fichtenarten,

die ihren Anschluss bei Piceion ermöglichen. Sie unterscheidet sich jedoch

ziemlich stark von den artenreichen, in Kalkgebirgen Kroatiens und Bosniens verbreiteten,

klimatisch bedingten Fichtenwäldern, die als Piceetum croaticum montanum

und Piceetum croaticum subalpinum beschrieben worden sind.

250


FUNKCIONALNI ODNOS IZMEĐU DEBLJINE KORE I PRSNOG

PROMJERA ZA NAŠE VAŽNIJE LISTOPADNO DRVEĆE

Dr. Dušan Klepac

Uvod

Pomanjkanje originalnih podataka o debljini kore za naše

glavne domaće šumske vrste drveća ponukalo me, da izvršim ova istraživanja,

u toliko više, što smo se u nastavnom i stručnom radu dosad služili

gotovo isključivo podacima i iskustvima šumarstva stranih zemalja.

Strani podaci gdjekad odgovaraju našim šumama, no u većini slučajeva

razlikuju se manje ili više od domaćih podataka.

Predajući rezultate ovih istraživanja šumarskoj javnosti, nadamo se,

da će oni korisno poslužiti našem šumarstvu, s jedne strane, kao naši

domaći, originalni podaci, a s druge strane vjerujemo, da će oni biti poticaj

za nastavak ovih istraživanja i mjerenja, kako bi se došlo do podataka

iz drugih područja i drugih biljnih zajednica naše zemlje. Pritom

mi je ugodna dužnost, da se zahvalim Rektoratu zagrebačkog

sveučilišta, koji je ova istraživanja financirao. Također dugujem

veliku zahvalnost kolegama, šumarima na terenu, kao i svojim demonstratorima

M. Sćetincu, R. Križancu, B. Hribljanu, F. V u-

činiću i M. Slabaku, koji su mi pomagali pri ovim istraživanjima,

kako na terenu, tako i u kancelariji.

METODE RADA

Mj er enj e

Debljinu kore mjerili smo pomoću specijalnog švedskog instrumenta

»Swedisch bark gauge«. Najprije je izmjeren promjer (D), a zatim debljina

kore (r) u prsnoj visini stabla.

Pri mjerenju debljine kore držali smo se principa slučajnosti,

te smo postupali onako kako je to već opisano u mojoj radnji

»Istraživanja o debljini kore u šumama hrasta lužnjaka i kitnjaka«, Šum.

list br. 3—4, 1957. Mjerili smo debljinu kore na stablima svih debljina,

svih položaja i sa svih strana — već prema tome

kako smo nailazili na stabla, krstareći sastojinom.

Mjerenja smo protegnuli na veliki broj stabala različitih ekoloških

i sastojinskih prilika, da bi dobili što bolji prosjek o debljini

kore za naše važnije listopadno drveće.

Obrada

podataka

S obzirom na dosadašnja naša iskustva, da je debljina kore

najjače zavisna od prsnog promjera stabla, izrazili

smo debljinu kore kao funkciju prsnog promjera.

251


252


Podatke mjerenja o debljini kore kumulirali smo za svaku vrstu

drveća posebno i svrstali ih po debljinskim stepenima širine od 5 cm. Radi

ilustracije donosimo u tabeli 1 sortirane podatke mjerenja za bukovu

koru u različitim fitocenozama i različitim područjima.

Brojke o dvostrukoj debljini bukove kore u tabeli 1 označaveaju

aritmetičku sredinu od većeg broja mjerenja. Tako na pr. prosječna dvostruka

debljina bukove kore za debljinski stepen 10 u Zagrebačkoj Gori

19.0

iznosi 3.80 mm, što je prosjek od 10 mjerenja (2. = 3.80).

10

Nakon završenog sortiranja izmjerenih podataka u tabeli 1, prešli smo

na njihovo izravnavanje numeričkom metodom po teoriji najmanjih

kvadrata. Primjenili smo normalne jednadžbe pravca

s dva parametra:

Y r = a • x + b

(I)

U toj jednadžbi (Y r ) označava izravnanu dvostruku debljinu kore u

prsnoj visini stabla; (x) je prsni promjer s korom.

Za šumske predjele, navedene u tabeli 1, izračunali smo ove jednadžbe

o dvostrukoj debljini bukove kore u prsnoj visini stabla.

Zagrebačka Gora: Y r - 0,01844 • x + 0,2731 (II)

o a = 0,00058

Cedanj: Y r = 0,02294 • x + 0,1930 (III)

O a = 0,00047

Kupjački Vrh: Y r = 0,02288 • x + 0,2362 (IV)

O a - 0,00112

CrnaSušica: Y r = 0,02974 • x 4- 0,08185 (V)

ö a - 0,00123

Gornji Javornik: Y r = 0,02784 • x + 0,3023 (VI)

5 a = 0,00046

RadečevoVelo: Y r = 0,02531 • x + 0,2770 (VII)

o a = 0,00176

Smrekovac: Y r = 0,03463 • x + 0,1428 ,' " v . . "', (VHI)

0T a = 0,00082

Štirovača: Y r = 0,02698 • x + 0,3577 (IX)


y,

cm

PROSJEČNA DVOSTRUKA DEBLJINA BUKOVE KORE(l) U PRSNOJ

VISINI STABLA

Double bark thickness IY r ) at breast height

for the beech

y r •= 0,02¥362b

6"a -0,000533

X+0,2653563

PROSJEK (GORSKI KOTAR, VELEBIT'•/ ZAGREBAČKA GORA)

NR H2VATSKA ~ Croatia

10 35 I/O


0,08185

Crna Sušica k= 0,97026

D

. . . . -. (Va)

ki = 0,9870 ± 0,004808

(Vb)

p =6,40/0 . . . . . . . . . . (Vc)

0,3023

Gornji Javornik k= 0,97216 (Via)

D

ki = 0,9560 ± 0,005080


Tabela 2'

PROCENTUALNO UČEŠĆE KORE U TOTALNOJ DRVNOJMASI

ZA BUKVU U RAZLIČmM F/T0CEN02AMA

Bark volume in percent of vo/ome wif-h bark for ffie beech r'n d/ffierenfi

assoc/oh'on

BIUNA 7AJEDNICA ~ ossocio/ron

D

• cm

ff

li

1

i.

FA6E7UM ABiETETOSUM

to

il 5^

SI

5

I 1

11

1}

1

D

cm

10

8,9

8,3

9,1

7,4

11,2

10,3

9.5,

•12,2 •

15,5

10,3

10

15

7,2

7.0

7,6

6.9

9A

8,6

8,6

9,9

J1.2

8,5

15

20

6,5

6,1

68

6,7

6,4

7.7'

8,2

8,8

10,1

7,6

20

25

30

5.8

5,


Ukupni broj mjerenja iznosi 26.956 na 26.956 stabala.

Vrsta drveća

Broj mjerenja

TABELA 3

Područje istraživanja

Cer

Crnika

Hrast lužnjak

Hrast kitnjak

Bukva

Crna joha

Nizinski brijest

Hrast lužnjak

Poljski jasen

Obični grab

Pitomi kesten

Obični jasen

Gorski javor

UKUPNO

808

834

1.618

4.415

3.390

536

640

1.540

6.782

2.015

1.176

1.001

1.183

1.018

26.956

Generalski Stol, »Vučjak«

Dundo na Rabu

Srnjače, Ilijanska i Prašnik

Zapadni Psunj, Južni Psunj, Južna Babja

Gora, Dilj i Gaj (Zabno)

Gorski Kotar, Velebit, Zagrebačka Gora;

Crni Jarci; Šumarija Lipovljani i:

odjeli

120, 157, 142, 149, 156 i 158

120, 106, 166/b, 157, 163, 192, 170, 81, 113,

112/b, 57, 46, 58, 49 i 134

176/b, 96/e, 100/b, 157, 155/b, 112/b, 101/b,

108, 43 i 158/d

127,, 135, 142, 119/a, 95, 89, 82, 83, 76, 75,

69, 62, 63, 46, 78, 58 i 112/a

157, 151, 150, 163, 162, 170, 105, 156, 149

i 150

Zagrebačka Gora

Zagrebačka Gora

Zagrebačka Gora

Cerova je kora mjerena u fitocenozi Querceto-Carpinetum, facies

Quercus cerris, L.

Koru crnike mjerili smo u fitocenozi Quercetum ilicis (Horvat).

Mjerenja na hrastu lužnjaku izvršena su u šumama, koje je I.

Horvat označio kao Querceto-Genistetum elatae.

Mjerenja na hrastu kitnjaku izvršena su u šumama, koje pripadaju

fitocenozi Querceto-Carpinetum croaticum (Horvat).

Bukovu koru smo mjerili u fitocenozama: Fagetum montanum,

Fageto - Blechnetum, Fagetum Abietetosum i Fagetum subalpinum

(Horvat).

Koru crne johe, nizinskog brijesta, poljskog jasena

i običnog graba mjerili smo u Posavskim šumama, koje se

ubrajaju uglavnom zasada u fitocenozu Querceto-Genistetum elatae.

Kora pitomog kestena mjerena je u fitocenozi Querceto-

Castanetum (Horvat).

Mjerenja kore običnog jasena i gorskog javora izvršena

su u fitocenozi Acereto-Fraxinetum croaticum (Horvat).

REZULTATI

I.

Na temelju vlastitih istraživanja, a po teoriji

najmanjih kvadrata izračunali smo ove jednadžbe

za prosječnu dvostruku debljinu kore (Y r ) u prsnoj

visini stabla:

257


1. Quercus cerris, L., CER

(Vučjak, Generalski stol)

0,08188 • x + 0,9013 (1>

2. Quercus ilex, L., CRNIKA

(Rab)

3. Quercus pedunculata, Ehrh.,

0,06578 • x + 0,7404 (2)

HRAST LUŽNJAK

(Slavonski prosjek)

4. Quercus sessiliflora, Sal.,

0,06623 • x + 0,4984 (3)

HRAST KITNJAK

(Slavonski prosjek)

5. Fagus silvatica, L., BUKVA

0,04878 • x + 1,1794 (4)

(Gorski Kotar, Zagreb. Gora i Velebit) Y r = 0,02436 ' x + 0,2853 (5)

0. Alnus glutinosa, Gaetn., ORNA JOHA

(Lipovljani)

Y r = 0,06803 • x + 0,7036 (6)

7. Ulmus campestris, L.,

NIZINSKI BRIJEST

(Lipovljani)

Y r = 0,06111 • x + 0,9207 (7>

8. Quercus pedunculata, Ehrh.,

HRAST LUŽNJAK

(Lipovljani)

Y r = 0,05233 • x + 0,8539 (8)

9. Fraxinus angustifolia, Wahl.,

POLJSKI JASEN

(Lipovljani)

Y r = 0,03521 • x + 1,1122 (9)

10. Carpinus betulus, L.,

OBIČNI GRAB

(Lipovljani)

Y r = 0,02019 • x + 0,3237 (10)

11. Castanea sativa, Mili.,

PITOMI KESTEN

(Zagrebačka Gora)

Y r = 0,06776 • x + 0,6989 (11)

12. Fraxinus excelsior, L.,

OBIČNI JASEN

(Zagrebačka Gora)

Y r = 0,05577 • x + 0,6305 (12>

13. Acer pseudoplatanus, L.,

GORSKI JAVOR

(Zagrebačka Gora)

Y r = 0,02943 • x + 0,4107 (13)

14. Fagus silvatica, L., BUKVA

(Zagrebačka Gora)

Y r = 0,01844 • x + 0,2731 (14)

15. Alnus glutinosa, Gaert, CRNA JOHA

(Lipovljani, Crni Jarci)

Y r = 0,03356 • x + 1,6859 (15)

U tim jednadžbama (Y r ) označava dvostruku debljinu kore u centimetrima

u prsnoj visini stabla; (x) je prsni promjer stabla s korom u

centimetrima.

Rezultati o dvostrukoj debljini kore u prsnoj visini stabla nalaze se

u tabelama 4, 5 i 6, gdje (Y) označava izmjerenu, a (Y r ) izravnanu dvostruku

debljinu kore. Na slikama 2, 3 i 4 prikazane su grafički jednadžbe

od 1 do 14.

258


Tabela*?

IZMJERENA(y)/I2RAVNANAH)PROSJEČNA

DVOSTRUM

DEBLJINA KORE U PRSNOJ V/S/N/

Double bark thicknessfo) of breastbe/gh/

X

cm

IO

15

20

25

30

35

W

HS

50

55

60

65

IO

75

80

85

90

95

100

105

HO

•145

420

125

430

•135

mo

ms

150

155

160

165

170

175

Querct/s

Cerris

(1)

y

I Yr

Quercus

//ex

(2.)

Y

I Yr

Quercus

peduncu/ofo

V

I Yr

Quercus

sess///flbra

(4)

Y

I Yr

ragos

S//uo/rco

(S)

Y

I Yr

mm

16.6

21,5

25,3

29,2

52ß

39,0

42,0

46,9

15,4

46,7

53,7

17,2.

24,3

25,1/

29,5

33,6

377

44,8

45,9

500

540

58,1

H9

16,6

24j6

24,9

2,9,0

29,8

31.5

35,3

43,3

12ß

46,3

38,0

60,0

470

630-

1h, o

17.3

20,6

23,9

27,4

29,4

33,7

37,0

10,3

43,6

46,9

50,2

53,5

56,7

600

n,4

162

13,9

22,4

24,6

272

29,5

3V

35,6

39,0

18,1

16,9

50,5

55,0

60,2

61,8

67,4

69,9

15,7

76.4

853

97,6

•95,6

90,8

97,4

95,1

£5,9

95,3

96.2

-

-

10b, 5

101,5

91,5

11.6

11,9

18,2

24,5

21.9

28,2

31,5

31,8

39,1

4iA

«4,7

18,0

51,3

54,6

58,0

61,3

64,6

67,9

71,2

71,5

77,3

81.1

m,5

37,8

91,1

911

97,7

401,0

104,3

107,6

440,9

441,3

117,6

120,9

13,9

18,5

20,6

23,8

26.6

30,6

30,6

31,4

36,0

39,6

i/,5

1/1,9

12,7

45,7

52,3

19,7

51.6

52,7

62,4

823

74,8

78,0

16.7

19.4

24,5

23.9

26,4

28,9

31,3

33,7

36,2

39,6

Hl

13,5

15,9

18,4

50,3

53,3

55,7

58,1

60.6

630

65,4

67,9

5,0

6,5

7,8

9,4

10.3

H3

12,6

13,9

11,1

16,7

18,2

17,8

19,0

22,0

25,0

•18,0

6,3

6,5

7.7

8.9

10,2

14,1

12.6

13,3

15,0

16,3

17,5

13,7

19,9

24,4

22,3

23,6

X

cm

10

15

I

20 \

25

30

35

*to

V5

SO

55

60

65

70

75

30

es

90

95

too

405

110

HS

420

425

ISO

435

110

ms

150

155

160 !

16S

170

175


Tobe/a 5

IZMJERENA (y) 1 IZRAVNANA (l) PROSJEČNA DVOSTRUKA

DEBUINA KORE U PRSNOJ VISINI STABLA

ZA FAKULTETSKU ŠUMAMJUL/POVUAM£

Doub/e bark- fh/cknessfy) ar" breast' he/gM

(Z/srr/cr Lipov/jan/)

X

cm

Alnus

qluh'nosa

rej

y | yr

Ulmus

compesfr/s

(7)

y /r

Qltercus

ßeduncu/a/o

y I yr

rnm

Froxino3

Qrxyt/sl/fio/ia

19)

y \ yr

Corpinus

öch//us

f


Tabela 6

IZMJERENA (YJ / /ZRAVNANA(K) PROSJEČNA DVOSTRUKA

DEBUINA KORE U PRSNOJ V/S/Nl STABLA

ZA P/TOM/ KESTEN, OB/ČN/JASEN, GORSK/ JAVO/? /BUKVO'U' ZAGREB/Ć/fOJ'60/?/

Bauble bark thickness fy r) a/ breast heig/i/

(Bistrici lagreboč/ca Gora)

X

crn

Troxinus

exce/s/or

(1V

y y*

Cashnea

Saliva

(f1)

Y | yr-

Acer

pseudopta/onus

(13)

y Yrmfagus

si/vah'co

M)

y

yr-

X

cm

10

9,2

13,8

9,5

11,9 .

70

7,1

33

4,6

10

15

Hiß

17,2

13,1

ik,7

8,8

8,5

5,2

5,5

15

20

20,-/

20,5

19,3

17,5

10,0

10,0

6h

6h

20

25

255

23,9

21,9

20,3

11,2

11,5

7,5

73

25

30

2SA

273

2k 0

230

12,5

12,9


8.3

30

35

32,4

30,7

26,0

25ß

13,7

1hk

9,1

9,2

35

AO

3^3

3k,1

27ß

2Sß

16h

15,9

98

10,1

ho

45

37,6

37,5

30,1

UM

20,9

17,1+

11,1

11,0

45

50

1/0,6

h0,9

33,0

342

190

18,8

11,8

12,0

SO

S5

H9

li%


y

f r cm

. 3 PROSJEČNA DVOSTRUKA DEBLJINA KORE (Y r ) U PRSNOJ VISINI STABLA

ZA NASE /VAJVAZN/JE HRASTOVE

Double bork fNCtneafj/rj of breast heighh

jor our rmsf imoorhnf oaks

C Croatia)

1 CER ~ Quercas cems, L.

2 ČESMINA ~ Ouerzus ik*, L

3 LUŽNJAK ~ O-uercus pedunculate, Ehrh.

If KITNJAK" Quercus sessilif/orol Safisb.

NR HRVATSKA ~ Croatia

Slila S.

wo

TO

PROSJEČNA DVOSTRUKA DEBLJINA KORE (Y) U PRSNOJ V/SINI STABLA

ZA GLAVA/E VRSTE DRVEĆA FAKULTETSKE ŠUMARIJE LIPOVLJANI

Double bork thickness fcj or breast heigM

•• 8

6. CRNA JOHA ~ Afovj gluhnosa. Goerirt.

7. NIZINSKI BRUEST~ Ufmus airnaeslns. L

8. HRAST LUŽNJAK — Quercus peduncu'ola, Ehrfi

9. POLJSKI JASEN ~ fra,,„us ongusll/oto. UStjtit.

10. OBIČNI ORAB ~ Caro/nus ielulus, L

Lipovtjansti pros/fir ~ The average ofLipOv/jan, dislricr

Sirio 3


263


II.

Po variaciono-statističkoj metodi smo utvrdili,

da kvocijenti k — -=- ± oiiK=—- ± 02 iznose za pojedine

vrste drveća kako slijedi:

1. Quercus cerris, L., CER

(Vučjak, Generalski Stol)

2. Quercus ilex, L., CRNIKA

(Rab)

3. Quercus peđunculata, Ehrh.,

HRAST LUŽNJAK

(Slavonski prosjek)

4. Quercus sessiliflora, Sal.,

HRAST KITNJAK

(Slavonski prosjek)

5. Fagus silvatica, L., BUKVA

(Gorski Kotar, Zagrebačka Gora i Velebit)

6. Alnus glutinosa, Gaetn., CRNA JOHA

(Lipovljani)

7. Ulmus campestris, L., NIZINSKI BRIJEST

(Lipovljani)

8. Quercus peđunculata, Ehrh.,

HRAST LUŽNJAK

(Lipovljani)

9. Fraxinus angustifolia, Wahl.,

POLJSKI JASEN

(Lipovljani)

10. Carpinus betulus, L., OBIČNI GRAB

(Lipovljani)

11. Castanea sativa, Mili., PITOMI KESTEN

(Zagrebačka Gora)

12. Fraxinus excelsior, L., OBIČNI JASEN

(Zagrebačka Gora)

13. Acer pseuđoplatanus, L., GORSKI JAVOR

(Zagrebačka Gora)

14. Fagus silvatica, L., BUKVA

(Zagrebačka Gora)

15. Alnus glutinosa, Gaert., CRNA JOHA

(Crni Jarci, Lipovljani)

k = 0,8829 ± 0,0053

K = 1,1326 ± 0,0069

k = 0,9075 ± 0,0038

K = 1,1019 ± 0,0042

k = 0,9204 ± 0,0012

K = 1,0864 ± 0,0012

k = 0,9243 ± 0,0015

K = 1,0818 ± 0,0016

k = 0,9853 ± 0,0018

K = 1,0359 ± 0,0017

k = 0,9030 ± 0,0031

K = 1,1074 ± 0,0041

k = 0,9063 ± 0,0039

K = 1,1034 ± 0,0056

k = 0,9223 ± 0,0014

K = 1,0842 ± 0,0016

(la)

(2a)

(3a)

(4a>

(5a)

(6a)

(7a)

(8a>

k = 0,9266 ± 0,0060 (9a>

K = 1,0792 ± 0,0048

k = 0,9651 ± 0,0020 (10a)

K = 1,0362 ± 0,0030

k = 0,9126 ± 0,0022 (11a)

K = 1,0958 ± 0,0030

k = 0,9200 ± 0,0048 (12a)

K = 1,0869 ± 0,0041

k = 0,9499 ± 0,0031 (13a)

K = 1,0527 ± 0,0028

k = 0,9732 ± 0,0003 (14a)

K = 1,0275 ± 0,0022

k = 0,9012 ± 0,0039 (15a)

K = 1,1099 ± 0,0042

III.

Na temelju kvocijenta k

d

D

oi izračunali smo>

po M e y e r-ovoj formuli

totalnoj drvnoj masi

prosječno učešće kore

stabla kako slijedi:

(p) u

1. Quercus cerris, L., CER

(Vučjak, Generalski Stol)

2. Quercus ilex, L., CRNIKA

(Rab)

3. Quercus peđunculata, Ehrh., HRAST LUŽNJAK

4. Quercus sessiliffora, Sal., HRAST KITNJAK

(Slavonski prosjek)

5. Fagus silvatica, L., BUKVA

(Gorski Kotar, Zagrebačka Gora i Velebit)

p - 22,l°/o

p = 17,6%>

p = 14,6%

p = 6,8%

(lb)

(2b)

(4b)

(5b>


6. Alnus glutinosa, Gaetn., CRNA JOHA

(Lipovljani) p = 18,5% (6b)

7. Ulmus campestris, L., NIZINSKI BRIJEST

(Lipovljani) p = 17,9% (7b)

8. Quercus peđunculata, Ehrh., HRAST LUŽNJAK

(Lipovljani) p = 14,9% (8b)

JASEN

9. Fraxinus angustifolia, Wahl., POLJSKI

(Lipovljani) p = 14,1% (9b)

10. Carpinus betulus, L., OBIČNI GRAB

(Lipovljani) p = 6,9% (10b)

11. Mili., PITOMI KESTEN

Castanea sativa,

(Zagrebačka Gora)

p = 16,7% (11b)

12. Fraxinus excelsior, L., OBIČNI JASEN

(Zagrebačka Gora)

p = 15,4% (12b)

13. Acer pseuđoplatanus, L., GORSKI JAVOR

(Zagrebačka Gora) p = 9,8% (13b)

14. Fagus silvatica, L., BUKVA

(Zagrebačka Gora)

p = 5,3% (14b)

15. Alnus glutinosa, Gaert, CRNA JOHA

(Lipovljani, Crni Jarci)

p «• 18,8% (15b)

RAZMATRANJE REZULTATA

Naši rezultati o dvostrukoj debljini kore u prsnoj visini stabla razlikuju

se od analognih podataka u stranoj i domaćoj literaturi. Tako su

na pr. M a y e r-W egelinovi podaci o debljini bukove kore u Zapadnoj

Njemačkoj niži od naših podataka i to naročito za tanja bukova

stabla. Mitscherlichovi podaci za hrastovu koru u Njemačkoj

mnogo su viši od naših podataka, pogotovu za debela stabla. Prema

Mitscherlichu hrast prsnog promjera od 80 cm ima prosječno

9,4 cm. debelu koru (sa svake strane stabla 4,7 cm), a prema našim podacima

hrast lužnjak te iste debljine ima prosječno 5,8 cm debelu koru

(sa svake strane stabla 2,9 cm!).

Veća debljina hrastove kore u Njemačkoj mogla bi se objasniti time,

što su ondje ekološke prilike lošije, pa stabla razvijaju deblju koru. To

se vrlo dobro vidi iz podataka o debljini bukove kore u različitim fitocenozama

(Tabela 1 i 2). Najtanju koru ima bukva na brežuljcima (Fageto-

Blechnetum i Fagetum montanum), deblju koru ima bukva u planinama

(Fagetum Abietetosum), a najdeblju koru pokazuje subalpinska bukva

(Fagetum subalpinum). Dakako, da na debljinu kore pored ekoloških faktora

utječe i način gospodarenja o čemu smo već pisali.

Imajući to pred očima, naši rezultati će vrijediti za ona područja,

gdje su sakupljeni. Zato bi bilo poželjno, da se ta istraživanja nastave i

nadopune novim materijalom s različitih područja kako bi se dobili sigurniji

prosjeci. Kao primjer za to navodimo Milojkovićeva »Istraživanja

oblika i zapremine belog jasena«. U toj radnji autor kaže, da je u

Srijemu kora poljskog jasena mjerena na 1.137 stabala. Na temelju tih

mjerenja dobiveni su podaci o dvostrukoj debljini jasenove kore u prsnoj

visini stabla. Milojkovićevi podaci o debljini kore podudaraju se

s našim podacima za srednje debela stabla. Za tanja i za deblja stabla naši

i Milojkovićevi podaci se razlikuju.

d D

Faktori kore * i primjenjuju se pri utvrđivanju prirasta po me-

265


"todi izvrtaka, kad se želi uzeti u obzir prirast kore, kako sam to već

opisao u svome radu: »Istraživanja o debljini kore u šumama hrasta lužnjaka

i kitnjaka«. Faktori kore, koje smo izračunali na temelju vlastitih

mjerenja, razlikuju se mnogo od faktora kore u Njemačkoj, Americi i

drugdje. Tako na pr. Loetsch navodi za bukvu u Njemačkoj faktor

-,-== 1,023, a za hrast 1,107, što je vrlo različito od naših rezultata. Mi

a

smo izračunali faktor—— za bukvu 1,0359, za hrast lužnjak 1,0864, za

hrast kitnjak 1,0818, za cer 1,1326 i za crniku 1,1019.

Pomoću faktora kore može se izračunati debljina kore u prsnoj visini

stabla. Na taj se način dobivaju nešto manje točni rezultati od onih, koji

su iskazani u tabelama 4, 5 i 6. Razlog leži u tome, što su rezultati u tim

tabelama dobiveni numeričkim izravnavanjem pomoću pravca s dva parametra,

jer se taj mnogo bolje prilagođuje izmjerenim podacima nego

pravac, koji polazi iz ishodišta koordinatnog sistema.

Rezultati o procentualnom učešću kore u totalnoj drvnoj masi stabla,

izračunani po Meyerovoj formuli, nešto su.niži, jer je oblični broj

stabla s korom veći od obličnog broja stabla bez kore.

Za bukvu smo izračunali postotke kore na dva načina, te imamo rezultate

s obzirom na debljinu stabla (tabela 2) i bez obzira na prsni promjer,

t. j. prosječno (iznosi IIc do XIc). Ako usporedimo rezultate o postotku

kore u tabeli 2 s prosječnim rezultatima, vidimo, da se oni međusobno

slažu. Na pr. u Zagrebačkoj Gori postotak kore se kreće od 4,4 do

8,9 za prsne promjere od 70 do 10 cm (vidi tabelu 2), što odgovara prosjeku

od 5,3% (vidi rezultat IIc). Slično je za šumski predjel »Čedanj«,

»Kupjački Vrh«, »Crna Sušica« i t. d. Za ostale vrste drveća nismo računali

postotke kore po debljinskim stepenima, nego samo prosječne iznose

(vidi rezultate od lb do 15b). Razlog za to nalazimo u tome, što, razlike

u postotku kore za stabla deblja od 25 cm prsnog promjera nisu velike

(vidi tabelu 2). Čini se, stoga, da je uputnije operirati s prosječnim postotkom

kore bez obzira na prsni promjer, u toliko više, što na postotak

kore utječu pored prsnog promjera i drugi faktori.

Ako usporedimo naše rezultate o procentualnom učešću kore s analognim

rezultatima u ostalim zemljama, nailazimo na manje i veće razlike.

Tako na pr. U. M ü 11 e r navodi za bukvu postotak kore od 6 do 8 u Njemačkoj,

a P h. F 1 u r y od 5,4 do 9,9 u Švicarskoj, dok smo mi u zapadnoj

Hrvatskoj dobili prosjek od 6,8.

Za hrast U. Müller daje postotak kore od 12 do 14, a za j a s e n

od 13 do 17. Mi smo izračunali prosječni postotak kore za hrast lužnjak

15,3, za hrast kitnjak 14,6, za crniku 17,6, za c e r 22,1,

za običnijasen 15,4 i za poljski jasen 14,1.

G. James i W. E. Hiley navode, da se u Engleskoj računa sa

ovim postocima kore: 7,5 za javor, grab, bukvu i brezu; 10 za hrast i

kesten; 15 za topolu, brijest, johu i lipu. U Engleskoj je uobičajeno, da se

prilikom prodaje drveta na panju procijenjena drvna masa umanji za

266


navedene iznose. Kako vidimo engleski podaci o postotku kore se mnogo

razlikuju od naših rezultata.

S obzirom na procentualno učešće kore u totalnoj drvnoj masi stabla

mogli bi zasad naše važnije listaee ovako poredati: cer (oko 22°/»), crna

joha (oko 18°/»), nizinski brijest (oko 18°/»), crnika (oko 18°/»), pitomi kesten

(oko 17°/»), hrast lužnjak (oko 15°/°), obični jasen (oko 15°/«), hrast kitnjak

(oko 14%), poljski jasen (oko 14%), gorski javor (oko 10%), grab (oko 7%)

i bukva (oko 7°/»).

Kad se dobiju podaci o debljini kore i iz drugih područja, moći će se,

dakako, postignuti još sigurniji prosjeci o procentualnom učešću kore.

LITERATURA:

1. Bruce, Schumacher: Forest Mensuration, New York, 1942.

2. E. B. Chambelain: Bark volume in Cordwood, Tappi, Vol. 33. No 11, 1950.

3. K. P. D a v i s : American Forest Management, New York 1954.

4. W. E. H i 1 e y : Woodland Management, London 1954.

5. G. J a m e s : The Forester's Companion, Oxford 1955.

6. D. Klepac: Istraživanja o debljini i volumenu jelove kore u različitim fitocenozama,

Glasnik za šumske pokuse (u štampi).

7. D. Klepac: Istraživanja o debljini kore u šumama hrasta lužnjaka i kitnjaka,

Šumarski list, Zagreb 1955.

8. F. L o e t s c h: Massenzuwachsermittlung durch Bohrspanproben unter Anwendung

mathematischstatistischer Methoden, 1953.

9. H. A.Meyer: Methods of Forest Growth Determination 1942.

10. H. A. Meyer: Bark volume Determination in Trees, Journal of Forestry,

1946.

11. M. Müller: Lehrbuch der Holzmesskunde, Berlin 1923.

12. T. Milojković: Istraživanja oblika i zapremine beloš jasena u Ravnom

Sremu, Glasnik Šumarskog fakulteta, Beograd 1953.

13. M. Plavšić : Debljinski rast i prirast poljskog jasena, Šumarski list, Zagreb,

1956.

14. J. Weck: Forstliche Zuwachs- und Ertragskunde, 1955.

15. L. V o r r e i t e r : Handbuch für Holzbabfallwirtschaft, Berlin, 1940.

THE RELATIONSHIP BETWEEN THE DIAMETER OVER BARK AND THE BARK

THICKNESS FOR OUR MOST IMPORTANT HARDWOOD SPECIES

SUMMARY

We have measured the bark thickness at breast height in 26.956 stems of different

hardwood species in Croatia.

By applying the method of least squares the following results were obtained:

I. The average double bark thickness at breast height is expressed by straight

line equations. (See equations 1 to 15 on page where (Yr) means the double

bark thickness at breast height and (x) the diameter over bark (D). The data concerning

the bark thickness are given in tables 4, 5 and 6. Straight lines representing

the bark thickness for different species are shown in graphs 2, 3 and 4).

II. The relationship between the diameter under bark (d) and the diameter

over bark (D) and vice versa. (See equations k =-r-± gi', K —-v- ±


FIZIOLOŠKO SRAŠĆIVANJE KORIJENJA ALEPSKOG BORA,

PRIMORSKOG BORA I PINJOLA

: Ing. M. Simunović — Dubrovnik

UVOD

Pojava fiziološkog srašćivanja korijenja poznata je odavna za neke

vrste šumskog drveća. Kod nas jeo tome objavio studiju Š a f a r i to

uglavnom za jelu, smreku, duglaziju i bukvu i opisao gospodarsko značenje

te pojave. On je u publikaciji dao i opsežan pregled literature, koja

se odnosi na tu materiju (S a f a r 1955).

Nas zanima srašćivanje korijenja ovih vrsta borova: alepskog, primorskog

i pinjola. To su borovi, koji se najviše upotrebljavaju (naročito alepski

bor) u šumskim melioracijama sredozemnog i polusredozemnog područja

degradiranog Krša. Proučavanju te pojave prišli smo iz razloga,

da možemo utvrditi:

— do koje udaljenosti i u kome postotku je moguće fiziološko srašćivanje

korijenja u prirodnim sastojinama tih vrsta borova;

— da li se kod pošumljavanja degradiranog Krša može to svojstvo

iskoristiti za bolji uspjeh izvedenih radova, i

— da li se može smolariti na živim panjevima alepskog i primorskog

bora — vrstama na kojima se vrši smolarenje u industrijske svrhe.

U tu svrhu smo vršili, u granicama naših mogućnosti, orijentacijska

opažanja i pokuse, pa ih iznosimo u ovom kratkom članku.

Srašćivanje korijenja u sastojinama

Alepski bor (P. h a 1 e p e n s i s). — Opažanja smo vršili na Mljetu u

sastojinama s alepskim borom u sloju drveća i degradiranom makijom u

sloju grmlja (v. tabele l.i 2.). Tlo je skeletna do skeletoidna crvenica na

vapnenastoj podlozi. Ukupno smo evidentirali 575 panjeva. Opažanja

nismo vršili i na flišnim zemljištima, jer za to nismo imali prilike.

Na živim panjevima alepskog bora kora je po boji i strukturi ista kao na prizemnom

dijelu debla živih stabala. Prirašćivanje drveta je neznatno. Kalus se ne

stvara na površini reza, jer se kambi jalno tkivo, koje je uništeno do otprilike 1 cm

ispod reza, ne može regenerirati (v. si. 5). Površina reza na živom panju vremenom

potamni pod utjecajem vanjske sredine i biva pokrivena više ili manje skrućenom

smolom. Ni jedan istraženi živi panj nije imao znakove truleži bez obzira na njegovu

starost t. j. duljinu života.

Ustanovili smo, da je fiziološko srašćivanje korijena alepskog bora

moguće do 3 m međusobne udaljenosti susjednih stabala, ali su to rijeđi

slučajevi. Najveći broj živih panjeva evidentirali smo na udaljenosti do

2 m od najbližih susjednih stabala (v. tabelu 2).

Interesantan je odnos broja živih panjeva prema broju mrtvih panjeva

obzirom na njihovu udaljenost od najbližih stabala, jer nam on

pruža sliku o odnošajima korijenja u rizosferi. Taj odnos je ovisan od

obrasta. U sastojinama gušćega obrasta prije dolazi do pojave fiziološkog

268


TQBELQ 1.

\IKSTQ

. *

BOKđ

PREDJEL

z

ODNOS BROJI) ŽIVIHPQNJEM PRIHQ MTVIN NQ UD/JLJ.OB HQJBL.STQB.

2. IVI 14

3

i-frl 2 m .3 *n. i- m J S-"* 6 «•

•/,

«dT

A

iivm

5

MRT.

e>

LlVfH

7

naT.

8

ŽIVIH

3

nur

40

XtVtii

14

/VJ»T.

«

ŽIVI»

13

nnr

1*

CRVENE STIJENE

78

82

20

ao

5

9i

100

JO KISTE

53

4/

4o

6o

100

-5

Q.

LH

QDJEI 16 l 21

27

7i

13.

88

6

iU

99

loo

LUNDZINC)

73

3.7

kl

S3

H


stabala udaljeni do 1 m. U ostalim istraživanim sastojinama, koje su in&če

rijeđega obrasta, ovaj je odnos nepovoljniji za žive panjeve. (V. tabelu l.J.

Primorski bor (P. pinaster). — Istraživanja smo vršili u šumi

P o d ž a r kod Stona. Ona je nastala »lazinanjem« t. j. sjetvom buhača sa

sjemenom primorskog bora i pinjola. U sloju drveća su spomenute vrste

borova, a u sloju grmlja je degradirana makija. Geološki supstrat je krečnjak

kredine formacije. Tlo je skeletna do skeletoidna braunizirana crvenica.

Mi smo evidentirali 228 panjeva primorskog bora. Na živim panjevima

je kora u svemu ista kao na prizemnom dijelu debla živih stabala.

Živi panjevi su potpuno rezistentni prema truljenju, dok je na njima,

ispod reza, izumrlo kambijalno tkivo (v. si. 1). Širina toga pojasa bez kambija

povećava se sa starošću živoga panja, pa smo ustanovili, da ona iznosi

7 do 10 cm na panjevima starim oko 40 godina.

Korijenje primorskog bora srašćuje do 5 m međusobne udaljenosti

stabala. Postotak broja živih panjeva u odnosu na broj mrtvih panjeva je

znatno velik samo do 3 m međusobne udaljenosti drveća. Tako je u spomenutoj

sastojini taj odnos slijedeći: na 1 m udaljenosti od najbližeg

drveća živih panjeva ima 92% i mrtvih panjeva 8%, na 2 m udaljenosti

je živih panjeva 82°/« i mrtvih 18 0/ °, te na 3 m živih panjeva je 71°/»

prema 29% mrtvih panjeva, ali već na 4 m udaljenosti od susjednih stabala

živih panjeva ima samo 28% i mrtvih panjeva 72% (v. tabelu 1).

Slika 1. -r- Zivi panj primorskog bora u šu

mi Podžar kod Stona. Ispod reza je vidljiv

dio bez kore i kamibija.

Snimljeno 16. VIII. 1957.

Foto: M. Simunović

Pinjol (P. pine a). — Istraživanja i za ovu vrstu smo vršili u naprijed

pomenutoj mješovitoj sastojini primorskog bora i pinjola. Evidentirali smo

ukupno 208 panjeva.

270


Izgled kore na panju i otpornost ili podložnost panja prema truljenju

služili su nam kao kriterij za utvrđivanje, da li je taj panj živ ili nije.

Na živim panjevima pinjola je kora u svemu ista kao na odgovarajućem

dijelu debla živog drveća. Premda se na živim panjevima pinjola također

ne stvara kalus, ipak su oni otporni prema truljenju.

Fiziološko srašćivanje korijenja pinjola je moguće najviše do 5 m

međusobne udaljenosti stabala (v. tahelu 2). Međutim broj živih panjeva

je, u odnosu na broj mrtvih panjeva, veći samo do 2 m udaljenosti od

najbližeg drveća (v. tabelu 1).

Na temelju prednjih opažanja o fiziološkom srašćivanju korijenja

alepskog bora, primorskog bora i pinjola možemo orijentaciono zaključiti

ovo:

— srašćivanje korijenja drveća pomenutih vrsta najizrazitije je kod

primorskog bora;

— broj živih panjeva je veći od broja mrtvih panjeva za alepski bor

i pinjol do 2 m i za primorski bor do 3 m njihove udaljenosti od najbližih

stabala;

— na živim panjevima ovih borova ne stvara se kalus, već naprotiv

na živim panjevima primorskog bora ispod reza postepeno izumire kambijalno

tkivo, pa se sa starošću panja povećava širina toga pojasa bez

kambija;

— živi panjevi istraživanih vrsta potpuno su rezistentni prema truljenju

bez obzira na svoju starost;

— nismo zapazili da srašćivanje korijenja negativno utječe na podmlađivanje

ovih borova, jer ono srašcuje uglavnom na 2 do 3 m međusobne

udaljenosti drveća, a u zasjeni njihovih krošanja su i inače nepovoljni

uvjeti podmlađivanja, jer su oni vrste sa velikim zahtjevima na svijetlo.

Srašćivanje korijenja i kitasta sadnja alepskog bora

Za pošumljavanja degradiranih terena u području sredozemne i polusredozemne

vegetacije upotrebljava se najviše alepski bor. Sa njim se

gotovo redovito obavlja sadnja, dok se rijetko primjenjuje sjetva.

Alepski bor je vrsta suhih i na hranivima siromašnih staništa, pa je

s obzirom na svoje ekološke zahtjeve vrlo plastičan u odnosu na razne

stupnjeve regresije vegetacije i degradacije tla. Ukoliko je korijenje

mladih biljaka alepskog bora razvijenije, utoliko je on otporniji na nepovoljan

vodni režim tla za vrijeme ljetnog sušnog perioda.

Normalan razvoj korijenja ovisan je i o mikorizi, jer je alepski bor,

kao i drugi borovi, mikotrofna vrsta. Mikoriza za njega ima poseban značaj,

pošto je ovaj bor, kako smo već rekli, vrsta suhijih staništa. Sadnice

alepskog bora presađivanjem dolaze u sredinu njima neodgovarajuće ili

čak antagonističke mikoflore. Zato moramo nastojati, da im se u što kraćem

vremenskom periodu stvori odgovarajuća sredina.

Osim toga je poznata činjenica, da fiziološki sraslo korijenje drveća

jedne vrste zajednički prima vod ui u njoj rastvorena mineralna hraniva.

Pri pošumljavanjima sadnjom alepskog bora moramo, po našem mišljenju,

voditi računa, između ostalog, o mikorizi i mikoflori te fiziološkom

srašćivanju korijenja. Prema tome trebamo:

271


— u rasadniku uzgajati sadnice sa korijenjem obraslim mikorizom, i

— na terenu primjenjivati odgovarajuću tehniku sadnje s obzirom

na mikofloru alepskog bora i pojavu fiziološkog srašćivanja korijenja.

U rasadniku, prilikom sjetve alepskog bora, stavljamo u brazdice

zemlju donijetu iz odraslih sastojina alepskog bora. Na taj način uzgajamo

jednogodišnje sadnice alepskog bora sa mikorizom. Ali, u isto vrijeme

postižemo i to, da se neposredno oko korijenja biljaka alepskog bora

stvara njemu odgovarajuća mikoflora. Zbog održavanja micelija gljivica

i mikoflore ne smije se otresati zemlja oko žilja sadnica pri njihovom

vađenju u rasadniku, već ih naprotiv sa tom zemljom otpremati na mjesta

sadnje.

Imajući u vidu naprijed iznijete činioce — mikorizu, mikofloru i fiziološko

srašćivanje korijenja, kao i suha staništa alepskog bora — mi smo

od 1949. godine izvodili pokuse kitaste sadne te vrste. Njih smo provodili

na Eksperimentalnoj stanici Bijelo Polje kod Mostara Instituta za šumarska

istraživanja NRBiH. Vršili smo pojedinačnu sadnju i kitastu sadnju.

Pri kitastoj sadnji sadili smo 3 do 5 sadnica u jednoj rupi odnosno jednom

zasjeku, što je ovisno od načina priprema tla (kopanje rupa ili obrada na

terase).

O vađenju sadnica, njihovoj otpremi, tehnici kitaste sadnje i otstranjivanju

potisnutih biljaka ostavljanjem dominantnog stabla — pisali smo

ranije (Simunović 1957.).

Slika 2. — Obična sadnja alepskog bora jedne sadnice (lijevo) i kitasta sadnja četiri

sadnice (desno). Pokusna ploha Drača Eksp. stanice Bijelo Polje kod Mostara Instituta

NRBiH. Obe sadnje izvršene 2. XII. 1950. Snimljeno 7. IX. 1957.

Foto: M. Simunović

272


Kitasta sadnja nam je, u poređenju sa pojedinačnom, dala bolje rezultate

i to, ne samo u odnosu na postotak primljenih biljaka već i u pogledu

njihovog razvoja. Na slici 2 prikazujemo sedmogodišnju biljku alepskog

bora pojedinačne sadnje (lijevo) i iste starosti 4 biljke kitaste sadnje

(desno). Pojedinačno posađena biljka je visoka 1,6 m sa krošnjom promjera

0,9 m. Naprotiv kitasto posađene biljke u konkretnom slučaju imaju visinu

2,2 m i krošnju promjera 1,6 m. Krošnjama zasjenjena površina

kitaste sadnje je 2 m 2 a pojedinačne 0,6 m 2 .

Mi smo se uvjerili, da nesumnjivo dolazi do pojave fiziološkog srašćivanja

korijenja alepskog bora pri kitastoj sadnji tako, da ono čini u stvari

jedan zajednički sistem korijenja. Postepenim uklanjanjem potisnutih

stabala ne izumire njihovo korijenje, već naprotiv ulazi u sklop korijenja

dominantnog stabla. Njemu je time omogućeno bolje korišćenje hraniva

i vlage u tlu, a ona je od posebnog značaja za suha staništa alepskog bora.

Naprijed opisani način srašćivanja korijenja alepskog bora prikazujemo

na slici 3. Panjevi su označeni rednim brojevima onako, kako su

postepeno otstranjivana stabla. Promjeri na panju potisnutih stabala su

2 cm, 3 cm i 4 cm, dok je promjer panja sedmogodišnjeg dominantnog

stabla (na slici red. br. 4) 8,5 cm. Sa slike je vidljivo, da korijenje potisnutih

stabala sa onim dominantnog stabla čini u stvari jedan sistem.

Slika 3. — Fiziološki sraslo korijenje biljaka alepskog bora kitaste sadnje kod Eksp.

stanice Bijelo Polje kod Mostara Instituta NRBiH. Sadnja izvršena novembra 1949.

Dominantno stablo posječeno tokom 1956. Snimljeno 10. X. 1957.

Foto: M. Simunović

273


Naša zapažanja o kitastoj sadnji su ukratko ova:

1. Skupnom sdnjom nekoliko sadnica, uzgojenih na naprijed opisani

način, omogućavamo:

a) pomoću mikorize normalan razvoj korijenja, i

b) brže stvaranje odgovarajuće mikoflore sa zemljom, koja ostaje oko

žilja sadnica pri njihovom vađenju u rasadniku.

2. Ovim načinom sadnje dolazi do fiziološkog srašćivanja korijenja,

te ono čini u stvari jedan zajednički sistem, a postepenim uklanjanjem

potisnutih stabala proširuje se sistem korijenja dominantnog stabla.

3. Općenito se na suhim staništima alepskoga bora ovakovom sadnjom

povećava njegova otpornost prema nepovoljnom vodnom režimu tla

tokom ljeta, a ujedno mu se omogućava bolje iskorišćavanje hraniva i time

snažniji razvoj.

Slika 4. — Kitasta sadnja a'Ju epskog b'GrU Poljozashlni pojas br. 1-a Eksp. stanice

Bijelo polje kod Mostara Instituta NRSiR Sadnja izvršena 20.—22. XII. 1951. Snimljeno

7, IX. 1957.

\. „ Foto; M. Simunović

\

Smolarenje na živim panjovima a/tfpskog i primorskog borä

Utvrđena je činjenica, da se u živim büTpövim parijevima mijenja sadržaj

smole ovisno od njihove starosti. U njima se količina smole povećava

prvih godina nakon sječe, dostiže kulminaciju i zatim posteoeno

opada. Tako je Ivanov (1934.) ustanovio na temelju svojih istraživanja

da se u borovim panjevima postotak kalofonija povećava do 20 godina njihove

starosti (na pjeskovitom tlu do 29%, na ilovästom da 19%) i da je

.274


maksimalno povećanje količine terpentina u panjevima starim 15 godina

(na pjeskovitom tlu do 65%, na ilovastom do 25%). Nakon 20 odnosno 15

godina iza sječe opada u panjevima sadržaj kalofonija i terpentina.

S obzirom na ove promjene zainteresirali smo se za mogućnost smolarenja

na živim panjevima alepskog i primorskog bora. U vezi s tim dajemo

u tabeli 3 podatke o prinosima smole na živim panjevima i njima

najbližim stablima. Podaci se odnose na smolarsku sezonu 1957. godine,

a godina smolarenja je prva za panj eve i četvrta za stabla. Napominjemo,

da nismo bili u mogućnosti da pokusima obuhvatimo veći broj stabala, jer

bi to zahtijevalo češće odlaske na pokusna radilišta.

7"4 B£LG 3.

t

?R£dJ£L

t

5>

1

3

* 2

*ni

4

2/UO & PQHJt)

's s

GOD

5

XG-

6

2 §

Hly

STQBCQ

P RQHJCR

**>

X i!

.c-tn.

6 9

* o

a, *>

KG.

10

i

1

SZ

25

i-i

3


51

H

*>

0.

tu

ODJEL 18

2.

i

4-

3S

36

io

30

32

3

/•o

1-5

o-S

2

2

•f

56

62

30

S9

66

32

6a

S'9

u

l

r

5

t

5

PO£Ž4*

1

2

ZZ

li

Četiri živa panja alepskog bora u odjelu 18 (Mljet) imali su

prinos smole od 0,5 do 2,5 kg po belenici. Ovim panjevima najbliža stabla

su dala prinos od 4 do 7,8 kg smole po belenici. (V. tabelu 3, kol. 7 i 10.).

U konkretnom slučaju prinosi smole živih panjeva iznose 14 do 42% od

prinosa smole najbližih stabala. Ujedno napominjemo, da su na Mljetu

prinosi smole vrlo visoki.

Živi panj primorskog bora (u tabeli 3 pod red. br. 1) dao je

skoro dvostruko veći prinos u odnosu na prinos smole njemu najbližeg

stabla. Uzrok je ovoj pojavi taj, što je radnik napustio zarezivanje belenice

najbližeg stabla zbog slabog prinosa smole za vrijeme ljetnje suše.

Prinos smole drugog panja primorskog bora je bio 30% u poređenju sa

prinosom njemu najbližeg stabla.

/o

11

0-9

H

1

1

25


26

26

os

40

275


Slika 5. — Smolareni živi panj ale

bora u odjelu 18 na Mljetu. Snr

12. X. 1957.

Foto: M. Simunovic-

Broj smolarenih panjeva je i suviše malen i odnosi se samo na jednu

smolarsku sezonu. Zato nismo mogli doći do više podataka, ali ipak smatramo

da možemo zaključiti ovo:

— da se mogu smolariti živi panjevi alepskog i primorskog bora, a

vjerovatno i drugi borovi, i

— da je ova mogućnost smolarenja jedan od dokaza, da se zaista radi

o fiziološkom srašćivanju korijenja, i da tako sraslo žilje čini stvarno jedan

sistem.

Na kraju ovoga izlaganja smatramo, da bi ova opažanja i pokuse trebalo

proširiti sa ciljem da se utvrdi:

1. da li je prinos smole ovisan od starosti živih panjeva;

2. da li se smanjuje prinos smole na stablima, ako se u njihovoj blizini

smolari i na panjevima, i

3. da li smolarenje na živim panjevima ima ekonomsko opravdanje

s obzirom na utrošak radne snage i posebno u odnosu na destilaciju borovih

panjeva.

LITERATURA

Ivanov L. A.: Bilogičeskije osnovi ispolzavanja hvojih SSSR v terpentinom proizvodstvo,

K.OIZ 1934.

Simunovic M.: Pošumljavanja na terase u degradiranoj zoni Krša, Š. list 1957.,.

br. 1—2.

Safar J.: Srašćivanje korijenja. Biološko i ekonomsko značenje nekih odnosa,

drveća u šumskoj pedosferi, Šum. list 1955., br. 11—12.

276


RESUME

L' A. a entrepris des recherches sur la soudure des racines des especes des

Pins mentionnes pour pouvoir determiner:

— jusqu' ä quelle distance peut se faire la soudure plysiologique des racines dans

les peuplements naturels de Pin d' Alep, Pin maritime et Pin pinier;

— peut-on utiliser ce phenomene pour un meilleur reboisement;

— est-il possible de pratiquer le gemmage sur les souches vives de Pin d' Alep

et de Pin maritime.

A la base des recherches preliminaires effectuees dans les peuplements de ces

«speces des Pins, PA, a abouti ä cette conclusion:

— la soudure la plus marquee se manifeste au Pin maritime;

— en vertu des donnees sur la relation du nombre des racines vives au nombre

des racines mortes — le pourcentage des tiges aux racines soudees surpasse

celui des tiges aux racines non-soudees si la distance entre les tiges de Pin

d' Alep n' est plus grande que 2 m et entre Celles de Pin maritime 3 m;

— le calus ne se produit pas sur les souches vives mais au contraire sur les souches

vives de Pin maritime audessus d' une coupe le tissu cambial meurt peu

ä peu;

— les souches vives des especes examinees sont resistantes ä la pourriture, et

— 1' A. n' etait pas en possibility de constater la fusion physiologique des racines

de ces especes des Pins exercant une influence negative sur leur regeneration.

L' A. constate que le Pin d' Alep est 1' espece la plus employee dans les reboisements

des terrains degrades du Karst meditprrpneen et submediterraneen ainsi

•que 1' espece mycotrophe dont les plants dans la pepiniere doivent etre eleves avec

les racines revetus de mycorhize. Pour etablir si le phenomene de la soudure physiologique

des racines du Pin d' Alep peut etre applique dans les reboisements pour

y assurer meilleur succes, 1' A. a effectue les experiments au moyen de plantation

par touffes de ce Pin avec les plants recouvertes de mycorhize, et il a tire les conclusions

suivantes:

— ä la plantation par touffes la soudure physiologique se produit regulierement

(voir Fig. 3) et en fait eile represente un Systeme de racines, tandis qu' avec

enlevement graduel des tiges domines on elargit le Systeme des racines du

su jet dominant, et

— par une telle plantation sur les stations seches de Pin d' Alep on augmente sa

resistance contre un regime des eaux defavorable pendant 1' ete et rends

possible une exploitation meilleure des matteres nutritives dans le sol grace

ä un developpement plus vigoureux du Systeme des racines.

II est evident que la quantite de la gemme dans les souches vives des Pins

s' augmente les premieres annees apres la coupe et ensuite eile diminue graduellement.

Tenant compte de ce fait l'A. s' est interesse ä la possibilite de gemmage, des

souches vives de Pin d' Alep et de Pin maritime. Par des experiences 1' A. constate

qu' il est possible d' appliquer le gemmage aux souches vives desdits Pins (voir

Fig. 4), et il a eu les rendements suivants par carre: au Pin d' Alep 0.5 ä 2.5 kg et

au Pin maritime 0.3 ä 0.9 kg.

Puisque les experiences ont ete f aites sur un petit nombre de souches, 1' A.

n' en donne pas de conclusions sur 1' importance economique du gemmage de souches

vives de Pin, mais constate seulement que:

— il est possible de gemmer les souches vives de Pin d' Alep et de Pin maritime,

et

— ce phenomene est une des preuves qu' il s' agit lä de la soudure physiologique

et non pas de soudure mecanique et que les racines soudees des tiges voisines

font en realite un Systeme des racines.

277


U KOJIM DEBLJINSKIM RAZREDIMA I NA KOJIM EKSPOZICIJAMA

DOLAZI NAJVEĆI BROJ SUŠACA I IZVALA KOD JELE

Ing. Stanko Toinaševski, Ravna Gora

Gospodarska jedinica Ravna Gora pripada biljnoj zajednici Fagetum-abietetosum

Horv. Temeljno kamenje tvore vapnenci i dolomiti gornje Jure sa svim karakterističnim

osebinama Krša. Po površini izbijaju pećine i manji ili veći blokovi

kamenja. Najveći dio ove jedinice predstavlja zapravo ustalasanu krašku visoravan,

izbraždenu sa nekoliko nesuvislih uzdužnih kosa, te razrovanu vrtačama i većim

uvalama. Tlo je plitko do srednje duboko, ilovasto i dosta humozno. Boniteti staništa

su vrlo različiti, međusobno ispremješani tako da ih je dosta teško lučiti. Glavne

vrste drveća su jela i bukva sa primješanom smrekom, ponekim javorom, gorskim

brijestom, jarebikom i mukinjom. Sastojine su mješovite. Bukva dolazi na svim

staništima, a na višim i izloženijim položajima stvara i manje čiste sastojine. Jela

izbjegava izložene položaje, grebene i glavice koje prepušta bukvi i smreki. Smreka

je redovito primješana jeli i bukvi, te naseljuje vrtače i doline sa svježim tlom, ali

često dolazi i na kamenitim eksponiranim glavicama i grebenima.

Sušenje, izvaljivanje i prelamanje jelovih, smrekovih i bukovih stabala

je stalna pojava u ovoj gosp. jedini, kao i inače na terenima visokog

Krša. Međutim koliko je nama poznato, nije do sada u našoj stručnoj

štampi bilo radova koji bi tretirali pitanje, kako na sušenje i izvaljivanje

stabala utječe ekspozicija, osim općenitih konstatacija da do sušenja i

izvaljivanja stabala dolazi naročito na južnim ekspozicijama, kao i u kojim

debljinskim razredima imademo najveći broj sušaca i izvala.

Da bi to ustanovili iz manuala konsignacije povađeni su podaci o broju

jelovih i bukovih izvala i sušaca za gosp. jedinicu Ravna Gora u 1956. i

1957. godini. Podaci o brojevima stabala razvrstani su u debljinske razrede

po 10 cm, i prema ekspozicijama odjela u kojima su nastali. Nisu uzeti u

obzir izvale i šušci smreke, budući da je ista premalo zastupljena po broju

stabala i po masi, a i kako je već navedeno naseljuje uglavnom karakteristične

terene.

Nisu uzeti u obzir ni podaci o prelomljenim stablima, iz razloga što

u ovoj gosp. jedinici prelomi, naročito jelovih i smrekovih stabala, nastaju

i kod slabijeg vjetra i to obično na defektnim, rakavim, natrulim ili inače

oštećenim stablima.

Nakon što su podaci sređeni mogli smo konstatovati slijedeće:

Izvale:

U gosp. jedinici Ravna Gora izvaljivanje stabala uvjetuje uglavnom

jugo tj. topli i vlažni vjetar koji duva iz jugoistočnog kvadranta. Jugo

povećava zračnu vlagu i donaša često obilnu kišu koja raskvasi tlo i predstavlja

na taj način opasnost izvaljivanja, budući da smanjuje silu prijanjanja

korijenja za tlo. Jugo nastupa ponekad olujnom snagom te lomi i

izvaljuje drveće. Puše uglavnom oko oba ekvinocija, zimi rjeđe, a tada

obično s obilnim i vlažnim snijegom, koji stvara na drveću teške kitine,

koje lome grane, i inače dovode do lomljenja i izvaljivanja stabala.

Ukupno su tokom 1956. i 1957. godine izvaljena 602 jelova stabla.

278


Raspored izvaljenih jelovih stabala na debljinske razrede i ekspozicije

odjela u kojima su nastala, prikazan je u tabeli br. 1. (Hladne ekspozicije:

sjever, sjeverozapad, sjeveroistok, i istok. Tople ekspozicije: zapad,

jugozapad, jug i jugoistok.)

Tabela br. 1.

Broj izvaljenih jel. stabala po deb. razredima

Ekspo- I. II. III. IV. V. VI. VII.

zicija 10—20 21—30 31—40 41—50 51—60 61—70 71—80 Ukupno

Topla

Hladna

62

24

177

51

81

37

63

35

55

28

27

10

10

2

415

187

Kako je iz tabele br. 1 vidljivo najveći broj izvala bilo je u II.

debljinskom razredu tj. kod stabala od 21—30 cm prsnog promjera i to

na toplim kao i na hladnim ekspozicijama. Iz tabele je dalje vidljivo da

na toplim ekspozicijama imademo više nego dvostruko veći broj izvala

nego na hladnim ekspozicijama.

Postotak broja izvaljenih stabala po debljinskim razredima prikazan

je na grafikonu br. 1.

/ZVALE

SUHAM

% ZZ SÖ £* *° *° gl eirs.

Grcyt/Aott i Gr-aJ-ihon £

Iz grafikona je vidljivo da nam se najveći postotak broja izvaljenih

stabala odnosi na srednje debela stabla tj. stabla II., III., IV. i V. debljinskog

razreda, u kojima imademo 80,8% izvala.

Va j d a je, u poglavlju zaštite šuma (Veliki šumarski priručnik), za štete ođ

vjetra naveo slijedeće:

Najmanje su izvrgnuta opasnosti od vjetra mlada, niska stabla. Sa starošću

postaju prilike sve nepovoljnije, kada stablo naraste, izgubi svoju elastičnost, krošnja

se znatno poveća, a da i korijenje istovremeno ne postaje razmjerno veće i jače.

Osim toga postaje korijenje i debla mnogih starijih stabala, pogotovo kod smreke,

bolesna i natrula, što također znatno povećava opasnost.

U brdima je najotporniji javor, tada dolazi jasen, zatim bukva, a tek iza nje

dolazi ariš, jela i konačno kao najneotpornija smreka.

279


I dalje: Svaka veća skupina stabala čini jedinstveni otporni sistem. Ona pruža

štetnom djelovanju olujnih vjetrova jaki otpor, te onemogućuje izvaljivanje i prelamanje

pojedinih stabala, jer je vjetru nemoguće, da staifola u takovoj zatvorenoj i

sklopljenoj skupini savije do preloma.

Nestane li naglo iz tog sistema samo jednog stabla, to se ravnoteža smanji.

Ozljeđivanjem žilišta i donjih dijelova pojedinih stabala stvaraju se preduvjeti, da

ta stabla u tom dijelu kasnije strunu, lako se prelome i izvale, pa se time narušava

otpornost sastojine prema olujnim vjetrovima. —

Rezultati koje smo dobili donekle korigiraju stanovište Vajde.

Činjenica da najmanji broj izvala imademo među debelim stablima

VI. i VII. debljinskog razreda dade se logički opravdati. Radi se ovdje o

dominantnim stablima koja su priučena na slobodniji položaj i otporna

prema djelovanju vjetra. Osim toga u ovim debljinskim razredima imademo

i najmanji broj stabala u sastojini.

Budući da u srednjim debljinskim razredima imademo najveći broj

izvala, nameće se potreba posebne pažnje prilikom oslobađanja ovih stabala,

i to naročito na toplim ekspozicijama, gdje imademo kako smo već

naveli dvostruko veći broj izvala.

Tokom 1956. i 1957. godine imali smo u gospodarskoj jedinici Ravna

Gora svega 39 komada izvaljenih bukovih stabala.

Razlog za daleko manji broj izvala kod bukve, iako ista ima voluminozniju

krošnju od jele, je po našem mišljenju taj, što najveći broj izvala

nastaje u rano proljeće i jesen kada je bukva bez lišća, pa prema tome

pruža golom krošnjom daleko manju zapreku vjetru od jele.

Vjerojatno imade donekle upliva i žilavost ili elastičnost debla odnosno

korijenja kod jedne odnosno druge vrste, koja za naše prilike nije

dovoljno istražena.

Prema nekim autorima (Ugrenović: Tehnologija drveta), bukovina

spada među prilično elastične vrste drveća, a bukovina i jelovina su jednako

žilave. Međutim postojeći podaci odnose se na drvo debla, a nema

podataka za elastičnost odnosno žilavost drveta korijenja, osim općenite

konstatacije da je drvo korijenja elastičnije od drveta debla.

Šušci:

Sušenje jelovih stabala u gosp. jedinici Ravna Gora je redovna pojava,

i to naročito na strmim terenima i toplim ekspozicijama. Kako smo

već naveli radi se ovdje o području visokog Krša, s plitkim do srednje

dubokim vrlo propusnim tlima na vapnencu, koja imaju minimalan kapacitet

za vodu.

Primaran uzrok nešto pojačanom sušenju su neracionalne sječe kojima

se zadrlo u drvnu zalihu. Na taj način došlo je do djelomičnog poremećaja

biocenotske ravnoteže. Sklop je mjestimično jače otvoren što je

pojačalo djelovanje vjetra i insolacije, a povećalo transpiraciju. U zavisnosti

od vitalnosti, odnosno slabije otpornosti pojedinih jelovih stabala,

došlo je do fizološkog slabljenja stabala koja su nä taj način izvrgnuta

napadaju potkornjaka, a što je i uzrokovalo sušenje takovih stabala.

U gosp. jedinici Rvna Gora posušilo se tokom 1956. i 1957. godine 1115

stabala. Raspored tih stabala na debljinske razrede i ekspozicije prikazan

je u tabeli br. 2.

230


Tabela br. 2.

Broj jelovih sušaca po deb. razredima

Ekspo- I. II. III. IV. V. VI. VII.

zicija 10—20 21—30 31^0 41—50 51—60 61—70 71—80 Ukupno

Topla 61 162 168 173 155 85 36 840

Hladna 13 52 66 59 50 20 15 275

Kako je iz tabele br. 2 vidljivo najveći broj sušaca na toplim ekspozicijama

imali smo u IV. debljinskom razredu, a u III. debljinskom razredu

na hladnim ekspozicijama. Iz tabele je dalje vidljivo da na toplim ekspozicijama

imademo tri puta više sušaca nego na hladnim.

Postotak broja sušaca po debljinskim razredima prikazan je na grafikonu

br. 2.

Iz grafikona je vidljivo da se najveći postotak broja sušaca, kao

i kod izvala, odnosi na srednje debela stabla, tj. na stabla II., III., IV. i V.

debljinskog razreda u kojima imademo 82,4% sušaca.

činjenica da u srednjim debljinskim razredima imademo najveći broj

sušaca nameće potrebu posebnog tretiranja ovih stabala, odnosno kontrole

nad njima. U većem broju slučajeva prije potpunog sušenja, spomenuta

stabla pokazuju to i vanjskim znacima. Krošnja se prorijedi, i

dobije žuto zelenu boju, izbije smola i slično.

CONCLUSION

1) The highest percentage of wind-thrown Fir stems is to be found in the

medium diameter classes. On warm slopes exposed more strongly to the action of

southerly winds the number of wind-thrown Fir stems is twice as high as on other

slopes.

2) The highest percentage of dead stems also occurs in the medium diameter

classes. The number of dead Fir stems on warm exposures is three times greater

than the number of dead stems on colder exposures.

3) The greatest number of wind-thrown and dead stems in the medium diameter

classes calls for special attention in the management "of these stems as well as for

their special control.

4) The occurence of double the number of wind-throws and treble the number

of dead trees on warm exposures calls for special attention in the marking or felling

of trees on these exposures. Here, it is imperative to maintain a denser crown closure

and, in this connection, the greater standing volume per 1 ha. than on colder exposures

under similar ecological and soil conditions.

281


PROŠIRENJE JELE NA PAPUKU

Ing. Dragutin HanzI

Institut za šumarska i lovna istraživanja NRH, Zagreb

Problem

Problem odnosa potrebe i potrošnje drveta četinjača i listača u FNRJ

kao i NRH raspravljen je često u stručnoj šumarskoj štampi.

Prema statističkim podacima omjer četinjača i listača iznosi u NRH

18 : 82 po drvnoj masi i 12 : 88 prema površini. Kao posljedica takvog

nepovoljnog odnosa nameće se potreba, da proširimo četinjače u sastojine

listača na površine, gdje postoje uslovi za takvo proširenje. I savezni i

republički društveni planovi predviđaju kao osnovne zadatke šumarstva

među ostalim i unošenje četinjača u šume listača i proširivanje areala

četinjača.

U ovom članku prikazat ćemo sadanje stanje sastojina na Papuku, te

uzgojne mjere za proširenje jelovih sastojina na tom području.

Stanje sastojina na Papuku

Masiv Papuka, s najvišom kotom 953 m n. v. zaprema oko 74.600 ha

šumske površine. Sastojine glavnih vrsta šumskog drveća zastupane su

na Papuku na površinama, kako se vidi iz tabele 1. Današnje je stanje

sastojina na Papuku posljedica ranijeg načina gospodarenja.

Tabela 1

Pregled sastojina na Papuku po vrsti drveta prema površinama i drvnim masama

(po kotarevima)

Sastojine po vrsti drveta

Hrast Bukva ^fis'taje^

Meke " stsSe Jela četNače

Neobrasl °

Ukupno

Daruvar

3067

455

7646

1108

1532

157 251

3005

380

54

58

2

564

2027

16252

Našice

Slav.

Požega

Virovitica

208 968

2610 7387 862

480 1366

3859 10425 755

1190 1544

5903 10834 6811

96 70

1007

52 61

1376

950 101

1455

2 10

83 120 250

110 10

760 62 2430

142 1

969 45 387

1354

12319

2079

19967

3928

26404

Sve- 2333 4986 1255 483 308 23 — 9388

ukupno 15439 36292 9960 6843 2192 285 3631 74642

282


U prošlosti je velik dio šuma na Papuku bio vlasništvo privatnog veleposjeda,

u glavnom Gutmanna, zatim Slaveksa, a dio vlasništvo B. I. O. i Zemlj. zajednica.

Eksploatacija se provodila tako, da su u pojedine slivove i gravitaciona područja

izgrađene šumske pruge, kojima se vršio izvoz posječenog drvnog materijala. Da bi

se troškovi gradnje pruga što prije amortizirali, vršene su na velikom dijelu Papuka

sječe u jednom sijeku, kao i oplodne sječe sa skraćenom pomladnim razdobljem.

U takvim su se slučajevima provodila samo 2 sijeka, koji su slijedili jedan za drugim

u razmaku od 2—3 godine, i to više iz formalnih razloga, da se samo nazovu

oplodne sječe. Drugi je sijek bio redovno proveden nakon podsadnje žira, bez obzira

da li je površina dovoljno pomlađena. Kod tih sječa, koje su imale značaj najbržeg

iskorišćavanja, bilo je ponešto pomlatka, ali taj je kod izvoza u najvećem dijelu bio

uništen. Do toga je i moralo doći, jer su se na sječini nalazile redovno znatne količine

izrađenog materijala. Na nekim površinama vršeno je nakon sječe i vještačko

pošumljavanje smrekovim biljkama. Velik dio površina stradao je od šumskih požara

između dva svjetska rata.

Za vrijeme II. svjetskog rata bacali su neprijateljski avioni na mnoga područja

Papuka zapaljive bombe. One su često izazvale jake šumske požare. Pa i poslije rata

zapaženo je nekoliko jačih šumskih požara, koji su nastali dijelom iz nepažnje, a

dijelom da bi stanovnici okolnih sela dobili površine za ispašu stoke.

Na izvjesnim površinama Papuka provođeni su i poslije rata prejaki progalno

naplodni sijekovi, a mjestimice i ubrzani dovršni sijekovi. To je sve imalo za posljedicu

pogoršanje stanja sastojina i tla (2).

Uslijed tako loše provađanih sječa, kao i požara, dakle antropogenih utjecaja,

danas su znatne površine Papuka obrasle sastojinama prelaznog tipa, bilo manje

vrijednim vrstama: brezom, jasikom, ivom i grabom, bilo stablima bukve i hrasta

lošeg kvaliteta, uzgojenih iz panja ili predrasta, a dijelovi su obrasli i lijeskom.

Uslijed takvog stanja sastojina istodobno s rješavanjem pitanja proširenja

areala jele na Papuku, nameće se i problem uzgojnih radova u

sastojinama, u kojima bismo trebali vršiti zakašnjela čišćenja (12). U t. zv.

prelazne sastojine mora se mjestimice unositi jelovo sjeme, no mjestimice

bi trebalo pomagati i uzgoj no bolje grupe bukovih i hrastovih stabala.

U takvim zahvatima bi trebalo uklanjati nepoželjne, manje vrijedne,

vrste, koje ne ćemo moći podržavati do kraja ophodnje (brezu, ostale

mekane vrste i lijesku), kao i uzgojno loša stabla bukve i hrasta.

Prioritetni radovi na spašavanju i proširenju jele

Glavne vrste šumskog drveća na Papuku su bukva, hrast kitnjak i

jela, a zatim breza, jasika, grab, javor gorski i mliječ, te gorski jasen.

Danas su znatne površine Papuka, uslijed ranijeg načina gospodarenja i

šumskih požara, obrasle sastojinama breze i drugih manje vrijednih vrsta.

U svim takvim sastojinama, gdje god se u blizini nalazi starih jelovih stabala,

nalazimo jelov ponik, mladik i pomladak u većim ili manjim grupama

ili pojedinačno. Jela se na Papuku vrlo dobro prirodno pomlađuje,

te se proširuje i u sastojine listača. Mnoge površine pod listačama jela bi,

s obzirom na njena uzgojna svojstva, kroz duži niz godina i sama postepeno

naselila, pa čak ih i potpuno osvojila. Ali budući da mi želimo što

prije dobiti jelove Sortimente, koje ćemo moći koristiti, to moramo provoditi

hitne uzgojne zahvate. Izvjesne površine, na kojima se danas jela

nalazi u stadiju ponika, mladika, pomlatka i letvenjaka, smatramo ugroženim

od listača. Na tim površinama ćemo jeli pomagati, oslobađjući jeod

zasjene listača. Kad jelove biljke i stabalca dobiju više svjetla, snažnije

će prirašćivati, a time ćemo povećati prirast cijele sastojine.

283


Prema razvojnom stadiju sastojine s jelom zastupane su na Papuku

prema površini, kako se vidi iz tabele 2.

Tabela 2

Područje

N OO-a

Jelove sastojine na Papuku prema uzrastu

(po kotarevima)

Površine

u ha

Donlk mladik -podmadak guštlk cdrasla stabla ukupno

Daruvar

94

34

264

133

183

80

889

484

1430

731

Našice

389

180






389

180

Slav. Požega

505

294

539

307

36?

187

755

456

2165

1244

"Virovitica

329

189

489

301

510

319

673

342

2001

1148

Sveukupno

1317

694

1292

741

1059

586

2317

1282

5985

3303

Da bismo što prije priveli veće površine uzgoju jele, to ćemo u svrhu

spašavanja, odnosno proširenja jele na Papuku provoditi šumsko uzgojne

zahvate po prioritetu:

Slika 1. — Jela u jakim grupama

na Papuku (Šumarija Kamensko,

gosp. jed. Zapadni Papuk odj. 17,

25. XI. 1957.)

Foto: Ing. Hanzl D.

1. Tipična njega mladika u sastojinama neposredno

nakon dovršnih sjekova. Jelov ponik i mladik, koji

se nalaze u većim ili manjim grupama i pojedinačno, oslabađat ćemo i

284


pomagati mu u borbi s bukovim pomlatkom, koji jelu potpuno ili djelomično

zasjenjuje. Takve slučajeve nalazimo najčešće u sastojinama bukve,

u kojima su bila uprskana pojedinačna jelova stabla, a pomladak bukve

uslijed dobrog uroda bukvice i povoljnih sastojinskih prilika obrazovao je

jake guste grupe, u kojima je jela u podređenom položaju. Ukoliko je jela

zasjenjena od drugih listača, oslobađat ćemo je na isti način kao i od

bukve.

2. Prethodna njega mladika u sastojinama prije

dovršnih sjekova. Ako je u bukovim sastojinama mjestimice

stanje tla i pomlatka takovo, da se dovršni si jek ne smije provesti, a na

drugim dijelovima se pomladak već podigao (dugo razdoblje pomladiva-

Slika 2. — Jela na Papuku u slabijoj

grupi (Šumarija Kamensko,

gosp. jed. Zapadni Papuk, odj. 17,

25. XI. 1957.)

Foto: Ing. Hanzl D.

nja), treba odmah izvršiti oslobađanje jelovih grupa i pojedinih stabalaca,

ne čekajući na dovršni sijek. U takvim slučajevima se često u bukove

sastojine naseli grab ili druge listače, koje smetaju razvoju jele. Dakako

da ćemo i takve vrste također uklanjati i jeli pomagati (5, 7).

3. Tipično zakašnjelo čišćenje. Zakašnjela čišćenja

provodit ćemo u svima sastojinama, u kojima nije provađana tipična ni

prethodna njega mladika, a jela je ugrožena. Kod toga zahvata uklanjat

ćemo sva stabalca listača (naročito breze), koj smetaju razvoju jele. U tim

slučajevima nalazimo redovno jelu visine 1,5—3 m, a stabla listača su

4—6 m visine. Grane i grančice listača, a naročito breze, šibaju vrhove

jelovih stabalaca, koji uslijed toga dobivaju dva, tri ili više vrhova, te ne

mogu napredovati.

4. Oslobađanje jelovog mladika i pomlatka u

sastojinama prelaznog tipa starosti 40 — 50 godina.

Takve prelazne sastojine nastale kao posljedica ranijeg načina gospodarenja,

nemaju nikakvo ekonomsko opravdanje, da ih uzgajamo u ophodnji

od 100—120 godina. To su sastojine pretežno graba, breze i jasike s ponekom

bukvom ili hrastom. U mnogim takvim sastojinama nalazimo grupe

pomlatka, mladika i ponika jele, kojemu treba davati svijetla. Dakle uz

ekonomski malo vrijedne vrste nalazimo grupe jelovog mladika i pomlatka,

kojima ćemo pomagati sječom pomenutih nepoželjnih malo vrijednih

vrsta, a time i ugroženu jelu spašavati.

285-


Kao primjer navodimo podatke s pokusne plohe osnovane u jednoj takvoj sastojini.

Ploha se nalazi u u odjelu 17 gospodarske jedinice Zapadni Papuk, šumski

predjel Debeljak na području šumarije Kamensko. Na toj plohi nalaze se grabova

stabla 16—25 cm pr. pr., a pod njima se nalazi gust jelov pomladak visine 30—150 cm.

Po 1 ha nalazi se na toj površini 620 grabovih, 20 bukovih, te 20 stabala ostalih vrsta

s ukupnom temeljnicom 14,55 m 2 . Na toj površini ima 11.660 jelovih stabalaca. Prvim

zahvatom uklonit ćemo 280 grabovih stabala, s temeljnicom 8,03 m 2 , dok ćemo ostala

ostaviti još 2—4 godine radi zaštite i zasjenjivanja jelovog pomlatka.

Slika 3. — Pojedinačna jelova stabla

(Šumarija Kamensko, gosp. jed. Zapadni

Papuk, odj. 17, 25. XI. 1957.)

Foto: Ing. Hanzl D.

5. Oslobađanje pojedinačnih jelovih stabala i

manjih grupa. U prelaznim sastojinama nalazimo često manje grupe

i pojedinačna jelova stabla visine 3—4 m pod brezom, ivom i jasikom. Te

vrste sprečavaju pravilan razvitak jelovih stabala, šibanjem njihovih

vrhova. Uklanjanjem nepoželjnih listača omogućit ćemo ugroženim jelovim

stablima pravilan razvitak u budućnosti.

Kao primjer takvog načina rada navodimo podatke s pokusne plohe u odjelu

24 gospodarske jedinice Zapadni Papuk, šumski predjel Kolarov potok, šumarije

Kamensko. Na pokusnoj plohi posjekli smo sva brezova i ivova stabla, koja.su smetala

razvoju jelovih. Temeljnica uklonjenih stabala breze i ive iznosila je 10,31 m 2

po 1 ha, a temeljnice jele iznosi 2,33 m 2 . Temeljnica je preostalih stabala breze

1,12 m 2 , ive 1,87 m 2 , graba 1,28 m 2 i bukve 0,05 m 2 , odnosno ukupna temeljnica malo

vrijednih listača 4,27 m 2 po 1 ha. Temeljnica preostalih stabala nakon sječe je vrlo

malena, te na takve površine treba izvršiti daljnje podsijavanje jelovog sjemena.

Takav zahvat je koristan u svakom slučaju, pa čak i bez podsijavanja, zbog toga,

jer smo uklanjanjem brezovih i ivovih stabala, omogućili ugroženim jelama, koje

su još imale dobre vrhove, daljnji pravilni razvoj i nesmetani visinski prirast.

6. Podsijavanje jelovog sjemena. Na sva odgovarajuća

staništa na većim nadmorskim visinama i sjevernim ekspozicijama, gdje

u blizini nema starih jelovih stabala, podsijat ćemo jelovo sjeme radi

njenog daljnjeg proširenja. Takvo podsijavanje ćemo vršiti:

Tabela 2a

nereducirano

reducirano

286

Površine za podsijavanje u ha

(po kotarevima)

Daruvar

591

319

Područje NOK-a

Našice Slav. Požega Virovitica

575 3030 1740

299 1544 768

i

Ukupno

5936

2930


a) u bukovim sastojmama prije početka progalno naplodnih sijekova;

ako je to negdje propušteno u pravo vrijeme (t. j. prije početka pomenutih

sijekova), to ćemo i naknadno vršiti podsijavanje manjih čistina, ako

su ipak toliko zaštićene, da će ponik imati dovoljno zasjene;

b) u prelaznim sastojinama: daljnji uzgoj odnosno podržavanje prelaznih

sastojina do kraja ophodnje od 100—120 godina nema nikakvo ekonomsko

opravdanje; u takve sastojine unosit ćemo jelovo sjeme i vršiti

podsijavanje na odgovarajuća staništa. Takav način rada kombinirat ćemo

s radovima opisanim naprijed pod točkod 4 i 5;

c) u sastojinama, u kojima su znatni dijelovi obrasli lijeskom, ivom

i bazgom; podržavanje većih površina obraslih tim vrstama znači ekonomski

gubitak. Stoga ćemo i na takve površine unositi jelovo sjeme i

vršiti podsijavanje.

Buduće gospodarenje

Kod sastava najvećeg dijela gospodarskih osnova za područje Papuka

predviđeno je gospodarenje u 100—120 godišnjoj ophodnji s oplodnim

sječama. Jedino na području šumarije Voćin u gospodarskoj jedinici

Točak-Djedovice predviđeno je preborno gospodarenje na površini od

2.556 ha, a u gospodarskoj jedinici Jovanovica na površini od 1308 ha.

S obzirom na sadašnje stanje sastojina na Papuku, naročito s obzirom na

znatne površine preelaznih sastojina, kao i na potrebu i mogućnost proširenje

jele, potrebno je ustanoviti najpogodniji način budućeg gospodarenja.

Safarova istraživanja pokazala su, da se jela najbolje pomlađuje

i održava u konkurenciji s bukvom tamo gdje je tamniji sklop i prevladava

preborna struktura vertikalnog sklopa u grupimičnoj strukturi (11).

Prema tomu mišljenju bi za jelu na Papuku, kao i u ostalim brdskim

Slika 4. — Grupe jelovog pomladka

iza oslobađanja od bukoovg

lošeg predrasta (Šumarija

Voćin, gosp. jed. Točak Djedovica,

odj. 13, 17. XI. 1956.)

Foto: Ing. Hanzl D.

masivima odgovarala oplodna sječa s dugim razdobljem pomlađivanja i

prethodnom intenzivnom njegom sastojina, kao i preborna sječa; uklanjanje

malo vrijednih listača radi spašavanja jelovog mladika i pomlatka

nametnut će nam na Papuku u budućnosti takav tip sastojina, koji će

287


imati preborno grupimičnu strukturu. Zahtjeve naprednog uzgoja šuma

treba staviti na prvo mjesto pred interesima eksploatacije i tako voditi

cjelokupno gospodarenje. Samo na taj način osigurat ćemo za budućnost

prirast veće i vrijednije drvne mase. Prebiranjem bismo utjecali na kvalitetu

sastojine, a grupimičnim uzgojem bismo pomogli podizanje i proširenje

jele.

I prema Klepcu stablimično gospodarenje ima s biološkog i ekonomskog

gledišta za izrazite vrste sjene, a naročito za mješovite sastojine

jele i bukve, teoretski veće prednosti, nego sastojinsko. Gdje postoje svi

uvjeti, treba sastojinsko gospodarenje postepeno zamijeniti stablimičnim,

jer ćemo na taj način podignuti šumsku proizvodnju i stvoriti otpornije

i zdravije tipove šuma (4).

Budući su navedene sastojine na Papuku vrlo različitog oblika, potrebno

je svaku sastojinu individualno tretirati i to prelaznim načinima

oplodne sječe s dugim pomladnim razdobljem i grupimično preborne

sječe (12).

Izvjesna pa i veća područja Papuka treba proglasiti zaštitnom šumom

zbog opasnosti od erozije, odnosno zbog strmina i jake inklinacije terena,

a u cilju zaštite cesta, putova i sprečavanja daljnjeg širenja bujičnih

slivova.

Zaključak

S obzirom na utvrđene potrebe za četinjavim drvom, u svjetskoj

potrošnji i posebno u FNRJ, kao i s obzirom na nerazmjer u drvnim

masama i površinama listača i četinjača kod nas, treba težiti za povećanjem

površina i proširenjem sastojine, u kojima uzgajamo četinjače. To

možemo postići na masivu Papuka uzgojem jele. U masivu Papuka nalaze

se znatne površine na kojima jela prirodno dolazi, a i takve, na koje se

može i dalje proširiti. Na najboljim staništima može se proizvesti prirast

do 15 m 3 drvne mase (12). Prema ispitivanjima Klepca na primjernoj plohi

u području šumarije Kamensko ustanovljen je godišnji prirast jele i

smreke 13 m 3 na 1 ha (13). U nekim šumskim predjelima su jelove sastojine

i pojedina stabla ugroženi u smislu naprednog uzgoja šuma. U cilju

spašavanja ugroženih sastojina kao i stabala jele i radi njenog proširenja

na površine, na kojima ona ima ekološke uslove za svoj razvoj, treba provoditi

razne uzgojne mjere. To su njega mladika, čišćenje guštika, zakašnjela

čišćenja, prorede i podsijavanje na odgovarajuća staništa. Takvih

površina upravo na Papuku ima dosta. Time ćemo proširiti njen prirodni

areal.

Kod izvađanja radova (prema spomenutom petgodišnjem planu za

proširenje jele na Papuku) trebat će se voditi računa i o slijedećem:

1. za izvođenje planom predviđenih radova treba osigurati za svaku

godinu potrebna financijska sredstva;

2. u vezi s današnjim stanjem sastojina, kao i budućim načinom

gospodarenja nameće se i pitanje šumske paše, koju će se morati isključiti

iz znatnog dijela Papuka, jer pomlađivanje sastojina ne može napredovati,

gdje su površine otvorene za pašu stoke;

288


3. bit će potrebno, da se kod svake šumarije organizira kadar stalnih

šumskih radnika, koji će s potrebnim brojem predradnika vršiti predviđene

uzgojne radove;

4. izmjena dosadanjih i budućih iskustava i objedinjavanja načina

rada, jer o pojedinim radovima postoje na šumarijama često različita pa

i oprečna mišljenja;

5. povećanju proizvodnje i unapređenju produktivnosti pridonijet će

daljnja izgradnja što većeg broja cesta i otvaranje pojedinih šumskih

predjela cestama radi smanjivanja troškova izvoza, a time će se povećati

vrijednost drveta u šumi na panju;

6. potrebno je nastaviti započeta ispitivanja, jer je Papuk vrlo široko

područje sa specifičnim uslovima i mogućnostima za povećanje proizvodnje.

Rješavanje problema proširenja areala jele na Papuku ima šire značenje,

te prelazi granice ne samo gore spomenutih kotareva, koji obuhvaćaju

masiv Papuka, nego i NRH. Rješavanje problema proširenja areala

četinjača u šume listače je od značaja za čitavu FNRJ.

LITERATURA

1. Dragišić, P.: Uzgojni radovi prema Schädelinu. Obavijesti Instituta za šum.

i lov. istr. NRH, Zagreb, 1-1954.

2. Dragišić, P.: Problem razvitka mladih sastojina bukve i hrasta kitnjaka u

NRH. gum. List 11—12, 1955. Zagreb.

3. Ha j din 2.: Njega jednodobnih šuma listača. Obavijesti Instituta za šum. i lov.

istr. NRH, Zagreb, 1-1955.

4. Kl ep a c D.: Sastojjnsko ili stablimično gospodarenje? Šum. List, 1—2, 1950.

Zagreb.

5. Kos tier J. N.: Waldpflege, Hamburg, 1953.

6 Potočić Z.: Orijentacija šumske privrede u svijetu i kod nas. Šum. List, 5—6,

1952. Zagreb.

7. Schädelin W.: Die Auslesedurchforstung als Erziehungsbetrieb höchster

Wertleistung. Bern—Leipzig, 1942.

8. Stamenković B.: O potrošnji i izvozu rezane građe četinara. Šum. List, 11,

1951, Zagreb.

9. Stamenković B.: Usklađivanje potrošnje četinjarskih proizvoda sa sječivim

mogućnostima četinarskih šuma. Šum. List, 9—10, 1953. Zagreb.

10. Šafar J.: Prorede u prebornim šumama. Sum. List, 6—7, 1949, Zagreb.

11. Šafar J.: Problem njege mladog naraštaja u prebornim šumama. Šum. List, 11,

1953, Zagreb.

12. Šafar J. i Hajdin 2.: Problem proširenja areala jele na brdskom području

između Save i Drave u NRH. Šum. List, 9—10, 1954, Zagreb.

13. Ščetinec M. i Jakšić I.: Neke bilješke s ekskurzije po šumama Papuka.

Šum. List, 3—4, 1955, Zagreb.

14. Urbanovski A.: Ekonomika proizvodnje i potrošnje drveta u Europi i naš

poslijeratni izvoz. Šurn. List, 3—4, 1955, Zagreb.

ZUSAMMENFASSUNG

Der Bedarf an Nadelholz wird in der ganzen Welt von Jahr zu Jahr grösser. Es

ist vorauszusehen, dass die Steigerung des Nadelholzverbrauchs auch in der Zukunft

weiter anhalte. In der Föderativen Volksrepublik Jugoslawien besteht aber eine

starke Disproportion zwischen dem Nadel- und Laubholzanteil und zwar im Bezug

auf die Fläche 88'%> : 12%. Deswegen muss man streben, das Areal der Nadelwälder

überall dort zu verbreiten, wo dafür Möglichkeiten bestehen.

289


Der Verfasser führt die Möglichkeit einer solchen Verbreitung im Bergmassiv

Papuk zwischen der Save und Drave an, wo die Tanne in natürlichen Beständen

vorkommt, und wo man ihr Areal noch weiter ausdehnen kann, wenn man die natürlichen

Bedingungen und Möglichkeiten in Betracht nimmt. Dafür muss man aber

dringend Pflegemassnahmen zur Befreiung der, Tanne durchführen und zwar auf

solchen Flächen, wo sie von Laubholzarten unterdrückt wird. Man soll auch entsprechende

Standorte mit Tannensamen besäen, damit man der Tanne eine grössere

Wuchsfläche sichert.

Damit die Tanne auf dem Boden, wo sie jetzt vorkommt, festen Fuss fassen

kann, befürwortet der Verfasser folgende Massnahmen:

1) musterhafte Jungwuchspflege in Beständen der Tanne und Buche;

2) frühzeitige Pflege des Jungwuchses, wo die Tanne von Laubholzarten unterdrückt

wird;

3) nachträgliche Säuberungen dort, wo das bei der Tanne versäumt worden ist;

4) Befreiung der Tanne von der Unterdrückung durch Weissbuche und andere

Laubholzarten in Übergangsbeständen, welche nicht in längeren Umtriebszeiten

bewirtschaftet werden;

5) Die Flächen, welche der Tanne entsprechen, mit Tannensamen besäen.

Das bischer angewandte Betriebsverfahren und die Pflegeeigenschaften der

Tanne, sowie auch der gebirgige Charakter und die Konfiguration des Geländes

zeigen deutlich an, dass man in der Zukunft an manchen Flächen im Papuk-Gebirge

eine Plenterwaldwirtschaft einführen soll.

290


DRUŠTVENE VJEŠTI

ZAKLJUČCI

III. KONGRESA INŽENJERA I TEHNIČARA ŠUMARSTVA I DRVNE

INDUSTRIJE JUGOSLAVIJE

Treći kongres inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije

konstatuje, da je delatnost Saveza šumarskih društava Jugoslavije u proteklom periodu

bila pravilno usmerena na rešavanje zadataka, koje je društveni i privredni

razvitak naše zemlje postavio pred stručne i društvene organizacije, da je Savez

uspešno radio na razvoju struke i njenom organizacionom sređivanju i unapređenju

i starao se za stručno i idejno uzdizanje inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije

i njihovo što potpunije uključivanje u borbu za izgradnju socijalizma.

Postignuti uspesi u šumarskoj i drvnoj industriji, kao i čitav rad Saveza šumarskih

društava Jugoslavije, govore da su inženjeri i tehničari šumarstva i drvne

industrije pojedinačno i kroz svoja društva odgovorili savesno svojim obavezama.

Treći kongres saslušavši pored kongresnih referata i izveštaja o radu Saveza,

smatra da pred Savezom, republičkim društvima i podružnicama, kao i pred svakim

pojedincem, stoje krupni zadaci čije izvršenje zahteva puno angažovanje svih inženjera

i tehničara šumarstva i drvne industrije.

A. U cilju što potpunijeg izvršenja opštih privrednih zadataka i ciljeva Persspektivnog

plana šumarstva i drvne industrije i mera za njihovo ostvarenje, a u

duhu rezolucije VII. Kongresa SKJ, rezolucije Savezne narodne skupštine kao i

poruke Pretsjednika Republike upućene Kongresu, potrebno je da Savez inženjera

i tehničara šumarstva i drvne industrije i dalje nastavi svoju delatnost u pravcu:

1. Održavanje stručnih savetovanja, a naročito po sledećim osnovnim temama:

o ekonomsko-finansiskim pitanjima šumarstva i drvne industrije, cenama šumskih i

drvno-industriskih proizvoda, introdukciji, konverziji šuma, intenzifikaciji korišćenja

sporednih šumskih proizvoda, produktivnosti rada u šumarstvu i drvnoj industriji,

racionalizaciji proizvodnje u preduzećima za preradu drveta, šumskim komunikacijama

i transportu, prirastu, proizvodnji furnira i drvnih ploča i drugim proizvodima

od veštačkog drveta.

2. Pružanju pomoći organima narodnih vlasti i državne uprave za što pravilnije

rešenje pitanja organizacije šumarske struke u celini kao i učešću u pripremama

i izradi raznih programa, osnova i propisa vezanih za izvršenje petogodišnjeg plana

i za unapređenje šumarstva i drvne industrije.

3. U razvijanju i jačanju proizvodnih snaga u šumarstvu i drvnoj industriji,

socijalističkih odnosa i svesti, jačanju i razvijanju radničkog i društvenog samoupravljanja.

4. U podizanju i osposobljavanju kadrova na stručnom i idejno-političkom polju,

a naročito:

— u pomoći pri izvršavanju zadataka na sektoru stvaranja i usavršavanja

kadrova;

— a sastavljanju jedinstvenih programa kurseva za povećanje kvalifikacije radnika

i za njihovo stručno uzdizanje;

— u organizovanju seminara i predavanja za stručno osposobljavanje stručnih

radnika u rukovanju savremenim alatom i opremom;

— u organizovanju raznih oblika stručnog uzdizanja i ekonomskog obrazovanja

inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije;

— u organizovanju predavanja i izdavanja publikacija o šumarstvu putem popularnih

tema u cilju stvaranja pravilnijeg odnosa prema šumi.

5. U nastojanju da se stvore materijalni i organizacioni uslovi, da se radni kolektivi

u šumskoj proizvodnji postave u jednak položaj sa kolektivima drugih proizvodnih

grana.

6. U pružanju pomoći privrednim organizacijama šumarstva i drvne industrije:

— u sastavljanju perspektivnih planova razvoja;

— u stalnom ukazivanju na probleme, koji nastaju u izvršenju plana i na mogućnosti

njihovog rešenja;

291


— u razradi mera za uspešnije izvršenje zadataka plana.

— u stalnoj pomoći, stručnom usavršavanju i obučavanju radnika radi povećanja

produktivnosti rada.

7 .U nastojanju da se u okviru postojećih propisa, udruživanja u privredi provede

na način koji će najbolje odgovarati interesima šumske privrede, kao i privrede

u celini.

B. Dalji razvitak našeg komunalnog sistema traži da se naše terenske organizacije

u komunama i srezovima organizaciono učvrste i povezu sa ostalim društvenopolitičkim

i stručnim organizacijama, radi što boljeg i većeg pružanja pomoći u rešavanju

privrednih problema, a naročito problema u oblasti šumarstva i drvne industrije

srezova i komuna. Ova pomoć komunama, opštinama i srezovima ispoljila bi se:

— u izradi dugogodišnjih osnova šumarstva i drvne industrije i programa za

određene radove i drugih poduhvata;

— u izradi i oceni investicionih programa i projekata vezanih za objekte šumarstva

i drvne industrije;

— u davanju mišljenja po svim aktuelnim tehničkim i ekonomskim problemima

šumarstva i drvne industrije;

— u učestvovanju u komisijama, odborima i pododborima pri organima narodnih

vlasti, koji se bave šumarstvom i drvnom industrijom;

— u učestvovanju u organima društvenog upravljanja šumarskih škola, narodnih

i tehničkih univerziteta.

Posebnu pažnju posvetiti popularizaciji šumarstva u najširim narodnim slojevima,

razvijajući ljubav prema šumi, a zatim raditi na širenju svesti o njenom višestrukom

značaju i o potrebi njenog štedljivog i racionalnog korišćenja.

C. Još više razvijati saradnju sa društveno-političkim organizacijama, a u.

prvom redu sa SSRNJ, Sindikatom, Narodnom omladinom i dr.

U okviru SITJ razvijati i jačati saradnju sa svim strukovnim savezima, a naročito

sa Savezom inženjera i tehničara poljoprivredne struke.

D. Raditi na podizanju nivoa štampe, pojačati izdavačku đelatnost Saveza i

koordinirati na ovom polju rad republičkih društava. Pri tome težiti, da se putem

stručnih publikacija više pažnje posveti ekonomsko-političkim problemima struke.

Razvijati naučno-istraživački rad u šumarstvu i drvnoj industriji, boriti se za

organizaciono učvršćenje naučno-istraživačkih ustanova i obezbeđenje materijalne

baze i kadrova, pronalaziti najpogodnije forme saradnje sa praksom, a u cilju rešavanja

najaktuelnijih problema šumarstva i drvne industrije.

E. Nastojati kod nadležnih državnih organa, da se što pre donesu zakonski i

drugi propisi, a u prvom redu novi Savezni zakon o šumama, jer su mnogi sadašnji

zastareli ili ne postoje.

F. Radi izmene iskustava razvijati saradnju između republičkih društava putem

savetovanja, stručnih ekskurzija, seminara i si.

U istom cilju razvijati stručnu saradnju i sa odgovarajućim društvima drugih

zemalja.

II.

Razvoj šumske privrede u prošlom petogodišnjem razdoblju pokazao je, zahvaljujući

postignutim rezultatima u industrijalizaciji zemlje, pozitivne tendencije izražene:

— u smanjivanju obima seča uz zadržavanje nivoa proizvodnje inđustriskotehničkog

drveta na visini potrebnoj društvenom sektoru proizvodnje, što je

omogućilo industriji drveta postepen i stalan porast;

— u stvaranju uslova za poboljšanje stanja šuma i povećanje prinosnih mogućnosti

šumskog fonda kao posledice dovođenja na visinu prirasta i ispod njega;

— u jačanju tehničke opremljenosti šumske proizvodnje, naročito izgradnje

šumskih komunikacija radi otvaranja šuma iako je ovo u jugoslovenskom prošeku

još daleko od stepena koji bi dozvolio intenzivno i racionalno gospodarenje

šumama;

— u postepenom razvijanju finalne proizvodnje, koja u strukturi ukupne proizvodnje

drvne industrije zauzima sve važnije mesto i u podizanju novih i

rekonstrukciji starih kapaciteta, koji omogućuju racionalnije korišćenje

drveta, iako tempo ove preorijentacije nije zadovoljavajući.

292


Ovakav razvoj ostavio je neke nasleđene i otvorio niz novih problema, koje je

Društveni plan privrednog razvoja Jugoslavije za 1957.—.1961. godinu, svojim zadacima

obuhvatio, u granicama realnih mogućnosti za njihovo rešavanje.

Na osnovu referata, koji su podneti Kongresu po temi: »Naši zadaci za sprovođenje

perspektivnog plana šumarstva i drvne industrije« i diskusije na Kongresu

konstatovano je, da su osnovni problemi i zadaci u sprovođenju perspektivnog plana

u sledećem:

— u povećanju obima i poboljšanja strukture proizvodnje na bazi smanjenog

obima seče;

— u dovođenju u sklad kapaciteta drvne industrije sa sirovinskom bazom i

jačoj orijentaciji ka višem stepenu i kompletnoj preradi drveta;

— u povećanju vrednosti izvoza drvnih proizvoda jačanjem učešća sortimenata

više vrednosti i u prilagođavanju izvoza strukturi šumskog fonda;

— u smelijem uvođenju metode gajenja, podizanja, nege i zaštite šuma, a naročito

regeneracionih i konverzionih melioracija;

— u forsiranju kultura šumskog drveća velikog prirasta.

Da bi se ovi problemi mogli rešavati u razdoblju perspektivnog plana i u daljoj

perspektivi jedne dugogodišnje osnove šumske privrede, potrebno je preduzeti sledeće

mere:

1. Za unapređenje šuma i šumskog fonda

— pristupiti izradi regionalnih planova iskorišćavanja šuma na bazi osnovnih

smernica plana seča, s ciljem da se izvrši najcelishodniji teritorijalni raspored

seča i na osnovu toga odredi prioritet izgradnje mreže šumskih komunikacija;

— izraditi nacionalni dugoročni plan podizanja topola i drugih vrsta brzog rasta

i uopšte dati veći zamah radovima na podizanju sastojina brzorastućih vrsta,

s tim u vezi pokloniti punu pažnju oplemenjavanju domaćih vrsta, a u prvom

redu topola;

— izvršiti kadrovske i materijalno-tehničke pripreme za unošenje četinara u

lišćarske šume (»očetinjavanje«) u širokim razmerama, u uzgojnim radovima

u postojećim šumama, gde za to postoje uslovi, dati poseban značaj unošenju

četinara i drugih vrednih vrsta u svrhu popravljanja proizvodne sposobnosti

šuma;

— razgraničiti šumske od poljoprivrednih površina, dajući prvenstvo onim područjima

gde će se podići šumske kulture i plantaže vrsta brzog rasta, ili

gde će se vršiti integralna bonifikacija zemljišta; ovo razgraničenje resiti

također u skladu sa unapređenjem krmne baze na poljoprivrednim površinama.

2. Za racionalizaciju korišćenja i upotrebe drveta:

— prići sistematskom proučavanju mogućnosti proširenja upotrebe bukovog

drveta, jer će se sa sve većim očetinjavanjem bukovih šuma nužno povećati

i njegova proizvodnja (uzgojne seče);

— uvesti radne postupke, alate i tehniku rada koja maksimalno smanjuje šumski

otpadak, najmanje šteti sastojinu i njenu obnovu i daje najveći ekonomski

efekat;

— osvojiti tehnološke postupke i organizaciju rada sa visokim koeficijentom

iskorišćavanja drveta kao i sirovine i sa što boljim režimom asortimentacije;

—• propisati norme potrošnje po jedinici proizvodnje u investicionoj potrošnji

drveta, uvesti široku upotrebu supstituta i konzervisanje drveta, posebno

četinarskog.

3. Za unapređenje gazdovanja u privatnim šumama:

— prići smelije pogodnim oblicima kooperacije proizvodnje privatnih vlasnika

šuma i opštih zemljoradničkih zadruga, a naročito osnivanju posebnih šumarskih

odbora u zadrugama i stvaranju šumarskih poslovnih saveza;

— podesiti pri tome organizacione forme povezivanja stepenu regionalne razvijenosti

zadrugarstva; tamo gde zadrugarstvo nema dovoljno tradicije, koristiti

naročite oblike organizovanja: izgradnje šumskih komunikacija, osni-

293


vanje zajedničkih šumskih ili šumsko-voćnih rasadnika, kurseva za napredno

gajenje i iskorišćavanje šuma, zajedničkih prodaja viškova drveta preko zadruge,

zamene drveta za vlastite potrebe sa drugim materijalima.

4. Za reguliranje najvažnijih pitanja šumarstva, doneti, dopuniti ili izmeniti naročito

propise: o šumskoj inspekciji, o izradi privrednih planova (uređivanje šuma), o

projektovanju u šumarstvu, o doznaci i kvalifikaciji stabala, o šumskoj paši, žirenju,

lisničarenju i steljarenju, o obaveznim biološkim merama za unapređenje šumarstva,

o kolaudaciji šumsko-kulturnih radova, o primeni matematsko-statistickih metoda za

utvrđivanje stanja i promena u šumskom fondu, p olakšicama i merama za unapređenje

gazdovanja u privatnim šumama, o troškovima redovnog održavanja šuma, o

fondovima za unapređenje šumarstva.

5. Za unapređenje industrije prerade drveta:

— posvetiti mnogo više nego do sada pažnje povećanju produktivnosti rada uvođenjem

savremene organizacije procesa proizvodnje, a naročito modernizacijom,

kooperacijom i specijalizacijom u finalnoj preradi drveta (osobito u

proizvodnji nameštaja, koja je danas još uvek poluzanatskog karaktera);

— prići bez odlaganja reviziji kapaciteta za primarnu preradu drveta, pre svega

četinara, i svesti ih na visinu koja bi bila u potpunosti obezbeđena postojećom

sirovinskom bazom;

— boriti se za prioritet pri dodeljivanju investicionih sredstava i za znatno veća

ulaganja u rekonstrukcije i novogradnje kako bi se obezbedila dinamika proizvodnje

postavljena perspektivnim planom;

— proširiti bržim tempom proizvodnju i kapacitete za izradu raznih ploča

(šperploča, iverice, panel, lesonit i dr.) da bi se racionalnije trošila rezana

građa četinara (kao deficitarni artikal) i pravilnije iskorišćavanje četinarske

šume;

—i pojačati investicije za hemisku preradu drveta, kao i industriju celuloze,

drvenače i papira;

— obezbediti takve pravce razvoja industrije za preradu drveta (mehaničke i

hemiske) radi što šireg uvlačenja u reprodukciju bukovog prostornog drveta

i time početi sa rešavanjem problema sve veće proizvodnje ogrevnog drveta

s obzirom na povećanu seču bukve;

— uprostiti i ubrzati tehniku i proceduru za odobravanje investicionih kredita,

kolikogod je to moguće, a naročito odobravanje sredstava za podizanje produktivnosti

sitnim racionalizacijama, boljom organizacijom tehnološkog procesa

i si., jer je produktivnost rada u najvećem delu drvne industrije još

uvek na vrlo niskom stepenu.

6. Za povećanje izvoza, zadržavanje dosadanjih i osvajanje novih tržišta potrebna

je uska saradnja proizvodnih i izvoznih organizacija i stalna briga prilagođavanju

proizvodnje zahtevima tržišta.

7. Problemu stručnih kadrova, koji je jedan od osnovnih faktora u borbi za

ostvarenje zadataka postavljenih planom, treba posvetiti naročitu pažnju, a u tome

posebno:

— svođenju administracije na racionalnu meru u šumarstvu i drvnoj industriji

kako bi se omogućilo stručnom kadru da se potpuno posveti stručnim poslovima

u svim oblastima rada;

— organizaciji postdiplomskih studija na bazi podele kurseva za specijalizaciju:

na pojedine fakultete i srednje tehničke škole;

— sistematskom uvođenju u praksu i osposobljavanju mladih inženjera i tehničara;

— donošenju novih propisa o polaganju stručnih ispita, kod kojih bi težište

ispita bilo na poslovima kojima su se kandidati posvetili u praksi;

— povećanju kapaciteta srednjih šumarskih i drvarskih škola;

— orijentaciji lugara u šumarskoj struci prvenstveno na stručne poslove;

— ustaljenju broja lugarskih škola prelazom na dvogodišnje školovanje sa pretspremom

osmogodišnje škole, a za kandidate primati prvenstveno kvalifikovane

šumske radnike;

294


— osnivanju potrebnog broja škola za šumske radnike i organizovanju kurseva

za povišenje kvalifikacija šumskih radnika;

— koncentraciji, gde je to moguće, svih šumarskih škola u istom mestu radi

uštede u sredstvima i bolje korišćenje nastavničkog kadra;

— olakšanju i forsiranju razmene studenata i učenika srednjo-tehničkih škola

za vreme ferijalne prakse;

— proširenju mreže drvno-industriskih škola, a naročito obezbeđenju sredstava

za brže dopunsko osposobljavanje radnika u drvnoj industriji putem proučavanja

kroz razne forme rada;

— jačanju higijensko-tehničke zaštite pri radu u šumi.

8. Pristupiti realizaciji zakona o organizaciji naučnog rađa, kako bi se što pre

naučno-istraživačka služba u šumarstvu i drvnoj industriji stabilizovala i dobila svoj

konačni oblik.

Radi pravilnog funkcionisanja naučno-istraživačke službe u šumarstvu i drvnoj

industriji sastaviti dugoročni plan tema naučnih istraživanja, koji će biti sastavni

deo perspektivnog plana šumarstva i drvne industrije i odobren od nadležnih organa.

Tematikom istraživanja obuhvatiti naročito:

— metode i tehniku rada melioracija šuma i pošumljavanja, osobito pri korišćenju

mehanizacije;

— iznalaženje najpodesnijih egzota kojima bi se obogatile šume;

— ispitivanje prirasta i kartiranje šuma;

— ispitivanje pogodnosti domaćih vrsta topola za podizanje topolika, kao i određivanje

stranih vrsta i klonova koji odgovaraju našim uslovima;

— izrada šumarske terminologije;

— ispitivanje mogućnosti veće primene drveta lišćara, naročito bukve, u industriskoj

preradi;

— ispitivanje u oblasti naučne organizacije rada u šumarstvu i drvnoj industriji.

Za normalan i uspešan rad naučno-istraživačkih ustanova obezbediti stalna i dovoljna

finansiska sredstva.

Servisna služba u naučnim ustanovama ne srne biti u obimu koji bi ometao rad

na naučnim i ključnim privrednim problemima.

9. Naročitu brigu posvetiti rešavanju najvažnijih i najhitnijih ekonomskih pitanja

koja otežavaju, pa i koče napredak u razvoju šumarstva i drvne industrije, a

u tome posebno:

— postepeno i na osnovu sistematskog proučavanja uslova i mogućnosti u okviru

osnovnih proporcija Društvenog plana stvarati režim slobodnijih ekonomskih

odnosa u šumskoj privredi;

— u sistemu fondova za unapređenje šumarstva uvesti strogi režim namenskog

trošenja, bilo planiranim udelom za pojedine namene, bilo određivanjem

jedinstvene namene fondova na pojedinim njihovim stepenima (opština, srez,

republika, federacija);

— podesiti režim finansiranja komunikacija specifičnim uslovima šumarstva;

— obezbediti efikasno funkcionisanje mehanizma finansiranja šumsko-privrednih

organizacija u sistemu samoupravljanja i u komunalnom sistemu, jasnim

određivanjem prava i obaveza opština i srezova u pogledu šumske takse,

troškova redovnog održavanja šuma i ulaganja za unapređenje šumarstva.

10. U organizaciji šumske privrede resiti naročito sledeća pitanja:

— prevođenje osnovnih šumsko-privrednih organizacija na status proizvodnog,

odnosno proizvodno-uslužnog preduzeća, a pri raspodeli ukupnog prihoda

voditi računa o osobenostima šumske proizvodnje;

— objedinjavanje svih delatnosti šumske privrede u jednu privrednu organizaciju

prema konkretnim uslovima u pojedinim područjima;

— postizanje što većeg organizacionog osamostaljenja šumarstva u državnoj

— upravi i udruživanju šumsko-privrednih organizacija;

— organizovanje stalne i potpunije šumarske statistike (seče, pošumljavanja i

melioracija) izradom odgovarajuće metodologije prikupljanja podataka;

— uvođenje sistema društvene evidencije koja bi obezbedila posmatranje šumarstva

kao oblasti;

— evidenciono obuhvatanje svih izvora za podmirenje potrošnje drveta.

295


III.

Kongresni referati i diskusija na temu »Sadašnje stanje i mogućnosti savremenog

gajenja šurtla kod nas« utvrdili su da gajenje šuma pretstavlja osnovu šumske proizvodnje

i najznačajniju aktivnost šumarskih stručnjaka u naprednom šumskoj^

gospodarstvu.

Stoga treba uložiti ozbiljne napore da se otklone uzroci zaostajanja naše šumskouzgojne

prakse i da ona zauzme pravo mesto u sklopu celokupne aktivnosti u šumskoj

privredi.

Za postizanje ovog cilja potrebno je sem mera predviđenih za unapređenje šuma

i šumskog fonda, za rešavanje problema šumskih kadrova, za naučno-istraživački

rad u vezi izvršavanja petogodišnjeg plana, provesti još i sledeće:

1. Najveću pažnju pokloniti nezi mladika, čišćenju i proredama u šumama svih

oblika uzgoja, u svrhu najbržeg kvalitativnog i kvantitativnog povećanja prirasta.

2. Iskorišćavanje šuma izvoditi na način koji će garantovati uspešno prirodno

podmlađivanje i očuvanje njihove proizvodne sposobnosti.

3. Pored nege postojećih šuma, težište radova, kao i maksimum sredstava u

uzgojnoj aktivnosti orijentisati na melioracije degradiranih šuma i šikara.

4. Pošumljavanje krša i goleti izvoditi samo tamo gde to naročito iziskuju neposredni

interesi zajednice.

5. Sve radove u oblasti podizanja i melioracija šuma izvoditi ubuduće na osnovu

programa, odobrenih od stručnih revizionih komisija; programi da baziraju na novim

iskustvima šumarske nauke i prakse, — na fitocenološkim i ekološkim istraživanjima.

6. Pomagati sva nastojanja koja idu za intenziviranjem proizvodnje krma u

svrhu što bržeg oslobađanja šuma od dosadašnjih tereta ispaše i lišćarenja; do konačnog

rešenja ovog pitanja preduzeti mere da se postojeće lisničke šume urede i

osigura racionalnije lisničko gospodarenje tamo gde za to postoji neophodna potreba.

7. Šumsko semenarstvo organizovati na savremenoj osnovi, prvenstveno izdvajajući

i osnivajući semenske baze; s tim u vezi doneti odgovarajuće zakonske propise

o kontroli kvaliteta i prometa semena.

8. Rasadničku proizvodnju, s obzirom na postojeće nedostatke, organizovati

kako će najbolje odgovarati stvarnim potrebama i biti u skladu sa zahtevima odobrenih

programa pošumljavanja i melioracija.

9. U svrhu pravilne orijentacije kod podizanja šuma odgovarajući značaj dati

biocenološkim istraživanjima; za organizaciju takvih istraživanja, iz kojih bi konačno

rezultirala izrada karte šumske vegetacije FNRJ, formirati savezne i republičke

komisije.

10. S više sistema pristupiti ispitivanju bioloških osobina i ekoloških zahteva

vrednijih domaćih vrsta drveća, da bi se stvorile solidne osnove za uspešniju primenu

naprednih uzgojnih metoda.

11. Kod obrazovanja stručnjaka, koji se bave gajenjem .šuma, pokloniti što veću

pažnju njihovom biološkom obrazovanju i usavršavanju; s tim u vezi nastojati, da se

nastavom na fakultetu obuhvati materija iz oblasti ishrane i oplemenjavanja šumskog

drveća.

12. Naučno-istraživačkim ustanovama šumarstva stayiti u zadatak da pitanju

introdukcije i oplemenjavanja šumskog drveća poklone dostojnu pažnju, te da na

području zemlje organizuju odgovarajuće oglede; za ovo osigurati odgovarajuća

sredstva, opremu i kadrove.

13. U cilju reorganizacije svih radova na uzgajanju šuma uvoditi odgovarajuću

mehanizaciju.

14. Da se stručno osoblje, koje radi na gajenju šuma stimulira na način, što će

se ova delatnost uvrstiti i izjednačiti sa delatnostima ostalih privrednih grana.

15. Brojno stanje divljači svesti na pravu meru, tako da se izbegnu osetne štete

na drveću i kulturama i da se interesi šumske proizvodnje postave u prvi plan.

16. Za fakultetska šumska ogledna dobra u novom Zakonu o šumama predvideti

poseban status, koji bi osigurao potpunu povezanost teoriske nastave sa praksom.

296


STATUT

SAVEZA INŽENJERA I TEHNIČARA ŠUMARSTVA

I DRVNE INDUSTRIJE JUGOSLAVIJE

I. Opšte odredbe

Clan 1.

Oslanjajući se na velike tekovine Narodne revolucije, ostvarene kroz Narodnooslobodilačku

borbu pod rukovodstvom Saveza komunista Jugoslavije i nastavljajući

napredne tradicije borbe za unapređenje šumarstva i drvne industrije, kao i pozitivne

tradicije organizacije inženjera i tehničara, šumarski i drvno-industriski stručnjaci

Federativne Narodne Republike Jugoslavije, organizovani po pojedinim narodnim

republikama u svoja posebna stručna društva, obrazuju Savez inženjera i tehničara

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije, radi obezbeđenja skladnog ostvarenja

osnovnih ciljeva, a naročito rada na:

— što širem stručnom i idejno-političkom uzdizanju nivoa inženjera i tehničara

šumarstva i drvne industrije;

— daljem razvoju i jačanju proizvodnih snaga šumarstva i drvne industrije;

— što svestranijem aktiviranju svih stručnjaka šumarstva i drvne industrije u

naporima za što bržu izgradnju socijalizma u našoj zemlji;

—• pružanju što veće pomoći masovnim organizacijama i narodnim vlastima u

rešavanju problema šumarstva i drvne industrije.

Clan 2.

Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije sačinjavaju:

Društvo šumarskih inženjera i tehničara NR Srbije, Šumarsko društvo NR Hrvatske,

Društvo inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije LR Slovenije, Društvo

šumarskih inženjera i tehničara NR Bosne i Hercegovine, Društvo šumarskih inženjera

i tehničara NR Makedonije i Šumarsko društvo NR Crne Gore.

Clan 3.

Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije član je

Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije.

II. Naziv, seđište i pečat

Clan 4.

Službeni naziv Saveza je: »Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije

Jugoslavije«.

Clan 5.

Seđište Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije

je u Beogradu.

Clan 6.

Pečat Saveza je okrugao i nosi u ovalu natpis: »Savez inženjera i tehničara

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije«, a preko sredine oznaku sedišta — Beograd.

III. Zadaci

Clan 7.

Zadaci Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije su:

— da koordinira rad društava inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije

pojedinih narodnih republika;

— da prenosi pozitivno iskustva pojedinih društava inženjera i tehničara šumarstva

i drvne industrije;

— da rešava konkretno društvena, privredna i stručno-tehnička pitanja u skladu

sa opštim interesima i razvitkom zemlje;

— da rukovodi stručnim akcijama, koje su zajedničke za ćelu FNRJ;

— da organizuje savetovanja po pojedinim važnim problemima šumarstva i

drvne industrije;

297


— da se stara o svestranom i pravilnom korišćenju naučnih dostignuća u oblasti

šumarstva i drvne industrije;

, . •

— da organizuje naučno-stručne ekskurzije u zemlji i inozemstvu;

— da pretstavlja sva društva inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije

Jugoslavije u zemlji i inostranstvu;

— da ostvaruje saradnju sa narodnim vlastima i masovnim organizacijama FNRJ

po pitanjima svoje struke;

— da se stara o stručnom uzdizanju i materijalnim prilikama inženjera i tehničara

šumarstva i drvne industrije i popravljanju uslova njihovog života i rada.

Član 8.

Svoje zadatke Savez ostvaruje u granicama svog Statuta neposredno ili preko

svojih članova — društava inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije narodnih

republika.

IV. Prava i dužnosti članova

Clan 9.

Redovni članovi Saveza su sva društva inženjera i tehničara šumarstva i drvne

industrije narodnih republika, koje rade na osnovu svojih pravila, a koje su u skladu

sa ovim Statutom i Statutom SITJ.

Clan 10.

Dužnosti redovnih članova su:

— da se zalažu na ostvarenju zadataka Saveza;

•— da se pridržavaju Statuta Saveza;

— da sprovode odluke organa Saveza;

— da redovno uplaćuju doprinos Savezu, čiju visinu određuje Plenum Saveza.

Clan 11.

Počasni članovi Saveza mogu biti pravna i fizička lica, koja su se istakla na unapređenju

tehnike i nauke šumarstva i drvne industrije ili su stekle naročite zasluge

za Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije.

Odluke o primanju počasnih članova donosi Kongres na predlog Plenuma

Saveza.

Clan 12.

Počasni članovi imaju pravo prisustvovanja svim sastancima Saveza sa savetodavnim

glasom.

Clan 13.

Svi članovi društava inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije narodnih

republika, kao i počasni članovi Saveza, imaju pravo da se koriste svim ustanovama

i povlasticama Saveza.

Clan 14.

Svako društvo inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije može održavati

veze sa sličnim organizacijama u inostranstvu, ali ne može pretstavljati stručnjake

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije. O takvim vezama društvo je dužno

obavestiti Savez.

V. Organizaciona struktura

Clan 15.

Organi Saveza su:

a) Kongres;

b) Plenum;

c) Pretsedništvo;

d) Nadzorni odbor.

Clan ie.

Najviši organ Saveza je Kongres inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije

Jugoslavije.

Kongres se održava svake treće godine, a sačinjavaju ga delegati narodnih republika

i članovi Plenuma Saveza.

298


Delegati Kongresa biraju se na skupštinama republičkih društava. Minimalan

broj delegata koje svako društvo bira iznosi 10. Broj delegata preko 10 — srazmerno

broju članova — određuje Plenum Saveza koji saziva Kongres.

Prisutni nedelegirani članovi imaju savetodavno pravo glasa.

Clan 17.

Kongres:

1) Donosi i menja Statut Saveza; 2) Vrši izbor pretsednika Saveza; 3) Vrši izbor

članova Pretsedništva Saveza; 4) Vrši izbor članova Nadzornog odbora Saveza i njihovih

zamenika; 5) Vrši izbor počasnih članova Saveza; 6) Saslušava izveštaj i raspravlja

o radu organa Saveza; 7) Rešava o prestanku članstva; 8) Raspravlja o važnim

problemima struke i donosi odluke i smernice o daljem radu Saveza inženjera i tehničara

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije; 9) Rešava po žalbama protiv odluka

Plenuma; 10) Rešava o prestanku rada Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne

industrije Jugoslavije.

Kongres donosi odluke prostom većinom glasova i one su punovažne, ako Kongresu

prisustvuje više od polovine izabranih delegata. Ukoliko Kongres ne odluči

drukčije, odluke se donose tajnim glasanjem.

Clan 18.

Kongresi su redovni i vanredni.

Redovni kongres saziva se u mestu koje odredi prethodni Kongres ili koje po

ovlašćenju Kongresa odredi Plenum Saveza. Dan saziva Kongresa određuje i saziva

ga Plenum Saveza.

Vanredni Kongres saziva Plenum Saveza prema potrebi ili na zahtev jedne trećine

redovnih članova Saveza.

Vanredni kongres rešava samo o pitanjima radi kojih je sazvan.

Clan 19.

Dnevni red na Kongresu utvrđuje Plenum Saveza i saopštava ga članovima na

30 dana pre održavanja Kongresa.

Članovi imaju pravo da predlože izmene i dopune dnevnog reda, ali te predloge

su dužni dostaviti najkasnije 10 dana pre održavanja Kongresa.

Kongresom rukovodi Radno pretsedništvo.

Clan 20.

Odluke Kongresa obavezne su za sve članove Saveza inženjera i tehničara šumarstva

i drvne industrije Jugoslavije.

Clan 21.

Plenum sačinjavaju članovi Pretsedništva i po dva člana koje delegiraju republička

društva.

Plenum se sastaje najmanje jedanput godišnje a saziva ga Pretsedništvo.

Clan 22.

Pretsedništvo broji 13 članova (računajući pretsednika, koji se bira odvojeno),

koji iz svoje sredine biraju: 2 potpretsednika, 2 sekretara i blagajnika.

Clan 23.

U nadležnost Plenuma spada: 1) sazivanje redovnog i vanrednog Kongresa i

određivanje dnevnog reda Kongresa; 2) sastavljanje i predlaganje Kongresu izveštaja

o radu kao i završnog računa za protekli period;- 3) donošenje budžeta Saveza; 4)

sprovođenje odluke Kongresa i rešavanje svih osnovnih pitanja Saveza i problema

struke između Kongresa; 5) tumačenje odredaba Statuta Saveza; 6) rešavanje o prijemu

novih članova.

Clan 24.

Pretsedništvo pretstavlja Savez pred ostalim savezima, društvima, ustanovama,

vlastima, pojcdmc : ma u zemlji i inostranstvu.

U nadležnost Pretsedništva spada:

299


1) rukovođenje svim poslovima i upravljanje imovinom Saveza;

2) izvršavanje zaključaka Kongresa i Plenuma Saveza;

3) održavanje potrebne veze sa društvima u cilju obavljanja zadataka;

4) raspravljanje o izveštajima Nadzornog odbora o periodičnom pregledu finan-

•siskog poslovanja Saveza;

5) staranje o tačnoj primeni Statuta Saveza.

Pretsedništvo se sastaje prema potrebi.

Član 25.

Plenum i Pretsedništvo mogu rešavati ako je prisutno više od polovine članova.

Odluke se donose većinom glasova prisutnih članova. Kod jednake podele glasova

odlučuje glas pretsednika.

O održanim sednicama vodi se zapisnik koji potpisuju pretsednik i sekretar

Saveza.

Clan 26.

Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije pretstavljaju

pretsednik i sekretar Saveza, odnosno članovi koje ovlasti Pretsedništvo.

Clan 27.

U cilju što boljeg obavljanja poslova, Pretsedništvo može obrazovati posebne

organe — stalne i privremene.

Funkcije članova Pretsedništva su počasne.

Sva akta potpisuju pretsednik i sekretar, ili lica koja pretsednik iz sastava

Pretsedništva za to ovlasti.

Clan 28.

Nadzorni odbor sastoji se od tri člana i tri zamenika. Nadzorni odbor se konstituiše

birajući pretsednika. Odluke nadzornog odbora donose se većinom glasova.

Dužnost Nazornog odbora je da kontroliše finansisko poslovanje Saveza i njegovih

organa.

Nadzorni odbor podnosi izveštaj o svom radu Kongresu, a izveštaje o periodičnom

pregledu finansiskog poslovanja Saveza Plenumu.

Članovi Nadzornog odbora imaju pravo prisustvovanja sednicama Pretsedništva

sa savetodavnim glasom.

VI. Materijalna sredstva

Clan 29.

Materijalna sredstva Saveza čine:

1) doprinos od društava; 2) prilozi, dotacije, pokloni, zaveštanja i dr.; 3) prihodi

od imovine Saveza i od imovine koju su, kao zajedničku, društva poverila Savezu; 4)

prihodi od izdavačke delatnosti, predavanja i raznih drugih priredbi.

Clan 30.

U slučaju prestanka Saveza, sva pokretna i nepokretna imovina deli se na pojedina

društva — članove Saveza. Ukoliko se ovakva odluka ne može sprovesti, imovina

se predaje Pretsedništvu Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije na upravljanje

do ponovnog osnivanja slične savezne organizacije inženjera i tehničara šumarstva i

drvne industrije.

Bled, 28. V. 1958 godine.

i

III Kongres

inženjera i tehničara šumarstva

i drvne industrije Jugoslavije

300


NOVI PREDSJEDNIK I ČLANOVI PRED­

SJEDNIŠTVA SAVEZA INŽENJERA I

TEHNIČARA ŠUMARSTVA I DRVNE

INDUSTRIJE JUGOSLAVIJE

Na trećem kongresu inženjera i tehničara

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije

održanom na Bledu 26—29 maja

ove godine izabrani su:

Za Predsjednika Saveza inženjera i tehničara

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije

drug Đekić ing. Rajica.

Za članove Predsjedništva :

1. Alikalfić ing. Fazlija

2. Androić dr. Milan

3. Grujoski ing. Boris

4. Jeremić ing. Jefta

5. Matić ing. Branko

6. Mihajlović ing. Novak

7. Oreščanin dr. Dušan

8. Petrović ing. Ljubomir

9. Petranović ing. Gavrilo

10. Sučević ing. Mirko

11. Šenica Viktor

12. Turk ing. Zdravko

Za članove Nadzornog odbora:

1. Dapić ing. Drago

2. Lovrić ing. Ante

3. Ničota ing. Božidar

Za zamjenika članova Nadzornog odbora:

1. Aleksić Jelica

.2. Đuklan ing. Zvonimir

3. Neatnica ing. Iso

Na prvoj sjednici Predsjedništva, održanoj

radi konstituiranja, odmah po završetku

rada Kongresa, izabrani su za:

I potpredsjednika — drug Matić ing.

Branko

II potpredsjednika — drug Turk ing.

Zdravko

I sekretara — drug Petrović dr. Ljubomir

II sekretara — drug Šenica tehn. Viktor

blagajnika — drug Oreščanin dr. Dušan

Prema tome novoizabrano Predsjedništvo

Saveza inženjera i tehničara šumarstva

i drvne industrije Jugoslavije je slijedećeg

sastava:

Predsjednik:

Đekić ing. Rajica

I potpredsjednik:

Matić ing. Branko

II potpredsjednik:

Turk ing. Zdravko

I sekretar:

Petrović ing. Ljubomir

II sekretar:

Šenica tehn. Viktor

Blagajnik:

Oreščanin dr. Dušan

Članovi

Predsjedništva:

Alikalfić ing. Fazlija

Androić dr. Milan

Mihajlović ing. Novak

Jeremić ing. Jefta

Grujoski ing. Boris

Petranović ing. Gavrilo

Sučević ing. Mirko

Dosadašnjem predsjedniku ing. Fazlijf,

Alikalfiću, za njegov višegodišnji uspješni

rad i rukovođenje Savezom, dužni smo

odati puno priznanje.

NOVI POČASNI CLAN SAVEZA

DRUŠTAVA INŽENJERA I TEHNIČARA

ŠUMARSTVA I DRVNE INDUSTRIJE

JUGOSLAVIJE

Na III kongresu inženjera i tehničara

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije

— održanom na Bledu 28—29 maja 1958

predsjednik Saveza ing. Fazlija Alikalfić

je predložio učesnicima Kongresa, da redovnog

sveučilišnog profesora i akademika

dra Aleksandra Ugrenovića izaberu za

počasnog člana Saveza društava inženjera

i tehničara šumarstva i drvne industrije

Jugoslavije.

Ing. Alikalfić je opširno opisao rad i

djelatnost prof. A. Ugrenovića na društvenom

i naučnom polju. Život prof. Ugrenovića

ispunjen je djelima, koja su poznata

daleko van naše zemlje. Za svoj dosadanji

rad stekao je prof. Ugrenović visoka priznanja

ne samo u našoj zemlji, već i u

inostranstvu. Odgojio je generacije stručnjaka;

svi koji su se našli na ovom kongresu

dugotrajnim su pljeskom pozdravili

prof. Ugrenovića, kad je došao na govornicu

da se zahvali na ukazanom priznanju.

Uredništvo

RIJETKI JUBILEJ

Dana 30. VI. 1958. navršilo se 60 godina

otkako su naša dva istaknuta šumarska

stručnjaka i pisca Cmelik ing. Vilim i Kolibaš

ing. Rudolf godine 1897./1898. završili

i diplomirali šumarske nauke na Visokoj

školi za kulturu tla u Beču. Imenovani

su bili i posljednja dva stipendista tadanje

hrvatske zemaljske vlade, izaslani radi

sticanja visoke šumarske spreme, jer je

konačno godine 1898. u Zagrebu otvorena

»Šumarska akademija« kao škola za sticanje

takove spreme.

301


Jubilarci su pozvani od rektorata Visoke

škole za kulturu tla u Beču da na dan

ove godišnjice prisustvuju proslavi ove

škole, gdje će im se predati »Zlatna diploma

inženjera«.

Ovaj zaista rijetki i značajan jubilej

drugarski^ je proslavljen 4. VII. 1958. u

dvorani Šumarskog društva NR Hrvatske

u Zagrebu. Naši jubilarci su članovi Društva

gotovo 6 decenija. Što više, drug Čmelik

bio je predsjednik, potpredsjednik i

više puta odbornik Šumarskog društva.

Osim toga jubilarci su navršili 80 godina

života, stoga su među najstarijim članovima

Šumarskog društva i kluba.

Obimna i zanimljiva je knjiga dnevnika

rada naših slavljenika, koje su napisali

od početka svog djelovanja u šumarstvu.

Kao odlični studenti, a zatim kao vrsni i

napredni stručnjaci, radili su po svim granama

šumarstva uključiv i, bujičarstvo.

Radom u operativi obuhvatili su gotovo

sva područja NR Hrvatske. Kasnije, na

rukovodećm položaju nastojali sü, koliko

je to onda bilo moguće, unaprediti šumarstvo

pošto je ono tada bilo jedna od najvažnijih

privrednih djelatnosti.

Tako je upravo upornim zalaganjem

ing. Čmelika, tada generalnog direktora i

šefa šumarskog odjelenja Ministarstva šuma

i rudnika u Beograd.u konačno redigiran

i donesen Zakon o šumama od 21.

XII. 1929. za cijelu bivšu Jugoslaviju. U

vezi sa ovim zakonom izdani su i brojni

normativni pravilnici i naredbe radi unapređenja

šumarske službe.

Razabire se da su naši jubilarci nastojali

svoje stručno znanje što bolje i više

primijeniti za napredniji i brži razvoj šumarstva

i da su kod toga nailazili na jake

zapreke tadanjeg društva. Oni se međutim

nisu pokolebali, već su umirovljeni mirno

snosili sve po njih nepoželjne posljedice.

Šumarsko društvo NR Hrvatske kao i

Šumarski klub - Zagreb upućuje i ovim

putem svojim rijetkim jubilarcima i članovima

tople drugarske čestitke.

Pere

TOMICIC ING. B02IDAR

Šumarsko društvo NR Hrvatske a napose

Šumarski klub Zagreb izgubili su

unatrag godinu dana prosječno velik broj

svojih vrijednih i dragih članova. Među

zadnjima od ovih 4. VII. 1958. iznenada je

umro u Zagrebu Tomičić ing. Božidar, savjetnik

Sekretarijata ja šumarstvo Izvršnog

Vijeća Sabora NR Hrvatske.

Gubitak dobrog druga.. rastužio je sve

njegove drugove saradnike i poznanike.

Ovo tim više, što je drug Bozo još pred

koji dan bio na izgled povoljna zdravlja i

raspoložen.

Rođen je 22.

VII. 1897. u slikovitom

Sv. Petru

na Mrežnici u obitelji

prosvjetnih

radnika, gdje je

svršio i osnovnu

narodnu školu. Niže

razrede srednje

škole polazio je na

realnoj gimnaziji

u Zagrebu, smješten

u tada poznatom

učiteljskom

konviktu. Više razrede

realne gimnazije

kao i maturu

završio je na

čuvenoj rakovačkoj

gimnaziji u Karlovcu.

Uzrastao i odgojen u prekrasnom krajoliku

svog rodnog mjesta, k tome vedre

naravi, već je kao dječak zavolio prirodu.

To se kasnije odrazilo u njegovoj sklonosti

da uči i već god. 1920. diplomira šumarske

nauke u Zagrebu.

Kao mlad i vrlo poletan šumarski stručnjak,

uz to i napredan društveni radnik,

službom je obišao uzduž i popreko gotovo

cijelo područje NR Hrvatske. Tako od ravne

istočne Slavonije preko obronaka Dilj

gore, Krndije i Garjevice do strmih padina

Ivančice, Zagrebačke gore, Plješivice i

Zumberačkog gorja, kao i do vrletnog sjevernog

Velebita.

Uvjeti rada bili su tada u većine navedenih

područja nepovoljni uslijed prostranog

i od sjedišta rada udaljenog terena

teške i razvedene konfiguracije. Osim toga

bila je onda i nedovoljna mreža šumskih

kolnih puteva. Unatoč toga drug Bozo je

svugdje, za vrijeme gotovo 29 godina neprekidne

službe u operativi, uvijek s čvrstom

voljom i dobro postavljenim zadatkom

propješačio desetke hiljada kilometara

strmih šumskih puteva i staza.

Nije bilo radilišta gdje on nije osobno

i s velikom ljubavi ulagao svoje stručno

znanje za što brže unapređenje šumarstva

i lovstva. Uspjesi njegovog naprednog, savjesnog

i temeljito proanaliziarnog rada

pokazali su se u vidu primjerne prirodne

obnove šuma, zavidnih kultura, kao i dobro

njegovanih, uzgojenih i ekonomisanih

sastojina velike tehničke vrijednosti. Osim

302


toga, drug Bozo zalagao se da se šumama

gospodari putem valjanih uredajnih osnova,

koje je i osobno uspješno sastavljao i

provodio.

Svi se ovi njegovi prirodni spomenici

danas ponosno uzdižu i vjetrom uzgibanim

krošnjama šapuću zahvalnost svome

nezaboravnom uzgajivaču i uređivaču.

Svakako da je takav opsežan i predani

dugogodišnji naporan rad u operativi nepovoljno

utjecao na zdravlje druga Bože.

Unatoč toga on je zatim u službi kod uprave

bivšeg šumskog gospodarstva »Šamarice«,

a poslije kao inspektor Šumarskog inspektorata

u Zagrebu i konačno kao savjetnik

Sekretarijata za šumarstvo, još više

izgarao na povjerenim mu zadacima.

Zadužen u Sekretarijatu za šumarstvo

referadom »Iskorišćivanja šuma u režiji

šumarija« i konačno »Fondom za unapređenje

šumarstva«, mnogo je doprinio svojim

stvarnim i naprednim prijedlozima,

obrazloženim svestranim analizama, brzom

i uspješnom radu na tom području šumarstva

a tako i lovstva.

Svoje obilno stručno praktično iskustvo

predavao je mlađima putem »Šumarskih

novina« u kojima su zapaženi njegovi mnogi

i različiti poučni članci. Osim toga jedan

je od pokretača i zatim sastavljač

opsežne Zbirke šumarskih propisa I, koju

je nastavio i dalje nadopunjavati.

Drug Bozo je velikom energijom i čvrstom

voljom svladao uspon na svojoj strmoj

i teškoj životnoj stazi. Međutim prezamoren,

klonuo je upravo pred zaravankom

na kome se trebao konačno mirno

odmarati i zadovoljno promatrati i uživati

u uspjesima svoga rada. Rada, koji

je s toliko ljubavi i predanošću ulagao za

unapređenje šumarske i lovne privrede a

za korist društvene zajednice.

Bez obzira na svoje narušeno zdravlje

htio je do zadnjeg dana kao svijestan i

neustrašiv borac izvršiti svoju dužnost u

čemu je i uspio.

Gubitkom dragog druga Bože osjetno

su prorjeđeni redovi odličnih šumarskih

stručnjaka i drugova, koji se ne zaboravljaju.

Drug Bozo ostavlja u dubokoj boli suprugu

i sina studenta agronomije, kojima

je bio nadasve brižljiv i uzoran suprug odnosno

otac. Pokopan je na Mirogoju 7. VII.

1958. u hladu drveća koje je toliko volio.

Među mnogobrojnim ožalošćenim drugovima

koji su s vijencima cvijeća iznijeli i

ispratili svog milog Bozu, zadnje tople drugarske

riječi rastanka, hvale i trajnog spomena

izrekli su u ime ustanova Strineka

ing. Milan, a ispred Šumarskog društva

NR Hrvatske i Šumarskog kluba — Zagreb

Bestal ing. Vilim.

Pere.—

SAOPĆENJA

ŠESTO ZASJEDANJE POTKOMISIJE ZA

KOORDINACIJU MEDITERANSKIH ŠU­

MARSKIH PITANJA »SILVA

MEDITERRANEA«

(Madrid, 17.—22. aprila 1958.)

Na ovom zasjedanju bile su zastupane

ove zemlje: Argentina, Španija, Francuska,

Iran, Izrael, Italija, Libija, Maroko,

Portugal, Engleska, Tunis, U. S. A. i Jugoslavija.

Grčka i Turska su se ispričale, ne

mogavši poslati delegate.

Potkomisija je počela svojim radom 17.

IV. ove godine.

Na dnevnom redu bili su ovi predmeti:

1. Općenito stanje i tendence u generalnom

iskorišćavanju tla u Mediteranu —

položaj šume.

2. Gospodarenje i uređivanje mediteranskih

šuma.

3. Smolarenje — prednosti i nedostaci

— tehnički i ekonomski aspekti.

4. Izvještaj radne grupe o ekološkoj

karti Mediterana.

5. Izvještaj radne grupe o eucalyptusu.

0. Izvještaj radne grupe o hrastu plutnjaku.

7. Izvještaj radne grupe o tehnici pošumljavanja.

8. Mediteranski projekt.

9. Izbor novog predsjednika i potpredsjednika

potkomisije.

ad 1.) Nakon što su delegati podnijeli

svoje izvještaje sa komentarima i obrazloženjima,

potkomisija je došla do ovog zaključka:

Općenito stanje u iskorišćivanju tla

Općenito stanje s obzirom na iskorišćivanje

tla nije jasno u Mediteranu. Razlog

za to leži, s jedne strane, u slaboj statistici

i, s druge strane, u činjenici, da je lučenje

šume od pašnjaka i poljoprivrednih

terena vrlo teško u Mediteranu. Višestruko

iskorišćivanje tla je često, pa nije lako

precizirati kolika površina tla otpada na

šumarstvo, koliko na pašnjake, a koliko

303


na poljoprivredu. Za mediteranski bazen,

kao cjelinu, statistike iskazuju, da površina

šuma iznosi jedva 6% od ukupne površine.

Za istočni Mediteran, ta brojka iznosi

ö'Vo, dok se evropski prosjek penje na

iznos od 20%. Jedna studija u 7 zemalja

(Jugoslavija, Turska, Sirija, Jordan, Irak,

Libija i Tunis) pokazuje, da se realne cifre

mogu mnogo razlikovati od oficijelnih

podataka. U slučaju Sirije — na primjer

— statistike iskazuju 449.000 hektara šumske

površine, dok u stvarnosti ona ne prelazi

iznos od 88.000 hektara. U drugim zemljama

je ta razlika manja. Ali u 7 navedenih

zemalja, površina šuma iznosi 10,7

miliona hektara, dok statistike iskazuju

21,8 miliona hektara. U tim zemljama je

odnos između površine šuma i totalne površine

oko 3®/o; u svemu oko 11 miliona

hektara šuma za 90 miliona stanovnika.

Međutim, treba istaknuti i to, da šumarske

statistike ne uzimaju u obzir stabla

izvan šume, a ni šumske kulture, koje su

također jedan važan elemenat za stabilizaciju

tla, a pored toga daju znatnu količinu

drva. Stabla izvan šume kao i šumske

kulture mogu se grupirati u četiri

skupine:

a) ostaci nekadašnjih šuma, koje su pretvorene

u drugu vrstu kulture ili u pašnjake;

tako je na primjer u Turskoj Quercus

Aegilops rasut na površini od 110.000 hektara

kultiviranog terena; 2 miliona rogača

na 20.000 kultiviranog terena u Cipru; crnika

u Španiji, a kesten u Portugalu, rasuti

su među poljoprivrednim kulturama

i pašnjacima;

b) zaštitni pojasevi, vjetrobrani plaštevi,

gdje topola igra važnu ulogu;

c) voćnjaci, često udruženi s drugom vrstom

kulture;

d) seljačke šumice, na poljoprivrednom

tlu, namijenjene proizvodnji tehničkog i

ogrjevnog drva.

Tenđence u iskorišćivanju tla

Pošto je ispitano generalno stanje s obzirom

na iskorišćivanje tla, pokušalo se,

da se ocijene tenđence u poljoprivredi,

stočarstvu i šumarstvu.

Poljoprivreda

Zajednička karakteristika poljoprivrede

u svim mediteranskim zemljama leži u nepravilnosti

i nejednolikosti žetvi; pomanjkanje

prikladnih spremišta za poljopri-

Zemlja

Italija

Jugoslavija

Grčka

Turska

Irak

Sirija

Jordan

Izrael

Libanon

Cipar

Egipat

Libija

Tunis

Ukupno:

Španjolska

Portugal

Francuska

Alžir

Maroko

o

a

a

3

M

13,470

22,800

3,900

6.195

106

750

50

9

50

36

15

64

27

47,472

1,945

4,800

780

925

S J E Ć A

•-. o

O w

> u

«|

O.S

4,000

6,900

200

870

6

250

3

5

10

18

10

4

9

12,285

1,835

2,300

130

160

60

o

9,470

15.900

3,700

5,325

100

500

47

4

40

18

5

60

18

35,187

110

2,500

650

765

u 1,000 m 3

. CO

> >

OJ !i

C0

M

30

30

5

14

6

33

6

56'

20

50

67

6

33

26

94

48

17

17

H

12,760

15,000

3,750

3,070




15


85

— •

—.

66

35,700

2,500

5,340


1,070

ft

14,810

14,715

3,750

3,290




37


100


—.

66

37,750

2,600

5,370


1,350

Tabela 1

SA«

tD vi O

103

138

95

183




55


39



37

121

71

82


79

Sveukupno:

55,922 16,710 39,212 30 45,400 47,850 112

Sjeće su iskazane u m 3 bez kore; etat i prirast sadrže koru; računa se općenito, da na

koru otpada oko 10"/» od ukupne kubature.

304


vredne artikle, kao i loša organizacija tržišta

još pogoršavaju stanje. U većini mediteranskih

zemalja poljoprivedna produkcija

je veća od predratne, ali to povećanje

ipak nije dovoljno, da stanovništvu

(koje je uvijek u porastu) osigura potrošnju.

Tri su osnovna faktora progresa u poljoprivredi:

povećanje kultivirane površine,

izbor racionalnije kulture bilo s obzirom

na iskorišćivanje tla, bilo s obzirom

na radnu snagu i rentabilnost i konačno

poboljšanje metoda rada — naročito mehanizacijom

i navodnjavanjem.

Što se tiče povećanja kultivirane površine,

Turska, Grčka i Sirija učinile su velike

napore, dok je u Alžiru, Tunisu, Jugoslaviji

i Maroku učinjeno neznatno povećanje.

U pogledu izbora racionalnijih kultura

Jugoslavija, Grčka i Izrael pokazuju jaku

tendencu, da pređu na industrijske kulture,

kao što su duhan, pamuk i slično, koje

daju vredniji prihod od cerealija, a pored

toga uposljuju višak radne snage. U tim

zefciljama zapaženo je povećanje proizvodnje

krmnog bilja.

Na području mehanizacije istaknuta je

Turska, koja je u vremenu od 1950—1955

uvezla preko 20.000 traktora, ali od kojih

su mnogi ostali neiskorišteni zbog pomanjkanja

stručnog osoblja. U Grčkoj i Jugoslaviji

primjena mehanizacije dosta je

ograničena zbog raštrkanosti i rascjepanosti

posjeda u Mediteranu.

U pogledu melioracija poljoprivredni

planovi gotovo svih mediteranskih zemalja

daju prioritet navodnjavanju.

Stočarstvo

U većini mediteranskih zemalja primjećeno

je povećanje broja stoke, a naročito

u aridnim zemljama. Ali čini se, da se u

mnogim zemljama to povećanje ne odnosi

na kvalitet. Izuzevši Jugoslaviju i Egipat,

povećanje broja stoke se odnosi ponajviše

na ovce i koze. Što se tiče goveda, čini se,

da je — usprkos mehanizacije — dobar dio

upotrebijen za vuču.

U pogledu paše, računa se, da u Mediteranu

na jedno grlo otpada prosječno

manje od 2 hektara. Ta brojka pokazuje,

da broj stoke nije u povoljnoj proporciji

sa mogućnostima pašnjačkih površina. Još

uvijek postoji pomanjkanje integracije između

stočarstva i poljoprivredne proizvodnje.

Šumarstvo

Proizvodnja drvne mase u mediteranskoj

šumi dana je u tabeli 1. Iz te se tabele

vidi, da je sječa veća od etata. Osim

toga, iz nje je vidljivo veliko učešće (60

do 80°/o) ogrjeva. Proizvodnji glavnog prihoda

trebalo bi još dodati specijalne prihode

i pašu. Specijalni prihodi, kao na pr.

pluto, smola i t. d., predstavljaju oko 150

miliona dolara godišnje. Paša je važno

vrelo prihoda, jer se pase gotovo u svim

šumama.

Proizvodnja građevnog i industrijskog

drva nije dovoljna. Samo u istočnom bazenu

Mediterana godišnje se uvozi drva za

170 miliona dolara. Godišnja potrošnja na

građevnom i industrijskom drvu u istočnom

bazenu Mediterana iznosi jedva 0,07

po stanovniku, dok je svjetski prosjek

0,42 m 3 , a za Jugoslaviju on iznosi 0,20 m 3 .

Potražnja drva u gradnji stanova, za ambalažu,

za proizvodnju celuloze i papira

jasni su znak, da će se potrošnja drva u

istočnom Mediteranu povećati.

Prethodne ocjene pokazuju, da bi sadašnja

potrošnja od 10,000.000 m s mogla u

istočnom Mediteranu doseći u slijedećim

m 3

dekadama iznos od 35,000.000 m 3 oblovine.

Postavlja se pitanje da li će se te buduće

potrebe moći podmiriti povećanom regionalnom

proizvodnjom ili povećanim importom.

Godišnja produkcija ogrjeva u šumama

istočnog Mediterana iznosi sada • oko

23,000.000 m 3 , što predstavlja kalorički

ekvivalenat od 5,000.000 tona ugljena. Ako

se pretpostavi, da su potrebe na ogrjevnom

drvu 1 kg na dan po osobi, onda dolazimo

do cifre od 67,000.000 m 3 , koja je cifra

daleko veća od mogućnosti sadašnje

proizvodnje.

Što se tiče specijalnih prihoda šume,

kao što su pluto i smola, njihova je proda

u regresiji, ali je teško utvrditi da li je tosamo

privremenog ili trajnog karaktera.

Pretjerane sječe ne samo da ugrožavaju

buduće snabdijevanje sirovinama, nego

stavraju veću mogućnost za eroziju, koja

i stočnu proiz­

ugrožava poljoprivrednu

vodnju.

Položaj šume u generalnom iskorišćivanju

tla sada i u perspektivi

Razmotrivši tri funkcije šume (ekonomsku,

socijalnu i fizičku), potkomisija za

koordinaciju šumarskih mediteranskih pitanja

došla je do zaključka, da je u Mediteranu

fizička (zaštitna) funkcija prvorazredna.

Spomenuta potkomisija naglasila je važnost

utvrđivanja i procjenjivanja indirektnih

koristi šume. Zaključeno je, da se

— unatoč poteškoća — istraže metode pomoću

kojih bi se kvalitativno izrazila fizička

i socijt^na funkcija šuma u Mediteranu.

305


ad 2.)) Poslije izvještaja pojedinih delegata,

spomenuta potkomisija je došla do

ovog zaključka:

Potreba promjene u gospodarenju i

uređivanju mediteranskih šuma

Uslijed ekoloških i biotskih faktora mediteranske

su šume sastavljene od rijetkih

sastojina vrlo slabog prirasta. Drvo iz tih

šuma je u većini slučajeva tvrdo, teško

zasukano i nepodesno za mehaničku preradu

te se prema tome uglavnom upotrebljava

kao ogrjev. S druge strane klimatski

faktori favoriziraju proizvodnju specijalnih

prihoda, kao što su smola, pluto

i dr. No svjetskog tržište danas traži sirovinu

za celulozu i za pilansku i ostalu

preradu, a proda proizvoda iz mediteranskih

šuma svakim danom je sve slabija

(ogrjev, smola, pluto i t .d.). To je jedan

od najtežih aspekata mediteranske sylviculture.

Istina je, doduše, da će nova tehnika

omogućiti preradu tankih dimenzija

drva iz mediteranskih šuma, ali je istina

i to, da je prirast tih šuma vrlo malen.

Pritom se čovjek pita da li bi se promjenom

šumsko-uzgojnih i uređajnih metoda

mogla popraviti sadašnja teška situacija

mediteranskog šumarstva naročito s obzirom

na proizvodnju industrijskog drva. U

područjima submediteranske klime takva

je promjena laka i moguća, a sastoji se u

konverziji niskih šuma u srednje i visoke,

u očetinjavanju i t .d.

U Mediteranu je drugačije. S obzirom na

teške ekološke faktore, Mediteranac je

odavno transformirao iskonsku šumu u

park-šumu ili u plantažu stabala, koja su

mu proizvodila smolu, pluto, plodove i si.

Takve se šume vrlo mnogo razlikuju od

onih u humidnijim ili subhumidnijim klimatima,

gdje se rodilo klasično šumarstvo.

U Mediteranu šumske sastojine zahtijevaju

mnogo radne snage, koja je angažirana

najprije na sadnji, onda na njezi

i održavanju kultura, zatim na radovima

oko njege tla, te konačno oko smolarenja,

proizvodnje pluta, sabiranja plodova, okopavanja

tla i t. d. Tako je nastala intenzivna

sylvicultura, koja je dosta slična poljoprivrednim

metodama. Imajući to pred

očima Potkomisija za koordinaciju mediteranskih

šumarskih pitanja proučila je:

1. u kojoj mjeri klasične metode mogu

zadovoljiti;

2. koje su glavne smjernice moderne

sylviculture u Mediteranu;

3. kako primijeniti nove metode na

šumske sastojine u Mediteranu da se dobiju

vrijedni prihodi.

Tendence u sylviculturi

a) Klasična sylvicultura

Osnovne karakteristike klasične sylviculture

su: čiste jednodobne sastojine, čiste

sječe, slabe prorede; davanje prednosti

ekonomskim pitanjima pred biološkim; zanemarivanje

prirodnih tipova šuma; i t. d.,

i t. d. U toj sylviculturi sastojina je najniža

jedinica (baza) uzgajanja šuma, a stabla

su smatrana samo kao jedinice, koje

čine sastojinu. čovjek bi čak mogao reći:

»les mathematiques sont la ligne principale

de pensee de ce concept — l'ordre

doit regner dans la foret — et que la dendrometrie

est la science appliquee servant

de base ä la sylviculture«. Takva koncepcija

može se smatrati kao klasična, jer ona

datira iz početka 19. stoljeća, kad su

Hartig i Cotta udarili temelj sestarskih

metoda, koje su se uz manje ili veće modifikacije

održale do danas. No već početkom

20. stoljeća uvidjele su se loše strane

tih metoda: osiromašenje tla, gubitak na

proizvodnji, teškoća regeneracije, napadaj

insekata i t. d. To je bio razlog, da se sylvicultura

orjentirala prema biologiji i jedna

nova tendenca je nastala na tom području.

b) Moderna sylvicultura

Ništa ne može bolje simbolizirati tu tendencu

nego deviza: »Retour ä la nature«.

Razvoj fitocenologije i pedologije početkom

20. stoljeća pomogao je tome. Biološke

znanosti preuzimlju mjesto u šumarstvu,

koje je do tada zauzimala matematika.

Ekološke, fitocenološke i pedološke

studije postaju baza sylviculture. Šuma

nije više tretirana samo kao skup stabala,

ona se smatra kompleksom bioloških asocijacija.

Stablo postaje odlučni faktor sylviculture.

Moderna sylvicultura je karakteristična

po tome, što se respektira prirodna

šuma, odustaje se od krutih šablona

i teoretskih shema; gospodarenje postaje

intenzivnije, ophodnje su kraće, šumsko

uzgojne operacije su intenzivne i česte.

U modernoj sylviculturi uzgajivač fazonira

svoje sastojine, pridavajući važnost

svakom pojedinom stablu. Ta nova tendenca

se brzo raširila Evropom. Najprije

je prihvaćena u Francuskoj, gdje su šumari

bili na to pripremljeni poznatom frazom

Parađ-a: »Imiter la nature, hater son

oeuvre, telle est la maxime fondamentale

de la sylviculture«. U Njemačkoj je te ideje

proširio Meyer, a kontrolisti u Švicarskoj

i Francuskoj obogatili su moderno

uzgajanje i uređivanje šuma kontrolnom

motodom i prebornom sječom. Taj razvoj

306


se može pripisati progresu bioloških nauka,

koja će omogućiti daljnji razvoj modernoj

sylviculture čiji razvoj može biti

od odlučne važnosti za budućnost šuma u

Mediteranu.

c) Nova sylvicultura

Najnovija sylviccultura je u najvećoj

mjeri rezultat povećanih potreba na šumskim

prihodima i rezultat progresa na području

selekcije i genetike. Na siromašnim

tlima, prirodna evolucija, doista, dovodi

do sastojina kojih je prihod vrlo malen.

Uostalom, prvobitne šume u Mediteranu

nestaju gotovo svuda uslijed biotskih faktora.

U većini slučajeva, povrat k prirodnom

»climaxu« nije više poželjan.

Progresi na polju selekcije i hibridiza-

•cije dozvoljavaju, da se pomišlja o boljoj

upotrebi tla. Iskorišćivanje klenova i selekcioniranih

hibrida u modernim topolovim

kulturama sa intenzivnim njegovim

sastojinama omogućile su postići veći prihod

od onoga u klasičnoj šumi. Slično je

postignuto i pomoću selekcioniranih vrba.

Jasno je, da su ti klonovi i hibridi vrlo

skupi i mogu biti iskorišćeni u potpunosti

sa maksimalnim profitom samo na vrlo

dobro pripremljenom tlu s intenzivnom

njegom. Nova sylvicultura ide za tim, da

pripremi okolinu (stanište) stabla. U tom

razvoju sylviculture mogu se slijediti ove

etape: zanemarivanje okoline, podešavanje

prema okolini, pripremanje (adaptiranje)

okoline. Moderna sylvicultura ne sastoji

se više samo u jednomstavnom »retour

ä la nature«, nego ide za tim, da uz

pomoć intenzivnih agrotehničkih mjera

promijeni okolinu i postigne što veći prirast.

Novi i intenzivni tip moderne sylviculture

osniva se na ecotypu, clonu i hybridu;

nova sastojina sastavljena je od individua

istog stabla, a karakterizirana je

konstantnom intervencijom čovjeka. Prema

tome su karakteristike nove sylviculture:

jednodobne, umjetno podignute sastojine;

intenzivna njega stabala; obrada

i njega tla; upotreba gnojiva, navodnjavanje

i t. d. i t. d.

Za ilustraciju te nove tendence Potkomisija

je spomenula aktivnost nekih tvornica

papira, kao na pr. »Spruce Falls

Company« u Kapuskasing-u, Ontario. Godišnja

produkcija tog društva iznosi

300.000 tona papira za »New York Times«.

Da bi pokrilo svoje potrebe na drvu to je

društvo poduzelo velika pošumljavanja.

Još je frapantniji primjer u Japanu.

Premda prirodne šume zauzimaju ondje

61,8% površina, novi petogodišnji šumarski

plan te zemlje ima za cilj povećavanje

šumske produkcije umjetnim pošumljavanjem,

intenzivnijim uređivanjem šuma i

šumarskom selekcijom.

Najnovija su istraživanja pokazala, da

u šumskoj proizvodnji prirodnih šuma

postoji jedna granica — jedan plafon —

iznad kojeg se šumsko-uzgojnim mjerama

ne da ići. Prema tome je jasno, da čovjek

mora unijeti jednu količinu energije

u kompleks klima — tlo, ako želi iz n j e-

ga izvući veće prihode. Uostalom

poljoprivreda ne čini drugo, kad polučuje

velike prihode.

Nova sylvicultura mogla bi se nazvati

arboricultura. To ipak ne znači, da bi nova

šumarska tehnika trebala da bude

identična poljoprivrednoj tehnici, nego to

znači, da bi šumarstvo trebalo unaprijediti

uvođenjem nove tehnike rada, koja se

osniva na poznavanju kulture stabala kako

bi se postigli veći prihodi. U mnogim

zemljama šumarstvo počiva na iskorišćivanju

postojećih šuma, koje su više ili

manje prirodne, kao što poljoprivreda —

u nekim zaostalim područjima — koristi

postojeću, više ili manje prirodnu vegetaciju.

Međutim, ako želimo, da drvo zauzima

trajno jedno važno mjesto na tržištu,

onda bi trebalo povećati proizvodnju intenzivnim

agrotehničkim i genetskim mjerama.

Specijalna sylvicultura u Mediteranu

U šumama Mediterana čovjek koristi iz

šume plodove, sjeme, koru, granje, listinac

i si. A to su dijelovi stabla, koji sadrže

najviše mineralnih sastojaka. Upravo

proizvodnja smole, kore, plodova i drugih

specijalnih prihoda mediteranske šume

uzrokuju jako iscrpljenje tla, što daje

sylviculturi Mediterana specijalnu karakteristiku.

Povećanje proizvodnje u mediteranskim

šumama zavisi prema tome u

prvom redu od poboljšanja agrotehničkih

mjera. Genetika i selekcija, s jedne strane,

i intenzivna obrada i priprema tla, s

druge strane, pružaju mogućnost za povećanje

proizvodnje. Već započeti radovi na

polju arboriculture u Italiji — naročito

što se tiče kestenika — daju putokaz novoj

mediteranskoj sylviculturi.

ad 3.) Po pitanju smolarenja Potkomisija

za koordinaciju mediteranskih šumarskih

pitanja nije donijela definitivni zaključak,

jer su delegati pojedinih zemalja

i predstavnici FAO imali različita mišljenja.

Predstavnici FAO smatraju smolarenje

štetnim, pozivajući se na iskustva u

Landima, gdje danas država mora podržavati

svojim subvencijama smolaranje u

privatnim šumama. Delegati Jugoslavije i

Portugala nisu se potpuno složili sa sta-

307


vom FAO u tom pogledu, jer socijalne

prilike u Landima ne moraju biti mjerodavne

za ostale zemlje. Delegat Jugoslavije

je istaknuo, da se ništa ne protivi

»smolarenju na mrtvo« na stablima, koja

su određena za sječu, za razliku od smolarenja

na živo, gdje bi trebalo oprezno

postupati zbog toga, što se smolarenjem

smanjuje otpornost borova protiv zime.

Pored toga, »cara« (bjelenica) kod Pinus

halepensisa ne zacjeljuje i prema tome

smanjuje' tehničku sposobnost drva. Osim

toga, smolarenjem se znatno smanjuje prirast

drva. Različita mišljenja po pitanju

smolarenja bila su razlogom, da će FAO

taj predmet ponovno staviti na dnevni red

i posvetiti mu punu pažnju. Svakako je

interesantno spomenuti mišljenje direktora

šumarskog odjela FAO Leloupa, koji je

vrlo oštro kritizirao smolarenje u Jugoslaviji

i nepovoljno se o tome izrazio pozivajući

se na to, da je svojedobno predlagao

našoj zemlj,i da ne uvodi smolarenje.

On je također ukazivao na teške posljedice,

koje će imati FNRJ u budućnosti

zbog smolarenja.

ađ 4.) Predsjednik radne grupe za izradu

ekološke karte M. H. Gaussen podnio je

izvještaj o radu. Radna grupa se sastala

14., 15. i 16. aprila ove godine. U toj radnoj

grupi bile su zastupane ove zemlje:

Španija, Francuska, Iran, Izrael, Italija i

Portugal. U svojim zaključcima ta je radna

grupa predložila Potkomisiji izradu

ekoloških karata u mjerilu 1 : 200.000, na

temelju ekoloških faktora.

ad 5.)) Predsjednik radne grupe za eucalyptus

M. Metro podnio je izvještaj o

radu te grupe, koja^ je održala nekoliko

sastanaka dne 14., 15. i 16'. aprila ove godine.

Ondje su bile zastupane ove zemlje:

Španija, Francuska, Iran, Italija, Portugal

i Tunis. Predsjednik ove radne grupe pocrtao

je Potkomisiji važnost osnivanja nacionalnih

ekipa, koje bi se bavile proučavanjem

eucalyptusa, u zemljama, gdje to

još nije učinjeno. Potkomisija je s velikim

interesom saslušala izvještaj te radne grupe,

a naročito pokuse u Maroku, gdje su

eucalvptusove kulture (Eucalyptus gomphocephala)

dobro navodnjavane, na dobrom

i humoznom tlu, dale u toku pete

godine godišnji prirast od 32 m 3 /ha, a sa

zalijevanjem još i više 47 m 3 /ha. Radna

grupa će i dalje nastaviti istraživanje o

aklimatizaciji eucalyptusa, specijalno što

se tiče Eucalyptusa camaldulensis-a i E.

cladocalyx-a na vapnenim tlima, što će

biti od velikog interesa za našu zemlju

(Dalmacija, Crnogorsko Primorje i t. d.).

ad 6.) Radna grupa za hrast plutnjak sastala

se 14. i 16. aprila ove godine. Bile sus

zastupane ove zemlje: Španija, Francuska,

Portugal i Tunis. O radu te grupe izvijestio

je njezine predsjednik Vieira Natividade.

Potkomisija je uzela do znanja radove,

koji su učinjeni na polju zaštite

protiv Lymantria dispar, Malacosoma neustria

i Tortrix viriđana, štetnika na hrastu

plutnjaku. S interesom su zapažena

istraživanja Portugala u pogledu vegetativnog

razmnažanja hrasta plutajaka.

ađ 7.) Radna grupa o tehnici pošumljavanja

sastala se 18. aprila ove godine sa

predstavnicima ovih zemalja: Španija,

Francuska, Iran, Izrael, Italija, Portugal

i Tunis. Predsjednik te radne grupe Monjauze

podnio je potkomisiji izvještaj iz

kojeg se vidi, da su u većini mediteranskih

zemalja napuštene klasične metode

sadnje biljaka u jamice. Moderne metode

— sadnja na gradone, terase i si. uz pomoć

mehanizacije (traktori »rooters«) našle

su naročitu primjenu u Alžiru, Maroku

i Španiji. Agrotehničke mjere, priprema

i obrada tla, upotreba polietilenskih.

vrećica pri sadnji i slična moderna sredstva

preporučena su u tehnici pošumljavanja

aridnih područja. Za našu zemlju to.

ima naročiti značaj, jer se moderna tehnika

pošumljavanja vrlo slabo primjenjuje

kod nas.

ađ 8.) Po pitanju Mediteransokg projekta

podnio je referat zamjenik direktora

Leloup-a Glesinger. On je istaknuo važnost

tog projekta za unapređenje Mediterana

i naglasio, da se FAO nalazi u drugoj

fazi rada, to će reći u fazi izrade definitivnog

Mediteranskog projekta. Zatoje

potrebno, da se provizorni projekt, koji

je bio predložen na IX. Konferenciji

FAO u Rimu, dopuni i izmijeni regionalnim

studijama u pojedinim zemljama. Uš

tom smjeru je FAO rasporedio mediteranske

zemlje u 4 grupe. Prvu grupu čine

Grčka, Sirija i Irak za koje je zemlje već

takav projekt uglavnom završen. Drugu

grupu sačinjavaju Maroko, Tunis, Turska

i Liban, za koje će zemlje FAO sa svojim

ekspertima i tamošnjim stručnjacima izraditi

potrebne planove. U treću grupu svrstane

su Španija, Portugal, Jugoslavija i

Izrael, koje će zemlje same sa svojim

stručnjacima (jer ih ima dovoljno kvalitetnih!)

sastaviti potrebne planove za mediteranski

projekt. U četvrtu su grupu

svrstane ostale zemlje kao Francuska i

Italija, koje su obzirom na šumarski i ekonomski

razvoj otišle dalje od ostalih mediteranskih

zemalja. Izrada generalnog^

308


mediteranskog projekta povjerena je sa

strane generalnog direktora FAO Glesingeru

i dr. Balog-u, profesoru ekonomike

u Oxfordu.

U diskusiji po pitanju mediteranskog

projekta sudjelovali su gotovo svi delegati.

Iz diskusije, koja je bila vrlo živa, čak

i oštra, moglo se zaključiti, da svi delegati

nisu jednako zainteresirani za izradu takvog

projekta.

Potkomisija je primila s odobravanjem

prijedloge pojedinih delegata (Engleske,

Jugoslavije, Italije), da bi trebalo osnivati

pilot-zone na kojima bi se demonstrirale

moderne metode u šumarstvu i u poljoprivredi.

U stvari, cijelo šesto zasjedanje Potkomisije

za koordinaciju mediteranskih šumarskih

pitanja bilo je organizirano u

okviru Privremenog mediteranskog projekta,

kako bi se na temelju nacionalnih

izvještaja dobio sigurniji uvid o položaju

i značenju šume u Mediteranu. To je razolg,

da je točki 1, 2 i 3 dnevnog reda posvećena

velika pažnja, jer te točke čine

osnovne linije u Mediteranskom projektu.

ađ 9.) Za novog predsjednika Potkomisije

izabran je MARTINEZ-HERMOSILIA

(Spanija), za prvog potpredsjednika VIE­

IRA NATIVIDADE (Portugal), za drugog

potpredsjednika MAHMOUD BADRA

Tunis).

D- Klepac

DOMAĆA STRUČNA LITERATURA

EKSPOZICIJA KAO FAKTOR PRI

POŠUMLJAVANJU GOLETI

U N. R. SRBIJI

Doktorsku dizertaciju sa naslovnom temom

odbranio je nedavno Ing. Ivan Soljanik,

naučni saradnik Instituta za naučna

istraživanja u šumarstvu N. R. Srbije.

Verujući da će materijal koji je pisac

obradio i rezultati do kojih je došao interesovati

čitaoce Šumarskog Lista, daćemo

detaljniji prikaz ovog rada.

Pored uvoda i predgovora rad sadrži četiri

dela:

I deo — Uticaj ekspozicije na raspored

autohtonih šumskih fitocenoza u različitim

klimatskim područjima NR Srbije,

II deo — Prikaz uspeha veštačkog pošumljavanja

na antipodnim ekspozicijama

u različitim klimatskim područjima NR

Srbije,

III deo — Vlastiti ogledi u različitim

klimatskim područjima NR Srbije i

IV deo — Zaključci. — Na kraju je navedeno

i 100 podataka citirane literature.

U uvodu autor ukazuje na važnost pošumljavanja

goleti u FNRJ a posebno u

NR Srbiji, koje je tesno povezano sa opštom

izgradnjom narodne privrede naše

zemlje. Nestankom šume na ogromnim

površinama koje su danas pod goletima,

u NR Srbiji nastalo je nepovoljno stanje

biocenoze, zbog čega su i došli do izražaja:

razorno dejstvo atmosferske vode (erozija),

negativan uticaj vetrova, insolacije,

smanjenje plodnosti zemljišta, pojave kalamiteta

štetnih insekata, degradacija estetike

naših prirodnih lepota i t. d.

Pošumljavanju goleti u FNRJ tek posle

II svetskog rata posvećena je veća pažnja.

No, i pored najbolje volje i kvalitetnog

materijala, kvalitet radova, i pre i posle

rata, prema najobjektivnijim ocenama nije

zadovoljavajući. Na osnovu ličnih iskustava

i službenih podataka, autor iznosi

da je bilo objekata, gde je procenat primanja

sadnica iznosio i 90°/o, ali ima i tavih

objekata gde primanje iznosi svega

10°/o ili je čak bez uspeha. Po mišljenju

autora uzrok malog uspeha radova na pošumljavanju

u NR Srbiji je uglavnom u

nepravilnom tumačenju i korišćenju nekih

ekoloških faktora na goletima, od kojih

zavisi primanje i porast posađenih

sadnica. Jednim od važnih faktora autor

smatra ekspoziciju terena koji treba pošumiti,

jer od ekspozicije zavisi izbor najpogodnijih

vrsta šumskog drveća i odgovarajuće

tehnike rada.

U I delu prikazan je uticaj antipodnih

ekspozicija na autohtoni raspored šumskih

fitocenoza u okolini Beograda, na Majdanpečkoj

Domeni, na Zlatiboru, u Rugovskoj

klisuri, u Grdeličkoj klisuri, u slivu Trgoviškog

Timoka i na Maljenu. Južne-tople

ekspozicije zauzete su kserotermnim dok

su severne-hladne ekspozicije pokrivene

mezofilnim biljnim asocijacijama. Južne

ekspozicije su u većini slučajeva degradirane

zbog čega na njima prirodno obnavljanje

biljnog pokrivača napreduje mnogo

teže nego na severnim. Za ovo su navedeni

primeri sa terena.

U II delu rada prikazan je uticaj antipodnih

ekspozicija na uspeh veštačkog pošumljavanja

u operativnoj službi i to: na

Zlatiboru, u Rugovskoj i Grdeličkoj klisuri,

u slivu Trgovičkog i Belog Timoka.

Autor konstatuje, da je u svim ispitanim

309


područjima uspeh pošumljavanja na severnim

ekspozicijama bio uvek zadovoljavajući,

dok je na južnim ekspozicijama

istih objekata uspeh primanja uvek bio

minimalan.

Pored prikazivanja klasičnog načina pošumljavanja

u operativnoj službi, za neka

područja (Zlatibor, Grdelička klisura i

sliv Belog Timoka), prikazan je uporedo i

način pošumljavanja uz intenzivnu obradu

zemljišta i gustu sadnju. Takva pošumljavanja,

izvedena po sugestijama autora,

pokazula su, da se uvođenjem intenzivne

obrade zemljišta i guste sadnje

uspeh na južnim ekspozicijama približava

uspehu na severnim ekspozicijama istih

objekata. Kod primene klasičnog načina

pošumljavanja goleti sadnjom u jame na

svim ispitanim područjima uspeh posađenih

sadnica na toplim ekspozicijama manji

je za 200 do 300'°/o od uspeha primanja

na hladnim ekspozicijama.

U III delu prikazani su autorovi vlastiti

ogledi na veštačkom pošumljavanju, izvedeni:

1. u okolini Beograda u vremenu od

1948—1955 god. 2. u Grdeličkoj klisuri u

istom razdoblju, 3. u Metohiji, kod Peći,

u vremenu od 1952—1956 god. i 4. na Zlatiboru,

u vremenu od 1953—1956 god.

Kod svih oglednih radova autor zastupa

osnovnu ideju: da se pronađu, ispitaju i

odaberu najpogodnije vrste šumskog drveća

i odgovarajuća tehnika rada pri pošumljavanju

goleti na antipodnim ekspozicijama

u različitim klimatskim područjima i

da veštačko pošumljavanje goleti bude

postavljeno na naučnu i praktičnu osnovu.

Za svako ogledno polje autor je:

1. ispitao je i prikazao uslove sredine

pod kojima su ogledi izvođeni i to

a) ekološke klimatske činioce, od kojih

je najviše pažnje posvetio padavinama i

temperaturnim odnosima. Kod ispitivanja

jačine insolacije na antipodnim ekspozicijama,

autor je pokazao da se zemljište

na južnim ekspozicijama u letnjim mesecima,

na dubini od 20 sm t. j. u oblasti žilišta

zagreje do 10° C pa i više nego na

severnoj ekspoziciji. Na površini zemljišta

ova razlika dostiže i 15° C. Skoro je redovna

pojava da se na goletima, na južnim

ekspozicijama, zemljište zagreje i do 60° C,

a to su temperature na kojima se gasi život

zelenih biljaka. Na severnim ekspozicijama

međutim zemljište se retko zagreva

preko 40° C. Autor smatra da neuspeh

pošumljavanja goleti na južnim stranama

treba prvenstveno pripisati dejstvu prevelike

insolacije.

b) Od edafskih činioca prikazani su

uglavnom geološka podloga i hemijske i

fizičke osobine zemljišta za sva ogledna

polja, prva po literaturi a ostale i na osnovu

autorovih konkretnih analiza. Pedološke

analize pokazale su da u osobinama

zemljišta na antipodnim ekspozicijama

nema bitnih razlika, koje bi se a priori

mogle smatrati uzrokom nejednakog primanja

sadnica.

c) Stanje biljnog pokrivača a po njemu

i tip staništa u momentu osnivanja oglednih

polja autor daje na osnovu inventarizacije

edifikatorskih i subedifikatorskih

biljaka, po antipodnim ekspozicijama.

Uporedo sa tim on prikazuje i neke antropogene

faktore, kao što su prekomerne seče

i krčenja šuma sa prekomernim pašarenjem,

koji su pospesivali pretvaranje

šuma u apsolutne goleti sa degradiranim

šumskim zemljištem.

d) Orografija i reljef oglednih polja prikazani

su u cilju da se istakne razlika u

eksponiranosti i jačini nagiba antipodnih

ekspozicija, kako bi se prilikom pošumljavanja

dobila što jasnija slika prilikom

analize dobivenih rezultata. — Kod ispitivanja

reljefa, naročito na oglednom polju

»Dragušica« kod Ripnja autor ukazuje da.

su shodno Lambertovom zakonu, za uspeh

ili neuspeh pošumljavanja na antipodnim

ekspozicijama od presudnog značaja ne

samo makroreljef već i mikroreljef.

U ovom delu prikazana je i tehnika izvođenja

ogleda: obrada zemljišta, proizvodnja

sadnog materijala, sadnja, nega

kultura i t. d. i navedene vrste šumskog

drveća sa kojima je rađeno. Pored opšteg.

razmatranja o uzrocima uspeha i neuspeha

prsimanja pojedinih vrsta na pojedinim

oglednim poljima istaknuta je i či-

'njenica da kriza kod posađenih biljaka

traje 2—3 godine i da intenzivna obrada

zemljišta i umereno gusta sadnja biljaka

kod pošumljavanja goleti povećavaju porast

sadnica u visinu za 2 puta pa i više.

Na oglednom polju »Dragušica« postavljeni

su i pionirski šumski pojasevi, u

borbi protiv suše na južnim ekspozicijama.

Ti pojasevi sastoje se od pionirskih

vrsta (bagrem, američki jasen, negundo,

breza i dr.) i postavljeni su u pravcu istokzapad.

Pošto, 3—5 godina posle sadnje,

pojasevi dostignu visinu oko 2 m među

njima se sade i one vrste, čije sadnice inače

nisu uspevale na južnim ekspozicijama.

Ovako zaštićene one se održe sa 80—100*Vo..

U IV delu dati su zaključci u 11 tačaka.

Pošumljavanje hladnih ekspozicija goleti

sadnjom u jame ne prestavlja naročitu teškoću,

dok je na južnim ekspozicijama

uspeh slab ili nikakav. Ovaj neuspeh treba

pripisati prvenstveno reljefu, koji na.

310


južnim ekspozicijama prouzrokuje takvu

insolaciju da mnoge posađene biljke na

otvorenom prostoru nemaju uslova za opstanak,

jer na obešumljenim terenima nema

korelacije između bioloških osobina

šumskih vrsta i izmenjenih stanišnih prilika.

Međutim visoka agrotehnika i gusta

sadnja biljaka su radikalne mere u borbi

sa sušom, koje, uz pozidanje pionirskih

pojaseva, omogućavaju da uspeh primanja

Zivi insekticidi

Skoro čitavo stoljeće entomologija je nastojala

da suzbije štetne insekte sa njihovim

vlastitim infekcioznim bolestima.

Ovoga su ljeta, u Kaliforniji sa virusima

i bakterija uspješno suzbili gusjenice,

koje su napale lucernu.

Virus i bakterija su insekticidi, koje su

nedavno prihvatili američki farmeri. Njima

se prskaju biljke, kao sa drugim insekticidima,

pomoću prskalica i aviona.

Budući da je njihova upotreba relativno

jeftina, i nisu štetni za biljke i ostale životinje,

ovaj uspjeh obećava, da bi mikrobi

mogli postati djelotvorna dopuna

čovječjem arsenalu za zaštitu njegovog

zdravlja i usjeva od štetnih insekata.

Insekti su poput ljudskih bića podložni

iniekcijama mikroorganizama: bakterija,

gljiva, virusa, protozoa i t. d. Neke njihove

bolesti, naročito one, koje napadaju pčele

medarice i dudovog svilca, poznate su bile

jcš prije Aristotela. Istražujući gljivičnu

Dolest dudovog svilca AGOSTINO

BASSI je 1834. g. po prvi puta dokazao da

tu bolest mogu uzrokovati mikroorganizmi.

Proučavanje bolesti dudovog svilca

istraživao je LOUIS PASTEUR.

Od početka je istraživače infekcija insekata

pobuđivala, da se te bolesti upotrebe

za uništenje štetnih insekata. ILJA

MECNIKOV, koji je kasnije postao Pasteurov

nasljednik, jedan od prvih dobitnika

Nobelove nagrade, učinio je god.

1897. značajan eksperiment na tom području.

On je uspio da inficira hrušteve uvasadnica

i na toplim ekspozicijama bude

približno jednak uspehu na hladnim ekspozicijama.

Na kraju autor navodi da intenzivna

obrada zemljišta i gusta sadnja,

ma da se prigovara da su skuplji od klasičnog

načina pošumljavanja u jame, imaju

svog ekonomskog opravdana i da su u

krajnjoj liniji jeftiniji jer otpadaju naknadna

popunjavanja kultura.

B. Marić

STRANA STRUČNA LITERATURA

JOŠ JEDAN USPJEH U BIOLOŠKOJ

BORBI PROTIV ŠTETNIKA

Časopis »Scientific American« donosi u

svom broju za august 1956. članak od

Edvarda A. Steinhausa: — Living Ensecticides.

— Zbog zanimljivosti i aktuelnosti

donosimo prikaz toga članka.

dajući u lonac zemlje, koji je sadržavao

te insekte patogene gljivice. Taj je uspjeh

nadahnuo I. M. KRASILŠČIKA na univerzi

u Odesi, da osnuje god. 1884. specijalan

laboratorij u svrhu proizvodnje spora takovih

infekcioznih gljivica u širokom opsegu.

Istraživači su konačno došli do obeshrabrujućeg

zaključka, da pošto tih patogenih

mikroorganizama ima obilno u prirodi, na

svaki je način od slabe koristi, da ih se

još više unosi u polja. Agrnomi su i šumari

bili često preradnosni kad su vidjeli,

kako su ugrožavajući napadaji štetnih insekata

zaustavljeni prirodnim gradacijama

bolesti, koje su zaista eliminirale štetne

insekte ne samo u izvjesnoj sezoni, već

često i godinama nakon toga. No usprkos

očitih uspjeha prirode, izgledalo je da nema

načina da se nad takvim bolestima insekata

postigne uspješna kontrola.

Međutim se god. 1930. zbog glasovitog

uspjeha u Americi protiv razornog japanskog

insekta (Popillia japonica), ponovno

pobudio interes za borbu insekata patogenim

mikroorganizmima. Jedna od bakterija,

Bacillus popilliae, pokazala se naročito

djelotvorna, pa je sada uz dodatnu

pomoć novih kemijskih insekticida, taj insekt

svladan u mnogim područjima gdje

je nekoć bio nezaustavljiv štetočina.

Ali uspjeh sa navedenim japanskim insektom

nije raspršio sumnje, koje su prouzročili

prijašnji neuspjesi. Ta bolest je,

kao nova infekcija, spopala jednu gustu i

neotpornu populaciju. Nadalje, ličinke tog

insekta napale su spore bacila ispod zemlje,

gdje uvijek ima vlage. Mnogi su još

mislili, da će mikrobski insekticidi djelovati

samo pod izuzetnim okolnostima gdje

su vlaga i druge prilike točno određene.

Nno mnogi su istraživači počeli da se

pitaju, da li je vlaga okoline zaista tako

potrebna kao što se općenito pretpostavlja.

To predmijevanje se razvilo u vezi sa pr-

311


votnim radovima s gljivicama. Oni su došli

do zaključka da tu treba razlikovati

gljivice i ostale patogene mikroorganizme,

kao što su bakterije i virusi. Gljivice su

ovisne o vlazi u okolici, jer one obično

ulaze u svoje domaćine kroz tjelesnu stijenku.

Bakterije i virusi obično nađu svoj

put u unutrašnjost tijela svojih đomadara

putem njihove hrane. Vlagu potrebnu za

njihov razvoj automatski određuje insekt,

odnosno njegova unutrašnjost. Nastala je

opravdana nada, da uvjeti za uspješan

mikrobski napad na insekte nisu tako kritični,

kao što se mislilo.

G. 1945. počelo se u tek organiziranom

Laboratoriju za patologiju insekata u Departmanu

za Biološku kontrolu Univerze

u Kaliforniji istraživati o mogućnosti mikrobskog

suzbijanja leptira, koji napadaju

lucernu. Taj je insekt, Coli as philo

dice eurytheme, jedan od najrazornijih

kalifornijskih štetočina. Kao prvi

agens bolesti izabran je jedan virus, koji

formira vrlo mnogo poliedarnih tijela u

tkivnim ćelijama zaraženog insekta. U početnoj

fazi tih istraživanja iskorišćavala

su se iskustva ranijih istraživača, koja su

oni imali o sličnim virusnim bolestima dudovog

svilca, gubara i duvne.

Utvrđeno je virusno porijeklo tih bolesti

i tako olakšana izolacija i identifikacija

gusjeničnog virusa. Slijedeća se faza

odnosila na praktičnu razradu metoda za

umjetnu primjenu virusa.

U prirodi napada ta bolest gusjenicu

leptira lucerne, kada je već prekasno. Dok

se tek izležene gusjenice u proljeće i u rano

ljeto hrane na nježnom novom lišću

lucernie biljke, na tom lišću još nema virusa.

Tek u kasno ljeto virus, koji vreba

u tlu i u pokrovu tla, posije se među biljke

pomoću vjetra i vode. Do tog vremena

gusjenice već poharaju usjev, pa kad ih

bolest i uništi, one uginu na već opustošenom

usjevu.

Stoga je prvi korak istraživača bio, da

ustanove, da li se virus može na biljke

postaviti umjetno, pomoću prskanja i -zaprašivanja.

Taj ie pokusni rad poduzeo C.

G. THOMPSON. On je pripremio virusne

suspenzije drobljenjem tijela gusjenica,

uginulih od virusa. Taj je materijal bio

rasprašen po biljkama. Rezultati su odmah

bili ohrabrujući. Gusjenice su bile

tako osjetljive na to prskanje, da je gutanje

već sićušne količine tog materijala

uzrokovalo, da one nakon tjedan dana

obole i uginu. Čak se moglo uništiti i populacije

slabe gustoće, jer za širenje bolesti

nisu bile potrebne bolesne gusjenice,

ono nije ovisilo o njima.

Pokus je tada pokazao, da se populacija

gusjenica može na vrijeme zaustaviti

tako, da se lišće u rano doba godine poprsak

sa virusom. Izgledalo je da nema

opasnosti da bi gusjenica lucerne postala

otporna prema virusu. Zaista, nema dokaza

da su se u Kaliforniji razvile otporne

osobine insekta, usprkos činjenice, da ih

je taj virus napadao više od 50 godina.

No što je sa vlagom i temperaturom? I

na to je pitanje THOMPSON odgovorio.

On je metnuo 20 gusjenica u male rešetkaste

kaveze, a ove u jednu posudu u kojoj

je relativna vlaga bila tako niska, da

je 5 od pokusnih gusjenica uginulo zbog

isušenja. Hrana gusjenica bila je zaprašena

sa sušenim virusnim materijalom. Sve

gusjenice, koje su preživjele suhu periodu

ipak su na kraju tjedna uginule od virusne

bolesti.

Sličnim pokusima THOMPSON je pokazao,

da je u granicama temperatura pri

kojima su insekti aktivni, osjetljivost nezavisna

o temperaturi. Sigurno je da su to

jednostavni pokusi, ali su oni važni da se

stišaju sumnje, koje nastale zbog ranijih

eksperimenata sa gljivičnim bofestima.

Da bi se postigli rezultati ekonomskog

značenja potrebno je, da se virus primijeni

dok su gusjenice još dovoljno mlade,

kako bi se omogućio 5 do 7 dnevni period

inkubacije bolesti. Ako se virus primijeni

nakon što gusjenice narastu insekti imaju

vremena da požderu usjev prije nego

ih virus ubije. Praktična upotreba virusa

također traži iskusno oko entomologa, koji

treba da odluči da li će se populacija gusjenica

na nekom polju lucerne toliko povećati

da bi se isplatili troškovi tretiranja.

Imajući u vidu to ograničeno korisno

djelovanje virusa, nastojalo se pronaći

druge agense bolesti. Došlo se do otkrića,

da je lucernina gusjenica osjetljiva i na

jedan bacil, koji stvara spore, B a c i 11 a s

thuringiensis.

Na 9 međusobno odijeljenih polja lucerne

postavljeno je devet pokusnih čestica

sa odgovarajućim kontrolnim česticama,

pa su na tim česticama primijenjene raznolične

koncenteracije spora ove bakterije.

U roku od 24 do 48 sati nakon prskanja,

gusjenice su pokazale tipične sinptome

većine bakterijskih infekcija: t?omost,

diareu, gubljenje boje i mlohavost.

U sedam od devet pokusnih čes:ica populacija

gusjenica svedena je ispod ekonomski

štetne razine.

Istraživači u Kanadi bavili su ie razvojem

i proizvodnjom mikroba u cilju zaštite

šuma. G. 1944. F. B a 1 d i F. T. B i r d

započeli su rad s jednim virusom, koji in-

312


ficira smrekovu osu listaricu. Kombinacijom

toga virusa sa nekim drugim parazitima

svladana je, ova osa barem u stanovitim

područjima. Ranije je Bird izvijestio

o uspješnom unošenju u Kanadu

jednog drugog virusa, specifičnog za evropsku

osu listaricu (Diprion, Lophyrus

hareyniae Htg.).

Ograničenom primjenom tog virusa, donesenog

iz Švedske, uništene su ose listarice

na zaraženom šumskom zemljištu u

velikom opsegu.

Uspjeh s virusima i bakterijama potaklo

je na istraživanja drugih činilaca. Imade

indikacija, da će se konačno postići dobre

rezultate s protozoima, a moguće čak i sa

parazitskim crvima. A ni gljive nisu nipošto

izvan granica mogućnosti. One su

mikroorganizmi, koji pružaju najviše nade

za mikrobsko suzbijanje onih insekata,

koji se hrane sišući biljne sokove. Treba

da otkrijemo vrste gljiva, kojima za prodiranje

u njihove insektske domaćine nije

potrebna velika vlaga. Tada bi bilo moguće,

da se pronađu načini kako bi se uz

primjenu umjerenih količina vlage vršile

infekcije pomoću gljiva.

Ostaje problem ekonomske proizvodnje

živih insekticida u velikim količinama.

Većinea bakterija i gljiva mogu se producirati

uporedo i lako na umjetnim kulturama.

No druga je stvar sa virusima i protozoama.

Neki se od njih mogu uzgajati na

zadovoljavajući način u izobilju na insektima

u insektariju, no neke, od potencialno

korisnih, nije još uspjelo uzgojiti uz

umjetne okolnosti.

Mikrobsko suzbijanje insekata bitno bi

uznapredovalo, kad bi se mogle razviti

prikladne i jeftine metode uzgoja mikroba

u kulturama.

«-Vimijenjena patologija insekata mora

se boriti sa mnoštvom drugih problema,

za koje su potrebna istraživanja, da bi se

povećala pouzdanost i gibivost radova u

polju. Jedna od briga jest poteškoća, kako

da se nađe pravo vrijeme za primjenu

svakog pojedinog insekticida. Druga je

briga dugi period inkubacije nekih bolesti.

U nekoliko slučajeva, u kojima su problemi

te vrsti bili riješeni, isticale su se

prednosti mikrobskog suzbijanja. Upoređeni

sa kemijskim insekticidima, mikroorganizmi

se relativno jeftino proizvode.

Oni ne ostavljaju opasne i toksične taloge.

Oni nisu štetni za biljke i više životinje,

uključivši čovjeka, a mnogi od njih zaista

su specifični za svoje domaćine, štedeći

korisne insekte. Nadalje, mikrobi se mogu

upotrebiti na razne načine direktnim prskanjem

ili zaprašivanjem u kombinaciji

sa kemijskim insekticidima, istodobno sa

drugim insektskim parazitima i predatorima.

Neki od njih imaju jedinstvenu

prednost, jer se mogu ustaliti u populacijama

insekta, te tako djelovati kao trajna

zaštita.

Patologija insekata još je uvijek mlada

znanost. Iz ovih nekoliko iskustava, koje

smo ovdje nabrojili, izgledalo bi, da nije

više opravdan skepticizam, prouzročen

vrlo razglašenim neuspjesima prvih pionira.

No, isto tako nitko ne može utvrditi,

da su patogeni mikroorganizmi lijek za

sve, ili da će oni nadomjestiti kemijske

insekticide. Nas zadovoljava, što skupine

učenjaka u dvanaestak raznih zemalja

ostvaruje tu zamršenu ideju, i daju novo

moćno oružje u čovjekovoj borbi protiv

insekata.

Prof. Z. Vajda

UTJECAJ INSEKTICIDA NA PONIK

I SADNICE

U borbi sa štetnicima šumskih kultura

mnogo nam rabi heksakloran i DDT. Efekat

njihovog otrovnog djelovanja dobro

je poznat. Međutim, utjecaj tih insekticida

na same biljke nije dovoljno proučen.

Fitotoksičko djelovanje heksaklorana i

nekih drugih preparata na drvenaste biljke

promatrali smo na pokusnoj stanici Moskovske

poljoprivredne akademije Timirjazeva

pri izučavanju borbe s ličinkama

hrušta i s drugim štetnicima koji se razvijaju

u tlu. Tako je bilo moguće pratiti

utjecaj organskih preparata na razvoj vegetativnih

organa i na sistem korijenja

ponika i sadnica, a također i na odigravanje

nekih biokemijskih i fizioloških procesa

u njima.

Utvrdili smo da je djelovanje preparata

različito. U nekim je slučajevima upliv

bio pozitivan, kad je izazvao slabe podražaje

koji su povisili vitalnost biljnog organizma,

a u drugim negativan, kad je kemijski

preparat djelovao tako da su biljke

zakržljale ili da su nenormalno razvile pojedine

organe.

Odstupanja nekih morfoloških karakteristika

kod biljaka tretiranih kemijskim

otrovima ukazivala su na veliku toksičnost

heksaklorana, jer se pod njegovim utjecajem

zbivaju znatne citološke promjene u

biljnom organizmu. Prodiranjem u biljku,

heksakloran izaziva poliploidiju i uvećanje

stanica slično djelovanju kolhicina,

auksina i drugih tvari s visokom fiziološkom

aktivnošću. To se djelovanje najjače

odrazuje na stanicama primarnog meristema

na vršku korijena.

313


Stupanj fitotoksičnosti insekticida ne

ovisi samo o normi gubitka, vrsti i starosti

mlade sastojine, meteoroloških uslova,

nego i o metodi primjene preparata. To su

pokazali podaci naših pokusa s raznim

vrstama drveća.

Prašenje sjemena ariša i bora prije sijanja

12"/o-tnim heksakloranom sa 25, 50,

100 i 200 g na 1 kg sjemena, nije negativno

djelovao na nicanje. Međutim, djelovanje

tog kemijskog preparata na sjeme očitovalo

se u promjeni sistema korijenja kod

ponika. Na kontrolnoj površini usjev ariša

imao je jasno izražen sistem postranog

korijenja, a iz sjemena tretiranog heksakloranom

izraste tanko pramenasto korijenje.

U slijed prašenja žira 12°/o-tnim prahom

heksaklorana usjevi su okasnili spram

onih na kontrolnoj površini. Negativan se

utjecaj očitovao tim više, što je veća količina

insekticida upotrebljavana. Kad se

je uzelo 200 g praha na 1 kg žira, ponika

gotovo i nije bilo.

Pri tretiranju tla sa 12°/o-tnim prahom

heksaklorana utrošivši 60 do 180 kg po

hektaru, stimulirao se razvitak. Usjevi

ariša, lipe i bora (iz sjetve 1949. g.) bili su

presađeni u rasadniku u aprilu 1951. g.

Prije presađivanja tlo se zaprašilo sa 60,

120 i 180 kg heksaklorana po hektaru. Kontrolnoj

površini nije se dodavao insekticid.

Prve su godine presađene biljke tek

slabo prirašćivale radi ljetne suše. Slijedeće

se godine znatno očitovalo djelovanje

preparata i to u svim trima varijantama.

Visinski prirast sadnica pri prašenju tla heksakloranom

Tab. 1.

Visinski prirast u godinama

Količina heksaklorana bor ariš lipa

1951. 1952. 1951. 1952. 1951. 1952.

60 kg na 1 ha

120 kg na 1 ha

180 kg na 1 ha

Kontrolna površina

2,9 20,0 1,1 44,0 - 11,9

2,9 20,7 1,0 67,03 — 10,1

3,8 23,7 1,5 57,1 — 15,5

2,6 17,9 0,8 *

6,6

Ličinke su hrušta potpuno uništile sadnice

Prašenje korijenja sa 0,25 i 0,5 g po biljci

jasno se odrazilo na prirastu. Sadnice

tretirane insekticidom mnogo su zaostajale

spram onih na kontrolnim plohama.

Prirast im je bio podrug do dva puta manji.

Na isti se način to odrazilo i na arišu,

boru, smrči, lipi, klenu, žutoj akaciji i hrastu.

Povišena osjetljivost na taj insekticid

opažena je kod mladog usjeva lipe. U dru-

Sl. 1. Sistem korijenja sadnica lipe: 1 —

kontrolni korijen; 2 — korijen oprašen

12°/o-tnim heksakloranom.

goj dekadi mjeseca jula 1952. g. tretiran

usjev nije prolistao, dok su istovremeno

sve biljke na kontrolnoj površini bile potpuno

obraštene lišćem i normalno se razvijale.

Istu je reakciju izazvao preparat

DDT 1951. g. na mladim hrastićima naprašenim

sa 0,5 g po korijenu.

Naročito čame biljke za sušnih godina.

U četinara primjećuje se oštra promjena

boje iglica. Na kontrolnim površinama i

na tlu naprašenom heksakloranom, biljke

su bolje razvile nadzemne dijelove i bile

tamnozelene, a tamo gdje se naprašivalo

korijenje, slabo su prirašćivale i požutjele.

Usjevi bora presađeni u rasadnik 1952.

g. i naprašeni 12%>-tnim heksakloranom

znatno su zaostajali u rastenju. Međutim,

lijepo su prirašćivali tamo, gdje je taj insekticid

unošen u zemlju. Veći je dio biljaka

na kontrolnoj površini uginuo od povreda

hruštevih Učinaka. Pokusi s arišem

u svim varijantama gdje se otrov nanosio

izravno na sistem korijenja, pokazali su

da su biljke prestale rasti i zatim uginule

prve godine nakon sadnje.

Prašenje 12 0 /o-tnim heksakloranom među

redove i to sa 200 kg po hektaru vršilose

u rasadniku na presađenim lipama.

314


Sadnice su bile jako nagrizene hruštevim

ličinkama i gotovo prestale rasti. Tretiranje

tom metodom ne samo da je brojčano

umanjilo štetnike, nego je i pomoglo

vitalnosti biljaka. Isto je tako opažena regeneracija

sistema korijenja.

Prskanje borovih sadnica 2°/o-tnom vodenom

suspenzijom 12°/o-tnog heksaklorana

nije izazvalo opekotina na biljkama.

Ipak se je opazila promjena nekih nadzemnih

organa, a i korijenja, pa je zato

nepoželjna upotreba te metode sa suspenzijama

u većim koncentracijama.

Manifestiranje fitocidnih svojstava heksaklorana

na različitim vrstama biljaka

primijećeno je kod ispitivanja sistema korijenja

i nadzemnih biljnih organa tretiranih

insekticidom raznim metodama.

Ovisnost razvoja sadnica o načinu tretiranja ^"/o-tnim heksakloranom

Tab. 2.

Pro- Težina u sirovom

Varijante pokusa Duljina cm mjer stanju (g)

korij. stab, mm korij. stab. iglica

Smrča

12"/o-tnim heksakloranom

(120 kg na ha) 27,5 26,3 8,0 29,75 13,27

3. 2%>-tnom vodenom suspenzijom 12%>tnog

heksaklorana 18,2 21,0 5,7 10,92 6,67

1. Kontrolne biljke

2. Prašenje čitave površine

26,0 24,1 6,8 19,39 9,74

4. Prašenje korijenja 12°/o-tnim heksakloranom

(0,25) 14,4 21,0 4,8 5,91 4,31

Bor

1 23,0 18,1 4,2 3,98 3,75

2 25,4 18,0 5,5 8,15 4,16

3 23,5 17,6 5,8 7,36 4,16

4 15,5 13,3 3,1 1,58 1,53

Ariš

1 24,2 45,4 6,4 6,30 9,94

2 29,2 46,9 7,6 11,68 13,86

4 21,9 36,1 5,6 5,45 6,31

12,59

12,64

8,19

7,00

7,59

13,15

11,75

2,37

10,99

11,93

4,88

Prašenje čitave površine tla 12%>-tnim

heksakloranom pokazalo je bolji priraštaj

biljaka nego onih koje su rasle na kontrolnim

površinama. Varijante kod prašenja

sistema korijenja pokazale su umanjivanje

pokazatelja razvoja za dva puta

i više.

Djelovanje kemijskog otrova nije primijećeno

samo u onoj godini u kojoj se pokus

vršio, nego i kasnije. To je naročito

opaženo kod prašenja korijenja. Što je

tjesniji kontakt biljke s kemijskim otrovom,

to se jače očituju njegova fitctoksicna

svojstva. Utjecaj heksaklorana na sistem

korijenja dovodi do stvaranja mase

skraćenih prvotnih korjenčića ili do smanjenja

sekundarnog korijenja i smanjenja

ili još češće do odumiranja njegovih dlačica.

Ovo posljednje zamijećeno je pri neposrednom

nanošenju preparata na korijen.

Naši su pokusi pokazali jači razvitak

korijenja onda, kad se kemijski preparat

sipao po tlu.

Različit upliv insekticida mogao se opaziti

ne samo u promjeni morfoloških oznaka

pojedinih biljnih organa (lišća, iglica,

sistema korijenja itd.), nego i u fiziološkom

sastavu ponika i sadnica, po izmjeni

unutrašnjih procesa kod njih. Osobito se

brzo to zapaža u odnosu na aktivnost fermenata.

Zato smo se u našim istraživanjima

koristili određivanjem njihove fermentalne

djelatnosti.

Za objekt istraživanja uzet je ferment

katalaza, čija se uloga u biljnom organizmu

sastoji u tom da rastvara vodikov

peroksid, koji se stvara kod disanja.

Katalaza se određivala gazometrijskom

metodom. Analiza je pokazala da se katalaza

povisuje kad se preparat nanosi neposredno

na korijen. To se je i odrazilo

najjače na samo korijenu.

Ista se zakonitost pokazala i kod drugih

vrsta. U sušnim periodama reakcija je jasno

vidljiva i na nadzemnim organima.

Utjecaj fermenta katalaze očituje se i u.

djelovanju na druge fiziološke procese u

biljci, među koje spada i disanje. Proces

disanja sadnica pratili smo u Konvejevom

315-


aparatu, a bio je karakteriziran povećanjem

izlučivanja ugljične kiseline po jedinici

vremena u varijantama u kojima se

je prašio korijen. U kontroli, gdje se prašenje

vršilo po tlu, to se nije zamijetilo.

Djelovanje kemijskih otrova na biljke

odrazilo se i na količinu klorofila koju

smo o dredili kolorimetričkom metodom.

Analiza je utvrdila, da je prašenje tla

12°/o-tnim heksakloranom uzrokovalo vrlo

slabo sniženje količine klorofila u biljaka

koje su izrasle na toj zemlji. Nanošenje

preparata na korijenje umanjuje količinu

klorofila kod nekih vrsta za više od 25%.

5mrt&

t*tf#

uv% nsz s?sz

"X>Z 9fS% rtw£

SI. 2. Sadržaj klorofila kod raznih vrsta

drveća pod utjecajem insekticida: 1 —

kontrola (1952.); 2 — oprašeno korijenje

12°/o-tnim heksakloranom (1952.); 3 — tlo

tretirano 12°/o-tnim heksakloranom; 4 —

prašenje korijenja 5"/o-tnim DDT; 5 —

prašenje korijenja 12 6 /o-tnim heksakloranom

(1951. g.).

Sve navedeno ukazuje na to, da upliv

insekticida na rastenje i razvitak ponika

i sadnica u mnogom ovisi o metodama koje

se primjenjuju. Tretiranje tla heksakloranom

u granicama u kojima smo mi vršili

nije imalo negativnog utjecaja na razvoj

biljaka. Kontakt biljke s kemijskim

otrovom u našim pokusima u svim je slučajevima

dovodio do slabljenja rasta i

razvitka biljaka raznih vrsta drveća.

Fitocidnost kemijskih preparata uvećavala

se za vrijeme suše i velike vrućine.

Za vrijeme vlažnih perioda negativno djelovanje

kemijskih otrova gotovo se sasvim

smanjilo. Najosjetljiviji je bio jednogodišnji

ponik svih vrsta drveća.

Pri upotrebi insekticida za borbu sa štetnicima

valja odabrati jednu od metoda,

ali uvijek moramo računati sa načinom

na koji će se ona odraziti na biljci.

Les. Hoz. br. 4. — 1958. T. I. Rogova.

Preveo: Đ. Knežević

OSNOVNE LINIJE RAZVITKA DRVNE

INDUSTRIJE SOVJETSKOG SAVEZA

U Sovjetskom Savezu skoncentrirano je

više od trećine ukupne drvne zalihe čitavog

svijeta, a 66%> drvne zalihe četinara.

SSSR nadmašuje najkrupnije eksportne

zemlje: USA, Kanadu, Švedsku, Finsku,

Norvešku, Austriju i Francusku zajedno

uzete i to tri puta u drvnoj masi, a još više

po masi četinara.

Šumski fond Sovjetskog Saveza ima neke

svoje osobine, naročito u pogledu starosti

sastojina. Onaj dio šumskog fonda

koji se iskorišćuje (II. i III. grupa) ima

(prema podacima od 1. siječnja 1956.) 99,85

milijardi kub. m. Od te mase otpada na

zrele i prezrele sastojine 53,3 milijarde

kub. m (tj. 75%>) — na dozrijevajuće 8,1

milijarda kub m (12%>) — i na mladik 1,4

milijarde kub. m (2%>).

Kraj tako golemog prevlađivanja zrelih

i prezrelih sastojina i oštrom nedostatku

mladih, eksploatacija se mora tako planirati,

da buduća pokoljenja ne budu primorana

snizivati godišnje etate tokom nekoliko

decenija da bi dozrele sastojine na

mjesto posječenih.

To se stanje još jasnije vidi, kad se analizira

druga osobina šumskog fonda Sovjetskog

Saveza — neravnomjeran raspored

po rajonima (vidi kartu).

Na teritoriju gdje je usredotočeno 85'%»

svega žiteljstva zemlje (pa prema tome i

najpretežniji dio industrije), nalazi se samo

4 n /o drvne zalihe šuma koje se eksploatiraju.

U sjevernim rajonima Sibirije i

Dalekog Istoka gdje živi tek l 0 /o pučanstva

zemlje, ima 41% drvne zalihe, i konačno,

55'°/o drvne mase nalazi se u rajonima

koje treba smatrati sirovinskom bazom

za dalji razvitak drvne industrije, a

na kojima živi samo 14'°/o žiteljstva.

U zapadnoj i istočnoj Sibiriji i na Dalekom

Istoku skoncentrirano je 83*Vo svih

drvnih zaliha. Štaviše, i u samom evropskom

dijelu Sovjetskog Saveza šume su

neravnomjerno raspoređene. Od 9 milijardi

kub. m zrelih i prezrelih šuma, 75—80°/o

skocentirarno je u malo rajona Sjevera,

Urala i Karelije, gdje su znatni šumski

masivi daleko od željezničke pruge. S tom

neravnomjernošću rasporeda šumskog

fonda valja računati pri određivanju obujma

sječa po raznim rajonima.

Za ekonomsku ocjenu šumskog fonda

Sovjetskog Saveza veliko značenje ima

poznavanje godišnjeg tekućeg prirasta.

Savremena šumarska praksa određuje godišnji

prirast kao sumu srednjih prirasta

drvne mase po dobnim razredima (srednji

prirast jednak je drvnoj masi dobnog raz-

316


PODRUČJA IMOH/SĆA/MJA SUMA U HSR

iona tu.rtd.Tt.

MJ i< 50OOOÖ0Q

iona. suma sju.pocir. Stdt/y'i

suficCtarnA. 2OJUL Suma.

_j d^fidtarrux. lonux. Swna.

i&il.Jlteka.

reda podijeljenoj sa starošću); tako se dobiva

ukupno 780—800 miliona kub. m. Međutim,

poznato je, da je faktični prirast

zrelih i prezrelih sastojina, računat kao

tekući prirast, mnogo niži od srednjeg prirasta.

Na pr. boru već u 70-oj godini počinje

padati prirast.

Poznato je, međutim, da baš u rajonima

koji su bogati šumom prevladavaju zrele

i prezrele sastojine i ta okolnost već sama

po sebi traži naročitu opreznost u ocjeni

godišnjeg prirasta. Na primjer u crnogoričnim

šumama istočnog dijela Sibirije

srednji je prirast 294 miliona kub. m, a

tekući — samo 150 miliona. Prezrele sastojine

istočne Sibirije starije od 141 g.

imaju srednji prirast 96,5 miliona kub. m,

a tekući — 4,6 miliona kub. m.

Kakva je perspektiva daljeg razvitka

drvne industrije Sovjetskog Saveza? Da

bismo odgovorili na to pitanje koristit ćemo

se materijalom Drvno-industrijskog instituta

iznesenim u napisu: Opća shema

razvitka drvne industrije SSSR. Godine

1955. posječeno je 371,8 miliona kub. m.

Od toga su bile industrijske sječe 305 miliona

kub. m, a sve druge (kolhozne, sanitarne,

uzgojne) 66,8 miliona kub. m. U

poređenju s 1913. godinom, industrijske su

sječe povećane za više od 5 puta, a u SAD

u tom istom periodu porasle su samo za

lS°/o; u Kanadi 2,7 puta, a što se tiče Finske

i Švedske, tamo su štaviše smanjeneza

10 i 20%. Po obimu eksploatacije SSSR

danas zauzima prvo mjesto u svijetu.

Zalihe starih šuma u deficitarnim rajonima

evropskog dijela Sovjetskog Saveza

ne će biti dovoljne da bi se nakon 1960. g.

imalo povisivale godišnje sječe, pa čak ni

da bi ostale na nivou 1960. godine. Prema

tome, dalje povisivanje sječa vršit će se

na račun otvaranja šuma u pustim nenaseljenim

krajevima evropskog sjevera i

Sibirije. Međutim, to će osvajanje novih

šumskih rajona, očevidno, trebati golemih

kapitalnih institucija, a prema tome i dosta

vremena i radne snage.

S druge strane, savremena tehnika preradbe

i razne mogućnosti iskorišćavanja

drveta daju narodnoj privredi materijale

koji se prave iz svih mogućih drvnih sirovina,

uključivši i otpatke drvne industrije.

Zato i jest glavni zadatak daljeg razvitka

drvne industrije baš u tome, da se iz

manje količine drvne sirovine proizvede

više. Radi toga treba bezuvjetno preinačiti

dosadašnji naš način preradbe i iskorišćavanja

drva. Valja dotjerati dotle, da

se iz svakih 100 kub. m sirovine proizvede

toliko, koliko se sada dobiva iz 150—160

kub. m.

Naše iskustvo i podaci stranih zemalja

jasno pokazuju da same drvne zalihe starih

šuma ne mogu biti pretpostavka koja

317


ti opravdavala sistematsko povećavanje i

-"isoki obim sječa. Pri današnjem stanju

*°hnike potreba se drva i njegovih proizvoda

može osigurati i da se ne pribjegava

razmjernom povećavanju sječa.

Uzevši u račun buduće potrebe drva

(1975. g.), obim eksploatacije nakon slijedećih

17—20 godina bit će oko 455 miliona

kub. m spram 305 miliona 1955. godine i

317 miliona 1958. g. (prema planu). Po perspektivnom

planu, posjeklo bi se 1965. g.

410 miliona kub. m, a 1970. g. — 435 miliona

kub. m. Naravno da će ta predviđenja

izgledati nešto drukčije prema tome

kako se budu povećavale potrebe narodne

privrede.a ovisit će i o mogućnosti otvaranja

još netaknutih šuma.

Ova tablica pokazuje planirano kretanje

sječa u budućnosti (u milionima kub. m).

1955 g. 1965. g. 1975 g.

Ukupno u SSSR 305 410,0 455,0

Od toga:

Evropski dio 226,7 269,8 266,1

Azijski dio 78,3 140,2 188,9

Iz toga se vidi da će sječe porasti nakon

20 godina za 49%, ali taj će se porast odnositi

uglavnom na azijski dio (gdje će se

sjeći gotovo za 2,5 puta više nego danas),

a tek 17% na evropski dio.

U toku daljeg napretka valja računati

s izgradnjom (kroz 15—20 g.) hidrocentrala

na Jeniseju, Angari, Obu, Amuru itd.

Povećanje obima sječe u budućoj 20-godišnjoj

periodi za 150 miliona kub. m razdijelit

će se tako, da će se u suficitarnim

rajonima posjeći 171,3 miliona kub. m više,

a u deficitarnim će se sječe sniziti za

21,3 miliona kub. m.

Mehanizacija u eksploataciji šuma znatno

je porasla zadnjih godina, ali ne i u

svim fazama izradbe.

Teško je predvidjeti kakvi će se mehanizmi

i mašine upotrebljavati u iskorišćavanju

šuma nakon 15—20 godina, ali ističemo

da je glavni cilj razvoja tehnike i

tehnologije iskorišćavanja u tome, da se

što je moguće više poslova prenese iz šume

i skoncentrira na glavnom stovarištu.

Sabiranje na jedno mjesto omogućit će da

se ti radovi automatiziraju i time uvelike

povisi produktivnost rada. Energetski izvori

moraju biti centralizirani i tako podešeni

da iskorišćavaju otpatke i celulozno

drvo.

Les. Hoz. br. 4 — 1958. M. N. Sprincyn

Preveo: D. Knežević

JEDAN ZNAČAJAN ZBORNIK NAUČ­

NIH RADOVA SA PODRUČJA PRIMJE-

NJENE BILJNE SOCIOLOGIJE U ŠU­

MARSTVU I POLJOPRIVREDI

(Festschrift Erwin Aichinger zum 60.

Geburtstag. »Angewandte Pflanzensoziologie«

Springer-Verlag — Wien 1954.

Mi smo već prije u ovom časopisu prikazali

zbornik radova posvećen 75-toj godišnjici

života J. Braun-Blanqueta. (Vidi

Šumarski list 1956. Sv. 7—8. Str. 258—263).

Taj zbornik sadržavao je reviju savremenih

radova sa područja biljne sociologije

i u njemu su prikazana dostignuća i savremeno

stanje istraživanja tzv. ciriškomontpelijerske

škole, odnosno — jedne

veoma brojne grupe naučnika Centralne

i Zapadne Evrope i vanevropskih zemalja

koje povezuju zajednički osnovni principi

i metodi naučnog istraživanja vegetacije.

U tom zborniku objavljene rasprave imaju

fundamentalno značenje za daljnji razvoj

istraživanja vegetacije.

U isto vrijeme pojavilo se je još nekoliko

sličnih zbornika izdatih povodom visokih

godišnjica značajnih pretstavnika nauke,

koji u neku ruku pretstavljaju »učitelje«

ili u najmanju ruku najvatrenije pobornike

izvjesnih naučnih pravaca u biljnoj sociologiji.

To je na prvom mjestu zbornik

radova posvećen šesdesetgodišnjici života

rukovodioca austrijskog Instituta za biljnu

sociologiju, profesora dr. Erwina Aichingera,

a zatim i manja sveska radova

posvećena radu i nastojanjima montpelijerskog

profesora G. Kuhnholtz-Lordata

osnivača tzv. parcelarne kartografije i

istraživanja sukcesija u vegetaciji sa praktičnom

primjenom u poljoprivredi.

Zbornik radova ili, bolje rečeno, spomenica

posvećena prof. dr. Erwinu Aichingeru

izašla je kao izvanredna sveska časopisa

»Angewandte Pflanzensoziologie« u

Beču 1954 godine. U njoj se nalazi veoma

mnogo materijala koji se odnosi na istraživanja

i zakonitost razvoja vegetacije šuma,

pa ćemo zbog toga dati kratak pregled

i pokušaj ocjene ukupnog sadržaja ovog

zbornika.

Zbornik sačinjavaju dvije debele knjige

sa ukupno 1311 stranica teksta bogato

opremljenog biljnosociološkim tabelama,

fotografijama, crtežima i grafikonima.

Zbornik sadrži 93 naučna rada i referata

u kojima sudjeluje ukupno 108 autora. Od

toga autori su: 40 iz Austrije; 32 iz Zapadne

Njemačke; 2 iz Istočne Njemačke;

4 iz Italije; po 3 iz Nizozemske, USA, Japana,

Jugoslavije, Mađarske i Cehoslovačke,

po 2 iz Švajcarske i Indije, po 1 iz

318


Engleske, Francuske, Švedske, SSSR-a,

Brazilije, te sa Jave i Jamaike.

Ovom i ovakom skupu ne može se odreci

internacionalni karakter, ali se ipak,

po autorima i njihovim nacionalnostima,

osjeća da pretežnu skupinu čine austronjemački

i istočno-evropski naučnici. To

je ujedno i osnovna obojenost ovog zbornika

— u kojem su po prvi iput u većem

broju zastupljeni i autori iz narodnih demokratija

i socijalističkih država Istočne

Evrope.

Tome ogromnom broju od 93 naučna rada

nemoguće je udovoljiti sa pojedinačnim

prikazima i ocjenama sadržaja, jer

bi to zahtjevalo, u najmanju ruku, čitav

svezak jednog časopisa. Zbog toga, mi ćemo

ovdje navesti samo naslove naučnih

radova objavljenih u Zborniku (u formi

jedne informativne bibliografije), a na

kraju osvrnućemo se, u najkraćim crtama,

samo na one radove koji imaju još i

posebnog interesa za naše šumarstvo. Naslovi

radova govore dovoljno jasno o njihovom

sadržaju i, ukoliko nam je bilo

moguće naći adekvatan prevod (što nije

bila uvijek lagana stvar), nadamo se da

će našim šumarima ovaj pregled sadržaja

poslužiti kao dobra informacija o savremenim

radovima na području istraživanja

sastava i razvoja šumskih zajednica u jednom

dijelu Evrope.

Naslovi radova su slijedeći:

Knjiga I.

1. Janchen E. (Beč), — Pregled četinjara

Austrije. (Übersicht über die

Nadelhölzer Österreichs). Str. 1—42.

.2. Scharfetter R. .(Graz), — Prilog

biografiji roda Pinus. (Ein Beitrag zur

Biographie der Gattung Pinus). Str.

43—49.

3. Tschermak L. (Beč), — Nekoliko

historijskih podataka o rasprostranjenju

bijelog bora (Pinus silvestris L.) u

Austriji. (Einige geschichtliche Angaben

über die Verbreitung der Weiss-

Föhre, Pinus silvestris L. in Österreich).

Str. 50—70.

4. G a m s H. (Innsbruck), — Nestajanje

drveća iz Alpi za vrijeme Oledbe. (Das

Verschwinden von Gehölzen aus den

Alpen während des Eiszeitalters). Str.

71—76.

5. Sato Y. i Kazuyoski M. (Sapporo,

Japan), — Duljina života polena od

Salix-vrsta. (Die Lebendsdauer von

Salix-Pollen). Str. 74—82.

6. W e 11 s t e i n W. (Mariabrun kod Beča),

— Vegetacijski ciklusi breze (Betula

verrucosa Ehrh.) u ovisnosti od

geografske širine. (Vegetationsverlauf

der Birke (Betula verrucosa Ehrh.) in

Abhängigkeit von der geograpischen

Breite). Str. 83—87.

7. Passecker F. (Innsbruck), — Razvojne

faze drveća i njihovo praktično

značenje. (Die Entwicklungsphasen der

Gehölzpflanzen und ihre praktische

Bedeutung). Str. 88—102.

8. Kisser J. i Steininger A. (Beč),

Odnos između veličine organa i veličine

stanica kod patuljastog uzrasta

uslovljenog staništem. (Die Beziehungen

zwischen Organgrösse und Zellgrösse

bei standortbedingtem Zwergwuchs).

Str. 103—114.

9. Widder F. (Graz), — »Podbjeljivanje«

drveća kao put za stvaranje pašnjaka.

(Das Ringeln von Bäumen als

Weg zur Weidegewinnung). Str. 115—

122.

10. Handel-Mazzetti H. (Bad Ischl),

— Jedino stanište patuljaste breze

(Betula nana L.) u Tirolu. Najviše stanište

limbe (Pinus Cembra L.) u Istočnim

Alpama. (Der einzige Standort

der Zwergbirke (Betula nana L.) in

Tirol. — Der höchste Standort der Zirbe

(Pinus Cembra L.) in den Ostalpen).

Str. 123—124.

11. F e r a n o 1 i L. (Bergamo, Italia), —

Prilog poznavanja jednog novog endemizma

u Istočnim Alpama: Linaria

Tonzigi Lona. (Beitrag zur Kenntnis

eines neuen Endemismus der Ostalpen-

Linaria Tonzigi Lona). Str. 125—126.

12. Schmid F. (Zürich), — Analize biljnih

rodova u svrhu istraživanja vegetacije.

(Analysen der Pflanzengattungen

für vegetationskundliche Zwecke).

Str. 127—133.

13. E 11 e n b e r g H. (Hamburg), — O razvoju

sistematike vegetacije u Srednjoj

Evropi. (Zur Entwicklung der Vegetationssystematik

in Mitteleuropa). Str.

134—143.

14. Walter H. (Stuttgart), — Klimaks i

zonalna vegetacija. (Klimax und zonale

Vegetation). Str. 144—150.

15. Ehrendorfer F. (Beč), — Razmišljanja

o pitanju strukture i nizanja

životnih zajednica. (Gedanken zur

Frage der Struktur und Anordnung

der Lebensgemeinschaften. Str. 151—

167.

16. G o o d a 11 D. W. (Reading, England),

— Klasifikacija i jedinstvo vegetacije.

Vegetational Classification und Vegetational

Continua). Str. 168—182.

17. Whittaker R. H. Richland, USA),

— Biljne populacije i baza za indikaciju

biljke. (Plant Populations and the

319


Basis of Plant Indication). Str. 183—

206.

18. Sailer K. (München), — Značenje

biljne sociologije za praktičnog ljekara.

(Die Bedeutung der Pflanzensoziologie

für den praktischen Arzt). Str.

207—212.

19. Kubi en a W. L. (Beč), — O reliktnim

tlima Španije. (Über Reliktböden

in Spanien). Str. 213—224.

20. Kühnelt W. (Beč), — Predradnje za

jednu biogeografiju Iberskog Poluotoka.

(Vorarbeiten zu einer Biogeographie

iberischen Halbinsel). Str. 225—

254.

21. Franz H. (Beč), — Stapanje pedologije

i ekologije u naučnom shvatanju

ukupnog staništa. (Die Verschmelzung

von Bodenkunde und Ökologie in der

wissenschaftlichen Erfassung des Gesamtstandortes).

Str. 255—273.

22. S e k e r a F. (Beč), — Livada — zasjek

— oranica. Djelovanje biljnog pokrova

na biologiju tla. (Wiese — Neuriss —

Acker. Die bodenbiologische Auswirkung

der Pflanzendecke). Str. 274-282.

23. H o 1 d h a u s K. (Beč), — O zoološkim

argumentima za postojanje postglacijalne

tople periode. (Über die zoologischen

Argumennte für die Existenz

einer postglazialen Wärmeperiode).

Str. 283—290.

24. R u 11 n e r F. (Lunz, Austrija), — Sastav

i postanak oligoaerobnih zajednica

planktona u jezerima. (Zusammensetzung

und Entstechung oligoaerober

Planktongemeinschaften in den Seen).

Str. 291—298.

25. F i n d e n e g g L. (Klagenfurt), — Pokušaj

sociološkog rasčlanjenja jezera

Koruške prema njihovom fitoplanktonu.

(Versuch einer soziologischen Gliederung

der Kärntner Seen nach ihrem

Phytoplankton). Str. 299—309.

26. M a y e r E. und R a t a j J. (Ljubljana),

— Rasprostranjenje vrste Athamanta

Turbith u Julijskim Alpama i pomanjkanje

vrste A. Haynaldi na istom mjestu.

(Die Verbretiung der Athamaneta

Turbith in den Julischen Alpen und

das Fehlen der A. Haynaldi daselbst).

Str. 310—316.

27. Kärpäti Z. (Budapest), — Fitocenološki

odnosi meduformi (Die phytozönologischen

Bezicungen der Zwischenformen).

Str. 317—323.

28. Rozenkranz F. (Beč), — Odnosi

između fenologije, biljne geografije i

biljne sociologije. (Die Beziehungen

der Phänologie zur Pflanzengeographie

und Pflanzensoziologie). Str. 324—331.

29. Loh wag K. (Beč), — Biljna sociologija

i mikologija. (Pflanzensoziologie

und Mykologie). Str. 332—336.

30. S o 6 R. (Debrecin), — Primjenjena

biljna cenologija i kartografija u Mađarskoj.

(Angewandte Pflanzenzönologie

und Kartographie in Ungarn). Str.

337—345.

31. B o r o s S. (Budapest), — Uloga mahovina

u nekim zanimljivim mađarskim

biljnim zajeamcama. (Die Rolle der

Moose in einigen interessanten ungarischen

Pflanzengesellschaften). Str.

346—353.

32. Zangher i P. (Forli, Italija), — Vegetacija

Romanje. (Centralno-sjeverna

Italija). (La Vegetazione della Romagna.

(Italia centro-settentrionale. Schema

di inquadramento dei suoi aspetti).

Str. 354—394.

33. Bharucha F. R. i Satyanarayon

Y. (Bombay, Indija), — Problem

kalcikolnih biljaka. (The Problem of

Calcicolos Plants). Str. 395^05.

34. O n n o M. (Beč), — Uporedna proučavanja

prirodne šumske vegetacije Austrije

i Švajcarske. (Vergleichende Studien

über die natürliche Waldvegetation

Österreichs und der Schweiz). Str.

406—422.

35. Ruh 1 A. (Hann-München), — Prilog

poznavanju »suhih šuma« i termofilnih

šumskih zajednica Južne Njemačke.

(Ein Beitrag zur Kenntnis der Trockenwälder

und wärmeliebenden

Waldgesellschaften Süddeutschlands).

Str. 423^36.

36. M e u s e 1 H. (Halle/Salle), — Vegetacijske

studije srednjoevropskih šumskih

zajednica. 4. Zajednice listopadnih

šuma područja Harz-a. (Vegetationskundliche

Studien über mitteleuropäische

Waldgesellschaften. 4. Die Laubwaldgesellschaften

der Harzgebietes).

Str. 437-^72.

37. S c a m o n i A. (Eberswalde), — Baltička

bukova mješovita šuma kao biljnogeografska

pojava. (Der baltische

Buchenmischwald als pflanzengeographische

Erscheinung). Str. 473—485.

38. Kuhnholtz-Lordat E. (Montpellier),

— Stepenačasti gustiši drače (Paliurus

spina Christi Mill.) i kruške trnovače

(Pyrus amygdaliformus Villars).

(Le Fourre-Galerie a Paliurus

spina-Christi Mill, et Pyrus amygdaliformis

Villars). Str. 486—493.

39. N e u b a u e r H. F. (Bandung, Java),

— Šume Afganistana. (Die Wälder Afghanistans).

Str. 494—503.

320


40. Hosokawa T. (Fukuoka, Japan), —

Granice vegetacije Formoze zajedno sa

florističkim karakteristikama. (Outline

of the vegetation of Formosa together

with the floristic charasteristics). Str.

504—511.

41. Hu eck K. (Sao Paulo, Brazilija), —

Šuma johe u Andima (asocijacija Alnus

jorullensis) u provinciji Tucuman

(Argentina). (Der Anden-Erlenwald

(die Alnus jorullensis-Assoziation) in

der Provinz Tucuman (Argentinien).

Str. 512—572.

42. Wendelberger G. (Beč), — Stepe,

suhi travnjaci i šume panonskog prostora.

(Istovremeno pokušaj novog

shvatanja »Osmatra-teorije« kao teorije

šumo-stepa). (Steppen, Trockenrasen

und Wälder des pannonischen

Raumes. (Zugleich Vresuch einer Neufassung

der Osmatra-Theorie als Waldsteppentheorie).

Str. 573—634.

43. Krippel E. (Bratislava), — Biljne

zajednice na pokretnim pijescima slovačkog

dijela »Marchfelđa«. (Die

Pflanzengesellschaften auf Flugsandböden

des slowakischen Teiles des

Marchfeldes). Str. 635—045.

44. K i e 1 h a u s e r G. (Landeck, Tirol), —

Zajednice suhih travnjaka sveze Stipeto

— Poion xerophilae u gornjoj dolini

tirolske rijeke Inn. (Die Trockenrasengesellschaften

des Stipeto-Poion

xerophilae im oberen Tiroler Inntal).

Str. 646—666.

45. Morton F. (Hallstatt), — O pojavi

perunike Iris sibirica u Salckamergutu).

(Über das Vorkommen der Iris sibirica

im Salzkammergute). Str. 667—

673.

46. Wagner H. (Beč), — Rubovi cretišta

i travnjaci Nardus-a, jedna prostornoekološka

sudarna (kontaktna) zajednica.

(Der Moorand-Bürstlingrasen, eine

räumlich-ökologische Kontaktgesellschaft).

Str. 674—683.

(Knjiga II.)

47. H o r n s t e i n F. (Orsenhausen, Baden-

Württemberg), — O smislu historije

šuma. (Vom Sinn der Waldgeschichte.

Ein Grundriss). Str. 685—707.

48. Härtel O. (Beč), — Smisao za šumu

— način mišljenja koji povezuje narode.

(Waldgesinnung — völkerwerbindende

Denkungsart). Str. 708—711.

49. Pockberger J. (Beč), — Sinteza u

šumskom gospodarstvu. (Die Synthese

in der Forstwirtschaft). Str. 712—717.

50. Handel-Mazzetti P. (Bad Ischl,

Austrija), — Narodno gospodarstvo —

šumsko gospodarstvo — šumarska nauka.

(Volkwirtschaft — Forstwirtschaft

— Forstwissenschaft). Str. 718—

720.

51. V a r e s c h i V. (Caracas, Venezuela),

— Gospodarstvo s vođom kod drveća

koje se upotrebljava za pošumljavanje

obezšumljenih područja u Venecueli.

(Wasserhaushalt von Bäumen, welche

zur Aufforstung entwalddeter Gebiete

Venezuelas verwendet werden). Str.

721—729.

52. H a r t m a n n F. (Beč i Frohnleiten),

— O odnosima između biljne sociologije

i šumarske ekologije. (Über die Beziehung

der Pflanzensoziologie zur

Forstökologie). Str. 780—781.

53. F i 1 z e r P. (Tübingen), — O ciljevima

i putevima povezivanja biljnosocioloških

i ekoloških načina posmatranja u

šumarstvu i poljoprivredi. (Über Ziele

und Wege zur Verknüpfung von pflanzensoziologischer

und ökologischer

Betrachtungsweisen im Wald- und

Landbau). Str. 732—742.

54. Lorenz-Liburnau H. (Beč), —

Misli o značaju svijetla u šumarskoj

nauci o staništu i u sociologiji bilja.

(Gedanken über die. Bedeutung des

Lichtes in der forstlichen Standortslehre

und ine der Soziologie der Pflanzen).

Str. 743—745.

55. Zimmermann W. i Beck R. (Tübingen),

— Listopadne šume na dvoslojnom

tlu. (Laubwälder auf zweischichtigen

Böden). — Str. 746—753.

56. Lunt H. A. i Lindahl R. L. (New

Haven, USA), — Rast drveća i rasprostranjenje

korijenja u umjetno izvrnutim

profilima tla. (Tree growth and

root distribution in artificially inverted

soil profiles). Str. 754—763.

57. Mayer H. (München), — Dinamika

rasta u bukovoj šumi sa bijelim šašom

(Carex alba). (Sa predgovorom Dr. J.

Köstler-a). (Wuchsdynamik im

Weissseggen-Buchenwald). Str. 764—

784.

58. PaschiEger V. (Klagenfurt), — O

statici i dinamici visinskih granica u

Istočnim Alpama. (Zur Statik und Dynamik

der Höhengerenzen in den Ostalpen).

Str. 785—801.

59. Eckmüllner O. i Schwarz G.

(Graz), — Pojasi (zone) šuma u Štajerskoj.

(Die Waldstufen in der Steiermark).

Str. 802—823.

60. M ü 11 e r - S t o 11 W. R. (Potsdam), —

Prilog poznavanju ekologije granice

šuma na Felđbergu u »Schwarzwaldu«.

(Beiträge zur Ökologie der Waldgren-

321


ze am Feldberg im Schwarzwald). Str.

824—847.

61. Zingg Th. (Weisspluhjoch kod Davosa),

— Određivanje klimatske sniježne

granice na klimatološkoj osnovi. (Die

Bestimmung der klimatischen Schneegrenze

auf klimatologischer Grundlage).

Str. 848—854.

62. H o f m a n n A. (Salerno, Italia), —

Bukva na svojoj južnoj granici rasprostranjenja.

(II faggio al suo limite meridionale

di diffusione). Str. 855—870.

63. Wraber M. (Ljubljana), — Teoretska

i praktična vrijednost biljne sociologije

za šumarstvo. (Der theoretische und

der praktische Wert der Pflanzensoziologie

für das Forstwesen). Str. 871—

880.

64. H u f n a g 1 H. (Linz), — Tipovi šuma

na sjevernoj padini područja »Totes-

Gebirge« i njihov položaj u razvojnoj

dinamici. (Die Waldtypen am Nordhang

des Toten Gebirges und ihre Stelung

im Entwicklungsgang). Str. 881—

900.

65. H a r t m a n n F. K. (Hann, Münden),

— Šumske zajednice sredogorja sa staništa

optimalnog i ekstremnog provlažavanja

u poređenju sa alpinskim.

(Mittelgebirgswaldgesellschaften von

Standorten optimaler und extremer

Durchfeuchtung in Vergleich zu den

alpinen). Str. 901—915.

66. Zlatnik A. (Brno), — Metodika tipoloških

istraživanja čehoslovačkih šuma.

(Methodik der typologischen Erforschung

der Tsechoslowakischen

Wälder). Str. 916—955.

67. Sukatschew W. N. (Moskva), —

Osnovi šumskih tipova. (Die Grundlagen

der Waldtypen). Str. 956—964.

08. Lindquist B. (Göteborg, Švedska),

— Jedna šema šumskih tipova za skandinavske

bukove šume. (Ein Waldtypenschema

für die skandinavischen

Buchenwäälder). Str. 965—970.

69. Chapman V. J. (Jamaica), — Stanje

Novo-zelandske šumske vegetacije.

(The status of New Zealand forest vegetation.

Str. 971—977.

70. D a n n e c k e r K. (Stuttgart), — Suma

jele kao školski primjer za veliku

praksu. (Der Weisstannenwald, ein

Lehrmeister für die grosse Praxis.

Str. 978—994.

71. P a v a r i A. (Firenca), — Fitosociologija

i uzgoj šuma u Italiji. (Fitosociologia

e Selvicoltura in Italia). Str. 995—

999.

72. Dieter ich V. (Stuttgart-Vaihingen),

— Prirodi bliske metode istraživanja

uzrasta šuma i nauke o šumskom gospodarenju.

(Naturnahe Methoden der

Waldwachstumsforschung und der

forstlichen Wirtschaftslehre). Str. 1000

—1013.

73. Schimitschek E. (Hann. Münden),

— Pitanja šumske higijene. (Fragen der

Waldhygiene). Str. 1014—1028.

74. H ä r t e 1 O. (Graz), — O nekim djelovanjima

na biljke fabričkih ekshalacija

koje sadrže gosove i prašinu. (Über

einige Wirkungen gas- und staubhaltiger

Fabriksexhalationen auf Pflanzen).

Str. 1029—1034.

75. Vietinghoff-Riesch A. (Hann.

Münden), — Problem otpornosti protiv

kriza u šumskom gospodarstvu. (Das

Problem der Krisenfestigkeit in der

Forstwirtschaft). Str. 1035—1055.

76. A b e t z K. (Freiburg i Br.), — Seljačka

livadska i pašnjačka polja u

»Schwarzwald«-u. (Bäuerliche Reut

und Weidfelder im Schwarzwald). Str.

1056—1063.

77. Schweighart O. (München), —

Upotrebne mogućnosti fotografske tehnike

u bojama i crno-bijele kod snimanja

zelene krajine. (Anwendungsbereiche

der Färb- und Schwarz-weisstechnik

in der Grünlandphotographie). Str.

1064—1075.

78. Krause W. (Donaueschingen, Bavarska),

— O ekološkim i poljoprivrednim

»pokazateljima« vegetacijskih karata

planinskih pašnjaka u Visokom

Schwarzwaldu. (Zur ökologischen und

landwirtschaftlichen Auswertung von

Vegetationskarten der Allmendweiden

im Hoch-Schwarzwald). Str. 1076—

1100.

79. C z e r w i n k a W. (Graz), — Tipiziranje

trajnih zelenih površina za poljoprivrednu

praksu. (Typisierung des

Dauergrünlandes für die landwirtschaftliche

Praxis). Str. 1101—1105.

80. Klapp E., B o e k e r P., BohneB,

B o t h m e r H. J., G r i e g e r F. J.,

Kmoch H. G., Mott N und Roos

P. (Bonn), — Vegetacija zelene krajine

područja »Eifelkreis Daun« i njeni odnosi

spram zajednica tla). (Die Grünlandvegetation

des Eifekreises Daun

und ihre Beziehung zu den Bodengesellschaften).

Str. 1106—1141.

81. Knapp R. (Köln), — O biljnim zajednicama

livada u sušnom području

Njemačke. (Über Pflanzengesellschaften

der Wiesen in Trockengebieten

Deutschlands). Str. 1145—1186.

82. S p e i d e 1 B. i S e n d e n L. v. (Bad

Hersfeld), — Vegetacija periodično po-

322


plavljenih livada u florističkom i poljoprivrednom

pogledu. (Die Vegetation

periodisch überschwemmter Wiesen

in floristischer und landwirtschaftlicher

Sicht). Str. 1187—1206.

83. de V r i e s D. M. (Wageningen, Nizozemska),

— Primjenjena botanička istraživanja

zelene- krajine u Nizozemskoj.

(Die angewandte botanische

Grünlandforschung in den Niederlanden).

Str. 1207—1222.

84. Westhoff V. (Wageningen), — Vegetacijska

kartiranja u Nizozemskoj.

(Die Vegetationskartierung in den Niederlanden).

Str. 1223—1231.

85. d e B o e r Th. A. (Wageningen), —

Kartiranje vegetacije zelene krajine u

Nizozemskoj. (Grünlandvegetationskartierung

in den Niederlanden). Str. 1232

—1234.

86. K1 i k a J. Prag), — Uticaj paše na biljne

zajednice na Slovačkom Krasu. (The

Influence of Pasturing on the Phytocenosis

of the Slovak Karst). Str. 1235—

1237.

87. Stählin A. i Altenried M. (Hohenheim),

— Sastav biljaka i kapacitet

jednog planinskog pašnjaka za goveda

u Allgau. (Pflanzenbestand und Leistung

einer Allgäuer Kuhalpe). Str.

1238—1254.

88. Mayer E. (Innsbruck), — 2itarska

područja, vrijeme sjetve i žetve i prinosi

u Koruškoj. (Die Getreidebauzonen

Anbau und Erntezeiten und die

Fruchtfolge in Kärnten). Str. 1255—

1268.

89. Löhr L. (Klagenfurt), — Klimatska

granica uzgoja kukuruza za silažu na

padinama brdskih seljačkih gospodarstava.

(Die klimatische Silomaisgrenze

in bergbäuerlichen Hanglagen). Str.

1269—1.274.

90. H a z m u k a P. (Graz), — Biljna sociologija

i građevinsko inžinjerska struka.

(Pflanzensoziologie und Bauingenieurwesen).

Str. 1275—1276.

91. Schmid M. (Klagenfurt), — Koordinacija

u građevinstvu. (Die Koordinierung

im Bauwesen). Str. 1277—1278.

92. Hassenteufel W. (Innsbruck), —

O značenju biljne sociologije za uređenje

bujica i lavinskih terena. (Zur Bedeutung

der Pflanzensoziologie für die

Wildbach- und Lawinenverbauung).

Str. 1279—1282.

93. Baumeister W. i Burrichter

E. (Münster), — Značenje trstike kao

zaštitne biljke obala. (Die Bedeutung

des Schilfrohres als Uferschutzpflanze).

Str. 1283—1311.

Kao što se može vidjeti iz navedenih

naslova, u zborniku u znatnoj mjeri provejavaju

fitocenološki radovi iz šumarstva

i poljoprivrede, kojima je namjera da

posluže prvenstveno praksi, odnosno privredi.

Od manjeg broja radova koji nemaju

baš izrazito fitocenološki karakter, ali

predstavljaju vrijedne doprinose šumarskoj

nauci, treba istaći rad E. Janchena u

kojem je data taksonomija i savremena

nomenklatura svih četinjarskih vrsta područja

Austrije; zatim radovi L. Tscherm

a ka o rasprostranjenju bijelog bora u

Austriji, H. Gams a o promjenama u sastavu

drveća alpskih šuma za vrijeme Diluvija,

W. Wettsteina o promjenljivosti

fenoloških oznaka (razvojnog vegetacijskog

ciklusa) obične breze u ovisnosti

od geografske širine itd.

Od značaja za šumarstvo su također radovi

Passechera, Kiss era i Steiningera,

Widder a, Handel-

Mazzettia, Bharucha i S a t y-

anarayana i O n n o-a.

Teoretski karakter, odnosno šire zahvaćene

vegetacijske probleme raspravljaju

članci Schmid a, Ellenberg a, Walter

a, Ehrendorfera, Goodalla

i K ä r p ä t i a.

U Zborniku su u znatnom broju zastupljeni

i pedolozi sa svojim radovima. Tu

su radovi Kubiene, Franza i Seker

e. Slične teme, tj., odnose nauke o biljnim

zajednicama i drugih naučnih oblasti

obrađuju i referati Rozenkranza,

Lohwag a, F. Hartmanna i Filzer

a.

Nekoliko članaka govori o praktičnoj

primjeni biljne sociologije (i pomalo imaju

karakter izvjesne propagande) i to: za

praktično Ijekarstvo (Salier), za šumarstvo

(W r a b e r), za građevinarstvo (H a-

znuka), te za uređenje bujica i lavinskih

područja (Hassenteufel).

Iz nekih se referata možemo detaljna

upoznati sa stanjem i razvojem fitocenoloških

istraživanja i kartiranja u pojedinim

državama. O tome govore: S o 6 za

Mađarsku, Zl a t n i k za Čehoslovačku,

Pa var i (donekle) za Italiju; Westhoff

i de Boer za Nizozemsku.

Specijalne studije o šumskim biljnim

zajednicama sadrže radovi: Rühla,

Meusela, Scamonia, Kuhnholt z-

Lorda ta, Neubaera, Huecka,

Wendelberg er a, Zimmermanna

i Bečka, Mayer a, Eckmüllera

i Schwarz a, Müller- S toli a,

Haufnagla i F. K. Hartmanna.

Teoretska razmatranja o šumskom gospodarstvu

nalazimo u radovima H o r n-

323


stein a, Härtela, Pockbergera,

Handel-Mazzettia i Vietinghoff-Riescha.

Jednu novu metodiku

istraživanja ekologije i fiziologije (korijenja)

drveća nalazimo u radu Lunta i

L i n d a h 1 a.

Za nas svakako veliku pažnju pobuđuje

rad sovjetskog naučnika, akademika V. N.

Sukaćeva, koji govori o principima sovjetsko

(skandijske?) škole o šumskim

biljnim zajednicama, u kojoj se autor

smatra danas glavnim predstavnikom. Tom

se radu pridružuje, vrlo iscrpna razrada

metodike tipoloških istraživanja šuma brnjenskog

profesora Zlatnika, te kraća

studija Šveđanina Lindquista, inače

veoma poznatog šumarskog genetičara. Jelova

šuma obrađena u posebnoj knjizi

Danneckera (vidi o tome prikaz J.

Šafara u Šumarskom listu) našla je i ovdje

svoju interpretaciju. Na jednak način značajni

za šumarsku teoriju i praksu su i

radovi Klike, Pavaria, Dietericha

i Schimitscheka.

Od jugoslavenskih autora nalazimo u

Zborniku dva rada. Jedan je već spomenuti

referat o značenju biljne sociologije

za šumarstvo M. Wr a b e r a, koji je nešto

prošireni referat čitan na I. Kongresu

biologa Jugoslavije. Drugi rad je zajednička

biljno-geografska studija M a y e r a

i Rataja koja se odnosi na jednu alpsku

biljku u Sloveniji.

Jedan niz radova koji su objavljeni u

drugoj polovini druge sveske Zbornika

raspravljaju poljoprivredne teme, posebno

istraživanje i kartiranje tzv. zelene krajine

(»Grünland«).

Na kraju ovog prikaza nije moguće, a

ne osvrnuti se i na naše prilike u pogledu

publiciranja naučnih radova sa područja,

danas neobično jako razvijene i veoma cijenjene

nauke o biljnim zajednicama. U

inostranstvu nema više danas nikoga koji

bi o ovoj naučnoj grani odrekao fundamentalno

značenje u istraživanju prirodnog

potencijala pojedinih krajeva, pa kroz

to i ogromno njeno značenje za pravilan

razvoj šumskog i poljoprivrednog gospodarstva.

Zbog toga postoje i njeguju se ne

samo brojne institucije koje se bave istraživanjima,

nego izlaze i posebni časopisi i

edicije posvećene tretiranju naučnih problema

u ovoj oblasti. Kod nas u Jugoslaviji

privreda bi sigurno dobila stostruko

vraćena sredstva kada bi ih uložila u časopis

ili seriju edicija iz područja biljnesociologije

i njene primjene u šumarstvu

i poljoprivredi.

Dr. P. Fukarek

PROF. DR. A. PA VARI U ZAGREBU

Prof. Dr. Aldo P a v a r i, dugogodišnji

profesor silvikulture i direktor Stanice za

šumarska istraživanja u Firenzi, član mnogih

evropskih akademija znanosti, predsjednik

»Silva Mediterranea OUN« i t. d.,

posjetio je u novembru 1957. zagrebačko

Sveučilište i Poljoprivređno-šumarski fakultet.

Došao je na poziv tih ustanova. Boravio

je u Zagrebu od 24. do 28. XI. 1957.

i održao tri predavanja.

Prof. Pa var i stručnjak je svjetskog

glasa iz oblasti ekologije šuma i silvikulture.

Po svojim opsežnim i originalnim

studijima i radovima poznat je daleko izvan

granica svoje domovine. Već prije nekoliko

decenija uočio je, da onda važeća

May rova šumsko-vegetacijska razdioba,

koja se bazirala uglavnom na t. zv. tetratermama

(prosječne temperature za 4 ljetna

mjeseca), ne odgovara za termofilno

drveće. Postavio je svoju fitoklimatsku

klasifikaciju, prema kojoj je za termofilno

drveće odlučna srednja januarska, a za

drveće hladnijih predjela srednja julska

temperatura. Klasifikacija Prof. P a v a-

rija proširena je u šumarskoj praksi čitave

Južne Evrope.

Jugoslavenski šumari pratili su uvijek

s velikim interesom opsežan i plodni rad

Prof. P a v a r i j a. Za nas su rezultati

njegovih radova od znatne koristi, jer ih

možemo uspješno primjenjivati u našoj

šumarskoj praksi. Prof. Pa vari cijenjen

je u šumarskim krugovima kao eminentan

stručnjak za ekološka i silvikulturna pitanja

ne samo za područje Italije nego i za

područje cijele Južne Evrope.

Prof. P a v a r i pratio je kroz nekoliko

decenija našu stručnu štampu i o važnijim

radovima : iz oblasti silvikulture obavještavao

talijansku stručnu javnost.

Jugoslavenski šumari gaje prema Prof.

P a v a r i j u posebne simpatije i zbog toga,

što je on na rukovodećim pozicijama

u velikim internacionalnim šumarskim organizacijama,

a napose kao predsjednik

Silva Mediterranea i Internacionalne uninije

organizacija za šumarska istraživanja,

uvijek pokazivao razumijevanje za njihove

stavove i davao im podršku.

Dne 25. XI. predavanje pod naslovom

»Le classificazioni fitoclimatiche

ed i caratteri della stazi

o n e« (Fitoklimatske klasifikacije i svojstva

staništa).

Dne 26. XI. 1957. predavanje pod naslovom:

»Basi ecologiche dei r i m-

boschimenti in Italia« (Ekološke

osnove pošumljavanja u Italiji).

324


Treće predavanje održao je Prof. P a-

v a r i dne 27. XI. 1957. u Jugoslavenskoj

akademiji znanosti i umjetnosti pod naslovom:

»La restaurazione forestale

dei terreni nudi dei paesi

mediterranei su basi scientifiche

e sperimentali« (Naučne i

eksperimentalne osnove restauracije šuma

na goletima mediteranskih zemalja).

Predavanja su popraćena većim brojem

karata i crteža.

Prilikom boravka u Zagrebu Prof. P a-

v a r i posjetio je šumarske ustanove, park

Maksimir, fakultetski šumski rasadnik i

veći kompleks šuma na Medvednici.

Poziv Prof. P a v a r i j a pada u, vrijeme,

kad se sve više ispoljuje međusobna

zainteresiranost Italije i Jugoslavije na

mnogim zajedničkim privrednim pitanjima.

Italija i Jugoslavija imadu mnogo podjednakih

problema naročito u oblasti šumarstva.

Dosta je spomenuti pošumljivanje

razgoljenih krševa i fliševa, radove na

melioraciji degradiranih šuma, savladavanje

erodiranih terena i t. d. Smatramo veoma

korisnim za šumarstvo obiju zemalja,

da se odnosi između talijanskih i jugoslavenskih

šumara što bolje zbliže. Držimo,

da je za spomenuti susretaj vrlo dobro

odabrana ličnost Prof. P a v a r i j a.

Dr. M. Anić

Vyskot M.: Pesten! dubu, Praha 1958.

Izdala Československa akademia zamedelskych

ved; 284 str. okt. formata, sa 115

fotografija i 85 tabela u tekstu.

Djelo je napisano sa svrhom da upozori

na važnost i ekonomsko značenje čehoslovačkih

hrastovih šuma, ako i na potrebu

njihovog unapređenja. Objavljeno je u

času, kada se u ČSR intenzivno radi na

melioraciji degradiranih monokultura

smrče i običnog bora, i kada se nastoji,

da se kod obnove sastojina što više unašaju

vrijedne listače. Dakako da se pri

tome u nizinskim i brežuljkastim terenima

forsira hrast. U tim su terenima hrastove

sastojine dosada vršile, a treba da i u-

buduće vrše važnu biološku i ekonomsku

funkciju.

U vezi s uzgojem hrasta predlaže autor,

da se u budućem radu poklanja što veća

pažnja: izradi lokalnih uzgojnih smjernica

prema tipovima staništa i tipovima šuma,

konverziji panjača i inače slabo razvitih

i nepovoljnih sastojina u mješovite

visoke sastojine s odgovarajućim učešćem

hrasta, uzgoju grupimičnog prebornog

oblika mješovitih lisnatih sastojina, poboljšanju

sastojina izborom dobre provenijencije

i intenzivnom njegom, kao i

povećanju mjera zaštite mladih sastojina.

Zalaže se za forsiranje hrasta prilikom

pošumljivanja i umjetne obnove, kao i

kod njege mladih sastojina. Od naročitog

su interesa misli, koje iznosi autor o tretiranju

hrastovih sastojina u odnosu prema

tipovima šuma.

U poglavlju »Gospodarski pregled« od

interesa su podaci o hrastovim sastojinama

u ČSR. Od tamošnjih 4,2 mil. ha šuma

(31°/o), s drvnom masom od 388 mil. m 3 ili

2,5 m 3 po ha, na hrastove sastojine otpada

u Češkoj 4,4%, a u Slovačkoj 10,5%. Hrastove

sastojine zapremaju ukupno 292.700

ha (u Češkoj 107.800, Slovačkoj 186.000

ha). Na visoke hrastove sastojine otpada

186.000 ha, a na panjače 106.000 ha. Autor

opisuje ekonomsku vrijednost hrastovine

u ČSR s obzirom na prijašnje i sadašnje

stanje drvnih masa. Ondje je usput naveden

i podatak iz austrijske statistike iz

1868. g., prema kome su u to vrijeme slavonski

hrastici zapremali 210.045 ha. Navedeni

su i podaci o drvnim masama, ali

oni ne mogu odgovarati stvarnosti.

Od hrastova u Čehoslovačkoj dolaze u

obzir lužnjak, kitnjak, te ponešto cer i međunac.

Kultivira se i crveni hrast. Gospodarsko

značenje imadu lužnjak i kitnjak.

Dobro bi došli podaci o tamošnjim važnijim

lokalitetima, arealu i drvnim masama

zasebno za jedan i drugi taj hrast.

U poglavlju »Sistematski položaj i biologija

hrasta« osvrće se autor na razne

razdiobe roda Quercus, a napose na razdiobu

prema Kliki (1947.) i Svobođi

(1955.). Od interesa su novosti, koje kod

toga uvodi Svobođa. Pod pojam »tvrdi

hrast (Quercus robur L.)« uključuje on

ljetni hrast (Q. pedunculata Ehrh.), zimski

hrpst (Q. sessilis Ehrh.) i medunac (Q. pubescens

Willd.). Svobođa luči u oblasti Q.

robur više geografskih područja, a svako

od tih raščlanjuje u više ekotipova, vodeći

pri tome računa o karakteristikama tih

hrastika kao biljnih zajednica. Tako u

jugoistočnoj oblasti razlikuje on Q. r.

pannonica, Q. r. syrmatica (slavonski

hrast), Q. r. dacica i Q. r. thracica. Autor

donosi historijske podatke o evropskim

hrasticima i orijaškim stablima, te opće

podatke o arealu lužnjaka, kitnjaka, cera,

medunca i crvenog hrasta.

Kod obrade bioloških osobina autor iznosi

više najnovijih opažanja. Zanimljivi

su podaci o mikoriznim odnosima na

hranjivim i mršavim tlima. Navodi podatke

o cvjetanju i oplodnji, periodicitetu rađanja,

a promjenljivosti s obzirom na provenijenciju

i dr. Pri tom zaslužuje našu

pažnju sastojina kasnog lužnjaka (Q. r.

syrmatica Svobođa, Q. r. slavonica Ga-

325


yer) u šumi Horni les kod Lednica u juž.

Moravskoj. Velika je 1,1 ha, a stara 65

godina. Na 1 ha ima 456 stabala prosječne

debljine 33 cm, srednje visine 28,5 m, a

drvna masa iznosi 581 m 3 . Ovi podaci pokazuju

visoki kvalitet toga hrasta.

U poglavlju »Opća razmatranja o uzgajanju

hrasta«, koje je najopsežnije (188

str.), razrađuju se opća pitanja u uzgoju

ovog drveta. Zanimljiva su izlaganja o

oplemenjivanju hrasta, a napose obzirom

na novije podatke u literaturi o ubrzavanju

prirasta utjecajem električnog osvjetljenja

biljaka, te o generativnoj i vegetativnoj

hibridizaciji. Doneseni su dosad postignuti

rezultati u istočnim zemljama,

vlastita opažanja, kao i smjernice rada u

vezi s križanjem između raznih hrastova

u ČSR.

Posebno je razrađeno pitanje žira. Opisane

su osobine žira pojedinih hrastova,

tehnika postupka sa žirom, kao i tehnika

uzgoja biljaka u rasadnicima. Doneseni

su podaci pokusa zakorjenjivanjem

reznica uz primjenu heteroauksina. Više

prostora posvećeno je pitanju obnove i

podizanja kao i njege hrastovih sastojina.

Donesene su sheme sjetve u gnijezda prema

Lisenku i dr. Obraćena je pažnja

podizanju zaštitnih pojaseva. Vlastita

opažanja popraćena su podacima prikupljenim

na mikroklimatskim stanicama,

koje se u CSR vode na više mjesta.

Prirodna obnova hrastovih sastojina

opisana je uz prikaz raznih metoda (Vanselow,

Eberhard, Riha, Polansky, Hartig,

Konšel, Wagner). Raspravlja se i pitanje

prirodne obnove u prebornom obliku. Govori

se o načinima sječe u visokim regularnim

sastojinama, panjačama i u srednjoj

šumi. Konverzije hrastovih sastojina opširnije

su opisane s obzirom na iskustva

u Spessartu, Francuskoj, Poljskoj, SSSR-u

i CSR (radovi Konyaza i Perine u Opočnu).

U poglavlju: »Specijalni dio o uzgajanju

hrasta« (10 str.), osvrće se autor na

skupine šumskih tipova, u kojima dolazi

u obzir hrast. Tu su navedene Zlatnikove

skupine i podskupine tipova šuma i izvršen

pokušaj primjene tipologije gledom

na hrast. Odatle vidimo, da u 17 skupina

i podskupina šumskih tipova može doći u

obzir primjena hrasta u raznim smjesama.

Autor govori o hrastovim bukvicima, bukovim

dubravama, grabovim dubravama,

borovim dubravama, brezovim dubravama,

drenovim dubravama, hrastovu jaseniku

i t. đ.'

Ovakvi nazivi ne odgovaraju ni našem,

a po svoj prilici ni češkom jeziku,

iako se i inače ondje u zadnje doba često

primjenjuju. Problem, koji je načet

u ovom poglavlju iziskuje specijalnu i

opširniju razradu. Isto to vrijedi i za poglavlje

»O načelima obrane hrasta od raznih

oštećenja« (4 str.).

U djelu je navedena vrlo opsežna literatura.

Spomenuto je preko 500 radova.

Unatoč tome nema mnogih radova iz južne

Evrope, kao i nekih djela, koje su od

važnosti za ovo pitanje. Monografija je

dobar doprinos poznavanju hrastika u

Centralnoj Evropi. Ona će dobro poslužiti

pri rješavanju pitanja unapređenja hrasta

u tom području.

Dr. M. Anić

Dr. Gisela JAHN: STANDÖRTLICHE

GRUNDLAGEN FÜR DEN ANBAU DER

GRÜNEN DOUGLASIE

(Stanišni uslovi za uzgoj zelene

đuglazije)

Schriftenreihe der Forstlichen Fakultät

der Universität Göttingen, Band 11; J.

D. Sauerländer's Verlag, Frankfurt am

Main, str. Ill, crteža 8 i tablica 10.

Uzgoj zelene đuglazije (Pseudotsuga

taxifolia Britton) zaslužuje sve veću pažnju

šumarskih stručnjaka radi njenoga

brzog rasta i uspjevanja na klimatski različitim

područjima. Za nas je od interesa

introdukcija zelene đuglazije zbog podizanja

vrijednosti sastojina, osobito u krajevima

koji oskudjevaju na drvu četinjača.

U uvodu studije autor napominje, da

je proizvodnja drvne mase zelene đuglazije

veća, nego kod autotohtonih vrsta četinjača

u njihovom sjeverozapadnom sredogorju.

Nadalje, da su uzgojna svojstva,

rastvaranje iglica i rahljenje tla korjenjem

povoljnije, nego kod ostalih četinjača,

a napose smrče. Zelena se duglazija

pokazala otpornom u godinama sa ekstremno

niskim temperaturama. Međutim, na

izvjesnim staništima je podizanje kultura

u prvim godinama otežano zbog opasnosti

od mraza. Postoje zamjerke za uzgoj zelene

đuglazije, radi bolesti koje izazivaju

Rhabdocline pseudotsugae i Adelopus

Gäumanni, te pomanjkanja iskustva o

njenom tretmanu.

Autor dalje iznosi rezultate istraživanja

u domovini zelene đuglazije. Istraživanja

su pokazala, da je za optimalnu proizvodnju

zelene đuglazije najpovoljnije

jako utjecana oceanska klima sa izjednačenim

temperaturnim odnosima i visokim

godišnjim oborinama. Za vrijeme vegetacijskog

rada količina oborina može biti

326


niska, ako je tlo dobro obskrbljeno vodom.

o- movini zelene duglazije. Godišnje oborine

(Oceanska klima s preko 200 dana aa su znatno niže, ali se to vjerojatno rekom-

vegetacijskog rada, srednja temperatura

penzira višim oborinama u vegetacijskom

za vrijeme vegetacije oko 13,5° C do 15° C, periodu. (Srednja temperatura V—IX mjeih

srednja temperatura za vrijeme zimskih

seca 11,9° C—14,0° C, srednja temperatura

mjeseci oko 0° C, godišnje oborine preko

XII—II mjeseca 1,2° C—0,1° C, oborine od

1000 mm, povoljni vodni režim tla i oko

V do IX mjeseca 370—410 mm i XII—II

250 mm oborina za vrijeme vegetacijskog

mjeseca 780—1.040 mm.) Prema pacifičkom

rada) Edafski su uslovi mlada zdrava tla ;la sjeverozapadu ovdje su tla mnogo, starija,

na padinama, s dobrim kapacitetom za

više manje ravna, jake kisele reakcije i

vodu i zrak, umjereno kisele reakcije i slabijeg zasićenja bazama. S fitocenoloo-

škog stanovišta zelena duglazija raste u

osrednjom obskr'bom bazama. S fitocenološkog

stanovišta pripadaju mezofilnim m cenozi bukve i cenozi kitnjaka-bukveč-

(breze) i njihovih ekoloških varijanti. Te

do higrofilnim cenozama s karakterističnim

papratima, koje zahtjevaju dobro

su cenoze siromašnije vrstama, nego one

tlo.

u domovini zelene duglazije.

U Njemačkoj su rezultati istraživanja

Na osnovu ovih ekoloških komparacija

pokazali, da su područja u koja je intro-

autor zaključuje, da je klima sjeverozad-

ducirana zelena duglazija u sjeverozapadnom

padnog njemačkog sredogorja najsličnija

sredogorju, osim zapadnog dijela

klimi zapadno kaskadnih obronaka domo-

Schwarzwald-a, pod utjecajem oceanske

vine zelene duglazije, gdje ona pokazuje

klime koja je, iako sličnih temperaturnih

odnosa, manje oceanska, nego ona u do-

proizvodnju američkog III klimatskog po-

dručja.

Prihodni razred

Stepen proiz- (Kanzow 1937-

vodnosti

Wiedemann

1949)

II

III

IV

V

VI

1i bolji

0,0 i preko

toga

0,0—0,1

1,0—0,6

1,5—1,1

11,0—1,6

ispod 11

Visina u dobi God. prirast do

od 60 god.

60 god. starosti

m m 3

31,6 i više preko 21,1

33,8—35,6

31,5—33,3

29,2—31,0

26,9—28,7

ispod 26,9

19,1—21,1

16>,9—18,8

14,6—16,4

12,2—14,1

ispod 12,2

Visinski prirast zelene duglazije u Njemačkoj

je gotovo jednak ili nešto niži od )d čitim staništima pokazuju povećani rela-

e- Istraživanja prirasta duglazije na razliprirasta

zelene duglazije spomenutog klimatskog

područja u Sjevernoj Americi. :i- bonitetom.

i- tivni prirast duglazije, paralelno s boljim

Proizvodnja drvne mase u Njemačkom m

Istraživanja šumsko-uzgojnih karakterisjeverozapadnom

sredogorju, utjecana je, |e ' stika odnosilo se uglavnom na njeno prom

kao i u njenoj domovini, vodnim režimom

rahljivanje tla korjenjem. Ta su istražijf-

van ja pokazala promjenljivi intenzitet i

u tlu, a koji rezultira iz tipa tla i reljefa.

Utjecaj na proizvodnju, obzirom na obskrbljenost

tla bazama, nije se dao jasno

°" dubinu, što je ovisilo o fizikalnoj strukturi

utvrditi niti u Americi, niti u Njemačkoj.

1 ? tla, ali su bili veći nego kod smrče. Na

'J - vrlo nepovoljnim i gleju sličnim tlima,

Autor dalje iznosi rezultate koje je dobio

klasifikacijom staništa i istraživanja

od onih smrče.

0_ te se karakteristike nisu bitno razlikovale

njihovog utjecaja na visinski prirast te Autor zaključuje, da podizanje i šumla

sko-uzgojno tretiranje duglazije treba biti

konstatira, da je taj prirast na staništima

s umjerenom ili previsokom opskrbom vode

u tlu, u okviru prirasnih tabela Kan­

1- koje su nastale krivim izborom staništa

0- takovo, da se u budućnosti izbjegnu štete

zow 1937 — Wiedemann-a 1939 za I-TI pri-

i krivim uzgojem. Uzgojnim zahvatima

hodni razred.

mora se stalno pospješivati dobar razvoj

Na staništima s vrlo povoljnom opskrbom

krošanja i korjenja. Potrebnu čistoću od

vode, taj je prirast gotovo bez iznimke

grana ne smije se postizavati gustim

viši, a djelomično i za jedan prihodni razred

iznad najvećih tabličnih vrijednosti.

Ing. I.

z_ sklopom, već obrezivanjem grana.

Dekanić

327


Prilog šumarskoj terminologiji

NEVALJALO I BOLJE

Poznato je_ da se već u nekoliko navrata

pisalo u S. L. o potrebi revizije stručne

terminologije i da se na tom uglavnom

i ostalo. A to nije ni čudo; zar bi bio lak

posao naći zamjenu rđavim terminima

kao što su: sastojina, oblični broj, ophodnja,

obrast (kad rabi kao uređajni pojam)

itd., kad ih je usvojila praksa dugogodišnjom

upotrebom i kad su se skoro neiskrčivo

uvriježili u šumarski rječnik? Međutim,

naši su naučni radnici (akademik

A. Ugrenović i prof. A. Levaković) ipak

dokazali da i te zarpeke nisu nesavladljive.

Oni su uklonili neke logičke i jezične

neskladnosti koje su nam izgledale tradicijom

posvećene i nerazdvojljive od struke.

Ali ni to nije zadnja riječ na tom području;

ostalo je posla i za današnju i za

buduće generacije, jer će se uvijek rađati

novi pojmovi koje će trebati jezično pravilno

izraziti.

U želji da se i dalje ne gomilaju izvitoperene

riječi u naše leksičko blago, navest

ćemo nekoliko primjera koje smatramo

da još nisu toliko opatinjali da im ne

bismo mogli nazreti prvotni sjaj.

Uzmimo na pr. rod »tsuga«. Svi mi govorimo

i fonetski pišemo »č u g a«, a to

je krivo. Pogreška je nastala tako, što u

latinskom jeziku nema našega »c« ispred

vokala: u, a, o. Kad se ipak taj c mora

nekako napisati, stavlja se »te«, jer bismo

pišući cuga morali čitati kuga. Najvjerojatnije

je da smo »ts« zamijenili s njemačkim

»tsch« i pročitali ga kao č. (Uzgred

spominjemo da naši entomolozi muhu

»tse-tse« čitaju pravilno: ce-ce, a ne čeče).

Konačno, Rusi pišu »cuga«, a tako

izgovaraju i svi ostali narodi, pa nema

opravdana razloga da mi ostanemo dosljedni

u onome što ne valja. Dakle: cuga,

a ne cuga.

Dalje. Žuta »forsythia« koja obično u

rano proljeće prva cvate istovremeno sa

drijenkom, i nju smo krivo okrstili i čitamo

je »f o r z i c i j a«. Međutim, rod

»Forsythia« dobio je ime po engleskom

botaničaru W. A. F o r s y t h-u, koje se

čita »F o r s a j t«, a ne »Forzic«, pa zato

treba izgovarati: forsajtija ili (prema latinskom)

forsitija, a nikada »forzicija«.

Općenito se u nas govori »b u 1 d o-

žer«, a ponekad se čuje i »buldož

d e r«. I ta je riječ krivo usvojena. U

engleskom ćemo rječniku naći glagol

»bulldoze« (čita se: büldouz) koji znači:

zastrašivati, terorizirati, a imenica »bulldozer«

označuje kopneno jaružalo ili stroj

za iskapanje i prekapanje zemlje. Prema

tome i mi taj stroj treba da nazivamo

»buldožer«, a drugo je svako čitanje nepotrebna

jezična nakarada.

Đuro Knežević

ŠUMARSKI LIST — glasilo Šumarskog društva NR Hrvatske — Izdavač: Šumarsko društvo NR

Hrvatske u Zagrebu. — Uprava i uredništvo: Zagreb, Mažuranićev trg. br. 11, telefon 36-473 —

Godišnja pretplata: za članove Šumarskog društva NRH i članove ostalih šumarskih društava

Jugoslavije Din 800.—, za studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih

škola Din 200.—, za ustanove Din 2.400.—, Pojedini brojevi; za članove, studente šumarstva i

učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 100.—, za ustanove Din 200.—. Za

inozemstvo se cijene računaju dvostruko. — Račun kod NB Zagreb 400-73/3-1751. — Tisak:

Tiskara »Prosvjeta« Samobor


KXP;

HVO

PODUZEĆE ZA IZVOZ DRVA I DRVNIH PROIZVODA

ZAGREB

MARULIĆEV TRG BROJ 18 — Poštanski pretinac broj 197

Telegram: EXPORTDRVO - Zagreb — Tel.: 36-251, 37-323

Teleprinter: 02-107

Poslovnica i skladišta — RIJEKA — Delta 11

Teleprinter: 025-29

OBAVLJA

I Z V O Z

najpovoljnije putem svojih razgranatih veza

REZANE GRAĐE LIŠČARA

REZANE GRAĐE ČETINARA

DUŽICA HRASTOVIH

CELULOZNOG DRVA

OGRJEVNOG DRVA

ŽELJEZNIČKIH PRAGOVA

UGLJA ŠUMSKOG I RETORTNOG

TANIN-EKSTRAKTA

ŠPERPLOČA I PANELPLOČA

FURNIRA, PARKETA

SANDUKA, BACAVA

STOLICA IZ SAVIJENOG DRVA

NAMJEŠTAJA RAZNOG

DRVNE GALANTERIJE

SPORTSKIH ARTIKALA

OSTALIH PROIZVODA OD DRVETA

VLASTITA PREDSTAVNIŠTVA

London, Frankfurt/M, New-York, Alexandrie

AGENTURE u svim važnijim uvozničkim zemljama

More magazines by this user
Similar magazines