Å UMARSKI LIST 7-9/1958

79 

1958

ŠUMARSKI 

LIST 

GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA NR HRVATSKE 

Redakcioni odbor: 

Dr. Roko B e n i ć, ing. Josip P e t e r n e 1, đr. Zvonko Potočić, ing. Josip S a f a r 

i ing. Vlado Š t e t i ć 

Glavni i odgovorni urednik: 

Dr. Milan Androić 

Broj 7—9 JULI—AUGUST—SEPTEMBAR 1958. 

ČLANCI : 

Prof dr. Ivo Horvat: Prilog poznavanju borovih i smrekovih šuma Male Kapele 

Dr. Dušan Klepac: Funkcionalni odnos između debljine kore i prsnog promjera za naše 

važnije listopadno drveće 

Ing. Milan Simeunovic: Fiziološko srašćivanje korjenja alepskog bora 

Ing. Stanko Tomaševski: U kojim debljinskim razredima i na kojim ekspozicijama 

dolazi najveći broj jelovih sušaca i izvala? 

Ing. Dragutin Hanzl: Proširenje jele na Papuku 

ARTICLES: 

Prof. dr. Ivo Horvat: A contribution to the knowledge of Pine and Spruce forests of Mala 

Kapela Mountain 

Dr. Dušan Klepac: Functional correlation between bark thickness and d. b. h. for our 

more important deciduous tree species 

Ing. Milan Simeunovic: Physiological self-grafting of roots in Aleppo Pine, Cluster 

Pine and Stone Pine 

Ing. Stanko Tomaševski: In which diameter classes and on which exposures does the 

greatest number of dead Fir trees and wind-throws occur? 

Ing. Dragutin Hanzl: Spreading of Fir tree species on Mt. Papuk 

ARTICLES : 

Prof. dr. Ivo Horvat: Une contribution ä la connaissance des forets de Pin et d' Epicea 

sur la montagne de Mala Kapela 

Dr. Dušan Klepac: La relation fonctionelle entre l'epaisceur de l'ecorce et le diametre ä 

hauter d'homme pour nos especes ä feuilles caduques importantes 

Ing. Milan Simeunovic: La soudure physiologique des racines de Pin d'Alep, Pin 

maritime et Pin Pinier 

Ing. Stanko Tomaševski: Dans quelles categories de grosseur et sur quelles expositions 

se presente-t-il le plus grand nombre des arbres sees et des chablis de Sapin? 

Ing. Dragutin Hanzl: Propagation du Sapin sur la montagne de Papuk 

AUFSÄTZE: 

Prof. dr. Ivo Horvat: Ein Beitrag zur Kenntnis der Kiefern- und Fichten-Bestände im 

Gebirge von Mala Kapela 

Dr. Dušan Klepac: Das funktionelle Verhältnis zwischen Rindenstärke und Brusthöhendurchmesser 

unserer wichtigeren sommergrünnen Holzarten 

Ing. M i i a n Simeunovic: Physiologische Wurzelverwachsungen bei Aleppokiefer, Sternkiefer 

und Pinie 

Ing. Stanko Tomaševski: In welchen Stärkeklassen und an welchen Expositionen 

kommt die- grösste Anzahl von Windfällen und Trocknistannen vor? 

Ing. Dragutin Hanzl: Verbreitung der Tanne auf dem Papuk-Gebirge 

Prikazi — Reports — Comptesrendus — Berichte Literatura — Book review — Revue des livres 

— Buchbesprechungen 

Naslovna slika: Motiv iz Gorskog Kotara (šumarija Fužine) 

(Foto: Vajda)

ŠUMARSKI LIST 

GLASILO ŠUMARSKOG DRUŠTVA HRVATSKE 

GODIŠTE 82 JULI—AUGUST—SEPTEMBAR GODINA 195« 

PRILOG POZNAVANJU BOBOVIH I SMREKOVIH SUMA 

MALE KAPELE 

Prof. đr. Ivo Horvat, Zagreb 

UVOD 

Na obroncima Male Kapele, od Rudopolja i Vrhovina do Plitvičkih 

Jezera, nalaze se u području šume bukve i jele dvije značajne šumske 

zajednice reliktnog karaktera. To su šume crnog i običnog bora, te šume 

smreke na dolomitima. Ove se razvijaju u naročitim životnim prilikama 

i imaju uz golemo gospodarsko i veliko prirodoznastveno značenje. Naročito 

su važne borove šume, jer njihov sastav i ekologija osvjetljava problem 

reliktnih borovih šuma cijelog ilirskog područja. 

Sume crnog, rjeđe i običnog bora, zapremaju u Hrvatskoj manje, 

odijeljene areale. Veće površine samoniklih borovih šuma nalaze se na 

Maloj Kapeli i u Velebitu, a rjeđe su na rubu Gorskog Kotara, na Plješevici, 

Senjskom Bilu, Dinari i na Biokovu. U Primorju se nalaze na Braču, 

Hvaru i Pelješcu bitno različite zajednice dalmatinskog crnog bora (Pinus 

maritima ssp. dalmatica), ali one nemaju nikakve veze s našim kontinentalnim 

šumama, kako su istaknuli već B e c k-M annagetta (1901) i 

Horvat (1950), a Horvatić (1957) je nedavno to detaljno obrazložio. 

Borove šume u Hrvatskoj pripadaju značajnim zajednicama, koje su 

često fragmentarno razvijene (Horvat 1938, 1956). To su ekstrazonalne 

zajednice uvjetovane reljefnim, lokalno-klimatskim ili edafskim faktorima. 

One se nalaze unutar određenih klimazonalnih šumskih zajednica 

s kojima su sindinamski više ili manje povezane. Na nekim staništima 

održavaju se kao trajni vegetacijski stadij, a na drugima uzmiču pred 

konkurencijom jačih suparnika, ponajčešće bukve i jele.* \ 

* Osim ovih jasno izraženih zajednica (asocijacija) borovih šuma pojavljuje se 

često crni i obični bor obilno u drugim šumskim zajednicama gradeći veće ili manje 

sastojine. Sastav takvih borovih sastojina pokazuje, da one nemaju ništa zajedničko 

sa borovim zajednicama. Bor se naseljuje na pr. na sječini ili na paljevini neke šumske 

zajednice kao prolazni stadij, pa razvitkom ove zajednice i nestaje. Takve razr 

vojne stadije treba dobro razlikovati od floristički i ekološki izraženih borovih 

zajednica. Zato je poznavanje Sastava borovih šuma vrlo važno i u praktičnom 

pogledu. Ono je preduvjet za pravilno gospodarenje, koje će nam osigurati trajnost 

i obnovu borovih šuma kao vrela prvorazrednog drva i smole. 

225

Manje prostranstvo i manje značenje imaju smrekove šume Male 

Kapele, koje se po svome reliktnom karakteru podudaraju s borovim 

šumama, ali su vrlo oskudne vrstama. One su ipak važne za razumijevanje 

cijelog kompleksa reliktnih šuma, a naročito za razumijevanje ekologije 

borovih šuma. Zato sam ih obuhvatio u ovom prikazu, iako njihov sastav 

nije još dovoljno istražen. 

GEOGRAFSKI ODNOSI 

S južne strane glavnog bila Male Kapele nalaze se gorske kose sa 

zaobljenim vrhovima i stranama. One nemaju unatoč znatnih strmina 

otvorenih stijena. Podloga je rastrošena, sve je više manje zaobljeno, a niz 

vrhova nosi ime »oblaj«. Obronci su najčešće obrasli borovom ili smrekovom 

šumom ili su pokriveni niskim gorskim pašnjacima sitne vlasujje 

(Festucetum pseudovino-valesiacae), pa se već iz daljine ističu od raskidanog 

vapnenačkog bila Male Kapele. Prema geološkoj karti F. K o c h a 

(Plitvice 1:75.000) pripada područje Male Kapele uglavnom krednoj formaciji, 

koja je zastupana s više facijesa. Među njima se ističu s jedne 

strane različiti vapnenci, a s druge dolomiti i dolomitni vapnenci. 

Glavno bilo Kapele od Velikog Javornika (1141 m) do Selišnog vrha 

(1230 m) izgrađeno je od rudisnih vapnenaca gornje krede, a obrub čini 

s obje strane dolomit gornje krede, koji zauzima široki pojas sve do ruba 

Gackog Polja, pa preko Vrhovina seže do Plitvičkih Jezera. Prema Veljunu 

nalazi se ponovno pojas rudisnog vapnenca, a isto tako i na sjevernoj 

strani Kapele gdje ispod zone dolomita seže na pravcu od Saborskog preko 

Kozjaka na Priboj. Oštri Mihaljevac na podnožju Plješevice i Mrsin leže 

naprotiv u dolomitu, a Plješevica je gotovo cijela sastavljena od vapnenca. 

Gacko Polje je aluvij (izvor Gacke), prvi rub sastavljen je od naslaga 

kvartara, a drugi od donje krede, na nju se u sjeverozapadnom dijelu neposredno 

nadovezuje dolomit, a u južnom vapnenac gornje krede. 

U geomorfološkom pogledu razlikuju se neobično vapnenački i dolomitni 

grebeni i glavice. Vapnenci, koji su uglavnom prekriveni šumom 

bukve i jele (Fagetum croaticum abietetosum), ističu se oštrim konturama, 

a dolomiti obrasli borovim i smrekovim šumama imaju oble forme. Najljepše 

borove šume nalaze se oko Vrhovina, Rudopolja i Babinog Potoka, 

gdje okružuju polja, što se steru s obje strane ceste. One zauzimaju grebene 

i tople, suncu izložene obronke, dok se u uvalicama i na sjevernim 

padinama razvila šuma smreke. Sličnu sliku nalazimo i na sjevernim padinama 

Male Kapele oko Saborskog, pa se i tamo na dolomitima javljaju 

borove šume. Kao ekstrazonalne, reliktne zajednice uklopile su se borove 

i smrekove šume Male Kapele u područje klimatogene vegetacije bukve 

i jele i dokazuju kako je dolomitno gorje u fizionomskom, ekološkom i 

vegetaeijskom pogledu različno od vapnenačkog. 

Da pravo shvatimo značaj reliktnih borovih šuma na Maloj Kapeli, 

koje nas najviše zanimaju, moramo upoznati vegetaciju, koja ih okružuje. 

Najbolji pregled o toj vegetaciji dobivamo na prerezu od Gackog Polja 

prema Selišnom vrhu, najvećem usponu Male Kapele. Gacko Polje leži u 

visini 458 m, te se nalazi u području šume hrasta kitnjaka i običnoga 

graba (Querceto-Carpinetum croaticum) kao klimatogene zajednice. Da- 

226

nas su doduše sastojine ove šume na polju gotovo iščezle, ali iz ostataka, 

koje nalazimo tu i tamo na rubovima, možemo dobiti prilično dobru sliku 

njihove nekadašnje građe. Oko Otočca nalazimo u šumi kitnjaka i običnoga 

graba: od drveća Carpinus betulus, Quercus petraea, Fagus silvatica (r.), 

Acer obtusatum, Acer pseudoplatanus, Acer campestre, Quercus cerris, od 

grmlja Corylus avellana, Crataegus monogyna, Viburnum lantana, Ligustrum 

vulgare, Evonymus verrucosa, Cornus sanguinea, Cornus mas, Rosa 

sp., a od niskog rašća Stellaria holostea, Euphorbia amygdaloides, Arum 

maculatum, Anemone nemorosa, Aposeris foetida, Asarum europaeum, 

Cyclamen europaeum, Galium vernum, Aremonia agrimonoides, Primula 

vulgaris, Pulmonaria officinalis, Glechöma hederaceum, Sanicula europaea, 

Polygonatum multiflorum, Dentaria bulbifera, Symphytum tuberosum, 

Brachypodium silvaticum, Ajuga reptans, Hedera helix, Helleborus 

multifidus i dr. To je po sastavu tipična zajednica kitnjaka i običnoga 

graba u kojoj se već pojavljuju neki elementi bukove, šume. 

Kad se dižemo iz Gackog Polja prema kosi Male Kapele mijenja se 

naglo slika šumske vegetacije. Bukva, koja se na sjevernim padinama 

spuštala sve do dna polja, prelazi s usponom i na slabo nagnute južne 

ekspozicije i prelazi u šumu bukve, a ova doskora u šumu bukve i jele, 

koja se diže do najviših vrhova Kapele. Strme vapnenačke padine na sunčanim 

položajima zauzela je naprotiv šikara hrasta medunca i crnoga 

graba (Seslerieto-Ostryetum) uvjetovana lokalnim klimatskim prilikama. 

Najznačajnije su biljke ove šikare Quercus pubescens, Fraxinus ornus, 

Ostrya carpinifolio, Acer monspessulanum, Pinus nigra, Acer obtusatum, 

Acer campestre, Sorbus torminalis, Pirus communis, Rhus cotinus, Cornus 

mas, Crataegus transalpina, Prunus spinosa, Rhamnus cathartica, a od 

niskog rašća Carex humilis, Teucrium chamaedrys, Polygonatum officinale, 

Helleborus multifidus, Sesleria autumnalis, Melitis albida, Satureia 

vulgaris, Asparagus tenuifolius, Lithospermum purpureo-coeruleum, Trifolium 

rubens i dr. 

U skladu je s ovom šumskom vegetacijom i raširenje gorskih livada 

na Gackom Polju, koje imaju izrazito termofilni značaj, te pripadaju 

submediteranskoj zajednici Danthonieto-Scorzoneretum, dok se u području 

bukve nalaze već gorske livade srednjoevropskog karaktera, koje pripadaju 

zajednici Brometo-Plantaginetum. 

Borove šume uklopile su se po svome prostranstvu uglavnom u topliji 

dio šume bukve i jele, ali sežu i nešto niže, gdje se sastaju s termofilnom 

vegetacijom. Što se više približavamo Gackom Polju pojačavaju se termofilni 

utjecaji, pa u borovoj šumi preteže crni bor, dok je u višim, 

hladnijim pojasima zastupan samo obični bor. 

Na si. 1. prikazan je raspored šumske vegetacije na pravcu Jurjeve 

stijene—Rudopolje iznad Vrhovina. Lijeva, južna strana brda sastavljena 

je od dolomita, a desna od vapnenca. Na plitkoj dolomitnoj podlozi nalazi 

se rendzina, koja s dubijinom naslage tla prelazi,u smeđe karbonatno tlo 

ili na vlažnijim staništima u podzolirano tlo (ponikva). Na vapnencima 

razvija se naprotiv smeđe karbonatno tlo. 

U skladu s podlogom raspoređena je šumska vegetacija: plitku rendzinu 

zauzela je šuma bora ili njezin degradacijski stedij, pašnjak sitne 

vlasulje. Na tjemenu se pojavljuje bukva, a na podzoliranom tlu na sje- 

227

vernoj padini i u ponikvi smreka. Naprotiv nastava na smeđim karbonatnim 

tlima povrh vapnenaca najtipičnija šuma bukve i jele u kojoj se 

doduše nalaze još borovi, ali samo kao prolazni naseljenici. 

1 ŠUMA 60RA SKUWÖUtMm 

2ŠunAsnfl[KE NA OOlOrtiTU ra» REnDZIflA 

3ŠUT1A BlfKVE 5 JELOM •-••--• DOLOMIT :•»: POMOLIRAMO T10 

4PAŠMJAK VlASLILJE VII VAPNENAC H« SJIEt* HARB01MW0 TLO 

SI. 1. Raspored šuma u vezi s reljefom, geološkom podlogom i tlom iznad Vrhovina 

Zajednica bora i kukurijeka — Helleboreto-Pinetum 

Borove šume na Maloj Kapeli pripadaju naročitoj asocijaciji, koja je 

vezana na područje ove planine. Nazvao sam je po dvjema važnim vrstama, 

jednoj u prizemnom sloju, a drugoj u sloju drveća. Sastav borovih 

šuma u Maloj Kapeli prikazan je na križaljci br. I., koja ujedinjuje 10 

snimaka ove zajednice iz južnih padina planine. Snimke nisu odabrane po 

nekom principu, već su snimljene kako sam ih nalazio u prirodi, jedino 

sam pazio, da su plohe jednolike s obzirom na izgled, floristički sastav, 

stanište i gospodarski utjecaj. Zato nam ove snimke daju prilično objektivnu 

sliku sastava borovih šuma. 

GRADA ZAJEDNICE 

Struktura. Borove šume su najčešće prekinutog sklopa, rjeđe su 

sastojine potpuno sklopljene. Visina stabala doseže 18—22 m, a debljina 

do 60 cm. Sloj grmlja je često dobro razvijen i doseže visinu od 0,50 do 

2 m, a prizemno rašće je vrlo obilno, te pokriva, ubrojivši mahovine, do 

sto posto površine. Rjeđe je prizemni sloj slabije razvijen. 

U šumi dominira bor, najčešće obični bor (Pinus silvestris), rjeđe crni 

bor (Pinus nigra ssp. austriaca). Ima čistih sastojina s jednom ili drugom 

vrstom, ali ima i miješanih, na pr. na Crnom Vrhu i na Samaru. U nekim 

sastojinama nalazi se dosta obilno smreka, dok je bukva kao drvo vrlo 

rijetka, ali se nalazi dosta često u sloju grmlja. 

Sloj grmlja zavisi o starosti sastojine, njezinu sklopu i o paši. U starijim, 

prorijeđenim sastojinama, u kojima se mnogo pase, razvija se u 

neobičnom obilju borovica (Juniperus communis), gradeći katkad velike, 

gotovo neprohodne hrpe. Najveće šumarsko značenje u sloju grmlja ima 

228

ez sumnje pomladak borova, koji je razvijen u svim sastojinama izuzev 

plohu br. 2. u kojoj je pomlađivanje vrlo slabo, vjerojatno zbog suhe 

podloge i vrlo intenzivne paše. Uz borovicu nalazi se stalno glog (Crataegus 

transalpina), udikovina (Viburnum lantana), kozja krv (Lonicera 

xylosteum), krušćica (Amelanchier ovalis) i dunjarica (Cotoneaster tomentosa). 

U nekim sastojinama nalaze se obilno grmoliki crni grab (Ostrya 

carpinifolia) i hrastovi (Quercus pubescens i Q. cerris). Ostale vrste u sloju 

grmlja nemaju veće značenje za karakterizaciju borovih šuma, ali su 

vrlo važne za njihovo raščlanjen je. 

Floristički sastav. Floristički sastav zajednice prikazan je 

na križaljki, koja donosi 10 snimaka iz područja Male Kapele. Značenje 

pojedinih vrsta nije jednako u fizionomskom i u dijagnostičkom pogledu. 

Neka vrsta na pr. dominira, a ipak nam ne kaže gotovo ništa o ekološkim 

prilikama zajednice. U sloju drveća imaju u strukturelnom. i u dijagnostičkom 

pogledu najveće značenje borovi. Crni bor (Pinus nigra) nalazi se 

samo u toplijim područjima Male Kapele, ali je u većoj mjeri vezan na 

zajednicu, nego obični bor, pa ga možemo smatrati u njegovoj kontinentalnoj 

rasi značajnim za borove šume. Naprotiv ima obični bor (Pinus silvestris) 

vrlo široku amplitudu, pa se nalazi jednako u bazifilno-neutrofilnim 

i u ekstremno acidofilnim šumama; zato su njegove pratilice često 

bitno različite. Uz to prehvaća bor i u susjedne sastojine bukve i jele, ali 

se u njima nalazi tek prolazno. Obični bor ima znatno manje zahtjeve na 

toplinu, pa se penje u znatno veće visine i prodire u hladnije uvale, gdje 

se susreće sa smrekom. Prema tome uspijeva obični bor i izvan područja 

naše asocijacije i nalazi se u optimalno razvijenim šumama bukve i jele, 

gdje doseže ljepše visine i debljine, nego u samoj borovoj šumi. Ipak se 

na tim staništima u pravilu ne pomlađuje. Tek se prigodom jačih sječa i 

proreda može proširiti i posve osvojiti teren, ali takva sastojina nije 

trajna već prolazna, pa je najzad potiskuje bukva i jela. 

Od grmova je najviše vezan na borove šume Cotoneaster tomentosa, 

ali je zasad teško odrediti ukoliko se može smatrati karakterističnim. 

Mnogo nam više govori o zajednici prizemni sloj. U njemu se nalazi 

oko 150 vrsta, od toga 30 u dva najviša stepena stalnosti; ostale su vrste 

rjeđe zastupane. Pomnijim istraživanjem većeg broja sastojina u povoljnije 

godišnje doba povećat će se bez sumnje broj vrsta prizemnog sloja. 

Neke vrste ističu se naročito u fizionomskom pogledu. To je Helleborus 

macranthus, Cyclamen europaeum, Pteridium aQuilinum, Carex humilis, 

Fragaria coUina i Erica carnea. Kukurijek se nalazi vrlo obilno u svim 

sastojinama na dolomitima, a na vapnencu je vrlo rijedak ili ga nema. 

Kukurijek se još u kasnu jesen, kad je ostalo bilje najvećim dijelom osušeno, 

ističe velikim zelenim listovima i gdjegod pokriva u hrpama cijele 

obronke. Uz njega se vrlo često nalazi skrižalina (Cyclamen europaeum), 

koja naročito u jesenskom aspektu bezbrojnim cvjetovima ukrasuje prizemni 

sloj. Kukurijek je raširen i u drugim zajednicama, pa se nalazi vrlo 

obilno i u bukovim šumama na dolomitnoj podlozi. Zato se ne može smatrati 

svojstvenom vrstom za borove šume, ali je ipak njegovo dijagnostičko 

značenje vrlo veliko, jer je u području borovih šuma vezan na najtipičnije 

stanište bora. 

229

Veličanstvenu sliku pruža zajednica bora i kukurijeka u ranim proljetnim 

mjesecima, kad je prizemni sloj prekriven nepreglednim mnoštvom 

velikih bijelih i bijeloružičastih cvjetova kukurijeka. Jedva se provlačimo 

po tom divnom sagu, pazeći, da ne zgazimo krasne cvjetove, koji 

uz snježne mrlje izbijaju na površinu i nagovještaju rano proljeće. Na 

strmim padinama, gdje se sačuvala crnjuša ukrašena je slika još crvenilom 

njezinih boja. . , - 

U fizionomskom pogledu ističe se naročito crnjuša (Erica carnea), 

koja u gustom sklopu pokriva u nekim sastojinama goleme površine, dok 

je u drugim sastojinama nema ili se nalaze tek manje hrpe. Crnjuša je 

usto u dijagnostičkom pogledu neobično važna. Ona je raširena i u ostalim 

našim borovim šumama, pa prati velikom pravilnošću borove šume u 

Sloveniji, Bosni i Srbiji. Uz nju se tamo nalazi najčešće i Daphne bla" 

gayana, koja u južnoj Hrvatskoj nije dosad nađena. Koji je razlog, da se 

crnjuša u nekim sastojinama nalazi vrlo obilno, a u drugima je nema, 

teško je utvrditi, ali se prema svemu čini, da je glavni uzrok jaka paša. 

Crnjuša se nalazi obilno na strmim položajima kamo ne dolaze goveda, 

a čim je obronak položit i pristupan paši, kida se njezin jednoliki sag najprije 

u manje hrpe i najzad nestaje. Ipak ima i strmih, teško pristupnih 

ploha u kojima nema crnjuše, pa će ovo pitanje trebati još proučiti. 

Veće značenje nego dominante, imaju za našu borovu šumu svojstvene 

ili karakteristične vrste, koje su za zajednicu više ili manje vezane. 

Broj takvih vrsta nije velik, a glavni dio ima usto lokalni značaj, pa se 

u drugim krajevima nalaze u sličnim borovim šumama. 

Na temelju dosadašnjih opažanja smatram svojstvenim vrstama: 

Ranunculus Thora, Genista pedunculata, Genista triangularis (G. januensis), 

Epipactis atropurpurea i Pirola media. Vrlo je zanimljiv nalaz vrste 

Ranunculus Thora, koja je dosad bila poznata iz viših područja Kleka, 

Plješevice i Velebita. Zabnjak kolovrc — kako ga narod zove — nije 

doduše u kapelskim šumama mnogo raširen, ali se ipak nalazi stalno, pa 

je vjerojatno bio nazočan i u sastojinama u kojima ga u kasnu jesen nisam 

našao. Isto možemo reći i za Epipactis atropurpurea, a donekle i za navedene 

žutilovke. U nekim sastojinama nalazi se stalno i Dicranum sp., ali 

će trebati još utvrditi koliko je vezan na borove šume. Sve te vrste 

nalaze se, kako smo spomenuli, u drugim krajevi ma u sličnim 

borovim šumama, ali su u našem užem području 

vrlo vjerojatno vezane na ovu zajednicu. Naša 

asocijacija nema prema tome neke apsolutno karakteristične vrste, koje bi 

bile samo na nju vezane, ali se ipak po svome karakterističnom skupu 

odlikuje kao jasno omeđena cjelina od svih ostalih šumskih zajednica u 

području Male Kapele i približava se borovim šumama ostalih krajeva 

Hrvatske i Bosne. 

Karakteristični elementi naših borovih šuma imaju dakle lokalni 

karakter, a usto su jako potisnuti pašom, pa je zasad teško stvoriti sliku 

prvobitne vegetacije. Ipak će i kasnije, kad se prouče sve borove šume u 

svim našim krajevima, biti teško pojedine asocijacije 

okarakterizirati općenitim svojstvenim vrstama, 

ali nam već lokalne svojstvene vrste daju vanredan 

uvid u životne prilike zajednice. 

230

Ostatak čine više ili manje indiferentne pratilice, koje su obilno zastupane 

u borovim šumama, ali se nalaze i u drugim zajednicama na 

Maloj Kapeli. Ako uzmemo u obzir biljke u dva najveća stepena stalnosti, 

tada nalazimo oko 30 vrsta, koje prate naše borove šume s najvećom pravilnošću. 

Te pratilice čine u ekološkom pogledu vrlo heterogenu cjelinu, 

koju možemo rastaviti u nekoliko skupova: a) biljke, koje su više ili manje 

vezane na dolomit, b) ostale biljke suhih vapnenačkih šuma i livada, 

uglavnom karakteristične vrste reda Quercetalia-pubescentis i reda Brometalia, 

c) ekološki indiferentne vrste, d) biljke bukovih i e) biljke smrekovih 

šuma. 

Značajno je, da u borovu šumu na Maloj Kapeli prodiru i neki elementi 

reda Vaccinio-Piceetalia, na pr. Pirola secunda, Calamagrostis arundinacea, 

Laserpitium marginatum i Rubus saxatilis. Time se približuje 

kapelska borova šuma alpskim zajednicama, ali je udio vrsta smrekovih 

šuma prema hrastovim malen. U borovim šumama Male Kapele nisam 

našao dosad brojne vrste, koje su raširene u borovim šumama Slovenije 

na pr. Daphne blagayana, Polygala chamaebuxus, Carex alba, Potentilla 

carniolica, Leontodon incanus, Campanula persicifolia, Melitis melissophyllum, 

Euphorbia angulata, Primula Columnae, Calamagrostis varia 

i dr. Neke od tih vrsta naći će se vjerojatno, kad se prouče u proljetno 

doba manje utjecane sastojine. 

Raščlanjeno st. Pojedine sastojine borovih šuma razlikuju se, 

već na prvi pogled izgledom i florističkim sastavom. Razlike postoje već 

u sloju drveća (crni ili obični bor, čiste borove sastojine ili jaka primjesa 

smreke i jele i si.). Isto su tako izražene razlike u sloju grmlja i u prizemnom 

rašću. Na temelju tih razlika možemo unutar kapelskih borovih 

šuma postaviti niže jedinice, koje imaju i različito šumsko-gospodarsko 

značenje, pa će im i s toga gledišta trebati obratiti pažnju. 

Razlike u florističkom sastavu i fizionomiji borovih šuma imaju svoj 

razlog u klimatskim i edafskim prilikama, te u antropogenim utjecajima. 

Pod utjecajem klimatskih prilika razlikuju se sastojine nižih, toplijiK 

i suših položaja od sastojina viših, hladnijih i vlažnijih staništa. Te se 

razlike vide na prvi pogled na našoj križaljci. U nižim, toplijim položajima 

dominira najčešće crni bor ili se miješaju oba bora. Usto se nalazi u 

sloju grmlja stalno Ostrya carpinifolia, Quercus pubescens i Q. cerris, a 

u prizemnom sloju Origanum vulgare, Mercurialis ovata, Centaurea 

variegata i dr. Naprotiv pojavljuje se u višim, hladnijim položajima 

smreka i jela, a u prizemnom sloju Festuca heterophylla, Galium rotundifolium, 

Dicranum scoparium i dr. Druga je značajna razlika među pojedinim 

sastojinama borovih šuma u vezi sa sastavom tla: razlika između 

vegetacije na vapnencu i dolomitu. Ta se razlika ističe na prvi pogled 

u fizionomiji i mnogo oskudnijem sastavu prizemnoga rašća vapnenačkih 

sastojina. Na vapnencima nema, koliko sam mogao dosad utvrditi, brojnih 

vrsta: kukurijeka, crnjuše i nekih drugih značajnih elemenata. Naročito 

je razlika u nazočnosti ili nedostatku kukurijeka. Fizionomske razlike 

među ovim. tvorevinama su tolike, da se na prvi pogled nameće misao, 

da li se sve te sastojine uopće mogu ujediniti u istu asocijaciju. 

231

' Treći je faktor, koji uvjetuje diferenciranost zajednice, antropogene 

prirode: razlika između sastojina utjecanih jače ili slabije pašom. I tu su 

razlike vrlo velike, pa s obzirom na intenzitet paše možemo postaviti cijeli 

niz od najslabije do najjače utjecanih sastojina. 

Postoje dakle razlike prema klimatskim, edafskim i antropogenim 

utjecajima, postoje niže jedinice, ali je zasad teško utvrditi njihov sistematski 

značaj. Mi ćemo zasad, dok se ne prouči još veći broj sastojina, 

raščlaniti asocijaciju prema podlozi u dvije varijante, a ove prema klimatskim 

razlikama u dvije subasocijacije: 

1) vapnenačka varijanta razvija se na teško trošivim vapnencima, 

koji su se razvili unutar dolomita i ističe se na prvi pogled 

nedostatkom kukurijeka, crnjuše i nekih drugih vrsta. Na temelju dosad 

sabranog materijala ne može se utvrditi, koliko se ova varijanta ističe i 

nekim pozitivnim osobinama. 

2) do 1 o m i t n a varijanta obuhvata glavni dio borovih šuma i 

razvija se na dolomitu i na dolomitnim vapnencima, a značajna je po obilnom 

pojavljivanju kukurijeka božićnjaka (Helleborus macranthus), dok 

se na vapnenačkoj nalazi samo zeleni rascjepkani kukurijek (Helleborus 

multifidus), koji je na dolomitu rjeđi. Dolomitnu varijantu možemo raščlaniti 

prema klimatskim zahtjevima u dvije jedinice (vjerojatno subasocijacije), 

koje imaju različito šumsko-gospodarsko značenje: 

1.) ostryetosum, toplija subasocijacija nižih predjela u kojoj se nalazi 

najčešće Pinus nigra, ali i Pinus silvestris, a uz njih se pojavljuju vrste 

termofilnih hrastovih šuma na pr. Ostrya carpinifolia, Quercus cerris, 

Amelanchier ovalis, Cotoneaster tomentosa, Cornus mas i dr. 

2.) piceetosum, hladnija subasocijacija viših predjela u kojoj se u podstojnom 

sloju drveća nalazi obilno smreka. Obilje smreke ima veliko značenje 

za daljnji razvitak i opstanak borove šume. Tu je njezina klimatska 

granica, pa još maleni korak na hladnije i vlažnije stanište znači potpuno 

pretezanje smreke. 

Pomlađivanje. Pomlađivanje borovih šuma predstavlja važan 

vegetacijski i šumarski problem. Iako se bor razmnaža naletom sjemena, 

te se pojavljuje na vrlo udaljenim nalazištima, ipak postoji u pomlađivanju 

očita zakonitost. Na tipičnim borovim staništima 

pomlađuje se bor ne samo na rubovima i na čistinama 

nego i u slabije sklopljenim sastojinama. U 

pomlađivanju je međutim vanredna razlika između 

dolomita i vapnenaca. Iako se bor lijepo pomlađuje i na 

vapnencu, ipak se to ne može ni uporediti s pomlađivanjem na dolomitu. 

Uz kukurijek božićnjak (Helleborus macranthus), žutilovku (Genista pedunculata) 

i druge značajne vrste razvijaju se na dolomitu tisuće i tisuće 

mladih borova razne veličine i starosti, a njihova je vitalnost neopisiva. 

Na dolomitnoj trošini stoje često skupine mladih borića različite veličine 

i starosti, koji zbijeni u gušće ili rjeđe hrpe golemom dinamikom osvajaju 

golo kršje na kome uopće nema vegetacije. Čim se pomladak zakorijeni, 

obogaćuje otpalim iglicama kamenitu trošinu humusom i prirašćuje od 

godine do godine sve jače. U nekim sastojinama nalazimo 5 do 8-godišnje 

boriće, koji prirašćuju godišnje po 60 cm u visinu. Prolazeći kroz borovu 

šumu možemo pratiti njezinu vanrednu obnovu na dolomitnoj podlozi: uz 

232

Helieborus macranthus nalazi se stalno bujan pomladak borova, a nekoliko 

koraka dalje na vapnencima, gdje nema kukurijeka, nema katkad na 

daleko ni jednog mladog borića. Tako nam je kukurijek božićnjak vanredan 

pokazivač, gdje će kod otvaranja sklopa nastupiti najobilnije pomlađivanje 

crnog i običnog bora. 

ŽIVOTNE PRILIKE ZAJEDNICE (SINEKOLOGIJA) 

Za razumijevanje opstanka i obnove borovih šuma ima naročito značenje 

poznavanje njezinih životnih prilika: klime, tla, reljefa i antropogenih 

utjecaja, koji na određenom staništu djeluju. Ali bi bilo ipak krivo, 

kad bismo htjeli raširenje i sastav šume protumačiti samo na temelju 

staništa. Bor uspijeva, kako smo spomenuli, vanredno i na staništima 

bukve i jele, a ipak se tamo ne može trajno održati, niti se uz prirodne 

uvjete ne obnavlja, jer ga potiskuje bukva i jela. Tek na onim staništima, 

gdje nema konkurencije jačih takmaca održaje se bor kao trajni stadij i 

izgrađuje naročitu zajednicu. 

Schmid (1936) je s pravom upozorio, da je konkurenca glavni faktor, 

koji je uvjetovao potiskivanje borovih šuma na reliktna staništa. Uz 

ekološke prilike odlučuju dakle u prvom redu biološki elementi, koji su 

izraženi u međusobnoj konkurenciji šumskog drveća. 

Klimatske prilike. Već smo u uvodu istaknuli, da su borove 

šume raširene uglavnom u području šume bukve i jele, ali u svome najnižem 

dijelu sežu u granično područje termofilnih hrastovih šuma. Iz užeg 

područja borovih šuma nemamo nažalost potpunih klimatskih podataka. 

Ugrenović i Šolaja (1937) donose četverogodišnja sezonska opažanja 

uglavnom samo za ljetnje mjesece god. 1929.—1932. iz Samara 

(835 m) u Maloj Kapeli iz miješane sastojine crnog i običnog bora. Da bi 

rezultate mogli barem donekle upoređivati s tipičnim staništima ostalih 

zajednica u okolini, složio sam podatke iz Samare u križaljku između 

Gospića i Ravne Gore. Gospić leži u visini 565 m i nalazi se u hladnijem 

području hrasta kitnjaka i običnoga graba (Querceto-Carpinetum croaticum), 

a Ravna Gora u visini 793 m u području bukve i jele (Fagetum 

croaticum abietetosum). 

Tabela II. Temperaturni odnosi u borovim šumama na Samaru u poredbi sa stanicama 

Gospić i Ravna Gora 

I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII god. ampl. 

sred. —1.7 —1.7 3.3 8.2 12.9 16.9 19.0 17.9 14.0 9.5 5.1 —0.7 8.6 20.7 

Gospić 565 max. 2.5 4.6 8.6 14.2 18.7 23.4 26.4 26.0 21.5 16.0 10.5 3.1 14.6 

1931—40 min. —6.0 —7.2 —1.2 2.7 5.6 9.6 11.0 10.2 7.8 4.4 1.6 —4.2 2.8 

Samar 

1929—32 

835 

sred. 

max. 

min. 

16.0 

23.2 

11.1 

17.4 

24.9 

12.1 

17.5 

24.7 

12.2 

14.0 

20.4 

9.« 

Ravna 

Gora 

1927—40 

793 

sred. 

max. 

min. 

—2.7 

1.1 

—6.6 

—2.8 

2.4 

—7.0 

1.4 

5.8 

—1.7 

6.1 

10.9 

1.6 

10.7 

15.5 

5.9 

15.0 

20.0 

8.7 

17.1 

22.8 

10.2 

15.8 

21.9 

9.5 

12.4 

17.7 

7.2 

7.6 

12.3 

3.7 

3.7 

7.7 

0.6 

—2.0 

1.2 

—5.5 

6.9 

11.6 

2.2 

19.9 

233

Poredba temperaturnog srednjaka za mjesece lipanj, srpanj, kolovoz 

i rujan, kad su vršena opažanja na Samaru, pokazuju, da se temperatura 

borove sastojine na Samaru kreće između Gospića i Ravne Gore. To je u 

skladu s općenitim biljnogeografskim položajem vegetacije na Samaru, 

ali nije u skladu s nadmorskom visinom, prema kojoj bi Samar morao 

imati nešto nižu temperaturu od Ravne Gore. Razmjerno visoka temperatura 

na Samaru ima razlog u visokim ljetnim minimumima u doba 

vegetacije, koji znatno nadmašuju stanice, koje leže skoro 300 m niže. 

Možda je razlog ovom termičkom djelovanju naročiti položaj Gospića i 

Ravne Gore u kotlinama s obratom temperature, koji nije na Samaru izražen. 

Ugrenović i Šolaja prikazuju na spomenutom mjestu i mjerenja 

temperature tla u različitim dubljinama i to iz miješane sastojine 

crnog i običnog bora s podstojnom sastojinom bukve, u sastojini borova 

bez bukve i na otvorenom polju. Ova mjerenja pokazuju, da je temperatura 

u borovoj sastojini bez grmolikog sloja u sredini između temperature 

slobodnog obronka i temperature u kojoj se pojavljuje u podstojnom 

sloju bukva. Ta je činjenica u skladu s prirodnim razvitkom vegetacije i 

životnim prilikama borove šume. 

U području raširenja borovih šuma na Maloj Kapeli padne godišnje 

1600 mm oborina od toga u zimi 400 mm, u proljeće 400 mm, u ljeti 

400 mm i u jesen 400 mm. Za vrijeme trajanja vegetacijskog perioda 

dobiva borova šuma na Maloj Kapeli oko 790 mm oborina. Klima je po 

Gračaninu (1941) humidna, a njezin skupni karakter označuju 

Ugrenović i 5 o 1 a j a (1937) ovim riječima: »Klima je tipična krška 

kontinentalna: kratki vegetacijski period, nagle i jake promjene temperature, 

srednja godišnja temperatura niska. Atmosfera vrlo vlažna, jaki 

rani i kasni mrazovi i magle, obilje ekvinokcijskih kiša, niski tlak uzduha, 

zima duga, ljuta i snijegom bogata, jak i čest sjeveroistočnjak (bura).« 

Pod tim klimatskim prilikama razvija se u Hrvatskoj 

šuma bukve i jele, pa prema tome ne možemo 

tražiti u klimi odlučujući faktor za raširen je borovih 

šuma na Kapeli. Očito je naprotiv, da su borove 

šume Male Kapele kao i borove šume drugih 

kopnenih krajeva Hrvatske uvjetovane drugim fakfaktorima, 

a to su tlo i reljef. 

Od ostalih klimatskih faktora ima veliko značenje vjetar. Vjetar djeluje 

mehanički i fiziološki. Pod mehaničkim utjecajem vjetra mijenja se 

uzrast borova, oni rastu nepravilno, nisko i nepravilno se granaju. Jaki 

utjecaji vjetra vide se naročito na izloženim kosama. 

U vezi sa snijegom treba istaknuti nepovoljno djelovanje velikih sniježnih 

nanosa, koje nalazimo na mnogim staništima. Borove sastojine na 

takvim staništima zarasle su lišajima, stabla su im iskrivljena, katkad i 

polomljena, atmosfera provlažna, različita od tipičnih borovih sastojina. 

Bilo bi zanimljivo, da se posebno prouče ovi nepovoljni utjecaji sniježnih 

nanosa na borove šume Male Kapele. 

Edafski faktori. Za razumijevanje edafskih odnosa u području 

raširenja borovih šuma na Maloj Kapeli treba istaknuti, da je geološka 

podloga na kojoj se nalazi borova šuma dolomit ili dolomitni vapnenac. 

To je matični supstrat iz koga se razvilo tlo naših borovih šuma. Rjeđe su 

234

matični supstrat naslage reliktnih crljenica. Prema Gračaninu (1941) 

je klimazonalno tlo ovog područja podzol, pa se na svim dubljim profilima 

opažaju jasno procesi ispiranja baza iz površinskih horizonata i 

njihovo zakiseljivanje. Ipak su u ovom gorovitom reljefu dublji horizonti 

s tipičnim podzoliranim tlima dosta rijetki, a danas su ih zauzele uglavnom 

poljoprivredne kulture. Na jače položitim i strmim padinama nalaze 

se naprotiv plitka tla, na kojima pedogenetski procesi nisu završili konačnu 

tvorbu tla. Na takvim staništima nalazimo dva tipa tla: umjereno 

podzolirana smeđa karbonatna tla i renđzine. 

. Smeđa karbonatna tla razvijaju se uglavnom na kompaktnim krednim 

vapnencima i pokrivena su šumom bukve i jele, dok se na rastrošenim 

vapnencima i na dolomitu nalaze renđzine. One su pokrivene borovom 

šumom ili pašnjačkom zajednicom Festucetum pseudovino-valesiacae. 

Zato je za nas od najvećeg značenja poznavanje postanka i razvitka rendzina, 

koje je Gračanin proučavao na samom Samaru. 

Rendzina se razvija povrh dolomita ili dolomitnog vapnenca i odlikuje 

se po Gračaninu naročitim svojstvima. »Unatoč humidnosti 

klime vegetacija rendzina pokazuje više manje kserofilan karakter zahvaljujući 

vanrednoj propusnosti tla za vodu.« »Rendzina se razvija samo na 

rastrošenim karbonatima (Ca i Mg-supstratima), koji obiluju česticama 

skeleta ili grubljim disperzijama sitnog tla, a usto sadrže i najfinije 

čestice karbonata. Na potpuno kompaktnim stijenama i na grubo disperznoj 

tvrdoj, kamenitoj trošini, u kojoj nema finih čestica karbonata, 

renđzine se obično ne pojavljuju.« Po Gračaninu je na rendzini 

»propusnost za vodu i zrak veoma velika, a redovno veća nego kod ostalih 

litogeno-karbonatnih tala. Velikoj propusnosti ima se pripisivati, da su 

renđzine suha tla unatoč humidnoj klimi. . . Reakcija rendzina je ponajčešće 

slabo alkalična u cijelom profilu . .. Adsorpcijski kompleks zasićen 

je bazama, u prvom redu kalcijem i magnezijem. Stupanj zasićenosti 

adsorpcijskog kompleksa iznosi više od 90% .. . Matični petrografski 

supstrat je dominantan pedogenetski faktor.« 

Gračanin (1951.) prikazuje genezu rendzina ovako: »Kserofilna 

vegetacija prodire svojim korijenjem duboko u rastrošene vapnenčeve ili 

dolomitne stijene i osigurava si tako životnu aktivnost i u vrijeme suše, 

kada su površinski slojevi tla potpuno suhi. Dok procesi rastvaranja 

organskih tvari u površinskom sloju u to doba gotovo potpuno miruju, 

vegetacija proizvodi fotosintetskim putem znatne količine organske tvari, 

te ih nagomilava dijelom u mineralnom detritatu u obliku podzemnih 

organa, a dijelom na samoj površini tla (listinac, sušanj). Posljedica je 

toga, da je proizvodnja organskih materija mnogo brža od destrukcije, pa 

stoga dolazi do postojane humizacije eluvijalnog horizonta.« 

Tla naših borovih šuma pripadaju dakle rendzinama i u tome je ključ 

za razumijevanje njihova razvitka i njihove trajnosti.* Borove šume 

nalaze se unutar mezofilne vegetacije bukve i jele 

* Time ne mislimo reći, da na rendzinama mogu uspijevati samo borove šume 

i iz njih nastale livade, drugim riječima, da je rendzina neko isključivo tlo borovih 

šuma. To vrijedi samo u području bukovih šuma, koje ne mogu uspijevati na ekstremno 

suhim tlima renđzine. U nižim područjima razvijaju se na rendzini termofilne 

šume reda Quercetalia-pubescentis, koje potiskuju bor dinamikom svoga razvitka. 

235

kao trajni vegetacijski stadij uvjetovane fizikalnim 

i kemijskim svojstvima tla na kome se razvijaju. 

Na mjestima gdje se mijenjanju fizikalna svojstva tla, mijenja se 

i biljni pokrov, iz kserofilne borove šume razvija se mezofilna šuma bukve 

i jele, a na hladnijim staništima razvija se acidofilna šuma smreke. 

Reljef. Borove šume na Kapeli razvijaju se na različitom nagibu. 

Prekrasne sastojine nalaze se na strmim obroncima nagnutim i preko 45°, 

a kraj toga su se razvile velike površine šuma na blagim nagibima i na 

ravnim tjemenima. Na tim slabije položenim nagibima dolazi ipak najčešće 

do stvaranja dublje naslage tla na kome se rendzina razvija u smjeru 

klimatogenog tla. Na takvim mjestima prodiru vrlo često u borove šume 

strani elementi, ponajčešće bukva, te odlučuje o daljnjem opstanku borove 

šume. 

Od ostalih reljefnih faktora ima naročito značenje ekspozicija. 

Borove šume uspijevaju uglavnom na toplijim južnim i jugozapadnim 

padinama, a samo u najnižem dijelu svoga prostranstva prehvaćaju na 

sjeverne padine. U višim, hladnijim položajima odlučuje ekspozicija o 

tome da li će se razviti šuma bora ili smreke. U tom je pogledu vrlo 

instruktivan vegetacijski prerez od Seliškog vrha preko Babinog Potoka 

prema Krivoj Dragi na južnoj strani ceste. Profil pokazuje tipična staništa 

bora u odnosu prema ostaloj vegetaciji, naročito prema šumi smreke. Na 

istoj dolomitnoj podlozi razvila se prema dubljini tla, ekspoziciji i nadmorskoj 

visini bitno različita vegetacija, koja se odlikuje i tipičnim svojstvima 

tla. Najtoplije južne i jugozapadne padine, povrh razmjerno plitke 

rendzine, zauzima šuma bora. Tlo je suho, bazično, rjeđe lokalno slabo 

kiselo. Na sjevernoj ekspoziciji i u većoj visini nalazi se naprotiv šuma 

smreke, tlo je dublje, vlažnije, bogatije finim česticama koloidima, kiselo, 

pa se na njemu nalazi cijeli niz acidofilnih vrsta. 

t 308 

| JtH 

m SKAM BOBOVI« 

v'/v 

»maw 

| SMREKA 

^ 

au«v» 

. . UMWE I OGAMCC 

J*'VAPNENAC 

SI. 2. Raspored šuma na glavicama s obje strane ceste Vrhovine—-Plitvička Jezera 

SI. 2. prikazuje profil vegetacije na potezu s obje strane ceste Vrhovine—Plitvička 

Jezera. Brda su građena od dolomita, tek se na padinama 

Visibabe pojavljuje u gornjem dijelu vapnenac. Južne i jugozapadne 

položaje i tjemena zauzela je u najtipičnijem razvitku borova šuma, a 

sjeverne padine smreka i jela. Smreka se javlja u višim dijelovima Visi- 

236

abe i na južnom položaju, ali se gubi, čim se pojavljuje vapnenac na 

kome se razvila šuma bukve i jele. 

Sličnu sliku nalazimo između sela i stanice Rudopolje. Na južnim 

padinama nalaze se čiste sastojine borovih šuma s kojom smrekom u prizemnom 

sloju, ali se već u manjim zaštićenim uvalama, a naročito na 

sjevernim padinama, nalazi sastojina smreke vrlo značajnog sastava. N a 

gornjoj graniči raširenja borovih šuma odlučuje 

ekspozicija o sastavu šume. Uporedo s razvitkom šume dolazi 

do golemih promjena i u sastavu tla. 

Daljnji je reljefni faktor, koji ima veliko značenje u raširen ju naših 

borovih šuma nadmorska visina. Točne granice visinskog dosezanja 

čistih borovih šuma, mješavina (prelaza) i pojedinih borovih uklopina 

u stranim zajednicama moći će se odrediti tek vegetacijskim kartiranjem, 

pa bi bilo od golemog interesa za znanost i za praksu, da se ovo 

uže područje borovih i smrekovih šuma Male Kapele posebno kartira. 

Naša neposredna opažanja i mjerenja na pojedinim vrhovima i padinama 

pokazuju, da crni bor seže do visine od nekih 850 m, a obični bor se penje 

na južnim padinama Male Kapele do visine od 1000 m. 

Antropozoički faktori. Tri su glavna sredstva kojima čovjek 

utječe na sastav, strukturu i obnovu borovih šuma: to je sječa, vatra 

i paša. 

Gdje je čovjek racionalno sjekao šumu nije bitno izmijenio vegetacijske 

odnose, pa se šuma prirodnim pomlađivanjem sama obnavljala. Na 

Crnom Vrhu i na Samaru nalaze se gusto sklopljene, prekrasno pomlađene 

sastojine u kojima mladi borići premašuju 60 cm prirasta u jednoj 

godini. Njihova su stabla uspravna, pravilna, bez grana i daju prvorazredne 

kvalitete tehničkog drva. Posve drugu sliku nalazimo u sastojinama 

gdje se je loše gospodarilo. Tu su stabla znatno niža, često svinuta i granata, 

jer se zbog nepravilno rasijanog svijetla ne čiste od grana. Zato treba 

naročitu pažnju obratiti njegovanju takvih sastojina. 

Još veći utjecaj na borove šume Male Kapele proizveo je čovjek uporednom 

sječom i pašom. Zajedničkim utjecajem sječe i 

paše potisnute su borove šume sa znatnih površina 

svoga tipičnog staništa, koje su zauzeli pašnjaci 

sitne vlasulje (Festucetum pseudovin o-v alesiacae) 

oni zauzimaju danas oko Vrhovina i Rudopolja goleme površine. To su 

tako zvana »Gola brda« na plitkoj, dolomitnoj podlozi. Tu je čovjek stvorio 

na tipičnom staništu borove šume pašnjak, koji daje vrlo malene količine 

krme, jer je vegetacijski period razmjerno kratak; duga zima i ljetna 

suša sprečavaju na plitkom propusnom tlu bujniji razvitak livadne vegetacije, 

pa je jedino šuma produktivna vegetacija u pravom smislu. I danas 

se vidi kako šuma uzmiče pred intenzivnom pašom. Između borovih šuma 

i čistih pašnjaka, koji se nalaze podno šume, razvijen je vrlo često uži 

pojas šikare borovice (Juniperus communis), koji prodire duboko u samu 

šumu, kadkad u tolikoj množini, da je nemoguće ući u šumu. 

Ali utjecaj paše vidi se i u samoj šumi. Gdjegod prolazimo tlo je izgaženo, 

posuto brojnim ekskrementima, vegetacijski pokrov oštećen. Pod 

utjecajem ovakve jake paše izmijenila se je prvobitna slika šume. Pašom 

je razorenae prirodna struktura prizemnog rašća, pa je čudo, da su se i 

ovi elementi sačuvali. Već sam spomenuo, da je crnjuša sigurno zapremala 

237

nekoć znatno veće površine nego danas. Ja držim, da je prizemni sloj 

velikog dijela borovih šuma na Maloj Kapeli bio prvobitno posve prekriven 

crnjušom, koja je na mnogim mjestima netragom nestala, a sačuvala 

se tek tamo, gdje je zbog strmine i udaljenosti otežan pristup stoci. Pod 

utjecajem gaženja i đubrenja nestale su uz crnjušu i brojne osjetljivije 

biljke samonikle borove šume, a zadržale su se vrste, koje podnose pašu 

ili ih stoka ne jede. Odatle obilni razvitak otrovnica: kukurijeci (Helleborus 

macranthus, H. multifidus), kolovrc (Ranunculus thora), uspravna 

vinjaga (Clematis recta) i dr. Pod utjecajem paše proširila se usto borovica 

(Juniperus communis), pa što su sastojine jače ispasivane, razvija se 

jače i borovica. Naprotiv na mjestima, gdje je slaba paša gotovo nema 

borovice. A tu je raširena i Erica carnea sa ostalim značajnim elementima 

borove šurne. 

RAZVITAK ZAJEDNICE (SINDINAMIKA) 

Građevno značenje vrsta. Kad govorimo o borovim šumama 

u Evropi, stalno se ističe njihov reliktni značaj i upozorava, kako 

bor sve više uzmiče pred listopadnom vegetacijom. Iz toga bi se moglo 

zaključiti, da borovi nemaju neka naročita prodorna svojstva, a ipak je 

njihova sposobnost osvajanja najnepovoljni]ih staništa — od tresetišta do 

suhih dolomitnih i serpentinskih stijena — naročito velika. U tome je 

njihova golema upotrebljivost za pošumljivanje. Upotreba bora za pošumljivanje 

naših krških terena spada bez sumnje u najsjajnije rezultate 

šumarstva prošlog stoljeća (upor. Kauders, 1935.). Borovi imaju dakle 

unatoč svome reliktnom karakteru golemo pionirsko značenje zbog svoje 

sposobnosti, da i u najnepovoljnijim prilikama osvajaju stanište i izgrađuju 

tlo, te omogućuju razvitak biljnog pokrova. Oni se edifikatori prvog 

reda, ali kao heliofilne vrste uzmiču konačno pred konkurencijom jačih 

takmaca listopadne i jelove šume, jer ne podnose jaku zasjenu. 

Za obnovu borove šume Male Kapele imaju dakle prvenstveno značenje 

oba bora, koji osvajaju i najteže terene. Bor se širi iz ruba šume 

prema pažnjaku. Uz puteve, gdje je otplavljeno svako vegetacijsko tlo, 

na gotovo goloj trošini kamenja, naseljuje se obični bor i golemom ekspanzivnošću 

osvaja teren. Čim se zakorijeni u pukotini"ili među šljunkom, 

počinje se brzo razvijati. Uporedno s razvitkom korijena razvijaju se i 

nadzemni dijelovi, a na svakom se boriću vidi, kako iz godine u godinu 

sve više prirašćuje, čim je korijenje prodrlo dublje u tlo. Zbijeni najčešće 

u manje ili veće skupine stvaraju mogućnost, da se na površini nakupi 

naslaga četinja, koje obogaćuju mineralnu podlogu hranjivim tvarima i 

dovode najzad do razvitka tipične rendzine. Tako prodire pomladak bora 

iz šume na pašnjak i ponovno osvaja staništa odakle ga je potisnuo čovjek 

dugogodišnjim gospodarenjem. 

Dosta je složeno pitanje važnosti borovice (Juniperus communis) u 

obnovi šume. Brojna opažanja pokazuju, da se bor u zaštiti borovice naseljuje 

i izvan šumskih površina. U području Male Kapele naseljuju se 

borovi na krajnje degradiranim površinama, izloženim najjačoj paši, 

upravo u nakupinama borovice. Borovica služi dakle kao zaštita ili predkultura 

za novu šumu. Tu je dinamičko značenje borovice izvan svake 

sumnje. Pa i u samoj šumi nije borovica u malenim količinama štetna, te 

238

se uz nju stalno razvija obilan pomladak borova. Drukčije je, kad borovica 

preotme mah i njezina pokrovnost prijeđe izvjesnu granicu. Tada 

borovica sprječava pomlađivanje sastojine. 

Pod utjecajem intenzivne paše nastaju značajne promjene i u prizemnom 

sloju, j.er biljke prizemnog sloja gube svoje građevno značenje. 

To vrijedi naročito za crnjušu i žutilovke, pa bi njihovo značenje i njihov 

udio u obnovi šume trebalo eksperimentalno proučiti. 

Borova šuma kao trajni vegetacijski stadij. U 

vegetacijskom i u gospodarskom pogledu važno je pitanje gdje je borova 

šuma trajni vegetacijski stadij s kojim se može računati kao vjekovnim 

vrelom borovine i smole, a gdje je bor tek prolazna sastojina, koja u toku 

prirodnog razvitka vegetacije neminovno uzmiče pred klimatogenom 

(klimazonalnom) vegetacijom. U prvom slučaju sastavlja bor 

vlastitu zajednicu, koja se endodinamskim procesima 

razvija i obnavlja, a u drug om je borova sastojina 

tek jedan stadij, karika u razvojnom krugu 

neke druge zajednice, k.oja će najzad istisnuti bor. 

Iz dominiranja samog bora ne možemo o tome stvoriti nikakav zaključak. 

Tek iz sastava cijele zajednice, iz skupa sviju vrsta, i onih najsitnijih u 

prizemnom sloju, postaje nam jasno kakva će biti sudbina borove sastojine. 

Ova činjenica najočitije dokazuje, da se danas i praktični šumar ne 

može zadovoljiti samo dominirajućom vrstom šumskog drveća, nego mora 

zahvatiti potpuni sastav biljne zajednice, da bi mogao sigurno zaključivati 

o njezinom daljnjem razvitku. Na temelju naših istraživanja možemo 

s punom sigurnošću reći, kakva će biti sudbina svake borove sastojine. 

U toku dosadašnjih razlaganja utvrdili smo, da su borove šume na 

Maloj Kapeli razvijene kao trajni vegetacijski stadij u području bukve i 

jele, a uvjetovane su suhom podlogom, propusnošću tla, ukratko fizikalnim 

svojstvima rendzine, koja je nastala na dolomitnoj trošini. Sve dok 

tlo ostaje isto, održava se i vegetacijski pokrov, a čim se izmijene fizikalno-kemijska 

svojstva podloge, mijenja se i borova šuma, a njezino 

stanište osvajaju nove šumske zajednice prilagođene općim životnim prilikama 

staništa. Zato se borova šuma održava najtipičnije na strmom 

obronku i plitkoj podlozi, a mijenja se na dubljoj naslagi tla, na izravnanom 

reljefu, gdje pedogenetski procesi proizvode u skladu s općenitom 

klimom temeljne promjene u sastavu tla. 

Zato su najznačajnija staništa borovih šuma suhi i strmi dolomitni 

obronci gdje ih ne može potisnuti nikakva šuma u području. Tu se trajno 

održaje bor, pa iz tih reliktnih staništa prodire na svako slobodno mjesto 

i ostvaja svoja nekadašnja staništa iz kojih ga je potisnula okolna vegetacija 

ili ga je istrijebio čovjek, da proširi svoje pašnjake. 

Odnos borove šume prema šumi bukve i jele. Značajne 

oaze borovih šuma unutar prirodnog područja bukve i jele na Maloj 

Kapeli održavaju se prema tome samo zbog naročitih edafskih prilika. Ta 

činjenica ukazuje nam se jasno čim prijeđemo iz dolomita na kompaktni 

vapnenac na kome se razvilo slabo podzolirano smeđe karbonatno tlo. Iz 

čiste borove šume prelazimo iza nekoliko metara u prekrasno razvijenu 

šumu bukve i jele. Već iz daljine ističu se paprati Aspidium lobatum 

239

A. filix mas, jelenjak (Phyllitis scolopendrium — Scolopendrium vulgare), 

Calamintha grandiflora, Pulmonaria officinalis, Asperula odorata, Dentaria 

bulbifera, Lamium luteum, Sanicula europaea, Asarum europaeum, 

Galium rotundifolium, Aposeris foetida, Salvia glutinosa, Tamus communis, 

Aedopodium podagraria, Daphne mezereum, Mercurialis perennis, 

Aremonia agrimonioides, Anemone nemorosa, Anemone ranunculoides, 

Cyclamen europaeum i dr. Veliki broj ovih vrsta ne nalazimo na golemim 

prostorima unutar borovih šuma, a javljaju se u neobičnom obilju čim 

prijeđemo njihovu prirodnu granicu i zađemo u šumu bukve. U toj šumi 

nalazi se doduše često uz bukvu, jelu, gorski javor, koju smreku još obilno 

i obični bor. Njegove su dimenzije i vitalnost vanredni, ali u prizemnom 

sloju nema ni jednog borića; ovi stari borovi pokazuju, da su strana primjesa 

u šumi bukve i jele, koja se naselila ovamo nakon jake sječe, ali 

uzmiče usporedo s razvitkom šume bukve i jele. Bor je dakle samo prolazna 

vrsta, prelazni stadij u prirodnom krugu razvoja vegetacije, ali je 

njegovo šumarsko značenje vrlo veliko, iako je tek prigodno i kratkotrajno. 

Razvitak ovakve sastojine mogli bi prikazati ovako: šuma bukve i jele 

-> sječina ili paljevina ~* nalet borova pomlatka ""* šuma bora s pomlatkom 

bukve i jele ~* čista šuma bukve i jele. 

Za razumijevanje općenite ekologije borove šume i njezine trajnosti 

važna je spoznaja, da se u istoj nadmorskoj visini, na istoj ekspoziciji i 

nagibu na kompaktnim vapnencima povrh slabo podzoliranog smeđeg 

karbonatnog tla nalazi šuma bukve i jele, a na rendzini povrh dolomitne 

trošine šuma bora. Ali i na tipičnom staništu borove 

šume na samoj rendzini, mogu nastati u sastavu 

šume bitne promjene, koje dovode najzad do uzmicanja 

borove šume i pretezanja bukve i jele. Taj 

proces nastaje u povodu prirodnog razvitka rendzine 

na dubljim profilima, a indicira ga već u prvim 

počecima prizemna flora u borovoj šumi. Najveće 

značenje u tom pogledu ima kopitnjak (Asarum europaeum); čim 

se javi u borovoj sastojini kopitnjak, znamo, da su u rendzini nastale značajne 

promjene, koje omogućuju razvitak vegetacije prilagođene na vlažniju 

podlogu. Gračanin (1941.) opisuje razvitak rendzine, koji se 

zbiva na dubljim horizontima i dovodi do temeljne promjene u fizikalnim 

i kemijskim svojstvima tla ovim riječima: »Ako se mineralni karbonatni 

supstrat toliko rastroši, da postane obilat vrlo finim dispenzijama karbonata, 

ili ako se hidrološke prilike promijene u pravcu jačeg navlaži van ja 

terena, onda pedogenetski procesi mogu poći putem degradacije rendzine 

u smeđa karbonatna tla.« Ja sam utvrdio, da se uporedo s razvitkom tla 

razvija i vegetacija. Čim je tlo dublje, vlažnije i obilnije koloidnim česticama, 

pojavljuju se u borovoj šumi biljke šume bukve i jele. Jela je u 

početnim stadijima još slaba, ali se bukva dobro razvija i osvaja teren. Uz 

bukvu se nalazi Asarum europaeum i Sanicula europaea kao predznaci 

novih životnih prilika i nove asocijacije, koja je u vezi s promjenom edafskih 

faktora počela osvajati nekadašnje stanište borove šume. Uporedni 

razvitak tla i vegetacije zbiva se po ovoj shemi: 

240

Suha, topla renđzina: 

i 

Borova šuma (edafski uvjetovana vegetacija) 

Renđzina se navlažuje — baze ispiru: Borova šuma s elementima šume bukve i jele 

i 

Smeđe karbonatno tlo: 

Šuma bukve i jele (klimazonalna vegetacija) 

Na tipičnim borovim staništima nema opasnosti, da će bukva i jela 

potisnuti bor, jer je tlo plitko i odviše suho, ali se na dubljim profilima 

tla, u vlažnijim uvalama i na tjemenima naseljuje obilno bukva. Često se 

nalaze još stari borovi unutar mlade šume bukve, ali pomlatka bora nema 

ili je vrlo rijedak, tek se naseljuje uz rubove puteva, na malenim čistinama 

i na progalama. Taj mladik, rastao on pojedinačno ili u nakupinama, 

treba zaštititi od bukve. 

Drukčije su prilike na dodirnim mjestima i na prelaznim staništima 

bora i bukve, na pr. na glavnom bilu Komarnice ispod kote 960. Na sjevernoj 

i sjeveroistočnoj ekspoziciji nalazi se bukva, a na južnoj i zapadnoj 

bor. Bukva prodire i na Široki greben, a uz nju se javljaju najznačajnije 

biljke bukovih šuma, na pr. spomenuti Asarum europaeum. Na manjim 

čistinama nalaze se nakupine bora i nakupine bukve, pa će bukva, ako joj 

se prepusti mah, potisnuti bor. Na takvim mjestima treba zaštititi bor, koji 

se krasno razvija, ali nije sposoban konkurirati bukvi. 

Odnos borove šume prema šumi smreke. U višim 

pojasima ili na hladnijim položajima na sjevernoj ekspoziciji mijenja se 

također vegetacijski pokrov i s njim uporedo zbivaju se znatne promjene 

u tlu. Na mjesto borove šume razvija se šuma smreke i pod njom nastaje 

kiselo podzolirano tlo. Gračanin (1951.) upozorava, da se na dubljim 

profilima rendzine ispiru iz površinskih horizonata karbonati, pa »vodikovi 

ioni počinju potiskivati baze iz adsorpcijskog kompleksa i zauzimati 

njihova mjesta«. S tim u vezi pojavljuju se u šumi najprije pojedine acidofilne 

vrste, koje u toku prirodnog razvitka vegetacije posve pretegnu 

i tako nastaje nova acidofilna zajednica smreke. Takav razvitak vegetacije 

i tla zbiva se samo na hladnijim staništima borove šume. Njegov je 

predznak pojavljivanje smreke. 

Spomenuli smo, da u nižim toplijim dijelovima nema u borovim sastojinama 

smreke ili je vrlo rijetka. Zato je nema u crnoborovim šumama 

ni na sjevernim ekspozicijama. Naprotiv je vrlo obilna u bijeloborovim 

sastojinama viših položaja. To se vidi na Samaru, ali naročito lijepo kod 

Rudopolja i na Visibabi iznad Borika. Smreka se pojavljuje u borovoj 

šumi najprije na sjevernim položajima, na izloženim grebenima i u hladnim 

uvalicama. Zatim se miješa u dosta širokom pojasu s borom i najzad 

gradi čiste sastojine. Podloga je i ovdje dolomit o čemu svjedoči kukurijek 

(Helleborus macranthus), bijeli šaš (Carex alba) i dr. Rezultat toga 

razvoja je smrekova šuma uvjetovana edafskim faktorima. 

Naše snimke smrekove šume, prikazane na križaljci I. potječu iz neposredne 

okoline borovih šuma i pokazuju, da su u povodu navedenih 

pedoloških promjena nastale temeljne promjene u sastavu šumske vegetacije. 

Tipični elementi borovih šuma — izuzev obični bor — nestali su, 

a mjesto njih pojavljuju se Picea excelsa, Abies alba, Luzula luzulina, 

241

Melampyrum vulgatum, Festuca heterophylla i neke druge vrste smrekovih 

šuma. Uz njih se zbog dubljeg i vlažnijeg tla pojavljuju i neke vrste 

bukovih šuma na pr. Sanicula europaea pa više ili manje indiferentan broć 

(Galium rotundifolium). Istodobno nestaju iz tih šuma vrste suhih, toplih 

staništa borove šume na pr. Teucrium chamaedrys, Viburnum lantana, 

Potentila tomassiniana, Dorycnium herbaceum i dr. 

Ovakav razvitak borove šume pokazuje, da je zajednica dosegla svoju 

prirodnu granicu uvjetovanu hladnijom i vlažnijom klimom, koja na 

dolomitnoj podlozi uvjetuje razvoj posebne, edafski uvjetovane šume 

smreke. Naše snimke br. 9 i 10 su takve sastojine bora u kojima su se 

zbile već velike promjene u tlu, pa smreka sve više osvaja teren, a snimke 

br. 12 do 15 pokazuju već tipični sastav smrekove šume na dolomitima 

Male Kapele. 

Važnost sindinamike' za šumarstvo. Trajnost borovih 

šuma na tipičnom staništu bora iznad rendzine i njegovo prolazno pojavljivanje 

u stranim zajednicama, naročito u šumi bukve i jele, pa uporedni 

razvitak borove šume i tla pokazuje golemo značenje poznavanja 

sindinamike za šumarstvo. Borova šuma razvija se s jedne strane u smjeru 

šume bukve i jele na slabo podzoliranim smeđim karbonatnim tlima, a 

s druge strane u smjeru šume smreke na umjereno do jako podzoliranim 

tlima. Iz poznavanja životnih prilika borovih šuma i poznavanja zakonitosti 

prirodnog razvitka vegetacije i tla dobivamo pouzdane smjernice i 

za šumsko gospodarstvo. 

SINGENETIKA (SINHRONOLOGIJA) 

U manjoj raspravici o borovim šumama pod Obručem istaknuo sam 

(H o r v a t 1956), da borove šume kontinentalnih dijelova dinarskog gorja 

imaju najvećim dijelom reliktni značaj i da potječu iz prijašnjih perioda, 

kad su prilike za njihovo raširenje bile povoljnije. Istraživanja polena u 

tresetištima Bosne i Srbije (Wodczicko 1934, Cernjavski 1937, 

Gigov 1956) pokazala su, da su u postglacijalno doba zauzimale borove 

šume u tim krajevima daleko veće prostore nego danas. U Srednjoj i Istočnoj 

Evropi proširio se nakon glacijala bor neobičnom ekspanzijom i naselio 

je mjesta, koja je za vrijeme oledbe zauzimala tundra ili su ih neposredno 

pokrivali ledenjaci. Zato govorimo u razvitku šumske vegetacije 

Srednje Evrope o posebnoj »fazi bora«. Slična »borova faza« bila je, razvijena 

i u našem području. Ona je utvrđena u dijagramima polena već na 

Ljubljanskom Barju (Firbas 1923), pa na Vlasini i na Tari planini u 

Srbiji (Cernjavski 1937, Gigov 1956). Ipak je razlika između 

»borove faze« Srednje Evrope i naših krajeva, jer je u Srednjoj i Istočnoj 

Evropi zauzimala najniži pojas, dok se kod nas nalazila tek u višim pojasima. 

Kod nas ni u doba najjače oledbe nije bila potpuno uništena tercijarna 

šumska vegetacija, nego su bile samo granice šumskih pojasa 

pomaknute na niže. U doba tih poremećenja i kolebanja visinskih pojaseva 

zauzeo je bor u današnjoj zoni bukve i jele i u zoni subalpskih šuma 

velike površine, te je djelomice potpuno prekrivao prostor. Njegov udio 

na tresetištima u Vlasini iznosio je u to doba 75%. 

242

Promjenom postglacijalne klime i prirodnim razvitkom vegetacije i 

tla, te stabilizacijom današnjih visinskih pojaseva potisnula je ostala 

šumska vegetacija, u prvome redu bukva i jela bor, pa je njegov udio u 

polenovom spektru doskora pao na 20%. Najveći gubitak areala doživio 

je bor u historijsko doba, kad je počelo intenzivnije iskorištavanje crnogoričnih 

šuma. Na mnogim mjestima nestale su borove šume netragom, 

ali se iz sačuvanog prizemnog sloja, pa iz imena mjesta i iz ostalih okolnosti 

može pouzdano utvrditi njihovo prijašnje raširenje. Doduše i prizemni 

sloj borovih šuma doživio je tokom prirodnog razvitka vegetacije 

i tla znatne promjene, ali se na tipičnim staništima, gdje je čovjek potisnuo 

borovu šumu, zadržao do danas. U Hrvatskoj se nalaze uz borove 

šume vrlo značajne niske šumice crnoga graba sa vrijesom (Ericeto- 

Ostryetum), koje sadrže najznačajnije elemente borovih šuma, pa ih 

možemo smatrati njihovim neposrednim derivatima. Takve zajednice 

zapremaju znatne površine na pr. na strmim padinama doline Kupe, na 

Kleku, u Samoborskoj gori i drugdje. Naročito su lijepe sastojine na 

Palačniku i Oštrcu u Samoborskoj gori; u njima se pojavljuje i Daphne 

hlagayana, Helleborus macranthus, Polygala chamaebuxus, Carex alba, 

Potentilla carniolica i naročito obilno Erica carnea uz neke druge vrste 

borovih šuma Slovenije. Da su te šumice doista nastale iz borovih šuma, 

dokazuju preostale malene oaze borovih šuma u dolini Kupe, a ime mjesta 

Samobor upućuje na nekadašnje raširenje borovih šuma, koje su — 

iako je nestao bor — sačuvale u punom obilju elemente prizemnog rašća. 

Borove sastojine zauzimale su dakle nekoć velike prostore, ali su kasnije 

potisnute na ekstremna staništa od bolje prilagođene listopadne vegetacije 

i to u nižem, kopnenom dijelu od šume kitnjaka i graba, a u višem 

od šume bukve. U njihovom potiskivanju izvršio je najzad važan udio 

čovjek, pa je današnji raskidani areal borovih šuma 

neposredna posljedica historijskih zbivanja i antropogenih 

utjecaja na teritoriju Jugoistočne 

Evrope. 

Borove šume kopnenih dijelova dinarskog gorja sadrže u svom sastavu 

veliki broj tercijarnih relikata, koji upućuju na njihovu veliku 

starost, ali njihov opstanak zavisi neposredno o ekstremnim prilikama 

staništa u kojima danas nastavaju. Najljepše su se sačuvale bazifilne 

borove šume na dolomitima kod Ljubljane, te se mogu smatrati prototipom 

ilirskih borovih šuma, koje nigdje ne dostižu toliko obilje značajnih 

vrsta kao na Polhogradskim dolomitima.* 

* B r aun-B lanque t (1916) je već davno upozorio, da su sastojine borovih 

šuma Središnjih Alpa važno stanište brojnih reliktnih vrsta, koje su u postglacijalu 

prodrle u suhe alpske dugodoline. Godišnje količine oborina kreću se od 600 do 

1000 mm, a u vlažnijim područjima potisnute su borove šume samo na najsuša tla, 

te nas se doimlju kao reliktne šume. Ipak su se mnoge proširile tek pod utjecajem 

čovjeka. Zato ne smijemo sve borove šume smatrati reliktnima, nego treba u svakom 

slučaju utvrditi, da li se radi zaista o reliktnim ili recentnim tvorevinama. To možemo 

najsigurnije postići na temelju sastava prizemnog sloja, kako sam pokazao za borove 

šume pod Obručem (H o r v a t 1956). 

243

SISTEMATSKI POLOŽAJ 

ZAJEDNICE 

Nije ovdje mjesto da ulazimo u problematiku sistematike naših reliktnih 

borovih šuma. To je pitanje iscrpljivo prikazano na drugom mjestu 

(H o r v a t 1958), ali ipak smatram, da je potrebno istaknuti neke 

činjenice. 

U Hrvatskoj je dosad opisano nekoliko bazifilnih borovih šuma. Prvo 

je zajednica crnog bora i crnjuše na melafiru u Senjskoj Draži, koju je 

prikazao već Beck-Mannagetta (1901). Kasnije sam opisao — 

nažalost na temelju jedne snimke — borove šume u Paklenici na Velebitu 

(Horvat 1938), koje će trebati još detaljno proučiti. U velebitskim 

borovim šumama nalazi se kao stalni elemenat Cotoneaster tomentosa, 

Arctostaphylos uva ursi, Carex humilis, a u nekim plohama vrlo obilno i 

Erica carnea. Mnogo su iscrpi j ivi je obrađene borove šume pod Obručem 

(Horvat 1956), koje su razvijene na dolomitima u Borovoj dragi i sadrže 

neke najznačajnije vrste borovih šuma Slovenije. U njima se ističe naročito 

Erica carnea i Poly gala chamaebuxus, koje su česte i u alpskim zajednicama 

sveze Pineto-Ericion. Najzad su ovdje opisane borove šume Male 

Kapele, koje predstavljaju naročitu zajednicu. 

Mnogo su ljepše i obilnije vrstama reliktne borove šume u Sloveniji 

(T o m a ž i ć 1940), pa u Bosni, Zapadnoj Srbiji i Albaniji (Beck-Mannagetta 

1901, Adamović 1909, Markgraf 1932, Pavlović 

1951 i dr.) gdje su zapremile goleme prostore na serpentinskoj podlozi. 

Pa ipak unatoč velikih udaljenosti, unatoč razlici te 

geološke podloge (dolomiti, serpentini) i izvjesnih 

klimatskih razlika, odlikuju se borove šume cijelog 

dinarskog gorja od istočnih obronaka Alpa do 

sjevernih makedonskih planina vrlo značajnim sastavom. 

One sadrže u biti istu garnituru karakterističnih 

vrsta, koja upućuje na njihovu zajedničku 

prošlost i podrijetlo. Među tim karakterističnim vrstama nalazi 

se niz'starih, tercijarnih relikata, koje daju našim borovim šumama naročiti 

položaj u šumskoj vegetaciji Evrope. 

U »Šumskim zajednicama Jugoslavije« (Horvat 1950) priključio 

sam dotad poznate bazifilne borove šume kopnenih dijelova Hrvatske, 

Bosne, Srbije i Makedonije svezi Orneto-Ostryon u širem smislu. 

Ona pripada redu Quercetalia pubescentis, koji ujedinjuje sve termofilne 

šume i šikare Jugoistočne Evrope. Novija istraživanja pokazala 

su (H o r v a t 1954), da unutar ove termofilne šumske vegetacije treba 

lučiti tri zasebne cjeline: 

1.) skup zajednica crnog i običnog bora na dolomitnoj i serpentinskoj 

podlozi (Orneto-Ostryon s. str. — Orneto-Ericion), 

2) submediteranske šume i šikare sveze bjelograba (Carpinion orientalis) 

i 

3) istočno-kontinentalne šume sveze sladuna (Quercion confertae). 

Njihove detaljne odnose prikazao sam u posebnoj raspravi (H o r- 

v a t 1958). Bazifilne borove šume naših kontinentalnih krajeva odlikuju 

se nekim značajnim biljkama tercijarnog porijekla i čine bez sumnje 

posebnu cjelinu u koju prodiru termofilni elementi reda Quercetalia 

244

pubescentis. To je razlogom, da smo zasad te zajednice priključili ovome 

redu, iako bi se moglo sve bazofilne borove šume kopnenih područja ujediniti 

u posebni red Erici-Pinetalia. Unutar sveze borovih šuma mogu se 

razlikovati dva uža skupa zajednica — dvije podsveze: jedna na dolomitima, 

uglavnom u zapadnom dijelu (Slovenija i Hrvatska) (Orneto-Ericion 

dolomiticum) i druga na serpentinima u istočnom dijelu područja (Bosna, 

zap. Srbija i Albanija) (Orneto-Ericion serpentinicum). Dolomitni skup 

ističe se većim obiljem vrsta, među njima i nekim značajnim vrstama za 

borove šume Alpa, koje je Braun-Blanquet ujedinio u svezu 

Pineto-Ericion i priključio redu Vaccinio-Piceetalia, jer se u njima javljaju 

mnoge biljke smrekovih šuma.* 

Zajednica smreke na dolomitu — Piceetum dolomiticum prov. 

Spomenuli smo, da se na Maloj Kapeli, od Rudopolja do Plitvičkih 

Jezera, nalazi na dolomitnoj podlozi vrlo značajna šuma smreke, koja se 

razlikuje od opisanih šuma smreke u Hrvatskoj i Bosni (H o r v a t 1950) 

i pripada vjerojatno nekoj posebnoj, vrlo siromašnoj zajednici. Na temelju 

naših 5 snimaka, koje su načinjene u jesen ne možemo dakako stvoriti 

konačni sud o hierarhičnoj vrijednosti zajednice (asocijacija ili subasocijacija), 

pa će trebati sabrati obilniju građu za definitivno rješenje toga 

pitanja. Pošto je zajednica ipak vrlo važna za razumijevanje vegetacijskih 

odnosa Male Kapele, a naročito za razumijevanje sukcesija naših borovih 

šuma, to ćemo je ovdje ukratko opisati. 

Manje sastojine smreke nalaze se u dubljim jarugama ispod Rudopolja 

i u Krivoj Draži, ali su najljepše razvijene na Visibabi pod Seliškim 

vrhom. Tu se nalazi dosta jednoliko područje prekrasnih šuma smreke u 

kojima se najčešće pojavljuje obilan pomladak jele. 

Smrekove šume na Visibabi ne čine ipak jednu cjelinu, nego pripadaju dvjema 

bitno različitim tvorevinama. Gornji dio, gdje smreka nastupa u čistim sastojinama 

krasnih ravnih stabala, kratke i uske krošnje, ne pripada uopće šumama smrekova 

skupa, nego zajednici bukve i jele. Kolikogod se to čini na prvi pogled čudno, ipak 

te šume nemaju nijedne vrste smrekovih šuma niti re)ia Piceetalia uopće, a sadrže 

u sloju grmlja, a naročito u sloju prizemnog rašća vrlo obilno sve elemente šume 

bukve i jele (Fagetum croaticum abietetosum). Teško je odgovoriti na pitanje, koji 

je razlog, da je smreka u čistom sastavu prodrla u tipičnu zajednicu bukve i jele. 

Mi nalazimo doduše u Hrvatskoj u visini između 850—1200 m gotovo u svakoj sastojim 

tipičnije šume bukve i jele pojedine smreke, ali tako velike čiste sastojine 

smreke s elementima šume bukve nisam još primijetio. Vrlo vjerojatno se smreka 

na Visibabi razvila pod nekim naročitim okolnostima ili nakon čiste sječe ili još 

vjerojatnje nakon požara, prigodom kojeg je bila stara šuma bukve i jele potpuno 

uništena, pa je smreka iz svoje tipične sastojine prodrla na prazan teren i privre- 

* U novije doba obradili su J. Braun-Blanquet, H. P allmann i R. 

Bach (1954) vegetaciju i tla šumskih zajednica i vriština reda Vaccinio-Piceetalia 

u Švicarskom nacionalnom parku i njegovim susjednim područjima. U toj temeljnoj 

studiji za šumsku vegetaciju ovog značajnog dijela Alpa obrađene su vrlo iscrpljivo 

i borove šume sveze Pineto-Ericion, koje su u »Prodromusu biljnih zajednica« bile 

tek ukratko prikazane. Za poredbu s našim borovim šumama najvažnije Isu asocijacije 

Ericeto-Pinetum silvestris i Pineto-Caricetum humilis. Upozoravam na ovu 

značajnu studiju u kojoj se nalaze zanimljive poredbe i s našom šumskom vegetacijom. 

245

meno ga zaposjela. Smreka je na tim plohama samo prolazni osvajač, koji već danas 

uzmiče pred šumom jele, u koju će s-vremenom prodrijeti i bukva. To je jedina 

interpretacija, koju bi danas mogli dati. 

Bitno različiti sastav imaju smrekove šume neposredno ispod ovih 

sastojina, na ravnijem reljefu, koji se u obliku nekih nepravilno razvije-, 

nih terasa nalazi ispod strmine. Tu se nalazi šuma smreke unesena na 

našoj tabeli br. I. pod br. 13. i 14. Ona pripada bez sumnje istoj vegetacijskoj 

jedinici, kao i šume smreke na Rudopolju, Samaru i u Krivoj 

Draži, koje su prikazane na istoj križaljci pod brojevima 11 i 12. Sve te 

snimke čine posebnu cjelinu, koju ćemo prethodno nazvati Piceetum đolomiticum. 

Značajno je za ovu smrekovu šumu, da se u njoj nalazi u većem 

ili manjem obilju i obični bor (Pinus silvestris). U dvije sastojine izgrađuje 

bor gornji šumski sloj, pa se smreka i jela nalaze tek u podstojnom 

sloju, u kome već nema bora, a nema ga ni u mladiku. Ovdje je bor tek 

prolazni član, koji se ne pomlađuje i ne obnavlja, već ustupa mjesto 

smreki. Tek na graničnom području, prema čistoj borovoj sastojim, nalazi 

se nešto pomlatka bora, kome treba pri uzgoju šume obratiti posebnu 

pažnju. 

Bukva je u tim šumama smreke rijetka i javlja se samo u sloju 

grmlja, ali i ovdje preteže smreka i jela. Vrlo je značajan sastav prizemnog 

sloja. Tu susrećemo cijeli niz elemenata smrekovih šuma — dakle 

značajne vrste reda Piceetalia. Među tima se nalaze i karakteristične 

vrste naše nove zajednice Luzula luzulina, Melampyrum vulgatum, Festuca 

heterophylla, a njima se pridružuju i neke vrste bukovih i jelovih 

šuma, koje su navedene uz karakteristične vrste kao diferencijalne vrste 

prema borovim šumama, na pr. Galium rotund i folium, Sanicula europaea 

i Viola silvestris. Od svojstvenih vrsta reda Piceetalia ističe se naprotiv 

Picea, Carex alba, Pirola media, Monotropa hypopitis, Laserpitium marginatum 

i Hieracium umbcliatum. 

Sudeći po našim snimkama nije broj stalnih pratilica velik. Među 

njima se ističe Helleborus macranthus, koji je vrlo važan za razumijevanje 

edafskih odnosa smrekovih i borovih šuma Kapele. Od daljnjih 

pratilica nalazi se s većom stalnošću Pteridium aquilinum, Aremonia 

agrimonioides, Cyclamen europaeum, Carex digitata, Primula vulgaris, 

Fragaria vesca, a od mahovina Scloropodium purum i Dicranum scoparium. 

U poredbi sa šumom bora nedostaje ili je slabo zastupljen niz termofilnih 

vrsta borove šume, na pr. Carex humilis, Potentilla tommasininiana, 

Dorycnium herbaceum, Viola hirta, Stachys betonica i dr. Cijeli 

karakteristični skup sadrži prema tome razmjerno maleni broj vrsta, pa 

će trebati istražiti mnogo veći broj sastojina, da bi dobili definitivnu 

sliku sastava ove značajne šume smreke na dolomitu. 

U višim, hladnijim i provlaženijim položajima Male Kapele gube se 

dakle na dolomitu elementi suhih borovih šuma, ali se ne pojavljuje u 

većem obilju ni elementi bukovih šuma, već se razvija nova acidofilna 

zajednica smreke uvjetovana također dolomitnom podlogom. 

Slične prilike nalazimo i u zapadnoj Bosni, na Kupreskom i Riličkom 

polju. I tamo se nalaze velike površine dolomita s istim oblicima krajine, 

i oni su danas velikim dijelom ogoljeli i obrasli livadama. Preostale šume 

pripadaju uglavnom trim zajednicama: još neistraženim borovim šumama 

246

na toplim, južnim i zapadnim padinama, smrekovim šumama na sjevernim 

padinama i u uvalama i najzad miješanim šumama bukve i jele. Prve 

dvije zajednice vezane su uglavnom na dolomit, dok je šuma bukve i jele 

raširena najčešće na vapnencu ili na dubljim profilima iznad dolomita. 

Raspored i.sastav šuma pokazuje veliko podudaranje s Malom Kapelom, 

a razlike su uvjetovane geografskim odnosima. U zapadnoj Bosni nema 

na pr. vrste Helleborus macranthus i Carex alba, koje ne prelaze Plješevicu. 

Inače je podudaranje toliko, da možemo zapadnobosanske šume 

smreke na dolomitu priključiti malokapelskim. 

Smatram, da je pitanje definitivne sistematike smrekovih šuma na 

dolomitu još preuranjeno. One čine bez sumnje posebnu, vegetacijsku 

jedinicu uvjetovanu dolomitnom podlogom i razlikuju se od prekrasno 

razvijenih šuma smreke naših planina, koje su uvjetovane klimatskim 

faktorima. 

ZAKLJUČAK 

Na temelju dosad iznesenog materijala možemo povući ove općenite 

zaključke o borovim i smrekovim šumama Male Kapele: 

I. Borove šume 

1. Crni i obični bor rašireni su u Maloj Kapeli u različitim šumskim 

zajednicama i nastavaju nekoliko bitno različitih šumskih staništa u području 

areala bukve i jele. Prema tomu se ne može sve borove sastojine 

u Kapeli ujediniti u neku prirodnu cjelinu, niti se može s njima jednako 

gospodariti. Bor se javlja: 

a) u zajednici borove šume, koja predstavlja jasno izraženu zajednicu 

bora 

b) u zajednici bukve i jele, i 

c) u zajednici smreke. 

2. Borove šume na Maloj Kapeli, sastavljene od crnog ili običnog bora 

ili obiju vrsta, tvore posebnu, jasno omeđenu asocijaciju, koju sam nazvao 

Helleboreto-Pinetum. Ta se asocijacija razlikuje od svih šumskih zajednica 

u području, a predstavlja reliktnu zajednicu uvjetovanu određenim 

životnim prilikama. 

3. Borova šuma (Helleboreto-Pinetum) raširena je na suhom, propusnom, 

humusno-karbonatnom tlu (rendzina), koje se razvilo povrh dolomita 

i dolomitnog vapnenca. Na tom ekstremno suhom staništu živi i 

obnavlja se zajednica bora kao trajni vegetacijski stadij unutar područja 

bukve i jele. Na svim ostalim staništima nalazi se bor tek prolazno, kao 

prelazni stadij u toku prirodnog razvitka vegetacije. 

4. Na temelju florističkog sastava možemo raščlaniti borovu zajednicu 

u niže jedinice: u vapnenačku i dolomitnu varijantu, te topliju subasocijaciju 

sa crnim grabom i hladniju sa smrekom. 

5. Prirodni razvitak borove zajednice (Helleboreto-Pinetum) odvija 

se uporedo s razvitkom rendzine u dva smjera: a) u smjeru šume bukve i 

jele nakon stvaranja smeđeg karbonatnog tla i b) u smjeru šume smreke 

nakon stvaranja kiselog, podzolastog tla. Jedan i drugi proces traju vije- 

247

kovima, pa imaju karakter t. zv. sekularne sukcesije, koja ima više 

teoretsko, nego praktično značenje. 

6. Nakon jačih sječa ili požara proširuje se bor često i u susjedne 

zajednice i naseljuje na tipično stanište bukve i jele ili na stanište smreke, 

ali se u tim zajednicama zadržava samo do obnove šume bukve i jele ili 

šume smreke. Na tim se staništima uopće ne razvija zajednica borove 

šume, već njegovo pojavljivanje ima tek prolazni značaj, iako je njegovo 

šumsko-gospodarsko značenje veoma veliko. 

7. Borove šume u Maloj Kapeli potisnute su već u prošlosti sječom 

i pašom iz brojnih tipičnih staništa borove šume, koje je zauzela pašnjačka 

zajednica sitne vlasulje. Preostale šumske površine izvrgnute su intenzivnoj 

paši, koja ometa njihovu obnovu. Zato bi trebalo borove šume više 

njegovati, a pašu smanjiti na minimum. Potrebnu krmnu bazu, kao nadoknadu 

za smanjenu pašu, može se pribaviti melioracijom velikih površina 

danas slabo produktivnih livada i pašnjaka na poljima. 

II. Smrekova 

šuma 

1. Smrekove šume Male Kapele proučavao sam samo usput i to u 

jesenskim mjesecima, kad se mnogi značajni elementi, na pr. Listera cordata 

mogu teško naći. Smreka se javlja na Maloj Kapeli u vlažnijim 

borovim šumama i u šumi bukve i jele, ali na pogodnim staništima sastavlja 

i naročitu zajednicu, koju sam provizorno označio kao Piceetum 

dolomiticum. 

2. Smrekove šume na dolomitima Male Kapele i zapadne Bosne vrlo 

su oskudne vrstama u poredbi s ostalim, klimom uvjetovanim šumama 

Hrvatske i Bosne, ali ipak sadrži vrlo značajne elemente smrekovih šuma. 

3. Smreka kao izražena šumska zajednica uvjetovana je na Maloj 

Kapeli u prvom redu dolomitnom podlogom, te zauzima kao trajni vegetacijski 

stadij vlažnija i hladnija staništa na dolomitu. 

Na svim ostalim staništima biva potiskivana klimazonalnom šumom 

bukve i jele. 

LITERATURA 

A d a m o v i ć, L. 1909 — Die Vegetation der Balkanländer. Die Vegetation der Erde. 

XI. Leipzig. 

Beck-Mannagetta, G. 1901 — Die Vegetationsverhältnisse der illyrischen 

Länder. Die Vegetation der Erde. IV. Leipzig. 

Braun-Blanquet, J. 1916 — Die Föhrenregion der Zentralalpentäler, insbesondere 

Graubündens in ihrer Bedeutung für die Florengeschichte. Verh. Schweiz. 

Naturf. Gesell. II. Schuls. 

Braun-Blanquet, J. 1951 — Pflanzensoziologie. Wien. 

Braun-Blanquet, J., Pallmann, H. u. Bach, R. 1954 — Vegetation und 

Böden der Wald- und Zwergstrauchgesellschaften (Vaccinio-Piceetalia). Ergeb. 

wiss. Untersuch. Schweiz. Nationalparks IV. 

Cernjavski, P. 1937 — Pollenanalytische Untersuchungen der Sedimente des 

Viasinamoores in Serbien. Beih. Bot. Zentr. LVI. B. 

F i r b a s, F. 1923 — Pollenanalytische Untersuchungen einiger Moore der Ostalpen. 

Lotos, Bd. 71, Prag. 

245

Gigov, A. 1956 — Dosadašnji nalazi o postglaci jalnoj istoriji šuma Srbije. Zbornik 

Inst. za ekologiju i biogeografiju SAN, 7., Beograd. 

G r a č a n i n, M. 1941 — Prilog morfologiji i genezi rendzina Hrvatske. Poljopr. Zn. 

Smotra, 4., Zagreb. 

G r a č a n i n, M. 1951 — Pedologija III. dio. Zagreb. 

Horvat, I. 1938 — Biljnosociološka istraživanja šuma u Hrvatskoj. Glas. za šum. 

pokuse, 6. Zagreb. 

Horvat, I. 1950 — Šumske zajednice Jugoslavije. Inst. za šum. istraživanja. Zagreb. 

Horvat, I. 1954 — Pflanzensoziologische Gliederung Südosteuropas. Vegetatio, 

Vol. V—VI. Den Haag. 

Horvat, I. 1956 — Zanimljivi nalaz samonikle borove šume pod Obručem. Biološki 

glasnik 9. Zagreb. 

Horvat, I. 1958 — Sistematski odnosi termof ilnih hrastovih i borovih šuma Jugoistočne 

Evrope. Biološki glasnik, Zagreb. 

Horvatić, S. 1957 — Biljno-geografsko raščlanjenje Krša. Krš Jugoslavije, 5. 

Split. 

K a u d e r s, A. 1935 — Pošumljenje krša. Priroda XXV, 6. Zagreb. 

Markgraf, F. 1932 — Pflanzengeographie von Albanien. Bibl. bot. 105. Stuttgart. 

P a n o v, A. 1955 — Sume crnog bora i problem njihove obnove. Narodni šumar. 

Sarajevo. 

P a v 1 o v i ć, Z. 1951 — Vegetacija planine Zlatibor. Zbornik Inst. za ekologiju i biogeograf. 

SAN, 2. Beograd. 

Rajevski, L. 1951 — Borove šume u predelima od Mokre Gore do reke Uvac. 

Zbornik Inst. za ekologiju i biogeografiju. SAN, 2. Beograd. 

Schmiđ, E. 1936 — Die Reliktföhrenwälder der Alpen. Beitr. geob. Landesauf. 

Schweiz 21. Bern. 

T o m a ž i č, G. 1940 — Asocijacije borovih gozdov v Sloveniji. I. Bazilni borovi gozdi. 

Rad. akad. 1. Ljubljana. 

Ugrenović, A i Sola ja, B. 1937 — Istraživanja o tehnici smolarenja i o kemizmu 

rmole vrsti Pinus silvestris L. Glas. za šum. pokuse 5. Zagreb. 

Wodziczko, A. 1934 — Torfowisko Bara na Zvijezda Planina w Bosni. Acta Soc. 

Bot. Poloniae. Warszawa. 

EIN BEITRAG ZUR KENNTNIS DER RELIKTEN KIEFER- UND 

FICHTENWÄLDER DER MALA KAPELA IN KROATIEN 

Im dinarischen Hochgebirge nehmen die Schwarz- sowie auch die Rotföhrenwälder 

selten grössere Flächen ein. Sie beanspruchen jedoch ein grosses wissenschaftliches 

und forstliches Interesse. Ihr Lebensraum fällt in den oberen Teil des 

Eichen- und unteren und mittleren Teil des Buchenwaldes. Innerhalb dieses Raumes 

sind sie entweder an trockene, basisch-neutrale oder extrem sauere Standorte engewiesen. 

An dieser Stelle wurden baisophil-neutrophile Kieferwälder der Mala Kapela 

in Südkroatien beschrieben. Sie gehören einer besonderen, gut ausgeprägten Assoziation, 

dem Helleboreto-Pinetum an, welches auf Rendzinaböden oberhalb Dolomitunterlage 

stockt und ein edaphisch bedingtes Dauerstadium darstellt. An tieferen 

Bodenprofilen, sowie an der Kalkunterlage, welche die Entwicklung eines feuchteren, 

schwach podsolierten Mineralkarbonatbodens ermöglicht, werden die Pinus- 

Wälder von dem Buchen-Tannenwäldern abgelösst. An der Rendzina erneuert sich 

dagegen der Kieferwald prächtig und geht erst nach dem Schlag und der Beweidung 

über ein Juniperus communis-Gebüsch in das Festucetum pseudovino-valesiacae 

249

überein. Das Helleboreto-Pinetum gliedert sich in zwei Varianten, eine an Kalk- und 

andere an Dolomitunterlage, sowie in zwei Subassoziationen, eine wärmere und 

trockenere H.-Plnetum ostryetosum) und eine feuchtere (H.-Pinetum piceetosum), 

welche den Übergang zum Dolomit-Fichtenwald bildet. 

Die Zusammensetzung der Gesellschaft ist an der Tabelle I. datrgestellt. Sie 

enthält einige den südosteuropäischen Kiefernwäldern eigene Elemente, obzwar die 

bezeichnendsten Tertiärrelikte, z. B. Daphne blagayana, Polygala chamaebuxus u. a. 

an der Kapela nicht gefunden worden sind. Der Verf. vergleicht den Kapela-Kiefernwald 

mit anderen illyrischen Relikt-Kiefernwäldern, die von Slovenien über 

Kroatien und Bosnien zu Westserbien und Nordalbanien reichen. Sie gehören dem 

Verbände Orneto-Ericion an. 

Die Gesellschaften dieses Verbandes bevorzugen im westlichen Teile (Slovenien, 

Kroatien) hauptsächlich die Dolomitunterlage, während sie im östlichen Teile 

(Bosniens, Westserbien und Albanien) an Serpentingesteinen verbreitet sind. Trotzdem 

weisen sie eine weitgehende Übereinstimmung auf, die im Auftreten diagnostisch 

wichtiger Elemente z. B. Daphne blagayana, Genista januensis, G. pedunculata, 

Erica carnea u. a. zum Ausdruck koimmt. Der so gefasste Verband gliedert sich 

jedoch in zwei bodenbedingte Untereinheiten — wohl Unterverbände — die als 

Orneto-Ericion dolomiticum und Orneto-Ericion serpentinicum bezeichnet wurden. 

Ihre nähere Gliederung wird an einer anderen Stelle ausführlich besprochen (H o r- 

v a t 1958). 

Im Gebiete der Mala Kapela, aber an kälteren und feuchteren Standorten, wird 

der Kieferwald von dem Fichtenwalde abgelösst. Dieser gehört ebenfalls einer 

relikten, durch die Dolomitunterlage bedingter Assoziation an, die wir vorläufig als 

Piceetum dolomiticum bezeichnen möchten, bis weitere Flächen und weitere Gebiete 

untersucht werden. Die Gesellschaft, deren Zusammensetzung an gleicher Tabelle 

dargestellt wurde, enthält trotz ihrer Artenarmut eine Anzahl bezeichneter Fichtenarten, 

die ihren Anschluss bei Piceion ermöglichen. Sie unterscheidet sich jedoch 

ziemlich stark von den artenreichen, in Kalkgebirgen Kroatiens und Bosniens verbreiteten, 

klimatisch bedingten Fichtenwäldern, die als Piceetum croaticum montanum 

und Piceetum croaticum subalpinum beschrieben worden sind. 

250

FUNKCIONALNI ODNOS IZMEĐU DEBLJINE KORE I PRSNOG 

PROMJERA ZA NAŠE VAŽNIJE LISTOPADNO DRVEĆE 

Dr. Dušan Klepac 

Uvod 

Pomanjkanje originalnih podataka o debljini kore za naše 

glavne domaće šumske vrste drveća ponukalo me, da izvršim ova istraživanja, 

u toliko više, što smo se u nastavnom i stručnom radu dosad služili 

gotovo isključivo podacima i iskustvima šumarstva stranih zemalja. 

Strani podaci gdjekad odgovaraju našim šumama, no u većini slučajeva 

razlikuju se manje ili više od domaćih podataka. 

Predajući rezultate ovih istraživanja šumarskoj javnosti, nadamo se, 

da će oni korisno poslužiti našem šumarstvu, s jedne strane, kao naši 

domaći, originalni podaci, a s druge strane vjerujemo, da će oni biti poticaj 

za nastavak ovih istraživanja i mjerenja, kako bi se došlo do podataka 

iz drugih područja i drugih biljnih zajednica naše zemlje. Pritom 

mi je ugodna dužnost, da se zahvalim Rektoratu zagrebačkog 

sveučilišta, koji je ova istraživanja financirao. Također dugujem 

veliku zahvalnost kolegama, šumarima na terenu, kao i svojim demonstratorima 

M. Sćetincu, R. Križancu, B. Hribljanu, F. V u- 

činiću i M. Slabaku, koji su mi pomagali pri ovim istraživanjima, 

kako na terenu, tako i u kancelariji. 

METODE RADA 

Mj er enj e 

Debljinu kore mjerili smo pomoću specijalnog švedskog instrumenta 

»Swedisch bark gauge«. Najprije je izmjeren promjer (D), a zatim debljina 

kore (r) u prsnoj visini stabla. 

Pri mjerenju debljine kore držali smo se principa slučajnosti, 

te smo postupali onako kako je to već opisano u mojoj radnji 

»Istraživanja o debljini kore u šumama hrasta lužnjaka i kitnjaka«, Šum. 

list br. 3—4, 1957. Mjerili smo debljinu kore na stablima svih debljina, 

svih položaja i sa svih strana — već prema tome 

kako smo nailazili na stabla, krstareći sastojinom. 

Mjerenja smo protegnuli na veliki broj stabala različitih ekoloških 

i sastojinskih prilika, da bi dobili što bolji prosjek o debljini 

kore za naše važnije listopadno drveće. 

Obrada 

podataka 

S obzirom na dosadašnja naša iskustva, da je debljina kore 

najjače zavisna od prsnog promjera stabla, izrazili 

smo debljinu kore kao funkciju prsnog promjera. 

251

252

Podatke mjerenja o debljini kore kumulirali smo za svaku vrstu 

drveća posebno i svrstali ih po debljinskim stepenima širine od 5 cm. Radi 

ilustracije donosimo u tabeli 1 sortirane podatke mjerenja za bukovu 

koru u različitim fitocenozama i različitim područjima. 

Brojke o dvostrukoj debljini bukove kore u tabeli 1 označaveaju 

aritmetičku sredinu od većeg broja mjerenja. Tako na pr. prosječna dvostruka 

debljina bukove kore za debljinski stepen 10 u Zagrebačkoj Gori 

19.0 

iznosi 3.80 mm, što je prosjek od 10 mjerenja (2. = 3.80). 

10 

Nakon završenog sortiranja izmjerenih podataka u tabeli 1, prešli smo 

na njihovo izravnavanje numeričkom metodom po teoriji najmanjih 

kvadrata. Primjenili smo normalne jednadžbe pravca 

s dva parametra: 

Y r = a • x + b 

(I) 

U toj jednadžbi (Y r ) označava izravnanu dvostruku debljinu kore u 

prsnoj visini stabla; (x) je prsni promjer s korom. 

Za šumske predjele, navedene u tabeli 1, izračunali smo ove jednadžbe 

o dvostrukoj debljini bukove kore u prsnoj visini stabla. 

Zagrebačka Gora: Y r - 0,01844 • x + 0,2731 (II) 

o a = 0,00058 

Cedanj: Y r = 0,02294 • x + 0,1930 (III) 

O a = 0,00047 

Kupjački Vrh: Y r = 0,02288 • x + 0,2362 (IV) 

O a - 0,00112 

CrnaSušica: Y r = 0,02974 • x 4- 0,08185 (V) 

ö a - 0,00123 

Gornji Javornik: Y r = 0,02784 • x + 0,3023 (VI) 

5 a = 0,00046 

RadečevoVelo: Y r = 0,02531 • x + 0,2770 (VII) 

o a = 0,00176 

Smrekovac: Y r = 0,03463 • x + 0,1428 ,' " v . . "', (VHI) 

0T a = 0,00082 

Štirovača: Y r = 0,02698 • x + 0,3577 (IX) 

y, 

cm 

PROSJEČNA DVOSTRUKA DEBLJINA BUKOVE KORE(l) U PRSNOJ 

VISINI STABLA 

Double bark thickness IY r ) at breast height 

for the beech 

y r •= 0,02¥362b 

6"a -0,000533 

X+0,2653563 

PROSJEK (GORSKI KOTAR, VELEBIT'•/ ZAGREBAČKA GORA) 

NR H2VATSKA ~ Croatia 

10 35 I/O

0,08185 

Crna Sušica k= 0,97026 

D 

. . . . -. (Va) 

ki = 0,9870 ± 0,004808 

(Vb) 

p =6,40/0 . . . . . . . . . . (Vc) 

0,3023 

Gornji Javornik k= 0,97216 (Via) 

D 

ki = 0,9560 ± 0,005080

Tabela 2' 

PROCENTUALNO UČEŠĆE KORE U TOTALNOJ DRVNOJMASI 

ZA BUKVU U RAZLIČmM F/T0CEN02AMA 

Bark volume in percent of vo/ome wif-h bark for ffie beech r'n d/ffierenfi 

assoc/oh'on 

BIUNA 7AJEDNICA ~ ossocio/ron 

D 

• cm 

ff 

li 

1 

i. 

FA6E7UM ABiETETOSUM 

to 

il 5^ 

SI 

5 

I 1 

11 

1} 

1 

D 

cm 

10 

8,9 

8,3 

9,1 

7,4 

11,2 

10,3 

9.5, 

•12,2 • 

15,5 

10,3 

10 

15 

7,2 

7.0 

7,6 

6.9 

9A 

8,6 

8,6 

9,9 

J1.2 

8,5 

15 

20 

6,5 

6,1 

68 

6,7 

6,4 

7.7' 

8,2 

8,8 

10,1 

7,6 

20 

25 

30 

5.8 

5,

Ukupni broj mjerenja iznosi 26.956 na 26.956 stabala. 

Vrsta drveća 

Broj mjerenja 

TABELA 3 

Područje istraživanja 

Cer 

Crnika 

Hrast lužnjak 

Hrast kitnjak 

Bukva 

Crna joha 

Nizinski brijest 

Hrast lužnjak 

Poljski jasen 

Obični grab 

Pitomi kesten 

Obični jasen 

Gorski javor 

UKUPNO 

808 

834 

1.618 

4.415 

3.390 

536 

640 

1.540 

6.782 

2.015 

1.176 

1.001 

1.183 

1.018 

26.956 

Generalski Stol, »Vučjak« 

Dundo na Rabu 

Srnjače, Ilijanska i Prašnik 

Zapadni Psunj, Južni Psunj, Južna Babja 

Gora, Dilj i Gaj (Zabno) 

Gorski Kotar, Velebit, Zagrebačka Gora; 

Crni Jarci; Šumarija Lipovljani i: 

odjeli 

120, 157, 142, 149, 156 i 158 

120, 106, 166/b, 157, 163, 192, 170, 81, 113, 

112/b, 57, 46, 58, 49 i 134 

176/b, 96/e, 100/b, 157, 155/b, 112/b, 101/b, 

108, 43 i 158/d 

127,, 135, 142, 119/a, 95, 89, 82, 83, 76, 75, 

69, 62, 63, 46, 78, 58 i 112/a 

157, 151, 150, 163, 162, 170, 105, 156, 149 

i 150 

Zagrebačka Gora 



Cerova je kora mjerena u fitocenozi Querceto-Carpinetum, facies 

Quercus cerris, L. 

Koru crnike mjerili smo u fitocenozi Quercetum ilicis (Horvat). 

Mjerenja na hrastu lužnjaku izvršena su u šumama, koje je I. 

Horvat označio kao Querceto-Genistetum elatae. 

Mjerenja na hrastu kitnjaku izvršena su u šumama, koje pripadaju 

fitocenozi Querceto-Carpinetum croaticum (Horvat). 

Bukovu koru smo mjerili u fitocenozama: Fagetum montanum, 

Fageto - Blechnetum, Fagetum Abietetosum i Fagetum subalpinum 

(Horvat). 

Koru crne johe, nizinskog brijesta, poljskog jasena 

i običnog graba mjerili smo u Posavskim šumama, koje se 

ubrajaju uglavnom zasada u fitocenozu Querceto-Genistetum elatae. 

Kora pitomog kestena mjerena je u fitocenozi Querceto- 

Castanetum (Horvat). 

Mjerenja kore običnog jasena i gorskog javora izvršena 

su u fitocenozi Acereto-Fraxinetum croaticum (Horvat). 

REZULTATI 

I. 

Na temelju vlastitih istraživanja, a po teoriji 

najmanjih kvadrata izračunali smo ove jednadžbe 

za prosječnu dvostruku debljinu kore (Y r ) u prsnoj 

visini stabla: 

257

1. Quercus cerris, L., CER 

(Vučjak, Generalski stol) 

0,08188 • x + 0,9013 (1> 

2. Quercus ilex, L., CRNIKA 

(Rab) 

3. Quercus pedunculata, Ehrh., 

0,06578 • x + 0,7404 (2) 

HRAST LUŽNJAK 

(Slavonski prosjek) 

4. Quercus sessiliflora, Sal., 

0,06623 • x + 0,4984 (3) 

HRAST KITNJAK 


5. Fagus silvatica, L., BUKVA 

0,04878 • x + 1,1794 (4) 

(Gorski Kotar, Zagreb. Gora i Velebit) Y r = 0,02436 ' x + 0,2853 (5) 

0. Alnus glutinosa, Gaetn., ORNA JOHA 

(Lipovljani) 

Y r = 0,06803 • x + 0,7036 (6) 

7. Ulmus campestris, L., 

NIZINSKI BRIJEST 

(Lipovljani) 

Y r = 0,06111 • x + 0,9207 (7> 

8. Quercus pedunculata, Ehrh., 


(Lipovljani) 

Y r = 0,05233 • x + 0,8539 (8) 

9. Fraxinus angustifolia, Wahl., 

POLJSKI JASEN 

(Lipovljani) 

Y r = 0,03521 • x + 1,1122 (9) 

10. Carpinus betulus, L., 

OBIČNI GRAB 

(Lipovljani) 

Y r = 0,02019 • x + 0,3237 (10) 

11. Castanea sativa, Mili., 

PITOMI KESTEN 

(Zagrebačka Gora) 

Y r = 0,06776 • x + 0,6989 (11) 

12. Fraxinus excelsior, L., 

OBIČNI JASEN 


Y r = 0,05577 • x + 0,6305 (12> 

13. Acer pseudoplatanus, L., 

GORSKI JAVOR 


Y r = 0,02943 • x + 0,4107 (13) 



Y r = 0,01844 • x + 0,2731 (14) 

15. Alnus glutinosa, Gaert, CRNA JOHA 

(Lipovljani, Crni Jarci) 

Y r = 0,03356 • x + 1,6859 (15) 

U tim jednadžbama (Y r ) označava dvostruku debljinu kore u centimetrima 

u prsnoj visini stabla; (x) je prsni promjer stabla s korom u 

centimetrima. 

Rezultati o dvostrukoj debljini kore u prsnoj visini stabla nalaze se 

u tabelama 4, 5 i 6, gdje (Y) označava izmjerenu, a (Y r ) izravnanu dvostruku 

debljinu kore. Na slikama 2, 3 i 4 prikazane su grafički jednadžbe 

od 1 do 14. 

258

Tabela*? 

IZMJERENA(y)/I2RAVNANAH)PROSJEČNA 

DVOSTRUM 

DEBLJINA KORE U PRSNOJ V/S/N/ 

Double bark thicknessfo) of breastbe/gh/ 

X 

cm 

IO 

15 

20 

25 

30 

35 

W 

HS 

50 

55 

60 

65 

IO 

75 

80 

85 

90 

95 

100 

105 

HO 

•145 

420 

125 

430 

•135 

mo 

ms 

150 

155 

160 

165 

170 

175 

Querct/s 

Cerris 

(1) 

y 

I Yr 

Quercus 

//ex 

(2.) 

Y 

I Yr 

Quercus 

peduncu/ofo 

V 

I Yr 

Quercus 

sess///flbra 

(4) 

Y 

I Yr 

ragos 

S//uo/rco 

(S) 

Y 

I Yr 

mm 

16.6 

21,5 

25,3 

29,2 

52ß 

39,0 

42,0 

46,9 

15,4 

46,7 

53,7 

17,2. 

24,3 

25,1/ 

29,5 

33,6 

377 

44,8 

45,9 

500 

540 

58,1 

H9 

16,6 

24j6 

24,9 

2,9,0 

29,8 

31.5 

35,3 

43,3 

12ß 

46,3 

38,0 

60,0 

470 

630- 

1h, o 

17.3 

20,6 

23,9 

27,4 

29,4 

33,7 

37,0 

10,3 

43,6 

46,9 

50,2 

53,5 

56,7 

600 

n,4 

162 

13,9 

22,4 

24,6 

272 

29,5 

3V 

35,6 

39,0 

18,1 

16,9 

50,5 

55,0 

60,2 

61,8 

67,4 

69,9 

15,7 

76.4 

853 

97,6 

•95,6 

90,8 

97,4 

95,1 

£5,9 

95,3 

96.2 

- 

- 

10b, 5 

101,5 

91,5 

11.6 

11,9 

18,2 

24,5 

21.9 

28,2 

31,5 

31,8 

39,1 

4iA 

«4,7 

18,0 

51,3 

54,6 

58,0 

61,3 

64,6 

67,9 

71,2 

71,5 

77,3 

81.1 

m,5 

37,8 

91,1 

911 

97,7 

401,0 

104,3 

107,6 

440,9 

441,3 

117,6 

120,9 

13,9 

18,5 

20,6 

23,8 

26.6 

30,6 

30,6 

31,4 

36,0 

39,6 

i/,5 

1/1,9 

12,7 

45,7 

52,3 

19,7 

51.6 

52,7 

62,4 

823 

74,8 

78,0 

16.7 

19.4 

24,5 

23.9 

26,4 

28,9 

31,3 

33,7 

36,2 

39,6 

Hl 

13,5 

15,9 

18,4 

50,3 

53,3 

55,7 

58,1 

60.6 

630 

65,4 

67,9 

5,0 

6,5 

7,8 

9,4 

10.3 

H3 

12,6 

13,9 

11,1 

16,7 

18,2 

17,8 

19,0 

22,0 

25,0 

•18,0 

6,3 

6,5 

7.7 

8.9 

10,2 

14,1 

12.6 

13,3 

15,0 

16,3 

17,5 

13,7 

19,9 

24,4 

22,3 

23,6 

X 

cm 

10 

15 

I 

20 \ 

25 

30 

35 

*to 

V5 

SO 

55 

60 

65 

70 

75 

30 

es 

90 

95 

too 

405 

110 

HS 

420 

425 

ISO 

435 

110 

ms 

150 

155 

160 ! 

16S 

170 

175

Tobe/a 5 

IZMJERENA (y) 1 IZRAVNANA (l) PROSJEČNA DVOSTRUKA 

DEBUINA KORE U PRSNOJ VISINI STABLA 

ZA FAKULTETSKU ŠUMAMJUL/POVUAM£ 

Doub/e bark- fh/cknessfy) ar" breast' he/gM 

(Z/srr/cr Lipov/jan/) 

X 

cm 

Alnus 

qluh'nosa 

rej 

y | yr 

Ulmus 

compesfr/s 

(7) 

y /r 

Qltercus 

ßeduncu/a/o 

y I yr 

rnm 

Froxino3 

Qrxyt/sl/fio/ia 

19) 

y \ yr 

Corpinus 

öch//us 

f

Tabela 6 

IZMJERENA (YJ / /ZRAVNANA(K) PROSJEČNA DVOSTRUKA 

DEBUINA KORE U PRSNOJ V/S/Nl STABLA 

ZA P/TOM/ KESTEN, OB/ČN/JASEN, GORSK/ JAVO/? /BUKVO'U' ZAGREB/Ć/fOJ'60/?/ 

Bauble bark thickness fy r) a/ breast heig/i/ 

(Bistrici lagreboč/ca Gora) 

X 

crn 

Troxinus 

exce/s/or 

(1V 

y y* 

Cashnea 

Saliva 

(f1) 

Y | yr- 

Acer 

pseudopta/onus 

(13) 

y Yrmfagus 

si/vah'co 

M) 

y 

yr- 

X 

cm 

10 

9,2 

13,8 

9,5 

11,9 . 

70 

7,1 

33 

4,6 

10 

15 

Hiß 

17,2 

13,1 

ik,7 

8,8 

8,5 

5,2 

5,5 

15 

20 

20,-/ 

20,5 

19,3 

17,5 

10,0 

10,0 

6h 

6h 

20 

25 

255 

23,9 

21,9 

20,3 

11,2 

11,5 

7,5 

73 

25 

30 

2SA 

273 

2k 0 

230 

12,5 

12,9 

8ß 

8.3 

30 

35 

32,4 

30,7 

26,0 

25ß 

13,7 

1hk 

9,1 

9,2 

35 

AO 

3^3 

3k,1 

27ß 

2Sß 

16h 

15,9 

98 

10,1 

ho 

45 

37,6 

37,5 

30,1 

UM 

20,9 

17,1+ 

11,1 

11,0 

45 

50 

1/0,6 

h0,9 

33,0 

342 

190 

18,8 

11,8 

12,0 

SO 

S5 

H9 

li%

y 

f r cm 

. 3 PROSJEČNA DVOSTRUKA DEBLJINA KORE (Y r ) U PRSNOJ VISINI STABLA 

ZA NASE /VAJVAZN/JE HRASTOVE 

Double bork fNCtneafj/rj of breast heighh 

jor our rmsf imoorhnf oaks 

C Croatia) 

1 CER ~ Quercas cems, L. 

2 ČESMINA ~ Ouerzus ik*, L 

3 LUŽNJAK ~ O-uercus pedunculate, Ehrh. 

If KITNJAK" Quercus sessilif/orol Safisb. 

NR HRVATSKA ~ Croatia 

Slila S. 

wo 

TO 

PROSJEČNA DVOSTRUKA DEBLJINA KORE (Y) U PRSNOJ V/SINI STABLA 

ZA GLAVA/E VRSTE DRVEĆA FAKULTETSKE ŠUMARIJE LIPOVLJANI 

Double bork thickness fcj or breast heigM 

•• 8 

6. CRNA JOHA ~ Afovj gluhnosa. Goerirt. 

7. NIZINSKI BRUEST~ Ufmus airnaeslns. L 

8. HRAST LUŽNJAK — Quercus peduncu'ola, Ehrfi 

9. POLJSKI JASEN ~ fra,,„us ongusll/oto. UStjtit. 

10. OBIČNI ORAB ~ Caro/nus ielulus, L 

Lipovtjansti pros/fir ~ The average ofLipOv/jan, dislricr 

Sirio 3

263

II. 

Po variaciono-statističkoj metodi smo utvrdili, 

da kvocijenti k — -=- ± oiiK=—- ± 02 iznose za pojedine 

vrste drveća kako slijedi: 


(Vučjak, Generalski Stol) 


(Rab) 

3. Quercus peđunculata, Ehrh., 



4. Quercus sessiliflora, Sal., 

HRAST KITNJAK 



(Gorski Kotar, Zagrebačka Gora i Velebit) 

6. Alnus glutinosa, Gaetn., CRNA JOHA 

(Lipovljani) 

7. Ulmus campestris, L., NIZINSKI BRIJEST 

(Lipovljani) 

8. Quercus peđunculata, Ehrh., 


(Lipovljani) 

9. Fraxinus angustifolia, Wahl., 

POLJSKI JASEN 

(Lipovljani) 

10. Carpinus betulus, L., OBIČNI GRAB 

(Lipovljani) 

11. Castanea sativa, Mili., PITOMI KESTEN 


12. Fraxinus excelsior, L., OBIČNI JASEN 


13. Acer pseuđoplatanus, L., GORSKI JAVOR 




15. Alnus glutinosa, Gaert., CRNA JOHA 

(Crni Jarci, Lipovljani) 

k = 0,8829 ± 0,0053 

K = 1,1326 ± 0,0069 

k = 0,9075 ± 0,0038 

K = 1,1019 ± 0,0042 

k = 0,9204 ± 0,0012 

K = 1,0864 ± 0,0012 

k = 0,9243 ± 0,0015 

K = 1,0818 ± 0,0016 

k = 0,9853 ± 0,0018 

K = 1,0359 ± 0,0017 

k = 0,9030 ± 0,0031 

K = 1,1074 ± 0,0041 

k = 0,9063 ± 0,0039 

K = 1,1034 ± 0,0056 

k = 0,9223 ± 0,0014 

K = 1,0842 ± 0,0016 

(la) 

(2a) 

(3a) 

(4a> 

(5a) 

(6a) 

(7a) 

(8a> 

k = 0,9266 ± 0,0060 (9a> 

K = 1,0792 ± 0,0048 

k = 0,9651 ± 0,0020 (10a) 

K = 1,0362 ± 0,0030 

k = 0,9126 ± 0,0022 (11a) 

K = 1,0958 ± 0,0030 

k = 0,9200 ± 0,0048 (12a) 

K = 1,0869 ± 0,0041 

k = 0,9499 ± 0,0031 (13a) 

K = 1,0527 ± 0,0028 

k = 0,9732 ± 0,0003 (14a) 

K = 1,0275 ± 0,0022 

k = 0,9012 ± 0,0039 (15a) 

K = 1,1099 ± 0,0042 

III. 

Na temelju kvocijenta k 

d 

D 

oi izračunali smo> 

po M e y e r-ovoj formuli 

totalnoj drvnoj masi 

prosječno učešće kore 

stabla kako slijedi: 

(p) u 


(Vučjak, Generalski Stol) 


(Rab) 

3. Quercus peđunculata, Ehrh., HRAST LUŽNJAK 

4. Quercus sessiliffora, Sal., HRAST KITNJAK 



(Gorski Kotar, Zagrebačka Gora i Velebit) 

p - 22,l°/o 

p = 17,6%> 

p = 14,6% 

p = 6,8% 

(lb) 

(2b) 

(4b) 

(5b>

6. Alnus glutinosa, Gaetn., CRNA JOHA 

(Lipovljani) p = 18,5% (6b) 

7. Ulmus campestris, L., NIZINSKI BRIJEST 


8. Quercus peđunculata, Ehrh., HRAST LUŽNJAK 


JASEN 

9. Fraxinus angustifolia, Wahl., POLJSKI 


10. Carpinus betulus, L., OBIČNI GRAB 


11. Mili., PITOMI KESTEN 

Castanea sativa, 


p = 16,7% (11b) 

12. Fraxinus excelsior, L., OBIČNI JASEN 


p = 15,4% (12b) 

13. Acer pseuđoplatanus, L., GORSKI JAVOR 

(Zagrebačka Gora) p = 9,8% (13b) 



p = 5,3% (14b) 

15. Alnus glutinosa, Gaert, CRNA JOHA 

(Lipovljani, Crni Jarci) 

p «• 18,8% (15b) 

RAZMATRANJE REZULTATA 

Naši rezultati o dvostrukoj debljini kore u prsnoj visini stabla razlikuju 

se od analognih podataka u stranoj i domaćoj literaturi. Tako su 

na pr. M a y e r-W egelinovi podaci o debljini bukove kore u Zapadnoj 

Njemačkoj niži od naših podataka i to naročito za tanja bukova 

stabla. Mitscherlichovi podaci za hrastovu koru u Njemačkoj 

mnogo su viši od naših podataka, pogotovu za debela stabla. Prema 

Mitscherlichu hrast prsnog promjera od 80 cm ima prosječno 

9,4 cm. debelu koru (sa svake strane stabla 4,7 cm), a prema našim podacima 

hrast lužnjak te iste debljine ima prosječno 5,8 cm debelu koru 

(sa svake strane stabla 2,9 cm!). 

Veća debljina hrastove kore u Njemačkoj mogla bi se objasniti time, 

što su ondje ekološke prilike lošije, pa stabla razvijaju deblju koru. To 

se vrlo dobro vidi iz podataka o debljini bukove kore u različitim fitocenozama 

(Tabela 1 i 2). Najtanju koru ima bukva na brežuljcima (Fageto- 

Blechnetum i Fagetum montanum), deblju koru ima bukva u planinama 

(Fagetum Abietetosum), a najdeblju koru pokazuje subalpinska bukva 

(Fagetum subalpinum). Dakako, da na debljinu kore pored ekoloških faktora 

utječe i način gospodarenja o čemu smo već pisali. 

Imajući to pred očima, naši rezultati će vrijediti za ona područja, 

gdje su sakupljeni. Zato bi bilo poželjno, da se ta istraživanja nastave i 

nadopune novim materijalom s različitih područja kako bi se dobili sigurniji 

prosjeci. Kao primjer za to navodimo Milojkovićeva »Istraživanja 

oblika i zapremine belog jasena«. U toj radnji autor kaže, da je u 

Srijemu kora poljskog jasena mjerena na 1.137 stabala. Na temelju tih 

mjerenja dobiveni su podaci o dvostrukoj debljini jasenove kore u prsnoj 

visini stabla. Milojkovićevi podaci o debljini kore podudaraju se 

s našim podacima za srednje debela stabla. Za tanja i za deblja stabla naši 

i Milojkovićevi podaci se razlikuju. 

d D 

Faktori kore * i primjenjuju se pri utvrđivanju prirasta po me- 

265

"todi izvrtaka, kad se želi uzeti u obzir prirast kore, kako sam to već 

opisao u svome radu: »Istraživanja o debljini kore u šumama hrasta lužnjaka 

i kitnjaka«. Faktori kore, koje smo izračunali na temelju vlastitih 

mjerenja, razlikuju se mnogo od faktora kore u Njemačkoj, Americi i 

drugdje. Tako na pr. Loetsch navodi za bukvu u Njemačkoj faktor 

-,-== 1,023, a za hrast 1,107, što je vrlo različito od naših rezultata. Mi 

a 

smo izračunali faktor—— za bukvu 1,0359, za hrast lužnjak 1,0864, za 

hrast kitnjak 1,0818, za cer 1,1326 i za crniku 1,1019. 

Pomoću faktora kore može se izračunati debljina kore u prsnoj visini 

stabla. Na taj se način dobivaju nešto manje točni rezultati od onih, koji 

su iskazani u tabelama 4, 5 i 6. Razlog leži u tome, što su rezultati u tim 

tabelama dobiveni numeričkim izravnavanjem pomoću pravca s dva parametra, 

jer se taj mnogo bolje prilagođuje izmjerenim podacima nego 

pravac, koji polazi iz ishodišta koordinatnog sistema. 

Rezultati o procentualnom učešću kore u totalnoj drvnoj masi stabla, 

izračunani po Meyerovoj formuli, nešto su.niži, jer je oblični broj 

stabla s korom veći od obličnog broja stabla bez kore. 

Za bukvu smo izračunali postotke kore na dva načina, te imamo rezultate 

s obzirom na debljinu stabla (tabela 2) i bez obzira na prsni promjer, 

t. j. prosječno (iznosi IIc do XIc). Ako usporedimo rezultate o postotku 

kore u tabeli 2 s prosječnim rezultatima, vidimo, da se oni međusobno 

slažu. Na pr. u Zagrebačkoj Gori postotak kore se kreće od 4,4 do 

8,9 za prsne promjere od 70 do 10 cm (vidi tabelu 2), što odgovara prosjeku 

od 5,3% (vidi rezultat IIc). Slično je za šumski predjel »Čedanj«, 

»Kupjački Vrh«, »Crna Sušica« i t. d. Za ostale vrste drveća nismo računali 

postotke kore po debljinskim stepenima, nego samo prosječne iznose 

(vidi rezultate od lb do 15b). Razlog za to nalazimo u tome, što, razlike 

u postotku kore za stabla deblja od 25 cm prsnog promjera nisu velike 

(vidi tabelu 2). Čini se, stoga, da je uputnije operirati s prosječnim postotkom 

kore bez obzira na prsni promjer, u toliko više, što na postotak 

kore utječu pored prsnog promjera i drugi faktori. 

Ako usporedimo naše rezultate o procentualnom učešću kore s analognim 

rezultatima u ostalim zemljama, nailazimo na manje i veće razlike. 

Tako na pr. U. M ü 11 e r navodi za bukvu postotak kore od 6 do 8 u Njemačkoj, 

a P h. F 1 u r y od 5,4 do 9,9 u Švicarskoj, dok smo mi u zapadnoj 

Hrvatskoj dobili prosjek od 6,8. 

Za hrast U. Müller daje postotak kore od 12 do 14, a za j a s e n 

od 13 do 17. Mi smo izračunali prosječni postotak kore za hrast lužnjak 

15,3, za hrast kitnjak 14,6, za crniku 17,6, za c e r 22,1, 

za običnijasen 15,4 i za poljski jasen 14,1. 

G. James i W. E. Hiley navode, da se u Engleskoj računa sa 

ovim postocima kore: 7,5 za javor, grab, bukvu i brezu; 10 za hrast i 

kesten; 15 za topolu, brijest, johu i lipu. U Engleskoj je uobičajeno, da se 

prilikom prodaje drveta na panju procijenjena drvna masa umanji za 

266

navedene iznose. Kako vidimo engleski podaci o postotku kore se mnogo 

razlikuju od naših rezultata. 

S obzirom na procentualno učešće kore u totalnoj drvnoj masi stabla 

mogli bi zasad naše važnije listaee ovako poredati: cer (oko 22°/»), crna 

joha (oko 18°/»), nizinski brijest (oko 18°/»), crnika (oko 18°/»), pitomi kesten 

(oko 17°/»), hrast lužnjak (oko 15°/°), obični jasen (oko 15°/«), hrast kitnjak 

(oko 14%), poljski jasen (oko 14%), gorski javor (oko 10%), grab (oko 7%) 

i bukva (oko 7°/»). 

Kad se dobiju podaci o debljini kore i iz drugih područja, moći će se, 

dakako, postignuti još sigurniji prosjeci o procentualnom učešću kore. 

LITERATURA: 

1. Bruce, Schumacher: Forest Mensuration, New York, 1942. 

2. E. B. Chambelain: Bark volume in Cordwood, Tappi, Vol. 33. No 11, 1950. 

3. K. P. D a v i s : American Forest Management, New York 1954. 

4. W. E. H i 1 e y : Woodland Management, London 1954. 

5. G. J a m e s : The Forester's Companion, Oxford 1955. 

6. D. Klepac: Istraživanja o debljini i volumenu jelove kore u različitim fitocenozama, 

Glasnik za šumske pokuse (u štampi). 

7. D. Klepac: Istraživanja o debljini kore u šumama hrasta lužnjaka i kitnjaka, 

Šumarski list, Zagreb 1955. 

8. F. L o e t s c h: Massenzuwachsermittlung durch Bohrspanproben unter Anwendung 

mathematischstatistischer Methoden, 1953. 

9. H. A.Meyer: Methods of Forest Growth Determination 1942. 

10. H. A. Meyer: Bark volume Determination in Trees, Journal of Forestry, 

1946. 

11. M. Müller: Lehrbuch der Holzmesskunde, Berlin 1923. 

12. T. Milojković: Istraživanja oblika i zapremine beloš jasena u Ravnom 

Sremu, Glasnik Šumarskog fakulteta, Beograd 1953. 

13. M. Plavšić : Debljinski rast i prirast poljskog jasena, Šumarski list, Zagreb, 

1956. 

14. J. Weck: Forstliche Zuwachs- und Ertragskunde, 1955. 

15. L. V o r r e i t e r : Handbuch für Holzbabfallwirtschaft, Berlin, 1940. 

THE RELATIONSHIP BETWEEN THE DIAMETER OVER BARK AND THE BARK 

THICKNESS FOR OUR MOST IMPORTANT HARDWOOD SPECIES 

SUMMARY 

We have measured the bark thickness at breast height in 26.956 stems of different 

hardwood species in Croatia. 

By applying the method of least squares the following results were obtained: 

I. The average double bark thickness at breast height is expressed by straight 

line equations. (See equations 1 to 15 on page where (Yr) means the double 

bark thickness at breast height and (x) the diameter over bark (D). The data concerning 

the bark thickness are given in tables 4, 5 and 6. Straight lines representing 

the bark thickness for different species are shown in graphs 2, 3 and 4). 

II. The relationship between the diameter under bark (d) and the diameter 

over bark (D) and vice versa. (See equations k =-r-± gi', K —-v- ±

FIZIOLOŠKO SRAŠĆIVANJE KORIJENJA ALEPSKOG BORA, 

PRIMORSKOG BORA I PINJOLA 

: Ing. M. Simunović — Dubrovnik 

UVOD 

Pojava fiziološkog srašćivanja korijenja poznata je odavna za neke 

vrste šumskog drveća. Kod nas jeo tome objavio studiju Š a f a r i to 

uglavnom za jelu, smreku, duglaziju i bukvu i opisao gospodarsko značenje 

te pojave. On je u publikaciji dao i opsežan pregled literature, koja 

se odnosi na tu materiju (S a f a r 1955). 

Nas zanima srašćivanje korijenja ovih vrsta borova: alepskog, primorskog 

i pinjola. To su borovi, koji se najviše upotrebljavaju (naročito alepski 

bor) u šumskim melioracijama sredozemnog i polusredozemnog područja 

degradiranog Krša. Proučavanju te pojave prišli smo iz razloga, 

da možemo utvrditi: 

— do koje udaljenosti i u kome postotku je moguće fiziološko srašćivanje 

korijenja u prirodnim sastojinama tih vrsta borova; 

— da li se kod pošumljavanja degradiranog Krša može to svojstvo 

iskoristiti za bolji uspjeh izvedenih radova, i 

— da li se može smolariti na živim panjevima alepskog i primorskog 

bora — vrstama na kojima se vrši smolarenje u industrijske svrhe. 

U tu svrhu smo vršili, u granicama naših mogućnosti, orijentacijska 

opažanja i pokuse, pa ih iznosimo u ovom kratkom članku. 

Srašćivanje korijenja u sastojinama 

Alepski bor (P. h a 1 e p e n s i s). — Opažanja smo vršili na Mljetu u 

sastojinama s alepskim borom u sloju drveća i degradiranom makijom u 

sloju grmlja (v. tabele l.i 2.). Tlo je skeletna do skeletoidna crvenica na 

vapnenastoj podlozi. Ukupno smo evidentirali 575 panjeva. Opažanja 

nismo vršili i na flišnim zemljištima, jer za to nismo imali prilike. 

Na živim panjevima alepskog bora kora je po boji i strukturi ista kao na prizemnom 

dijelu debla živih stabala. Prirašćivanje drveta je neznatno. Kalus se ne 

stvara na površini reza, jer se kambi jalno tkivo, koje je uništeno do otprilike 1 cm 

ispod reza, ne može regenerirati (v. si. 5). Površina reza na živom panju vremenom 

potamni pod utjecajem vanjske sredine i biva pokrivena više ili manje skrućenom 

smolom. Ni jedan istraženi živi panj nije imao znakove truleži bez obzira na njegovu 

starost t. j. duljinu života. 

Ustanovili smo, da je fiziološko srašćivanje korijena alepskog bora 

moguće do 3 m međusobne udaljenosti susjednih stabala, ali su to rijeđi 

slučajevi. Najveći broj živih panjeva evidentirali smo na udaljenosti do 

2 m od najbližih susjednih stabala (v. tabelu 2). 

Interesantan je odnos broja živih panjeva prema broju mrtvih panjeva 

obzirom na njihovu udaljenost od najbližih stabala, jer nam on 

pruža sliku o odnošajima korijenja u rizosferi. Taj odnos je ovisan od 

obrasta. U sastojinama gušćega obrasta prije dolazi do pojave fiziološkog 

268

TQBELQ 1. 

\IKSTQ 

. * 

BOKđ 

PREDJEL 

z 

ODNOS BROJI) ŽIVIHPQNJEM PRIHQ MTVIN NQ UD/JLJ.OB HQJBL.STQB. 

2. IVI 14 

3 

i-frl 2 m .3 *n. i- m J S-"* 6 «• 

•/, 

«dT 

A 

iivm 

5 

MRT. 

e> 

LlVfH 

7 

naT. 

8 

ŽIVIH 

3 

nur 

40 

XtVtii 

14 

/VJ»T. 

« 

ŽIVI» 

13 

nnr 

1* 

CRVENE STIJENE 

78 

82 

20 

ao 

5 

9i 

100 

JO KISTE 

53 

4/ 

4o 

6o 

100 

-5 

Q. 

LH 

QDJEI 16 l 21 

27 

7i 

13. 

88 

6 

iU 

99 

loo 

LUNDZINC) 

73 

3.7 

kl 

S3 

H 

stabala udaljeni do 1 m. U ostalim istraživanim sastojinama, koje su in&če 

rijeđega obrasta, ovaj je odnos nepovoljniji za žive panjeve. (V. tabelu l.J. 

Primorski bor (P. pinaster). — Istraživanja smo vršili u šumi 

P o d ž a r kod Stona. Ona je nastala »lazinanjem« t. j. sjetvom buhača sa 

sjemenom primorskog bora i pinjola. U sloju drveća su spomenute vrste 

borova, a u sloju grmlja je degradirana makija. Geološki supstrat je krečnjak 

kredine formacije. Tlo je skeletna do skeletoidna braunizirana crvenica. 

Mi smo evidentirali 228 panjeva primorskog bora. Na živim panjevima 

je kora u svemu ista kao na prizemnom dijelu debla živih stabala. 

Živi panjevi su potpuno rezistentni prema truljenju, dok je na njima, 

ispod reza, izumrlo kambijalno tkivo (v. si. 1). Širina toga pojasa bez kambija 

povećava se sa starošću živoga panja, pa smo ustanovili, da ona iznosi 

7 do 10 cm na panjevima starim oko 40 godina. 

Korijenje primorskog bora srašćuje do 5 m međusobne udaljenosti 

stabala. Postotak broja živih panjeva u odnosu na broj mrtvih panjeva je 

znatno velik samo do 3 m međusobne udaljenosti drveća. Tako je u spomenutoj 

sastojini taj odnos slijedeći: na 1 m udaljenosti od najbližeg 

drveća živih panjeva ima 92% i mrtvih panjeva 8%, na 2 m udaljenosti 

je živih panjeva 82°/« i mrtvih 18 0/ °, te na 3 m živih panjeva je 71°/» 

prema 29% mrtvih panjeva, ali već na 4 m udaljenosti od susjednih stabala 

živih panjeva ima samo 28% i mrtvih panjeva 72% (v. tabelu 1). 

Slika 1. -r- Zivi panj primorskog bora u šu 

mi Podžar kod Stona. Ispod reza je vidljiv 

dio bez kore i kamibija. 

Snimljeno 16. VIII. 1957. 

Foto: M. Simunović 

Pinjol (P. pine a). — Istraživanja i za ovu vrstu smo vršili u naprijed 

pomenutoj mješovitoj sastojini primorskog bora i pinjola. Evidentirali smo 

ukupno 208 panjeva. 

270

Izgled kore na panju i otpornost ili podložnost panja prema truljenju 

služili su nam kao kriterij za utvrđivanje, da li je taj panj živ ili nije. 

Na živim panjevima pinjola je kora u svemu ista kao na odgovarajućem 

dijelu debla živog drveća. Premda se na živim panjevima pinjola također 

ne stvara kalus, ipak su oni otporni prema truljenju. 

Fiziološko srašćivanje korijenja pinjola je moguće najviše do 5 m 

međusobne udaljenosti stabala (v. tahelu 2). Međutim broj živih panjeva 

je, u odnosu na broj mrtvih panjeva, veći samo do 2 m udaljenosti od 

najbližeg drveća (v. tabelu 1). 

Na temelju prednjih opažanja o fiziološkom srašćivanju korijenja 

alepskog bora, primorskog bora i pinjola možemo orijentaciono zaključiti 

ovo: 

— srašćivanje korijenja drveća pomenutih vrsta najizrazitije je kod 

primorskog bora; 

— broj živih panjeva je veći od broja mrtvih panjeva za alepski bor 

i pinjol do 2 m i za primorski bor do 3 m njihove udaljenosti od najbližih 

stabala; 

— na živim panjevima ovih borova ne stvara se kalus, već naprotiv 

na živim panjevima primorskog bora ispod reza postepeno izumire kambijalno 

tkivo, pa se sa starošću panja povećava širina toga pojasa bez 

kambija; 

— živi panjevi istraživanih vrsta potpuno su rezistentni prema truljenju 

bez obzira na svoju starost; 

— nismo zapazili da srašćivanje korijenja negativno utječe na podmlađivanje 

ovih borova, jer ono srašcuje uglavnom na 2 do 3 m međusobne 

udaljenosti drveća, a u zasjeni njihovih krošanja su i inače nepovoljni 

uvjeti podmlađivanja, jer su oni vrste sa velikim zahtjevima na svijetlo. 

Srašćivanje korijenja i kitasta sadnja alepskog bora 

Za pošumljavanja degradiranih terena u području sredozemne i polusredozemne 

vegetacije upotrebljava se najviše alepski bor. Sa njim se 

gotovo redovito obavlja sadnja, dok se rijetko primjenjuje sjetva. 

Alepski bor je vrsta suhih i na hranivima siromašnih staništa, pa je 

s obzirom na svoje ekološke zahtjeve vrlo plastičan u odnosu na razne 

stupnjeve regresije vegetacije i degradacije tla. Ukoliko je korijenje 

mladih biljaka alepskog bora razvijenije, utoliko je on otporniji na nepovoljan 

vodni režim tla za vrijeme ljetnog sušnog perioda. 

Normalan razvoj korijenja ovisan je i o mikorizi, jer je alepski bor, 

kao i drugi borovi, mikotrofna vrsta. Mikoriza za njega ima poseban značaj, 

pošto je ovaj bor, kako smo već rekli, vrsta suhijih staništa. Sadnice 

alepskog bora presađivanjem dolaze u sredinu njima neodgovarajuće ili 

čak antagonističke mikoflore. Zato moramo nastojati, da im se u što kraćem 

vremenskom periodu stvori odgovarajuća sredina. 

Osim toga je poznata činjenica, da fiziološki sraslo korijenje drveća 

jedne vrste zajednički prima vod ui u njoj rastvorena mineralna hraniva. 

Pri pošumljavanjima sadnjom alepskog bora moramo, po našem mišljenju, 

voditi računa, između ostalog, o mikorizi i mikoflori te fiziološkom 

srašćivanju korijenja. Prema tome trebamo: 

271

— u rasadniku uzgajati sadnice sa korijenjem obraslim mikorizom, i 

— na terenu primjenjivati odgovarajuću tehniku sadnje s obzirom 

na mikofloru alepskog bora i pojavu fiziološkog srašćivanja korijenja. 

U rasadniku, prilikom sjetve alepskog bora, stavljamo u brazdice 

zemlju donijetu iz odraslih sastojina alepskog bora. Na taj način uzgajamo 

jednogodišnje sadnice alepskog bora sa mikorizom. Ali, u isto vrijeme 

postižemo i to, da se neposredno oko korijenja biljaka alepskog bora 

stvara njemu odgovarajuća mikoflora. Zbog održavanja micelija gljivica 

i mikoflore ne smije se otresati zemlja oko žilja sadnica pri njihovom 

vađenju u rasadniku, već ih naprotiv sa tom zemljom otpremati na mjesta 

sadnje. 

Imajući u vidu naprijed iznijete činioce — mikorizu, mikofloru i fiziološko 

srašćivanje korijenja, kao i suha staništa alepskog bora — mi smo 

od 1949. godine izvodili pokuse kitaste sadne te vrste. Njih smo provodili 

na Eksperimentalnoj stanici Bijelo Polje kod Mostara Instituta za šumarska 

istraživanja NRBiH. Vršili smo pojedinačnu sadnju i kitastu sadnju. 

Pri kitastoj sadnji sadili smo 3 do 5 sadnica u jednoj rupi odnosno jednom 

zasjeku, što je ovisno od načina priprema tla (kopanje rupa ili obrada na 

terase). 

O vađenju sadnica, njihovoj otpremi, tehnici kitaste sadnje i otstranjivanju 

potisnutih biljaka ostavljanjem dominantnog stabla — pisali smo 

ranije (Simunović 1957.). 

Slika 2. — Obična sadnja alepskog bora jedne sadnice (lijevo) i kitasta sadnja četiri 

sadnice (desno). Pokusna ploha Drača Eksp. stanice Bijelo Polje kod Mostara Instituta 

NRBiH. Obe sadnje izvršene 2. XII. 1950. Snimljeno 7. IX. 1957. 


272

Kitasta sadnja nam je, u poređenju sa pojedinačnom, dala bolje rezultate 

i to, ne samo u odnosu na postotak primljenih biljaka već i u pogledu 

njihovog razvoja. Na slici 2 prikazujemo sedmogodišnju biljku alepskog 

bora pojedinačne sadnje (lijevo) i iste starosti 4 biljke kitaste sadnje 

(desno). Pojedinačno posađena biljka je visoka 1,6 m sa krošnjom promjera 

0,9 m. Naprotiv kitasto posađene biljke u konkretnom slučaju imaju visinu 

2,2 m i krošnju promjera 1,6 m. Krošnjama zasjenjena površina 

kitaste sadnje je 2 m 2 a pojedinačne 0,6 m 2 . 

Mi smo se uvjerili, da nesumnjivo dolazi do pojave fiziološkog srašćivanja 

korijenja alepskog bora pri kitastoj sadnji tako, da ono čini u stvari 

jedan zajednički sistem korijenja. Postepenim uklanjanjem potisnutih 

stabala ne izumire njihovo korijenje, već naprotiv ulazi u sklop korijenja 

dominantnog stabla. Njemu je time omogućeno bolje korišćenje hraniva 

i vlage u tlu, a ona je od posebnog značaja za suha staništa alepskog bora. 

Naprijed opisani način srašćivanja korijenja alepskog bora prikazujemo 

na slici 3. Panjevi su označeni rednim brojevima onako, kako su 

postepeno otstranjivana stabla. Promjeri na panju potisnutih stabala su 

2 cm, 3 cm i 4 cm, dok je promjer panja sedmogodišnjeg dominantnog 

stabla (na slici red. br. 4) 8,5 cm. Sa slike je vidljivo, da korijenje potisnutih 

stabala sa onim dominantnog stabla čini u stvari jedan sistem. 

Slika 3. — Fiziološki sraslo korijenje biljaka alepskog bora kitaste sadnje kod Eksp. 

stanice Bijelo Polje kod Mostara Instituta NRBiH. Sadnja izvršena novembra 1949. 

Dominantno stablo posječeno tokom 1956. Snimljeno 10. X. 1957. 


273

Naša zapažanja o kitastoj sadnji su ukratko ova: 

1. Skupnom sdnjom nekoliko sadnica, uzgojenih na naprijed opisani 

način, omogućavamo: 

a) pomoću mikorize normalan razvoj korijenja, i 

b) brže stvaranje odgovarajuće mikoflore sa zemljom, koja ostaje oko 

žilja sadnica pri njihovom vađenju u rasadniku. 

2. Ovim načinom sadnje dolazi do fiziološkog srašćivanja korijenja, 

te ono čini u stvari jedan zajednički sistem, a postepenim uklanjanjem 

potisnutih stabala proširuje se sistem korijenja dominantnog stabla. 

3. Općenito se na suhim staništima alepskoga bora ovakovom sadnjom 

povećava njegova otpornost prema nepovoljnom vodnom režimu tla 

tokom ljeta, a ujedno mu se omogućava bolje iskorišćavanje hraniva i time 

snažniji razvoj. 

Slika 4. — Kitasta sadnja a'Ju epskog b'GrU Poljozashlni pojas br. 1-a Eksp. stanice 

Bijelo polje kod Mostara Instituta NRSiR Sadnja izvršena 20.—22. XII. 1951. Snimljeno 

7, IX. 1957. 

\. „ Foto; M. Simunović 

\ 

Smolarenje na živim panjovima a/tfpskog i primorskog borä 

Utvrđena je činjenica, da se u živim büTpövim parijevima mijenja sadržaj 

smole ovisno od njihove starosti. U njima se količina smole povećava 

prvih godina nakon sječe, dostiže kulminaciju i zatim posteoeno 

opada. Tako je Ivanov (1934.) ustanovio na temelju svojih istraživanja 

da se u borovim panjevima postotak kalofonija povećava do 20 godina njihove 

starosti (na pjeskovitom tlu do 29%, na ilovästom da 19%) i da je 

.274

maksimalno povećanje količine terpentina u panjevima starim 15 godina 

(na pjeskovitom tlu do 65%, na ilovastom do 25%). Nakon 20 odnosno 15 

godina iza sječe opada u panjevima sadržaj kalofonija i terpentina. 

S obzirom na ove promjene zainteresirali smo se za mogućnost smolarenja 

na živim panjevima alepskog i primorskog bora. U vezi s tim dajemo 

u tabeli 3 podatke o prinosima smole na živim panjevima i njima 

najbližim stablima. Podaci se odnose na smolarsku sezonu 1957. godine, 

a godina smolarenja je prva za panj eve i četvrta za stabla. Napominjemo, 

da nismo bili u mogućnosti da pokusima obuhvatimo veći broj stabala, jer 

bi to zahtijevalo češće odlaske na pokusna radilišta. 

7"4 B£LG 3. 

t 

?R£dJ£L 

t 

5> 

1 

3 

* 2 

*ni 

4 

2/UO & PQHJt) 

's s 

GOD 

5 

XG- 

6 

2 § 

Hly 

STQBCQ 

P RQHJCR 

**> 

X i! 

.c-tn. 

6 9 

* o 

a, *> 

KG. 

10 

i 

1 

SZ 

25 

i-i 

3 

4ö 

51 

H 

*> 

0. 

tu 

ODJEL 18 

2. 

i 

4- 

3S 

36 

io 

30 

32 

3 

/•o 

1-5 

o-S 

2 

2 

•f 

56 

62 

30 

S9 

66 

32 

6a 

S'9 

u 

l 

r 

5 

t 

5 

PO£Ž4* 

1 

2 

ZZ 

li 

Četiri živa panja alepskog bora u odjelu 18 (Mljet) imali su 

prinos smole od 0,5 do 2,5 kg po belenici. Ovim panjevima najbliža stabla 

su dala prinos od 4 do 7,8 kg smole po belenici. (V. tabelu 3, kol. 7 i 10.). 

U konkretnom slučaju prinosi smole živih panjeva iznose 14 do 42% od 

prinosa smole najbližih stabala. Ujedno napominjemo, da su na Mljetu 

prinosi smole vrlo visoki. 

Živi panj primorskog bora (u tabeli 3 pod red. br. 1) dao je 

skoro dvostruko veći prinos u odnosu na prinos smole njemu najbližeg 

stabla. Uzrok je ovoj pojavi taj, što je radnik napustio zarezivanje belenice 

najbližeg stabla zbog slabog prinosa smole za vrijeme ljetnje suše. 

Prinos smole drugog panja primorskog bora je bio 30% u poređenju sa 

prinosom njemu najbližeg stabla. 

/o 

11 

0-9 

H 

1 

1 

25 

2± 

26 

26 

os 

40 

275

Slika 5. — Smolareni živi panj ale 

bora u odjelu 18 na Mljetu. Snr 

12. X. 1957. 

Foto: M. Simunovic- 

Broj smolarenih panjeva je i suviše malen i odnosi se samo na jednu 

smolarsku sezonu. Zato nismo mogli doći do više podataka, ali ipak smatramo 

da možemo zaključiti ovo: 

— da se mogu smolariti živi panjevi alepskog i primorskog bora, a 

vjerovatno i drugi borovi, i 

— da je ova mogućnost smolarenja jedan od dokaza, da se zaista radi 

o fiziološkom srašćivanju korijenja, i da tako sraslo žilje čini stvarno jedan 

sistem. 

Na kraju ovoga izlaganja smatramo, da bi ova opažanja i pokuse trebalo 

proširiti sa ciljem da se utvrdi: 

1. da li je prinos smole ovisan od starosti živih panjeva; 

2. da li se smanjuje prinos smole na stablima, ako se u njihovoj blizini 

smolari i na panjevima, i 

3. da li smolarenje na živim panjevima ima ekonomsko opravdanje 

s obzirom na utrošak radne snage i posebno u odnosu na destilaciju borovih 

panjeva. 

LITERATURA 

Ivanov L. A.: Bilogičeskije osnovi ispolzavanja hvojih SSSR v terpentinom proizvodstvo, 

K.OIZ 1934. 

Simunovic M.: Pošumljavanja na terase u degradiranoj zoni Krša, Š. list 1957.,. 

br. 1—2. 

Safar J.: Srašćivanje korijenja. Biološko i ekonomsko značenje nekih odnosa, 

drveća u šumskoj pedosferi, Šum. list 1955., br. 11—12. 

276

RESUME 

L' A. a entrepris des recherches sur la soudure des racines des especes des 

Pins mentionnes pour pouvoir determiner: 

— jusqu' ä quelle distance peut se faire la soudure plysiologique des racines dans 

les peuplements naturels de Pin d' Alep, Pin maritime et Pin pinier; 

— peut-on utiliser ce phenomene pour un meilleur reboisement; 

— est-il possible de pratiquer le gemmage sur les souches vives de Pin d' Alep 

et de Pin maritime. 

A la base des recherches preliminaires effectuees dans les peuplements de ces 

«speces des Pins, PA, a abouti ä cette conclusion: 

— la soudure la plus marquee se manifeste au Pin maritime; 

— en vertu des donnees sur la relation du nombre des racines vives au nombre 

des racines mortes — le pourcentage des tiges aux racines soudees surpasse 

celui des tiges aux racines non-soudees si la distance entre les tiges de Pin 

d' Alep n' est plus grande que 2 m et entre Celles de Pin maritime 3 m; 

— le calus ne se produit pas sur les souches vives mais au contraire sur les souches 

vives de Pin maritime audessus d' une coupe le tissu cambial meurt peu 

ä peu; 

— les souches vives des especes examinees sont resistantes ä la pourriture, et 

— 1' A. n' etait pas en possibility de constater la fusion physiologique des racines 

de ces especes des Pins exercant une influence negative sur leur regeneration. 

L' A. constate que le Pin d' Alep est 1' espece la plus employee dans les reboisements 

des terrains degrades du Karst meditprrpneen et submediterraneen ainsi 

•que 1' espece mycotrophe dont les plants dans la pepiniere doivent etre eleves avec 

les racines revetus de mycorhize. Pour etablir si le phenomene de la soudure physiologique 

des racines du Pin d' Alep peut etre applique dans les reboisements pour 

y assurer meilleur succes, 1' A. a effectue les experiments au moyen de plantation 

par touffes de ce Pin avec les plants recouvertes de mycorhize, et il a tire les conclusions 

suivantes: 

— ä la plantation par touffes la soudure physiologique se produit regulierement 

(voir Fig. 3) et en fait eile represente un Systeme de racines, tandis qu' avec 

enlevement graduel des tiges domines on elargit le Systeme des racines du 

su jet dominant, et 

— par une telle plantation sur les stations seches de Pin d' Alep on augmente sa 

resistance contre un regime des eaux defavorable pendant 1' ete et rends 

possible une exploitation meilleure des matteres nutritives dans le sol grace 

ä un developpement plus vigoureux du Systeme des racines. 

II est evident que la quantite de la gemme dans les souches vives des Pins 

s' augmente les premieres annees apres la coupe et ensuite eile diminue graduellement. 

Tenant compte de ce fait l'A. s' est interesse ä la possibilite de gemmage, des 

souches vives de Pin d' Alep et de Pin maritime. Par des experiences 1' A. constate 

qu' il est possible d' appliquer le gemmage aux souches vives desdits Pins (voir 

Fig. 4), et il a eu les rendements suivants par carre: au Pin d' Alep 0.5 ä 2.5 kg et 

au Pin maritime 0.3 ä 0.9 kg. 

Puisque les experiences ont ete f aites sur un petit nombre de souches, 1' A. 

n' en donne pas de conclusions sur 1' importance economique du gemmage de souches 

vives de Pin, mais constate seulement que: 

— il est possible de gemmer les souches vives de Pin d' Alep et de Pin maritime, 

et 

— ce phenomene est une des preuves qu' il s' agit lä de la soudure physiologique 

et non pas de soudure mecanique et que les racines soudees des tiges voisines 

font en realite un Systeme des racines. 

277

U KOJIM DEBLJINSKIM RAZREDIMA I NA KOJIM EKSPOZICIJAMA 

DOLAZI NAJVEĆI BROJ SUŠACA I IZVALA KOD JELE 

Ing. Stanko Toinaševski, Ravna Gora 

Gospodarska jedinica Ravna Gora pripada biljnoj zajednici Fagetum-abietetosum 

Horv. Temeljno kamenje tvore vapnenci i dolomiti gornje Jure sa svim karakterističnim 

osebinama Krša. Po površini izbijaju pećine i manji ili veći blokovi 

kamenja. Najveći dio ove jedinice predstavlja zapravo ustalasanu krašku visoravan, 

izbraždenu sa nekoliko nesuvislih uzdužnih kosa, te razrovanu vrtačama i većim 

uvalama. Tlo je plitko do srednje duboko, ilovasto i dosta humozno. Boniteti staništa 

su vrlo različiti, međusobno ispremješani tako da ih je dosta teško lučiti. Glavne 

vrste drveća su jela i bukva sa primješanom smrekom, ponekim javorom, gorskim 

brijestom, jarebikom i mukinjom. Sastojine su mješovite. Bukva dolazi na svim 

staništima, a na višim i izloženijim položajima stvara i manje čiste sastojine. Jela 

izbjegava izložene položaje, grebene i glavice koje prepušta bukvi i smreki. Smreka 

je redovito primješana jeli i bukvi, te naseljuje vrtače i doline sa svježim tlom, ali 

često dolazi i na kamenitim eksponiranim glavicama i grebenima. 

Sušenje, izvaljivanje i prelamanje jelovih, smrekovih i bukovih stabala 

je stalna pojava u ovoj gosp. jedini, kao i inače na terenima visokog 

Krša. Međutim koliko je nama poznato, nije do sada u našoj stručnoj 

štampi bilo radova koji bi tretirali pitanje, kako na sušenje i izvaljivanje 

stabala utječe ekspozicija, osim općenitih konstatacija da do sušenja i 

izvaljivanja stabala dolazi naročito na južnim ekspozicijama, kao i u kojim 

debljinskim razredima imademo najveći broj sušaca i izvala. 

Da bi to ustanovili iz manuala konsignacije povađeni su podaci o broju 

jelovih i bukovih izvala i sušaca za gosp. jedinicu Ravna Gora u 1956. i 

1957. godini. Podaci o brojevima stabala razvrstani su u debljinske razrede 

po 10 cm, i prema ekspozicijama odjela u kojima su nastali. Nisu uzeti u 

obzir izvale i šušci smreke, budući da je ista premalo zastupljena po broju 

stabala i po masi, a i kako je već navedeno naseljuje uglavnom karakteristične 

terene. 

Nisu uzeti u obzir ni podaci o prelomljenim stablima, iz razloga što 

u ovoj gosp. jedinici prelomi, naročito jelovih i smrekovih stabala, nastaju 

i kod slabijeg vjetra i to obično na defektnim, rakavim, natrulim ili inače 

oštećenim stablima. 

Nakon što su podaci sređeni mogli smo konstatovati slijedeće: 

Izvale: 

U gosp. jedinici Ravna Gora izvaljivanje stabala uvjetuje uglavnom 

jugo tj. topli i vlažni vjetar koji duva iz jugoistočnog kvadranta. Jugo 

povećava zračnu vlagu i donaša često obilnu kišu koja raskvasi tlo i predstavlja 

na taj način opasnost izvaljivanja, budući da smanjuje silu prijanjanja 

korijenja za tlo. Jugo nastupa ponekad olujnom snagom te lomi i 

izvaljuje drveće. Puše uglavnom oko oba ekvinocija, zimi rjeđe, a tada 

obično s obilnim i vlažnim snijegom, koji stvara na drveću teške kitine, 

koje lome grane, i inače dovode do lomljenja i izvaljivanja stabala. 

Ukupno su tokom 1956. i 1957. godine izvaljena 602 jelova stabla. 

278

Raspored izvaljenih jelovih stabala na debljinske razrede i ekspozicije 

odjela u kojima su nastala, prikazan je u tabeli br. 1. (Hladne ekspozicije: 

sjever, sjeverozapad, sjeveroistok, i istok. Tople ekspozicije: zapad, 

jugozapad, jug i jugoistok.) 

Tabela br. 1. 

Broj izvaljenih jel. stabala po deb. razredima 

Ekspo- I. II. III. IV. V. VI. VII. 

zicija 10—20 21—30 31—40 41—50 51—60 61—70 71—80 Ukupno 

Topla 

Hladna 

62 

24 

177 

51 

81 

37 

63 

35 

55 

28 

27 

10 

10 

2 

415 

187 

Kako je iz tabele br. 1 vidljivo najveći broj izvala bilo je u II. 

debljinskom razredu tj. kod stabala od 21—30 cm prsnog promjera i to 

na toplim kao i na hladnim ekspozicijama. Iz tabele je dalje vidljivo da 

na toplim ekspozicijama imademo više nego dvostruko veći broj izvala 

nego na hladnim ekspozicijama. 

Postotak broja izvaljenih stabala po debljinskim razredima prikazan 

je na grafikonu br. 1. 

/ZVALE 

SUHAM 

% ZZ SÖ £* *° *° gl eirs. 

Grcyt/Aott i Gr-aJ-ihon £ 

Iz grafikona je vidljivo da nam se najveći postotak broja izvaljenih 

stabala odnosi na srednje debela stabla tj. stabla II., III., IV. i V. debljinskog 

razreda, u kojima imademo 80,8% izvala. 

Va j d a je, u poglavlju zaštite šuma (Veliki šumarski priručnik), za štete ođ 

vjetra naveo slijedeće: 

Najmanje su izvrgnuta opasnosti od vjetra mlada, niska stabla. Sa starošću 

postaju prilike sve nepovoljnije, kada stablo naraste, izgubi svoju elastičnost, krošnja 

se znatno poveća, a da i korijenje istovremeno ne postaje razmjerno veće i jače. 

Osim toga postaje korijenje i debla mnogih starijih stabala, pogotovo kod smreke, 

bolesna i natrula, što također znatno povećava opasnost. 

U brdima je najotporniji javor, tada dolazi jasen, zatim bukva, a tek iza nje 

dolazi ariš, jela i konačno kao najneotpornija smreka. 

279

I dalje: Svaka veća skupina stabala čini jedinstveni otporni sistem. Ona pruža 

štetnom djelovanju olujnih vjetrova jaki otpor, te onemogućuje izvaljivanje i prelamanje 

pojedinih stabala, jer je vjetru nemoguće, da staifola u takovoj zatvorenoj i 

sklopljenoj skupini savije do preloma. 

Nestane li naglo iz tog sistema samo jednog stabla, to se ravnoteža smanji. 

Ozljeđivanjem žilišta i donjih dijelova pojedinih stabala stvaraju se preduvjeti, da 

ta stabla u tom dijelu kasnije strunu, lako se prelome i izvale, pa se time narušava 

otpornost sastojine prema olujnim vjetrovima. — 

Rezultati koje smo dobili donekle korigiraju stanovište Vajde. 

Činjenica da najmanji broj izvala imademo među debelim stablima 

VI. i VII. debljinskog razreda dade se logički opravdati. Radi se ovdje o 

dominantnim stablima koja su priučena na slobodniji položaj i otporna 

prema djelovanju vjetra. Osim toga u ovim debljinskim razredima imademo 

i najmanji broj stabala u sastojini. 

Budući da u srednjim debljinskim razredima imademo najveći broj 

izvala, nameće se potreba posebne pažnje prilikom oslobađanja ovih stabala, 

i to naročito na toplim ekspozicijama, gdje imademo kako smo već 

naveli dvostruko veći broj izvala. 

Tokom 1956. i 1957. godine imali smo u gospodarskoj jedinici Ravna 

Gora svega 39 komada izvaljenih bukovih stabala. 

Razlog za daleko manji broj izvala kod bukve, iako ista ima voluminozniju 

krošnju od jele, je po našem mišljenju taj, što najveći broj izvala 

nastaje u rano proljeće i jesen kada je bukva bez lišća, pa prema tome 

pruža golom krošnjom daleko manju zapreku vjetru od jele. 

Vjerojatno imade donekle upliva i žilavost ili elastičnost debla odnosno 

korijenja kod jedne odnosno druge vrste, koja za naše prilike nije 

dovoljno istražena. 

Prema nekim autorima (Ugrenović: Tehnologija drveta), bukovina 

spada među prilično elastične vrste drveća, a bukovina i jelovina su jednako 

žilave. Međutim postojeći podaci odnose se na drvo debla, a nema 

podataka za elastičnost odnosno žilavost drveta korijenja, osim općenite 

konstatacije da je drvo korijenja elastičnije od drveta debla. 

Šušci: 

Sušenje jelovih stabala u gosp. jedinici Ravna Gora je redovna pojava, 

i to naročito na strmim terenima i toplim ekspozicijama. Kako smo 

već naveli radi se ovdje o području visokog Krša, s plitkim do srednje 

dubokim vrlo propusnim tlima na vapnencu, koja imaju minimalan kapacitet 

za vodu. 

Primaran uzrok nešto pojačanom sušenju su neracionalne sječe kojima 

se zadrlo u drvnu zalihu. Na taj način došlo je do djelomičnog poremećaja 

biocenotske ravnoteže. Sklop je mjestimično jače otvoren što je 

pojačalo djelovanje vjetra i insolacije, a povećalo transpiraciju. U zavisnosti 

od vitalnosti, odnosno slabije otpornosti pojedinih jelovih stabala, 

došlo je do fizološkog slabljenja stabala koja su nä taj način izvrgnuta 

napadaju potkornjaka, a što je i uzrokovalo sušenje takovih stabala. 

U gosp. jedinici Rvna Gora posušilo se tokom 1956. i 1957. godine 1115 

stabala. Raspored tih stabala na debljinske razrede i ekspozicije prikazan 

je u tabeli br. 2. 

230

Tabela br. 2. 

Broj jelovih sušaca po deb. razredima 

Ekspo- I. II. III. IV. V. VI. VII. 

zicija 10—20 21—30 31^0 41—50 51—60 61—70 71—80 Ukupno 

Topla 61 162 168 173 155 85 36 840 

Hladna 13 52 66 59 50 20 15 275 

Kako je iz tabele br. 2 vidljivo najveći broj sušaca na toplim ekspozicijama 

imali smo u IV. debljinskom razredu, a u III. debljinskom razredu 

na hladnim ekspozicijama. Iz tabele je dalje vidljivo da na toplim ekspozicijama 

imademo tri puta više sušaca nego na hladnim. 

Postotak broja sušaca po debljinskim razredima prikazan je na grafikonu 

br. 2. 

Iz grafikona je vidljivo da se najveći postotak broja sušaca, kao 

i kod izvala, odnosi na srednje debela stabla, tj. na stabla II., III., IV. i V. 

debljinskog razreda u kojima imademo 82,4% sušaca. 

činjenica da u srednjim debljinskim razredima imademo najveći broj 

sušaca nameće potrebu posebnog tretiranja ovih stabala, odnosno kontrole 

nad njima. U većem broju slučajeva prije potpunog sušenja, spomenuta 

stabla pokazuju to i vanjskim znacima. Krošnja se prorijedi, i 

dobije žuto zelenu boju, izbije smola i slično. 

CONCLUSION 

1) The highest percentage of wind-thrown Fir stems is to be found in the 

medium diameter classes. On warm slopes exposed more strongly to the action of 

southerly winds the number of wind-thrown Fir stems is twice as high as on other 

slopes. 

2) The highest percentage of dead stems also occurs in the medium diameter 

classes. The number of dead Fir stems on warm exposures is three times greater 

than the number of dead stems on colder exposures. 

3) The greatest number of wind-thrown and dead stems in the medium diameter 

classes calls for special attention in the management "of these stems as well as for 

their special control. 

4) The occurence of double the number of wind-throws and treble the number 

of dead trees on warm exposures calls for special attention in the marking or felling 

of trees on these exposures. Here, it is imperative to maintain a denser crown closure 

and, in this connection, the greater standing volume per 1 ha. than on colder exposures 

under similar ecological and soil conditions. 

281

PROŠIRENJE JELE NA PAPUKU 

Ing. Dragutin HanzI 

Institut za šumarska i lovna istraživanja NRH, Zagreb 

Problem 

Problem odnosa potrebe i potrošnje drveta četinjača i listača u FNRJ 

kao i NRH raspravljen je često u stručnoj šumarskoj štampi. 

Prema statističkim podacima omjer četinjača i listača iznosi u NRH 

18 : 82 po drvnoj masi i 12 : 88 prema površini. Kao posljedica takvog 

nepovoljnog odnosa nameće se potreba, da proširimo četinjače u sastojine 

listača na površine, gdje postoje uslovi za takvo proširenje. I savezni i 

republički društveni planovi predviđaju kao osnovne zadatke šumarstva 

među ostalim i unošenje četinjača u šume listača i proširivanje areala 

četinjača. 

U ovom članku prikazat ćemo sadanje stanje sastojina na Papuku, te 

uzgojne mjere za proširenje jelovih sastojina na tom području. 

Stanje sastojina na Papuku 

Masiv Papuka, s najvišom kotom 953 m n. v. zaprema oko 74.600 ha 

šumske površine. Sastojine glavnih vrsta šumskog drveća zastupane su 

na Papuku na površinama, kako se vidi iz tabele 1. Današnje je stanje 

sastojina na Papuku posljedica ranijeg načina gospodarenja. 

Tabela 1 

Pregled sastojina na Papuku po vrsti drveta prema površinama i drvnim masama 

(po kotarevima) 

Sastojine po vrsti drveta 

Hrast Bukva ^fis'taje^ 

Meke " stsSe Jela četNače 

Neobrasl ° 

Ukupno 

Daruvar 

3067 

455 

7646 

1108 

1532 

157 251 

3005 

380 

54 

58 

2 

564 

2027 

16252 

Našice 

Slav. 

Požega 

Virovitica 

208 968 

2610 7387 862 

480 1366 

3859 10425 755 

1190 1544 

5903 10834 6811 

96 70 

1007 

52 61 

1376 

950 101 

1455 

2 10 

83 120 250 

110 10 

760 62 2430 

142 1 

969 45 387 

1354 

12319 

2079 

19967 

3928 

26404 

Sve- 2333 4986 1255 483 308 23 — 9388 

ukupno 15439 36292 9960 6843 2192 285 3631 74642 

282

U prošlosti je velik dio šuma na Papuku bio vlasništvo privatnog veleposjeda, 

u glavnom Gutmanna, zatim Slaveksa, a dio vlasništvo B. I. O. i Zemlj. zajednica. 

Eksploatacija se provodila tako, da su u pojedine slivove i gravitaciona područja 

izgrađene šumske pruge, kojima se vršio izvoz posječenog drvnog materijala. Da bi 

se troškovi gradnje pruga što prije amortizirali, vršene su na velikom dijelu Papuka 

sječe u jednom sijeku, kao i oplodne sječe sa skraćenom pomladnim razdobljem. 

U takvim su se slučajevima provodila samo 2 sijeka, koji su slijedili jedan za drugim 

u razmaku od 2—3 godine, i to više iz formalnih razloga, da se samo nazovu 

oplodne sječe. Drugi je sijek bio redovno proveden nakon podsadnje žira, bez obzira 

da li je površina dovoljno pomlađena. Kod tih sječa, koje su imale značaj najbržeg 

iskorišćavanja, bilo je ponešto pomlatka, ali taj je kod izvoza u najvećem dijelu bio 

uništen. Do toga je i moralo doći, jer su se na sječini nalazile redovno znatne količine 

izrađenog materijala. Na nekim površinama vršeno je nakon sječe i vještačko 

pošumljavanje smrekovim biljkama. Velik dio površina stradao je od šumskih požara 

između dva svjetska rata. 

Za vrijeme II. svjetskog rata bacali su neprijateljski avioni na mnoga područja 

Papuka zapaljive bombe. One su često izazvale jake šumske požare. Pa i poslije rata 

zapaženo je nekoliko jačih šumskih požara, koji su nastali dijelom iz nepažnje, a 

dijelom da bi stanovnici okolnih sela dobili površine za ispašu stoke. 

Na izvjesnim površinama Papuka provođeni su i poslije rata prejaki progalno 

naplodni sijekovi, a mjestimice i ubrzani dovršni sijekovi. To je sve imalo za posljedicu 

pogoršanje stanja sastojina i tla (2). 

Uslijed tako loše provađanih sječa, kao i požara, dakle antropogenih utjecaja, 

danas su znatne površine Papuka obrasle sastojinama prelaznog tipa, bilo manje 

vrijednim vrstama: brezom, jasikom, ivom i grabom, bilo stablima bukve i hrasta 

lošeg kvaliteta, uzgojenih iz panja ili predrasta, a dijelovi su obrasli i lijeskom. 

Uslijed takvog stanja sastojina istodobno s rješavanjem pitanja proširenja 

areala jele na Papuku, nameće se i problem uzgojnih radova u 

sastojinama, u kojima bismo trebali vršiti zakašnjela čišćenja (12). U t. zv. 

prelazne sastojine mora se mjestimice unositi jelovo sjeme, no mjestimice 

bi trebalo pomagati i uzgoj no bolje grupe bukovih i hrastovih stabala. 

U takvim zahvatima bi trebalo uklanjati nepoželjne, manje vrijedne, 

vrste, koje ne ćemo moći podržavati do kraja ophodnje (brezu, ostale 

mekane vrste i lijesku), kao i uzgojno loša stabla bukve i hrasta. 

Prioritetni radovi na spašavanju i proširenju jele 

Glavne vrste šumskog drveća na Papuku su bukva, hrast kitnjak i 

jela, a zatim breza, jasika, grab, javor gorski i mliječ, te gorski jasen. 

Danas su znatne površine Papuka, uslijed ranijeg načina gospodarenja i 

šumskih požara, obrasle sastojinama breze i drugih manje vrijednih vrsta. 

U svim takvim sastojinama, gdje god se u blizini nalazi starih jelovih stabala, 

nalazimo jelov ponik, mladik i pomladak u većim ili manjim grupama 

ili pojedinačno. Jela se na Papuku vrlo dobro prirodno pomlađuje, 

te se proširuje i u sastojine listača. Mnoge površine pod listačama jela bi, 

s obzirom na njena uzgojna svojstva, kroz duži niz godina i sama postepeno 

naselila, pa čak ih i potpuno osvojila. Ali budući da mi želimo što 

prije dobiti jelove Sortimente, koje ćemo moći koristiti, to moramo provoditi 

hitne uzgojne zahvate. Izvjesne površine, na kojima se danas jela 

nalazi u stadiju ponika, mladika, pomlatka i letvenjaka, smatramo ugroženim 

od listača. Na tim površinama ćemo jeli pomagati, oslobađjući jeod 

zasjene listača. Kad jelove biljke i stabalca dobiju više svjetla, snažnije 

će prirašćivati, a time ćemo povećati prirast cijele sastojine. 

283

Prema razvojnom stadiju sastojine s jelom zastupane su na Papuku 

prema površini, kako se vidi iz tabele 2. 

Tabela 2 

Područje 

N OO-a 

Jelove sastojine na Papuku prema uzrastu 


Površine 

u ha 

Donlk mladik -podmadak guštlk cdrasla stabla ukupno 

Daruvar 

94 

34 

264 

133 

183 

80 

889 

484 

1430 

731 

Našice 

389 

180 

— 

— 

— 

— 

— 

389 

180 

Slav. Požega 

505 

294 

539 

307 

36? 

187 

755 

456 

2165 

1244 

"Virovitica 

329 

189 

489 

301 

510 

319 

673 

342 

2001 

1148 

Sveukupno 

1317 

694 

1292 

741 

1059 

586 

2317 

1282 

5985 

3303 

Da bismo što prije priveli veće površine uzgoju jele, to ćemo u svrhu 

spašavanja, odnosno proširenja jele na Papuku provoditi šumsko uzgojne 

zahvate po prioritetu: 

Slika 1. — Jela u jakim grupama 

na Papuku (Šumarija Kamensko, 

gosp. jed. Zapadni Papuk odj. 17, 

25. XI. 1957.) 

Foto: Ing. Hanzl D. 

1. Tipična njega mladika u sastojinama neposredno 

nakon dovršnih sjekova. Jelov ponik i mladik, koji 

se nalaze u većim ili manjim grupama i pojedinačno, oslabađat ćemo i 

284

pomagati mu u borbi s bukovim pomlatkom, koji jelu potpuno ili djelomično 

zasjenjuje. Takve slučajeve nalazimo najčešće u sastojinama bukve, 

u kojima su bila uprskana pojedinačna jelova stabla, a pomladak bukve 

uslijed dobrog uroda bukvice i povoljnih sastojinskih prilika obrazovao je 

jake guste grupe, u kojima je jela u podređenom položaju. Ukoliko je jela 

zasjenjena od drugih listača, oslobađat ćemo je na isti način kao i od 

bukve. 

2. Prethodna njega mladika u sastojinama prije 

dovršnih sjekova. Ako je u bukovim sastojinama mjestimice 

stanje tla i pomlatka takovo, da se dovršni si jek ne smije provesti, a na 

drugim dijelovima se pomladak već podigao (dugo razdoblje pomladiva- 

Slika 2. — Jela na Papuku u slabijoj 

grupi (Šumarija Kamensko, 

gosp. jed. Zapadni Papuk, odj. 17, 

25. XI. 1957.) 


nja), treba odmah izvršiti oslobađanje jelovih grupa i pojedinih stabalaca, 

ne čekajući na dovršni sijek. U takvim slučajevima se često u bukove 

sastojine naseli grab ili druge listače, koje smetaju razvoju jele. Dakako 

da ćemo i takve vrste također uklanjati i jeli pomagati (5, 7). 

3. Tipično zakašnjelo čišćenje. Zakašnjela čišćenja 

provodit ćemo u svima sastojinama, u kojima nije provađana tipična ni 

prethodna njega mladika, a jela je ugrožena. Kod toga zahvata uklanjat 

ćemo sva stabalca listača (naročito breze), koj smetaju razvoju jele. U tim 

slučajevima nalazimo redovno jelu visine 1,5—3 m, a stabla listača su 

4—6 m visine. Grane i grančice listača, a naročito breze, šibaju vrhove 

jelovih stabalaca, koji uslijed toga dobivaju dva, tri ili više vrhova, te ne 

mogu napredovati. 

4. Oslobađanje jelovog mladika i pomlatka u 

sastojinama prelaznog tipa starosti 40 — 50 godina. 

Takve prelazne sastojine nastale kao posljedica ranijeg načina gospodarenja, 

nemaju nikakvo ekonomsko opravdanje, da ih uzgajamo u ophodnji 

od 100—120 godina. To su sastojine pretežno graba, breze i jasike s ponekom 

bukvom ili hrastom. U mnogim takvim sastojinama nalazimo grupe 

pomlatka, mladika i ponika jele, kojemu treba davati svijetla. Dakle uz 

ekonomski malo vrijedne vrste nalazimo grupe jelovog mladika i pomlatka, 

kojima ćemo pomagati sječom pomenutih nepoželjnih malo vrijednih 

vrsta, a time i ugroženu jelu spašavati. 

285-

Kao primjer navodimo podatke s pokusne plohe osnovane u jednoj takvoj sastojini. 

Ploha se nalazi u u odjelu 17 gospodarske jedinice Zapadni Papuk, šumski 

predjel Debeljak na području šumarije Kamensko. Na toj plohi nalaze se grabova 

stabla 16—25 cm pr. pr., a pod njima se nalazi gust jelov pomladak visine 30—150 cm. 

Po 1 ha nalazi se na toj površini 620 grabovih, 20 bukovih, te 20 stabala ostalih vrsta 

s ukupnom temeljnicom 14,55 m 2 . Na toj površini ima 11.660 jelovih stabalaca. Prvim 

zahvatom uklonit ćemo 280 grabovih stabala, s temeljnicom 8,03 m 2 , dok ćemo ostala 

ostaviti još 2—4 godine radi zaštite i zasjenjivanja jelovog pomlatka. 

Slika 3. — Pojedinačna jelova stabla 

(Šumarija Kamensko, gosp. jed. Zapadni 

Papuk, odj. 17, 25. XI. 1957.) 


5. Oslobađanje pojedinačnih jelovih stabala i 

manjih grupa. U prelaznim sastojinama nalazimo često manje grupe 

i pojedinačna jelova stabla visine 3—4 m pod brezom, ivom i jasikom. Te 

vrste sprečavaju pravilan razvitak jelovih stabala, šibanjem njihovih 

vrhova. Uklanjanjem nepoželjnih listača omogućit ćemo ugroženim jelovim 

stablima pravilan razvitak u budućnosti. 

Kao primjer takvog načina rada navodimo podatke s pokusne plohe u odjelu 

24 gospodarske jedinice Zapadni Papuk, šumski predjel Kolarov potok, šumarije 

Kamensko. Na pokusnoj plohi posjekli smo sva brezova i ivova stabla, koja.su smetala 

razvoju jelovih. Temeljnica uklonjenih stabala breze i ive iznosila je 10,31 m 2 

po 1 ha, a temeljnice jele iznosi 2,33 m 2 . Temeljnica je preostalih stabala breze 

1,12 m 2 , ive 1,87 m 2 , graba 1,28 m 2 i bukve 0,05 m 2 , odnosno ukupna temeljnica malo 

vrijednih listača 4,27 m 2 po 1 ha. Temeljnica preostalih stabala nakon sječe je vrlo 

malena, te na takve površine treba izvršiti daljnje podsijavanje jelovog sjemena. 

Takav zahvat je koristan u svakom slučaju, pa čak i bez podsijavanja, zbog toga, 

jer smo uklanjanjem brezovih i ivovih stabala, omogućili ugroženim jelama, koje 

su još imale dobre vrhove, daljnji pravilni razvoj i nesmetani visinski prirast. 

6. Podsijavanje jelovog sjemena. Na sva odgovarajuća 

staništa na većim nadmorskim visinama i sjevernim ekspozicijama, gdje 

u blizini nema starih jelovih stabala, podsijat ćemo jelovo sjeme radi 

njenog daljnjeg proširenja. Takvo podsijavanje ćemo vršiti: 

Tabela 2a 

nereducirano 

reducirano 

286 

Površine za podsijavanje u ha 


Daruvar 

591 

319 

Područje NOK-a 

Našice Slav. Požega Virovitica 

575 3030 1740 

299 1544 768 

i 

Ukupno 

5936 

2930

a) u bukovim sastojmama prije početka progalno naplodnih sijekova; 

ako je to negdje propušteno u pravo vrijeme (t. j. prije početka pomenutih 

sijekova), to ćemo i naknadno vršiti podsijavanje manjih čistina, ako 

su ipak toliko zaštićene, da će ponik imati dovoljno zasjene; 

b) u prelaznim sastojinama: daljnji uzgoj odnosno podržavanje prelaznih 

sastojina do kraja ophodnje od 100—120 godina nema nikakvo ekonomsko 

opravdanje; u takve sastojine unosit ćemo jelovo sjeme i vršiti 

podsijavanje na odgovarajuća staništa. Takav način rada kombinirat ćemo 

s radovima opisanim naprijed pod točkod 4 i 5; 

c) u sastojinama, u kojima su znatni dijelovi obrasli lijeskom, ivom 

i bazgom; podržavanje većih površina obraslih tim vrstama znači ekonomski 

gubitak. Stoga ćemo i na takve površine unositi jelovo sjeme i 

vršiti podsijavanje. 

Buduće gospodarenje 

Kod sastava najvećeg dijela gospodarskih osnova za područje Papuka 

predviđeno je gospodarenje u 100—120 godišnjoj ophodnji s oplodnim 

sječama. Jedino na području šumarije Voćin u gospodarskoj jedinici 

Točak-Djedovice predviđeno je preborno gospodarenje na površini od 

2.556 ha, a u gospodarskoj jedinici Jovanovica na površini od 1308 ha. 

S obzirom na sadašnje stanje sastojina na Papuku, naročito s obzirom na 

znatne površine preelaznih sastojina, kao i na potrebu i mogućnost proširenje 

jele, potrebno je ustanoviti najpogodniji način budućeg gospodarenja. 

Safarova istraživanja pokazala su, da se jela najbolje pomlađuje 

i održava u konkurenciji s bukvom tamo gdje je tamniji sklop i prevladava 

preborna struktura vertikalnog sklopa u grupimičnoj strukturi (11). 

Prema tomu mišljenju bi za jelu na Papuku, kao i u ostalim brdskim 

Slika 4. — Grupe jelovog pomladka 

iza oslobađanja od bukoovg 

lošeg predrasta (Šumarija 

Voćin, gosp. jed. Točak Djedovica, 

odj. 13, 17. XI. 1956.) 


masivima odgovarala oplodna sječa s dugim razdobljem pomlađivanja i 

prethodnom intenzivnom njegom sastojina, kao i preborna sječa; uklanjanje 

malo vrijednih listača radi spašavanja jelovog mladika i pomlatka 

nametnut će nam na Papuku u budućnosti takav tip sastojina, koji će 

287

imati preborno grupimičnu strukturu. Zahtjeve naprednog uzgoja šuma 

treba staviti na prvo mjesto pred interesima eksploatacije i tako voditi 

cjelokupno gospodarenje. Samo na taj način osigurat ćemo za budućnost 

prirast veće i vrijednije drvne mase. Prebiranjem bismo utjecali na kvalitetu 

sastojine, a grupimičnim uzgojem bismo pomogli podizanje i proširenje 

jele. 

I prema Klepcu stablimično gospodarenje ima s biološkog i ekonomskog 

gledišta za izrazite vrste sjene, a naročito za mješovite sastojine 

jele i bukve, teoretski veće prednosti, nego sastojinsko. Gdje postoje svi 

uvjeti, treba sastojinsko gospodarenje postepeno zamijeniti stablimičnim, 

jer ćemo na taj način podignuti šumsku proizvodnju i stvoriti otpornije 

i zdravije tipove šuma (4). 

Budući su navedene sastojine na Papuku vrlo različitog oblika, potrebno 

je svaku sastojinu individualno tretirati i to prelaznim načinima 

oplodne sječe s dugim pomladnim razdobljem i grupimično preborne 

sječe (12). 

Izvjesna pa i veća područja Papuka treba proglasiti zaštitnom šumom 

zbog opasnosti od erozije, odnosno zbog strmina i jake inklinacije terena, 

a u cilju zaštite cesta, putova i sprečavanja daljnjeg širenja bujičnih 

slivova. 

Zaključak 

S obzirom na utvrđene potrebe za četinjavim drvom, u svjetskoj 

potrošnji i posebno u FNRJ, kao i s obzirom na nerazmjer u drvnim 

masama i površinama listača i četinjača kod nas, treba težiti za povećanjem 

površina i proširenjem sastojine, u kojima uzgajamo četinjače. To 

možemo postići na masivu Papuka uzgojem jele. U masivu Papuka nalaze 

se znatne površine na kojima jela prirodno dolazi, a i takve, na koje se 

može i dalje proširiti. Na najboljim staništima može se proizvesti prirast 

do 15 m 3 drvne mase (12). Prema ispitivanjima Klepca na primjernoj plohi 

u području šumarije Kamensko ustanovljen je godišnji prirast jele i 

smreke 13 m 3 na 1 ha (13). U nekim šumskim predjelima su jelove sastojine 

i pojedina stabla ugroženi u smislu naprednog uzgoja šuma. U cilju 

spašavanja ugroženih sastojina kao i stabala jele i radi njenog proširenja 

na površine, na kojima ona ima ekološke uslove za svoj razvoj, treba provoditi 

razne uzgojne mjere. To su njega mladika, čišćenje guštika, zakašnjela 

čišćenja, prorede i podsijavanje na odgovarajuća staništa. Takvih 

površina upravo na Papuku ima dosta. Time ćemo proširiti njen prirodni 

areal. 

Kod izvađanja radova (prema spomenutom petgodišnjem planu za 

proširenje jele na Papuku) trebat će se voditi računa i o slijedećem: 

1. za izvođenje planom predviđenih radova treba osigurati za svaku 

godinu potrebna financijska sredstva; 

2. u vezi s današnjim stanjem sastojina, kao i budućim načinom 

gospodarenja nameće se i pitanje šumske paše, koju će se morati isključiti 

iz znatnog dijela Papuka, jer pomlađivanje sastojina ne može napredovati, 

gdje su površine otvorene za pašu stoke; 

288

3. bit će potrebno, da se kod svake šumarije organizira kadar stalnih 

šumskih radnika, koji će s potrebnim brojem predradnika vršiti predviđene 

uzgojne radove; 

4. izmjena dosadanjih i budućih iskustava i objedinjavanja načina 

rada, jer o pojedinim radovima postoje na šumarijama često različita pa 

i oprečna mišljenja; 

5. povećanju proizvodnje i unapređenju produktivnosti pridonijet će 

daljnja izgradnja što većeg broja cesta i otvaranje pojedinih šumskih 

predjela cestama radi smanjivanja troškova izvoza, a time će se povećati 

vrijednost drveta u šumi na panju; 

6. potrebno je nastaviti započeta ispitivanja, jer je Papuk vrlo široko 

područje sa specifičnim uslovima i mogućnostima za povećanje proizvodnje. 

Rješavanje problema proširenja areala jele na Papuku ima šire značenje, 

te prelazi granice ne samo gore spomenutih kotareva, koji obuhvaćaju 

masiv Papuka, nego i NRH. Rješavanje problema proširenja areala 

četinjača u šume listače je od značaja za čitavu FNRJ. 

LITERATURA 

1. Dragišić, P.: Uzgojni radovi prema Schädelinu. Obavijesti Instituta za šum. 

i lov. istr. NRH, Zagreb, 1-1954. 

2. Dragišić, P.: Problem razvitka mladih sastojina bukve i hrasta kitnjaka u 

NRH. gum. List 11—12, 1955. Zagreb. 

3. Ha j din 2.: Njega jednodobnih šuma listača. Obavijesti Instituta za šum. i lov. 

istr. NRH, Zagreb, 1-1955. 

4. Kl ep a c D.: Sastojjnsko ili stablimično gospodarenje? Šum. List, 1—2, 1950. 

Zagreb. 

5. Kos tier J. N.: Waldpflege, Hamburg, 1953. 

6 Potočić Z.: Orijentacija šumske privrede u svijetu i kod nas. Šum. List, 5—6, 

1952. Zagreb. 

7. Schädelin W.: Die Auslesedurchforstung als Erziehungsbetrieb höchster 

Wertleistung. Bern—Leipzig, 1942. 

8. Stamenković B.: O potrošnji i izvozu rezane građe četinara. Šum. List, 11, 

1951, Zagreb. 

9. Stamenković B.: Usklađivanje potrošnje četinjarskih proizvoda sa sječivim 

mogućnostima četinarskih šuma. Šum. List, 9—10, 1953. Zagreb. 

10. Šafar J.: Prorede u prebornim šumama. Sum. List, 6—7, 1949, Zagreb. 

11. Šafar J.: Problem njege mladog naraštaja u prebornim šumama. Šum. List, 11, 

1953, Zagreb. 

12. Šafar J. i Hajdin 2.: Problem proširenja areala jele na brdskom području 

između Save i Drave u NRH. Šum. List, 9—10, 1954, Zagreb. 

13. Ščetinec M. i Jakšić I.: Neke bilješke s ekskurzije po šumama Papuka. 

Šum. List, 3—4, 1955, Zagreb. 

14. Urbanovski A.: Ekonomika proizvodnje i potrošnje drveta u Europi i naš 

poslijeratni izvoz. Šurn. List, 3—4, 1955, Zagreb. 

ZUSAMMENFASSUNG 

Der Bedarf an Nadelholz wird in der ganzen Welt von Jahr zu Jahr grösser. Es 

ist vorauszusehen, dass die Steigerung des Nadelholzverbrauchs auch in der Zukunft 

weiter anhalte. In der Föderativen Volksrepublik Jugoslawien besteht aber eine 

starke Disproportion zwischen dem Nadel- und Laubholzanteil und zwar im Bezug 

auf die Fläche 88'%> : 12%. Deswegen muss man streben, das Areal der Nadelwälder 

überall dort zu verbreiten, wo dafür Möglichkeiten bestehen. 

289

Der Verfasser führt die Möglichkeit einer solchen Verbreitung im Bergmassiv 

Papuk zwischen der Save und Drave an, wo die Tanne in natürlichen Beständen 

vorkommt, und wo man ihr Areal noch weiter ausdehnen kann, wenn man die natürlichen 

Bedingungen und Möglichkeiten in Betracht nimmt. Dafür muss man aber 

dringend Pflegemassnahmen zur Befreiung der, Tanne durchführen und zwar auf 

solchen Flächen, wo sie von Laubholzarten unterdrückt wird. Man soll auch entsprechende 

Standorte mit Tannensamen besäen, damit man der Tanne eine grössere 

Wuchsfläche sichert. 

Damit die Tanne auf dem Boden, wo sie jetzt vorkommt, festen Fuss fassen 

kann, befürwortet der Verfasser folgende Massnahmen: 

1) musterhafte Jungwuchspflege in Beständen der Tanne und Buche; 

2) frühzeitige Pflege des Jungwuchses, wo die Tanne von Laubholzarten unterdrückt 

wird; 

3) nachträgliche Säuberungen dort, wo das bei der Tanne versäumt worden ist; 

4) Befreiung der Tanne von der Unterdrückung durch Weissbuche und andere 

Laubholzarten in Übergangsbeständen, welche nicht in längeren Umtriebszeiten 

bewirtschaftet werden; 

5) Die Flächen, welche der Tanne entsprechen, mit Tannensamen besäen. 

Das bischer angewandte Betriebsverfahren und die Pflegeeigenschaften der 

Tanne, sowie auch der gebirgige Charakter und die Konfiguration des Geländes 

zeigen deutlich an, dass man in der Zukunft an manchen Flächen im Papuk-Gebirge 

eine Plenterwaldwirtschaft einführen soll. 

290

DRUŠTVENE VJEŠTI 

ZAKLJUČCI 

III. KONGRESA INŽENJERA I TEHNIČARA ŠUMARSTVA I DRVNE 

INDUSTRIJE JUGOSLAVIJE 

Treći kongres inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije 

konstatuje, da je delatnost Saveza šumarskih društava Jugoslavije u proteklom periodu 

bila pravilno usmerena na rešavanje zadataka, koje je društveni i privredni 

razvitak naše zemlje postavio pred stručne i društvene organizacije, da je Savez 

uspešno radio na razvoju struke i njenom organizacionom sređivanju i unapređenju 

i starao se za stručno i idejno uzdizanje inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije 

i njihovo što potpunije uključivanje u borbu za izgradnju socijalizma. 

Postignuti uspesi u šumarskoj i drvnoj industriji, kao i čitav rad Saveza šumarskih 

društava Jugoslavije, govore da su inženjeri i tehničari šumarstva i drvne 

industrije pojedinačno i kroz svoja društva odgovorili savesno svojim obavezama. 

Treći kongres saslušavši pored kongresnih referata i izveštaja o radu Saveza, 

smatra da pred Savezom, republičkim društvima i podružnicama, kao i pred svakim 

pojedincem, stoje krupni zadaci čije izvršenje zahteva puno angažovanje svih inženjera 

i tehničara šumarstva i drvne industrije. 

A. U cilju što potpunijeg izvršenja opštih privrednih zadataka i ciljeva Persspektivnog 

plana šumarstva i drvne industrije i mera za njihovo ostvarenje, a u 

duhu rezolucije VII. Kongresa SKJ, rezolucije Savezne narodne skupštine kao i 

poruke Pretsjednika Republike upućene Kongresu, potrebno je da Savez inženjera 

i tehničara šumarstva i drvne industrije i dalje nastavi svoju delatnost u pravcu: 

1. Održavanje stručnih savetovanja, a naročito po sledećim osnovnim temama: 

o ekonomsko-finansiskim pitanjima šumarstva i drvne industrije, cenama šumskih i 

drvno-industriskih proizvoda, introdukciji, konverziji šuma, intenzifikaciji korišćenja 

sporednih šumskih proizvoda, produktivnosti rada u šumarstvu i drvnoj industriji, 

racionalizaciji proizvodnje u preduzećima za preradu drveta, šumskim komunikacijama 

i transportu, prirastu, proizvodnji furnira i drvnih ploča i drugim proizvodima 

od veštačkog drveta. 

2. Pružanju pomoći organima narodnih vlasti i državne uprave za što pravilnije 

rešenje pitanja organizacije šumarske struke u celini kao i učešću u pripremama 

i izradi raznih programa, osnova i propisa vezanih za izvršenje petogodišnjeg plana 

i za unapređenje šumarstva i drvne industrije. 

3. U razvijanju i jačanju proizvodnih snaga u šumarstvu i drvnoj industriji, 

socijalističkih odnosa i svesti, jačanju i razvijanju radničkog i društvenog samoupravljanja. 

4. U podizanju i osposobljavanju kadrova na stručnom i idejno-političkom polju, 

a naročito: 

— u pomoći pri izvršavanju zadataka na sektoru stvaranja i usavršavanja 

kadrova; 

— a sastavljanju jedinstvenih programa kurseva za povećanje kvalifikacije radnika 

i za njihovo stručno uzdizanje; 

— u organizovanju seminara i predavanja za stručno osposobljavanje stručnih 

radnika u rukovanju savremenim alatom i opremom; 

— u organizovanju raznih oblika stručnog uzdizanja i ekonomskog obrazovanja 

inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije; 

— u organizovanju predavanja i izdavanja publikacija o šumarstvu putem popularnih 

tema u cilju stvaranja pravilnijeg odnosa prema šumi. 

5. U nastojanju da se stvore materijalni i organizacioni uslovi, da se radni kolektivi 

u šumskoj proizvodnji postave u jednak položaj sa kolektivima drugih proizvodnih 

grana. 

6. U pružanju pomoći privrednim organizacijama šumarstva i drvne industrije: 

— u sastavljanju perspektivnih planova razvoja; 

— u stalnom ukazivanju na probleme, koji nastaju u izvršenju plana i na mogućnosti 

njihovog rešenja; 

291

— u razradi mera za uspešnije izvršenje zadataka plana. 

— u stalnoj pomoći, stručnom usavršavanju i obučavanju radnika radi povećanja 

produktivnosti rada. 

7 .U nastojanju da se u okviru postojećih propisa, udruživanja u privredi provede 

na način koji će najbolje odgovarati interesima šumske privrede, kao i privrede 

u celini. 

B. Dalji razvitak našeg komunalnog sistema traži da se naše terenske organizacije 

u komunama i srezovima organizaciono učvrste i povezu sa ostalim društvenopolitičkim 

i stručnim organizacijama, radi što boljeg i većeg pružanja pomoći u rešavanju 

privrednih problema, a naročito problema u oblasti šumarstva i drvne industrije 

srezova i komuna. Ova pomoć komunama, opštinama i srezovima ispoljila bi se: 

— u izradi dugogodišnjih osnova šumarstva i drvne industrije i programa za 

određene radove i drugih poduhvata; 

— u izradi i oceni investicionih programa i projekata vezanih za objekte šumarstva 

i drvne industrije; 

— u davanju mišljenja po svim aktuelnim tehničkim i ekonomskim problemima 

šumarstva i drvne industrije; 

— u učestvovanju u komisijama, odborima i pododborima pri organima narodnih 

vlasti, koji se bave šumarstvom i drvnom industrijom; 

— u učestvovanju u organima društvenog upravljanja šumarskih škola, narodnih 

i tehničkih univerziteta. 

Posebnu pažnju posvetiti popularizaciji šumarstva u najširim narodnim slojevima, 

razvijajući ljubav prema šumi, a zatim raditi na širenju svesti o njenom višestrukom 

značaju i o potrebi njenog štedljivog i racionalnog korišćenja. 

C. Još više razvijati saradnju sa društveno-političkim organizacijama, a u. 

prvom redu sa SSRNJ, Sindikatom, Narodnom omladinom i dr. 

U okviru SITJ razvijati i jačati saradnju sa svim strukovnim savezima, a naročito 

sa Savezom inženjera i tehničara poljoprivredne struke. 

D. Raditi na podizanju nivoa štampe, pojačati izdavačku đelatnost Saveza i 

koordinirati na ovom polju rad republičkih društava. Pri tome težiti, da se putem 

stručnih publikacija više pažnje posveti ekonomsko-političkim problemima struke. 

Razvijati naučno-istraživački rad u šumarstvu i drvnoj industriji, boriti se za 

organizaciono učvršćenje naučno-istraživačkih ustanova i obezbeđenje materijalne 

baze i kadrova, pronalaziti najpogodnije forme saradnje sa praksom, a u cilju rešavanja 

najaktuelnijih problema šumarstva i drvne industrije. 

E. Nastojati kod nadležnih državnih organa, da se što pre donesu zakonski i 

drugi propisi, a u prvom redu novi Savezni zakon o šumama, jer su mnogi sadašnji 

zastareli ili ne postoje. 

F. Radi izmene iskustava razvijati saradnju između republičkih društava putem 

savetovanja, stručnih ekskurzija, seminara i si. 

U istom cilju razvijati stručnu saradnju i sa odgovarajućim društvima drugih 

zemalja. 

II. 

Razvoj šumske privrede u prošlom petogodišnjem razdoblju pokazao je, zahvaljujući 

postignutim rezultatima u industrijalizaciji zemlje, pozitivne tendencije izražene: 

— u smanjivanju obima seča uz zadržavanje nivoa proizvodnje inđustriskotehničkog 

drveta na visini potrebnoj društvenom sektoru proizvodnje, što je 

omogućilo industriji drveta postepen i stalan porast; 

— u stvaranju uslova za poboljšanje stanja šuma i povećanje prinosnih mogućnosti 

šumskog fonda kao posledice dovođenja na visinu prirasta i ispod njega; 

— u jačanju tehničke opremljenosti šumske proizvodnje, naročito izgradnje 

šumskih komunikacija radi otvaranja šuma iako je ovo u jugoslovenskom prošeku 

još daleko od stepena koji bi dozvolio intenzivno i racionalno gospodarenje 

šumama; 

— u postepenom razvijanju finalne proizvodnje, koja u strukturi ukupne proizvodnje 

drvne industrije zauzima sve važnije mesto i u podizanju novih i 

rekonstrukciji starih kapaciteta, koji omogućuju racionalnije korišćenje 

drveta, iako tempo ove preorijentacije nije zadovoljavajući. 

292

Ovakav razvoj ostavio je neke nasleđene i otvorio niz novih problema, koje je 

Društveni plan privrednog razvoja Jugoslavije za 1957.—.1961. godinu, svojim zadacima 

obuhvatio, u granicama realnih mogućnosti za njihovo rešavanje. 

Na osnovu referata, koji su podneti Kongresu po temi: »Naši zadaci za sprovođenje 

perspektivnog plana šumarstva i drvne industrije« i diskusije na Kongresu 

konstatovano je, da su osnovni problemi i zadaci u sprovođenju perspektivnog plana 

u sledećem: 

— u povećanju obima i poboljšanja strukture proizvodnje na bazi smanjenog 

obima seče; 

— u dovođenju u sklad kapaciteta drvne industrije sa sirovinskom bazom i 

jačoj orijentaciji ka višem stepenu i kompletnoj preradi drveta; 

— u povećanju vrednosti izvoza drvnih proizvoda jačanjem učešća sortimenata 

više vrednosti i u prilagođavanju izvoza strukturi šumskog fonda; 

— u smelijem uvođenju metode gajenja, podizanja, nege i zaštite šuma, a naročito 

regeneracionih i konverzionih melioracija; 

— u forsiranju kultura šumskog drveća velikog prirasta. 

Da bi se ovi problemi mogli rešavati u razdoblju perspektivnog plana i u daljoj 

perspektivi jedne dugogodišnje osnove šumske privrede, potrebno je preduzeti sledeće 

mere: 

1. Za unapređenje šuma i šumskog fonda 

— pristupiti izradi regionalnih planova iskorišćavanja šuma na bazi osnovnih 

smernica plana seča, s ciljem da se izvrši najcelishodniji teritorijalni raspored 

seča i na osnovu toga odredi prioritet izgradnje mreže šumskih komunikacija; 

— izraditi nacionalni dugoročni plan podizanja topola i drugih vrsta brzog rasta 

i uopšte dati veći zamah radovima na podizanju sastojina brzorastućih vrsta, 

s tim u vezi pokloniti punu pažnju oplemenjavanju domaćih vrsta, a u prvom 

redu topola; 

— izvršiti kadrovske i materijalno-tehničke pripreme za unošenje četinara u 

lišćarske šume (»očetinjavanje«) u širokim razmerama, u uzgojnim radovima 

u postojećim šumama, gde za to postoje uslovi, dati poseban značaj unošenju 

četinara i drugih vrednih vrsta u svrhu popravljanja proizvodne sposobnosti 

šuma; 

— razgraničiti šumske od poljoprivrednih površina, dajući prvenstvo onim područjima 

gde će se podići šumske kulture i plantaže vrsta brzog rasta, ili 

gde će se vršiti integralna bonifikacija zemljišta; ovo razgraničenje resiti 

također u skladu sa unapređenjem krmne baze na poljoprivrednim površinama. 

2. Za racionalizaciju korišćenja i upotrebe drveta: 

— prići sistematskom proučavanju mogućnosti proširenja upotrebe bukovog 

drveta, jer će se sa sve većim očetinjavanjem bukovih šuma nužno povećati 

i njegova proizvodnja (uzgojne seče); 

— uvesti radne postupke, alate i tehniku rada koja maksimalno smanjuje šumski 

otpadak, najmanje šteti sastojinu i njenu obnovu i daje najveći ekonomski 

efekat; 

— osvojiti tehnološke postupke i organizaciju rada sa visokim koeficijentom 

iskorišćavanja drveta kao i sirovine i sa što boljim režimom asortimentacije; 

—• propisati norme potrošnje po jedinici proizvodnje u investicionoj potrošnji 

drveta, uvesti široku upotrebu supstituta i konzervisanje drveta, posebno 

četinarskog. 

3. Za unapređenje gazdovanja u privatnim šumama: 

— prići smelije pogodnim oblicima kooperacije proizvodnje privatnih vlasnika 

šuma i opštih zemljoradničkih zadruga, a naročito osnivanju posebnih šumarskih 

odbora u zadrugama i stvaranju šumarskih poslovnih saveza; 

— podesiti pri tome organizacione forme povezivanja stepenu regionalne razvijenosti 

zadrugarstva; tamo gde zadrugarstvo nema dovoljno tradicije, koristiti 

naročite oblike organizovanja: izgradnje šumskih komunikacija, osni- 

293

vanje zajedničkih šumskih ili šumsko-voćnih rasadnika, kurseva za napredno 

gajenje i iskorišćavanje šuma, zajedničkih prodaja viškova drveta preko zadruge, 

zamene drveta za vlastite potrebe sa drugim materijalima. 

4. Za reguliranje najvažnijih pitanja šumarstva, doneti, dopuniti ili izmeniti naročito 

propise: o šumskoj inspekciji, o izradi privrednih planova (uređivanje šuma), o 

projektovanju u šumarstvu, o doznaci i kvalifikaciji stabala, o šumskoj paši, žirenju, 

lisničarenju i steljarenju, o obaveznim biološkim merama za unapređenje šumarstva, 

o kolaudaciji šumsko-kulturnih radova, o primeni matematsko-statistickih metoda za 

utvrđivanje stanja i promena u šumskom fondu, p olakšicama i merama za unapređenje 

gazdovanja u privatnim šumama, o troškovima redovnog održavanja šuma, o 

fondovima za unapređenje šumarstva. 

5. Za unapređenje industrije prerade drveta: 

— posvetiti mnogo više nego do sada pažnje povećanju produktivnosti rada uvođenjem 

savremene organizacije procesa proizvodnje, a naročito modernizacijom, 

kooperacijom i specijalizacijom u finalnoj preradi drveta (osobito u 

proizvodnji nameštaja, koja je danas još uvek poluzanatskog karaktera); 

— prići bez odlaganja reviziji kapaciteta za primarnu preradu drveta, pre svega 

četinara, i svesti ih na visinu koja bi bila u potpunosti obezbeđena postojećom 

sirovinskom bazom; 

— boriti se za prioritet pri dodeljivanju investicionih sredstava i za znatno veća 

ulaganja u rekonstrukcije i novogradnje kako bi se obezbedila dinamika proizvodnje 

postavljena perspektivnim planom; 

— proširiti bržim tempom proizvodnju i kapacitete za izradu raznih ploča 

(šperploča, iverice, panel, lesonit i dr.) da bi se racionalnije trošila rezana 

građa četinara (kao deficitarni artikal) i pravilnije iskorišćavanje četinarske 

šume; 

—i pojačati investicije za hemisku preradu drveta, kao i industriju celuloze, 

drvenače i papira; 

— obezbediti takve pravce razvoja industrije za preradu drveta (mehaničke i 

hemiske) radi što šireg uvlačenja u reprodukciju bukovog prostornog drveta 

i time početi sa rešavanjem problema sve veće proizvodnje ogrevnog drveta 

s obzirom na povećanu seču bukve; 

— uprostiti i ubrzati tehniku i proceduru za odobravanje investicionih kredita, 

kolikogod je to moguće, a naročito odobravanje sredstava za podizanje produktivnosti 

sitnim racionalizacijama, boljom organizacijom tehnološkog procesa 

i si., jer je produktivnost rada u najvećem delu drvne industrije još 

uvek na vrlo niskom stepenu. 

6. Za povećanje izvoza, zadržavanje dosadanjih i osvajanje novih tržišta potrebna 

je uska saradnja proizvodnih i izvoznih organizacija i stalna briga prilagođavanju 

proizvodnje zahtevima tržišta. 

7. Problemu stručnih kadrova, koji je jedan od osnovnih faktora u borbi za 

ostvarenje zadataka postavljenih planom, treba posvetiti naročitu pažnju, a u tome 

posebno: 

— svođenju administracije na racionalnu meru u šumarstvu i drvnoj industriji 

kako bi se omogućilo stručnom kadru da se potpuno posveti stručnim poslovima 

u svim oblastima rada; 

— organizaciji postdiplomskih studija na bazi podele kurseva za specijalizaciju: 

na pojedine fakultete i srednje tehničke škole; 

— sistematskom uvođenju u praksu i osposobljavanju mladih inženjera i tehničara; 

— donošenju novih propisa o polaganju stručnih ispita, kod kojih bi težište 

ispita bilo na poslovima kojima su se kandidati posvetili u praksi; 

— povećanju kapaciteta srednjih šumarskih i drvarskih škola; 

— orijentaciji lugara u šumarskoj struci prvenstveno na stručne poslove; 

— ustaljenju broja lugarskih škola prelazom na dvogodišnje školovanje sa pretspremom 

osmogodišnje škole, a za kandidate primati prvenstveno kvalifikovane 

šumske radnike; 

294

— osnivanju potrebnog broja škola za šumske radnike i organizovanju kurseva 

za povišenje kvalifikacija šumskih radnika; 

— koncentraciji, gde je to moguće, svih šumarskih škola u istom mestu radi 

uštede u sredstvima i bolje korišćenje nastavničkog kadra; 

— olakšanju i forsiranju razmene studenata i učenika srednjo-tehničkih škola 

za vreme ferijalne prakse; 

— proširenju mreže drvno-industriskih škola, a naročito obezbeđenju sredstava 

za brže dopunsko osposobljavanje radnika u drvnoj industriji putem proučavanja 

kroz razne forme rada; 

— jačanju higijensko-tehničke zaštite pri radu u šumi. 

8. Pristupiti realizaciji zakona o organizaciji naučnog rađa, kako bi se što pre 

naučno-istraživačka služba u šumarstvu i drvnoj industriji stabilizovala i dobila svoj 

konačni oblik. 

Radi pravilnog funkcionisanja naučno-istraživačke službe u šumarstvu i drvnoj 

industriji sastaviti dugoročni plan tema naučnih istraživanja, koji će biti sastavni 

deo perspektivnog plana šumarstva i drvne industrije i odobren od nadležnih organa. 

Tematikom istraživanja obuhvatiti naročito: 

— metode i tehniku rada melioracija šuma i pošumljavanja, osobito pri korišćenju 

mehanizacije; 

— iznalaženje najpodesnijih egzota kojima bi se obogatile šume; 

— ispitivanje prirasta i kartiranje šuma; 

— ispitivanje pogodnosti domaćih vrsta topola za podizanje topolika, kao i određivanje 

stranih vrsta i klonova koji odgovaraju našim uslovima; 

— izrada šumarske terminologije; 

— ispitivanje mogućnosti veće primene drveta lišćara, naročito bukve, u industriskoj 

preradi; 

— ispitivanje u oblasti naučne organizacije rada u šumarstvu i drvnoj industriji. 

Za normalan i uspešan rad naučno-istraživačkih ustanova obezbediti stalna i dovoljna 

finansiska sredstva. 

Servisna služba u naučnim ustanovama ne srne biti u obimu koji bi ometao rad 

na naučnim i ključnim privrednim problemima. 

9. Naročitu brigu posvetiti rešavanju najvažnijih i najhitnijih ekonomskih pitanja 

koja otežavaju, pa i koče napredak u razvoju šumarstva i drvne industrije, a 

u tome posebno: 

— postepeno i na osnovu sistematskog proučavanja uslova i mogućnosti u okviru 

osnovnih proporcija Društvenog plana stvarati režim slobodnijih ekonomskih 

odnosa u šumskoj privredi; 

— u sistemu fondova za unapređenje šumarstva uvesti strogi režim namenskog 

trošenja, bilo planiranim udelom za pojedine namene, bilo određivanjem 

jedinstvene namene fondova na pojedinim njihovim stepenima (opština, srez, 

republika, federacija); 

— podesiti režim finansiranja komunikacija specifičnim uslovima šumarstva; 

— obezbediti efikasno funkcionisanje mehanizma finansiranja šumsko-privrednih 

organizacija u sistemu samoupravljanja i u komunalnom sistemu, jasnim 

određivanjem prava i obaveza opština i srezova u pogledu šumske takse, 

troškova redovnog održavanja šuma i ulaganja za unapređenje šumarstva. 

10. U organizaciji šumske privrede resiti naročito sledeća pitanja: 

— prevođenje osnovnih šumsko-privrednih organizacija na status proizvodnog, 

odnosno proizvodno-uslužnog preduzeća, a pri raspodeli ukupnog prihoda 

voditi računa o osobenostima šumske proizvodnje; 

— objedinjavanje svih delatnosti šumske privrede u jednu privrednu organizaciju 

prema konkretnim uslovima u pojedinim područjima; 

— postizanje što većeg organizacionog osamostaljenja šumarstva u državnoj 

— upravi i udruživanju šumsko-privrednih organizacija; 

— organizovanje stalne i potpunije šumarske statistike (seče, pošumljavanja i 

melioracija) izradom odgovarajuće metodologije prikupljanja podataka; 

— uvođenje sistema društvene evidencije koja bi obezbedila posmatranje šumarstva 

kao oblasti; 

— evidenciono obuhvatanje svih izvora za podmirenje potrošnje drveta. 

295

III. 

Kongresni referati i diskusija na temu »Sadašnje stanje i mogućnosti savremenog 

gajenja šurtla kod nas« utvrdili su da gajenje šuma pretstavlja osnovu šumske proizvodnje 

i najznačajniju aktivnost šumarskih stručnjaka u naprednom šumskoj^ 

gospodarstvu. 

Stoga treba uložiti ozbiljne napore da se otklone uzroci zaostajanja naše šumskouzgojne 

prakse i da ona zauzme pravo mesto u sklopu celokupne aktivnosti u šumskoj 

privredi. 

Za postizanje ovog cilja potrebno je sem mera predviđenih za unapređenje šuma 

i šumskog fonda, za rešavanje problema šumskih kadrova, za naučno-istraživački 

rad u vezi izvršavanja petogodišnjeg plana, provesti još i sledeće: 

1. Najveću pažnju pokloniti nezi mladika, čišćenju i proredama u šumama svih 

oblika uzgoja, u svrhu najbržeg kvalitativnog i kvantitativnog povećanja prirasta. 

2. Iskorišćavanje šuma izvoditi na način koji će garantovati uspešno prirodno 

podmlađivanje i očuvanje njihove proizvodne sposobnosti. 

3. Pored nege postojećih šuma, težište radova, kao i maksimum sredstava u 

uzgojnoj aktivnosti orijentisati na melioracije degradiranih šuma i šikara. 

4. Pošumljavanje krša i goleti izvoditi samo tamo gde to naročito iziskuju neposredni 

interesi zajednice. 

5. Sve radove u oblasti podizanja i melioracija šuma izvoditi ubuduće na osnovu 

programa, odobrenih od stručnih revizionih komisija; programi da baziraju na novim 

iskustvima šumarske nauke i prakse, — na fitocenološkim i ekološkim istraživanjima. 

6. Pomagati sva nastojanja koja idu za intenziviranjem proizvodnje krma u 

svrhu što bržeg oslobađanja šuma od dosadašnjih tereta ispaše i lišćarenja; do konačnog 

rešenja ovog pitanja preduzeti mere da se postojeće lisničke šume urede i 

osigura racionalnije lisničko gospodarenje tamo gde za to postoji neophodna potreba. 

7. Šumsko semenarstvo organizovati na savremenoj osnovi, prvenstveno izdvajajući 

i osnivajući semenske baze; s tim u vezi doneti odgovarajuće zakonske propise 

o kontroli kvaliteta i prometa semena. 

8. Rasadničku proizvodnju, s obzirom na postojeće nedostatke, organizovati 

kako će najbolje odgovarati stvarnim potrebama i biti u skladu sa zahtevima odobrenih 

programa pošumljavanja i melioracija. 

9. U svrhu pravilne orijentacije kod podizanja šuma odgovarajući značaj dati 

biocenološkim istraživanjima; za organizaciju takvih istraživanja, iz kojih bi konačno 

rezultirala izrada karte šumske vegetacije FNRJ, formirati savezne i republičke 

komisije. 

10. S više sistema pristupiti ispitivanju bioloških osobina i ekoloških zahteva 

vrednijih domaćih vrsta drveća, da bi se stvorile solidne osnove za uspešniju primenu 

naprednih uzgojnih metoda. 

11. Kod obrazovanja stručnjaka, koji se bave gajenjem .šuma, pokloniti što veću 

pažnju njihovom biološkom obrazovanju i usavršavanju; s tim u vezi nastojati, da se 

nastavom na fakultetu obuhvati materija iz oblasti ishrane i oplemenjavanja šumskog 

drveća. 

12. Naučno-istraživačkim ustanovama šumarstva stayiti u zadatak da pitanju 

introdukcije i oplemenjavanja šumskog drveća poklone dostojnu pažnju, te da na 

području zemlje organizuju odgovarajuće oglede; za ovo osigurati odgovarajuća 

sredstva, opremu i kadrove. 

13. U cilju reorganizacije svih radova na uzgajanju šuma uvoditi odgovarajuću 

mehanizaciju. 

14. Da se stručno osoblje, koje radi na gajenju šuma stimulira na način, što će 

se ova delatnost uvrstiti i izjednačiti sa delatnostima ostalih privrednih grana. 

15. Brojno stanje divljači svesti na pravu meru, tako da se izbegnu osetne štete 

na drveću i kulturama i da se interesi šumske proizvodnje postave u prvi plan. 

16. Za fakultetska šumska ogledna dobra u novom Zakonu o šumama predvideti 

poseban status, koji bi osigurao potpunu povezanost teoriske nastave sa praksom. 

296

STATUT 

SAVEZA INŽENJERA I TEHNIČARA ŠUMARSTVA 

I DRVNE INDUSTRIJE JUGOSLAVIJE 

I. Opšte odredbe 

Clan 1. 

Oslanjajući se na velike tekovine Narodne revolucije, ostvarene kroz Narodnooslobodilačku 

borbu pod rukovodstvom Saveza komunista Jugoslavije i nastavljajući 

napredne tradicije borbe za unapređenje šumarstva i drvne industrije, kao i pozitivne 

tradicije organizacije inženjera i tehničara, šumarski i drvno-industriski stručnjaci 

Federativne Narodne Republike Jugoslavije, organizovani po pojedinim narodnim 

republikama u svoja posebna stručna društva, obrazuju Savez inženjera i tehničara 

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije, radi obezbeđenja skladnog ostvarenja 

osnovnih ciljeva, a naročito rada na: 

— što širem stručnom i idejno-političkom uzdizanju nivoa inženjera i tehničara 


— daljem razvoju i jačanju proizvodnih snaga šumarstva i drvne industrije; 

— što svestranijem aktiviranju svih stručnjaka šumarstva i drvne industrije u 

naporima za što bržu izgradnju socijalizma u našoj zemlji; 

—• pružanju što veće pomoći masovnim organizacijama i narodnim vlastima u 

rešavanju problema šumarstva i drvne industrije. 

Clan 2. 

Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije sačinjavaju: 

Društvo šumarskih inženjera i tehničara NR Srbije, Šumarsko društvo NR Hrvatske, 

Društvo inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije LR Slovenije, Društvo 

šumarskih inženjera i tehničara NR Bosne i Hercegovine, Društvo šumarskih inženjera 

i tehničara NR Makedonije i Šumarsko društvo NR Crne Gore. 

Clan 3. 

Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije član je 

Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije. 

II. Naziv, seđište i pečat 

Clan 4. 

Službeni naziv Saveza je: »Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije 

Jugoslavije«. 

Clan 5. 

Seđište Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije 

je u Beogradu. 

Clan 6. 

Pečat Saveza je okrugao i nosi u ovalu natpis: »Savez inženjera i tehničara 

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije«, a preko sredine oznaku sedišta — Beograd. 

III. Zadaci 

Clan 7. 

Zadaci Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije su: 

— da koordinira rad društava inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije 

pojedinih narodnih republika; 

— da prenosi pozitivno iskustva pojedinih društava inženjera i tehničara šumarstva 

i drvne industrije; 

— da rešava konkretno društvena, privredna i stručno-tehnička pitanja u skladu 

sa opštim interesima i razvitkom zemlje; 

— da rukovodi stručnim akcijama, koje su zajedničke za ćelu FNRJ; 

— da organizuje savetovanja po pojedinim važnim problemima šumarstva i 

drvne industrije; 

297

— da se stara o svestranom i pravilnom korišćenju naučnih dostignuća u oblasti 


, . • 

— da organizuje naučno-stručne ekskurzije u zemlji i inozemstvu; 

— da pretstavlja sva društva inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije 

Jugoslavije u zemlji i inostranstvu; 

— da ostvaruje saradnju sa narodnim vlastima i masovnim organizacijama FNRJ 

po pitanjima svoje struke; 

— da se stara o stručnom uzdizanju i materijalnim prilikama inženjera i tehničara 

šumarstva i drvne industrije i popravljanju uslova njihovog života i rada. 

Član 8. 

Svoje zadatke Savez ostvaruje u granicama svog Statuta neposredno ili preko 

svojih članova — društava inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije narodnih 

republika. 

IV. Prava i dužnosti članova 

Clan 9. 

Redovni članovi Saveza su sva društva inženjera i tehničara šumarstva i drvne 

industrije narodnih republika, koje rade na osnovu svojih pravila, a koje su u skladu 

sa ovim Statutom i Statutom SITJ. 

Clan 10. 

Dužnosti redovnih članova su: 

— da se zalažu na ostvarenju zadataka Saveza; 

•— da se pridržavaju Statuta Saveza; 

— da sprovode odluke organa Saveza; 

— da redovno uplaćuju doprinos Savezu, čiju visinu određuje Plenum Saveza. 

Clan 11. 

Počasni članovi Saveza mogu biti pravna i fizička lica, koja su se istakla na unapređenju 

tehnike i nauke šumarstva i drvne industrije ili su stekle naročite zasluge 

za Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije. 

Odluke o primanju počasnih članova donosi Kongres na predlog Plenuma 

Saveza. 

Clan 12. 

Počasni članovi imaju pravo prisustvovanja svim sastancima Saveza sa savetodavnim 

glasom. 

Clan 13. 

Svi članovi društava inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije narodnih 

republika, kao i počasni članovi Saveza, imaju pravo da se koriste svim ustanovama 

i povlasticama Saveza. 

Clan 14. 

Svako društvo inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije može održavati 

veze sa sličnim organizacijama u inostranstvu, ali ne može pretstavljati stručnjake 

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije. O takvim vezama društvo je dužno 

obavestiti Savez. 

V. Organizaciona struktura 

Clan 15. 

Organi Saveza su: 

a) Kongres; 

b) Plenum; 

c) Pretsedništvo; 

d) Nadzorni odbor. 

Clan ie. 

Najviši organ Saveza je Kongres inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije 

Jugoslavije. 

Kongres se održava svake treće godine, a sačinjavaju ga delegati narodnih republika 

i članovi Plenuma Saveza. 

298

Delegati Kongresa biraju se na skupštinama republičkih društava. Minimalan 

broj delegata koje svako društvo bira iznosi 10. Broj delegata preko 10 — srazmerno 

broju članova — određuje Plenum Saveza koji saziva Kongres. 

Prisutni nedelegirani članovi imaju savetodavno pravo glasa. 

Clan 17. 

Kongres: 

1) Donosi i menja Statut Saveza; 2) Vrši izbor pretsednika Saveza; 3) Vrši izbor 

članova Pretsedništva Saveza; 4) Vrši izbor članova Nadzornog odbora Saveza i njihovih 

zamenika; 5) Vrši izbor počasnih članova Saveza; 6) Saslušava izveštaj i raspravlja 

o radu organa Saveza; 7) Rešava o prestanku članstva; 8) Raspravlja o važnim 

problemima struke i donosi odluke i smernice o daljem radu Saveza inženjera i tehničara 

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije; 9) Rešava po žalbama protiv odluka 

Plenuma; 10) Rešava o prestanku rada Saveza inženjera i tehničara šumarstva i drvne 

industrije Jugoslavije. 

Kongres donosi odluke prostom većinom glasova i one su punovažne, ako Kongresu 

prisustvuje više od polovine izabranih delegata. Ukoliko Kongres ne odluči 

drukčije, odluke se donose tajnim glasanjem. 

Clan 18. 

Kongresi su redovni i vanredni. 

Redovni kongres saziva se u mestu koje odredi prethodni Kongres ili koje po 

ovlašćenju Kongresa odredi Plenum Saveza. Dan saziva Kongresa određuje i saziva 

ga Plenum Saveza. 

Vanredni Kongres saziva Plenum Saveza prema potrebi ili na zahtev jedne trećine 

redovnih članova Saveza. 

Vanredni kongres rešava samo o pitanjima radi kojih je sazvan. 

Clan 19. 

Dnevni red na Kongresu utvrđuje Plenum Saveza i saopštava ga članovima na 

30 dana pre održavanja Kongresa. 

Članovi imaju pravo da predlože izmene i dopune dnevnog reda, ali te predloge 

su dužni dostaviti najkasnije 10 dana pre održavanja Kongresa. 

Kongresom rukovodi Radno pretsedništvo. 

Clan 20. 

Odluke Kongresa obavezne su za sve članove Saveza inženjera i tehničara šumarstva 

i drvne industrije Jugoslavije. 

Clan 21. 

Plenum sačinjavaju članovi Pretsedništva i po dva člana koje delegiraju republička 

društva. 

Plenum se sastaje najmanje jedanput godišnje a saziva ga Pretsedništvo. 

Clan 22. 

Pretsedništvo broji 13 članova (računajući pretsednika, koji se bira odvojeno), 

koji iz svoje sredine biraju: 2 potpretsednika, 2 sekretara i blagajnika. 

Clan 23. 

U nadležnost Plenuma spada: 1) sazivanje redovnog i vanrednog Kongresa i 

određivanje dnevnog reda Kongresa; 2) sastavljanje i predlaganje Kongresu izveštaja 

o radu kao i završnog računa za protekli period;- 3) donošenje budžeta Saveza; 4) 

sprovođenje odluke Kongresa i rešavanje svih osnovnih pitanja Saveza i problema 

struke između Kongresa; 5) tumačenje odredaba Statuta Saveza; 6) rešavanje o prijemu 

novih članova. 

Clan 24. 

Pretsedništvo pretstavlja Savez pred ostalim savezima, društvima, ustanovama, 

vlastima, pojcdmc : ma u zemlji i inostranstvu. 

U nadležnost Pretsedništva spada: 

299

1) rukovođenje svim poslovima i upravljanje imovinom Saveza; 

2) izvršavanje zaključaka Kongresa i Plenuma Saveza; 

3) održavanje potrebne veze sa društvima u cilju obavljanja zadataka; 

4) raspravljanje o izveštajima Nadzornog odbora o periodičnom pregledu finan- 

•siskog poslovanja Saveza; 

5) staranje o tačnoj primeni Statuta Saveza. 

Pretsedništvo se sastaje prema potrebi. 

Član 25. 

Plenum i Pretsedništvo mogu rešavati ako je prisutno više od polovine članova. 

Odluke se donose većinom glasova prisutnih članova. Kod jednake podele glasova 

odlučuje glas pretsednika. 

O održanim sednicama vodi se zapisnik koji potpisuju pretsednik i sekretar 

Saveza. 

Clan 26. 

Savez inženjera i tehničara šumarstva i drvne industrije Jugoslavije pretstavljaju 

pretsednik i sekretar Saveza, odnosno članovi koje ovlasti Pretsedništvo. 

Clan 27. 

U cilju što boljeg obavljanja poslova, Pretsedništvo može obrazovati posebne 

organe — stalne i privremene. 

Funkcije članova Pretsedništva su počasne. 

Sva akta potpisuju pretsednik i sekretar, ili lica koja pretsednik iz sastava 

Pretsedništva za to ovlasti. 

Clan 28. 

Nadzorni odbor sastoji se od tri člana i tri zamenika. Nadzorni odbor se konstituiše 

birajući pretsednika. Odluke nadzornog odbora donose se većinom glasova. 

Dužnost Nazornog odbora je da kontroliše finansisko poslovanje Saveza i njegovih 

organa. 

Nadzorni odbor podnosi izveštaj o svom radu Kongresu, a izveštaje o periodičnom 

pregledu finansiskog poslovanja Saveza Plenumu. 

Članovi Nadzornog odbora imaju pravo prisustvovanja sednicama Pretsedništva 

sa savetodavnim glasom. 

VI. Materijalna sredstva 

Clan 29. 

Materijalna sredstva Saveza čine: 

1) doprinos od društava; 2) prilozi, dotacije, pokloni, zaveštanja i dr.; 3) prihodi 

od imovine Saveza i od imovine koju su, kao zajedničku, društva poverila Savezu; 4) 

prihodi od izdavačke delatnosti, predavanja i raznih drugih priredbi. 

Clan 30. 

U slučaju prestanka Saveza, sva pokretna i nepokretna imovina deli se na pojedina 

društva — članove Saveza. Ukoliko se ovakva odluka ne može sprovesti, imovina 

se predaje Pretsedništvu Saveza inženjera i tehničara Jugoslavije na upravljanje 

do ponovnog osnivanja slične savezne organizacije inženjera i tehničara šumarstva i 

drvne industrije. 

Bled, 28. V. 1958 godine. 

i 

III Kongres 

inženjera i tehničara šumarstva 

i drvne industrije Jugoslavije 

300

NOVI PREDSJEDNIK I ČLANOVI PRED 

SJEDNIŠTVA SAVEZA INŽENJERA I 

TEHNIČARA ŠUMARSTVA I DRVNE 

INDUSTRIJE JUGOSLAVIJE 

Na trećem kongresu inženjera i tehničara 

šumarstva i drvne industrije Jugoslavije 

održanom na Bledu 26—29 maja 

ove godine izabrani su: 

Za Predsjednika Saveza inženjera i tehničara 


drug Đekić ing. Rajica. 

Za članove Predsjedništva : 

1. Alikalfić ing. Fazlija 

2. Androić dr. Milan 

3. Grujoski ing. Boris 

4. Jeremić ing. Jefta 

5. Matić ing. Branko 

6. Mihajlović ing. Novak 

7. Oreščanin dr. Dušan 

8. Petrović ing. Ljubomir 

9. Petranović ing. Gavrilo 

10. Sučević ing. Mirko 

11. Šenica Viktor 

12. Turk ing. Zdravko 

Za članove Nadzornog odbora: 

1. Dapić ing. Drago 

2. Lovrić ing. Ante 

3. Ničota ing. Božidar 

Za zamjenika članova Nadzornog odbora: 

1. Aleksić Jelica 

.2. Đuklan ing. Zvonimir 

3. Neatnica ing. Iso 

Na prvoj sjednici Predsjedništva, održanoj 

radi konstituiranja, odmah po završetku 

rada Kongresa, izabrani su za: 

I potpredsjednika — drug Matić ing. 

Branko 

II potpredsjednika — drug Turk ing. 

Zdravko 

I sekretara — drug Petrović dr. Ljubomir 

II sekretara — drug Šenica tehn. Viktor 

blagajnika — drug Oreščanin dr. Dušan 

Prema tome novoizabrano Predsjedništvo 

Saveza inženjera i tehničara šumarstva 

i drvne industrije Jugoslavije je slijedećeg 

sastava: 

Predsjednik: 

Đekić ing. Rajica 

I potpredsjednik: 

Matić ing. Branko 

II potpredsjednik: 

Turk ing. Zdravko 

I sekretar: 

Petrović ing. Ljubomir 

II sekretar: 

Šenica tehn. Viktor 

Blagajnik: 

Oreščanin dr. Dušan 

Članovi 

Predsjedništva: 

Alikalfić ing. Fazlija 

Androić dr. Milan 

Mihajlović ing. Novak 

Jeremić ing. Jefta 

Grujoski ing. Boris 

Petranović ing. Gavrilo 

Sučević ing. Mirko 

Dosadašnjem predsjedniku ing. Fazlijf, 

Alikalfiću, za njegov višegodišnji uspješni 

rad i rukovođenje Savezom, dužni smo 

odati puno priznanje. 

NOVI POČASNI CLAN SAVEZA 

DRUŠTAVA INŽENJERA I TEHNIČARA 

ŠUMARSTVA I DRVNE INDUSTRIJE 

JUGOSLAVIJE 

Na III kongresu inženjera i tehničara 


— održanom na Bledu 28—29 maja 1958 — 

predsjednik Saveza ing. Fazlija Alikalfić 

je predložio učesnicima Kongresa, da redovnog 

sveučilišnog profesora i akademika 

dra Aleksandra Ugrenovića izaberu za 

počasnog člana Saveza društava inženjera 

i tehničara šumarstva i drvne industrije 

Jugoslavije. 

Ing. Alikalfić je opširno opisao rad i 

djelatnost prof. A. Ugrenovića na društvenom 

i naučnom polju. Život prof. Ugrenovića 

ispunjen je djelima, koja su poznata 

daleko van naše zemlje. Za svoj dosadanji 

rad stekao je prof. Ugrenović visoka priznanja 

ne samo u našoj zemlji, već i u 

inostranstvu. Odgojio je generacije stručnjaka; 

svi koji su se našli na ovom kongresu 

dugotrajnim su pljeskom pozdravili 

prof. Ugrenovića, kad je došao na govornicu 

da se zahvali na ukazanom priznanju. 

Uredništvo 

RIJETKI JUBILEJ 

Dana 30. VI. 1958. navršilo se 60 godina 

otkako su naša dva istaknuta šumarska 

stručnjaka i pisca Cmelik ing. Vilim i Kolibaš 

ing. Rudolf godine 1897./1898. završili 

i diplomirali šumarske nauke na Visokoj 

školi za kulturu tla u Beču. Imenovani 

su bili i posljednja dva stipendista tadanje 

hrvatske zemaljske vlade, izaslani radi 

sticanja visoke šumarske spreme, jer je 

konačno godine 1898. u Zagrebu otvorena 

»Šumarska akademija« kao škola za sticanje 

takove spreme. 

301

Jubilarci su pozvani od rektorata Visoke 

škole za kulturu tla u Beču da na dan 

ove godišnjice prisustvuju proslavi ove 

škole, gdje će im se predati »Zlatna diploma 

inženjera«. 

Ovaj zaista rijetki i značajan jubilej 

drugarski^ je proslavljen 4. VII. 1958. u 

dvorani Šumarskog društva NR Hrvatske 

u Zagrebu. Naši jubilarci su članovi Društva 

gotovo 6 decenija. Što više, drug Čmelik 

bio je predsjednik, potpredsjednik i 

više puta odbornik Šumarskog društva. 

Osim toga jubilarci su navršili 80 godina 

života, stoga su među najstarijim članovima 

Šumarskog društva i kluba. 

Obimna i zanimljiva je knjiga dnevnika 

rada naših slavljenika, koje su napisali 

od početka svog djelovanja u šumarstvu. 

Kao odlični studenti, a zatim kao vrsni i 

napredni stručnjaci, radili su po svim granama 

šumarstva uključiv i, bujičarstvo. 

Radom u operativi obuhvatili su gotovo 

sva područja NR Hrvatske. Kasnije, na 

rukovodećm položaju nastojali sü, koliko 

je to onda bilo moguće, unaprediti šumarstvo 

pošto je ono tada bilo jedna od najvažnijih 

privrednih djelatnosti. 

Tako je upravo upornim zalaganjem 

ing. Čmelika, tada generalnog direktora i 

šefa šumarskog odjelenja Ministarstva šuma 

i rudnika u Beograd.u konačno redigiran 

i donesen Zakon o šumama od 21. 

XII. 1929. za cijelu bivšu Jugoslaviju. U 

vezi sa ovim zakonom izdani su i brojni 

normativni pravilnici i naredbe radi unapređenja 

šumarske službe. 

Razabire se da su naši jubilarci nastojali 

svoje stručno znanje što bolje i više 

primijeniti za napredniji i brži razvoj šumarstva 

i da su kod toga nailazili na jake 

zapreke tadanjeg društva. Oni se međutim 

nisu pokolebali, već su umirovljeni mirno 

snosili sve po njih nepoželjne posljedice. 

Šumarsko društvo NR Hrvatske kao i 

Šumarski klub - Zagreb upućuje i ovim 

putem svojim rijetkim jubilarcima i članovima 

tople drugarske čestitke. 

Pere 

TOMICIC ING. B02IDAR 

Šumarsko društvo NR Hrvatske a napose 

Šumarski klub Zagreb izgubili su 

unatrag godinu dana prosječno velik broj 

svojih vrijednih i dragih članova. Među 

zadnjima od ovih 4. VII. 1958. iznenada je 

umro u Zagrebu Tomičić ing. Božidar, savjetnik 

Sekretarijata ja šumarstvo Izvršnog 

Vijeća Sabora NR Hrvatske. 

Gubitak dobrog druga.. rastužio je sve 

njegove drugove saradnike i poznanike. 

Ovo tim više, što je drug Bozo još pred 

koji dan bio na izgled povoljna zdravlja i 

raspoložen. 

Rođen je 22. 

VII. 1897. u slikovitom 

Sv. Petru 

na Mrežnici u obitelji 

prosvjetnih 

radnika, gdje je 

svršio i osnovnu 

narodnu školu. Niže 

razrede srednje 

škole polazio je na 

realnoj gimnaziji 

u Zagrebu, smješten 

u tada poznatom 

učiteljskom 

konviktu. Više razrede 

realne gimnazije 

kao i maturu 

završio je na 

čuvenoj rakovačkoj 

gimnaziji u Karlovcu. 

Uzrastao i odgojen u prekrasnom krajoliku 

svog rodnog mjesta, k tome vedre 

naravi, već je kao dječak zavolio prirodu. 

To se kasnije odrazilo u njegovoj sklonosti 

da uči i već god. 1920. diplomira šumarske 

nauke u Zagrebu. 

Kao mlad i vrlo poletan šumarski stručnjak, 

uz to i napredan društveni radnik, 

službom je obišao uzduž i popreko gotovo 

cijelo područje NR Hrvatske. Tako od ravne 

istočne Slavonije preko obronaka Dilj 

gore, Krndije i Garjevice do strmih padina 

Ivančice, Zagrebačke gore, Plješivice i 

Zumberačkog gorja, kao i do vrletnog sjevernog 

Velebita. 

Uvjeti rada bili su tada u većine navedenih 

područja nepovoljni uslijed prostranog 

i od sjedišta rada udaljenog terena 

teške i razvedene konfiguracije. Osim toga 

bila je onda i nedovoljna mreža šumskih 

kolnih puteva. Unatoč toga drug Bozo je 

svugdje, za vrijeme gotovo 29 godina neprekidne 

službe u operativi, uvijek s čvrstom 

voljom i dobro postavljenim zadatkom 

propješačio desetke hiljada kilometara 

strmih šumskih puteva i staza. 

Nije bilo radilišta gdje on nije osobno 

i s velikom ljubavi ulagao svoje stručno 

znanje za što brže unapređenje šumarstva 

i lovstva. Uspjesi njegovog naprednog, savjesnog 

i temeljito proanaliziarnog rada 

pokazali su se u vidu primjerne prirodne 

obnove šuma, zavidnih kultura, kao i dobro 

njegovanih, uzgojenih i ekonomisanih 

sastojina velike tehničke vrijednosti. Osim 

302

toga, drug Bozo zalagao se da se šumama 

gospodari putem valjanih uredajnih osnova, 

koje je i osobno uspješno sastavljao i 

provodio. 

Svi se ovi njegovi prirodni spomenici 

danas ponosno uzdižu i vjetrom uzgibanim 

krošnjama šapuću zahvalnost svome 

nezaboravnom uzgajivaču i uređivaču. 

Svakako da je takav opsežan i predani 

dugogodišnji naporan rad u operativi nepovoljno 

utjecao na zdravlje druga Bože. 

Unatoč toga on je zatim u službi kod uprave 

bivšeg šumskog gospodarstva »Šamarice«, 

a poslije kao inspektor Šumarskog inspektorata 

u Zagrebu i konačno kao savjetnik 

Sekretarijata za šumarstvo, još više 

izgarao na povjerenim mu zadacima. 

Zadužen u Sekretarijatu za šumarstvo 

referadom »Iskorišćivanja šuma u režiji 

šumarija« i konačno »Fondom za unapređenje 

šumarstva«, mnogo je doprinio svojim 

stvarnim i naprednim prijedlozima, 

obrazloženim svestranim analizama, brzom 

i uspješnom radu na tom području šumarstva 

a tako i lovstva. 

Svoje obilno stručno praktično iskustvo 

predavao je mlađima putem »Šumarskih 

novina« u kojima su zapaženi njegovi mnogi 

i različiti poučni članci. Osim toga jedan 

je od pokretača i zatim sastavljač 

opsežne Zbirke šumarskih propisa I, koju 

je nastavio i dalje nadopunjavati. 

Drug Bozo je velikom energijom i čvrstom 

voljom svladao uspon na svojoj strmoj 

i teškoj životnoj stazi. Međutim prezamoren, 

klonuo je upravo pred zaravankom 

na kome se trebao konačno mirno 

odmarati i zadovoljno promatrati i uživati 

u uspjesima svoga rada. Rada, koji 

je s toliko ljubavi i predanošću ulagao za 

unapređenje šumarske i lovne privrede a 

za korist društvene zajednice. 

Bez obzira na svoje narušeno zdravlje 

htio je do zadnjeg dana kao svijestan i 

neustrašiv borac izvršiti svoju dužnost u 

čemu je i uspio. 

Gubitkom dragog druga Bože osjetno 

su prorjeđeni redovi odličnih šumarskih 

stručnjaka i drugova, koji se ne zaboravljaju. 

Drug Bozo ostavlja u dubokoj boli suprugu 

i sina studenta agronomije, kojima 

je bio nadasve brižljiv i uzoran suprug odnosno 

otac. Pokopan je na Mirogoju 7. VII. 

1958. u hladu drveća koje je toliko volio. 

Među mnogobrojnim ožalošćenim drugovima 

koji su s vijencima cvijeća iznijeli i 

ispratili svog milog Bozu, zadnje tople drugarske 

riječi rastanka, hvale i trajnog spomena 

izrekli su u ime ustanova Strineka 

ing. Milan, a ispred Šumarskog društva 

NR Hrvatske i Šumarskog kluba — Zagreb 

Bestal ing. Vilim. 

Pere.— 

SAOPĆENJA 

ŠESTO ZASJEDANJE POTKOMISIJE ZA 

KOORDINACIJU MEDITERANSKIH ŠU 

MARSKIH PITANJA »SILVA 

MEDITERRANEA« 

(Madrid, 17.—22. aprila 1958.) 

Na ovom zasjedanju bile su zastupane 

ove zemlje: Argentina, Španija, Francuska, 

Iran, Izrael, Italija, Libija, Maroko, 

Portugal, Engleska, Tunis, U. S. A. i Jugoslavija. 

Grčka i Turska su se ispričale, ne 

mogavši poslati delegate. 

Potkomisija je počela svojim radom 17. 

IV. ove godine. 

Na dnevnom redu bili su ovi predmeti: 

1. Općenito stanje i tendence u generalnom 

iskorišćavanju tla u Mediteranu — 

položaj šume. 

2. Gospodarenje i uređivanje mediteranskih 

šuma. 

3. Smolarenje — prednosti i nedostaci 

— tehnički i ekonomski aspekti. 

4. Izvještaj radne grupe o ekološkoj 

karti Mediterana. 

5. Izvještaj radne grupe o eucalyptusu. 

0. Izvještaj radne grupe o hrastu plutnjaku. 

7. Izvještaj radne grupe o tehnici pošumljavanja. 

8. Mediteranski projekt. 

9. Izbor novog predsjednika i potpredsjednika 

potkomisije. 

ad 1.) Nakon što su delegati podnijeli 

svoje izvještaje sa komentarima i obrazloženjima, 

potkomisija je došla do ovog zaključka: 

Općenito stanje u iskorišćivanju tla 

Općenito stanje s obzirom na iskorišćivanje 

tla nije jasno u Mediteranu. Razlog 

za to leži, s jedne strane, u slaboj statistici 

i, s druge strane, u činjenici, da je lučenje 

šume od pašnjaka i poljoprivrednih 

terena vrlo teško u Mediteranu. Višestruko 

iskorišćivanje tla je često, pa nije lako 

precizirati kolika površina tla otpada na 

šumarstvo, koliko na pašnjake, a koliko 

303

na poljoprivredu. Za mediteranski bazen, 

kao cjelinu, statistike iskazuju, da površina 

šuma iznosi jedva 6% od ukupne površine. 

Za istočni Mediteran, ta brojka iznosi 

ö'Vo, dok se evropski prosjek penje na 

iznos od 20%. Jedna studija u 7 zemalja 

(Jugoslavija, Turska, Sirija, Jordan, Irak, 

Libija i Tunis) pokazuje, da se realne cifre 

mogu mnogo razlikovati od oficijelnih 

podataka. U slučaju Sirije — na primjer 

— statistike iskazuju 449.000 hektara šumske 

površine, dok u stvarnosti ona ne prelazi 

iznos od 88.000 hektara. U drugim zemljama 

je ta razlika manja. Ali u 7 navedenih 

zemalja, površina šuma iznosi 10,7 

miliona hektara, dok statistike iskazuju 

21,8 miliona hektara. U tim zemljama je 

odnos između površine šuma i totalne površine 

oko 3®/o; u svemu oko 11 miliona 

hektara šuma za 90 miliona stanovnika. 

Međutim, treba istaknuti i to, da šumarske 

statistike ne uzimaju u obzir stabla 

izvan šume, a ni šumske kulture, koje su 

također jedan važan elemenat za stabilizaciju 

tla, a pored toga daju znatnu količinu 

drva. Stabla izvan šume kao i šumske 

kulture mogu se grupirati u četiri 

skupine: 

a) ostaci nekadašnjih šuma, koje su pretvorene 

u drugu vrstu kulture ili u pašnjake; 

tako je na primjer u Turskoj Quercus 

Aegilops rasut na površini od 110.000 hektara 

kultiviranog terena; 2 miliona rogača 

na 20.000 kultiviranog terena u Cipru; crnika 

u Španiji, a kesten u Portugalu, rasuti 

su među poljoprivrednim kulturama 

i pašnjacima; 

b) zaštitni pojasevi, vjetrobrani plaštevi, 

gdje topola igra važnu ulogu; 

c) voćnjaci, često udruženi s drugom vrstom 

kulture; 

d) seljačke šumice, na poljoprivrednom 

tlu, namijenjene proizvodnji tehničkog i 

ogrjevnog drva. 

Tenđence u iskorišćivanju tla 

Pošto je ispitano generalno stanje s obzirom 

na iskorišćivanje tla, pokušalo se, 

da se ocijene tenđence u poljoprivredi, 

stočarstvu i šumarstvu. 

Poljoprivreda 

Zajednička karakteristika poljoprivrede 

u svim mediteranskim zemljama leži u nepravilnosti 

i nejednolikosti žetvi; pomanjkanje 

prikladnih spremišta za poljopri- 

Zemlja 

Italija 

Jugoslavija 

Grčka 

Turska 

Irak 

Sirija 

Jordan 

Izrael 

Libanon 

Cipar 

Egipat 

Libija 

Tunis 

Ukupno: 

Španjolska 

Portugal 

Francuska 

Alžir 

Maroko 

o 

a 

a 

3 

M 

13,470 

22,800 

3,900 

6.195 

106 

750 

50 

9 

50 

36 

15 

64 

27 

47,472 

1,945 

4,800 

780 

925 

S J E Ć A 

•-. o 

O w 

> u 

«| 

O.S 

4,000 

6,900 

200 

870 

6 

250 

3 

5 

10 

18 

10 

4 

9 

12,285 

1,835 

2,300 

130 

160 

60 

o 

9,470 

15.900 

3,700 

5,325 

100 

500 

47 

4 

40 

18 

5 

60 

18 

35,187 

110 

2,500 

650 

765 

u 1,000 m 3 

. CO 

> > 

OJ !i 

C0 

M 

30 

30 

5 

14 

6 

33 

6 

56' 

20 

50 

67 

6 

33 

26 

94 

48 

17 

17 

H 

12,760 

15,000 

3,750 

3,070 

— 

— 

— 

15 

— 

85 

— • 

—. 

66 

35,700 

2,500 

5,340 

— 

1,070 

ft 

14,810 

14,715 

3,750 

3,290 

— 

— 

— 

37 

— 

100 

— 

—. 

66 

37,750 

2,600 

5,370 

— 

1,350 

Tabela 1 

SA« 

tD vi O 

103 

138 

95 

183 

— 

— 

— 

55 

— 

39 

— 

— 

37 

121 

71 

82 

— 

79 

Sveukupno: 

55,922 16,710 39,212 30 45,400 47,850 112 

Sjeće su iskazane u m 3 bez kore; etat i prirast sadrže koru; računa se općenito, da na 

koru otpada oko 10"/» od ukupne kubature. 

304

vredne artikle, kao i loša organizacija tržišta 

još pogoršavaju stanje. U većini mediteranskih 

zemalja poljoprivedna produkcija 

je veća od predratne, ali to povećanje 

ipak nije dovoljno, da stanovništvu 

(koje je uvijek u porastu) osigura potrošnju. 

Tri su osnovna faktora progresa u poljoprivredi: 

povećanje kultivirane površine, 

izbor racionalnije kulture bilo s obzirom 

na iskorišćivanje tla, bilo s obzirom 

na radnu snagu i rentabilnost i konačno 

poboljšanje metoda rada — naročito mehanizacijom 

i navodnjavanjem. 

Što se tiče povećanja kultivirane površine, 

Turska, Grčka i Sirija učinile su velike 

napore, dok je u Alžiru, Tunisu, Jugoslaviji 

i Maroku učinjeno neznatno povećanje. 

U pogledu izbora racionalnijih kultura 

Jugoslavija, Grčka i Izrael pokazuju jaku 

tendencu, da pređu na industrijske kulture, 

kao što su duhan, pamuk i slično, koje 

daju vredniji prihod od cerealija, a pored 

toga uposljuju višak radne snage. U tim 

zefciljama zapaženo je povećanje proizvodnje 

krmnog bilja. 

Na području mehanizacije istaknuta je 

Turska, koja je u vremenu od 1950—1955 

uvezla preko 20.000 traktora, ali od kojih 

su mnogi ostali neiskorišteni zbog pomanjkanja 

stručnog osoblja. U Grčkoj i Jugoslaviji 

primjena mehanizacije dosta je 

ograničena zbog raštrkanosti i rascjepanosti 

posjeda u Mediteranu. 

U pogledu melioracija poljoprivredni 

planovi gotovo svih mediteranskih zemalja 

daju prioritet navodnjavanju. 

Stočarstvo 

U većini mediteranskih zemalja primjećeno 

je povećanje broja stoke, a naročito 

u aridnim zemljama. Ali čini se, da se u 

mnogim zemljama to povećanje ne odnosi 

na kvalitet. Izuzevši Jugoslaviju i Egipat, 

povećanje broja stoke se odnosi ponajviše 

na ovce i koze. Što se tiče goveda, čini se, 

da je — usprkos mehanizacije — dobar dio 

upotrebijen za vuču. 

U pogledu paše, računa se, da u Mediteranu 

na jedno grlo otpada prosječno 

manje od 2 hektara. Ta brojka pokazuje, 

da broj stoke nije u povoljnoj proporciji 

sa mogućnostima pašnjačkih površina. Još 

uvijek postoji pomanjkanje integracije između 

stočarstva i poljoprivredne proizvodnje. 

Šumarstvo 

Proizvodnja drvne mase u mediteranskoj 

šumi dana je u tabeli 1. Iz te se tabele 

vidi, da je sječa veća od etata. Osim 

toga, iz nje je vidljivo veliko učešće (60 

do 80°/o) ogrjeva. Proizvodnji glavnog prihoda 

trebalo bi još dodati specijalne prihode 

i pašu. Specijalni prihodi, kao na pr. 

pluto, smola i t. d., predstavljaju oko 150 

miliona dolara godišnje. Paša je važno 

vrelo prihoda, jer se pase gotovo u svim 

šumama. 

Proizvodnja građevnog i industrijskog 

drva nije dovoljna. Samo u istočnom bazenu 

Mediterana godišnje se uvozi drva za 

170 miliona dolara. Godišnja potrošnja na 

građevnom i industrijskom drvu u istočnom 

bazenu Mediterana iznosi jedva 0,07 

po stanovniku, dok je svjetski prosjek 

0,42 m 3 , a za Jugoslaviju on iznosi 0,20 m 3 . 

Potražnja drva u gradnji stanova, za ambalažu, 

za proizvodnju celuloze i papira 

jasni su znak, da će se potrošnja drva u 

istočnom Mediteranu povećati. 

Prethodne ocjene pokazuju, da bi sadašnja 

potrošnja od 10,000.000 m s mogla u 

istočnom Mediteranu doseći u slijedećim 

m 3 

dekadama iznos od 35,000.000 m 3 oblovine. 

Postavlja se pitanje da li će se te buduće 

potrebe moći podmiriti povećanom regionalnom 

proizvodnjom ili povećanim importom. 

Godišnja produkcija ogrjeva u šumama 

istočnog Mediterana iznosi sada • oko 

23,000.000 m 3 , što predstavlja kalorički 

ekvivalenat od 5,000.000 tona ugljena. Ako 

se pretpostavi, da su potrebe na ogrjevnom 

drvu 1 kg na dan po osobi, onda dolazimo 

do cifre od 67,000.000 m 3 , koja je cifra 

daleko veća od mogućnosti sadašnje 

proizvodnje. 

Što se tiče specijalnih prihoda šume, 

kao što su pluto i smola, njihova je proda 

u regresiji, ali je teško utvrditi da li je tosamo 

privremenog ili trajnog karaktera. 

Pretjerane sječe ne samo da ugrožavaju 

buduće snabdijevanje sirovinama, nego 

stavraju veću mogućnost za eroziju, koja 

i stočnu proiz 

ugrožava poljoprivrednu 

vodnju. 

Položaj šume u generalnom iskorišćivanju 

tla sada i u perspektivi 

Razmotrivši tri funkcije šume (ekonomsku, 

socijalnu i fizičku), potkomisija za 

koordinaciju šumarskih mediteranskih pitanja 

došla je do zaključka, da je u Mediteranu 

fizička (zaštitna) funkcija prvorazredna. 

Spomenuta potkomisija naglasila je važnost 

utvrđivanja i procjenjivanja indirektnih 

koristi šume. Zaključeno je, da se 

— unatoč poteškoća — istraže metode pomoću 

kojih bi se kvalitativno izrazila fizička 

i socijt^na funkcija šuma u Mediteranu. 

305

ad 2.)) Poslije izvještaja pojedinih delegata, 

spomenuta potkomisija je došla do 

ovog zaključka: 

Potreba promjene u gospodarenju i 

uređivanju mediteranskih šuma 

Uslijed ekoloških i biotskih faktora mediteranske 

su šume sastavljene od rijetkih 

sastojina vrlo slabog prirasta. Drvo iz tih 

šuma je u većini slučajeva tvrdo, teško 

zasukano i nepodesno za mehaničku preradu 

te se prema tome uglavnom upotrebljava 

kao ogrjev. S druge strane klimatski 

faktori favoriziraju proizvodnju specijalnih 

prihoda, kao što su smola, pluto 

i dr. No svjetskog tržište danas traži sirovinu 

za celulozu i za pilansku i ostalu 

preradu, a proda proizvoda iz mediteranskih 

šuma svakim danom je sve slabija 

(ogrjev, smola, pluto i t .d.). To je jedan 

od najtežih aspekata mediteranske sylviculture. 

Istina je, doduše, da će nova tehnika 

omogućiti preradu tankih dimenzija 

drva iz mediteranskih šuma, ali je istina 

i to, da je prirast tih šuma vrlo malen. 

Pritom se čovjek pita da li bi se promjenom 

šumsko-uzgojnih i uređajnih metoda 

mogla popraviti sadašnja teška situacija 

mediteranskog šumarstva naročito s obzirom 

na proizvodnju industrijskog drva. U 

područjima submediteranske klime takva 

je promjena laka i moguća, a sastoji se u 

konverziji niskih šuma u srednje i visoke, 

u očetinjavanju i t .d. 

U Mediteranu je drugačije. S obzirom na 

teške ekološke faktore, Mediteranac je 

odavno transformirao iskonsku šumu u 

park-šumu ili u plantažu stabala, koja su 

mu proizvodila smolu, pluto, plodove i si. 

Takve se šume vrlo mnogo razlikuju od 

onih u humidnijim ili subhumidnijim klimatima, 

gdje se rodilo klasično šumarstvo. 

U Mediteranu šumske sastojine zahtijevaju 

mnogo radne snage, koja je angažirana 

najprije na sadnji, onda na njezi 

i održavanju kultura, zatim na radovima 

oko njege tla, te konačno oko smolarenja, 

proizvodnje pluta, sabiranja plodova, okopavanja 

tla i t. d. Tako je nastala intenzivna 

sylvicultura, koja je dosta slična poljoprivrednim 

metodama. Imajući to pred 

očima Potkomisija za koordinaciju mediteranskih 

šumarskih pitanja proučila je: 

1. u kojoj mjeri klasične metode mogu 

zadovoljiti; 

2. koje su glavne smjernice moderne 

sylviculture u Mediteranu; 

3. kako primijeniti nove metode na 

šumske sastojine u Mediteranu da se dobiju 

vrijedni prihodi. 

Tendence u sylviculturi 

a) Klasična sylvicultura 

Osnovne karakteristike klasične sylviculture 

su: čiste jednodobne sastojine, čiste 

sječe, slabe prorede; davanje prednosti 

ekonomskim pitanjima pred biološkim; zanemarivanje 

prirodnih tipova šuma; i t. d., 

i t. d. U toj sylviculturi sastojina je najniža 

jedinica (baza) uzgajanja šuma, a stabla 

su smatrana samo kao jedinice, koje 

čine sastojinu. čovjek bi čak mogao reći: 

»les mathematiques sont la ligne principale 

de pensee de ce concept — l'ordre 

doit regner dans la foret — et que la dendrometrie 

est la science appliquee servant 

de base ä la sylviculture«. Takva koncepcija 

može se smatrati kao klasična, jer ona 

datira iz početka 19. stoljeća, kad su 

Hartig i Cotta udarili temelj sestarskih 

metoda, koje su se uz manje ili veće modifikacije 

održale do danas. No već početkom 

20. stoljeća uvidjele su se loše strane 

tih metoda: osiromašenje tla, gubitak na 

proizvodnji, teškoća regeneracije, napadaj 

insekata i t. d. To je bio razlog, da se sylvicultura 

orjentirala prema biologiji i jedna 

nova tendenca je nastala na tom području. 

b) Moderna sylvicultura 

Ništa ne može bolje simbolizirati tu tendencu 

nego deviza: »Retour ä la nature«. 

Razvoj fitocenologije i pedologije početkom 

20. stoljeća pomogao je tome. Biološke 

znanosti preuzimlju mjesto u šumarstvu, 

koje je do tada zauzimala matematika. 

Ekološke, fitocenološke i pedološke 

studije postaju baza sylviculture. Šuma 

nije više tretirana samo kao skup stabala, 

ona se smatra kompleksom bioloških asocijacija. 

Stablo postaje odlučni faktor sylviculture. 

Moderna sylvicultura je karakteristična 

po tome, što se respektira prirodna 

šuma, odustaje se od krutih šablona 

i teoretskih shema; gospodarenje postaje 

intenzivnije, ophodnje su kraće, šumsko 

uzgojne operacije su intenzivne i česte. 

U modernoj sylviculturi uzgajivač fazonira 

svoje sastojine, pridavajući važnost 

svakom pojedinom stablu. Ta nova tendenca 

se brzo raširila Evropom. Najprije 

je prihvaćena u Francuskoj, gdje su šumari 

bili na to pripremljeni poznatom frazom 

Parađ-a: »Imiter la nature, hater son 

oeuvre, telle est la maxime fondamentale 

de la sylviculture«. U Njemačkoj je te ideje 

proširio Meyer, a kontrolisti u Švicarskoj 

i Francuskoj obogatili su moderno 

uzgajanje i uređivanje šuma kontrolnom 

motodom i prebornom sječom. Taj razvoj 

306

se može pripisati progresu bioloških nauka, 

koja će omogućiti daljnji razvoj modernoj 

sylviculture čiji razvoj može biti 

od odlučne važnosti za budućnost šuma u 

Mediteranu. 

c) Nova sylvicultura 

Najnovija sylviccultura je u najvećoj 

mjeri rezultat povećanih potreba na šumskim 

prihodima i rezultat progresa na području 

selekcije i genetike. Na siromašnim 

tlima, prirodna evolucija, doista, dovodi 

do sastojina kojih je prihod vrlo malen. 

Uostalom, prvobitne šume u Mediteranu 

nestaju gotovo svuda uslijed biotskih faktora. 

U većini slučajeva, povrat k prirodnom 

»climaxu« nije više poželjan. 

Progresi na polju selekcije i hibridiza- 

•cije dozvoljavaju, da se pomišlja o boljoj 

upotrebi tla. Iskorišćivanje klenova i selekcioniranih 

hibrida u modernim topolovim 

kulturama sa intenzivnim njegovim 

sastojinama omogućile su postići veći prihod 

od onoga u klasičnoj šumi. Slično je 

postignuto i pomoću selekcioniranih vrba. 

Jasno je, da su ti klonovi i hibridi vrlo 

skupi i mogu biti iskorišćeni u potpunosti 

sa maksimalnim profitom samo na vrlo 

dobro pripremljenom tlu s intenzivnom 

njegom. Nova sylvicultura ide za tim, da 

pripremi okolinu (stanište) stabla. U tom 

razvoju sylviculture mogu se slijediti ove 

etape: zanemarivanje okoline, podešavanje 

prema okolini, pripremanje (adaptiranje) 

okoline. Moderna sylvicultura ne sastoji 

se više samo u jednomstavnom »retour 

ä la nature«, nego ide za tim, da uz 

pomoć intenzivnih agrotehničkih mjera 

promijeni okolinu i postigne što veći prirast. 

Novi i intenzivni tip moderne sylviculture 

osniva se na ecotypu, clonu i hybridu; 

nova sastojina sastavljena je od individua 

istog stabla, a karakterizirana je 

konstantnom intervencijom čovjeka. Prema 

tome su karakteristike nove sylviculture: 

jednodobne, umjetno podignute sastojine; 

intenzivna njega stabala; obrada 

i njega tla; upotreba gnojiva, navodnjavanje 

i t. d. i t. d. 

Za ilustraciju te nove tendence Potkomisija 

je spomenula aktivnost nekih tvornica 

papira, kao na pr. »Spruce Falls 

Company« u Kapuskasing-u, Ontario. Godišnja 

produkcija tog društva iznosi 

300.000 tona papira za »New York Times«. 

Da bi pokrilo svoje potrebe na drvu to je 

društvo poduzelo velika pošumljavanja. 

Još je frapantniji primjer u Japanu. 

Premda prirodne šume zauzimaju ondje 

61,8% površina, novi petogodišnji šumarski 

plan te zemlje ima za cilj povećavanje 

šumske produkcije umjetnim pošumljavanjem, 

intenzivnijim uređivanjem šuma i 

šumarskom selekcijom. 

Najnovija su istraživanja pokazala, da 

u šumskoj proizvodnji prirodnih šuma 

postoji jedna granica — jedan plafon — 

iznad kojeg se šumsko-uzgojnim mjerama 

ne da ići. Prema tome je jasno, da čovjek 

mora unijeti jednu količinu energije 

u kompleks klima — tlo, ako želi iz n j e- 

ga izvući veće prihode. Uostalom 

poljoprivreda ne čini drugo, kad polučuje 

velike prihode. 

Nova sylvicultura mogla bi se nazvati 

arboricultura. To ipak ne znači, da bi nova 

šumarska tehnika trebala da bude 

identična poljoprivrednoj tehnici, nego to 

znači, da bi šumarstvo trebalo unaprijediti 

uvođenjem nove tehnike rada, koja se 

osniva na poznavanju kulture stabala kako 

bi se postigli veći prihodi. U mnogim 

zemljama šumarstvo počiva na iskorišćivanju 

postojećih šuma, koje su više ili 

manje prirodne, kao što poljoprivreda — 

u nekim zaostalim područjima — koristi 

postojeću, više ili manje prirodnu vegetaciju. 

Međutim, ako želimo, da drvo zauzima 

trajno jedno važno mjesto na tržištu, 

onda bi trebalo povećati proizvodnju intenzivnim 

agrotehničkim i genetskim mjerama. 

Specijalna sylvicultura u Mediteranu 

U šumama Mediterana čovjek koristi iz 

šume plodove, sjeme, koru, granje, listinac 

i si. A to su dijelovi stabla, koji sadrže 

najviše mineralnih sastojaka. Upravo 

proizvodnja smole, kore, plodova i drugih 

specijalnih prihoda mediteranske šume 

uzrokuju jako iscrpljenje tla, što daje 

sylviculturi Mediterana specijalnu karakteristiku. 

Povećanje proizvodnje u mediteranskim 

šumama zavisi prema tome u 

prvom redu od poboljšanja agrotehničkih 

mjera. Genetika i selekcija, s jedne strane, 

i intenzivna obrada i priprema tla, s 

druge strane, pružaju mogućnost za povećanje 

proizvodnje. Već započeti radovi na 

polju arboriculture u Italiji — naročito 

što se tiče kestenika — daju putokaz novoj 

mediteranskoj sylviculturi. 

ad 3.) Po pitanju smolarenja Potkomisija 

za koordinaciju mediteranskih šumarskih 

pitanja nije donijela definitivni zaključak, 

jer su delegati pojedinih zemalja 

i predstavnici FAO imali različita mišljenja. 

Predstavnici FAO smatraju smolarenje 

štetnim, pozivajući se na iskustva u 

Landima, gdje danas država mora podržavati 

svojim subvencijama smolaranje u 

privatnim šumama. Delegati Jugoslavije i 

Portugala nisu se potpuno složili sa sta- 

307

vom FAO u tom pogledu, jer socijalne 

prilike u Landima ne moraju biti mjerodavne 

za ostale zemlje. Delegat Jugoslavije 

je istaknuo, da se ništa ne protivi 

»smolarenju na mrtvo« na stablima, koja 

su određena za sječu, za razliku od smolarenja 

na živo, gdje bi trebalo oprezno 

postupati zbog toga, što se smolarenjem 

smanjuje otpornost borova protiv zime. 

Pored toga, »cara« (bjelenica) kod Pinus 

halepensisa ne zacjeljuje i prema tome 

smanjuje' tehničku sposobnost drva. Osim 

toga, smolarenjem se znatno smanjuje prirast 

drva. Različita mišljenja po pitanju 

smolarenja bila su razlogom, da će FAO 

taj predmet ponovno staviti na dnevni red 

i posvetiti mu punu pažnju. Svakako je 

interesantno spomenuti mišljenje direktora 

šumarskog odjela FAO Leloupa, koji je 

vrlo oštro kritizirao smolarenje u Jugoslaviji 

i nepovoljno se o tome izrazio pozivajući 

se na to, da je svojedobno predlagao 

našoj zemlj,i da ne uvodi smolarenje. 

On je također ukazivao na teške posljedice, 

koje će imati FNRJ u budućnosti 

zbog smolarenja. 

ađ 4.) Predsjednik radne grupe za izradu 

ekološke karte M. H. Gaussen podnio je 

izvještaj o radu. Radna grupa se sastala 

14., 15. i 16. aprila ove godine. U toj radnoj 

grupi bile su zastupane ove zemlje: 

Španija, Francuska, Iran, Izrael, Italija i 

Portugal. U svojim zaključcima ta je radna 

grupa predložila Potkomisiji izradu 

ekoloških karata u mjerilu 1 : 200.000, na 

temelju ekoloških faktora. 

ad 5.)) Predsjednik radne grupe za eucalyptus 

M. Metro podnio je izvještaj o 

radu te grupe, koja^ je održala nekoliko 

sastanaka dne 14., 15. i 16'. aprila ove godine. 

Ondje su bile zastupane ove zemlje: 

Španija, Francuska, Iran, Italija, Portugal 

i Tunis. Predsjednik ove radne grupe pocrtao 

je Potkomisiji važnost osnivanja nacionalnih 

ekipa, koje bi se bavile proučavanjem 

eucalyptusa, u zemljama, gdje to 

još nije učinjeno. Potkomisija je s velikim 

interesom saslušala izvještaj te radne grupe, 

a naročito pokuse u Maroku, gdje su 

eucalvptusove kulture (Eucalyptus gomphocephala) 

dobro navodnjavane, na dobrom 

i humoznom tlu, dale u toku pete 

godine godišnji prirast od 32 m 3 /ha, a sa 

zalijevanjem još i više 47 m 3 /ha. Radna 

grupa će i dalje nastaviti istraživanje o 

aklimatizaciji eucalyptusa, specijalno što 

se tiče Eucalyptusa camaldulensis-a i E. 

cladocalyx-a na vapnenim tlima, što će 

biti od velikog interesa za našu zemlju 

(Dalmacija, Crnogorsko Primorje i t. d.). 

ad 6.) Radna grupa za hrast plutnjak sastala 

se 14. i 16. aprila ove godine. Bile sus 

zastupane ove zemlje: Španija, Francuska, 

Portugal i Tunis. O radu te grupe izvijestio 

je njezine predsjednik Vieira Natividade. 

Potkomisija je uzela do znanja radove, 

koji su učinjeni na polju zaštite 

protiv Lymantria dispar, Malacosoma neustria 

i Tortrix viriđana, štetnika na hrastu 

plutnjaku. S interesom su zapažena 

istraživanja Portugala u pogledu vegetativnog 

razmnažanja hrasta plutajaka. 

ađ 7.) Radna grupa o tehnici pošumljavanja 

sastala se 18. aprila ove godine sa 

predstavnicima ovih zemalja: Španija, 

Francuska, Iran, Izrael, Italija, Portugal 

i Tunis. Predsjednik te radne grupe Monjauze 

podnio je potkomisiji izvještaj iz 

kojeg se vidi, da su u većini mediteranskih 

zemalja napuštene klasične metode 

sadnje biljaka u jamice. Moderne metode 

— sadnja na gradone, terase i si. uz pomoć 

mehanizacije (traktori »rooters«) našle 

su naročitu primjenu u Alžiru, Maroku 

i Španiji. Agrotehničke mjere, priprema 

i obrada tla, upotreba polietilenskih. 

vrećica pri sadnji i slična moderna sredstva 

preporučena su u tehnici pošumljavanja 

aridnih područja. Za našu zemlju to. 

ima naročiti značaj, jer se moderna tehnika 

pošumljavanja vrlo slabo primjenjuje 

kod nas. 

ađ 8.) Po pitanju Mediteransokg projekta 

podnio je referat zamjenik direktora 

Leloup-a Glesinger. On je istaknuo važnost 

tog projekta za unapređenje Mediterana 

i naglasio, da se FAO nalazi u drugoj 

fazi rada, to će reći u fazi izrade definitivnog 

Mediteranskog projekta. Zatoje 

potrebno, da se provizorni projekt, koji 

je bio predložen na IX. Konferenciji 

FAO u Rimu, dopuni i izmijeni regionalnim 

studijama u pojedinim zemljama. Uš 

tom smjeru je FAO rasporedio mediteranske 

zemlje u 4 grupe. Prvu grupu čine 

Grčka, Sirija i Irak za koje je zemlje već 

takav projekt uglavnom završen. Drugu 

grupu sačinjavaju Maroko, Tunis, Turska 

i Liban, za koje će zemlje FAO sa svojim 

ekspertima i tamošnjim stručnjacima izraditi 

potrebne planove. U treću grupu svrstane 

su Španija, Portugal, Jugoslavija i 

Izrael, koje će zemlje same sa svojim 

stručnjacima (jer ih ima dovoljno kvalitetnih!) 

sastaviti potrebne planove za mediteranski 

projekt. U četvrtu su grupu 

svrstane ostale zemlje kao Francuska i 

Italija, koje su obzirom na šumarski i ekonomski 

razvoj otišle dalje od ostalih mediteranskih 

zemalja. Izrada generalnog^ 

308

mediteranskog projekta povjerena je sa 

strane generalnog direktora FAO Glesingeru 

i dr. Balog-u, profesoru ekonomike 

u Oxfordu. 

U diskusiji po pitanju mediteranskog 

projekta sudjelovali su gotovo svi delegati. 

Iz diskusije, koja je bila vrlo živa, čak 

i oštra, moglo se zaključiti, da svi delegati 

nisu jednako zainteresirani za izradu takvog 

projekta. 

Potkomisija je primila s odobravanjem 

prijedloge pojedinih delegata (Engleske, 

Jugoslavije, Italije), da bi trebalo osnivati 

pilot-zone na kojima bi se demonstrirale 

moderne metode u šumarstvu i u poljoprivredi. 

U stvari, cijelo šesto zasjedanje Potkomisije 

za koordinaciju mediteranskih šumarskih 

pitanja bilo je organizirano u 

okviru Privremenog mediteranskog projekta, 

kako bi se na temelju nacionalnih 

izvještaja dobio sigurniji uvid o položaju 

i značenju šume u Mediteranu. To je razolg, 

da je točki 1, 2 i 3 dnevnog reda posvećena 

velika pažnja, jer te točke čine 

osnovne linije u Mediteranskom projektu. 

ađ 9.) Za novog predsjednika Potkomisije 

izabran je MARTINEZ-HERMOSILIA 

(Spanija), za prvog potpredsjednika VIE 

IRA NATIVIDADE (Portugal), za drugog 

potpredsjednika MAHMOUD BADRA 

Tunis). 

D- Klepac 

DOMAĆA STRUČNA LITERATURA 

EKSPOZICIJA KAO FAKTOR PRI 

POŠUMLJAVANJU GOLETI 

U N. R. SRBIJI 

Doktorsku dizertaciju sa naslovnom temom 

odbranio je nedavno Ing. Ivan Soljanik, 

naučni saradnik Instituta za naučna 

istraživanja u šumarstvu N. R. Srbije. 

Verujući da će materijal koji je pisac 

obradio i rezultati do kojih je došao interesovati 

čitaoce Šumarskog Lista, daćemo 

detaljniji prikaz ovog rada. 

Pored uvoda i predgovora rad sadrži četiri 

dela: 

I deo — Uticaj ekspozicije na raspored 

autohtonih šumskih fitocenoza u različitim 

klimatskim područjima NR Srbije, 

II deo — Prikaz uspeha veštačkog pošumljavanja 

na antipodnim ekspozicijama 

u različitim klimatskim područjima NR 

Srbije, 

III deo — Vlastiti ogledi u različitim 

klimatskim područjima NR Srbije i 

IV deo — Zaključci. — Na kraju je navedeno 

i 100 podataka citirane literature. 

U uvodu autor ukazuje na važnost pošumljavanja 

goleti u FNRJ a posebno u 

NR Srbiji, koje je tesno povezano sa opštom 

izgradnjom narodne privrede naše 

zemlje. Nestankom šume na ogromnim 

površinama koje su danas pod goletima, 

u NR Srbiji nastalo je nepovoljno stanje 

biocenoze, zbog čega su i došli do izražaja: 

razorno dejstvo atmosferske vode (erozija), 

negativan uticaj vetrova, insolacije, 

smanjenje plodnosti zemljišta, pojave kalamiteta 

štetnih insekata, degradacija estetike 

naših prirodnih lepota i t. d. 

Pošumljavanju goleti u FNRJ tek posle 

II svetskog rata posvećena je veća pažnja. 

No, i pored najbolje volje i kvalitetnog 

materijala, kvalitet radova, i pre i posle 

rata, prema najobjektivnijim ocenama nije 

zadovoljavajući. Na osnovu ličnih iskustava 

i službenih podataka, autor iznosi 

da je bilo objekata, gde je procenat primanja 

sadnica iznosio i 90°/o, ali ima i tavih 

objekata gde primanje iznosi svega 

10°/o ili je čak bez uspeha. Po mišljenju 

autora uzrok malog uspeha radova na pošumljavanju 

u NR Srbiji je uglavnom u 

nepravilnom tumačenju i korišćenju nekih 

ekoloških faktora na goletima, od kojih 

zavisi primanje i porast posađenih 

sadnica. Jednim od važnih faktora autor 

smatra ekspoziciju terena koji treba pošumiti, 

jer od ekspozicije zavisi izbor najpogodnijih 

vrsta šumskog drveća i odgovarajuće 

tehnike rada. 

U I delu prikazan je uticaj antipodnih 

ekspozicija na autohtoni raspored šumskih 

fitocenoza u okolini Beograda, na Majdanpečkoj 

Domeni, na Zlatiboru, u Rugovskoj 

klisuri, u Grdeličkoj klisuri, u slivu Trgoviškog 

Timoka i na Maljenu. Južne-tople 

ekspozicije zauzete su kserotermnim dok 

su severne-hladne ekspozicije pokrivene 

mezofilnim biljnim asocijacijama. Južne 

ekspozicije su u većini slučajeva degradirane 

zbog čega na njima prirodno obnavljanje 

biljnog pokrivača napreduje mnogo 

teže nego na severnim. Za ovo su navedeni 

primeri sa terena. 

U II delu rada prikazan je uticaj antipodnih 

ekspozicija na uspeh veštačkog pošumljavanja 

u operativnoj službi i to: na 

Zlatiboru, u Rugovskoj i Grdeličkoj klisuri, 

u slivu Trgovičkog i Belog Timoka. 

Autor konstatuje, da je u svim ispitanim 

309

područjima uspeh pošumljavanja na severnim 

ekspozicijama bio uvek zadovoljavajući, 

dok je na južnim ekspozicijama 

istih objekata uspeh primanja uvek bio 

minimalan. 

Pored prikazivanja klasičnog načina pošumljavanja 

u operativnoj službi, za neka 

područja (Zlatibor, Grdelička klisura i 

sliv Belog Timoka), prikazan je uporedo i 

način pošumljavanja uz intenzivnu obradu 

zemljišta i gustu sadnju. Takva pošumljavanja, 

izvedena po sugestijama autora, 

pokazula su, da se uvođenjem intenzivne 

obrade zemljišta i guste sadnje 

uspeh na južnim ekspozicijama približava 

uspehu na severnim ekspozicijama istih 

objekata. Kod primene klasičnog načina 

pošumljavanja goleti sadnjom u jame na 

svim ispitanim područjima uspeh posađenih 

sadnica na toplim ekspozicijama manji 

je za 200 do 300'°/o od uspeha primanja 

na hladnim ekspozicijama. 

U III delu prikazani su autorovi vlastiti 

ogledi na veštačkom pošumljavanju, izvedeni: 

1. u okolini Beograda u vremenu od 

1948—1955 god. 2. u Grdeličkoj klisuri u 

istom razdoblju, 3. u Metohiji, kod Peći, 

u vremenu od 1952—1956 god. i 4. na Zlatiboru, 

u vremenu od 1953—1956 god. 

Kod svih oglednih radova autor zastupa 

osnovnu ideju: da se pronađu, ispitaju i 

odaberu najpogodnije vrste šumskog drveća 

i odgovarajuća tehnika rada pri pošumljavanju 

goleti na antipodnim ekspozicijama 

u različitim klimatskim područjima i 

da veštačko pošumljavanje goleti bude 

postavljeno na naučnu i praktičnu osnovu. 

Za svako ogledno polje autor je: 

1. ispitao je i prikazao uslove sredine 

pod kojima su ogledi izvođeni i to 

a) ekološke klimatske činioce, od kojih 

je najviše pažnje posvetio padavinama i 

temperaturnim odnosima. Kod ispitivanja 

jačine insolacije na antipodnim ekspozicijama, 

autor je pokazao da se zemljište 

na južnim ekspozicijama u letnjim mesecima, 

na dubini od 20 sm t. j. u oblasti žilišta 

zagreje do 10° C pa i više nego na 

severnoj ekspoziciji. Na površini zemljišta 

ova razlika dostiže i 15° C. Skoro je redovna 

pojava da se na goletima, na južnim 

ekspozicijama, zemljište zagreje i do 60° C, 

a to su temperature na kojima se gasi život 

zelenih biljaka. Na severnim ekspozicijama 

međutim zemljište se retko zagreva 

preko 40° C. Autor smatra da neuspeh 

pošumljavanja goleti na južnim stranama 

treba prvenstveno pripisati dejstvu prevelike 

insolacije. 

b) Od edafskih činioca prikazani su 

uglavnom geološka podloga i hemijske i 

fizičke osobine zemljišta za sva ogledna 

polja, prva po literaturi a ostale i na osnovu 

autorovih konkretnih analiza. Pedološke 

analize pokazale su da u osobinama 

zemljišta na antipodnim ekspozicijama 

nema bitnih razlika, koje bi se a priori 

mogle smatrati uzrokom nejednakog primanja 

sadnica. 

c) Stanje biljnog pokrivača a po njemu 

i tip staništa u momentu osnivanja oglednih 

polja autor daje na osnovu inventarizacije 

edifikatorskih i subedifikatorskih 

biljaka, po antipodnim ekspozicijama. 

Uporedo sa tim on prikazuje i neke antropogene 

faktore, kao što su prekomerne seče 

i krčenja šuma sa prekomernim pašarenjem, 

koji su pospesivali pretvaranje 

šuma u apsolutne goleti sa degradiranim 

šumskim zemljištem. 

d) Orografija i reljef oglednih polja prikazani 

su u cilju da se istakne razlika u 

eksponiranosti i jačini nagiba antipodnih 

ekspozicija, kako bi se prilikom pošumljavanja 

dobila što jasnija slika prilikom 

analize dobivenih rezultata. — Kod ispitivanja 

reljefa, naročito na oglednom polju 

»Dragušica« kod Ripnja autor ukazuje da. 

su shodno Lambertovom zakonu, za uspeh 

ili neuspeh pošumljavanja na antipodnim 

ekspozicijama od presudnog značaja ne 

samo makroreljef već i mikroreljef. 

U ovom delu prikazana je i tehnika izvođenja 

ogleda: obrada zemljišta, proizvodnja 

sadnog materijala, sadnja, nega 

kultura i t. d. i navedene vrste šumskog 

drveća sa kojima je rađeno. Pored opšteg. 

razmatranja o uzrocima uspeha i neuspeha 

prsimanja pojedinih vrsta na pojedinim 

oglednim poljima istaknuta je i či- 

'njenica da kriza kod posađenih biljaka 

traje 2—3 godine i da intenzivna obrada 

zemljišta i umereno gusta sadnja biljaka 

kod pošumljavanja goleti povećavaju porast 

sadnica u visinu za 2 puta pa i više. 

Na oglednom polju »Dragušica« postavljeni 

su i pionirski šumski pojasevi, u 

borbi protiv suše na južnim ekspozicijama. 

Ti pojasevi sastoje se od pionirskih 

vrsta (bagrem, američki jasen, negundo, 

breza i dr.) i postavljeni su u pravcu istokzapad. 

Pošto, 3—5 godina posle sadnje, 

pojasevi dostignu visinu oko 2 m među 

njima se sade i one vrste, čije sadnice inače 

nisu uspevale na južnim ekspozicijama. 

Ovako zaštićene one se održe sa 80—100*Vo.. 

U IV delu dati su zaključci u 11 tačaka. 

Pošumljavanje hladnih ekspozicija goleti 

sadnjom u jame ne prestavlja naročitu teškoću, 

dok je na južnim ekspozicijama 

uspeh slab ili nikakav. Ovaj neuspeh treba 

pripisati prvenstveno reljefu, koji na. 

310

južnim ekspozicijama prouzrokuje takvu 

insolaciju da mnoge posađene biljke na 

otvorenom prostoru nemaju uslova za opstanak, 

jer na obešumljenim terenima nema 

korelacije između bioloških osobina 

šumskih vrsta i izmenjenih stanišnih prilika. 

Međutim visoka agrotehnika i gusta 

sadnja biljaka su radikalne mere u borbi 

sa sušom, koje, uz pozidanje pionirskih 

pojaseva, omogućavaju da uspeh primanja 

Zivi insekticidi 

Skoro čitavo stoljeće entomologija je nastojala 

da suzbije štetne insekte sa njihovim 

vlastitim infekcioznim bolestima. 

Ovoga su ljeta, u Kaliforniji sa virusima 

i bakterija uspješno suzbili gusjenice, 

koje su napale lucernu. 

Virus i bakterija su insekticidi, koje su 

nedavno prihvatili američki farmeri. Njima 

se prskaju biljke, kao sa drugim insekticidima, 

pomoću prskalica i aviona. 

Budući da je njihova upotreba relativno 

jeftina, i nisu štetni za biljke i ostale životinje, 

ovaj uspjeh obećava, da bi mikrobi 

mogli postati djelotvorna dopuna 

čovječjem arsenalu za zaštitu njegovog 

zdravlja i usjeva od štetnih insekata. 

Insekti su poput ljudskih bića podložni 

iniekcijama mikroorganizama: bakterija, 

gljiva, virusa, protozoa i t. d. Neke njihove 

bolesti, naročito one, koje napadaju pčele 

medarice i dudovog svilca, poznate su bile 

jcš prije Aristotela. Istražujući gljivičnu 

Dolest dudovog svilca AGOSTINO 

BASSI je 1834. g. po prvi puta dokazao da 

tu bolest mogu uzrokovati mikroorganizmi. 

Proučavanje bolesti dudovog svilca 

istraživao je LOUIS PASTEUR. 

Od početka je istraživače infekcija insekata 

pobuđivala, da se te bolesti upotrebe 

za uništenje štetnih insekata. ILJA 

MECNIKOV, koji je kasnije postao Pasteurov 

nasljednik, jedan od prvih dobitnika 

Nobelove nagrade, učinio je god. 

1897. značajan eksperiment na tom području. 

On je uspio da inficira hrušteve uvasadnica 

i na toplim ekspozicijama bude 

približno jednak uspehu na hladnim ekspozicijama. 

Na kraju autor navodi da intenzivna 

obrada zemljišta i gusta sadnja, 

ma da se prigovara da su skuplji od klasičnog 

načina pošumljavanja u jame, imaju 

svog ekonomskog opravdana i da su u 

krajnjoj liniji jeftiniji jer otpadaju naknadna 

popunjavanja kultura. 

B. Marić 

STRANA STRUČNA LITERATURA 

JOŠ JEDAN USPJEH U BIOLOŠKOJ 

BORBI PROTIV ŠTETNIKA 

Časopis »Scientific American« donosi u 

svom broju za august 1956. članak od 

Edvarda A. Steinhausa: — Living Ensecticides. 

— Zbog zanimljivosti i aktuelnosti 

donosimo prikaz toga članka. 

dajući u lonac zemlje, koji je sadržavao 

te insekte patogene gljivice. Taj je uspjeh 

nadahnuo I. M. KRASILŠČIKA na univerzi 

u Odesi, da osnuje god. 1884. specijalan 

laboratorij u svrhu proizvodnje spora takovih 

infekcioznih gljivica u širokom opsegu. 

Istraživači su konačno došli do obeshrabrujućeg 

zaključka, da pošto tih patogenih 

mikroorganizama ima obilno u prirodi, na 

svaki je način od slabe koristi, da ih se 

još više unosi u polja. Agrnomi su i šumari 

bili često preradnosni kad su vidjeli, 

kako su ugrožavajući napadaji štetnih insekata 

zaustavljeni prirodnim gradacijama 

bolesti, koje su zaista eliminirale štetne 

insekte ne samo u izvjesnoj sezoni, već 

često i godinama nakon toga. No usprkos 

očitih uspjeha prirode, izgledalo je da nema 

načina da se nad takvim bolestima insekata 

postigne uspješna kontrola. 

Međutim se god. 1930. zbog glasovitog 

uspjeha u Americi protiv razornog japanskog 

insekta (Popillia japonica), ponovno 

pobudio interes za borbu insekata patogenim 

mikroorganizmima. Jedna od bakterija, 

Bacillus popilliae, pokazala se naročito 

djelotvorna, pa je sada uz dodatnu 

pomoć novih kemijskih insekticida, taj insekt 

svladan u mnogim područjima gdje 

je nekoć bio nezaustavljiv štetočina. 

Ali uspjeh sa navedenim japanskim insektom 

nije raspršio sumnje, koje su prouzročili 

prijašnji neuspjesi. Ta bolest je, 

kao nova infekcija, spopala jednu gustu i 

neotpornu populaciju. Nadalje, ličinke tog 

insekta napale su spore bacila ispod zemlje, 

gdje uvijek ima vlage. Mnogi su još 

mislili, da će mikrobski insekticidi djelovati 

samo pod izuzetnim okolnostima gdje 

su vlaga i druge prilike točno određene. 

Nno mnogi su istraživači počeli da se 

pitaju, da li je vlaga okoline zaista tako 

potrebna kao što se općenito pretpostavlja. 

To predmijevanje se razvilo u vezi sa pr- 

311

votnim radovima s gljivicama. Oni su došli 

do zaključka da tu treba razlikovati 

gljivice i ostale patogene mikroorganizme, 

kao što su bakterije i virusi. Gljivice su 

ovisne o vlazi u okolici, jer one obično 

ulaze u svoje domaćine kroz tjelesnu stijenku. 

Bakterije i virusi obično nađu svoj 

put u unutrašnjost tijela svojih đomadara 

putem njihove hrane. Vlagu potrebnu za 

njihov razvoj automatski određuje insekt, 

odnosno njegova unutrašnjost. Nastala je 

opravdana nada, da uvjeti za uspješan 

mikrobski napad na insekte nisu tako kritični, 

kao što se mislilo. 

G. 1945. počelo se u tek organiziranom 

Laboratoriju za patologiju insekata u Departmanu 

za Biološku kontrolu Univerze 

u Kaliforniji istraživati o mogućnosti mikrobskog 

suzbijanja leptira, koji napadaju 

lucernu. Taj je insekt, Coli as philo 

dice eurytheme, jedan od najrazornijih 

kalifornijskih štetočina. Kao prvi 

agens bolesti izabran je jedan virus, koji 

formira vrlo mnogo poliedarnih tijela u 

tkivnim ćelijama zaraženog insekta. U početnoj 

fazi tih istraživanja iskorišćavala 

su se iskustva ranijih istraživača, koja su 

oni imali o sličnim virusnim bolestima dudovog 

svilca, gubara i duvne. 

Utvrđeno je virusno porijeklo tih bolesti 

i tako olakšana izolacija i identifikacija 

gusjeničnog virusa. Slijedeća se faza 

odnosila na praktičnu razradu metoda za 

umjetnu primjenu virusa. 

U prirodi napada ta bolest gusjenicu 

leptira lucerne, kada je već prekasno. Dok 

se tek izležene gusjenice u proljeće i u rano 

ljeto hrane na nježnom novom lišću 

lucernie biljke, na tom lišću još nema virusa. 

Tek u kasno ljeto virus, koji vreba 

u tlu i u pokrovu tla, posije se među biljke 

pomoću vjetra i vode. Do tog vremena 

gusjenice već poharaju usjev, pa kad ih 

bolest i uništi, one uginu na već opustošenom 

usjevu. 

Stoga je prvi korak istraživača bio, da 

ustanove, da li se virus može na biljke 

postaviti umjetno, pomoću prskanja i -zaprašivanja. 

Taj ie pokusni rad poduzeo C. 

G. THOMPSON. On je pripremio virusne 

suspenzije drobljenjem tijela gusjenica, 

uginulih od virusa. Taj je materijal bio 

rasprašen po biljkama. Rezultati su odmah 

bili ohrabrujući. Gusjenice su bile 

tako osjetljive na to prskanje, da je gutanje 

već sićušne količine tog materijala 

uzrokovalo, da one nakon tjedan dana 

obole i uginu. Čak se moglo uništiti i populacije 

slabe gustoće, jer za širenje bolesti 

nisu bile potrebne bolesne gusjenice, 

ono nije ovisilo o njima. 

Pokus je tada pokazao, da se populacija 

gusjenica može na vrijeme zaustaviti 

tako, da se lišće u rano doba godine poprsak 

sa virusom. Izgledalo je da nema 

opasnosti da bi gusjenica lucerne postala 

otporna prema virusu. Zaista, nema dokaza 

da su se u Kaliforniji razvile otporne 

osobine insekta, usprkos činjenice, da ih 

je taj virus napadao više od 50 godina. 

No što je sa vlagom i temperaturom? I 

na to je pitanje THOMPSON odgovorio. 

On je metnuo 20 gusjenica u male rešetkaste 

kaveze, a ove u jednu posudu u kojoj 

je relativna vlaga bila tako niska, da 

je 5 od pokusnih gusjenica uginulo zbog 

isušenja. Hrana gusjenica bila je zaprašena 

sa sušenim virusnim materijalom. Sve 

gusjenice, koje su preživjele suhu periodu 

ipak su na kraju tjedna uginule od virusne 

bolesti. 

Sličnim pokusima THOMPSON je pokazao, 

da je u granicama temperatura pri 

kojima su insekti aktivni, osjetljivost nezavisna 

o temperaturi. Sigurno je da su to 

jednostavni pokusi, ali su oni važni da se 

stišaju sumnje, koje nastale zbog ranijih 

eksperimenata sa gljivičnim bofestima. 

Da bi se postigli rezultati ekonomskog 

značenja potrebno je, da se virus primijeni 

dok su gusjenice još dovoljno mlade, 

kako bi se omogućio 5 do 7 dnevni period 

inkubacije bolesti. Ako se virus primijeni 

nakon što gusjenice narastu insekti imaju 

vremena da požderu usjev prije nego 

ih virus ubije. Praktična upotreba virusa 

također traži iskusno oko entomologa, koji 

treba da odluči da li će se populacija gusjenica 

na nekom polju lucerne toliko povećati 

da bi se isplatili troškovi tretiranja. 

Imajući u vidu to ograničeno korisno 

djelovanje virusa, nastojalo se pronaći 

druge agense bolesti. Došlo se do otkrića, 

da je lucernina gusjenica osjetljiva i na 

jedan bacil, koji stvara spore, B a c i 11 a s 

thuringiensis. 

Na 9 međusobno odijeljenih polja lucerne 

postavljeno je devet pokusnih čestica 

sa odgovarajućim kontrolnim česticama, 

pa su na tim česticama primijenjene raznolične 

koncenteracije spora ove bakterije. 

U roku od 24 do 48 sati nakon prskanja, 

gusjenice su pokazale tipične sinptome 

većine bakterijskih infekcija: t?omost, 

diareu, gubljenje boje i mlohavost. 

U sedam od devet pokusnih čes:ica populacija 

gusjenica svedena je ispod ekonomski 

štetne razine. 

Istraživači u Kanadi bavili su ie razvojem 

i proizvodnjom mikroba u cilju zaštite 

šuma. G. 1944. F. B a 1 d i F. T. B i r d 

započeli su rad s jednim virusom, koji in- 

312

ficira smrekovu osu listaricu. Kombinacijom 

toga virusa sa nekim drugim parazitima 

svladana je, ova osa barem u stanovitim 

područjima. Ranije je Bird izvijestio 

o uspješnom unošenju u Kanadu 

jednog drugog virusa, specifičnog za evropsku 

osu listaricu (Diprion, Lophyrus 

hareyniae Htg.). 

Ograničenom primjenom tog virusa, donesenog 

iz Švedske, uništene su ose listarice 

na zaraženom šumskom zemljištu u 

velikom opsegu. 

Uspjeh s virusima i bakterijama potaklo 

je na istraživanja drugih činilaca. Imade 

indikacija, da će se konačno postići dobre 

rezultate s protozoima, a moguće čak i sa 

parazitskim crvima. A ni gljive nisu nipošto 

izvan granica mogućnosti. One su 

mikroorganizmi, koji pružaju najviše nade 

za mikrobsko suzbijanje onih insekata, 

koji se hrane sišući biljne sokove. Treba 

da otkrijemo vrste gljiva, kojima za prodiranje 

u njihove insektske domaćine nije 

potrebna velika vlaga. Tada bi bilo moguće, 

da se pronađu načini kako bi se uz 

primjenu umjerenih količina vlage vršile 

infekcije pomoću gljiva. 

Ostaje problem ekonomske proizvodnje 

živih insekticida u velikim količinama. 

Većinea bakterija i gljiva mogu se producirati 

uporedo i lako na umjetnim kulturama. 

No druga je stvar sa virusima i protozoama. 

Neki se od njih mogu uzgajati na 

zadovoljavajući način u izobilju na insektima 

u insektariju, no neke, od potencialno 

korisnih, nije još uspjelo uzgojiti uz 

umjetne okolnosti. 

Mikrobsko suzbijanje insekata bitno bi 

uznapredovalo, kad bi se mogle razviti 

prikladne i jeftine metode uzgoja mikroba 

u kulturama. 

«-Vimijenjena patologija insekata mora 

se boriti sa mnoštvom drugih problema, 

za koje su potrebna istraživanja, da bi se 

povećala pouzdanost i gibivost radova u 

polju. Jedna od briga jest poteškoća, kako 

da se nađe pravo vrijeme za primjenu 

svakog pojedinog insekticida. Druga je 

briga dugi period inkubacije nekih bolesti. 

U nekoliko slučajeva, u kojima su problemi 

te vrsti bili riješeni, isticale su se 

prednosti mikrobskog suzbijanja. Upoređeni 

sa kemijskim insekticidima, mikroorganizmi 

se relativno jeftino proizvode. 

Oni ne ostavljaju opasne i toksične taloge. 

Oni nisu štetni za biljke i više životinje, 

uključivši čovjeka, a mnogi od njih zaista 

su specifični za svoje domaćine, štedeći 

korisne insekte. Nadalje, mikrobi se mogu 

upotrebiti na razne načine direktnim prskanjem 

ili zaprašivanjem u kombinaciji 

sa kemijskim insekticidima, istodobno sa 

drugim insektskim parazitima i predatorima. 

Neki od njih imaju jedinstvenu 

prednost, jer se mogu ustaliti u populacijama 

insekta, te tako djelovati kao trajna 

zaštita. 

Patologija insekata još je uvijek mlada 

znanost. Iz ovih nekoliko iskustava, koje 

smo ovdje nabrojili, izgledalo bi, da nije 

više opravdan skepticizam, prouzročen 

vrlo razglašenim neuspjesima prvih pionira. 

No, isto tako nitko ne može utvrditi, 

da su patogeni mikroorganizmi lijek za 

sve, ili da će oni nadomjestiti kemijske 

insekticide. Nas zadovoljava, što skupine 

učenjaka u dvanaestak raznih zemalja 

ostvaruje tu zamršenu ideju, i daju novo 

moćno oružje u čovjekovoj borbi protiv 

insekata. 

Prof. Z. Vajda 

UTJECAJ INSEKTICIDA NA PONIK 

I SADNICE 

U borbi sa štetnicima šumskih kultura 

mnogo nam rabi heksakloran i DDT. Efekat 

njihovog otrovnog djelovanja dobro 

je poznat. Međutim, utjecaj tih insekticida 

na same biljke nije dovoljno proučen. 

Fitotoksičko djelovanje heksaklorana i 

nekih drugih preparata na drvenaste biljke 

promatrali smo na pokusnoj stanici Moskovske 

poljoprivredne akademije Timirjazeva 

pri izučavanju borbe s ličinkama 

hrušta i s drugim štetnicima koji se razvijaju 

u tlu. Tako je bilo moguće pratiti 

utjecaj organskih preparata na razvoj vegetativnih 

organa i na sistem korijenja 

ponika i sadnica, a također i na odigravanje 

nekih biokemijskih i fizioloških procesa 

u njima. 

Utvrdili smo da je djelovanje preparata 

različito. U nekim je slučajevima upliv 

bio pozitivan, kad je izazvao slabe podražaje 

koji su povisili vitalnost biljnog organizma, 

a u drugim negativan, kad je kemijski 

preparat djelovao tako da su biljke 

zakržljale ili da su nenormalno razvile pojedine 

organe. 

Odstupanja nekih morfoloških karakteristika 

kod biljaka tretiranih kemijskim 

otrovima ukazivala su na veliku toksičnost 

heksaklorana, jer se pod njegovim utjecajem 

zbivaju znatne citološke promjene u 

biljnom organizmu. Prodiranjem u biljku, 

heksakloran izaziva poliploidiju i uvećanje 

stanica slično djelovanju kolhicina, 

auksina i drugih tvari s visokom fiziološkom 

aktivnošću. To se djelovanje najjače 

odrazuje na stanicama primarnog meristema 

na vršku korijena. 

313

Stupanj fitotoksičnosti insekticida ne 

ovisi samo o normi gubitka, vrsti i starosti 

mlade sastojine, meteoroloških uslova, 

nego i o metodi primjene preparata. To su 

pokazali podaci naših pokusa s raznim 

vrstama drveća. 

Prašenje sjemena ariša i bora prije sijanja 

12"/o-tnim heksakloranom sa 25, 50, 

100 i 200 g na 1 kg sjemena, nije negativno 

djelovao na nicanje. Međutim, djelovanje 

tog kemijskog preparata na sjeme očitovalo 

se u promjeni sistema korijenja kod 

ponika. Na kontrolnoj površini usjev ariša 

imao je jasno izražen sistem postranog 

korijenja, a iz sjemena tretiranog heksakloranom 

izraste tanko pramenasto korijenje. 

U slijed prašenja žira 12°/o-tnim prahom 

heksaklorana usjevi su okasnili spram 

onih na kontrolnoj površini. Negativan se 

utjecaj očitovao tim više, što je veća količina 

insekticida upotrebljavana. Kad se 

je uzelo 200 g praha na 1 kg žira, ponika 

gotovo i nije bilo. 

Pri tretiranju tla sa 12°/o-tnim prahom 

heksaklorana utrošivši 60 do 180 kg po 

hektaru, stimulirao se razvitak. Usjevi 

ariša, lipe i bora (iz sjetve 1949. g.) bili su 

presađeni u rasadniku u aprilu 1951. g. 

Prije presađivanja tlo se zaprašilo sa 60, 

120 i 180 kg heksaklorana po hektaru. Kontrolnoj 

površini nije se dodavao insekticid. 

Prve su godine presađene biljke tek 

slabo prirašćivale radi ljetne suše. Slijedeće 

se godine znatno očitovalo djelovanje 

preparata i to u svim trima varijantama. 

Visinski prirast sadnica pri prašenju tla heksakloranom 

Tab. 1. 

Visinski prirast u godinama 

Količina heksaklorana bor ariš lipa 

1951. 1952. 1951. 1952. 1951. 1952. 

60 kg na 1 ha 

120 kg na 1 ha 

180 kg na 1 ha 

Kontrolna površina 

2,9 20,0 1,1 44,0 - 11,9 

2,9 20,7 1,0 67,03 — 10,1 

3,8 23,7 1,5 57,1 — 15,5 

2,6 17,9 0,8 * 

6,6 

Ličinke su hrušta potpuno uništile sadnice 

Prašenje korijenja sa 0,25 i 0,5 g po biljci 

jasno se odrazilo na prirastu. Sadnice 

tretirane insekticidom mnogo su zaostajale 

spram onih na kontrolnim plohama. 

Prirast im je bio podrug do dva puta manji. 

Na isti se način to odrazilo i na arišu, 

boru, smrči, lipi, klenu, žutoj akaciji i hrastu. 

Povišena osjetljivost na taj insekticid 

opažena je kod mladog usjeva lipe. U dru- 

Sl. 1. Sistem korijenja sadnica lipe: 1 — 

kontrolni korijen; 2 — korijen oprašen 

12°/o-tnim heksakloranom. 

goj dekadi mjeseca jula 1952. g. tretiran 

usjev nije prolistao, dok su istovremeno 

sve biljke na kontrolnoj površini bile potpuno 

obraštene lišćem i normalno se razvijale. 

Istu je reakciju izazvao preparat 

DDT 1951. g. na mladim hrastićima naprašenim 

sa 0,5 g po korijenu. 

Naročito čame biljke za sušnih godina. 

U četinara primjećuje se oštra promjena 

boje iglica. Na kontrolnim površinama i 

na tlu naprašenom heksakloranom, biljke 

su bolje razvile nadzemne dijelove i bile 

tamnozelene, a tamo gdje se naprašivalo 

korijenje, slabo su prirašćivale i požutjele. 

Usjevi bora presađeni u rasadnik 1952. 

g. i naprašeni 12%>-tnim heksakloranom 

znatno su zaostajali u rastenju. Međutim, 

lijepo su prirašćivali tamo, gdje je taj insekticid 

unošen u zemlju. Veći je dio biljaka 

na kontrolnoj površini uginuo od povreda 

hruštevih Učinaka. Pokusi s arišem 

u svim varijantama gdje se otrov nanosio 

izravno na sistem korijenja, pokazali su 

da su biljke prestale rasti i zatim uginule 

prve godine nakon sadnje. 

Prašenje 12 0 /o-tnim heksakloranom među 

redove i to sa 200 kg po hektaru vršilose 

u rasadniku na presađenim lipama. 

314

Sadnice su bile jako nagrizene hruštevim 

ličinkama i gotovo prestale rasti. Tretiranje 

tom metodom ne samo da je brojčano 

umanjilo štetnike, nego je i pomoglo 

vitalnosti biljaka. Isto je tako opažena regeneracija 

sistema korijenja. 

Prskanje borovih sadnica 2°/o-tnom vodenom 

suspenzijom 12°/o-tnog heksaklorana 

nije izazvalo opekotina na biljkama. 

Ipak se je opazila promjena nekih nadzemnih 

organa, a i korijenja, pa je zato 

nepoželjna upotreba te metode sa suspenzijama 

u većim koncentracijama. 

Manifestiranje fitocidnih svojstava heksaklorana 

na različitim vrstama biljaka 

primijećeno je kod ispitivanja sistema korijenja 

i nadzemnih biljnih organa tretiranih 

insekticidom raznim metodama. 

Ovisnost razvoja sadnica o načinu tretiranja ^"/o-tnim heksakloranom 

Tab. 2. 

Pro- Težina u sirovom 

Varijante pokusa Duljina cm mjer stanju (g) 

korij. stab, mm korij. stab. iglica 

Smrča 

12"/o-tnim heksakloranom 

(120 kg na ha) 27,5 26,3 8,0 29,75 13,27 

3. 2%>-tnom vodenom suspenzijom 12%>tnog 

heksaklorana 18,2 21,0 5,7 10,92 6,67 

1. Kontrolne biljke 

2. Prašenje čitave površine 

26,0 24,1 6,8 19,39 9,74 

4. Prašenje korijenja 12°/o-tnim heksakloranom 

(0,25) 14,4 21,0 4,8 5,91 4,31 

Bor 

1 23,0 18,1 4,2 3,98 3,75 

2 25,4 18,0 5,5 8,15 4,16 

3 23,5 17,6 5,8 7,36 4,16 

4 15,5 13,3 3,1 1,58 1,53 

Ariš 

1 24,2 45,4 6,4 6,30 9,94 

2 29,2 46,9 7,6 11,68 13,86 

4 21,9 36,1 5,6 5,45 6,31 

12,59 

12,64 

8,19 

7,00 

7,59 

13,15 

11,75 

2,37 

10,99 

11,93 

4,88 

Prašenje čitave površine tla 12%>-tnim 

heksakloranom pokazalo je bolji priraštaj 

biljaka nego onih koje su rasle na kontrolnim 

površinama. Varijante kod prašenja 

sistema korijenja pokazale su umanjivanje 

pokazatelja razvoja za dva puta 

i više. 

Djelovanje kemijskog otrova nije primijećeno 

samo u onoj godini u kojoj se pokus 

vršio, nego i kasnije. To je naročito 

opaženo kod prašenja korijenja. Što je 

tjesniji kontakt biljke s kemijskim otrovom, 

to se jače očituju njegova fitctoksicna 

svojstva. Utjecaj heksaklorana na sistem 

korijenja dovodi do stvaranja mase 

skraćenih prvotnih korjenčića ili do smanjenja 

sekundarnog korijenja i smanjenja 

ili još češće do odumiranja njegovih dlačica. 

Ovo posljednje zamijećeno je pri neposrednom 

nanošenju preparata na korijen. 

Naši su pokusi pokazali jači razvitak 

korijenja onda, kad se kemijski preparat 

sipao po tlu. 

Različit upliv insekticida mogao se opaziti 

ne samo u promjeni morfoloških oznaka 

pojedinih biljnih organa (lišća, iglica, 

sistema korijenja itd.), nego i u fiziološkom 

sastavu ponika i sadnica, po izmjeni 

unutrašnjih procesa kod njih. Osobito se 

brzo to zapaža u odnosu na aktivnost fermenata. 

Zato smo se u našim istraživanjima 

koristili određivanjem njihove fermentalne 

djelatnosti. 

Za objekt istraživanja uzet je ferment 

katalaza, čija se uloga u biljnom organizmu 

sastoji u tom da rastvara vodikov 

peroksid, koji se stvara kod disanja. 

Katalaza se određivala gazometrijskom 

metodom. Analiza je pokazala da se katalaza 

povisuje kad se preparat nanosi neposredno 

na korijen. To se je i odrazilo 

najjače na samo korijenu. 

Ista se zakonitost pokazala i kod drugih 

vrsta. U sušnim periodama reakcija je jasno 

vidljiva i na nadzemnim organima. 

Utjecaj fermenta katalaze očituje se i u. 

djelovanju na druge fiziološke procese u 

biljci, među koje spada i disanje. Proces 

disanja sadnica pratili smo u Konvejevom 

315-

aparatu, a bio je karakteriziran povećanjem 

izlučivanja ugljične kiseline po jedinici 

vremena u varijantama u kojima se 

je prašio korijen. U kontroli, gdje se prašenje 

vršilo po tlu, to se nije zamijetilo. 

Djelovanje kemijskih otrova na biljke 

odrazilo se i na količinu klorofila koju 

smo o dredili kolorimetričkom metodom. 

Analiza je utvrdila, da je prašenje tla 

12°/o-tnim heksakloranom uzrokovalo vrlo 

slabo sniženje količine klorofila u biljaka 

koje su izrasle na toj zemlji. Nanošenje 

preparata na korijenje umanjuje količinu 

klorofila kod nekih vrsta za više od 25%. 

5mrt& 

t*tf# 

uv% nsz s?sz 

"X>Z 9fS% rtw£ 

SI. 2. Sadržaj klorofila kod raznih vrsta 

drveća pod utjecajem insekticida: 1 — 

kontrola (1952.); 2 — oprašeno korijenje 

12°/o-tnim heksakloranom (1952.); 3 — tlo 

tretirano 12°/o-tnim heksakloranom; 4 — 

prašenje korijenja 5"/o-tnim DDT; 5 — 

prašenje korijenja 12 6 /o-tnim heksakloranom 

(1951. g.). 

Sve navedeno ukazuje na to, da upliv 

insekticida na rastenje i razvitak ponika 

i sadnica u mnogom ovisi o metodama koje 

se primjenjuju. Tretiranje tla heksakloranom 

u granicama u kojima smo mi vršili 

nije imalo negativnog utjecaja na razvoj 

biljaka. Kontakt biljke s kemijskim 

otrovom u našim pokusima u svim je slučajevima 

dovodio do slabljenja rasta i 

razvitka biljaka raznih vrsta drveća. 

Fitocidnost kemijskih preparata uvećavala 

se za vrijeme suše i velike vrućine. 

Za vrijeme vlažnih perioda negativno djelovanje 

kemijskih otrova gotovo se sasvim 

smanjilo. Najosjetljiviji je bio jednogodišnji 

ponik svih vrsta drveća. 

Pri upotrebi insekticida za borbu sa štetnicima 

valja odabrati jednu od metoda, 

ali uvijek moramo računati sa načinom 

na koji će se ona odraziti na biljci. 

Les. Hoz. br. 4. — 1958. T. I. Rogova. 

Preveo: Đ. Knežević 

OSNOVNE LINIJE RAZVITKA DRVNE 

INDUSTRIJE SOVJETSKOG SAVEZA 

U Sovjetskom Savezu skoncentrirano je 

više od trećine ukupne drvne zalihe čitavog 

svijeta, a 66%> drvne zalihe četinara. 

SSSR nadmašuje najkrupnije eksportne 

zemlje: USA, Kanadu, Švedsku, Finsku, 

Norvešku, Austriju i Francusku zajedno 

uzete i to tri puta u drvnoj masi, a još više 

po masi četinara. 

Šumski fond Sovjetskog Saveza ima neke 

svoje osobine, naročito u pogledu starosti 

sastojina. Onaj dio šumskog fonda 

koji se iskorišćuje (II. i III. grupa) ima 

(prema podacima od 1. siječnja 1956.) 99,85 

milijardi kub. m. Od te mase otpada na 

zrele i prezrele sastojine 53,3 milijarde 

kub. m (tj. 75%>) — na dozrijevajuće 8,1 

milijarda kub m (12%>) — i na mladik 1,4 

milijarde kub. m (2%>). 

Kraj tako golemog prevlađivanja zrelih 

i prezrelih sastojina i oštrom nedostatku 

mladih, eksploatacija se mora tako planirati, 

da buduća pokoljenja ne budu primorana 

snizivati godišnje etate tokom nekoliko 

decenija da bi dozrele sastojine na 

mjesto posječenih. 

To se stanje još jasnije vidi, kad se analizira 

druga osobina šumskog fonda Sovjetskog 

Saveza — neravnomjeran raspored 

po rajonima (vidi kartu). 

Na teritoriju gdje je usredotočeno 85'%» 

svega žiteljstva zemlje (pa prema tome i 

najpretežniji dio industrije), nalazi se samo 

4 n /o drvne zalihe šuma koje se eksploatiraju. 

U sjevernim rajonima Sibirije i 

Dalekog Istoka gdje živi tek l 0 /o pučanstva 

zemlje, ima 41% drvne zalihe, i konačno, 

55'°/o drvne mase nalazi se u rajonima 

koje treba smatrati sirovinskom bazom 

za dalji razvitak drvne industrije, a 

na kojima živi samo 14'°/o žiteljstva. 

U zapadnoj i istočnoj Sibiriji i na Dalekom 

Istoku skoncentrirano je 83*Vo svih 

drvnih zaliha. Štaviše, i u samom evropskom 

dijelu Sovjetskog Saveza šume su 

neravnomjerno raspoređene. Od 9 milijardi 

kub. m zrelih i prezrelih šuma, 75—80°/o 

skocentirarno je u malo rajona Sjevera, 

Urala i Karelije, gdje su znatni šumski 

masivi daleko od željezničke pruge. S tom 

neravnomjernošću rasporeda šumskog 

fonda valja računati pri određivanju obujma 

sječa po raznim rajonima. 

Za ekonomsku ocjenu šumskog fonda 

Sovjetskog Saveza veliko značenje ima 

poznavanje godišnjeg tekućeg prirasta. 

Savremena šumarska praksa određuje godišnji 

prirast kao sumu srednjih prirasta 

drvne mase po dobnim razredima (srednji 

prirast jednak je drvnoj masi dobnog raz- 

316

PODRUČJA IMOH/SĆA/MJA SUMA U HSR 

iona tu.rtd.Tt. 

MJ i< 50OOOÖ0Q 

iona. suma sju.pocir. Stdt/y'i 

suficCtarnA. 2OJUL Suma. 

_j d^fidtarrux. lonux. Swna. 

i&il.Jlteka. 

reda podijeljenoj sa starošću); tako se dobiva 

ukupno 780—800 miliona kub. m. Međutim, 

poznato je, da je faktični prirast 

zrelih i prezrelih sastojina, računat kao 

tekući prirast, mnogo niži od srednjeg prirasta. 

Na pr. boru već u 70-oj godini počinje 

padati prirast. 

Poznato je, međutim, da baš u rajonima 

koji su bogati šumom prevladavaju zrele 

i prezrele sastojine i ta okolnost već sama 

po sebi traži naročitu opreznost u ocjeni 

godišnjeg prirasta. Na primjer u crnogoričnim 

šumama istočnog dijela Sibirije 

srednji je prirast 294 miliona kub. m, a 

tekući — samo 150 miliona. Prezrele sastojine 

istočne Sibirije starije od 141 g. 

imaju srednji prirast 96,5 miliona kub. m, 

a tekući — 4,6 miliona kub. m. 

Kakva je perspektiva daljeg razvitka 

drvne industrije Sovjetskog Saveza? Da 

bismo odgovorili na to pitanje koristit ćemo 

se materijalom Drvno-industrijskog instituta 

iznesenim u napisu: Opća shema 

razvitka drvne industrije SSSR. Godine 

1955. posječeno je 371,8 miliona kub. m. 

Od toga su bile industrijske sječe 305 miliona 

kub. m, a sve druge (kolhozne, sanitarne, 

uzgojne) 66,8 miliona kub. m. U 

poređenju s 1913. godinom, industrijske su 

sječe povećane za više od 5 puta, a u SAD 

u tom istom periodu porasle su samo za 

lS°/o; u Kanadi 2,7 puta, a što se tiče Finske 

i Švedske, tamo su štaviše smanjeneza 

10 i 20%. Po obimu eksploatacije SSSR 

danas zauzima prvo mjesto u svijetu. 

Zalihe starih šuma u deficitarnim rajonima 

evropskog dijela Sovjetskog Saveza 

ne će biti dovoljne da bi se nakon 1960. g. 

imalo povisivale godišnje sječe, pa čak ni 

da bi ostale na nivou 1960. godine. Prema 

tome, dalje povisivanje sječa vršit će se 

na račun otvaranja šuma u pustim nenaseljenim 

krajevima evropskog sjevera i 

Sibirije. Međutim, to će osvajanje novih 

šumskih rajona, očevidno, trebati golemih 

kapitalnih institucija, a prema tome i dosta 

vremena i radne snage. 

S druge strane, savremena tehnika preradbe 

i razne mogućnosti iskorišćavanja 

drveta daju narodnoj privredi materijale 

koji se prave iz svih mogućih drvnih sirovina, 

uključivši i otpatke drvne industrije. 

Zato i jest glavni zadatak daljeg razvitka 

drvne industrije baš u tome, da se iz 

manje količine drvne sirovine proizvede 

više. Radi toga treba bezuvjetno preinačiti 

dosadašnji naš način preradbe i iskorišćavanja 

drva. Valja dotjerati dotle, da 

se iz svakih 100 kub. m sirovine proizvede 

toliko, koliko se sada dobiva iz 150—160 

kub. m. 

Naše iskustvo i podaci stranih zemalja 

jasno pokazuju da same drvne zalihe starih 

šuma ne mogu biti pretpostavka koja 

317

ti opravdavala sistematsko povećavanje i 

-"isoki obim sječa. Pri današnjem stanju 

*°hnike potreba se drva i njegovih proizvoda 

može osigurati i da se ne pribjegava 

razmjernom povećavanju sječa. 

Uzevši u račun buduće potrebe drva 

(1975. g.), obim eksploatacije nakon slijedećih 

17—20 godina bit će oko 455 miliona 

kub. m spram 305 miliona 1955. godine i 

317 miliona 1958. g. (prema planu). Po perspektivnom 

planu, posjeklo bi se 1965. g. 

410 miliona kub. m, a 1970. g. — 435 miliona 

kub. m. Naravno da će ta predviđenja 

izgledati nešto drukčije prema tome 

kako se budu povećavale potrebe narodne 

privrede.a ovisit će i o mogućnosti otvaranja 

još netaknutih šuma. 

Ova tablica pokazuje planirano kretanje 

sječa u budućnosti (u milionima kub. m). 

1955 g. 1965. g. 1975 g. 

Ukupno u SSSR 305 410,0 455,0 

Od toga: 

Evropski dio 226,7 269,8 266,1 

Azijski dio 78,3 140,2 188,9 

Iz toga se vidi da će sječe porasti nakon 

20 godina za 49%, ali taj će se porast odnositi 

uglavnom na azijski dio (gdje će se 

sjeći gotovo za 2,5 puta više nego danas), 

a tek 17% na evropski dio. 

U toku daljeg napretka valja računati 

s izgradnjom (kroz 15—20 g.) hidrocentrala 

na Jeniseju, Angari, Obu, Amuru itd. 

Povećanje obima sječe u budućoj 20-godišnjoj 

periodi za 150 miliona kub. m razdijelit 

će se tako, da će se u suficitarnim 

rajonima posjeći 171,3 miliona kub. m više, 

a u deficitarnim će se sječe sniziti za 

21,3 miliona kub. m. 

Mehanizacija u eksploataciji šuma znatno 

je porasla zadnjih godina, ali ne i u 

svim fazama izradbe. 

Teško je predvidjeti kakvi će se mehanizmi 

i mašine upotrebljavati u iskorišćavanju 

šuma nakon 15—20 godina, ali ističemo 

da je glavni cilj razvoja tehnike i 

tehnologije iskorišćavanja u tome, da se 

što je moguće više poslova prenese iz šume 

i skoncentrira na glavnom stovarištu. 

Sabiranje na jedno mjesto omogućit će da 

se ti radovi automatiziraju i time uvelike 

povisi produktivnost rada. Energetski izvori 

moraju biti centralizirani i tako podešeni 

da iskorišćavaju otpatke i celulozno 

drvo. 

Les. Hoz. br. 4 — 1958. M. N. Sprincyn 

Preveo: D. Knežević 

JEDAN ZNAČAJAN ZBORNIK NAUČ 

NIH RADOVA SA PODRUČJA PRIMJE- 

NJENE BILJNE SOCIOLOGIJE U ŠU 

MARSTVU I POLJOPRIVREDI 

(Festschrift Erwin Aichinger zum 60. 

Geburtstag. »Angewandte Pflanzensoziologie« 

Springer-Verlag — Wien 1954. 

Mi smo već prije u ovom časopisu prikazali 

zbornik radova posvećen 75-toj godišnjici 

života J. Braun-Blanqueta. (Vidi 

Šumarski list 1956. Sv. 7—8. Str. 258—263). 

Taj zbornik sadržavao je reviju savremenih 

radova sa područja biljne sociologije 

i u njemu su prikazana dostignuća i savremeno 

stanje istraživanja tzv. ciriškomontpelijerske 

škole, odnosno — jedne 

veoma brojne grupe naučnika Centralne 

i Zapadne Evrope i vanevropskih zemalja 

koje povezuju zajednički osnovni principi 

i metodi naučnog istraživanja vegetacije. 

U tom zborniku objavljene rasprave imaju 

fundamentalno značenje za daljnji razvoj 

istraživanja vegetacije. 

U isto vrijeme pojavilo se je još nekoliko 

sličnih zbornika izdatih povodom visokih 

godišnjica značajnih pretstavnika nauke, 

koji u neku ruku pretstavljaju »učitelje« 

ili u najmanju ruku najvatrenije pobornike 

izvjesnih naučnih pravaca u biljnoj sociologiji. 

To je na prvom mjestu zbornik 

radova posvećen šesdesetgodišnjici života 

rukovodioca austrijskog Instituta za biljnu 

sociologiju, profesora dr. Erwina Aichingera, 

a zatim i manja sveska radova 

posvećena radu i nastojanjima montpelijerskog 

profesora G. Kuhnholtz-Lordata 

osnivača tzv. parcelarne kartografije i 

istraživanja sukcesija u vegetaciji sa praktičnom 

primjenom u poljoprivredi. 

Zbornik radova ili, bolje rečeno, spomenica 

posvećena prof. dr. Erwinu Aichingeru 

izašla je kao izvanredna sveska časopisa 

»Angewandte Pflanzensoziologie« u 

Beču 1954 godine. U njoj se nalazi veoma 

mnogo materijala koji se odnosi na istraživanja 

i zakonitost razvoja vegetacije šuma, 

pa ćemo zbog toga dati kratak pregled 

i pokušaj ocjene ukupnog sadržaja ovog 

zbornika. 

Zbornik sačinjavaju dvije debele knjige 

sa ukupno 1311 stranica teksta bogato 

opremljenog biljnosociološkim tabelama, 

fotografijama, crtežima i grafikonima. 

Zbornik sadrži 93 naučna rada i referata 

u kojima sudjeluje ukupno 108 autora. Od 

toga autori su: 40 iz Austrije; 32 iz Zapadne 

Njemačke; 2 iz Istočne Njemačke; 

4 iz Italije; po 3 iz Nizozemske, USA, Japana, 

Jugoslavije, Mađarske i Cehoslovačke, 

po 2 iz Švajcarske i Indije, po 1 iz 

318

Engleske, Francuske, Švedske, SSSR-a, 

Brazilije, te sa Jave i Jamaike. 

Ovom i ovakom skupu ne može se odreci 

internacionalni karakter, ali se ipak, 

po autorima i njihovim nacionalnostima, 

osjeća da pretežnu skupinu čine austronjemački 

i istočno-evropski naučnici. To 

je ujedno i osnovna obojenost ovog zbornika 

— u kojem su po prvi iput u većem 

broju zastupljeni i autori iz narodnih demokratija 

i socijalističkih država Istočne 

Evrope. 

Tome ogromnom broju od 93 naučna rada 

nemoguće je udovoljiti sa pojedinačnim 

prikazima i ocjenama sadržaja, jer 

bi to zahtjevalo, u najmanju ruku, čitav 

svezak jednog časopisa. Zbog toga, mi ćemo 

ovdje navesti samo naslove naučnih 

radova objavljenih u Zborniku (u formi 

jedne informativne bibliografije), a na 

kraju osvrnućemo se, u najkraćim crtama, 

samo na one radove koji imaju još i 

posebnog interesa za naše šumarstvo. Naslovi 

radova govore dovoljno jasno o njihovom 

sadržaju i, ukoliko nam je bilo 

moguće naći adekvatan prevod (što nije 

bila uvijek lagana stvar), nadamo se da 

će našim šumarima ovaj pregled sadržaja 

poslužiti kao dobra informacija o savremenim 

radovima na području istraživanja 

sastava i razvoja šumskih zajednica u jednom 

dijelu Evrope. 

Naslovi radova su slijedeći: 

Knjiga I. 

1. Janchen E. (Beč), — Pregled četinjara 

Austrije. (Übersicht über die 

Nadelhölzer Österreichs). Str. 1—42. 

.2. Scharfetter R. .(Graz), — Prilog 

biografiji roda Pinus. (Ein Beitrag zur 

Biographie der Gattung Pinus). Str. 

43—49. 

3. Tschermak L. (Beč), — Nekoliko 

historijskih podataka o rasprostranjenju 

bijelog bora (Pinus silvestris L.) u 

Austriji. (Einige geschichtliche Angaben 

über die Verbreitung der Weiss- 

Föhre, Pinus silvestris L. in Österreich). 

Str. 50—70. 

4. G a m s H. (Innsbruck), — Nestajanje 

drveća iz Alpi za vrijeme Oledbe. (Das 

Verschwinden von Gehölzen aus den 

Alpen während des Eiszeitalters). Str. 

71—76. 

5. Sato Y. i Kazuyoski M. (Sapporo, 

Japan), — Duljina života polena od 

Salix-vrsta. (Die Lebendsdauer von 

Salix-Pollen). Str. 74—82. 

6. W e 11 s t e i n W. (Mariabrun kod Beča), 

— Vegetacijski ciklusi breze (Betula 

verrucosa Ehrh.) u ovisnosti od 

geografske širine. (Vegetationsverlauf 

der Birke (Betula verrucosa Ehrh.) in 

Abhängigkeit von der geograpischen 

Breite). Str. 83—87. 

7. Passecker F. (Innsbruck), — Razvojne 

faze drveća i njihovo praktično 

značenje. (Die Entwicklungsphasen der 

Gehölzpflanzen und ihre praktische 

Bedeutung). Str. 88—102. 

8. Kisser J. i Steininger A. (Beč), 

Odnos između veličine organa i veličine 

stanica kod patuljastog uzrasta 

uslovljenog staništem. (Die Beziehungen 

zwischen Organgrösse und Zellgrösse 

bei standortbedingtem Zwergwuchs). 

Str. 103—114. 

9. Widder F. (Graz), — »Podbjeljivanje« 

drveća kao put za stvaranje pašnjaka. 

(Das Ringeln von Bäumen als 

Weg zur Weidegewinnung). Str. 115— 

122. 

10. Handel-Mazzetti H. (Bad Ischl), 

— Jedino stanište patuljaste breze 

(Betula nana L.) u Tirolu. Najviše stanište 

limbe (Pinus Cembra L.) u Istočnim 

Alpama. (Der einzige Standort 

der Zwergbirke (Betula nana L.) in 

Tirol. — Der höchste Standort der Zirbe 

(Pinus Cembra L.) in den Ostalpen). 

Str. 123—124. 

11. F e r a n o 1 i L. (Bergamo, Italia), — 

Prilog poznavanja jednog novog endemizma 

u Istočnim Alpama: Linaria 

Tonzigi Lona. (Beitrag zur Kenntnis 

eines neuen Endemismus der Ostalpen- 

Linaria Tonzigi Lona). Str. 125—126. 

12. Schmid F. (Zürich), — Analize biljnih 

rodova u svrhu istraživanja vegetacije. 

(Analysen der Pflanzengattungen 

für vegetationskundliche Zwecke). 

Str. 127—133. 

13. E 11 e n b e r g H. (Hamburg), — O razvoju 

sistematike vegetacije u Srednjoj 

Evropi. (Zur Entwicklung der Vegetationssystematik 

in Mitteleuropa). Str. 

134—143. 

14. Walter H. (Stuttgart), — Klimaks i 

zonalna vegetacija. (Klimax und zonale 

Vegetation). Str. 144—150. 

15. Ehrendorfer F. (Beč), — Razmišljanja 

o pitanju strukture i nizanja 

životnih zajednica. (Gedanken zur 

Frage der Struktur und Anordnung 

der Lebensgemeinschaften. Str. 151— 

167. 

16. G o o d a 11 D. W. (Reading, England), 

— Klasifikacija i jedinstvo vegetacije. 

Vegetational Classification und Vegetational 

Continua). Str. 168—182. 

17. Whittaker R. H. Richland, USA), 

— Biljne populacije i baza za indikaciju 

biljke. (Plant Populations and the 

319

Basis of Plant Indication). Str. 183— 

206. 

18. Sailer K. (München), — Značenje 

biljne sociologije za praktičnog ljekara. 

(Die Bedeutung der Pflanzensoziologie 

für den praktischen Arzt). Str. 

207—212. 

19. Kubi en a W. L. (Beč), — O reliktnim 

tlima Španije. (Über Reliktböden 

in Spanien). Str. 213—224. 

20. Kühnelt W. (Beč), — Predradnje za 

jednu biogeografiju Iberskog Poluotoka. 

(Vorarbeiten zu einer Biogeographie 

iberischen Halbinsel). Str. 225— 

254. 

21. Franz H. (Beč), — Stapanje pedologije 

i ekologije u naučnom shvatanju 

ukupnog staništa. (Die Verschmelzung 

von Bodenkunde und Ökologie in der 

wissenschaftlichen Erfassung des Gesamtstandortes). 

Str. 255—273. 

22. S e k e r a F. (Beč), — Livada — zasjek 

— oranica. Djelovanje biljnog pokrova 

na biologiju tla. (Wiese — Neuriss — 

Acker. Die bodenbiologische Auswirkung 

der Pflanzendecke). Str. 274-282. 

23. H o 1 d h a u s K. (Beč), — O zoološkim 

argumentima za postojanje postglacijalne 

tople periode. (Über die zoologischen 

Argumennte für die Existenz 

einer postglazialen Wärmeperiode). 

Str. 283—290. 

24. R u 11 n e r F. (Lunz, Austrija), — Sastav 

i postanak oligoaerobnih zajednica 

planktona u jezerima. (Zusammensetzung 

und Entstechung oligoaerober 

Planktongemeinschaften in den Seen). 

Str. 291—298. 

25. F i n d e n e g g L. (Klagenfurt), — Pokušaj 

sociološkog rasčlanjenja jezera 

Koruške prema njihovom fitoplanktonu. 

(Versuch einer soziologischen Gliederung 

der Kärntner Seen nach ihrem 

Phytoplankton). Str. 299—309. 

26. M a y e r E. und R a t a j J. (Ljubljana), 

— Rasprostranjenje vrste Athamanta 

Turbith u Julijskim Alpama i pomanjkanje 

vrste A. Haynaldi na istom mjestu. 

(Die Verbretiung der Athamaneta 

Turbith in den Julischen Alpen und 

das Fehlen der A. Haynaldi daselbst). 

Str. 310—316. 

27. Kärpäti Z. (Budapest), — Fitocenološki 

odnosi meduformi (Die phytozönologischen 

Bezicungen der Zwischenformen). 

Str. 317—323. 

28. Rozenkranz F. (Beč), — Odnosi 

između fenologije, biljne geografije i 

biljne sociologije. (Die Beziehungen 

der Phänologie zur Pflanzengeographie 

und Pflanzensoziologie). Str. 324—331. 

29. Loh wag K. (Beč), — Biljna sociologija 

i mikologija. (Pflanzensoziologie 

und Mykologie). Str. 332—336. 

30. S o 6 R. (Debrecin), — Primjenjena 

biljna cenologija i kartografija u Mađarskoj. 

(Angewandte Pflanzenzönologie 

und Kartographie in Ungarn). Str. 

337—345. 

31. B o r o s S. (Budapest), — Uloga mahovina 

u nekim zanimljivim mađarskim 

biljnim zajeamcama. (Die Rolle der 

Moose in einigen interessanten ungarischen 

Pflanzengesellschaften). Str. 

346—353. 

32. Zangher i P. (Forli, Italija), — Vegetacija 

Romanje. (Centralno-sjeverna 

Italija). (La Vegetazione della Romagna. 

(Italia centro-settentrionale. Schema 

di inquadramento dei suoi aspetti). 

Str. 354—394. 

33. Bharucha F. R. i Satyanarayon 

Y. (Bombay, Indija), — Problem 

kalcikolnih biljaka. (The Problem of 

Calcicolos Plants). Str. 395^05. 

34. O n n o M. (Beč), — Uporedna proučavanja 

prirodne šumske vegetacije Austrije 

i Švajcarske. (Vergleichende Studien 

über die natürliche Waldvegetation 

Österreichs und der Schweiz). Str. 

406—422. 

35. Ruh 1 A. (Hann-München), — Prilog 

poznavanju »suhih šuma« i termofilnih 

šumskih zajednica Južne Njemačke. 

(Ein Beitrag zur Kenntnis der Trockenwälder 

und wärmeliebenden 

Waldgesellschaften Süddeutschlands). 

Str. 423^36. 

36. M e u s e 1 H. (Halle/Salle), — Vegetacijske 

studije srednjoevropskih šumskih 

zajednica. 4. Zajednice listopadnih 

šuma područja Harz-a. (Vegetationskundliche 

Studien über mitteleuropäische 

Waldgesellschaften. 4. Die Laubwaldgesellschaften 

der Harzgebietes). 

Str. 437-^72. 

37. S c a m o n i A. (Eberswalde), — Baltička 

bukova mješovita šuma kao biljnogeografska 

pojava. (Der baltische 

Buchenmischwald als pflanzengeographische 

Erscheinung). Str. 473—485. 

38. Kuhnholtz-Lordat E. (Montpellier), 

— Stepenačasti gustiši drače (Paliurus 

spina Christi Mill.) i kruške trnovače 

(Pyrus amygdaliformus Villars). 

(Le Fourre-Galerie a Paliurus 

spina-Christi Mill, et Pyrus amygdaliformis 

Villars). Str. 486—493. 

39. N e u b a u e r H. F. (Bandung, Java), 

— Šume Afganistana. (Die Wälder Afghanistans). 

Str. 494—503. 

320

40. Hosokawa T. (Fukuoka, Japan), — 

Granice vegetacije Formoze zajedno sa 

florističkim karakteristikama. (Outline 

of the vegetation of Formosa together 

with the floristic charasteristics). Str. 

504—511. 

41. Hu eck K. (Sao Paulo, Brazilija), — 

Šuma johe u Andima (asocijacija Alnus 

jorullensis) u provinciji Tucuman 

(Argentina). (Der Anden-Erlenwald 

(die Alnus jorullensis-Assoziation) in 

der Provinz Tucuman (Argentinien). 

Str. 512—572. 

42. Wendelberger G. (Beč), — Stepe, 

suhi travnjaci i šume panonskog prostora. 

(Istovremeno pokušaj novog 

shvatanja »Osmatra-teorije« kao teorije 

šumo-stepa). (Steppen, Trockenrasen 

und Wälder des pannonischen 

Raumes. (Zugleich Vresuch einer Neufassung 

der Osmatra-Theorie als Waldsteppentheorie). 

Str. 573—634. 

43. Krippel E. (Bratislava), — Biljne 

zajednice na pokretnim pijescima slovačkog 

dijela »Marchfelđa«. (Die 

Pflanzengesellschaften auf Flugsandböden 

des slowakischen Teiles des 

Marchfeldes). Str. 635—045. 

44. K i e 1 h a u s e r G. (Landeck, Tirol), — 

Zajednice suhih travnjaka sveze Stipeto 

— Poion xerophilae u gornjoj dolini 

tirolske rijeke Inn. (Die Trockenrasengesellschaften 

des Stipeto-Poion 

xerophilae im oberen Tiroler Inntal). 

Str. 646—666. 

45. Morton F. (Hallstatt), — O pojavi 

perunike Iris sibirica u Salckamergutu). 

(Über das Vorkommen der Iris sibirica 

im Salzkammergute). Str. 667— 

673. 

46. Wagner H. (Beč), — Rubovi cretišta 

i travnjaci Nardus-a, jedna prostornoekološka 

sudarna (kontaktna) zajednica. 

(Der Moorand-Bürstlingrasen, eine 

räumlich-ökologische Kontaktgesellschaft). 

Str. 674—683. 

(Knjiga II.) 

47. H o r n s t e i n F. (Orsenhausen, Baden- 

Württemberg), — O smislu historije 

šuma. (Vom Sinn der Waldgeschichte. 

Ein Grundriss). Str. 685—707. 

48. Härtel O. (Beč), — Smisao za šumu 

— način mišljenja koji povezuje narode. 

(Waldgesinnung — völkerwerbindende 

Denkungsart). Str. 708—711. 

49. Pockberger J. (Beč), — Sinteza u 

šumskom gospodarstvu. (Die Synthese 

in der Forstwirtschaft). Str. 712—717. 

50. Handel-Mazzetti P. (Bad Ischl, 

Austrija), — Narodno gospodarstvo — 

šumsko gospodarstvo — šumarska nauka. 

(Volkwirtschaft — Forstwirtschaft 

— Forstwissenschaft). Str. 718— 

720. 

51. V a r e s c h i V. (Caracas, Venezuela), 

— Gospodarstvo s vođom kod drveća 

koje se upotrebljava za pošumljavanje 

obezšumljenih područja u Venecueli. 

(Wasserhaushalt von Bäumen, welche 

zur Aufforstung entwalddeter Gebiete 

Venezuelas verwendet werden). Str. 

721—729. 

52. H a r t m a n n F. (Beč i Frohnleiten), 

— O odnosima između biljne sociologije 

i šumarske ekologije. (Über die Beziehung 

der Pflanzensoziologie zur 

Forstökologie). Str. 780—781. 

53. F i 1 z e r P. (Tübingen), — O ciljevima 

i putevima povezivanja biljnosocioloških 

i ekoloških načina posmatranja u 

šumarstvu i poljoprivredi. (Über Ziele 

und Wege zur Verknüpfung von pflanzensoziologischer 

und ökologischer 

Betrachtungsweisen im Wald- und 

Landbau). Str. 732—742. 

54. Lorenz-Liburnau H. (Beč), — 

Misli o značaju svijetla u šumarskoj 

nauci o staništu i u sociologiji bilja. 

(Gedanken über die. Bedeutung des 

Lichtes in der forstlichen Standortslehre 

und ine der Soziologie der Pflanzen). 

Str. 743—745. 

55. Zimmermann W. i Beck R. (Tübingen), 

— Listopadne šume na dvoslojnom 

tlu. (Laubwälder auf zweischichtigen 

Böden). — Str. 746—753. 

56. Lunt H. A. i Lindahl R. L. (New 

Haven, USA), — Rast drveća i rasprostranjenje 

korijenja u umjetno izvrnutim 

profilima tla. (Tree growth and 

root distribution in artificially inverted 

soil profiles). Str. 754—763. 

57. Mayer H. (München), — Dinamika 

rasta u bukovoj šumi sa bijelim šašom 

(Carex alba). (Sa predgovorom Dr. J. 

Köstler-a). (Wuchsdynamik im 

Weissseggen-Buchenwald). Str. 764— 

784. 

58. PaschiEger V. (Klagenfurt), — O 

statici i dinamici visinskih granica u 

Istočnim Alpama. (Zur Statik und Dynamik 

der Höhengerenzen in den Ostalpen). 

Str. 785—801. 

59. Eckmüllner O. i Schwarz G. 

(Graz), — Pojasi (zone) šuma u Štajerskoj. 

(Die Waldstufen in der Steiermark). 

Str. 802—823. 

60. M ü 11 e r - S t o 11 W. R. (Potsdam), — 

Prilog poznavanju ekologije granice 

šuma na Felđbergu u »Schwarzwaldu«. 

(Beiträge zur Ökologie der Waldgren- 

321

ze am Feldberg im Schwarzwald). Str. 

824—847. 

61. Zingg Th. (Weisspluhjoch kod Davosa), 

— Određivanje klimatske sniježne 

granice na klimatološkoj osnovi. (Die 

Bestimmung der klimatischen Schneegrenze 

auf klimatologischer Grundlage). 

Str. 848—854. 

62. H o f m a n n A. (Salerno, Italia), — 

Bukva na svojoj južnoj granici rasprostranjenja. 

(II faggio al suo limite meridionale 

di diffusione). Str. 855—870. 

63. Wraber M. (Ljubljana), — Teoretska 

i praktična vrijednost biljne sociologije 

za šumarstvo. (Der theoretische und 

der praktische Wert der Pflanzensoziologie 

für das Forstwesen). Str. 871— 

880. 

64. H u f n a g 1 H. (Linz), — Tipovi šuma 

na sjevernoj padini područja »Totes- 

Gebirge« i njihov položaj u razvojnoj 

dinamici. (Die Waldtypen am Nordhang 

des Toten Gebirges und ihre Stelung 

im Entwicklungsgang). Str. 881— 

900. 

65. H a r t m a n n F. K. (Hann, Münden), 

— Šumske zajednice sredogorja sa staništa 

optimalnog i ekstremnog provlažavanja 

u poređenju sa alpinskim. 

(Mittelgebirgswaldgesellschaften von 

Standorten optimaler und extremer 

Durchfeuchtung in Vergleich zu den 

alpinen). Str. 901—915. 

66. Zlatnik A. (Brno), — Metodika tipoloških 

istraživanja čehoslovačkih šuma. 

(Methodik der typologischen Erforschung 

der Tsechoslowakischen 

Wälder). Str. 916—955. 

67. Sukatschew W. N. (Moskva), — 

Osnovi šumskih tipova. (Die Grundlagen 

der Waldtypen). Str. 956—964. 

08. Lindquist B. (Göteborg, Švedska), 

— Jedna šema šumskih tipova za skandinavske 

bukove šume. (Ein Waldtypenschema 

für die skandinavischen 

Buchenwäälder). Str. 965—970. 

69. Chapman V. J. (Jamaica), — Stanje 

Novo-zelandske šumske vegetacije. 

(The status of New Zealand forest vegetation. 

Str. 971—977. 

70. D a n n e c k e r K. (Stuttgart), — Suma 

jele kao školski primjer za veliku 

praksu. (Der Weisstannenwald, ein 

Lehrmeister für die grosse Praxis. 

Str. 978—994. 

71. P a v a r i A. (Firenca), — Fitosociologija 

i uzgoj šuma u Italiji. (Fitosociologia 

e Selvicoltura in Italia). Str. 995— 

999. 

72. Dieter ich V. (Stuttgart-Vaihingen), 

— Prirodi bliske metode istraživanja 

uzrasta šuma i nauke o šumskom gospodarenju. 

(Naturnahe Methoden der 

Waldwachstumsforschung und der 

forstlichen Wirtschaftslehre). Str. 1000 

—1013. 

73. Schimitschek E. (Hann. Münden), 

— Pitanja šumske higijene. (Fragen der 

Waldhygiene). Str. 1014—1028. 

74. H ä r t e 1 O. (Graz), — O nekim djelovanjima 

na biljke fabričkih ekshalacija 

koje sadrže gosove i prašinu. (Über 

einige Wirkungen gas- und staubhaltiger 

Fabriksexhalationen auf Pflanzen). 

Str. 1029—1034. 

75. Vietinghoff-Riesch A. (Hann. 

Münden), — Problem otpornosti protiv 

kriza u šumskom gospodarstvu. (Das 

Problem der Krisenfestigkeit in der 

Forstwirtschaft). Str. 1035—1055. 

76. A b e t z K. (Freiburg i Br.), — Seljačka 

livadska i pašnjačka polja u 

»Schwarzwald«-u. (Bäuerliche Reut 

und Weidfelder im Schwarzwald). Str. 

1056—1063. 

77. Schweighart O. (München), — 

Upotrebne mogućnosti fotografske tehnike 

u bojama i crno-bijele kod snimanja 

zelene krajine. (Anwendungsbereiche 

der Färb- und Schwarz-weisstechnik 

in der Grünlandphotographie). Str. 

1064—1075. 

78. Krause W. (Donaueschingen, Bavarska), 

— O ekološkim i poljoprivrednim 

»pokazateljima« vegetacijskih karata 

planinskih pašnjaka u Visokom 

Schwarzwaldu. (Zur ökologischen und 

landwirtschaftlichen Auswertung von 

Vegetationskarten der Allmendweiden 

im Hoch-Schwarzwald). Str. 1076— 

1100. 

79. C z e r w i n k a W. (Graz), — Tipiziranje 

trajnih zelenih površina za poljoprivrednu 

praksu. (Typisierung des 

Dauergrünlandes für die landwirtschaftliche 

Praxis). Str. 1101—1105. 

80. Klapp E., B o e k e r P., BohneB, 

B o t h m e r H. J., G r i e g e r F. J., 

Kmoch H. G., Mott N und Roos 

P. (Bonn), — Vegetacija zelene krajine 

područja »Eifelkreis Daun« i njeni odnosi 

spram zajednica tla). (Die Grünlandvegetation 

des Eifekreises Daun 

und ihre Beziehung zu den Bodengesellschaften). 

Str. 1106—1141. 

81. Knapp R. (Köln), — O biljnim zajednicama 

livada u sušnom području 

Njemačke. (Über Pflanzengesellschaften 

der Wiesen in Trockengebieten 

Deutschlands). Str. 1145—1186. 

82. S p e i d e 1 B. i S e n d e n L. v. (Bad 

Hersfeld), — Vegetacija periodično po- 

322

plavljenih livada u florističkom i poljoprivrednom 

pogledu. (Die Vegetation 

periodisch überschwemmter Wiesen 

in floristischer und landwirtschaftlicher 

Sicht). Str. 1187—1206. 

83. de V r i e s D. M. (Wageningen, Nizozemska), 

— Primjenjena botanička istraživanja 

zelene- krajine u Nizozemskoj. 

(Die angewandte botanische 

Grünlandforschung in den Niederlanden). 

Str. 1207—1222. 

84. Westhoff V. (Wageningen), — Vegetacijska 

kartiranja u Nizozemskoj. 

(Die Vegetationskartierung in den Niederlanden). 

Str. 1223—1231. 

85. d e B o e r Th. A. (Wageningen), — 

Kartiranje vegetacije zelene krajine u 

Nizozemskoj. (Grünlandvegetationskartierung 

in den Niederlanden). Str. 1232 

—1234. 

86. K1 i k a J. Prag), — Uticaj paše na biljne 

zajednice na Slovačkom Krasu. (The 

Influence of Pasturing on the Phytocenosis 

of the Slovak Karst). Str. 1235— 

1237. 

87. Stählin A. i Altenried M. (Hohenheim), 

— Sastav biljaka i kapacitet 

jednog planinskog pašnjaka za goveda 

u Allgau. (Pflanzenbestand und Leistung 

einer Allgäuer Kuhalpe). Str. 

1238—1254. 

88. Mayer E. (Innsbruck), — 2itarska 

područja, vrijeme sjetve i žetve i prinosi 

u Koruškoj. (Die Getreidebauzonen 

Anbau und Erntezeiten und die 

Fruchtfolge in Kärnten). Str. 1255— 

1268. 

89. Löhr L. (Klagenfurt), — Klimatska 

granica uzgoja kukuruza za silažu na 

padinama brdskih seljačkih gospodarstava. 

(Die klimatische Silomaisgrenze 

in bergbäuerlichen Hanglagen). Str. 

1269—1.274. 

90. H a z m u k a P. (Graz), — Biljna sociologija 

i građevinsko inžinjerska struka. 

(Pflanzensoziologie und Bauingenieurwesen). 

Str. 1275—1276. 

91. Schmid M. (Klagenfurt), — Koordinacija 

u građevinstvu. (Die Koordinierung 

im Bauwesen). Str. 1277—1278. 

92. Hassenteufel W. (Innsbruck), — 

O značenju biljne sociologije za uređenje 

bujica i lavinskih terena. (Zur Bedeutung 

der Pflanzensoziologie für die 

Wildbach- und Lawinenverbauung). 

Str. 1279—1282. 

93. Baumeister W. i Burrichter 

E. (Münster), — Značenje trstike kao 

zaštitne biljke obala. (Die Bedeutung 

des Schilfrohres als Uferschutzpflanze). 

Str. 1283—1311. 

Kao što se može vidjeti iz navedenih 

naslova, u zborniku u znatnoj mjeri provejavaju 

fitocenološki radovi iz šumarstva 

i poljoprivrede, kojima je namjera da 

posluže prvenstveno praksi, odnosno privredi. 

Od manjeg broja radova koji nemaju 

baš izrazito fitocenološki karakter, ali 

predstavljaju vrijedne doprinose šumarskoj 

nauci, treba istaći rad E. Janchena u 

kojem je data taksonomija i savremena 

nomenklatura svih četinjarskih vrsta područja 

Austrije; zatim radovi L. Tscherm 

a ka o rasprostranjenju bijelog bora u 

Austriji, H. Gams a o promjenama u sastavu 

drveća alpskih šuma za vrijeme Diluvija, 

W. Wettsteina o promjenljivosti 

fenoloških oznaka (razvojnog vegetacijskog 

ciklusa) obične breze u ovisnosti 

od geografske širine itd. 

Od značaja za šumarstvo su također radovi 

Passechera, Kiss era i Steiningera, 

Widder a, Handel- 

Mazzettia, Bharucha i S a t y- 

anarayana i O n n o-a. 

Teoretski karakter, odnosno šire zahvaćene 

vegetacijske probleme raspravljaju 

članci Schmid a, Ellenberg a, Walter 

a, Ehrendorfera, Goodalla 

i K ä r p ä t i a. 

U Zborniku su u znatnom broju zastupljeni 

i pedolozi sa svojim radovima. Tu 

su radovi Kubiene, Franza i Seker 

e. Slične teme, tj., odnose nauke o biljnim 

zajednicama i drugih naučnih oblasti 

obrađuju i referati Rozenkranza, 

Lohwag a, F. Hartmanna i Filzer 

a. 

Nekoliko članaka govori o praktičnoj 

primjeni biljne sociologije (i pomalo imaju 

karakter izvjesne propagande) i to: za 

praktično Ijekarstvo (Salier), za šumarstvo 

(W r a b e r), za građevinarstvo (H a- 

znuka), te za uređenje bujica i lavinskih 

područja (Hassenteufel). 

Iz nekih se referata možemo detaljna 

upoznati sa stanjem i razvojem fitocenoloških 

istraživanja i kartiranja u pojedinim 

državama. O tome govore: S o 6 za 

Mađarsku, Zl a t n i k za Čehoslovačku, 

Pa var i (donekle) za Italiju; Westhoff 

i de Boer za Nizozemsku. 

Specijalne studije o šumskim biljnim 

zajednicama sadrže radovi: Rühla, 

Meusela, Scamonia, Kuhnholt z- 

Lorda ta, Neubaera, Huecka, 

Wendelberg er a, Zimmermanna 

i Bečka, Mayer a, Eckmüllera 

i Schwarz a, Müller- S toli a, 

Haufnagla i F. K. Hartmanna. 

Teoretska razmatranja o šumskom gospodarstvu 

nalazimo u radovima H o r n- 

323

stein a, Härtela, Pockbergera, 

Handel-Mazzettia i Vietinghoff-Riescha. 

Jednu novu metodiku 

istraživanja ekologije i fiziologije (korijenja) 

drveća nalazimo u radu Lunta i 

L i n d a h 1 a. 

Za nas svakako veliku pažnju pobuđuje 

rad sovjetskog naučnika, akademika V. N. 

Sukaćeva, koji govori o principima sovjetsko 

(skandijske?) škole o šumskim 

biljnim zajednicama, u kojoj se autor 

smatra danas glavnim predstavnikom. Tom 

se radu pridružuje, vrlo iscrpna razrada 

metodike tipoloških istraživanja šuma brnjenskog 

profesora Zlatnika, te kraća 

studija Šveđanina Lindquista, inače 

veoma poznatog šumarskog genetičara. Jelova 

šuma obrađena u posebnoj knjizi 

Danneckera (vidi o tome prikaz J. 

Šafara u Šumarskom listu) našla je i ovdje 

svoju interpretaciju. Na jednak način značajni 

za šumarsku teoriju i praksu su i 

radovi Klike, Pavaria, Dietericha 

i Schimitscheka. 

Od jugoslavenskih autora nalazimo u 

Zborniku dva rada. Jedan je već spomenuti 

referat o značenju biljne sociologije 

za šumarstvo M. Wr a b e r a, koji je nešto 

prošireni referat čitan na I. Kongresu 

biologa Jugoslavije. Drugi rad je zajednička 

biljno-geografska studija M a y e r a 

i Rataja koja se odnosi na jednu alpsku 

biljku u Sloveniji. 

Jedan niz radova koji su objavljeni u 

drugoj polovini druge sveske Zbornika 

raspravljaju poljoprivredne teme, posebno 

istraživanje i kartiranje tzv. zelene krajine 

(»Grünland«). 

Na kraju ovog prikaza nije moguće, a 

ne osvrnuti se i na naše prilike u pogledu 

publiciranja naučnih radova sa područja, 

danas neobično jako razvijene i veoma cijenjene 

nauke o biljnim zajednicama. U 

inostranstvu nema više danas nikoga koji 

bi o ovoj naučnoj grani odrekao fundamentalno 

značenje u istraživanju prirodnog 

potencijala pojedinih krajeva, pa kroz 

to i ogromno njeno značenje za pravilan 

razvoj šumskog i poljoprivrednog gospodarstva. 

Zbog toga postoje i njeguju se ne 

samo brojne institucije koje se bave istraživanjima, 

nego izlaze i posebni časopisi i 

edicije posvećene tretiranju naučnih problema 

u ovoj oblasti. Kod nas u Jugoslaviji 

privreda bi sigurno dobila stostruko 

vraćena sredstva kada bi ih uložila u časopis 

ili seriju edicija iz područja biljnesociologije 

i njene primjene u šumarstvu 

i poljoprivredi. 

Dr. P. Fukarek 

PROF. DR. A. PA VARI U ZAGREBU 

Prof. Dr. Aldo P a v a r i, dugogodišnji 

profesor silvikulture i direktor Stanice za 

šumarska istraživanja u Firenzi, član mnogih 

evropskih akademija znanosti, predsjednik 

»Silva Mediterranea OUN« i t. d., 

posjetio je u novembru 1957. zagrebačko 

Sveučilište i Poljoprivređno-šumarski fakultet. 

Došao je na poziv tih ustanova. Boravio 

je u Zagrebu od 24. do 28. XI. 1957. 

i održao tri predavanja. 

Prof. Pa var i stručnjak je svjetskog 

glasa iz oblasti ekologije šuma i silvikulture. 

Po svojim opsežnim i originalnim 

studijima i radovima poznat je daleko izvan 

granica svoje domovine. Već prije nekoliko 

decenija uočio je, da onda važeća 

May rova šumsko-vegetacijska razdioba, 

koja se bazirala uglavnom na t. zv. tetratermama 

(prosječne temperature za 4 ljetna 

mjeseca), ne odgovara za termofilno 

drveće. Postavio je svoju fitoklimatsku 

klasifikaciju, prema kojoj je za termofilno 

drveće odlučna srednja januarska, a za 

drveće hladnijih predjela srednja julska 

temperatura. Klasifikacija Prof. P a v a- 

rija proširena je u šumarskoj praksi čitave 

Južne Evrope. 

Jugoslavenski šumari pratili su uvijek 

s velikim interesom opsežan i plodni rad 

Prof. P a v a r i j a. Za nas su rezultati 

njegovih radova od znatne koristi, jer ih 

možemo uspješno primjenjivati u našoj 

šumarskoj praksi. Prof. Pa vari cijenjen 

je u šumarskim krugovima kao eminentan 

stručnjak za ekološka i silvikulturna pitanja 

ne samo za područje Italije nego i za 

područje cijele Južne Evrope. 

Prof. P a v a r i pratio je kroz nekoliko 

decenija našu stručnu štampu i o važnijim 

radovima : iz oblasti silvikulture obavještavao 

talijansku stručnu javnost. 

Jugoslavenski šumari gaje prema Prof. 

P a v a r i j u posebne simpatije i zbog toga, 

što je on na rukovodećim pozicijama 

u velikim internacionalnim šumarskim organizacijama, 

a napose kao predsjednik 

Silva Mediterranea i Internacionalne uninije 

organizacija za šumarska istraživanja, 

uvijek pokazivao razumijevanje za njihove 

stavove i davao im podršku. 

Dne 25. XI. predavanje pod naslovom 

»Le classificazioni fitoclimatiche 

ed i caratteri della stazi 

o n e« (Fitoklimatske klasifikacije i svojstva 

staništa). 

Dne 26. XI. 1957. predavanje pod naslovom: 

»Basi ecologiche dei r i m- 

boschimenti in Italia« (Ekološke 

osnove pošumljavanja u Italiji). 

324

Treće predavanje održao je Prof. P a- 

v a r i dne 27. XI. 1957. u Jugoslavenskoj 

akademiji znanosti i umjetnosti pod naslovom: 

»La restaurazione forestale 

dei terreni nudi dei paesi 

mediterranei su basi scientifiche 

e sperimentali« (Naučne i 

eksperimentalne osnove restauracije šuma 

na goletima mediteranskih zemalja). 

Predavanja su popraćena većim brojem 

karata i crteža. 

Prilikom boravka u Zagrebu Prof. P a- 

v a r i posjetio je šumarske ustanove, park 

Maksimir, fakultetski šumski rasadnik i 

veći kompleks šuma na Medvednici. 

Poziv Prof. P a v a r i j a pada u, vrijeme, 

kad se sve više ispoljuje međusobna 

zainteresiranost Italije i Jugoslavije na 

mnogim zajedničkim privrednim pitanjima. 

Italija i Jugoslavija imadu mnogo podjednakih 

problema naročito u oblasti šumarstva. 

Dosta je spomenuti pošumljivanje 

razgoljenih krševa i fliševa, radove na 

melioraciji degradiranih šuma, savladavanje 

erodiranih terena i t. d. Smatramo veoma 

korisnim za šumarstvo obiju zemalja, 

da se odnosi između talijanskih i jugoslavenskih 

šumara što bolje zbliže. Držimo, 

da je za spomenuti susretaj vrlo dobro 

odabrana ličnost Prof. P a v a r i j a. 

Dr. M. Anić 

Vyskot M.: Pesten! dubu, Praha 1958. 

Izdala Československa akademia zamedelskych 

ved; 284 str. okt. formata, sa 115 

fotografija i 85 tabela u tekstu. 

Djelo je napisano sa svrhom da upozori 

na važnost i ekonomsko značenje čehoslovačkih 

hrastovih šuma, ako i na potrebu 

njihovog unapređenja. Objavljeno je u 

času, kada se u ČSR intenzivno radi na 

melioraciji degradiranih monokultura 

smrče i običnog bora, i kada se nastoji, 

da se kod obnove sastojina što više unašaju 

vrijedne listače. Dakako da se pri 

tome u nizinskim i brežuljkastim terenima 

forsira hrast. U tim su terenima hrastove 

sastojine dosada vršile, a treba da i u- 

buduće vrše važnu biološku i ekonomsku 

funkciju. 

U vezi s uzgojem hrasta predlaže autor, 

da se u budućem radu poklanja što veća 

pažnja: izradi lokalnih uzgojnih smjernica 

prema tipovima staništa i tipovima šuma, 

konverziji panjača i inače slabo razvitih 

i nepovoljnih sastojina u mješovite 

visoke sastojine s odgovarajućim učešćem 

hrasta, uzgoju grupimičnog prebornog 

oblika mješovitih lisnatih sastojina, poboljšanju 

sastojina izborom dobre provenijencije 

i intenzivnom njegom, kao i 

povećanju mjera zaštite mladih sastojina. 

Zalaže se za forsiranje hrasta prilikom 

pošumljivanja i umjetne obnove, kao i 

kod njege mladih sastojina. Od naročitog 

su interesa misli, koje iznosi autor o tretiranju 

hrastovih sastojina u odnosu prema 

tipovima šuma. 

U poglavlju »Gospodarski pregled« od 

interesa su podaci o hrastovim sastojinama 

u ČSR. Od tamošnjih 4,2 mil. ha šuma 

(31°/o), s drvnom masom od 388 mil. m 3 ili 

2,5 m 3 po ha, na hrastove sastojine otpada 

u Češkoj 4,4%, a u Slovačkoj 10,5%. Hrastove 

sastojine zapremaju ukupno 292.700 

ha (u Češkoj 107.800, Slovačkoj 186.000 

ha). Na visoke hrastove sastojine otpada 

186.000 ha, a na panjače 106.000 ha. Autor 

opisuje ekonomsku vrijednost hrastovine 

u ČSR s obzirom na prijašnje i sadašnje 

stanje drvnih masa. Ondje je usput naveden 

i podatak iz austrijske statistike iz 

1868. g., prema kome su u to vrijeme slavonski 

hrastici zapremali 210.045 ha. Navedeni 

su i podaci o drvnim masama, ali 

oni ne mogu odgovarati stvarnosti. 

Od hrastova u Čehoslovačkoj dolaze u 

obzir lužnjak, kitnjak, te ponešto cer i međunac. 

Kultivira se i crveni hrast. Gospodarsko 

značenje imadu lužnjak i kitnjak. 

Dobro bi došli podaci o tamošnjim važnijim 

lokalitetima, arealu i drvnim masama 

zasebno za jedan i drugi taj hrast. 

U poglavlju »Sistematski položaj i biologija 

hrasta« osvrće se autor na razne 

razdiobe roda Quercus, a napose na razdiobu 

prema Kliki (1947.) i Svobođi 

(1955.). Od interesa su novosti, koje kod 

toga uvodi Svobođa. Pod pojam »tvrdi 

hrast (Quercus robur L.)« uključuje on 

ljetni hrast (Q. pedunculata Ehrh.), zimski 

hrpst (Q. sessilis Ehrh.) i medunac (Q. pubescens 

Willd.). Svobođa luči u oblasti Q. 

robur više geografskih područja, a svako 

od tih raščlanjuje u više ekotipova, vodeći 

pri tome računa o karakteristikama tih 

hrastika kao biljnih zajednica. Tako u 

jugoistočnoj oblasti razlikuje on Q. r. 

pannonica, Q. r. syrmatica (slavonski 

hrast), Q. r. dacica i Q. r. thracica. Autor 

donosi historijske podatke o evropskim 

hrasticima i orijaškim stablima, te opće 

podatke o arealu lužnjaka, kitnjaka, cera, 

medunca i crvenog hrasta. 

Kod obrade bioloških osobina autor iznosi 

više najnovijih opažanja. Zanimljivi 

su podaci o mikoriznim odnosima na 

hranjivim i mršavim tlima. Navodi podatke 

o cvjetanju i oplodnji, periodicitetu rađanja, 

a promjenljivosti s obzirom na provenijenciju 

i dr. Pri tom zaslužuje našu 

pažnju sastojina kasnog lužnjaka (Q. r. 

syrmatica Svobođa, Q. r. slavonica Ga- 

325

yer) u šumi Horni les kod Lednica u juž. 

Moravskoj. Velika je 1,1 ha, a stara 65 

godina. Na 1 ha ima 456 stabala prosječne 

debljine 33 cm, srednje visine 28,5 m, a 

drvna masa iznosi 581 m 3 . Ovi podaci pokazuju 

visoki kvalitet toga hrasta. 

U poglavlju »Opća razmatranja o uzgajanju 

hrasta«, koje je najopsežnije (188 

str.), razrađuju se opća pitanja u uzgoju 

ovog drveta. Zanimljiva su izlaganja o 

oplemenjivanju hrasta, a napose obzirom 

na novije podatke u literaturi o ubrzavanju 

prirasta utjecajem električnog osvjetljenja 

biljaka, te o generativnoj i vegetativnoj 

hibridizaciji. Doneseni su dosad postignuti 

rezultati u istočnim zemljama, 

vlastita opažanja, kao i smjernice rada u 

vezi s križanjem između raznih hrastova 

u ČSR. 

Posebno je razrađeno pitanje žira. Opisane 

su osobine žira pojedinih hrastova, 

tehnika postupka sa žirom, kao i tehnika 

uzgoja biljaka u rasadnicima. Doneseni 

su podaci pokusa zakorjenjivanjem 

reznica uz primjenu heteroauksina. Više 

prostora posvećeno je pitanju obnove i 

podizanja kao i njege hrastovih sastojina. 

Donesene su sheme sjetve u gnijezda prema 

Lisenku i dr. Obraćena je pažnja 

podizanju zaštitnih pojaseva. Vlastita 

opažanja popraćena su podacima prikupljenim 

na mikroklimatskim stanicama, 

koje se u CSR vode na više mjesta. 

Prirodna obnova hrastovih sastojina 

opisana je uz prikaz raznih metoda (Vanselow, 

Eberhard, Riha, Polansky, Hartig, 

Konšel, Wagner). Raspravlja se i pitanje 

prirodne obnove u prebornom obliku. Govori 

se o načinima sječe u visokim regularnim 

sastojinama, panjačama i u srednjoj 

šumi. Konverzije hrastovih sastojina opširnije 

su opisane s obzirom na iskustva 

u Spessartu, Francuskoj, Poljskoj, SSSR-u 

i CSR (radovi Konyaza i Perine u Opočnu). 

U poglavlju: »Specijalni dio o uzgajanju 

hrasta« (10 str.), osvrće se autor na 

skupine šumskih tipova, u kojima dolazi 

u obzir hrast. Tu su navedene Zlatnikove 

skupine i podskupine tipova šuma i izvršen 

pokušaj primjene tipologije gledom 

na hrast. Odatle vidimo, da u 17 skupina 

i podskupina šumskih tipova može doći u 

obzir primjena hrasta u raznim smjesama. 

Autor govori o hrastovim bukvicima, bukovim 

dubravama, grabovim dubravama, 

borovim dubravama, brezovim dubravama, 

drenovim dubravama, hrastovu jaseniku 

i t. đ.' 

Ovakvi nazivi ne odgovaraju ni našem, 

a po svoj prilici ni češkom jeziku, 

iako se i inače ondje u zadnje doba često 

primjenjuju. Problem, koji je načet 

u ovom poglavlju iziskuje specijalnu i 

opširniju razradu. Isto to vrijedi i za poglavlje 

»O načelima obrane hrasta od raznih 

oštećenja« (4 str.). 

U djelu je navedena vrlo opsežna literatura. 

Spomenuto je preko 500 radova. 

Unatoč tome nema mnogih radova iz južne 

Evrope, kao i nekih djela, koje su od 

važnosti za ovo pitanje. Monografija je 

dobar doprinos poznavanju hrastika u 

Centralnoj Evropi. Ona će dobro poslužiti 

pri rješavanju pitanja unapređenja hrasta 

u tom području. 

Dr. M. Anić 

Dr. Gisela JAHN: STANDÖRTLICHE 

GRUNDLAGEN FÜR DEN ANBAU DER 

GRÜNEN DOUGLASIE 

(Stanišni uslovi za uzgoj zelene 

đuglazije) 

Schriftenreihe der Forstlichen Fakultät 

der Universität Göttingen, Band 11; J. 

D. Sauerländer's Verlag, Frankfurt am 

Main, str. Ill, crteža 8 i tablica 10. 

Uzgoj zelene đuglazije (Pseudotsuga 

taxifolia Britton) zaslužuje sve veću pažnju 

šumarskih stručnjaka radi njenoga 

brzog rasta i uspjevanja na klimatski različitim 

područjima. Za nas je od interesa 

introdukcija zelene đuglazije zbog podizanja 

vrijednosti sastojina, osobito u krajevima 

koji oskudjevaju na drvu četinjača. 

U uvodu studije autor napominje, da 

je proizvodnja drvne mase zelene đuglazije 

veća, nego kod autotohtonih vrsta četinjača 

u njihovom sjeverozapadnom sredogorju. 

Nadalje, da su uzgojna svojstva, 

rastvaranje iglica i rahljenje tla korjenjem 

povoljnije, nego kod ostalih četinjača, 

a napose smrče. Zelena se duglazija 

pokazala otpornom u godinama sa ekstremno 

niskim temperaturama. Međutim, na 

izvjesnim staništima je podizanje kultura 

u prvim godinama otežano zbog opasnosti 

od mraza. Postoje zamjerke za uzgoj zelene 

đuglazije, radi bolesti koje izazivaju 

Rhabdocline pseudotsugae i Adelopus 

Gäumanni, te pomanjkanja iskustva o 

njenom tretmanu. 

Autor dalje iznosi rezultate istraživanja 

u domovini zelene đuglazije. Istraživanja 

su pokazala, da je za optimalnu proizvodnju 

zelene đuglazije najpovoljnije 

jako utjecana oceanska klima sa izjednačenim 

temperaturnim odnosima i visokim 

godišnjim oborinama. Za vrijeme vegetacijskog 

rada količina oborina može biti 

326

niska, ako je tlo dobro obskrbljeno vodom. 

o- movini zelene duglazije. Godišnje oborine 

(Oceanska klima s preko 200 dana aa su znatno niže, ali se to vjerojatno rekom- 

vegetacijskog rada, srednja temperatura 

penzira višim oborinama u vegetacijskom 

za vrijeme vegetacije oko 13,5° C do 15° C, periodu. (Srednja temperatura V—IX mjeih 

srednja temperatura za vrijeme zimskih 

seca 11,9° C—14,0° C, srednja temperatura 

mjeseci oko 0° C, godišnje oborine preko 

XII—II mjeseca 1,2° C—0,1° C, oborine od 

1000 mm, povoljni vodni režim tla i oko 

V do IX mjeseca 370—410 mm i XII—II 

250 mm oborina za vrijeme vegetacijskog 

mjeseca 780—1.040 mm.) Prema pacifičkom 

rada) Edafski su uslovi mlada zdrava tla ;la sjeverozapadu ovdje su tla mnogo, starija, 

na padinama, s dobrim kapacitetom za 

više manje ravna, jake kisele reakcije i 

vodu i zrak, umjereno kisele reakcije i slabijeg zasićenja bazama. S fitocenoloo- 

škog stanovišta zelena duglazija raste u 

osrednjom obskr'bom bazama. S fitocenološkog 

stanovišta pripadaju mezofilnim m cenozi bukve i cenozi kitnjaka-bukveč- 

(breze) i njihovih ekoloških varijanti. Te 

do higrofilnim cenozama s karakterističnim 

papratima, koje zahtjevaju dobro 

su cenoze siromašnije vrstama, nego one 

tlo. 

u domovini zelene duglazije. 

U Njemačkoj su rezultati istraživanja 

Na osnovu ovih ekoloških komparacija 

pokazali, da su područja u koja je intro- 

autor zaključuje, da je klima sjeverozad- 

ducirana zelena duglazija u sjeverozapadnom 

padnog njemačkog sredogorja najsličnija 

sredogorju, osim zapadnog dijela 

klimi zapadno kaskadnih obronaka domo- 

Schwarzwald-a, pod utjecajem oceanske 

vine zelene duglazije, gdje ona pokazuje 

klime koja je, iako sličnih temperaturnih 

odnosa, manje oceanska, nego ona u do- 

proizvodnju američkog III klimatskog po- 

dručja. 

Prihodni razred 

Stepen proiz- (Kanzow 1937- 

vodnosti 

Wiedemann 

1949) 

II 

III 

IV 

V 

VI 

1i bolji 

0,0 i preko 

toga 

0,0—0,1 

1,0—0,6 

1,5—1,1 

11,0—1,6 

ispod 11 

Visina u dobi God. prirast do 

od 60 god. 

60 god. starosti 

m m 3 

31,6 i više preko 21,1 

33,8—35,6 

31,5—33,3 

29,2—31,0 

26,9—28,7 

ispod 26,9 

19,1—21,1 

16>,9—18,8 

14,6—16,4 

12,2—14,1 

ispod 12,2 

Visinski prirast zelene duglazije u Njemačkoj 

je gotovo jednak ili nešto niži od )d čitim staništima pokazuju povećani rela- 

e- Istraživanja prirasta duglazije na razliprirasta 

zelene duglazije spomenutog klimatskog 

područja u Sjevernoj Americi. :i- bonitetom. 

i- tivni prirast duglazije, paralelno s boljim 

Proizvodnja drvne mase u Njemačkom m 

Istraživanja šumsko-uzgojnih karakterisjeverozapadnom 

sredogorju, utjecana je, |e ' stika odnosilo se uglavnom na njeno prom 

kao i u njenoj domovini, vodnim režimom 

rahljivanje tla korjenjem. Ta su istražijf- 

van ja pokazala promjenljivi intenzitet i 

u tlu, a koji rezultira iz tipa tla i reljefa. 

Utjecaj na proizvodnju, obzirom na obskrbljenost 

tla bazama, nije se dao jasno 

°" dubinu, što je ovisilo o fizikalnoj strukturi 

utvrditi niti u Americi, niti u Njemačkoj. 

1 ? tla, ali su bili veći nego kod smrče. Na 

'J - vrlo nepovoljnim i gleju sličnim tlima, 

Autor dalje iznosi rezultate koje je dobio 

klasifikacijom staništa i istraživanja 

od onih smrče. 

0_ te se karakteristike nisu bitno razlikovale 

njihovog utjecaja na visinski prirast te Autor zaključuje, da podizanje i šumla 

sko-uzgojno tretiranje duglazije treba biti 

konstatira, da je taj prirast na staništima 

s umjerenom ili previsokom opskrbom vode 

u tlu, u okviru prirasnih tabela Kan 

1- koje su nastale krivim izborom staništa 

0- takovo, da se u budućnosti izbjegnu štete 

zow 1937 — Wiedemann-a 1939 za I-TI pri- 

i krivim uzgojem. Uzgojnim zahvatima 

hodni razred. 

mora se stalno pospješivati dobar razvoj 

Na staništima s vrlo povoljnom opskrbom 

krošanja i korjenja. Potrebnu čistoću od 

vode, taj je prirast gotovo bez iznimke 

grana ne smije se postizavati gustim 

viši, a djelomično i za jedan prihodni razred 

iznad najvećih tabličnih vrijednosti. 

Ing. I. 

z_ sklopom, već obrezivanjem grana. 

Dekanić 

327

Prilog šumarskoj terminologiji 

NEVALJALO I BOLJE 

Poznato je_ da se već u nekoliko navrata 

pisalo u S. L. o potrebi revizije stručne 

terminologije i da se na tom uglavnom 

i ostalo. A to nije ni čudo; zar bi bio lak 

posao naći zamjenu rđavim terminima 

kao što su: sastojina, oblični broj, ophodnja, 

obrast (kad rabi kao uređajni pojam) 

itd., kad ih je usvojila praksa dugogodišnjom 

upotrebom i kad su se skoro neiskrčivo 

uvriježili u šumarski rječnik? Međutim, 

naši su naučni radnici (akademik 

A. Ugrenović i prof. A. Levaković) ipak 

dokazali da i te zarpeke nisu nesavladljive. 

Oni su uklonili neke logičke i jezične 

neskladnosti koje su nam izgledale tradicijom 

posvećene i nerazdvojljive od struke. 

Ali ni to nije zadnja riječ na tom području; 

ostalo je posla i za današnju i za 

buduće generacije, jer će se uvijek rađati 

novi pojmovi koje će trebati jezično pravilno 

izraziti. 

U želji da se i dalje ne gomilaju izvitoperene 

riječi u naše leksičko blago, navest 

ćemo nekoliko primjera koje smatramo 

da još nisu toliko opatinjali da im ne 

bismo mogli nazreti prvotni sjaj. 

Uzmimo na pr. rod »tsuga«. Svi mi govorimo 

i fonetski pišemo »č u g a«, a to 

je krivo. Pogreška je nastala tako, što u 

latinskom jeziku nema našega »c« ispred 

vokala: u, a, o. Kad se ipak taj c mora 

nekako napisati, stavlja se »te«, jer bismo 

pišući cuga morali čitati kuga. Najvjerojatnije 

je da smo »ts« zamijenili s njemačkim 

»tsch« i pročitali ga kao č. (Uzgred 

spominjemo da naši entomolozi muhu 

»tse-tse« čitaju pravilno: ce-ce, a ne čeče). 

Konačno, Rusi pišu »cuga«, a tako 

izgovaraju i svi ostali narodi, pa nema 

opravdana razloga da mi ostanemo dosljedni 

u onome što ne valja. Dakle: cuga, 

a ne cuga. 

Dalje. Žuta »forsythia« koja obično u 

rano proljeće prva cvate istovremeno sa 

drijenkom, i nju smo krivo okrstili i čitamo 

je »f o r z i c i j a«. Međutim, rod 

»Forsythia« dobio je ime po engleskom 

botaničaru W. A. F o r s y t h-u, koje se 

čita »F o r s a j t«, a ne »Forzic«, pa zato 

treba izgovarati: forsajtija ili (prema latinskom) 

forsitija, a nikada »forzicija«. 

Općenito se u nas govori »b u 1 d o- 

žer«, a ponekad se čuje i »buldož 

d e r«. I ta je riječ krivo usvojena. U 

engleskom ćemo rječniku naći glagol 

»bulldoze« (čita se: büldouz) koji znači: 

zastrašivati, terorizirati, a imenica »bulldozer« 

označuje kopneno jaružalo ili stroj 

za iskapanje i prekapanje zemlje. Prema 

tome i mi taj stroj treba da nazivamo 

»buldožer«, a drugo je svako čitanje nepotrebna 

jezična nakarada. 

Đuro Knežević 

ŠUMARSKI LIST — glasilo Šumarskog društva NR Hrvatske — Izdavač: Šumarsko društvo NR 

Hrvatske u Zagrebu. — Uprava i uredništvo: Zagreb, Mažuranićev trg. br. 11, telefon 36-473 — 

Godišnja pretplata: za članove Šumarskog društva NRH i članove ostalih šumarskih društava 

Jugoslavije Din 800.—, za studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih 

škola Din 200.—, za ustanove Din 2.400.—, Pojedini brojevi; za članove, studente šumarstva i 

učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 100.—, za ustanove Din 200.—. Za 

inozemstvo se cijene računaju dvostruko. — Račun kod NB Zagreb 400-73/3-1751. — Tisak: 

Tiskara »Prosvjeta« Samobor

KXP; 

HVO 

PODUZEĆE ZA IZVOZ DRVA I DRVNIH PROIZVODA 

ZAGREB 

MARULIĆEV TRG BROJ 18 — Poštanski pretinac broj 197 

Telegram: EXPORTDRVO - Zagreb — Tel.: 36-251, 37-323 

Teleprinter: 02-107 

Poslovnica i skladišta — RIJEKA — Delta 11 

Teleprinter: 025-29 

OBAVLJA 

I Z V O Z 

najpovoljnije putem svojih razgranatih veza 

REZANE GRAĐE LIŠČARA 

REZANE GRAĐE ČETINARA 

DUŽICA HRASTOVIH 

CELULOZNOG DRVA 

OGRJEVNOG DRVA 

ŽELJEZNIČKIH PRAGOVA 

UGLJA ŠUMSKOG I RETORTNOG 

TANIN-EKSTRAKTA 

ŠPERPLOČA I PANELPLOČA 

FURNIRA, PARKETA 

SANDUKA, BACAVA 

STOLICA IZ SAVIJENOG DRVA 

NAMJEŠTAJA RAZNOG 

DRVNE GALANTERIJE 

SPORTSKIH ARTIKALA 

OSTALIH PROIZVODA OD DRVETA 

VLASTITA PREDSTAVNIŠTVA 

London, Frankfurt/M, New-York, Alexandrie 

AGENTURE u svim važnijim uvozničkim zemljama

Å UMARSKI LIST 7-9/1958

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?