OLIMP 44 - rujan 2012. - Hrvatski Olimpijski Odbor

Olimpijske legende
najboljim športašem Dalmacije. Bilo je
to 1959. godine.
- Vaterpolo je bio popularan, “Jadran”
je osvajao prvenstva Jugoslavije, pa
to nije bio problem. Kasnije je došlo
do neravnoteže u izboru, uvijek su
se pojavljivali nogometaši “Hajduka”,
pa nisam siguran da bi danas Blanka
Vlašić pobijedila Vladimira Bearu, bez
obzira na svoje čudesne rezultate.
S lulom u rukama, bez koje je
teško zamisliti Ivicu Cipcija, razgovor
teče lagano, bez napora. Odakle mu
nadimak Johan
- Čim sam stigao na bazen, dobio sam
taj nadimak, ali nisam siguran je li mi
ga dao pokojni Veljko Bakašun ili moja
sestra Nađa. S vremenom su me prestali
zvati Ivica, za sve sam bio Johan, pa i
na jednoj medalji piše Johan Cipci.
“Jadran” i on, to je jedno te isto.
Čuvene su njegove izjave u kojima je
Radovan Miškov, Ivo Cipci,
Toni Nardelli (VK Jadran)
‘Spaladium Arena je
zločin prema Splitu
i Hrvatskoj, to je bio
megalomanski projekt
koji nije mogao uspjeti.
Bila je jednostavno
nepotrebna, stara dvorana
na Gripama sagrađena
prije više od trideset
godina kvalitetnija je i
sada. Trebalo je samo nju
dotjerati’
iskazivao ljubav prema svom klubu i
vaterpolu. Prva: „Dok me ne istiraju,
ja ne odlazim“, druga: „Ja sam samo
izdanak gromade leda koja viri iz mora“
i treća: „Moj je otac imao šestero djece,
petero pametnih i jednog vaterpolista“.
Oči su mu zaiskrile kad smo se dotakli
zlatne medalje naših vaterpolista
na nedavnim Olimpijskim igrama u
Londonu.
- Mali Ratko je naše, “Jadranovo”
dite, ovdje je počeo karijeru. Nemojte
mi zamjeriti što ga zovem „mali
Ratko“, znam ga jako dobro još dok je
bio mladić i ostali smo u jako dobrim
odnosima. Dakle, Rudić je razlog broj
jedan zašto smo osvojili zlato. Ja sam
od stjecanja samostalnosti zagovarao
njegov dolazak u Hrvatsku, ali moralo
je proći jako puno vremena da se
poslože stvari u glavama nekih ljudi.
Žao mi je što odlazi, ali napravio je
maksimum, više od ovoga se ne može.
Nakon dvije utakmice bio sam siguran
da ćemo osvojiti zlato, to se vidjelo na
ponašanju naših igrača, njihovoj mirnoći,
samouvjerenosti…
Stanje u splitskom kolektivnom
športu vrlo je teško. Tu sudbinu dijeli
i “Jadran”, nekada dvostruki europski
prvak.
- Kako drugima, tako i nama. Nema
u Splitu kluba kojemu je dobro. Situacija
je loša i zato što šport više nije
djelatnost od posebnog interesa što je
bio u bivšoj državi, pa je u startu zakinut.
Nekada se država brinula barem
za hladni pogon, a tko je htio više,
pronašao bi sponzora. Istina, sponzora
je tada bilo, danas međutim u Splitu
nemaš ništa - sve je propalo, nema
te tko ozbiljnije financirati. Onda se
pribjegava tim nakaradnim pretvorbama,
a pretvorba bez sponzora opet ne
znači ništa. Vidimo u kakvim je problemima
“Hajduk” samo nekoliko godina
nakon pretvorbe...
Još kad vidi što se događa sa Spaladiumom
Arenom, njenim zatvaranjem,
Cipci se ražesti:
- Spaladium Arena je zločin prema
Splitu i Hrvatskoj, to je bio megalomanski
projekt koji nije mogao uspjeti.
Bila je jednostavno nepotrebna, stara
dvorana na Gripama sagrađena prije
više od trideset godina kvalitetnija je i
sada. Trebalo je samo nju dotjerati. Niti
nju splitski klubovi ne koriste previše,
njezin kapacitet od pet tisuća sasvim
je dovoljan za sve ozbiljnije športske
događaje.
→ Summary ←
Ivica Cipci was born on 25th 1933
in Split, as a descendant of an old
aristocratic Split family. He began to
swim in “Jadran” in 1946, and very
soon he “switched” to water polo in
which he has reached a worldwide
fame. He played fifty matches for the
Yugoslavian national team, won a
silver medal at the Olympic Games
in Melbourne (1956) where he was
the top shooter.
He also has silver from the
European Championship in
Budapest in 1958, while with
“Jadran” he was three times
champion of Yugoslavia (in 1954,
1957 and 1961).
In 1970 he joined the board of
directors of “Jadran”, and since 1974
he was the president either of the
water polo club or the whole sports
club for the next twenty years.
Paralelno je, kaže, vodio dva života.
Športski i društveni.
- Više od trideset godina bio sam
sudac, poslije sam prihvatio biti policijski
načelnik, jer sam mislio da mogu
pomoći. Proveo sam na području Splita
prve stranačke i predsjedničke izbore,
referendum o neovisnosti. Više od
dvadeset godina bio sam predsjednik
“Jadrana”, kluba koji je dvaput bio europski
prvak u vrijeme stvaranja neovisne
Hrvatske. Zaista ne znam na koliko
sam sve funkcija bio...
Ne može se reći da nije zaslužio uživati
u mirovini, zajedno sa suprugom
Majdom... •