Tema broja: STewarT-ColberT - Zarez

Esejzarez, xii /277, 18. veljače 2010. 12Mračni raspad:o kraju državne istineDonosimo ulomak iz knjige koja se, nakon gotovo dvadesetgodina, u višejezičnom, engleskom i hrvatskosrpskom/srpskohrvatskom prijevodu, prvi puta objavljuje i uskoroizlazi iz tiskaAlain Badiou“Trijumf demokracije”? Na ruševinama komunizma,kažu naši prozni pisci, trijumfira demokracija.Ili će tek trijumfirati. Najtrijumfalniji među njima spominjutrijumf “jednog modela civilizacije”. Našeg. Ništamanje. Onaj tko kaže “civilizacija”, naročito u figuritrijumfa, odobrava i topovsku đulad civiliziranih za onekoji nisu na vrijeme shvatili s koje se strane oglašavajupobjedničke trube. Ljudska prava nisu više umorni intelektualnizahtjevi. Vrijeme je mišićavog prava, pravaintervencije. Trijumfalnih marševa demokratskih trupa.Rata po potrebi, tog obaveznog pratioca trijumfirajućihcivilizacija. Mrtvi Iračani, polegnuti na tisuće u tišini,isključeni čak iz svakog prebrojavanja (a zna se u kojojje mjeri civilizacija o kojoj ovdje govorimo odgovorna...),nisu ništa drugo nego anonimni ostaci trijumfalnih operacija.Sumnjivi muslimani, na kraju svega riječ je oneciviliziranim tvrdoglavcima. Jer, znajte, ima religija ireligija. Kršćanska i njezin papa dio su civilizacije, rabinidolaze u obzir, ali mulama i ajatolasima bilo bi bolje dase preobrate.I to prije svega u ekonomiju tržišta. Jer riječ je o najvećemparadoksu našeg vremena: “smrt komunizma”,zastarjelost svake marksističke politike, najavljuje seiz središta jedinog vidljivog trijumfa, trijumfa “vulgarnogmarksizma”, onog pozitivističkog marksizma kojipotvrđuje apsolutni primat ekonomije. No, nije li većmladi Marx u svom “Manifestu”, za koji nam tvrde danije ništa više do ubojita škrabotina, predstavljao vladekao zastupnike moći kapitala. Čini se da danas nitko ninajmanje ne sumnja u istinitost ovog iskaza.Mi smo, i to je važno, u trenutku priznanja. Da jeosnovni sadržaj svake “demokracije” postojanje ogromnihi sumnjivih bogatstava, da je maksima “Bogatitese!” alfa i omega epohe, da je brutalna materijalnost profitaapsolutni uvjet svake pristojne društvenosti, ukratko,da je vlasništvo suština “civilizacije”, eto što je danasstvar konsenzusa, dok je prethodno, gotovo dva stoljeća,bilo riskantna i klevetana teza revolucionara koji su željelida završe s jednom tako bijednom «civilizacijom”.“Marksizam” bez proletarijata i bez politike, ekonomizamkoji stavlja privatno bogatstvo u centar društvenogodređenja, mirna savjest zelenaša, špekulanata, korumpiranih,financijera, vlade koje su isključivo zabrinute dapodrže bogaćenje bogatih: eto vizije svijeta koja nam senudi pod barjacima trijumfirajuće civilizacije.Mislim na Robespierrea, 9. termidor: “Republika jeizgubljena! Razbojnici trijumfiraju”. Istini za volju, odtada nisu ni prestali da pobjeđuju, ali nikad toliko kaodanas, s arogantnošću koja nesrazmjerno učvršćuje poraz,a zatim nestanak (vjeruju oni) svih protivnika zaredom.Očajnička potraga za vlasnicima Jedinazadrška koju pritom zapažam, poput čedne bluze navučenena zvjersku kožu, je nazivanje nasilne želje kapitala“ekonomijom tržišta”. Šta zapažamo u zemljama Istokagdje započinje “tranzicija” prema spomenutoj ekonomijitržišta? Da je neuralgična točka te tranzicije očajničkapotraga za vlasnicima, pod vrlo dotjeranim imenom “privatizacije”.Ne vjerujem da smo ikada imali priliku vidjetisličan spektakl: zemlje ustremljene da prodaju ukupnostvlastitog proizvodnog aparata onome koji najviše nudi.Gomila pomiješana s bagrom, nekadašnjim zvaničnicimaili “socijalističkim aparatčicima”, stranim kapitalistima,sitnim dućanđžijama od kojekud, kako bi se sve prigrabiloi iz svega uzeo danak. Dok bi se prethodno vodilaširoka kampanja o zastarjelosti, bijedi, točnije rečeno,neupotrebljivosti čitavog tog aparata, bez sumnje s ciljemdokrajčivanja jezive i neefikasne birokratske uprave, alijoš više s ciljem opravdavanja javne prodaje svih tvornica,trgovina, usluga po najnižim tarifama.Ne govori se, kao što su s iskrenošću govorili termidorci,da je republika pitanje posjednika. Ali pokazujese, proklamira se da je uvjet sine qua non demokracijemasivno postojanje – bez obzira na to tko su i odakle su– vlasnika. To je ono što nazivam priznanjem. Organskaveza između privatnog vlasništva sredstava za proizvodnju,dakle, strukturalne i radikalne nejednakostii “demokracije” najednom više nije tema polemike odruštvu, već pravilo konsenzusa. Da, marksizam trijumfira:skrivene karakteristike parlamentarizma, njegovanužna veza s kapitalizmom i profitom, upravo su ono štoje marksizam tvrdio da jesu.Francuski idealistički socijalisti, Jaurès na primjer,postavili su kao program “dovršavanje” političke demokracije,po njima bazirane na revolucionarnom republikanizmu,putem ekonomske demokracije. Danas im jeodgovoreno: vaša “ekonomska demokracija” nije ništadrugo nego birokracija i totalitarizam. Politička demokracijanikada neće biti dovršena: ona je nepopravljivonedovršiva – zauvijek vezana za dominaciju vlasnika.Da, razbojnici trijumfiraju. Ah! Jasno je da trenutnotrijumfiraju samo zato što drugi razbojnici propadaju.Oduvijek sam se gnušao terorističkih birokracija Istoka.Jer nisam ja i nismo mi paktirali sa PCF-om, potpisivalis njom “zajednički program”, posjećivali SSSR, pjevaliCeauşescuu i očekivali brda i doline od reformatora,obnovitelja, disidenata i renegata. Već više od dvadesetgodina mi smo se suprostavljali staljinističkom modusupolitike, ne samo u apstrakciji njegovog tobožnjeg “totalitarizma”,već u stvarnom srcu njegove vlasti, mjestutvornice i njegovom sindikalnom zaposjedanju.Mučnina trenutka I upravo tu leži mrak i mučninatrenutka. Da propada sistem partije-Države, da jestaljinistički modus politički prezasićen ina samrti, to su odlične vijesti i to su, izmeđuostalog, neizbježni fenomeni na kojimasmo radili pod događajnim impulsommaja ‘68. i njegovih nastavaka u vjernojpostojanosti militantne invencije, koja jezapravo invencija mišljenja. Ali umjestoda utre put nekoj događajnosti iz koje bise razvio drugačiji modus politike, drugačijasingularna figura emancipacije (to štomi sami prakticiramo pod imenom “politikabez partije”), to se propadanje odvijapod toljagom “demokracije” imperijalnihposjednika. Da će vrhovni politički savjetniksituacije biti Bush, da će obznanjenaželja biti nejednakost i vlasništvo,da će mjera svih stvari biti MMF, da će“mišljenje” biti uzaludno prežvakavanjenajnižih i najbanalnijih mnijenja: ako bi totrebalo da bude pravac – bilo bi to uistinumelankolično.(Pa, ipak, nije sigurno da će takav bititok stvari. Svako propadanje države stavljana dnevni red neproračunljivo. Otudstrah zagovornika “tržišta”, strah vidljiv,koji je naličje njihovog propagandističkogtrijumfa. Ništa ne isključuje da po pucanjujedne neusklađene sekvence ostanemonajednom zatečeni onim što je jedan određeninarod, ruski, ili kineski, ponovo ustanju učiniti).U svakom slučaju, filozof promatra historijusa točke njezine inegzistencije, štoće reći: u historiji nema Uma i svaka sekvenca treba bitipovezana s onim što je u njoj singularno i relativno. Dadanas postoji nerazmrsiva i glomazna mješavina korisnograzbaštinjenja uzurpacije (državna propast “komunizama”)i neke vrste kontrarevolucionarnog revanša,gotovo nepodnošljive arogancije, skoro terora, najcrnjereakcije – to je naše vrijeme, ali zapravo i ponavljajućimotiv za filozofsku subjektivnost. Možemo također predvidjetida ta konfuzna situacija, u kojoj vidimo da Zlopleše na ruševinama Zla, priprema forme historičnostionoga čemu smo u mišljenju i u djelovanju mi svjedocima koliko malobrojni bili.Pomislimo, na primjer, na propast Napoleonovogimperija 1815. Nije li to bila pravda da ujedinjeni narodii države Evrope uništavaju suludu militarističkukonstrukciju koja je gurnula svijet u vatru i krv kakobi se porodica jednog korzikanskog despota rasprostrlapo bofl kraljevinama? I nije li to u isto vrijemebio povratak Bourbona, bijelog terora, Svete alijanse,tupavog negiranja revolucije, negiranja Robespierrea iSaint-Justa – onoga što je političko mišljenje imalo kaonajintenzivnije, najinventivnije – a koje su nitkovi štodovlače vojna kola iz inozemstva tretirali ludim kriminalcima?Vidjet ćemo i već vidimo da će staljinistički ibirokratski imperij, čiji raspad donosi pravdu narodima,poslužiti svojom smrću kao neutaživ cilj reakcionarima:moći, konačno, na javnom trgu reći da je Lenjin, ali iMao, i još jednom, da su i Robespierre i Saint-Just (jersu političke invencije emancipacije istovremeno nesvodive,potpuno singularne i potpuno solidarne) bili ludikriminalci.Ali bit će uvijek onih koji neće ni na tren povjerovatiovakvim orkestracijama. Onih koji neće ustuknuti. Kojiće raditi na odmršenju historijske konfuzije, razdvajajućipravu politiku od njenih državnih i historijskih avatara.I koji će ponovo baciti kocke.— Organska veza izmeđuprivatnog vlasništvasredstava za proizvodnju,dakle, strukturalne iradikalne nejednakosti i“demokracije” najednomviše nije tema polemikeo društvu, već pravilokonsenzusa —