Tema broja: STewarT-ColberT - Zarez

PROZAzarez, xii /277, 18. veljače 2010. 36KrajoliciPrilažemo ulomak iz najnovije proze Ljiljane Filipović, autoricezapaženih romana, eseja, studija i drugih imaginarnih destinacijaLjiljana FilipovićRijeka i planine. Posvuda su. Mnogih se sjećate. Mogli biste ih i opisati. Čaki nekih koje niste vidjeli. Znate ih s fotografija. Razglednica poslanih vamiz različitih razloga.Sjećate se rijeke koja vas je plašila kad ste je prelazili preko visećeg mosta.Vama je bilo desetak godina, a njoj valjda koje tisućljeće. Poigravala vlastitomuzburkanošću. Potamnjela. Prijeteća. Dozivali su vas s druge strane. Požurivali vas.Nisu razumjeli vaše strahove. Ni svoje. Zašto bi onda vaše. I ostali su vam cijeli životnejasni. Strahovi. Lutali ste, poslije, po različitim teorijama, da biste ih si objasnili.U sjećanju vam je čak i neki potočić. Pokušavali ste ga bosi pregaziti padajući prekokliskog kamenja obraslog travom.Još i sad ne možete shvatiti zašto je jedna povukla za sobom sestru vašeprijateljice. Pred njom. A bila je baš odlična učenica i draga. Drugu je strah čuvaona obali. Plašila ju je rijeka. Bojala se u nju ući. Roditelji joj to nikad nisu oprostili,njoj, s tek prosječnim uspjehom, što je baš ona, tako obična, ostala živa. Krivnjaju je dohvatila. Zašutjela je. Servirali su uvijek i za sestru. Šutjeli u četvero. Vir jeprogutao cijelu obitelj.Mrzili ste kad su vas vodili na kupanja na rijeke koje su trebale ostati u literaturi.Jer tamo ste ih i upoznali. Skupa s jednako bojažljivim, ali eto, ne baš sretnimdruženjem s vodenim zmijama.Ipak, jedna vas zove da joj se vratite. Rijeka. Nastanila se u vama. Ne znate ukojem je to dijelu tijela. Tamo negdje gdje su sjećanja? Tko bi znao. Postoje nekanagađanja. Al’ neugodno vam je misliti o tome.Tek kasnije u životu ste je upoznali. Rijeku. Onda kad ste, ranije, mislili da se,tada, kasnije, ništa ne događa. Da se sva vrata zatvaraju. Želje prestaju. Prijateljinestaju. Da se ulasci u doživljaje i stvaranje zaključavaju. Osim u one neugodne.Nikad niste slutili da ćete ploviti njome. Niste ni znali da postoji. Tamo negdje.Gdje vas ništa nije privlačilo. Poslije ste mislili, kad vas je počela dozivati, moždaste čitali neke knjige čijih se sadržaja ni ne sjećate. Sjetite se i kojih. Ali ne i opisakrajolika. Oduvijek su vam zamorni.Rijeku prate planine. Mnogim se rijekama to događa. Bar iz daljine. Ove iosunčane izgledaju kao da su u sjeni. Poput su duhova koji čeznu za vama. Ili vi zanjima. Poput su sreće drugih koja vam je najvažnija na svijetu. Bez obzira na cijenu.Trudite se da vas ne povrijedi. Pravite se da bol ne osjećate. Možda je zaboravite,nadate se. Ali ne zaboravljava ona vas.Kod drugih vidite kako svoju čežnju prepoznaju krivo. Kao kad vam se učini naulici da ste vidjeli nekog poznatog. Dragog. Slijedite ga. Iako već odavno znate daste se zabunili. Ali neki dio vas ne priznaje grešku. Prepoznajete to kod drugih, none i kod sebe. Da uporno slijedite vlastite zabune. I znate da i o tome postoje teorije.Nije vam od toga lakše.Kako uistinu izgledaju? Rijeka i planine. Oni koji vas dozivaju. Jači od opisa jeosjećaj. Spokoja. Možda sreće. Ne usuđujete se tako misliti. Kao kad u snu sretneteosobu od koje se jednom davno niste mogli odvojiti. Uvijek nanovo vas smiruje.Dovoljno je da njezin lik prođe vašim snom i umiri nemire. Znate da će sve bitiu redu. A ako baš i neće, smireno prolazite kroz tu neku životnu nevolju koja vasiskušava.— Ponekad vas neki krajolici zovu jošprije no što ste ih upoznali. Spakiratese i odete na kraj svijeta. Pojmanemate zašto. Ni drugi. Pokušavaju vaszaustaviti. Neki planet je, pomislite,poželio na put i što sad tu možete. —Ponekad vas neki krajolici zovu još prije no što ste ih upoznali. Spakirate se iodete na kraj svijeta. Pojma nemate zašto. Ni drugi. Pokušavaju vas zaustaviti. Nekiplanet je, pomislite, poželio na put i što sad tu možete.Ali ponekad ih ne čujete. Krajolike. Ma ne, čujete. Ali ne čini vam se to nekakovažnim. Skromno mislite da se radi o zabuni. Skrivate se od promjena. Pošaljetetamo svoje dijete. Prijatelja, možda. Umjesto vas. Natjerate ga i da nauči jezik togdozivajućeg pejzaža. Da se zna da ste ipak mislili na njega, ali da niste mogli. Donjega. Spriječio vas je život. Branite se od samoga sebe.Netko tko vas ni ne pozna, ili to mislite, upita vas:– Gdje vam je pogled? Izgledate kao da vam duša čezne za nekim krajolikom.Možda onom rijekom koju ste jednom spomenuli.Ne sjećate se da ste o njoj govorili. Sigurni ste.– Ah - uzdahnete. – Moja duša stalno čezne. I za poznatim i nepoznatim. Tko bijoj ispunio sve želje.Otrovno dodaje:– Ponekad se čezne za nečim da se ne bi čeznulo za nekim.Uvrijeđenost vam pomaže da preživite dan.Što svi oni govore? Pa vama su dovoljne i pripovijesti o čovjeku koji zna damu je ovo posljednji posjet Zemlji i misija mu je opraštanje s krajolicima i ljudimakoji ga dozivaju u čudna vremena. Naprasno. Neočekivano bi se, kao i vi ponekad,pokupio i otišao na Island samo zato što je u jednom trenutku sanjao da se kupau gejziru. Iako ništa o njima nije znao. Nije ih ni vidio na televiziji. Ali u snu su biliprozračno zeleni. Island, to je za njega bila samo Björk.Govore vam da se svi krajolici vaše duše nalaze na Zemlji. Moguće ih je nepronaći. Iako se čak guraju na ekrane i kamere vaših prijatelja. Pa i nepoznatihvam ljudi. Samo da biste ih ugledali. Ponekad vam govore da više znate no štopretpostavljate. Kao kad po nepoznatim krajevima prolazite kao da su dio vašesvakidašnje putanje. Vodič vam je suvišan. Možda je to i istina. Ali nemiru nedopuštate da vas izvede iz vaše sobe. Pristajete tek na turistički vodič. Proučavanjenepoznatih vam običaja i možda jezika kojima se ne kanite služiti. Literaturu. Pokojifilm. Zadovoljavate se čežnjom. Ili zajedničkom šutnjom o njoj. S nekim tko zna očemu se radi. Tko je vidio. Sve druge izbjegavate. Dok se ne naviknete. Na čežnju.Dok ne dođe nova. Slutnja?– To je za one koji putuju za svojom čežnjom – tumači vam prodavač turističkihvodiča kad vas ugleda pored putopisnog odjeljka.– To je za one koji je listaju – objašnjavate žalosno sami sebi vlastitikomformizam.Postavlja vam pitanje:– Kad mislite na neki krajolik, koji je to? Kojem biste posvetili posljednje misli?Neki na kojem ste bili sretni, a da niste znali zašto? Ili neki po kojem ste šetali sretnii sjećate se zašto.Neljubazni ste:– Radi li se tu o krajoliku ili tek o scenografiji?– Opsjednutost krajolicima opsjednutost je dijelovima sebe. Onima za koje se nine zna da postoje. Sjećanjima na nešto zaboravljeno.– Je li to znanstveno dokazano? – pobuni se u vama netko iz trećeg tisućljeća.– Mnogi nerazumljive opsjednutosti znanstveno objašnjavaju. Kao sjećanje naprostor prije ovoga. Pojavljuju se kao krajolici vaših snova koji se ponavljaju.Odmah se sjetite kuća i gradova kojima hodate samo u snu. Ali branite vlastitujavu.Nastavlja:– I kojima kao da ste još jučer šetali. A niste. Ne znate nikoga kome su poznati.Ne možete dokazati da postoje. Kako ste tako onda sigurni u njima? Tim tlapnjama?Skrivate ih od drugih.Kako svi ti prodavači tako mnogo znaju, pitate se u sebi bojeći da će vamodgovoriti na misli. Možda je sve to točno, ali vi ga ozbiljno ne slušate. Ne date davam dijelove ovako javno čereče.– Knjige pomažu da se prebrode tuge odvajanja od pojedinih podneblja. Alito nisu turistički vodiči – smješka vam se knjižarska sveznalica. – Gradovi supripovijesti o sebi, knjige o sebi. O samospoznaji.Koji intelektualni kič. Šutite. A znate da se o nekim krajolicima ne usuđujetegovoriti. Ili pisati. Mislite, ako ih opišete, nestat će. Kao što ima datuma i cijelihgodina na koje se ne usudite ni misliti. Preskačete ih u vlastitim zapisima. Plašitese da će se i time što ste ih spomenuli, ponoviti. Još jednomvas užasnuti tadašnji događaji. Podsjetiti da postoje. Da su sedogodili. Da nisu izbrisani. Sanjani. Hladno neizmjenjivi. Davam je poklonjena nemilosrdna milost da ih preživite.Ponekad se daju tek naslutiti. Ti krajolici. Mirom. Ali nitkone zna koje je baš vaše mjesto ni jeste li vi to već bili tamo.Zahvalni ste kad to netko učini za vas. Objasni vam zaštoosjećate da lebdite na spomen imena nekog grada, daleke ulice,njihova neba.– Krajolici su priča o poroznosti. O prozirnosti. Kad se nemožete prizemljiti – smješka se prodavač knjiga.Pogledate ga. Otkud mu to?Fotokopira vam neku stranicu.Čitate 1 :(...) Postoje mjesta koja potječu od iskona. Ta su mjesta trenuci u kojima sezaustavilo Nekoć. (...) Abraham Van Berchem položio je ruku na bakropiščevorame. Reče: “Što više starimo, tim je teže othrvati se divoti krajolika kroz kojiprolazimo. Koža istanjena od vjetra i godina, mlohava od umora i užitaka, dlake,suze, kapi, nokti i vlasi pali na tlo kao suho lišće ili grančice propuštaju dušu kojasve češće zaluta izvan zapremnine kože. Posljednji je uzlet zapravo samo rasipanje.Što više starim, to se bolje osjećam na bilo kojem mjestu. Ne boravim više mnogo usvom tijelu. Bojim se da ću jednog dana umrijeti. Osjećam da mi je koža pretanka ipreviše porozna. Kažem sebi: Jednog će dana krajolik proći kroz mene”. (...)1 Prijevod ulomka iz romana Pascala Quignarda, Terasa u Rimu, Saša Sirovec & ZlatkoWurzberg, (Litteris, Zagreb, 2004., str.47./48.)