Tema broja: STewarT-ColberT - Zarez

Filmzarez, xii /277, 18. veljače 2010. 16Božansko progovarakroz Jefferson AirplaneVirtuozno izvedena priča o modernom Jobu ineuhvatljivosti sudbineNino KovačićHeisenbergov princip neodređenosti kaže: mjerenjepoložaja čestice u malom prostoru svemiračini momentum te čestice nesigurnim i obratno,mjerenje momentuma čini položaj čestice nesigurnim.Kada tu početnu premisu smjestite u kontekst židovskezajednice u Americi druge polovice šezdesetih godinaprošlog stoljeća, dobiti ćete začudan spoj groteske, crnoghumora i tjeskobnog propitivanja vjere i (be)smisla života.Moralni kodeks i građanski poredak zajednice dovedeni suu pitanje, a poigravanje kulturnim i vjerskim identitetom istereotipima, poput američkog sna i židovskog misticizma,neizbježno je. Dobit ćete Ozbiljnog čovjeka.Zašto se loše stvari događaju dobromčovjeku? Protagonist filma, moderni anti-junakLarry Gopnik vodi ono što smatramo tipičnimmalograđanskim životom tog vremena (i danas): oženjen,ima dvoje djece (sin i kći), kuću u predgrađu i stabilan posaoprofesora fizike na fakultetu. On je praktičan vjernik,uzoran pripadnik lokalne židovske zajednice i pred njimje jedno od većih obiteljskih vjerskih slavlja – sinovljevabar mitzva. Na liječničkom pregledu mu je dijagnosticiranodobro zdravlje; Larry Gopnik je zadovoljan čovjek. (Uovome trenutku lynchevska kamera bi se počela spuštatiispod razine tla, u crvljivu zemlju.) No, odjednom se nesporazumii nedaće, koje prividno nije sam prouzrokovao,počinju sukcesivno lijepiti za njega neobičnom žestinomi brojnošću pa postaje moderni pandan Joba. Žena munajavi razvod i želju da se preuda za njihovog susjeda paga njih dvoje natjeraju da se iseli u motel; student mu nudimito i onda ga istim ucjenjuje; susjed mu gradi na zemlji;na fakultetu, gdje ga čeka promaknuće, počinju dolazitiocrnjujuća pisma; brat koji stanuje s njim ima problemasa zakonom; razmažena djeca ga gnjave trivijalnostima ipotkradaju; doživljava automobilsku nesreću i k tome moraplatiti za sprovod svog susjeda. Gomilaju mu se ogromnitroškovi za odvjetnika, stanovanje. Svi ti problemi djelujugotovo svakodnevnima, no kondenzirani u kratko vrijemeoni se počinju činiti iz nekog razloga povezanima. Jer, kaošto Larry kaže studentu koji ga pokušava podmititi: činoviimaju svoje posljedice, ne samo u fizici, nego i moralno.Do tada ne pretjerani vjernik, počinje tražiti odgovorei rješenja svojih problema u lokalnoj vjerskoj instituciji.Pitanjima, kako njegovim tako ni našim, nema kraja: Štoživot drži na okupu i što učiniti kad se on raspada? Kojije razlog njegove iznenadne muke? Ima li viša sila veze stim i koji je smisao svega? Baš sve je krenulo krivo i u tojhiperbolizaciji problema prožimaju se tjeskoba i humor. Svese čini apsurdno pretjerano i kao takvo smiješno, no teškoda bi nam bilo smiješno kada bi se događalo nama.Kako je moguće da su ti problemi snašli njega, koji živiuzorno (s pravnog i moralnog aspekta) i ne čini ništa loše?U slučaju starozavjetnog Joba, lako je odgovoriti: Bog iSotona su se okladili u njegovu vjeru. Koji je slučaj kodGopnika? On je po kušnjama blizak Jobu, no ne i Jobovunepokolebljivom karakteru. Larry je pasivan, vrišti “I didn’tdo anything!” i inzistira na traženju smisla nametnutogprividnom besmislu. “Zašto Bog čini da osjećamo pitanja,a ne daje nam odgovore?” pita se. Odgovori koje dobivana to sugestivni su i nezadovoljavajući.Menažerija Prije Gopnikove priče, imamo uvodnusekvencu karikaturalne jidiš narodne predaje o događajuu židovskom shtetlu, naselju negdje u Istočnoj Europi (blizinaLublina), smještenu vjerojatno u 19. stoljeće. Priča jeizmišljena, ali se referira na slične, s temom smrti i straha,kakvih je mnogo u židovskoj tradiciji te daje ton ostatkufilma. Naime, nekoliko seljaka jedne večeri posjećuje čovjekza kojeg se smatra da je dybbuk, tradicionalni lik mrtvacačije tijelo je preuzeo zli duh, i on hoda među živima (neštoprofinjenija verzija zombija, bez slinjenja i tupog pogleda).Žena tokom susreta probode navodnogdybbuka i on, krvareći, odlazi, ostavivši nasu dvojbi je li stvarno dybbuk ili nije – poputmačke iz Schrödingerovog paradoksa – niživ niti mrtav.Priča je s jedne strane simpatična najavnaalegorija, a s druge tzv. crvena haringa(prva u nizu) koja nas pokušava odvući natrag zlokobne povezanosti dvaju događanja:možda je u pitanju prokletstvo, klasičnigrijeh oca, tj. u ovom slučaju žene koja je ubila čovjeka;metafizički dug nekog Gopnikovog pretka koji on sad moraplatiti. Karikaturalnost likova (pa ni alegoričnost) nakonpočetne priče ne prestaje, već se nastavlja kroz cijeli film.Svi likovi u filmu su izrazito egocentrični, emocionalnoodvojeni jedni od drugih, gotovo tipski. To pridonosi komedijikaraktera i anatomiziranju, poglavito ljudskih slabostii primarno pasivnog protagonista kojega drugi zastrašuju,ignoriraju i iskorištavaju jer im to dopušta. Stereotipizacija,u svojoj istinosnoj višeslojnosti, najviše pridonosicrnohumornom ambijentu. U toj galeriji grotesknih likovanajdominantniji je lik susjeda Sya Ablemana, no ne zaostajuni korejski student Clive koji shvaća mrtvu mačku, aline i matematiku; seksipilna susjeda koja se opušta pušećitravu i sunčajući se gola, All-American macho susjed koji,između bejzbola i lova na jelene, od Židova više mrzi jedinožute te Larryjev brat Arthur koji između cijeđenja gnojaiz ciste radi na svom Mentaculusu, fizikalno-mističnomprojektu davanja smisla svemiru, čijom spoznajom možepobijediti svaki sistem.Gopnikova pak potraga za utjehom u (be)smislu prožetaje obiteljskim trivijalnostima. Egzistencijalne mukenjegovog sina Dannyja su učenje pjesama iz Tore za barmitzvu, namještanje TV programa i vraćanje duga dileru.Kćer Sarah samo razmišlja o pranju kose i skupljanju novcaza operaciju nosa.Kuriozitet je da je casting glumaca etnički prigodan:Židovi glume Židove. No, kao što se sarkastično kaže uodjavnoj špici: “Nijedan Židov nije povrijeđen prilikomsnimanja filma”. Također, nema velikih glumačkih zvijezda,a glavnog glumca Michaela Stuhlbarga, inače kazališnogglumca, užitak je promatrati u krupnim kadrovima, jerje izvanredan gestikulator (bio je čak učenik MarcelaMarceaua).O fatalizmu i principu neodređenostiU filmu je bitan romantični vjerski koncept sudbine, determiniranebiografičnosti nečijeg života sa smislom, koji setumači kao učeni primjer bona vitae budućim naraštajima.Kako viši smisao, tj. sudbina, nije uvijek dostupan, mora seuzeti vremena kako bi se posložila kauzalna kompozicijada bi vlak mogao krenuti dalje: moraju se naći uzroci i razlozi,smisao onoga što se događa te to mora odgovaratiodređenoj koncepciji vlastitog života. Ako to ne uspijesam, čovjek prihvaća svoju spoznaju ili njez izostanak itraži izvanjske izvore nedaća i adekvatna rješenja. Što jeveliki tvorac, univerzum, smislio za nas? Nečime se moraispuniti taj jaz neizrecivog i neizrazivog, neosmišljenog ineshvaćenog.Tada je najbolje obratiti se onima čiji je posao davanjesmisla, onima koji kažu da su u direktnom kontaktu sbožanskim i koji su pritom skupili višestoljetna iskustvakako bi nam objasnili kako stvari stoje i što nam je činitikako bismo dobro živjeli. Iskustvo prošlosti plus iskustvovjere moraju dati odgovor, zar ne? Vrlo logično. Takvasituacija Gopniku i ostalima nudi ambivalenciju: čistomočaju parira osjećaj da postoji viši razlog i da netko moraznati odgovor i rješenje.Ali stvari počinju izgledati drukčije ako u sve to upetljamoHeisenbergov đavolji nauk na kvantnoj razini kojine dopušta jednake rezultate za sve ili slične slučajeve.— Danny na svoju bar mitzvu– inicijaciju u muškarca,čime bi trebao postatiozbiljan čovjek – dolazinapušen. U njegovuslučaju marihuanapreuzima značenjskopolje vjerskog obreda —Fizikalno gledano, kvant je najmanja poznata količinaenergije koja tvori svemir, svijet, čovjeka. Ukratko: nasubatomskoj razini stanje u kojem se neka čestica nalazinaglo gubi svoja prvotna obilježja ukoliko je počnemopromatrati. To se zbiva zbog toga što je samo mjerenje nemogućeobaviti bez da se na česticu na neki način djeluje.Heisenbergov princip negira posredno djelovanje uzrokai posljedice na način koji je bio moguć u okvirima klasičneNewtonove fizike, koja je tvrdila da je za neku česticu mogućena temelju znanja o njezinim trenutnim svojstvima(poput točnog položaja, smjera kretanja, brzine, mase i sl.)odrediti koje će vrijednosti ta svojstva imati u određenomtrenutku u budućnosti. Nemogućnost saznanja svih svojstavaneke čestice u trenutku mjerenja te nemogućnostsaznanja o tome što se točno događa sa česticom izmeđudva mjerenja u potpunosti onemogućuje točnu procjenuo tome gdje i u kakvom će se točno stanju čestica naći unekoj točki u budućnosti. Sve što nam kvantna fizika možeponuditi jest vjerojatna procjena, što je zapravo potpunipreokret u načinu razmišljanja koji se gradio stoljećima.Dakle, kaže: nema determiniranosti u univerzumu i sve jestvar slučaja. Budimo banalni pa se začudimo: zar su ondavjera, kultura i znanost ljudski umišljaji?S druge strane, ako subatomska razina i funkcionira ponačelima neodređenosti i nesigurnosti, ljudski svijet i životnapravila uređena su specifičnošću logike. Tako da bi poštivanjetih pravila trebalo garantirati uspjeh. No, kako je onda mogućeda se, poput Larryja Gopnika, igra po pravilima i bivaizigran? Moguće da su i ta pravila dio istog sklopa slučajnostii čak ni unutar institucija ne garantiraju uspjeh? Kant uKritici čistog uma tvrdi da se naša spoznaja ne prilagođavapredmetima, već da je obrnuto, predmeti spoznaje se morajuprilagođavati našim mogućnostima spoznaje. Iz toga možemozaključiti da su i principi kauzalnosti nametnuti percepcijistvarnosti ljudskom kategoričnošću koja je arbitrarna i ne uvijekfunkcionalna, pogotovo izvan primarno zadanih osnova.Izgleda da Larry sugestije odgovora na apsurd i paradokseegzistencije traži na krivom mjestu: u institucionaliziranojvjeri, jer u njegovu slučaju Bog je odsutan, a vjerski obredimantrični i nerealni; obični integracijski običaji.Osim koncepta sudbine kao izvanfilmskog iskustva, tuje i percepcija unutarfilmskog iskustva sudbine: klasičnanaracija. Konvencije filmske kauzalnosti tendiraju što jačojpovezanosti između događaja i kadrova, tvoreći timeizuzetno artificijelan prikaz života na platnu. Kaže se dase stvari u životu događaju jedna za drugom, a na filmujedna zbog druge; ali ipak se oba iskustva simulakrumskiprožimaju. Volimo percipirati živote kao biografske filmove:sudbine. A zapravo su scenarij i montaža ti demijurškialati koji spletu slučajnosti daju smisao. Kao što se u jednojsceni u filmu pokušava prikazati simultanost trenutkanesreće ili čak fingirati taj postupak klasične naracije, kaotrik filmske montaže koji nas želi navesti na osjećaj sudbinskepovezanosti dvaju prostorno, a možda i vremenskiodvojenih događaja, kojim se tako simulira najava početkaobrata u samoj priči.I komentativna muzika u nekim dijelovima (harfa iklavir) pridaje važnost određenim scenama, naglašavajućimožda njihovu kobnost, koja to nužno i nije. No, tajnovitostje tu, i kao što jedan od likova u filmu kaže: “Acceptthe mistery”.