Tema broja: STewarT-ColberT - Zarez

vizualna kulturazarez, xii /277, 18. veljače 2010. 14Javni stejtmentpozicioniranja sebeVideo i performans Siniše Labrovića Na liniji, GalerijaMočvara, Zagreb, 28. siječnja 2010., foto: Boris CvjetanovićNa liniji je u socijalistička vremena značilo biti dobrovoljno pripitomljen i ideološkiuparen s dogmama, ili riskirati određene posljedice u širokoj skali mogućnostiuvjeravanja/kažnjavanja. Niti nova kapitalističko-demokratska vremena, ma koliko sepredstavljala mekana, ne trpe tako lako odstupanja i skretanja, a kazne za zalutale susofisticiranijeBoris GreinerTermin – na liniji – poznat iz dobasocijalizma, označavao je političkupravovjernost, odanost idejamapartije, radničke klase, samoupravljanja islično. Naravno, ta linija na kojoj je trebalobiti, koliko god se formalno prezentiralaravnom i nepromjenjivom i uključivala odnosprema osnovnim postulatima dotičneideologije, zapravo je krivudala s obziromna okolnosti i odnose snaga, trebalo ih jeitekako biti svjestan ukoliko se u političkomsustavu željelo opstati. U drugom, općenitijemtumačenju, izraz na liniji znači postojanjeu prvim redovima, recimo fronte,obrane ili napada, znači posvemašnjuizloženost u opasnim okolnostima, takvupoziciju određuje prisila ili dobrovoljnost,no ona svakako pretpostavlja postojanjedvije suprotstavljene strane. Jednodnevnaizložba Siniše Labrovića pod naslovom Naliniji, sastoji se od projekcije performansaza video i nastupa uživo. Osim naslova,povezuje ih i činjenica da se u oba slučajaautor doslovno nalazi “na liniji”. Budući jepublici prvo bio prikazan video, a potom jeizveden performans, zaključujem da su upitanju dva čina istog rada.Uprizorenje vica U video kadruta je linija okomita – uobičajena bijela crtakoja odvaja dvije vozne trake na ulici usredištu grada. Po njoj se autor približavaiz dubine kadra dok ne dođe do kamere.U toj sceni, međutim, jedino on ide premanaprijed, ostali prolaznici kao i sva vozila,kreću se unazad. U nastupu uživo scenografijaje minimalizirana, ispred bočnogzida dvorane nalazi se velika crna ploha,na njoj je nacrtana vodoravna bijela linija.Ona je u sredini prekinuta. Umjetnik dolaziispred plohe i na mjesto gdje je linijaprekinuta stavlja glavu. Zatim umače kist ubijelu boju i spaja prekinutu liniju povlačećipotez kistom preko svoga lica. Analizirajućiprvi čin – “ulični” performans – zaključujemsljedeće: Labrović, umjetnik, suprotstavljenje svim ostalim sudionicima prizora. Na tajnačin on parodira poziciju umjetnika kojiuvijek pliva kontra struje, uvijek dakle različitod drugih. Duhovitost, prisutna u tojslici, demistificira patetiku umjetničkog ponašanja,autoironija denuncira pretenziju.Naravno da je snimka puštena obrnuto,da cijeli svijet ide naprijed, samo Labrovićkontra. Uprizorujući stari vic u kojem vozačsluša radio, prekida se program radi važneobavijesti: na autocesti toj i toj jedan bezumnikvozi suprotnim smjerom, oprez!...Ne jedan, svi, komentira vozač.Uprizoravanjem sebe kao karikatureisključivog, subjektivnog doživljaja stvarnosti,Labrović se, između ostalog, referirana svojevrstan umjetnički autizam, na općeprihvaćenunarodsku sliku umjetnikovapostojanja u oblacima. No, istodobno, on tupoziciju i brani, svjestan potrebne distancekoju je za autorski pogled nužno imati. Jerkad bi baš svi uvijek išli istim smjerom pabilo to i naprijed, ne bi bilo svijesti o prolasku,a kamoli autentična doživljaja iz kojegi proizlazi naročita, jedinstvena, autorskaperspektiva.No, naglašavanjem, odnosno izolacijom“suprotnih smjerova” otvara se pitanje komunikacije– jer ako jedan govori normalno,a svi ostali obrnuto, iako je jezik isti, oni seuopće ne razumiju. Iz toga proizlazi i pitanjevrijede li zakoni tog jednog i za ove ostale.O mogućnostima pozitivnog utjecaja togakoji jedini normalno vidi da i ne govorimo.Fenomen iznimke na kojeg karikaturalnoukazuje Labrović, autoritativno obrazlažei filozofski dijalog:– Što je sa suverenom iznimkom? – pitase Giorgio Agamben.– Moglo bi se na prvi pogled pomislitida ona predstavlja formu pripadnosti bezuključenja...– Ono što određuje karakter suverenogzahtjeva jest upravo to da se primjenjujena iznimku ne primjenjujući se, da dakleuključuje ono što je izvan nje same. Ono štonipošto ne može biti uključeno, uključeno jeu formi iznimke – odgovara Alain Badiou.– Iznimka izražava upravo nemogućnostsustava da se u njemu uključenje poklopis pripadnošću, da se svi njegovi dijelovireduciraju na jednotu.Updatirani socijalni angažmanNakon što je jednim potezom(revers projekcija) generalno simuliraoumjetničku poziciju, Labrović (duhovitomizravnošću ponovo eliminirajući patetiku)formalizira tu zamišljenu, pretpostavljenusintezu ideologije materijalizirajući je ubijelu uličnu liniju. Dakle, u prostoru ponašanjate “iznimke” postulira misao vodilju,kao i njezin vrijednosni sustav. Labrovićje na liniji, prihvaća prvu crtu (obrane ilinapada), kao i odgovornost koju ona nameće.Prihvaća umjetničku ideologiju, dane kažem vjeru, on je na toj liniji.Istodobno, na drugoj razini, već i samimkorištenjem termina “na liniji”, Labrović“povijesnu” političku semiotiku prebacujeu umjetnički kontekst, koristi se njome poputnekakve dioptrije otvarajući pitanjepozicije “umjetnika na liniji”.Primjenjujući politički pedigre togizraza na suvremenu scenu i kroz odškrinutavrata bacivši letimičan pogled, jasnoje kako se pozicija “na liniji” danas ne doživljavaviše u bivšem kontekstu “državnih”i “onih drugih” umjetnika. U suvremenomse svijetu umjetnosti, generalno govoreći,“podobnost” uglavnom osvaja upućenošćuu trenutne tijekove, updatiranim socijalnimangažmanom, ambicioznom propagandomvlastita djelovanja; duhovitost se rijetkoboduje, patetika u principu ne kažnjava. Odtema, preferiraju se imigrantske, općenitomanjinske (teško da više i postoji neki potlačenibez vrsnog umjetničkog advokata),standardno se drže pesimističke futurološkevizije, kao i poigravanje elektronskom interaktivom.Tranzicionalne, feminističke ihomoseksualne teme pomalo ispadaju izigre, a povijesno-filozofskim se motivimasmiju baviti samo pojedinci iz područjaBeneluxa.Kao i ranije, linija danas jednako vrludas obzirom na okolnosti i trenutne odnosesnaga pa kao što je nekad iskrena vjera uosnovne ideološke postulate mogla sljedbenikeodvesti u neki “Gulag”, tako i Labrovićčesto riskira preosobnim iskazima, apogotovo da ovakvim naglašavanjem “čistelinije” bude označen “tvrdolinijašem”, slijedomčega bi mu mogla splasnuti popularnost.No, bez obzira, ili baš s obzirom nato, što se u prvom činu označio iznimkom,u ovom drugom, “Močvarnom”, uključujese u zajedništvo. (Malo je vjerojatno kakose ta zajednica sastoji od samih iznimaka,jer poznavajući Labrovića, dojma sam da jerijetko tko manje od njega sklon elitizmubilo koje vrste.)Liže li umjetnik pete publiciDosljedno nastavljajući čvrstu liniju “performativnog”stvaralaštva (Umjetnik se provodikao bos po trnju, Umjetnik liže petepublici, Umjetnik pliva na suhom, Umjetnikpase travu...), u najnovijem nastupu umjetnikispunjava prekinutu liniju. Bez obzirana efektan, fotogeničan prizor pa i spontani,veseli pljesak kojeg svojim činom u publikeizaziva, ta je Labrovićeva izvedba intimne,a samim time i ozbiljnije prirode. Umjetnikpreuzima svoje mjesto postajući jedna odbezbroj točaka na beskrajnom pravcu. Premazujelice ispunjavajući pukotinu. Svojepostojanje uključuje u prolazak. Službu utoj, rekao bih potpuno apstraktnoj, misijiprihvaća primjerno, neštedimice – odbacujućivlastiti identitet postaje mali, neznatan,ali djelatan i nezaobilazan sudionik razvoja.Naravno, sve je i dalje simbol, no ovdje višenema ironije, jer nema više nikakvog dodatnogprostora, šireg konteksta iz kojeg jemoguće sagledati, nema mogućnosti za drugačijuperspektivu jer taj razvoj zahtijevapa i nadređuje, cjelokupnog njega.Intimno, dakle i univerzalno, prazninakoju netko svojom osobnošću ispunjavamože biti i ponor kojeg treba premostiti,jaz kojeg treba prevladati, crte u njemusamome koje treba spojiti. Koliko god biloevidentno da se one i s jedne i druge stranenastavljaju u beskraj, ipak su to zasad dvijelinije. Svjesnim činom, dapače, javnim statementompozicioniranja sebe, to postajeishodišna točka, u kojoj se spaja ono prijei ono poslije, ono unutra i ono izvan, njomese ostvaruje jedinstvo.Krajnje jednostavnim sredstvom izrazitibitnu dimenziju kompleksnosti rijetko jekada moguće samo osobnim zalaganjem,za takav je poduhvat gotovo i nužna malapomoć s one strane. Stoga i prekinutoj linijikoja, po prirodi stvari, želi biti spojena, pripadajuodređene zasluge.Emitirano u emisiji Triptih III. programa Hrvatskogaradija