Tema broja: STewarT-ColberT - Zarez

RAZGOVORzarez, xii /277, 18. veljače 2010. 34RAZGOVOR: Antonio GotovacRe-enactmentje oživljavanjemrtvacaS legendom hrvatskoga performansa AntonijemGotovcem Lauerom o njegovim viđenjima reenactmentai rekonstrukcije njegove akcije100 (Fućkanje) iz 1979. godine te rekonstrukcijeakcije Zagreb, volim te! iz 1981. godineSuzana MarjanićKakvo je vaše mišljenje o re-enactmentima, s obzirom dasu nedavno u Zagrebu upriličena dva re-enactmenta vašihperformansa: re-enactment performansa Zagreb, volim te!(Ležanje gol na asfaltu, ljubljenje asfalta) iz 1981. godine,u kojem je, u okviru zagrebačke konferencije PerformanceStudies international (PSi) 2009. godine, nastupio MilivojBeader, te rekonstrukcija vaše Akcije 100 (Fućkanje) iz1979. godine, u organizaciji Olivera Frljića u Zagrebu 10.prosinca 2009., a prije toga i u Beču (30. svibnja 2009.). Naime,podsjetila bih da ste povodom remakea happeningaHapp naš - happening, koji je ponovljen 1968. godine, dakle,godinu dana nakon prvotne izvedbe (1967.), i to za potrebesnimanja filma Slučajni život Ante Peterlića, u razgovorus Goranom Trbuljakom i Hrvojem Turkovićem u časopisuFilm izjavili sljedeće: “Na nagovor šefa Podrumske scenenapravili smo remake toga hepa, iako smo bili svjesni dato nije ono pravo. Čovjek ne može dva puta napraviti samoubojstvo.(…) No ja to ne smatram hepeningom, to jebilo glumljeno za prijatelja. Hep se ne može glumiti, to nijekazališna predstava”.– Mislite, dakle, na izvedbe mojih performansa koje suosmislili Mario Kovač i Oliver Frljić, odnosno Goran SergejPristaš u kombinaciji s Oliverom Frljićem. Evo, ovako.(smiješak) Razmišljao sam, istina, o tome, međutim, izdvojitću samo najbitnije i najkraće za ovu prigodu. Da je to biloriješeno na jedan kulturni europski način, to jest da se autoruintelektualnoga projekta adekvatno plati, ja bih to prihvatio.Međutim, ovo što se dogodilo, a pogotovo ono što se dogodilos Kovačem, to se meni kao autoru ništa ne dopada. Onisu naprosto ukrali i stavili su svoje ime, i to se meni čini kaonajobičnija intelektualna krađa. Na Zapadu se sve to plaća,a ovdje je sve to čisti barbarizam u stilu “da budem sretan ipočašćen”. Ili pak u stilu: “Ti, stari kreten, ti si nekad davnonapravio neke stvari, to se nama dopada, mi ćemo to drpiti,dat’ ćemo intervjue u časopisima, i bok”.Sam Beader nema s tim ništa, već Kovač koji je preuzeomoj performans. Beader je samo dobro odradio posao. Inače,Beadera jako volim, meni je on simpatičan. Meni je i Kovač,istina, bio simpatičan, ali po ovome što je napravio nije miuopće više simpatičan. Izgubio sam jednu simpatiju za njega.To se tako ne radi, to je naprosto svinjarija.Promocija umjetničkoga egoizmaU članku o bečkoj rekonstrukciji akcije 100 (Fućkanje),objavljenom u posljednjem broju Frakcije (broj 51-52),Oliver Frljić ističe kako je u razgovoru s vama doznao daniste uključili u kontekst svoje akcije 100 i politički kontekstte izvedbe, odnosno, kao da ste ostali na zenovskojinterpretaciji akcije kao polja istraživanja zvuka na traguJohna Cagea.– Da, razgovarali smo… Ovako, ta ponovljena akcija prvije put izvedena u Beču na Tanzquartieru i ja sam tada bašbio stradao – slomio sam ruku – tako da nažalost nisammogao vidjeti tu rekonstrukciju Olivera Frljića. To se sveodvilo pod pokroviteljstvom Gorana Sergeja Pristaša, takomi se čini. Pristaš je pristojan čovjek, gospodin, za razlikuod razbojnika Kovača. Istina, nisam vidio ni zagrebačkurekonstrukciju Olivera Frljića jer mi nisu javili datumizvedbe, odnosno – nisam ni znao da je bila, nego sam tekposlije doznao od Gorana Petercola koji se slučajno tu,na Trgu bana Jelačića, našao pa su ga i pokupili da učestvujeu Fućkanju. Rekao mi je kad sam ga sreo: “Upravosmo fućkali tvoju Stotku”. Dakle, tek kadostarite, onda skužite u kakvom se čoporuvukova nalazite. I onda dobro uočite razlikeizmeđu frendova i znanaca, jer u starostivam ostaju samo frendovi… Ono što je radioBeader i ono što je radio Frljić, to su bilestvari, dva performansa kojima sam usprkossvemu pokušao promovirati jedan umjetničkiegoizam kada mi se ustvari fućkaloza takozvanu samoupravnu socijalističkustvarnost. I u obje sam akcije promoviraosvoj anarhistički pogled na umjetnost i na stvarnost okosebe. Bio sam usredotočen na egoizam jer sam smatrao dase jedino s tim svojim egoizmom mogu oduprijeti stvarnostis kojom se nisam slagao. Kako sam ja kroz svoj životstalno nastojao biti protiv, onda sam odabrao stvar zakoju sam znao da će odmah biti protiv svega – nago tijelo.Tako i u akciji 100 i u akciji Zagreb, volim te! ja sam sekoristio nagim tijelom, svojim mogućnostima (smijeh) dana najjednostavniji način ubodem u oko stvarnost. Tu nijebilo nešto da bih ja sada bio protiv sustava, nego je menečitav taj kontekst izrazito nervirao, kao što me nervira iovaj danas. E, sad, pri rekonstrukcijama se sukobljavates pohlepnicima i cinizmom. Savjest je najgroznija stvar –onaj koji učini nažao nekome tko mu je pristupio u dobrojvjeri, to je grozno…Re-enactment ili utvrđivanjegradivaŠto općenito mislite o fenomenu re-enactmenta i o koncepture-enactmenta za koji se zalaže Marina Abramović?Naime, ona naglašava da je izvedbom Seven Easy Pieces(Muzej Guggenheim, New York, 2005.) ponudila i model zare-enactment te navodi sljedeće upute u okviru tog modela:“Pitajte umjetnika/icu za dozvolu. Platite umjetniku/ici za pravo korištenja. Izvedite novu interpretaciju djela.Izložite originalni materijal: fotografije, video, materijalnepredmete/tragove. Izložite novu interpretaciju djela”.– Re-enactment obično doživljavam kao neku vrstu utvrđivanjagradiva. Kao da su svi uvjereni da poslije performansaponovo kreće nešto konzervativno. I sad, valjda, onda mislenešto zaraditi, jer na Zapadu se ipak ništa ne radi bez velikelove, a kako je performans stvar iza koje ostaje manje-višesamo dokumentacija, mislim da se forma re-enactmentamože promatrati jedino kao oživljavanje mrtvaca. Likovniumjetnici nastoje – uostalom kao i svi ostalizapadni umjetnici – zaraditi neku lovu ipritom su se domišljato sjetili i te formeponavljanja. Meni je to simpatično, evo,sjećaju se staraca. Marina je rođena negdjeoko 1946. godine, dakle, sad je u 64. godiniživota. Ne znam, ne bih htio biti glasnogovornikjer manje-više ne moramo se složitioko forme re-enactmenta, ali iznosim svojemišljenje da u tome vidim samo, ponavljam,oživljavanje mrtvaca.U razgovoru koji je Oliver Frljić vodio sIvom Pajićem povodom pripreme za rekonstrukcijuvaše akcije 100 (Fućkanje),Ivo Pajić je istaknuo kako ste bili fasciniralijednom vrstom militarističke estetike, i toTomislav Gotovac,akcija 100 (Fuckanje), 1979.pogotovo onom koja se mogla vidjeti u američkim filmovimate da ste pored svega bili opsjednuti mornaričkomelegancijom. Naime, misli kako ste tu akciju namjeravaliizvesti s Jugoslavenskom ratnom mornaricom, pridodajućikako bi to bilo estetski fascinantno.– Ne. Ne da ne znam, nego se ne sjećam da sam to namjeravaoizvesti s mornaricom. Uglavnom, akcija je zamišljena udogovoru s Nikšom Gligom, a Ivo Pajić je bio moj asistent.Nikša Gligo je 10. muzički bijenale želio napuniti akcijama,i onda sam mu ponudio akciju sa sto fućkaša. Fućkalice samizabrao zato što se Muzički bijenale održavao u proljećekad je i aktualno završavanje maturanata i kada rade uličneperformanse u kojima urlaju i fućkaju. Želio sam spojitito mladenačko maturantsko ludilo s ovim, svakodnevnimludilom, a kako se mjesto performansa selilo od dvorištaStudentskoga centra do Cvjetnog trga, da bi konačno odlučilida akciju izvedem na Trgu Republike bez bana Jelačića(smijeh), skontao sam u svojoj glavi bez da je itko znao isamom sebi rekao: “To će se upamtiti!” Tako je Nikša Gligodoslovno poludio. Od svih je upravo on najviše poludiokad je vidio moje skidanje. Došao je u policijsku stanicu,uletio kod dežurnoga i rekao: “Ovoga osudite i uhapsite.Ovaj je sve napravio na svoju ruku. Ja o tome nisam imaopojma”. Osim toga, nije mi htio dati ni honorar koji je bioza sve koji su radili za Muzički bijenale milijun dinara. Toje tada bila poprilična svota i stoga sam ga tužio. Imao samsreću što me je sudac, koji mi je sudio, simpatizirao. Nasuđenju je tako pitao Nikšu Gligu: “Je l’ Gotovac izvršiosve ono što ste se dogovorili?” On kaže: “Je, ali se skinuogol i sve je time poništio”. Kaže sudac: “Samo sam Vaspitao da li je on izvršio ono što je dogovoreno?” I zatimje rekao Gligi: “Tomislav Gotovac je izvršio ono što ste sedogovorili uz svoj dodatak”. I tako sam dobio ondašnjihmilijun dinara. A bilo je slasno i to što su ovi na policiji,— U obje sam se akcijekoristio nagim tijelom,svojim mogućnostima dana najjednostavniji načinubodem u oko stvarnost.Tu nije bilo nešto dabih ja sada bio protivsustava, nego je menečitav taj kontekst izrazitonervirao, kao što menervira i ovaj danas —