Tema broja: STewarT-ColberT - Zarez

RUBRIKA zarez, xii /277, 18. veljače 2010. 46noga filologaLjudi u snijeguMale tamnefigure na bijelojpozadini gegajupored parkiranihautomobila; posoljenabljuzgavica, dizalices logotipima,reklamni panoi;umjesto seoskihprizemnica, tipskegradske “mašine zastanovanje”; umjestolovaca, vlasnicikoji šeću pse; djecakoja se igraju nasnijegu nose, umjestopregača, pernatejakne made in China.Zašto mi se takva slikačini nemogućom?Neven JovanovićSvaki put kad padne snijeg mislimna Bruegela. Na bijelojpozadini, male tamne ljudskefigure gegaju zdepaste od zabundanosti;na pozadini sivila, zamršen krvožilni sustavgolih crnih grana. Bruegel. I, istovremenos Bruegelom, izvjesnost spoznaje: danas setako što ne može naslikati.Pernate jakne Suvremeni ekvivalentBruegelovim “Lovcima u snijegu”(1565) ne moram puno tražiti: gledam gas prozora svoje stambene zgrade u novomzagrebačkom naselju. Male tamne figurena bijeloj pozadini gegaju pored parkiranihautomobila; posoljena bljuzgavica, dizalices logotipima, reklamni panoi; umjesto seoskihprizemnica, tipske gradske “mašine zastanovanje”; umjesto lovaca, vlasnici kojišeću pse; djeca koja se igraju na snijegunose, umjesto pregača, pernate jakne madein China. Zašto mi se onda takva slika čininemogućom?Kič i ironija Slika, naravno, nije tehničkinemoguća: danas ne nedostaje ni slikarani sredstava da se nešto takvo izvede.Nedostaje razlog; nedostaje smisao. Zaštoda jedan likovni umjetnik 2010. svoju energijuulaže u brojgelovske “Prolaznike usnijegu” ili “Šetače pasa u snijegu”?(Razmišljajući ovako dokono, s prozorastambene zgrade, posve mi se uvjerljivomčini pretpostavka da takvi brojgelovskislikari danas i postoje; likovnosti na svijetudanas ima dovoljno da tako što budemoguće. Međutim – čini mi se dalje kaolaičkom “konzumentu” likovnosti – urbanipejzaži koje slikaju takvi nepoznati brojgelovcivrlo vjerojatno nisu umjetnost: oni suili hobi, ili kič.)Današnju likovnu umjetnost zanimajudruge stvari; realizam – čak i brojgelovskistiliziran realizam – dio je povijesti, stvarza filologe (koji se u tom slučaju zovu kunsthistoričari)i kolekcionare. Važne su stvari,dakle, drugdje, i sliku “po Bruegelu” možemozamisliti eventualno kao stilsku etidu(ali tko će uložiti toliko truda u nalaženjetuđeg glasa i vizije, umjesto svojih?). Ilikao ironijsku gestu – kao što je Lovro Artukovićnaslikao “Potpisivanje deklaracijeo pridruživanju Zapadne Hercegovine iPopova polja Republici Hrvatskoj (Tko jenaručio pivo?)”.Možemo to sročiti i malo drugačije: onozbog čega je danas nemoguć brojgelovskislikan pogled na stambeni kvart jest– konvencija.Konvencije Ta misao izaziva laganišok. Skloni smo smatrati da konvencijeograničavaju druge, da su naše vrijeme inaša umjetnost od njih slobodni – ili, barem,da mi konvencije prihvaćamo na razinisvakodnevnog bontona, vožnje tramvajemi ponašanja na javnom mjestu, ali da ih,kad stvari postanu ozbiljne (recimo, u pravojumjetnosti), prekoračujemo, razbijamo,nadilazimo.To su tlapnje. I za naše vrijeme postojestvari koje naprosto nisu teme – za književnost,za likovnost, za kazalište, za film, zaglazbu. No nije stvar u tome da su te stvarizabranjene – može se čak, malo razmetljivo,tvrditi kako je upravo ono zabranjenokonvencionalna tema neše umjetnosti – većza njih jednostavno nema mjesta. Za nespretnemale brojgelovske figure, tamne nabijeloj pozadini, za onaj trapavo-oprezankorak po snijegu – u današnjoj umjetnostinema mjesta.Zahod Na početak srednjeg plana “Lovacau snijegu” – odmah u dnu brijega nakojem lovci gaze snijeg – Bruegel je smjestiozamrznutu vodenicu. Od nje vodi zidanimost po kojem hoda neka žena s pregačom,naprtivši na glavu (kao da je iz zagrebačkihGračana) snop granja. Vodenica je zapravokompleks zgrada koji uključuje i sklepanidrveni doksat, isturenu prostorijicu kosogkrova, s prozorima-rupama, obješenu nadzaleđenom površinom potoka ili jezera.Prostorijica je možda zahod (iz nečega vrlosličnog na slici “Nizozemske poslovice” virigola guzica). Sa svih krovova, pokrivenihjednoličnim tepisima snijega, vise dugačkesige. Led je na jezeru siv, ispunjen ribičkimrupama; pokraj mosta po ledu nešto prebirukrupne ptice kojima su kljunovi premali dabi bile vrane; bliže nama, jedna djevojčicapo ledu vuče drugu – obje su s pregačamai rupcima na glavi – na tronošcu prenamijenjenomu sanjke.Taj je detalj Bruegelove slike pozadinana mom kompjuteru, i imao sam ga dostaprilike proučavati. I činio sam to – i još uvijekčinim – gotovo opsesivno. Prvi je uzrokopsesije, mislim, u tome što zamrznuta vodenicapripada prošlosti: tako je svijet izgledaokad nas nije bilo. Taj mi detalj otvaraprozor u polovicu šesnaestog stoljeća, u vrijemeKarla V, Filipa II, kraljice Elizabete; uvrijeme Reformacije i Seljačke bune, FranjeTahija i Nikole Zrinskog, Michelangelovesmrti i rođenja Shakespearea i Galileja; uosvit Osamdesetogodišnjeg rata.Daljnji je pak uzrok opsesije u tomešto taj “otvoren prozor” – taj zahod nadzaleđenim jezerom – pokazuje sve ono očemu povijest toga vremena nije pisala.Nije, jer nije bilo potrebno. Jer je svatkoznao, kao što i danas zna, kako izgleda zaleđenojezero, i kako izgleda zahod; jer je tobila stvar konvencije. Mada ni konvencijejezera ni konvencije zahoda 1565. – kao štose lijepo vidi na “Lovcima u snijegu” – nisuisti kao 2010.Realističnije od stvarnostiIgra “konvencija” i “stvarnosti” na Bruegelovojslici ovdje, naravno, ne prestaje. UNizozemskoj 1565. nisu postojali krajolik,prizori, mizanscena koje je Bruegel “ovjekovječio”(jasno to odaju planinske vrletiu pozadini “Lovaca u snijegu”). Bruegeloviljudi i svijet, ma koliko ih mi realističnočitali, jasno su nerealistični: vidimo da sui karikirani i režirani. Ali nerealistični suupravo u svojoj realističnosti, i tako cijelaslika biva u neku ruku realističnija od stvarnosti:stvarnija od stvarnosti same. Ne metonimija(komadić svijeta), nego metafora(čitav svijet u jednom komadiću). Da modificiramoAristotela: “oni su prosječni ljudiu većoj mjeri no što smo to mi.”Fotografija Riječ nabačena u prethodnomodjeljku nagoviješta i dodatni razlogzašto su brojgelovske slike danas nemoguće.Zato što postoji fotografija. Zatošto, negdje od 1850, a svakako od konca19. st, fotografija radi ono što je u Bruegelovodoba moralo raditi slikarstvo: prikazujei ono izgovorivo i ono neizgovorivo,i ono kratkoročno (trenutak) i ono dugoročno(konvencije).No mi ne živimo samo u doba fotografije;mi živimo u doba njezine demokratičnosti, udoba njezine inflacije. Bruegel bi svakakomogao pojmiti fotografiju kao medij zamajstore; ali morao bi pojmiti fotografiju ikao nešto što radimo svi, u bilo kojem času,s minimumom napora – fotografiju gotovoizjednačenu s govorom, fotografiju kao neštosvakodnevno i općeljudsko. Umjetnostne samo u doba masovne reprodukcije,nego i u doba masovne produkcije.Tu, međutim, moj put završava; daljnjarazmišljanja prepuštam vama. I vašim stajanjimauz prozor.