Ukrali ste mi srce

51.
ZBOGOM, ZEMLJO
Potkraj kolovoza 1887. godine održavale su se u Valsaliceu, na torinskom brežuljku,
tečaje vi du hovnih vježba za mla diće ko ji su zat ražili ulaz u Sa le zi jan sku družbu.
Don Bosco se tamo također uputio i stavio se na raspolaganje za ispovijedanje.
Od 25. svib nja ni je više pred sje dao sas tan ci ma Vr hov nog vijeća Družbe, os tav ljajući
tu za daću svom zam je niku don Rui. Ipak je sud je lo vao na ono me od 12. ruj na,
ko ji se od ržavao u Val sa li ceu.
U drugoj polovini rujna osjećao se loše. Napadala ga je visoka temperatura i jaka
gla vo bo lje. Ne ke da ne ni je uo pće mo gao služiti mi su. Don Vig liet ti, nje gov taj nik,
za bilježio je o tim da ni ma: »Una toč to me, uvi jek je ve seo, ra di, piše i pri ma stran ke.
Sam bi tre bao ok re pu, a ipak je on onaj ko ji dru ge kri je pi.« 402
Jed ne večeri pot kraj ruj na, dok je večera vao u so bi, pra vio mu je društvo don Ve rone
si, rav na telj po ljop riv red ne naseo bi ne u Mog lia nu Ve ne tu. Na jed nom mu reče:
– Preos ta je mi još ma lo vre me na za živ je ti. Pog la va ri naše Družbe ni su to ga svjesni.
Oni mis le da don Bos co mo ra još du go živ je ti... Ni je mi žao um ri je ti. Ono što me
još zab ri nja va je su du go vi za cr kvu Sr ca Isuso va. Po mis li ko li ko je sa mo nov ca skuplje
no! Onaj dra gi don Dal maz zo je do bar, ali ni je do bar računo vođa... Što će reći moji
si no vi kad bu du os je ti li na svo jim ra me ni ma težinu tih du go va?... Mo li se za mo ju dušu.
Sljedeće go di ne neću više bi ti na du ho vnim vježba ma.
Osjećao je ma lo-po ma lo da ga obu zi ma sa mo ća
Don Pavao Albera, provincijal salezijanaca u Francuskoj, morao je otputovati.
Došao je poz dra vi ti se s don Bos com. On je po seb no lju baz no pog le dao svog »ma log«
Pav la i po lug las no mu go vo rio sa suza ma u očima:
– I ti ta kođer od la ziš. Svi me os tav lja te. Znam da će don Bo net ti večeras ot pu tova
ti. Don Rua će ta kođer otići. Svi me os tav lja te ov dje sa mo ga.
Onda je počeo tiho plakati. Bijaše siromah čovjek, umoran, koji je poslije tolikog
rada osjećao da ga malo-pomalo obuzima samoća. I don Alberu je svladalo ganuće.
On da je don Bos co ipak smo gao sna ge:
402
E. CERIA, Me mo rie biog ra fic he, sv. XVIII, str. 526.
393