I STVARNO PRAVO

39operacijama koje su se vodile protiv RH od 15. kolovoza 1990. g. donjihova prestanka. Usprkos činjenici da je tužena tijekom cijelogpostupka tvrdila da predmetna šteta koju je pretrpio tužitelj kritičnogdana, 17. rujna 1991.g., ima karakter ratne štete, o tome sud sud prvogstupnja u obrazloženju pobijane međupresude ne daje nikakve razloge.Sud prvog stupnja u obrazloženju pobijane odluke govori o postojanjuratnih operacija na području Grada Varaždina, a tijekom kojih je stradaotužitelj, pa je iz toga ostalo potpuno nejasno da li se u konkretnomslučaju radi po mišljenju suda prvog stupnja o terorističkom aktu, ili pak oratnoj šteti. Isto tako valja navesti da su se u RH za vrijemeDomovinskog rata istodobno javljale i ratne štete nastale terorističkimaktima, pa su se javljale i teškoće u razlikovanju navedenih šteta. Jednate ista šteta uzrokovana nasiljem, kao svojom bitnom odrednicom, kaoprimjerice konkretna šteta kod tužitelja, može imati trojaki pravnikarakter. Tako se može raditi o klasičnom građanskomimovinskopravnom deliktu, u kojem slučaju se na odgovornost za tu štetuprimjenjuju opća pravila obveznog prava o deliktnoj odgovornostištetnika, odnosno odgovorne osobe i u takvim slučajevima se naknadaštete određuje i dosuđuje za sve oblike i za ukupni obujam štete.Navedena šteta može biti i u obliku specifičnog građansko-pravnogdelikta, uobičajenog kao akt terorizma ili nasilja ili nasilja u vezi s javnimdemonstracijama i manifestacijama, koji akti mogu biti poduzeti i uvrijeme rata, pri čemu isti ne poprimaju karakter ratne štete. U pogledu teodgovornosti valja istaći da je ista propisana specijalnim odredbama kojegovore o odgovornosti države po principu objektiviteta za štete nastalezbog smrti odnosno povrede tijela ili zdravlja građana. I na kraju, mogupostojati ratne štete u pravom smislu riječi, koje su štete u izravnojuzročnoj vezi s ratnim činom i koje se uobičajeno objašnjavajuposljedicom izvanrednog događaja (više sile), a ne lošeg funkcioniranjavojno-obrambenog sustava države, zbog čega vrijedi temeljno praviloneodgovornosti države za ratnu štetu, neovisno o tome je li štetu počinilatuđa ili vlastita vojska. Već je navedeno da je sud prvog stupnjadjelovanje vojske bivše države – JNA podveo pod opasnu djelatnost iutvrdio RH odgovornom za naknadu štete primjenom Zakona oodgovornosti RH za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovaralabivša SFRJ, pri čemu je i nadalje ostalo neraspravljeno pitanje da lipredmetna šteta, koju je pretrpio tužitelj predstavlja ratnu štetu ili ne.Valja naglasiti da se odgovornost RH prema Zakonu o odgovornosti RHza štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ, izvodiiz činjenice da je RH jedan od pravnih sljednika bivše SFRJ, pri čemu jeodgovornost RH ograničena na one štete za koje bi prema tada važećimpropisima odgovarala bivša RH. Niti bivša SFRJ nije odgovarala za ratneštete, no u smislu odredbe čl. 180 st. 1 ZOO-a za štetu nastalu smrću,