Pod ladonjom: Vladimir Pernić "Vila Elena" naj ... - Grad Buzet

Vladimir Perniæ
Stvaralaèki duh
zarobljen zavièajem
POD LADONJOM
Davao sam sa srcem i stvarao s radošæu. Vjerojatno je moglo
biti i više, ali što je tu je. Ne pada mi trenutno na pamet ništa
što sam htio napraviti, a nisam uspio, kaže naš sugovornik
Razgovarao: Siniša ŽULIÆ
Pjesnik, književnik, kipar,
politièar, novinar, uèitelj, turistièki i
kulturni djelatnik... Iako je lista
poslova i aktivnosti koje su okupirale
èetiri desetljeæa njegovog
stvaralaštva poprilièno dugaèka,
Vladimira Perniæa moglo bi se
jednostavno opisati kao velikog
zaljubljenika u Roè, èija æe ljubav
trajno biti zapisana rijeèima,
stihovima, skulpturama i brojnim
inicijativama u kojima je sudjelovao
za bolju valorizaciju kulturne baštine
svoga kraja. K a o v e l i k i
pobornik oèuvanja duhovne i
materijalne baštine, pokrenuo je i
organizirao brojne kulturne
manifestacije i inicirao projekt izrade
replike Guttenbergove preše u Roèu.
Dosad je objavio èetiri zbirke
pjesama („Ubjaèiæ“, „Srhi“,
„Znamen“ te zajednièku zbirku
dijalektalne lirike „Cicirici & Senjali“) i
ostvario brojne samostalne i skupne
izložbe svojih skulptura. Nismo ni
približno sve nabrojali, jer je to kod
svestrane osobe kao što je Vladimir
Perniæ jednostavno nemoguæe.
- Teško je reæi što je bio moj glavni
motiv, ali to je bio nevidljiv i duhovni
poriv koji nastaje iskustvom i dodirom
s neèim što èovjek vidi i proèita.
Presudno je svakako bilo to što sam
se sedamdesetih godina sa
školovanja vratio u sredinu koja me
fascinirala i zauvijek me ovdje
„zarobila“. Ostao sam vjeran Roèu i
roèkoj inspiraciji do kraja. Ono
najvidljivije su bili talozi prošlosti, koji
su tek na prvi pogled nezamjetni i
koje èovjek mora spoznati da bi
mogao reagirati. Poèetkom tih godina
u Roèu je pokrenuta aktivnost
„Èakavskog sabora“, institucije koja
je umnogome definirala i moj kasniji
rad, aktivnosti i odnos prema ovome
kraju. U tim talozima prvenstveno
mislim na tragove glagoljice koji su
uklesani u žbuku kao grafiti u
crkvicama, na knjige koje su se ruèno
ovdje pisale i prepisivale. Konaèno, uz
Roè je vezana i priprema prve
južnoslavenske tiskane knjige tek
tridesetak godina nakon što je
Guttenberg uopæe izumio tiskarski
stroj.
Tu je pripremu
najavio Juri Žakan u Misalu Kneza
Mislava koji je 1405. godine kupljen
za potrebe nugljanskih crkvica za
protuvrijednost pet volova. Kakva je to
snaga ljudi ovih krajeva bila da za
jednu knjigu odvoje takvu materijalnu
vrijednost! Kada to stavite u nekakve
okvire vrednovanja, onda vas to mora
fascinirati. To je sve bilo zaboravljeno
u jednom trenutku sredinom
dvadesetog stoljeæa i poèetkom
aktivnosti „Èakavskog sabora“ ona se
ponovno poèela otkrivati.
Roèka katedra Èakavskog sabora
inicirala je, izmeðu ostaloga, obnovu
Huma i Roèa, projektu kojemu ste Vi
tada bili na èelu. Kako je došlo do te
ideje da se od polurazrušenih mjesta
naprave biseri kulturne Istre?
- Do te ideje je došlo tako što je
„Èakavski sabor“ pokušavao inicirati
u svim mjestima Istre da ih spašavaju.
Tu „šaku ljepote“, koja je bila vrlo
znaèajna za našu glagoljašku
prošlost, predložili smo tadašnjoj
Opæini Buzet, na èelu s Željkom
Marincem, da preda „Èakavskom
saboru“ na upravljanje, a „Èakavski
sabor“ æe inicirati sanaciju,
prvenstveno stambenih i
gospodarskih zgrada, a potom i
valorizaciju te kulturne prošlosti na
bazi glagoljice. To je poèelo 1972.
godine simboliènom predajom
kljuèeva, a iduæe godine održan je prvi
biennale koji je imao glagoljicu kao
11 Buzetski list