Pod ladonjom: Vladimir Pernić "Vila Elena" naj ... - Grad Buzet

ISTRA KAKVA JE NEKAD BILA
Samouki glazbenici iz Šæulci
Nema pusta bez gunjci
Dvojica gunjaca iz Šæulci danas sviraju sve manje. Kažu kako su godine
napravile svoje. No violin i klarinet, a ponekad i bajs, uvijek se naðu u autu.
Ana PISAK
Prièa o dvojici najstarijih
gunjaca na Buzeštini, Josipu
Šæulcu (76) i Antonu Paladinu
(75), poèela je još prije sedam
desetljeæa, toènije 1939.
godine, kada je mali Josip
izradio svoj prvi vijulin. Bio je
to instrument izraðen iz svoje
glave, a kako ga je napravio
Josip kaže – samo Bog zna.
Dodaje, kako i danas pamti
trenutak kada je spajajuæi
violin sumporom, jer tada nije
bilo ljepila, glazbalo poèelo
gorjeti. Vode nije bilo sve do
prve lokve, pa ga je jedva
stigao ugasiti! No, iako je
vatra poèinila veliku štetu,
Josipu je unikat ostao.
Èetrdesetih godina prošlog
stoljeæa, dok su još Nijemci
bili na Vrhu, Josip je izradio i
bajs od bresta. I tako je
krenulo. Dan za danom
samouki je glazbenik uèio
svirati slušajuæi druge. U
«glazbene vode» ubrzo je
povukao i svog susjeda
Antona Paladina, a zatim i
pokojnog Antona Šæulca,
roðenog 1931. Tim
udruživanjem roðeni su
«Gunjci iz Šæulci».
Nastup s grupom „Let 3“
„Gunjci iz Šæulci“ prvi put
nastupaju 1945. godine na
zabavi u Negnaru, dan poslije
Uskrsa. Stariji su ljudi bili
oduševljeni njihovom svirkom
jer su prenijeli njihovo znanje.
– Orka mare, ma su
skakali plešuæi mazurka! A ja,
drugo nanka nisu znali,
smiješeæi se prisjeæaju Anton
i Josip. U narednih šest
desetljeæa uslijedili su
nastupi po cijeloj Istri,
Primorsko-goranskoj županiji
te u metropoli.
– Najdraža mi je bila
smotra folklora u Zagrebu.
Tada smo osam dana svirali
bez prestanka, istièe Anton .
Josip se sjeæa i nastupa na
koncertu rijeèke skupine „Let
3“, s kojima su prije nekoliko
godina snimili i pjesmu. No,
ipak, najdraži su im pusni
dani kada instrumente ne
ispuštaju iz ruku i po cijela dva
dana. Nije loše ni kad se naðe
dobro društvo pa uz kapljicu
istarskog vina zasviraju u
staroj konobi.
Žito za bajs
Uloge trojice gunjaca bile
su jasne – pokojni Anton
Šæulac bio je zadužen za
vijulin, Anton Paladin za bajs,
a Josip, osim bajsom i
vijulinom spretno barata i
klarinetom te usnom
harmonikom.
– Kad smo poèeli svirati
korito od bajsa nije vrijedilo
pa smo u njega stavljali late,
kako bi imao veæi bas. Nakon
toga, toènije 1944. godine,
nabavili smo bolji bajs od
obitelji Tabakar iz Krti. Kako je
ta familija oskudijevala
hranom, od nas su zatražili da
im u zamjenu za instrument
damo sto kilograma pšenice i
sto kilograma kukuruza što
smo mi i uèinili. Žitarice smo
na magarcu odvezli u Krte. Pri
povratku doma stali smo na
Senjskoj vali i s guštom
zasvirali. Roditelji su nas htjeli
ubiti kad su saznali što smo
napravili, prisjeæaju se Josip i
Anton. Rijeè se o bajsu kojeg
je izradio pok. Faust iz
Gradinja još u 19. stoljeæu.
Instrument se i dan danas, uz
još jedan bajs, tri vijulina i
jedan klarinet, star više od
115 godina, nalazi u
Josipovom vlasništvu.
Kakove barufe!
– Mislim da je oni bajs
anka katera ubrtica dubiv. Na
njemu se pozna škuja od
noge. Jen bot je po plesima
bilo vajk barufe i to kakove
barufe! Se je tuko ki je veæ
mugo, isprièao nam je Josip.
Anton takoðer posjeduje bajs
star stotinjak godina.
Poklonio mu ga je
neposredno prije smrti, kako
ga on po imenu pamti, Miro
Blažinèiæ.
Dvojica gunjaca iz Šæulci
danas sviraju sve manje.
Kažu kako su godine
napravile svoje. No, violin i
klarinet, a ponekad i bajs,
uvijek se naðu u autu.
Zatreba li im, da imaju na
èemu svirati. Gunjci iz Šæulci
još uvijek nastupaju na
Subotini, u Draguæu, na
Zrenju i po konobama.
– Kamo nas zovu, tamo
idemo, kaže Anton.
Vražja vremena
- Kad smo imali dvadeset
godina tada su bila «vražja»
vremena. Tjerali su nas da
radimo na pruzi Lupoglav-
Štalije, a kasnije i na putovima
za Beograd, prisjeæa se dvojac.
Dok je Josip radio u Sremskoj
Mitrovici u Srbiji skinuo je
cipele, obzirom da je doma bio
nauèen hodati bos. Meðutim
kad se vratio na mjesto gdje se
izuo, cipela više nije bilo.
– Ma sam zdigovav noge
gore kao peteh ud zime, a
komandanti su nas tjerali da
moramo kantat, prièa nam
Josip dogodovštine iz
mladosti.
Buzetski list 20