Teško je bilo gledati kako nam komšije ruše mesdžid

More documents

Recommendations

Info

koju je sam Andrić pohađao. Ali, on je u stalnoj zavadi sa istinom, stvarnošću i logikom. Na svoj uobičajeni mutni način Andrić zatim ispreda priču kako je kršćanska raja plaćala harač, zatim prešuti da je time plaćano nesudjelovanje u ratu, a onda dalje muti kako je i raja trpila zbog rata, “koliko zbog zahteva rata toliko i zbog vojne samovolje”. Istina je vrlo jednostavna. Kršćani su plaćali porez da ne idu u rat a muslimani su stalno morali ići u rat i ginuti. Mada Andrić to predstavlja isključivo kao privilegiju bosanskih muslimana, Turaka kako ih uporno imenuje, prešućujući da je to tražilo odlazak u stalne ratove, od perzijskog, ruskog, moldavskog, ukrajinskog ratišta, pa preko Slavonije i Dalmacije do Beča. Ti stalni ratovi su desetkovali to “privilegovano” muslimansko stanovništvo, ostavljali Bosnu bez vlastite vojske i izlagali je stalnim upadima susjeda što je završavalo pokoljima, pljačkama, paljevinama i ekonomskim uništavanjem zemlje. Svakako bi ispravno bilo gledati plaćanje harača da se izbjegne ratna pogibelj kao privilegiju te raje. Kad se Andrić već odlučio da upoređuje položaj kršćana i muslimana u Bosni u vrijeme turske uprave mogao je doći do toga da istinski shvati i objasni svu tragiku položja pripadnika svih vjera na ovom prostoru. Umjesto tog poštenog i objektivnog pristupa Andrić se odlučio za crno-bijelu verziju u kojoj bezobzirno satanizira i vrijeđa muslimane a viktimizira kršćane i tako stvara izmišljenu historiju koja je u sukobu sa stvarnošću i logikom i kojom se ništa ne može objasniti. Ovakvim nemoralnim pristupom Andrić je iznevjerio sve, prvo mladobosance koje je navodno simpatizirao a koji su se predstavljali kao južnoslovenski patrioti a ne srpski nacionalisti. Iznevjerio je i Vuka i Gaja koje veliča kao nosioce ideje slavenstva. Posebno je Andrić ovakvim stavom iznevjerio ideju bratstva i jedinstva koja je bila glavno načelo komunističke Jugoslavije u čije organe se kasnije ubacio i karijeristički lagodno živio. Andrić je izigrao i mentore Austrijance. Austrija je dugo ratovala protiv Turske u čijoj su vojsci bili i Bošnjaci. Ali, Austrijanci nemaju tako mračnjačku mržnju prema Bošnjacima, nego su okupiranjem Bosne došli u kontakt sa jednim plemenitim i herojskim narodom Bošnjaka, čije su kvalitete brzo shvatili i poštovali. Neposredno nakon okupacije, poslije žestokog i nerazumnog otpora Bošnjaka toj okupaciji, Austrijanci su prihvatili Bošnjake kao oslonac svoje vlasti i kao važan dio svoje vojske. Kod Andrića nema ni pomena o tome. Zajednička sudbina slavenskih naroda Sa malo elementarnog ljudskog poštenja Andrić je mogao dati mnogo istinitiju sliku Bosne i njenog okruženja za turske uprave. Morao je znati da su se svi naši narodi snalazili na razne načine u njihovoj egzistencijalnoj ugroženosti. Hrvati su ginuli u mađarskim i austrijskim vojskama koje su ratovale protiv turske vojske čije su udarne jedinice u prvim redovima bili Bošnjaci. Ginuli su i jedni i drugi za tuđina, ali nisu imali izbora, tako mali i slabi u procjepu između mnogo jačih. Hajduci i uskoci su bili plaćenici u mletačkoj službi a kasnije su ih plaćali Austrijanci. Srbi su od početka poslušno služili u turskoj vojsci protiv svih turskih neprijatelja a nezavisnost su isposlovali maestralnim političkim vratolomijama Miloša Obrenovića, koji je čak odsječenu glavu svog kuma Karađorđa donio na poklon Turcima. To jest najveće poniženje koje historija pamti na ovim prostorima ali je rezultat bio sjajan: samostalnost. Da je htio razumjeti svu delikatnost i strahotu položaja svih slavenskih naroda na Balkanu, Andrić je mogao uzeti strašni period 1737.-1739. g. Kugom i neimaštinom izmrcvarena Bosna, čija je mladost ostavila kosti na ratištima hiljadama lilometara udaljenim, našla se na ivici nestanka. Austrijanci su odlučili napasti Bosnu sa svih strana, spriječiti da pomoć dođe iz Turske, fizički uništiti Bošnjake, pobiti, raseliti ili pokrstiti. Tako je austrijski kralj Karlo VI jasno napisao u proglasu na lošem bosanskom jeziku, koji je štampao u 400 primjeraka i raspršio širom Bosne. Na strani Austrijanaca bili su svi ostali Slaveni. Katolici su učestvovali direktno u vojsci koja je krenula na Bosnu 1737. g. u julu, nagrnuvši preko Save i harajući i osvajajući Posavinu. Opkolili su Banja Luku dok se kod Travnika sakupila vojska “čudna i strašna” u kojoj su učestvovali svi “koji su mogli nositi oružje” a ko odbije imao se objesiti pred vlastitom kućom. Takvu čudnu vojsku, koja se borila, po Bog zna koji puta za goli opstanak naroda Bosne, krenuo je prema Banja Luci Hećim-Oglu Alipaša, čestit namjesnik Bosne koji nije bio rođeni Bosanac. Ta strašna vojska je u jednom danu porazila i razjurila neuporedivo jaču vojsku osvajača. U isto vrijeme su i Srbi, Crnogorci i Albanci prišli austrijskoj vojsci i osvajali s njima južnu Srbiju, Makedoniju, Niš, Kraljevo, Novi 27. august - 17. ramazan 26 Pazar. Na čelu te srpske vojske bio je patrijarh Arsenije, koji će pretrpiti poraz, zajedno sa Austrijancima, uglavnom od Bošnjaka i dati se u bijeg zajedno sa Austrijancima. Ovo je jedan od brojnih zastrašujućih primjera egzistencijalne ugroženosti naroda Bosne i borbe za goli život, za elementarni opstanak na svojoj zemlji. Bio je to, ko zna koji već po redu križarski rat protiv Bosne, mada tada već to se nije tako zvalo, jer bilo je XVIII stoljeće. Kao rođeni Bosanac, kao književnik i nadrihistoričar, Andrić je morao ovakve epizode pošteno analizirati i pokazati razumijevanje i za Bošnjake, kako pokazuje za katolike i pravoslavce. To je posebno mogao dobro unovčiti u komunističkoj Jugoslaviji i postati barjaktar bratstva i jedinstva. Ali, on to nije nikad učinio. Mračna i strašna, patološka mržnja prema Bošnjacima, spriječila ga je da historiju gleda objektivno. Nažalost, kasnije je imao toliko pomagača da mu poštenje nije ni trebalo. Svi kasniji mračnjaci i mrzitelji prihvatili su bezrezervno Andrića kao zastavu pod kojom će jurišati na Bosnu i Bošnjake. Još kad su tome pridodali i Njegoša i Mažuranića, laž je postala istina, čojstvo je zamijenjeno bezočnim nemoralom. Da li je Andrić već tada, 1924. g., znao ili predviđao kakvu dalekosežnu nesreću i nepravdu namiče na glave Bošnjaka ali i na Bosnu? Da, znao je, ili bar, slutio je. On često priziva osvete i genocide nad Bošnjacima svojom užasnom presudom “do daleko u budućnosti”. Možda nije vjerovao da će imati toliko opasnih sljedbenika. Zamislite kakva bi sreća obasjala njegovo mračno
lice i um da je doživio i to da najveći ratni zločinac nakon Drugog svjetskog rata u Evropi, ljudska pogan koja je iz vučije jazbine sa Durmitora dogmizala u Bosnu i napravila haos i pokolje koje je malo ko mogao zamisliti, Radovan Karadžić stalno kao ideju vodilju reklamirao mračno Andrićevo djelo i nedjelo i vapio da cijela Evropa treba da čita te huškačke gadosti, umjesto “Majn kamfa”. To je ono Andrićevo proročanstvo zla, koje on stalno priziva na glave Bošnjaka, “do daleko u budućnost”. Umjesto da objektivno analizira zlu kob svih slavenskih naroda na Balkanu pri čemu su se stalno morali priklanjati nekom jačem i ginuti u njihovom interesu, Andrić u ovom poglavlju iznosi neke probleme kršćana pod turskom vlašću koji su toliko beznačajni da sve to djeluje infantilno. On izmišlja kako su kršćani koji su “živeli u gradovima i bavili se trgovinom i zanatstvom” nailazili na prepreke u radu, ali ne govori koje. On kuka kako su za pijačni dan Turci odredili nedjelju, kad kršćani ne rade, pa su slali molbe u Carigrad da se to promijeni. Andrić govori da je harač ubiran na “lično ponižavajući način”, opet bez objašnjenja. “Tursko” selo Posebno Andrić kuka nad propisom da su se kršćani morali drugačije oblačiti, čak i po boji odjeće. On kuka kako Andriću ne pada na pamet da upoređuje stanje u njegovoj kršćanskoj Evropi, za kojom stalno vapi. Ne kaže da dok se u Turskoj raspravlja o crkvenim zvonima dotle u Evropi ne smije biti ni pomisli o postojanju pripadnika drugih religija, a kamoli njihovih bogomolja. se to isto ticalo i Jevreja. Zaboravlja pri tome reći da je jedino Turska, a čito Bosna, prihvatili Jevreje iz Španije narogdje su ubijani, pokrštavani i protjeri- vani, a niko u Evropi ih nije htio ti. Čak je turska vlast izgradila i objekte primiza smještaj Jevreja, Sijavuš-pašine daire. Ništa to ne vidi ovaj zaslijepljeni mrzitelj nego samo to da su se nosili drugačije od Turaka. Najsmješnije je što Andrić kao vid teške diskriminacije navodi da berberi nisu smjeli istim nožem brijati muslimane i kršćane kao i to da su u javnim kupatilima postojali posebni peškiri i pregače za kršćane. Nevjerovatno. Veliki dio “rasprave” Andrić troši nabrajajući detaljno koliko groša su pojedini fratri davali kao mito da im se dozvoli popravka crkava. Naravno da ni ovdje ne propušta da citira svog omiljenog bosnomrsca i islamofoba M. Hernesa. U turskoj carevini postojao je jedan lijep običaj a to je izgradnja musafirhana kao i hanedanskih kuća za besplatan smještaj putnika namjernika do tri dana i imareta za njihovu besplatnu ishranu u tom periodu. Andrić unakazuje i ovaj humani običaj kukajući kako su i samostani bili obavezni da imaju musafirhane. Dobar dio ovog poglavlja Andrić posvećuje navodnoj borbi kršćana i hristijana da im se dozvoli zvonjenje crkvenih zvona. Andrić pripisuje, naprimjer Fra Grgi Martiću kao herojsko djelo što je izdejstvovao odobrenje za zvona a odmah iza toga upada u neku vrstu kontradikcije priznajući da su i predstavnici turske vlasti prisustvovali ceremonijama zvonjave. Andriću ne pada na pamet da upoređuje stanje u njegovoj zapadnoj kršćanskoj Evropi, za kojom stalni vapi. Ne kaže da dok se u Turskoj raspravlja o crkvenim zvonima dotle u Evropi ne smije biti ni pomisli o postojanju pripadnika drugih religija a kamoli njihovih bogomolja. Uništavaju se bezdušno i objekti i pripadnici čak i drugih kršćanskih sekti a ne smije se ni pomišljati o islamu. Andrić bi samo autoritativno, bez pogovora, rekao da se ovo “ne sme pripisati nekoj toleranciji muslimana” . Teško je reći do koje mjere Andrić ne poznaje svoju domovinu Bosnu a gdje počinju njegove bestidne manipulacije. Tako se okomio i na jedan lijep običaj i znak uljudnosti u Bosni da se ne pjeva kad se prolazi kroz selo čiji su stanovnici druge vjere. To bi se moglo smatrati provokacijom pa su to svi izbjegavali. Andrić je izmislio da samo kršćani nisu smjeli pjevati kroz “tursko selo”. To je toliko nepošteno da je čak i Andrićev mentor, koji ne zna mnogo o Bosni, dopisao na margini da ovo nije istina. Andrić i u ovom poglavlju skače sa teme na temu ali dosljedno svaku oblast života u Bosni slika mračnim, crnim bojama koristeći uvijek omiljene kvalifikacije “užasno, očajno, nepodnošljivo”. Tako se ovdje okomio na puteve u Bosni za osmanske uprave. On i ovdje koristi svoj nevjerovatni patent: on upoređuje svjedočanstva zlonamjernih o Bosni na kraju srednjevjekovne nezavisne države i na prelazu na tursku upravu, sa aktuelnim stanjem u Evropi u XX stoljeću. Tako on bestidno kaže: “Drumovi, za koje se turska uprava sve do u najnovije vreme uopšte nije brinula, bili su malobrojni i u veoma primitivnom stanju“. Ova konstatacija možda bi djelimično mogla važiti za posljednje godine srednjovjekovne Bosne, napadane izvana, harane, rušene, uništavane bezdušno i dušmanski, upravo iz te Evrope. Konačno, Andrić je morao znati da su u to doba putnici usred Pariza gazili blato do članaka. To je takvo vrijeme, mračni srednji vijek, kad su u cijeloj Evropi zapušteni odlični putevi Rimske imperije. Osmanska carevina, tačno kao i Rimska imperija, brinula je o putevima, ako ni zbog čega a ono zbog vlastite vojske kojoj je za prevoz trupa, džebhane i artiljerije bilo neophodno da postoje dobri putevi i mostovi. I upravo je to i radila Osmanska imperija i u Bosni. Postojala je dobra putna mreža a na svaki dan hoda građeni su bezbrojni hanovi i karavansaraji a na određenim dionicama morala se obezbijediti i pitka voda. Ovo potvrđuje i činjenica da u Bosni postoje brojni toponimi koji sadrže u svom imenu riječ “han”. Konačno, da je istina ovo što Andrić piše o putevima u Bosni, sigurno Turska ne bi mogla biti tako silovito uspješna sila pred kojom je strepila Evropa. “Očajnom stanju javnih puteva u potpunosti je odgovarao i poštanski saobraćaj”, piše Andrić. I to je potpuno netačno, što vjerovatno i sam Andrić zna. Postojao je u Turskoj dobro uređen i poštanski saobraćaj za ono vrijeme. Ali, ako gazite historiju i logiku i poredite to stanje sa stanjem u Evropi početkom XX stoljeća, onda je to istina, ali kome trebaju takvi falsifikati. Andriću trebaju kako bi unakazio sliku svoje Bosne. Andrić registruje napore turska uprave u XIX stoljeću na unapređenju putne mreže i poštanskog saobraćaja ali i to zatamni do granice nepodnošljive mržnje i nemorala. 27. august - 17. ramazan 27
Page 1: Hutba: Ramazanski zov džihada www.
Page 4 and 5: U PRODAJI JE INFORMACIJE NA TELEFON
Page 6 and 7: Hutba Ramazanski zov džihada Hatib
Page 8 and 9: Hutbe iz tri sveta mesdžida Mekka:
Page 10 and 11: Polumjesec Ivan Šarčević Franjev
Page 12 and 13: Amir Ahmić Izuzetan profesionalac
Page 14 and 15: Intervju Dževad ef. Hadžić, glav
Page 16: pa smo sve prolongirali do iza rama
Page 19 and 20: Hrvatski mediji su se pohvalili nap
Page 21 and 22: Za sve informacije obratiti se na s
Page 23 and 24: Intervju: Edin Ramić, šef Kluba B
Page 25: Feljton Skrivena disertacija: III p
Page 29 and 30: udruge ‘Odpor’, bila je suprotn
Page 31 and 32: i mogućim rješenjima, da ti kao p
Page 33 and 34: učenje mukabela gdje se za ramazan
Page 35 and 36: g posta Dr. Enes Ljevaković, fetva
Page 37 and 38: anha, dok je oplakivala svoje pogin
Page 39 and 40: potvrđuje i drugi hadis u kome Pos
Page 41 and 42: Neke poruke i pouke Muhammed, s.a.v
Page 43 and 44: odno su tragovi stočnih puteva. Sa
Page 45 and 46: Sandžački putokazi Autonomija San
Page 47 and 48: odvlače me u ćeliju. Četvrti dan
Page 49 and 50: jac, koordinator akcije oći za Pal
Page 51 and 52: Srbija Albanija do Beograda Srbijan
Page 53 and 54: Francuska Francuski fudbalski repre
Page 55 and 56: *John Esposito je profesor međunar
Page 57 and 58: “Živim ovdje duže nego u Maroku
Page 59 and 60: neka riječi ljestvici prava rangir
Page 62: U PRODAJI INFORMACIJE NA TEL.: 061/
Page 65: Nauka Astronomi prate crnu rupu u M

Teško je bilo gledati kako nam komšije ruše mesdžid

Create successful ePaper yourself

Delete template?

Save as template?