besplatni gotovi seminarski, diplomski i maturski rad

PRVOSTEPENI UPRAVNI POSTUPAK
ZAKLJUČAK
Upravni postupak uvijek pokreće organ nadležan za rješavanje upravne stvari, postupajući
po službenoj dužnosti kad se radi o rješavanju upravne stvari u javnom interesu ili
povodom zahtjeva stranke, kad je u pitanju privatni interes, u pravilu ostvarivanje nekog
prava stranke.
U skladu sa načelima upravnog postupka, u postupku koji prethodi donošenju rješenja,
nakon njegovog pokretanja po službenoj dužnosti ili na zahtjev stranke, nadležni organ
dužan je po službenoj dužnosti utvrditi sve činjenice i okolnosti koje su značajne za
donošenje zakonitog i pravilnog rješenja. Time će se strankama omogućiti da zaštite i
ostvare svoja prava i pravne interese, tako da im se pruži mogućnost da se o takvim
činjenicama izjasne. Radi utvrđivanja pravog stanja stvari u tom dijelu upravnog postupka
provodi se dokazni postupak, koji može biti skraćeni ili posebni ispitni postupak. U skladu
sa načelom slobodne ocjene dokaza, koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje
službena osoba po svom uvjerenju, na osnovu savjesne ocjene svakog dokaza posebno i
svih dokaza zajedno te na osnovu rezultata cjelokupnog postupka.
Na podlozi činjenica utvrđenih u upravnom postupku, organ nadležan za rješavanje donosi
rješenje o upravnoj stvari koja je bila predmet postupka. U postupku nadležni organ
donosi zaključke o pitanjima koja su procesno pravne naravi kao i zaključke koji imaju
obilježje upravnog akta.
Zakoni o upravnom postupku utemeljeni su na Zakonu o općem upravnom postupku bivše
SFRJ, koji je opet bio utemeljen na austrijskom modelu. Iako zakoni o upravnom
postupku u BiH vode porijeklo iz snažne pravne tradicije, kvalitet upravnog odlučivanja je
često narušen zbog neadekvatne organizacije i resursa i izuzetno složenog sistema
odlučivanja u upravnim stvarima. Uprkos jakoj normativnoj tradiciji, potrebno je izvršiti
izmjene određenih zakonskih rješenja, kako bi se usaglasili tekstovi ZUP-ova i približili
savremenim evropskim standardima upravnog odlučivanja, te kako bi se osigurala praksa
upravnog odlučivanja u korist konzumenata zakonom utvrđenih prava.
Postoji tendencija da sve odluke donesene u upravnom postupku u Bosni i Hercegovini
formalno donosi rukovodilac organa uprave, koji zadržava odgovornost za cjelokupni
proces odlučivanja. Dio značajnih odgovornosti može se delegirati podređenima, ali obim
u kojem je to moguće različit je u pojedinim ZUP-ovima. Obično se delegiraju samo
pripremne aktivnosti koje prethode donošenju konačne odluke. U praksi još uvijek
preovladava pretpostavka da sve odluke formalno mora donositi rukovodilac organa
uprave. Praksu delegacije bi trebalo uvesti na svim nivoima, omogućujući prenošenje
odgovornosti za upravno odlučivanje na nivo viših službenika, koji su jedini službenici
koji imaju vremena i sposobnosti za procjenjivanje pojedinih slučajeva. Praksa u
zemljama članicama EU se također kreće u ovom smjeru.
Jedan od značajnih problema u upravnom odlučivanju je ne poštivanje rokova za
donošenje odluka propisanih ZUP-ovima i materijalnim zakonodavstvom. Također,
situacija se dodatno pogoršava dugotrajnim žalbenim postupkom i slanjem predmeta od
jedne do druge instance. U slučaju da organ uprave formalno ne donese odluku, ovo se po
ZUP-ovima smatra „negativnom odlukom“. Problemi ove vrste zahtjevaju ponovno
ispitivanje klasičnog pristupa koji upravnu šutnju smatra negativnim odgovorom. U
drugim državama, upravni postupci sve više uvode „šutnju kao pristanak“. Ovo ima za cilj
DIPLOMSKI RAD 69
MUSTAFA KARAGA