Hrvatska povijest devetoga stoljeća - Ivan Muzic

zajedno s Francima, koji su na kraju pokorili čitavu Galiju i dali joj svoje
germansko franačko ime u drugoj polovini V. stoljeća. Kao i dalmatinska
obala i južna Galija, koju su Rimljani zvali provincia Romana, službeno
je bila Galia Narbonensis, ušla je izravno iz antike u srednji vijek. Bila je
jedna od najprivlačnijih rimskih pokrajina stjecište bogatih Italika i jako
romanizirana s cvatućim gradovima. Moramo spomenuti Istočne i Zapadne
Gote, Ostrogote i Vizigote, koji lutaju Europom od kraja IV. i tijekom
VI. stoljeća, od Krima do Hispanije ugrožavajući Rim i kasniji Bizant.
Stvaraju moćnu državu u Italiji, s prijestolnicom u Ravenni, čiji je
dio bila i naša zemlja od 473. – 537. godine, kada ih je porazio car Justinijan.
U tome njihovu boravku u našim krajevima od oko 60 godina mir
je bio nekih 37 godina, a ostalo je proteklo u ratovanju. Kada su izgubili
državu u krvi i pokolju nestali su iz povijesti i pretopili se u druge narode,
pa tako i u nama ima njihovih gena. Bugari i Mađari su također bili
konjanički narodi, koji su došli nešto kasnije s istočnih rusko-ukrajinskih
stepa i Urala. Međutim, za razliku od ovih prethodnih koji su više-manje
nestali iz povijesti, oni su se nametnuli svojim pokorenim stanovnicima
tračkim i panonskim Slavenima, davši im svoje ime, stvorivši državne
tvorevine, koje traju i danas. S druge strane imamo zastrašujuće Hune,
koji su tijekom dviju godina dva puta prešli na svojim konjima euroazijski
prostor, došli do kineskoga zida, a kako preko njega nisu mogli,
vratili su se natrag u Europu, bili poraženi i pretopili se među druge konjaničke
narode. To su samo neki od izabranih primjera, koji pokazuju
koliko je Europa šarena po ovoj fazi svoje rane povijesti i po tolikim seobama
i sukobima, koji su stvarali njenu današnju sliku. U ovoj panorami
rane povijesti i etnogeneza Hrvata je složena kao i kod drugih europskih
naroda, ako ne i složenija. Od pada Salone u prvoj polovini VII. stoljeća
(614.?, 639.?) pa do naših narodnih kraljeva Krešimira i Zvonimira i kasnije,
traje jedan proces, koji neke svoje daleke odraze ima i danas u našoj
suvremenoj povijesti. To dokazuje i ova najnovija Mužićeva knjiga
čije ćemo odjeke, bez sumnje, pratiti i u godinama koje slijede. Mužić je
hrabro ušao u gustiš činjenica, vrela, knjiga i rasprava sa stotinama naslova.
Iz toga je uspješno izišao s intrigantnim zaključcima s kojima se
možemo ili ne moramo složiti, ali koji su utemeljeni i ukazuju na nove
mogućnosti pristupa i rješavanja stoljetnih rasprava naših povjesničara.
U svome uvodnom dijelu Mužić je raspravio o ilirskim starosjediocima
južnoga hrvatskoga prostora, Japodima, Liburnima i Delmatima, zatim
12