Hrvatska povijest devetoga stoljeća - Ivan Muzic

su Dalmati svojevrsna zajednica. On je naglasio i to da bi naziv naroda,
ako bi se govorilo o predrimskim narodima na sjeverozapadnom Balkanu,
mogli ponijeti Dalmati, Histri, Liburni i Japodi. 32
Vrlo je važno istaknuti da se već tijekom rimskog i gotskog vladanja
u Dalmaciji pojavljivao pluralni oblik Dalmacije, što dokazuje da
taj oblik nije ni u kakvoj vezi s kasnijim bizantskim pretenzijama na tu
pokrajinu. D. Mandić nastanak tog oblika tumači ovako: “… u općoj
reorganizaciji rimskoga carstva god 297. po Kr. postojeće uređenje u
Dalmaciji samo je utoliko promijenjeno, što je od Naronskoga okruga
otrgnut južni dio, provincija Prevalitana (Praevalis), tako da je ubuduće
za sve vrijeme rimske uprave Naronski okrug bio stegnut na krajeve
od Budve do Cetine. U Dalmatinski i Liburnijski okrug nije se ni tada
diralo. Budući da se Gornji Ilirik već od god. 10. po Kr. stao i privatno
i službeno nazivati Dalmacijom, to su se i pojedini njezini dijelovi, više
puta spominjani sudskoupravni okruzi, nazivali Dalmacijom. Ali kako
je svaki okrug imao svoj posebni pridjevak, kojim se označivalo pokrajinsko
značenje njegovo, to se prema pravilima latinskoga jezika upotrebljavao
množinski oblik Dalmatae, arum, kada se htjelo pod jednim
zajedničkim pojmom označili sva tri dalmatinska okruga, dotično cijelu
provinciju Dalmaciju. Takova razdioba i nazivi ostali su sve do seobe
naroda.” 33
Navedeno Mandićevo zaključivanje mnogi prihvaćaju, ali je vjerojatnije
mišljenje, koje iznosi J. Medini da je pluralni oblik “provincia
Dalmatiarum” označavao dvije povijesno zemljopisne cjeline, Dalmaciju
i Liburniju s tom razlikom što je Liburnija, različito od Histrije, koja
je bila dio pojma “provincia Venetiarum”, katkad u svojoj antičkoj i ranosrednjovjekovnoj
povijesti imala i status administrativno-teritorijalne
32 A. Benac, O etničkim zajednicama, str. 781.
33 D. Mandić, Crvena Hrvatska, str. 68-83. Mandić je naglasio da je množinski oblik
Dalmacije spomenut prvi put, kad se Kamilo Skribonij proglasio „Imperator“
u Dalmacijama nakon smrti cara Kaligule (+ 41 posl. Kr.) i da od tada množinski
oblik Dalmacije dolazi češće. Tako je on naveo putopis Augusta Antonina, koji u
današnjem obliku potječe iz III. st., ali koji sadrži građu iz polovice II. st. i u kojem
je na više mjesta spomenut pluralni oblik Dalmacije. D. Mandić je naveo i spis Notitia
dignitatum (oko god. 425. po Kr.) te svjedočanstvo kralja Odoakara u izvornom
sačuvanom papiru iz godine 489. On je zatim nabrojio više izvora iz rimskoga
i gotskog doba koji govore o razdiobi Dalmacije na više dijelova. (D. Mandić, nav.
dj., str. 74-75.)
41