Hrvatska povijest devetoga stoljeća - Ivan Muzic

nirane. Dalmati su prije Rimljana bili nastanjeni između Cetine i Krke,
a u unutrašnjosti do razvođa Vrbasa i Bosne na Vranjici planini. 23 Frane
Bulić, govoreći o Dalmatima 24 koji su stanovali u unutrašnjosti oko svoga
glavnog grada Delminija, njihovo je područje opisao ovako: “Tokom
ovog stošezdesetgodišnjeg rata oni su malo pomalo, proširivajući svoje
granice privukli sebi nekoja ostala plemena ilirska, tako da je koncem republike,
a počekom naše ere granica zemlje Dalmata tekla po prilici ovako:
na zapadu šibenskog zaljeva i donjeg toka Krke (Titius fl umen) na zapad
Knina, na sadašnje tromeđe dalmatinsko-hrvatsko-bosansko. Dalje
na jugoistoku išla je granica do rijeke Tilurius ili Nestus (Cetina). Od zavoja
Cetine prema istoku, to jest prema unutrašnjosti zemlje, tekla je granica
k Imotskom pa odavle prema sjeveroistoku na Vran-planinu, istočno
od Duvanjskog polja, na kojemu je ležao nekad njihov glavni grad Delminium.
Odavle je granica hodila na Šator-planinu, a dalje na Grahovo
polje, sijekući koje je išla na Grab ispod planina Ilice (mons Ditionum
Ulcirus), a odatle južno na zapad Knina.” 25
Južna granica Dalmata, posebno područje od Cetine do Neretve, teško
se može precizirati. Prevladava mišljenje da su završetkom stare ere
Ardijejci igrali važnu ulogu južno od Neretve, ali da je veoma prijeporno
jesu li oni kao i Autarijati držali neko vrijeme i jadransku obalu sjeverno
od rijeke Neretve. 26 Š. Batović u vezi s rasprostranjenošću Dalmata,
ili skupine plemena u okviru njihove zajednice, drži kako nije sasvim
ispravno mišljenje da su oni nastavali samo prostor između Krke i Cetine,
nego i prostor između Krke i Neretve, jer se na tom prostoru u željezno
doba nalazila uglavnom jedinstvena kultura. 27 M. Zaninović smjestio
je glavninu Dalmata na uže područje, između Krke i Cetine. Prema
njemu, stanovništvo toga užeg područja od Krke do Cetine i prema sjeveroistoku
stanovalo je od davnine na svojim područjima i bilo jedin-
23 D. Mandić, Državna i vjerska pripadnost sredovječne Bosne i Hercegovine. II. izdanje.
Ziral, Chicago-Rim, 1978., str. 17.
24 Stariji oblik bio je Delmatae, Delmatia, a noviji oblik Dalmatae, Dalmatia. (D. Mandić,
Crvena Hrvatska u svijetlu povijesnih izvora. Hrvatski povijesni institut, Chicago,
1957., str. 51- 54.) Usp. Slobodan Čače, Dalmatica Straboniana. Diadora, sv.
16-17, Zadar, 1995., str. 101-103.
25 F. Bulić, Po ruševinama stare Salone. Arheološki muzej u Splitu. Split, 1986., str.
21-22.
26 A. Benac, O etničkim zajednicama starijeg željeznog doba u Jugoslaviji. U: Praistorija
jugoslavenskih zemalja. V., str. 782-783.
27 Š. Batović, Aleksandar Stipčević, str. 178.
39