Hrvatska povijest devetoga stoljeća - Ivan Muzic

vrstu dokaza, i dapače da je vrlo teško odrediti etnicitet kroz bilo koju vrstu
materijalnih dokaza uzetih izvan njihova socijalnog konteksta.
Prema tome, može se reći da Mužić otkriva multiplicitet identiteta,
koji su se do sada skrivali u krutom političko-povijesnom monoetničkom
okviru rane hrvatske države, s dozom uvjerljivosti i svježine. Njegov
okvir povijesne interpretacije implicira suživot različitih identiteta
na hrvatskim ranosrednjovjekovnim prostorima i multietničnost i pluralizam
srednjovjekovne hrvatske države, odnosno srednjovjekovnoga
hrvatskog identiteta u čemu vidim najveću vrijednost ovog djela. 36 Ovaj
interpretativni model uklapa se mnogo bolje u postojeće stanje materijalnih
i pisanih dokaza, nego prijašnji model temeljen na asimilaciji, odnosno
amalgamaciji malobrojnoga autohtonog pučanstva s pridošlicama.
Mužićeva postavka ni u kom slučaju ne narušava temelje znanstvenog
korpusa postojećeg diskursa o formiranju hrvatskog identiteta i povijesti
hrvatskog prostora, već egzistira kao njegov sastavni dio, 37 započinjući
proces dekonstrukcije hrvatskog srednjovjekovnog identiteta kao skupnog
termina koji je skrivao u sebi različite identitete. Ne moram niti
spomenuti koliko je značenje razumijevanja multipliciteta identiteta i
počinjanja takvoga diskursa na skupnu percepciju prošlosti, na formiranje
hrvatskog “Biti” i “Znati”, koje se tako značajno odražava na realnost
sadašnje konstrukcije hrvatskoga identiteta “Činiti” kod svih onih
koji taj identitet danas dijele, formiraju i konstantno redefi niraju. Mužićeva
knjiga također postaje dijelom šireg dijaloga o konstrukciji drugih
južnoslavenskih identiteta u istom periodu, i po mom mišljenju postoje
mnogobrojne zajedničke komponente formiranja najranijeg hrvatskog
identiteta s formiranjima najranijih identiteta u Bosni, Zahumlju, Duklji,
Zeti, itd., koji su dalje vodili redefi niranju srednjovjekovnih, modernih i
post-modernih identiteta i u ovim prostorima.
36 Mužićeva postavka korespondira s komparativnim zemljopisnim područjima, primjerice
Britanijom, usp. B. Ward-Perkins, Why did the Anglo-Saxons not become
more British. English Historical Review 115/462 (2000), str. 513-533; J. Moorhead,
The Roman Empire Divided. London, 2001, str. 103-109. No treba biti pažljiv s terminologijom,
vidi: J. Hines, Britain after Rome: Between multiculturalism and monoculturalism.
U: Graves-Brown et al., cit. dj. (n. 10), str. 256-270. Po njemu, pravi
multikulturalizam u Britaniji je nemoguć, jer su monokulturalni entiteti koji sačinjavaju
temelj multikulturalnosti, de facto nemogući.
37 Klaić, cit. dj. (n. 30), str. 9-12 o neprekinutom kontinuitetu između antike i ranoga
srednjeg vijeka na hrvatskim prostorima.
29