Å UMARSKI LIST 9-10/1967

Izbor filma je vrlo važan element kod istraživanja njemačkih šumarskih
stručnjaka. Posebno ih zanima koje se zrake i koliko reflektiraju od pojedinih
vrsta drveća kao i od iste vrste drveća, ali različita zdravstvenog stanja,
vitalnosti i energije rasta. Teško je teoretski izračunati koje i koliko će se
zraka reflektirati od grupe ili pojedinih stabala.
U SAD i SSSR-u stručnjaci mjere reflekse cijele krošnje direktno na terenu.
U Njemačkoj DR nemaju tih mogućnosti. Zbog toga rade svoja istraživanja
u manjem obimu. Skidaju pojedine dijelove krošanja ili iglice u zavisnosti
od pretpostavljenih uzroka promjene refleksije. Npr. uzimaju grančice
za koje smatraju da su oštećene dimom s udaljenosti 2, 4, 6, 8 km od izvora
dima. Pomoću spektrometra mjere u laboratoriju (Beckmannov spektrograf)
spektar refleksije.
Na taj način dobili su slijedeće vrlo interesantne rezultate:
— kod plavog svjetla (390—500 milimikrona) vraćaju sve probe jednako
oko 10% svjetla. Sve ostalo apsorbiraju;
— zeleno svjetlo (500—600 milimikrona) reflektiraju bolesne grančice u
većoj količini. Niti u toj zoni ne mogu se jasno ocijeniti štete od dima;
— u području crvenog svjetla (600—650 milimikrona) također nema velikih
razlika između uzoraka. Krivulje refleksije su vrlo blizu, i na
slici se razlike ne mogu očito raspoznati;
— zona infracrvenog svjetla (680—900 milimikrona) omogućuje dobru
ocjenu razlike između zdravih i bolesnih stabala. Oštećena stabla apsorbiraju
malo (20%), a zdrava mnogo više (40%) zraka svjetla ovog
područja.
Iz navedenoga proizlazi da je za ocjenu šteta najbolje ako se upotrijebi
infracrveni film. Infracrveni film s gornjom granicom 800 milimikrona i upotrebljenim
filterom Rb 8, koji eliminira zrake ispod 700 milimikrona, daje
vrlo dobre razlike između zdravih, bolesnih i suhih stabala. Slabija strana infracrvenog
filma jest da oštećena stabla prikazuje tamno. Ako međutim, želimo
nešto istaći, u šumi, to mora biti svijetlo, da se razlikuje od sjena.
U šumi se štete različitog porijekla mogu dobro razlikovati i s panhromatski
m. filmom. Panhromatski film je osjetljiv na žutu boju između 500 i 700
milimikrona i vrlo dobro razlučuje svijetložutu od tamnožute boje. Ako se u
jednoj sastojini želi pomoću panhromatske snimke ocijenili učešće suhih stabala,
mora se uzeti film s gornjom granicom osjetljivosti od 700 milimikrona.
Donja granica od 600 milimikrona određuje se filterima RG 1 ili RG 2 koji
eliminiraju' zrake ispod 600 milimikrona.
Prema istraživanjima film u boji (color film) zasada u Nj. DR ne dolazi
u obzir za šumarska istraživanja. On je 4 puta skuplji od normalnog filma.
Razlike koje dobivamo nisu međutim u boji, nego u tonu.
Do sada su postigli najbolje rezultate šumarski stručnjaci Njemačke DR
u istraživanju sa spektrozonalnim dvoslojnim filmom (false color film). Upotrebljavaju
ruski spektrozonalni film s oznakom SN-2M. Taj film je osjetljiv
u različitim zonama spektra. Sastoji se iz dva sloja. Osnovni sloj mu je infracrveni
film. Takav sloj daje slici plavozeleni ton. Zdrave krošnje, na primjer,
daju u ovom sloju jaku plavozelenu boju, a bolesne slabu plavozelenu boju.
Iznad infracrvenog sloja je panhromatski sloj, i u njemu je jedna obojena
crta (jedan obojeni ton). Pozitiv je normalni film u boji s tri sloja.
406