čAsOpIs - Ina

Na 12. WPC-u u Houstonu 1987.
u Međimurju i Slavoniji, proizvedeno je
oko tisuću tona nafte.
Počeci prave industrijske proizvodnje
počinju s otkrićem plinskog polja
Bujavice 1917. godine. Što se nafte
tiče , početkom industrijske proizvodnje
smatra se eksploatacija polja Gojlo,
otkrivenoga 1941., pod upravom tvrtke
Petrolej d.d. čiji su glavni dioničari bile
njemačke tvrtke. Formiranjem Naftaplina
1952. stvoreni su preduvjeti, materijalni,
kadrovski i organizacijski, da se stvori
respektabilna tvrtka koja će se cjelovito
baviti istraživanjem i proizvodnjom nafte
i plina. Proizvodnja nafte 1960. dosegla
je 768000 tona, a plina 38,5 milijuna prostornih
metara. No, s otkrićem Strušca
iduće godine proizvodnja nafte prijeći
će 1,125 mil. tona, a i plin je gotovo
udvostručen.
S pravom možemo reći da je u Hrvatskoj,
s osnivanjem Naftaplina, počelo
organizirano istraživanje i proizvodnja
nafte i plina. Na području bivše države
proizvodnja i prerada nafte najbrže se
razvijala upravo u Hrvatskoj.
U skladu sa statutarnom odredbom
WPC-a da se nacionalna vijeća WPC-a
osnivaju uz sponzorstvo jedne ili više
nacionalnih naftnih kompanija, na inicijativu
Naftaplina, Zagreb, Rafinerije Rijeka
i Rafinerije Sisak osnovan je 1962.
u Zagrebu Jugoslavenski komitet svjetskih
naftnih kongresa (JKSKN). Sjedište
komiteta bilo je u Zagrebu.
U međuvremenu je 1963. osnovano
poduzeće Kombinat nafte i plina u Zagrebu.
To poduzeće je nastalo spajanjem
Naftaplina Zagreb, Rafinerije Rijeka i
Rafinerije Sisak. Kombinat je ubrzo promijenio
ime u INA-Industrija nafte i pod tim
imenom djeluje od 1. siječnja 1964. do
danas. U Ini je novi rast zabilježen krajem
šestdesetih. S proizvodnjom naftnog
polja Žutica godišnja proizvodnja nafte
prelazi dva milijuna tona 1970. godine.
Iste godine proizvodnja plina iznosi 478
milijuna prostornih metara. Stalni rast se
nastavlja i 1980. kada proizvodnja nafte
prelazi tri milijuna tona, a plin se približio
na milijardu kubičnih metara. Od 1990.
bilježimo već osmu godinu zaredom pad
proizvodnje nafte, ali i stagnaciju, odnosno
opadanje plina od 2,17 mlrd m. Vratimo
se radu tadašnjeg jugoslavenskog
nacionalnog komiteta.
JKSKN je 1991. imao pedeset pet
članova iz svih poduzeće koja su spadala
u naftnu industriju. Od ukupnog broja
iz Hrvatske je bilo 25 članova ( INA 23
i Janaf 2, ili 45,8 % ). Prvi predsjednik
JKSKN bio je Stjepan Koren, tadašnji
tehnički direktor Rafinerije Rijeka. Tu
dužnost on je obnašao do 1970. Ostali
predsjednici također su bili iz Ine: Stjepan
Žinić (od 1970. do 1980.), Stjepan Lisjak
(od 1980. do 1988.) i Juraj Kontent (od
1988. do prestanka rada Jugoslavenskog
komiteta 1991.).
Nakon osnutka JKSKN delegacije u
kojima je uvijek bila zastupljena INA
sudjelovale su na svjetskim naftnim
kongresima: Frankfurt 1963. (6. WPC),
Mexico-City 1967. (7. WPC), Moskva
1971. (8. WPC), Tokio 1975. (9. WPC),
Bukurešt 1979. (10. WPC), London 1983.
(11. WPC), Houston 1987. (12. WPC), te
Buenos Aires 1991. (13. WPC).
Kongres u Buenos Airesu
Trinaesti kongres trajao je od 20. do
30. listopada 1991. u vrijeme kada je bio
najžešći napad tzv. JRM na Dubrovnik.
Delegacija iz tadašnje Jugoslavije sastojala
se od članova iz Hrvatske, Bosne i
Hercegovine, Slovenije i Srbije. Kako je
Komitet od osnutka čitavo vrijeme imao
sjedište u Zagrebu, a glavni je pokrovitelj
bila INA, to je za vrijeme Kongresa predsjednik
JKSKN, koji je također iz INE
obavio iscrpan razgovor s predsjednikom
WPC-a gosp. Klausom Mayem i objasnio
mu stanje u Jugoslaviji tražeći pomoć da
se Hrvatska primi kao punopravni član
WPC-a s vlastitim Komitetom.
Još prije Kongresa u Buenos Airesu,
14