čAsOpIs - Ina

čuda tehničke civilizacije, bez automobila,
tvornica, spalionica i sličnog. Uz koje
idu buka, stres i narušeno zdravlje. A
on ostaje tu, u tihom društvu ružmarina,
lovora, majčine dušice, pelina i lavande.
Doista, tko bi takvim posjetiteljima zavidio?
Zar nije bolje trajno ostati u vrtu
poput lošinjskog, Miomirisnog?
Mudar je u svom miru lošinjski magarac.
Možda je shvatio ono što posjetitelji
njegova doma tek trebaju.
Netko park posjećuje, Lošinjani u njemu žive
Bioraznolikost lošinjskog područja fascinantna je. Na njemu je dosad
pronađeno 1018 biljnih vrsta. Za usporedbu, to je gotovo dvostruko više od vrsta
koje nastanjuju ostale jadranske otoke, te više od broja biljnih vrsta na tako velikom
području poput Britanskog otočja, na kojem raste oko 1200 biljnih vrsta.
Na otoku Lošinju preko 900 biljnih vrsta pripada autohtonoj flori, a 230 vrsta
smatra se ljekovitim biljem.
Pored domaćih vrsta, otok se širom otvorio i udomaćenim, ljudskom rukom
donesenim vrstama. Riječ je o osamdesetak uglavnom egzotičnih vrsta koje su
s raznih strana svijeta proteklih stoljeća donijeli lošinjski pomorci, te ih zasadili
oko vlastitih kuća, stvarajuću vrtove na kojim im danas možemo zavidjeti. Smatra
se da su samo oni donijelo oko 80 biljnih vrsta.
Opći dojam nadograđen je još jednom ljudskom aktivnošću, sađenjem borovih
šuma u 19. stoljeću, u čemu je golema zasluga Ambroza Haračića, profesora
lošinjske Pomorske škole i proučavatelja lokalne klime i flore. Jedna od njih,
Čikat, kraj Malog Lošinja, proglašena je 1992. park-šumom i zaštićena. Sljedeće
godine park-šumom je proglašena zona Pod Javori, nadomak Velog Lošinja. U
njoj je svojedobno zimovao nadvojvoda Karlo Stjepan, prepuštajući se blagotvornim
utjecajima tople mediteranske zime i ljekovitom ozračju lokalnog ambijenta.
Veliku vrijednost ima i perivoj u Velom Lošinju što ga je podigao nadvojvoda
Karlo Habsburški, u kojem raste 200 vrsta drveća pristiglog iz cijelog svijeta.
Na lošinjskom otočju nema zmija otrovnica. To ne znači da na njemu, međutim,
nema neotrovnih zmija i guštera. Otok Lošinj je dom macaklina, sredozemnih
guštera iz porodice gekona, koji su ugrožena, time i zakonom zaštićena vrsta.
Takve osobitosti otoka bile su prepoznate odavno, što potvrđuje podatak da
su još 1892. godine Mali i Veli Lošinj službeno proglašeni klimatskim lječilištima,
dobrim dijelom zahvaljujući upravo svom zelenom pokrivaču. Blaga klima pomogla
je da na otoku započnu rasti vrste koje izvorno pripadaju južnodalmatinskom
i sicilijanskom biljnom svijetu, također agave, meksički katusi, palme, magnolije,
mirte, mimoze, pistacije, indijske smokve, zatim limun, naranče i mandarine
doneseni iz Vijetnama.
Na otoku Lošinju zato mogu reći: neki park posjećuju, mi u njemu živimo.
74