150 godina Å¡kolstva u veloj luci - OpÄina Vela Luka
150 godina Å¡kolstva u veloj luci - OpÄina Vela Luka
150 godina Å¡kolstva u veloj luci - OpÄina Vela Luka
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
tun). Posebno se to odnosi na njihove nasljednike iz 18. stoljeća (Ivan Franko, Šimun<br />
Justo te unuk, odnosno nećak Ivan Ševilo; dva posljednja bili su javni bilježnici). Jerolima<br />
Anđelini ud. Ševilo (s kraja 18. i početka 19. stoljeća) prva je pismena žena u velolučkoj<br />
prošlosti. Pismen je bio don Marko Orebić koji je, bez posebnih svećeničkih<br />
obveza, sa svojima u Luci stalno živio. Samo se po sebi razumije, bili su to i svećenici<br />
koji su od 1819. kao kapelani boravili u Veloj Luci (don Marko Bartolomeo Bačić te<br />
don Nikola Cetinić Petris) kao i pokoji državni službenik (primjerice “doganiere” Ivan<br />
Perić, rodom iz Sinja). Do 1849. koliko-toliko pismeni su bili svi dotadašnji velolučki<br />
seoski glavari, ali i pokoji ugledniji težak. Većina puka, međutim, bila je nepismena.<br />
Od svih koji su stalno boravili u Veloj Luci, bez ikakve sumnje, najpismeniji je bio<br />
don Petar Joković. Dokumenti do kojih se moglo doći pokazuju kako je s dostojanstvom<br />
i mjerom komunicirao s u njegovo doba uglednim te formalno za više stupnjeva<br />
nadređenim mu prelatima. Bili su to dubrovački biskupi Antun Giuriceo, Toma Jederlinić,<br />
Visko Žubranić, zatim kotorski Marko Calogera te splitski i šibenski. Po potrebi<br />
se obraćao i najvišim državnim ustanovama (sve do vlade u carskom Beču) te poznatim<br />
svjetovnim imenima kao umirovljenom podmaršalu barunu Josipu od Gherlitza,<br />
zatim banu Hrvatske i Slavonije te civilnom i vojnom upravitelju Dalmacije podmaršalu<br />
barunu Josipu Jelačiću, povjesničarima i istraživačima Frani Carrari, Petru Mangeru,<br />
pjesniku Nikoli Tomaseu. Na Korčuli se dopisivao osobito sa zadnjim Vinčencom<br />
Ismaellijem, zatim Nikolom Ostoićem, ali i Ambrozom Kaporom. 8<br />
Svim Velolučanima, pa i don Petru Jokoviću, materinski jezik bio je, naravno, hrvatski,<br />
odnosno velolučki hrvatski. Nitko, međutim, hrvatski književni jezik nije dobro<br />
poznavao. Sva prepiska, kako službena tako i privatna koju su vodili, pisana je pretežito<br />
i najviše na talijanskom jeziku. Moglo bi se čak reći da su oni pismeniji u službenoj<br />
komunikaciji, pri sastavljanju sastavaka i djela, zapravo i mislili na tom jeziku. Takvo je<br />
bilo doba. Donijela je to prošlost, mletačka uprava, a dijelom i tadašnja, austrijska.<br />
Ipak, i pored navedenog ima ne samo naznaka, nego i sačuvanih dokumenata, koji<br />
govore da su neki od gore spomenutih već u prvim desetljećima 19. stoljeća te do kraja<br />
60-ih, posebno kad je riječ o vjerskim sadržajima namijenjenim velolučkom puku, pisali<br />
i na hrvatskom, odnosno velolučkom hrvatskom jeziku. To su, na primjer, Pouke<br />
o vjeri u notesu Jerolime Anđelini Ševilo 9 pa pisane pripreme cjelovitih propovijedi za<br />
nedjeljne mise don Petra Jokovića 10 . Tu je i prijevod s latinskog Poslanice Velolučanima<br />
koju im je 1859. godine uputio tadašnji papa Pio IX. 11 Od tekstova svjetovnog karaktera<br />
iz tog doba zanimljivo je pismo Kuzme K. Jokovića stricu don Petru Jokoviću 12 pa<br />
pjesma u desetercu Velolučanina O.F. što ju je 1865. sastavio u pohvalu i počast Nikoli<br />
Ostoiću, prvom načelniku općine Blato (kojoj je, uz Blato, Čaru i Smokvicu, pripadala<br />
i <strong>Vela</strong> <strong>Luka</strong>). 13 Ima i drugih tekstova iz tog doba, na primjer, službenih oglasa, obavije-<br />
8<br />
<br />
Blato<br />
<br />
<br />
<br />
<br />
11<br />
<br />
12<br />
<br />
<br />
<br />
35
Change language