150 godina Å¡kolstva u veloj luci - OpÄina Vela Luka

OSNOVNA ŠKOLA “VELA LUKA” - VELA LUKA 

ZBORNIK -150 GODINA ŠKOLSTVA U VELOJ LUCI

Nakladnik: 

Osnovna škola Vela Luka 

Za nakladnika: Lucijana Mirošević, prof. 

Sunakladnik: 

Općina Vela Luka – Arhiv 

Urednik: 

dr. sc. Franko Mirošević 

Urednički kolegij: 

Tonko Barčot 

Zvonko Maričić, prof. 

dr. sc. Franko Mirošević 

Dinko Radić, prof. 

Likovni urednik: 

Marijan Goršić 

Grafički urednik: 

Iva Goranović 

Lektor: 

Nikolina Padovan, prof. 

Prijevodi: 

Sandra Bačić, prof. (talijanski jezik) 

Maja Šunjić, prof. (engleski jezik) 

Korektor: 

Tonko Barčot 

Naslovna stranica: 

Aldo Mirošević 

Tisak: 

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalne i sveučilišne 

knjižnice u Zagrebu pod brojem 644180 

ISBN 978-953-95881-0-4

150 GODINA ŠKOLSTVA U VELOJ LUCI 

ZBORNIK RADOVA 

znanstveno-stručnog skupa održanog u Veloj Luci 28. i 29.09.2007. u 

organizaciji Osnovne škole “Vela Luka” i Općine Vela Luka – Arhiv, 

pod pokroviteljstvom Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta te 

Dubrovačko-neretvanske županije 

Vela Luka, 2007. godine

“Repkovi dvori” - zgrada škole krajem 19. i početkom 20. st. 

“Opća pučka učiona” - sagrađena 1911.

UREDNIČKO SLOVO 

Ove godine Velolučani obilježavaju 150 godina postojanja organiziranog osnovnog 

školstva u svom mjestu. Tim povodom uz ostale manifestacije organizira se i znanstveno-stručni 

skup o razvoju školstva. Rezultate tog skupa objavljujemo u ovom zborniku. 

Kad se obilježavala 120. godišnjica djelovanja Osnovne škole “Vela Luka”, izdana 

je knjiga autora Zvonka Maričića. Trideset godina poslije slavljenici ovim zbornikom 

žele obilježiti svoj veliki jubilej, ujedno i jubilej samog mjesta. 

Prigodom ovako velikih obljetnica škole izdaju spomenice, knjige prikladnih informativnih 

obavijesti. OŠ “Vela Luka” svoje dugogodišnje postojanje obilježava zbornikom 

znanstvenih i stručnih radova. U njemu se na temelju novootkrivenog arhivskog 

gradiva s različitih aspekata dijelom dopunjuje i proširuje ono što je u svojoj knjizi 

“Osnovna škola Vela Luka 1857. – 1977.” zabilježio Maričić. Stoga ovaj zbornik svojim 

prilozima omogućuje da se u dogledno vrijeme, prilikom budućih obljetnica, izda sustavno 

i zaokruženo djelo o razvoju velolučkog školstva. 

Sadržane su različite teme koje obrađuju pojedine segmente razvoja predškolskog, 

osnovnog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja u Veloj Luci. Uz opću uvodnu temu 

koja predstavlja presjek kroz proteklo razdoblje tu su i teme o počecima pismenosti, 

neredovnoj i neobveznoj školi, počecima organiziranog školstva, radu prvog dječjeg 

zabavišta, građanskoj školi, poslijeratnom razvoju osnovnog školstva, povijesnom 

pregledu srednjeg školstva u mjestu, ukidanju vjeronauka kao nastavnog predmeta te 

izvanškolskim i izvannastavnim sportskim aktivnostima. Među prilozima ovog zbornika 

nalaze se i prilozi o obrazovanju velolučkih studenata na Filozofskom fakultetu u 

Zagrebu, prosvjetnom djelovanju dalmatinskog zbjega u južnoj Italiji i Egiptu za vrijeme 

II. svjetskog rata i zdravstvenoj skrbi osnovnoškolske djece. Sažeci priloga prevedeni 

su na engleski i talijanski jezik. 

Dakle, zbornik obuhvaća široku lepezu sadržaja – od početaka pismenosti, predškolskog 

odgoja, osnovnog, srednjeg školstva do fakulteta. Svojim raznolikim sadržajem 

on pruža uvid u vrlo raznoliko odgojno-obrazovno djelovanje koje se provodilo 

u jednom malom, skromnom i siromašnom težačkom otočkom mjestu koje se u 19. i 

20. st. razvijalo kao najmlađe mjesto otoka Korčule. Marljivim radom svojih mještana 

mjesto je brojem stanovnika i gospodarskom razvijenošću postalo jedno od najvećih 

otočkih sredina na Jadranu. 

Nadamo se da će zbornik čitateljima uvelike pomoći u upoznavanju razgranate prosvjetne, 

obrazovne i kulturne djelatnosti velolučkog školstva i vrijednih, samoprijegornih 

prosvjetnih radnika koji su obrazovali generacije i generacije Velolučana.

Vela Luka dvadesetih godina 20. stoljeća 

Sredina tridesetih godina 20. stoljeća

OPĆE PRILIKE I OSNOVNOŠKOLSKI SUSTAVI 

TIJEKOM 150-GODIŠNJEG DJELOVANJA 

OSNOVNE ŠKOLE U VELOJ LUCI 

dr. sc. IVO PERIĆ 

Zagreb 

Povijest velolučke osnovne škole duga je 150 godina. U tih 150 godina (1857.-2007.) 

Vela Luka je bila u nekoliko državnih sustava: od 1857. do 1867. u okviru Austrijske Carevine, 

od 1867. do 1918. u okviru austrijskog dijela Austro-Ugarske, od 1918. do 1921. 

pod prvom talijanskom okupacijom, od 1921. do 1941. u okviru prve (monarhističke) 

Jugoslavije, od 1941. do 1943. pod drugom talijanskom okupacijom, od 1943. do 1944. 

pod njemačkom okupacijom, od 1944. do 1991. u okviru samostalne Republike Hrvatske. 

Ti su državni sustavi – svojom školskom politikom – utkani i u djelatni život velolučke 

osnovne škole putem različitih upravnih propisa, različitih nastavnih programa i 

različitih udžbenika. Obveza njena pohađanja, počevši od navršene 7. godine života, trajala 

je najprije (1857.-1871.) 4 godine, zatim (1871.-1947.) šest godina, potom (1947.- 

1951.) sedam godina i od 1951. do danas osam godina. U ovoj osnovnoj školi su radili i 

rade brojni vrsni učitelji, nastavnici i profesori. Njeni svršeni učenici – u pretežnom broju 

– već desetljećima nastavljaju daljnje školovanje u srednjim školama, među kojima mnogi, 

nakon završene srednje škole, studiraju i u raznim visokoškolskim ustanovama (u Dubrovniku, 

Splitu, Zadru, Rijeci i Zagrebu). Danas širom Hrvatske djeluju mnogi ugledni 

Velolučani (kao profesori, inženjeri, ekonomisti, liječnici, pravnici, novinari, književnici, 

glazbenici...). Svi su oni – s osjećajem zahvalnosti – stekli svoje solidno početno, osnovnoškolsko 

obrazovanje u rodnoj Veloj Luci. 

Ključne riječi: Osnovnoškolski sustavi, Vela Luka, 1857. – 2007., političke, gospodarske 

i kulturne prilike 

Kao dio otoka Korčule Vela Luka je već samim tim bila i dionik povijesne sudbine 

tog otoka, koji se nakon 377 godina podaništva pod mletačkom vlašću našao pod austrijskom 

upravom 1797.–1805., zatim pod francuskom upravom 1805.-1813., potom 

pod britanskom okupacijom 1813.-1815. i od 1815. ponovno pod austrijskom upravom 

sve do 1918. 

Za svoga postojanja, iako je bila moćna pomorska sila, Mletačka Republika nije 

nikada uspjela učiniti svoj jadranski akvatorij potpuno sigurnim od pljačkaških aktivnosti 

pirata i gusara. Ta nesigurnost, uz još neke druge jednako odlučujuće razloge, 

1 imala je za posljedicu da su mnogi dijelovi priobalja dalmatinskih otoka i priobalja 

dalmatinskog kopna ostajali nenastanjeni ili da su se sa očitim zakašnjenjem počeli 

1 

Mlečani su smatrali da će im njihovi dalmatinski podanici biti više pokorni ako što trajnije ostanu u 

svome siromaštvu. Zato su im na razne načine onemogućavali da se bave pomorstvom i trgovinom, kako ih 

ove aktivnosti ne bi gospodarski, a time i politički ojačale. (Nisu nimalo marili ni za prosvjetu svojih dalmatinskih 

podanika, držeći također da će im ovi biti tim više vjerni što dulje budu u neznanju).

8 

nastanjivati. Potvrđuje to i primjer Vele Luke u kojoj je, uoči pada Mletačke Republike, 

bilo samo 11 stalno nastanjenih obitelji. U to je vrijeme, osim tih obitelji, imalo “svoje 

konobe” u Veloj Luci još i 11 posjednika, čije je stalno boravište bilo u Blatu. 2 

Sigurnosne prilike u Jadranu od 1797. do 1815. bile su čak i nestabilnije. Tek nakon 

uspostave austrijske dominacije na tom morskom prostoru od 1815. i dalje nastale su - 

u skladu s duhom novoga doba - bitno bolje sigurnosne okolnosti, a u svezi s tim i povoljniji 

uvjeti za gospodarsku poduzetnost. Stoga je od tog vremena broj obitelji, stalno 

nastanjenih u Veloj Luci, bivao iz godine u godinu sve veći. 

Organizacija druge austrijske uprave u Dalmaciji, započeta 1815., dovršena je 1817. 

Ta je upravna organizacija izgledala ovako: Zadar je potvrđen kao upravno središte 

Dalmacije, njezin glavni grad. 3 Potvrđen je i talijanski jezik kao službeni jezik u svim 

javnim poslovima ove pokrajine - u upravi, sudstvu i školstvu (s tim da se dopisivanje 

sa središnjom vladom u Beču obavlja njemačkim jezikom). Najviši organi pokrajinske 

uprave su gubernator i Zemaljska vlada. Gubernator (upravitelj) bio je vojno 

lice s činom generala austrijske vojske. On je bio istodobno i šef civilne uprave i vojni 

zapovjednik austrijskih vojnih snaga u pokrajini. Zemaljsku vladu (njemački zvanu: 

Landesgubernium, talijanski: “Governo” provinciale) sačinjavalo je nekoliko upravnih 

odsjeka. Svakog pročelnika tih odsjeka imenovala je i razrješavala - na gubernatorov 

prijedlog - središnja vlada u Beču. Činovnike je u svakom odsjeku - na prijedlog odsječnog 

pročelnika - imenovao i razrješavao gubernator. 

Kao dio hrvatskoga kraljevstva u okviru Austrijske Carevine, Dalmacija je imala 

naslov kraljevine, te je i službeno (kako u vladarskoj titulaturi, 4 tako i u svim upravnim 

dokumentima) redovito nazivana Kraljevinom Dalmacijom. 5 Područne organe vlasti 

na teritoriju Dalmacije sačinjavala su četiri okružja (zadarsko, splitsko, dubrovačko 

i kotorsko) i kotari. Na čelu okružja bio je okružni poglavar (nazivan još i okružnim 

kapetanom), a na čelu kotara (preture) 6 - kotarski poglavar (ili pretor). U dubrovačkom 

okružju bilo je 6 kotara (pretura) sa sjedištima u Dubrovniku, Cavtatu, Stonu, 

Babinom Polju, Orebiću i Korčuli. 7 Najniži upravni organi na području kotara (preture) 

bile su općine. Organizacija općina uređena je naknadno (1822.) posebnim propisom. 

Općinsko vijeće birano je svake treće godine. Pravo biranja i izbora imali su samo 

imućniji pripadnici općine koji su, kao poreski obveznici, plaćali veće iznose poreza. 

Općinske načelnike (sindike) imenovala je Zemaljska vlada “svake treće godine” i to 

“na osnovi prijedloga općinskog vijeća” ili “na osnovi natječaja za upražnjeno mjesto 

načelnika” ili pak potvrdom “staroga načelnika”. 8 

2 

Nikola Ostoić, Vela Luka. Historijsko-topografski prikaz. S dodatkom novije povijesti, Dubrovnik, 

1953., 25. 

3 

Zadar je imao tu ulogu glavnog grada Dalmacije i ranije: za mletačke uprave, za prve austrijske uprave 

i za francuske vladavine. 

4 

Austrijski car bio je ujedno i hrvatsko-ugarski kralj. Stupajući na vladarsko prijestolje on se posebno 

krunio krunom austrijskog cara i posebno ugarsko-hrvatskom kraljevskom krunom Sv. Stjepana. 

5 

Stjepan Antoljak, Kako je nastala austrijska pokrajina kraljevina Dalmacija, “Časopis za hrvatsku poviest” 

br. 3, Zagreb, 1943., 238-239. 

6 

Budući da upravna i sudbena vlast na razini kotara nije tada bila odvojena, pretura je značila i kotar i 

kotarski sud, a kotarski poglavar (pretor) bio je istodobno i čelni čovjek kotarske uprave i kotarski sudac. 

7 

Grga Novak, Prošlost Dalmacije, II, Zagreb, 1944., 316. 

8 

Dinko Foretić, Borba za ponarođenje općina u Dalmaciji, u: “Narodni preporod u Dalmaciji i Istri”, 

Zagreb, 1969., 91.

U preturi Korčula postojale su tri općine: korčulanska (koja je obuhvaćala grad 

Korčulu, prigradska naselja, te Lumbardu, Žrnovo, Pupnat i Račišće), blatska (koja 

je obuhvaćala Blato, Smokvicu i Čaru) i lastovska (koja je obuhvaćala otok Lastovo). 

Među arhivskim dokumentima o stanju u tadašnjoj Kraljevini Dalmaciji nalazi se i jedan 

zbirni statistički iskaz od 31. XII. 1830. U općini Blato - prema podacima tog iskaza 

- bilo je tada 720 kuća, 681 familija i 3.941 stanovnik. Svi su ti stanovnici bili katoličke 

vjere. Vela Luka se u tom iskazu ne navodi kao zasebno naselje. Nju je blatska 

općinska uprava smatrala sastavnim dijelom Blata. Takvo, prošireno Blato imalo je 592 

kuće, 568 familija i 3340 stanovnika. Blaćani su u to vrijeme posjedovali 49 plovila, 9 a 

od stočnog fonda: 6 konja, 56 volova, 338 mazgi, 48 magaraca, 550 ovaca, 340 koza i 

60 svinja. 10 

Budući da su propisi o organizaciji općina iz 1822. predviđali da svako naselje u općini, 

s najmanje 25 obitelji, može i treba imati svoga seoskog glavara (talijanski zvanog: 

capovilla), Velolučani su nastojali ostvariti to pravo, koje im je blatski sindik uporno 

osporavao, tvrdeći kako bi bilo štetno da se Vela Luka osamostali kao zasebno selo, jer 

da bi to značilo i razdvajanje niza blatskih obitelji. S obzirom na to da je važeći propis 

omogućavao i obvezivao da Vela Luka ima svoga seoskog glavara, ovaj je napokon 

1928. - odlukom korčulanskoga pretora - i imenovan. Time je napokon formaliziran i 

status Vele Luke kao zasebnog sela. 

Gospodarski život Velolučana obuhvaćao je bavljenje ribarstvom, vinogradarstvom, 

maslinarstvom, uzgojem smokava, bajama i rogača, uzgojem ovaca, koza i peradi, 

te pomorskim prijevozom u najužoj povezanosti s razvojem trgovine. U desetljeću 

od 1836. do 1846. pojedini su Velolučani, osim tridesetak manjih plovila raznih 

tipova i namjena, posjedovali i 2 trabakula i 4 bracere 11 s kojima su sudjelovali i u kabotažnoj 

plovidbi. Među obrtima, koji su postupno nastajali u Veloj Luci, važno je 

mjesto zauzimala i brodogradnja. 

Vjerske potrebe Velolučana obavljane su najprije u župnoj crkvi u Blatu. Od 1819. 

- po odredbi korčulanskog biskupskog ordinarijata - djeluje u Veloj Luci stalni dušobrižnik 

koji obavlja svoje dužnosti u ovdašnjoj staroj crkvici sv. Vinčenca. Godine 

1848. dovršena je i blagoslovljena nova, veća crkva u Veloj Luci, nazvana crkvom 

sv. Josipa, koja 1849. postaje župna crkva otada samostalne velolučke župe. 12 

Kad dotakosmo crkveni život, potrebno je u svezi s tim istaći još nešto. Otok Korčula 

je dugo vremena imao svoju biskupiju. Sjedište ove biskupije bilo je u gradu Korčuli 

u kojemu je još u 15. stoljeću izgrađena katedrala. Svojom raskošnom ljepotom ta 

je katedrala jedan od najviših dometa sakralne arhitekture gotičkog razdoblja na istočnojadranskoj 

obali. Nakon uspostave druge austrijske uprave u Dalmaciji ova je uprava 

pristupila - u sporazumu sa središnjom vladom u Beču i papom u Rimu - uspostavi 

9 

Ta su plovila navedena u tom iskazu tako uopćeno, te stoga ostaje nepoznato kojoj su kategoriji - pojedinačno 

- pripadala, kao ni koja im je bila namjena i nosivost. 

10 

Povijesni arhiv u Zadru (dalje: PAZ). Razni spisi Namjesništva, sv. 21 (Dokument: Prospetto generale 

della Popolazione, delle case, delle famiglie, del bestiame, e di mezzi di transporto della Provinzia della Dalmazia 

a tutto 31. Decembre 1830., conformato sulla base degli Stati parziali dagli Uffici Circondari). 

11 

N. Ostoić, n. d. (2), 44. 

12 

Isto, 59, 62. 

9

10 

nove organizacije ovdašnjih biskupija. Ta je nova organizacija počela funkcionirati od 

1829. Dubrovačka je nadbiskupija ukinuta i svedena na rang biskupije. Korčulanska je 

biskupija ukinuta, a njezinih 8 župa uključeno je u Dubrovačku biskupiju. Prvi dubrovački 

biskup - nakon tako provedene crkvene reorganizacije - imenovan je 1830. Bio 

je to Antun Giuriceo, rodom s otoka Krka. 13 On je svoj prvi pastoralni obilazak župa i 

podžupa na Korčuli obavio u siječnju 1831. Tada je bio i u Veloj Luci. Njegov nasljednik 

na dužnosti biskupa dubrovačkog, Toma Jederlinić, postavio je 2. VIII. 1846. kamen-temeljac 

velolučke crkve Sv. Josipa. 

Iz Dubrovnika do grada Korčule, i obratno, putovalo se u to vrijeme neredovitim i 

redovitim plovidbenim vezama. Neredovite veze održavali su jedrenjaci tipa trabakula 

ili tipa bracera koji su, prevozeći razne robne terete, prevozili usput i ponekog putnika. 

Redovite veze na relaciji Trst - Kotor održavali su od 1836. parobrodi austrijskog 

Lloyda, koji su pristajali i u Korčuli i to najprije dva puta mjesečno, pa jedanput tjedno 

i kasnije dva puta tjedno. 14 Između Dubrovnika i Korčule postojala je u četvrtom desetljeću 

19. stoljeća i redovita poštanska brodska veza koju su pet puta mjesečno obavljala 

dva mala jedrenjaka. 15 

Na otoku Korčuli bilo je obrazovanih pojedinaca. Bili su to: svećenici, pretor odvjetnici, 

notar i sindici. Neki su od njih u četvrtom i petom desetljeću 19. stoljeća pratili 

što se zbiva u javnom životu Dalmacije, banske Hrvatske i uopće u Austrijskoj Carevini 

i to putem listova koji su izlazili u Zadru, 16 Zagrebu, 17 i u Dubrovniku. 18 Znali su 

da nacionalno-politička letargija s jedne i s druge strane Velebita postaje prošlost, da 

novo doba potiče osvještenije hrvatske duhove koji traže primat hrvatskog jezika na 

njegovu domovinskom tlu te upravnu integraciju hrvatskih zemalja, a time i sjedinjenje 

hrvatskoga naroda. Vrhunac te težnje u prvoj polovici 19. stoljeća manifestirao se 

1848. kad su iz francuskog političkog ambijenta doprle i na hrvatsko tlo mobilizatorske 

krilatice: liberté, fraternité, egalité (sloboda, bratstvo, jednakost). Imenovanje hrvatsko-slavenskoga 

bana Josipa Jelačića 2. XII. 1848. gubernatorom Rijeke i Dalmacije 

doživljeno je među Hrvatima s jedne i s druge strane Velebita kao prvi korak ka sjedinjenju 

hrvatskoga sjevera i juga. 

Osnovno obrazovanje sticali su pojedini Korčulani u izvaninstitucionalnim i u institucionalnim 

oblicima. Izvaninstitucionalno obrazovanje odvijalo se na način da već 

opismenjeni i obrazovani ljudi uče one koji su bili zainteresirani da postanu pismeni 

13 

Stjepan Ćosić, Waidmannsdorfov izvještaj o Dubrovačkom okrugu iz godine 1823., “Anali zavoda za 

povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku” sv. XXXVIII., Zagreb - Dubrovnik 2000., 208. 

14 

Parobrodi tog društva bili su ispočetka tehnički nesavršeni. Njihovi parni kotači nalazili su se paralelno 

uz lijevi i desni bok broda s izvanjske strane, usporavani, a često i kvareni uslijed udara jakih valova. 

Ti su se parobrodi služili i jedrima kao svojim pomoćnim pogonskim sredstvima. Kasnije, usavršavanjem 

parobrodâ (uvođenjem propelera, jačih parnih strojeva i veće brodske tonaže), oni su postali brži, udobniji 

i stizali su u luke svoga pristajanja točno ili približno točno prema svom plovidbenom redu. 

15 

Bruno Moravec, Parobrodarski saobraćaj pokretač turističkog prometa na dubrovačkom području, 

“Naše more”, br. 3, Dubrovnik, 1955., 115. 

16 

Tu su izlazili: La Dalmazia, La Gazetta di Zara, Zora dalmatinska, Glasnik dalmatinski i Osservatore 

Dalmato - Smotritelj dalmatinski. 

17 

Npr.: Novine Horvatske (Ilirske narodne novine, Narodne novine) i njihov prilog: Danica Horvatska, 

Slavonska i Dalmatinska (Danica ilirska) i Slavenski jug. 

18 

Tu su izlazili: Rimembranze della settimana i LÁvvenire.

i obrazovani. Veliku ulogu u tome imali su svećenici kao obrazovani ljudi, jer su, uz 

svoju dušobrižničku misiju, vršili i svoju prosvjetnu zadaću. Institucionalno obrazovanje 

obavljali su također svećenici i to u okviru svojih samostanskih škola, namijenjenih 

ponajprije pripremi njihova svećeničkog podmlatka. Pojedini imućniji Korčulani, 

ako su željeli steći srednje i visoko obrazovanje, odlazili su u Dubrovnik, Split ili 

u Zadar gdje su pohađali gimnaziju i potom u Padovu (ili neko drugo talijansko sveučilišno 

središte), gdje su najradije studirali pravo. Potvrđuje to i obrazovni put Jerolima 

Arnerija (1786.-1857.), korčulanskog odvjetnika (i sindika korčulanske općine iz 

razdoblja 1824.-1834.). 

Poslije uspostave druge austrijske uprave u Dalmaciji ova se uprava našla pred zadaćom 

da se pozabavi i pitanjem osnivanja ovdašnjih osnovnih i srednjih škola. Ta je 

uprava imala i svog pokrajinskog školskog nadzornika i to najprije u osobi suca Ivana 

Kreljanovića-Albinonija, a potom od 1818., u osobi svećenika Jurja Plančića. Kreljanović 

je upoznao stanje i utvrdio da je stanje u osnovnom obrazovanju pretežito nezadovoljavajuće. 

19 Plančić je 1819. izradio poseban pravilnik i upute o djelovanju osnovnih 

škola u Dalmaciji koji je, nakon daljnjih dorada tog pravilnika i njegova konačnog 

odobrenja, bio i tiskan u vidu zasebne brošure. 20 

Taj je Pravilnik ostao na snazi u Dalmaciji punih 45 godina - sve do potkraj sedmog 

desetljeća 19. stoljeća. Prema njegovim odredbama osnovne škole u ovoj pokrajini dijele 

se na niže i više. Niže su se mogle osnovati u selima u kojima je bilo sjedište župnika, 

a više u gradovima koji su bili okružni centri kao i u gradovima koji su bili sjedište 

dijeceze. 21 Što se tiče nastavnog jezika, Pravilnik je određivao da se u nižim (seoskim) 

osnovnim školama može izvoditi nastava ili na hrvatskom ili na talijanskom jeziku 22 

dok se za više osnovne škole pitanje jezika uopće ne spominje, što nije slučajno (sastavljač 

je, naime, smatrao da se razumije da to mora biti talijanski, kao što je, kako znamo, 

i bilo, jer su te škole mogle postojati samo u gradovima). Osnovne škole, i niže i 

više, nisu mogle biti organizirane na principu koedukacije, već je poučavanje moralo 

biti odvojeno, posebno za žensku i posebno za mušku djecu. U mjestima, gdje je postojala 

škola, pohađanje je bilo obvezno za svu djecu od 6. do 12. godine, izuzev one 

djece koja su bila poučavana privatno, ali su i ova morala polagati ispite na postojećoj 

javnoj školi. 23 Pri višim osnovnim školama postojale su i ponavljaonice, koje su radile 

u nedjeljno-svetačne dane, a pohađali su ih obvezno, prema citiranom Pravilniku, svršeni 

učenici tih škola (do navršene 15. godine života) ukoliko nisu nastavljali školovanje 

u gimnaziji. 

U X. poglavlju tog Pravilnika nalazile su se odredbe i o obrazovanju osnovnoškolskih 

učitelja. To je obrazovanje trebalo imati ponajviše metodičko-pedagoški karakter. 

U tu svrhu je određeno da se pri višoj osnovnoj školi u Zadru održavaju šestomjesečni 

tečajevi za buduće učitelje viših osnovnih škola, a pri višim osnovnim školama 

u Dubrovniku i Kotoru da se održavaju slični tečajevi za buduće učitelje nižih osnov- 

19 

PAZ, Miscellanea, po. br. 18. 

20 

Regolamento ed istruzioni per láttivazione delle scuole elementari nell Dalmazia, Zara, 1823. 

21 

Isto, pogl. III. 

22 

Isto, pogl. IV. 

23 

Isto, pogl. IX. 

11

12 

nih škola u trajanju po tri mjeseca. Prvi takav tečaj započeo je u Zadru početkom travnja 

1821., u Splitu i u Dubrovniku 1822., a u Kotoru 1823. godine. 24 Za prijem u te tečajeve 

bili su raspisani i potrebni uvjeti (godine života, zdravlje, školska predsprema). 

Značaj tih tečajeva je izvanredno velik. Iz njih su potekli prvi svjetovni učitelji! Gotovo 

su svi tečajci bili stipendisti što znači da se na njih planski računalo kao na buduće 

učitelje. Od 1821. do 1826. godine bila je podijeljena 61 stipendija, a među tim stipendistima 

bilo je 45 svjetovnih lica i 16 svećenika. 25 Sličan tečaj metodike bio je ustanovljen 

pri sjemeništu zadarske nadbiskupije. Ovaj tečaj su pohađali isključivo mladi svećenici 

koji su se po odlasku u svoje župe posvećivali i učiteljevanju. 26 Nastavni jezik tih 

tečajeva bio je talijanski. 

Talijanski je jezik bio ne samo službeni jezik u svim dalmatinskim javnim ustanovama, 

već pretežito i govorni jezik u znatnom broju činovničkih, službeničkih i trgovačkih 

obitelji u gradovima i većim trgovištima. Djeca iz tih obitelji, obuhvaćena 

obvezom pohađanja osnovne škole, nisu, dakle, imala problemâ s talijanskim kao nastavnim 

jezikom jer su taj jezik više-manje dobro poznavala. Međutim, ona djeca iz 

ostalih pučkih obitelji u kojima se govorilo hrvatski znala su samo svoj materinski jezik 

i nisu mogla pratiti nastavu na talijanskom. Zbog toga su učitelji morali predavati 

dvojezično - i na talijanskom i na hrvatskom jeziku. Nastojanja pojedinih učitelja i 

još više nastojanja pojedinih roditelja učenika da se službeno prizna upotrebno pravo i 

hrvatskoga jezika u nastavi, dovela su do toga: da je Zemaljska vlada 1824. odlučila da 

se vjeronauk u I. i II. razredu osnovne škole predaje na materinskom jeziku učenika. 27 

Da bi provedba te vladine odluke bila što efikasnija, svećenik Matej Santić, voditelj tečajeva 

za obrazovanje učitelja u sjemeništu Zadarske nadbiskupije, sastavio je i izdao 

dvojezični mali katekizam. 28 

Brojno stanje osnovnih škola u Dalmaciji povećavalo se vrlo sporo. U školskoj 

1825./26. godini bilo ih je ukupno tek 28 i to: 21 niža početna osnovna škola (među kojima 

18 za mušku i 3 za žensku djecu) i 7 viših početnih škola. 29 Osnovna škola u gradu 

Korčuli otvorena je 1829. i bila je tada jedina osnovna škola na ovom otoku. 30 Prva 

osnovna škola na seoskom području otoka Korčule osnovana je 1833. u Blatu. 31 

24 

Ivo Perić, Razvitak i djelovanje učiteljskih škola u Dalmaciji, “Zbornik za historiju školstva i prosvjete”, 

br. 2, Zagreb, 1965., 157. 

25 

Isto, 158. 

26 

Mirko Perković, Nekoliko crtica o uzgoju pučkih učitelja u Dalmaciji i o ć. k. preparandiju u Arbanasima, 

u: “I. program ć. k. preparandija u Arbanasima za školsku godinu 1909./10.”, Zadar, 1910., 5. 

27 

Muzej grada Šibenika. Rukopisi don Krste Stošića o prošlosti Šibenika, odjeljak: Škole, 15. 

28 

Vicko Dorbić, Matej Santić (Prilog povijesti pučkog školstva u Dalmaciji), “Učiteljski glas”, br. 7, Split, 

1904., 111. 

29 

Antun Ströll, Pučko školstvo u Dalmaciji od godine 1814. do godine 1900., Zadar, 1900., 30. 

30 

Među malobrojnim osnovnim školama u Dalmaciji, otvorenim za prve austrijske uprave, spominje 

se 1798. i osnovna škola u gradu Korčuli. O njenom radu i trajanju nemamo pobližih podataka. Kad su 

Dalmacijom 1805. zavladali Francuzi, u to vrijeme nije bilo korčulanske osnovne škole. Generalni je providur 

Vincenzo Dandolo, nakon što je organizirao francusku upravu u ovoj pokrajini, programirao 1807. 

ustanovljenje i niza ovdašnjih škola, među kojima i dviju osnovnih škola u gradu Korčuli: jednu za mušku 

i jednu za žensku djecu. (Petar Karlić, Kraljski Dalmatin 1806.-1810., Zadar 1912., 81). Ni o ovim korčulanskim 

osnovnim školama iz doba francuske uprave, ako su one bile osnovane, nemamo konkretnih 

podataka. Kad je uspostavljena druga austrijska uprava u Dalmaciji (1815.), tada u gradu Korčuli nije bilo 

stalne osnovne škole. 

31 

Hrvatski školski muzej u Zagrebu (dalje samo: HŠM), Arhivska zbirka: Dokumentacija o školama. 

Podaci o OŠ u Blatu.

Glavnu brigu o osnivanju osnovnih škola u Dalmaciji imale su preture i općine. 

Znatnu brigu o tome vodili su i agilniji župnici kao i biskupski ordinarijati. Za osnivanje 

novih osnovnih škola postojala je dobra volja. Ali to nije bilo dovoljno. Trebalo je 

prethodno osigurati odgovarajući školski prostor, školsku opremu i novac za učiteljsku 

plaću. Nije uvijek bilo jednostavno naći ni osposobljena učitelja koji bi pristao da za 

malu plaću (kakve su obično bile učiteljske plaće) obavlja svoj nimalo laki i odgovorni 

posao. Za posjete dubrovačkog biskupa Tome Jederlinića Veloj Luci 1854. godine ovdašnji 

ga je župnik don Petar Joković informirao o svom nastojanju da se u ovom mjestu, 

koje ima velik broj djece, osnuje osnovna škola te da su svojim novčanim prilozima 

mnogi mještani voljni sudjelovati u osiguranju plaće za učitelja. Biskup je pohvalio 

i ovo župnikovo nastojanje i potakao ga da ne posustane dok se ono ne ostvari. I blatski 

sindik bio je za to da se u Veloj Luci ustanovi osnovna škola. Napokon, ta je potreba 

1857. realizirana i otada Vela Luka ima svoju osnovnu školu za mušku djecu. 

U toj, 1857. godini izvršen je prvi službeni popis stanovnika u čitavoj Austrijskoj 

Carevini. Prema tom popisu, Vela Luka je tada imala 1218 stanovnika. 32 Najveće naselje 

na otoku Korčuli bilo je u to vrijeme Blato koje je imalo 3450 stanovnika. Grad 

Korčula je tada imao 2168 žitelja. Prema tome, Vela Luka je - po broju stanovnika - zauzimala 

treće mjesto na otoku. Manje stanovnika od tadašnje Vele Luke imala su korčulanska 

sela Žrnovo s 969, Lumbarda s 580, Smokvica s 496, Račišće s 436, Pupnat s 

355 i Čara s 349 žitelja. Kad je Vicko Zubranić, novi dubrovački biskup, posjetio Velu 

Luku u proljeće 1858., dočekali su ga ne samo župnik Joković i mjesni crkveni odbor, 

već i učitelj Antun Suličić sa svojim učenicima. Budući da je biskupski ordinarijat imao 

nadzornu nadležnost nad osnovnim školama na području biskupije, mjesni je župnik 

u sjedištu svake osnovne škole - u skladu s tim - bio ujedno njezin upravitelj. Tako je 

bilo i u Veloj Luci. 

Osnovna škola u Veloj Luci - glede nastavnog jezika - iskazivana je formalno, kao 

dvojezična škola, a zapravo se nastava u njoj izvodila samo na hrvatskom jeziku koji 

su učenici - kao svoj materinski jezik - jedino i znali. Iz talijanskog jezika, kao što je 

to bilo i u drugim takvim seoskim školama, učitelj bi naučio učenike talijanske nazive 

brojeva od jedan do deset i tek neke najosnovnije talijanske riječi i izraze kao što 

su: scuola (škola), scuola elementare (osnovna škola), maestro (učitelj), chiesa (crkva), 

sacerdote (svećenik), scolaro (učenik) padre (otac), madre (majka), fratello (brat), sorella 

(sestra), signore (gospodin), libro (knjiga), libretto quaderno (bilježnica), buon giorno 

(dobar dan!)... Naučio bi svakog učenika i kako glasi njegovo osobno ime u talijanskom 

izričaju: Antonio (Ante), Giovanni (Ivan), Girolamo (Jeronim), Pietro (Petar), 

Francesco (Frano), Giacomo (Jakov), Giuseppe (Josip)... Naučio bi ih i da se Vela Luka 

u talijanskom izričaju naziva: Vallegrande. 

Malo je bilo udžbenika za dalmatinske škole. Postojeći udžbenici (početnica, računica, 

čitanka, katekizam) - uglavnom na talijanskom jeziku - tiskani su u Zadru 

(u tiskari braće Battara) ili u Dubrovniku (u tiskari Antonia Martechinija). Bilo je i 

osnovnoškolskih čitanki na hrvatskom jeziku, tiskanih u Beču, namijenjenih osnovnoškolcima 

u Banskoj Hrvatskoj. Te su se čitanke mogle koristiti i u dalmatinskim 

osnovnim školama. Njihova je cijena bila relativno visoka i zbog toga su bile nedostu- 

32 

Mirko Korenčić, Naselja i stanovništvo SR Hrvatske 1857. - 1971., Zagreb, 1979., 349. 

13

14 

pne većini učenika. Tako je npr. “Slovnička čitanka za pervi razred katoličkih učionah 

u Carevini austrianskoj”, tiskana u Beču, imala prodajnu cijenu od 18 krajcara srebra 

po primjerku. 33 

Dvije godine nakon ustanovljenja osnovne škole u Veloj Luci ustanovljena je i 

osnovna škola u Žrnovu (1859.). 34 Bila je ovo po redu četvrta osnovna škola na otoku 

Korčuli. U školskoj 1860./61. godini dogodila su se dva krupna događaja: prvi, u listopadu 

1860. prestao je desetogodišnji francjozefinski apsolutizam 35 i uspostavljena 

ustavnost u Austrijskoj Carevini, i drugi, u veljači 1861. vladarevim je patentom propisan 

ustroj zakonodavne vlasti u Carevini i u pojedinim zemljama Carevine. Obnovom 

rada Sabora kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije 36 u Zagrebu smatralo se - među 

Hrvatima - da je to obnova i teritorijalno-upravnog jedinstva hrvatskih zemalja. Međutim, 

vladajući je vrh u Beču mislio i odlučio drukčije, da Sabor kraljevina Dalmacije, 

Hrvatske i Slavonije bude samo sabor Banske Hrvatske (Hrvatske i Slavonije), a da 

ostale hrvatske zemlje, Dalmacija i Istra, ostanu i dalje odvojene i da imaju zasebne pokrajinske 

sabore, Dalmatinski sabor u Zadru i Istarski sabor u Poreču. 

Izbori za te sabore (zagrebački, zadarski i porečki) i njihova zasjedanja 1861. iskazali 

su izdiferenciranost hrvatske političke scene prema specifičnostima stanja, odnosa i 

političkih težnji u Banskoj Hrvatskoj, u Dalmaciji i Istri. U Dalmaciji su se manifestirale 

dvije strane: jedna, koja je željela da Dalmacija ostane upravno zasebna, autonomna, 

i s talijanskim kao službenim jezikom, i druga, koja je željela da službeni jezik u 

ovoj pokrajini bude hrvatski i da se ova pokrajina sjedini sa banskom Hrvatskom. Prvi 

su se nazvali autonomašima, drugi narodnjacima. Po tome su nazvane i njihove političke 

stranke Autonomaška stranka i Narodna stranka. Suprotstavljenost autonomaša i 

narodnjaka manifestirana je i u svim naseljima otoka Korčule. 

Dalmatinska je vlada 37 podupirala autonomaše jer joj je to naređeno iz Beča. Bečki 

su se vladajući vrhovi (osobito središnja vlada) čvrsto držali stajališta da Dalmacija 

ne bude sjedinjena s Banskom Hrvatskom, da treba ostati autonomna i da se u njoj, 

dok bude moguće, zadrži talijanski kao službeni jezik, koji će kočiti prirodan nacionalni 

razvoj dalmatinskih Hrvata. Takva je politika imala za posljedicu da su autono- 

33 

Krajcar je stoti dio fiorina. (Plaća seoskog učitelja u to vrijeme u Dalmaciji iznosila je oko 13 do 15 

fiorina mjesečno ili 156 do 180 fiorina godišnje). 

34 

HŠM (31). Dokumentacija... Podaci o OŠ u Žrnovu. 

35 

Apsolutizmi u Habsburškoj Monarhiji obično se nazivaju po vladarima za čije su vladavine bili uvedeni: 

u doba carice i kraljice Marije Terezije - marijoterezijanski, u doba cara i kralja Franza I. (Franje I) - 

franciscejski, i u doba Franza Josepha I. (Franje Josipa I.) - francjozefinski. Ovaj potonji apsolutizam naziva 

se u literaturi i Bachovim apsolutizmom po njegovu provoditelju Alexanderu Bachu, ministru unutarnjih 

poslova Austrijske Carevine. 

36 

Bio je to puni naziv tog parlamentarnog tijela. Taj je naziv izražavao državnopravnu cjelovitost Hrvatske, 

koju su sačinjavali Dalmacija, Hrvatska i Slavonija - tri povijesna dijela ukupnog Hrvatskoga kraljevstva, 

po kojemu se ono, skraćeno, nazivalo i: Trojednicom ili Trojednom kraljevinom. Iz istog se državnopravnog 

razloga službeno nazivao i hrvatski ban u Zagrebu banom dalmatinsko-hrvatsko-slavonskim. 

Hrvatski sabor i hrvatski ban bili su čuvari i reprezentanti hrvatske državnosti kako u personalnoj uniji s 

Ugarskom (1102.-1526.), tako i u personalnoj uniji Hrvatske i Ugarske s Austrijom (1526.-1918.). 

37 

Ta se vlada od 1850. naziva Namjesništvom (njemački zvanom: Staathalterei, talijanski: Luogotenenza). 

Njezin se poglavar ne zove više gubernatorom, već otada namjesnikom. I namjesnik je vojno lice, general, 

pod čijom su upravnom nadležnošću i civilni i vojni poslovi u Dalmaciji. Na dužnosti dalmatinskog namjesnika 

- u vrijeme uspostave ustavnosti i nastanka Dalmatinskog sabora - nalazio se general Lazar Mamula.

maši imali zastupničku većinu u Dalmatinskom saboru. Ta je većina postignuta putem 

izbornog kurijalnog sustava, putem poreskog cenzusa u ostvarivanju izbornog prava i 

putem svemoćnih činovnika, koji su svi, beziznimno, kao režimski ljudi, bili autonomaši. 

Korčulani su imali svoja dva zastupnika u Dalmatinskom saboru i to jednog u 

kuriji gradova za grad Korčulu i jednog u kuriji vanjskih, seoskih općina za područje 

Korčula, Orebić, Pelješac i Ston. U kuriji gradova za grad Korčulu kroz nekoliko je 

izbora uzastopno - kao zastupnik - biran pripadnik Autonomaške stranke, a u kuriji 

vanjskih, seoskih općina Korčula, Orebić, Pelješac i Ston stalno je - kao zastupnik - biran 

pripadnik Narodne stranke. 38 

Godine 1865. održani su općinski izbori po novim propisima. U političkoj općini 

Blato, koju su sačinjavale tri poreske općine: Blato (s Vela Lukom), Čara i Smokvica, 

izabran je tada Nikola Ostoić za općinskog načelnika kao pripadnik Narodne stranke. 

U dva sljedeća izbora izabran je za blatskog općinskog načelnika Frano Kalođera 

koji je bio pripadnik Autonomaške stranke. 39 U Veloj Luci, kao i u ostalim mjestima na 

Korčuli, točno se znalo tko pripada Narodnoj, a tko Autonomaškoj stranci. Pripadnici 

Narodne stranke smatrani su oporbenjacima, borcima za interese hrvatstva i hrvatskoga 

naroda, a pripadnici Autonomaške stranke (Slavo-Dalmati i talijanaši) smatrani 

su podržavateljima politike vladajućeg režima koja je suprotstavljena integracijskim 

težnjama Hrvata s jedne i s druge strane Velebita. Odnosi narodnjaka i autonomaša u 

svakodnevnom životu bili su uglavnom normalni. Priznavali su jedni drugima pravo 

na samostalno političko mišljenje i opredjeljenje. Bilo je slučajeva političke razlikovnosti 

i u istoj obitelji (kad je npr. otac bio autonomaš, a sin narodnjak ili kad je jedan 

brat bio autonomaš, a drugi brat narodnjak). Sudjelovanje u političkom životu budilo 

je interes i za praćenje političkih, stranačkih listova. To praćenje tiska uvodilo je ljude 

i iz puka u šire, informativne i kulturne zadaće tiskane riječi. Imalo je, dakle, funkciju 

i njihova samoprosvjećivanja. 

Narodnjačko vodstvo na pokrajinskoj razini isticalo je da program Narodne stranke 

treba ostvarivati postupno, ali uporno, i to ponajprije da valja težiti pohrvaćivanju 

svake škole i svake općine jer da se s hrvatskim jezikom i hrvatskom sviješću brže kroči 

i prema višem željenom cilju, postignuću integracije sveukupnog hrvatskog teritorija 

i hrvatskoga naroda. U svezi s tim nastojalo se da se, gdje je god moguće, osnivaju 

i nove osnovne škole. Na Korčuli je npr. 1866. osnovana osnovna škola u Čari 40 

- peta osnovna škola po redu na ovom otoku. Od te je godine (1866.) počelo i obrazovanje 

učitelja na hrvatskome jeziku. Tada je otvorena Muška preparandija u Arbanasima 

kraj Zadra, čija je uprava bila povjerena svećeniku Stjepanu Buzoliću, pjesniku 

i hrvatskom rodoljubu koji je vrlo uspješno rukovodio tom obrazovnom ustanovom. 

Školovanje u ovoj preparandiji započinjalo je pripravnim razredom u koji su se upisivali 

mladići s navršenih 16 ili 17 godina i s prethodno svršenom osnovnom školom ili 

kojim razredom niže gimnazije. Nakon tog jednogodišnjeg pripravnog razreda slijedile 

su daljnje dvije godine školovanja tijekom kojih su polaznici te škole sticali potreb- 

38 

Ivo Perić, Dalmatinski sabor 1861.-1912. (1918.), Zadar, 1978., 215 i d. 

39 

D. Foretić, n. d. (8), 153. 

40 

HŠM (31). Dokumentacija... Podaci o OŠ u Čari. 

15

16 

no im daljnje opće obrazovanje i stručno osposobljenje za njihov budući učiteljski rad. 

Učenici te škole bili su uglavnom sa sela koje je, kao takve, bilo lako i orijentirati za povratak 

na selo u ulozi prosvjetiteljâ seoskog puka. Svi su oni stanovali u internatu, koji 

je postojao uz tu preparandiju, i svi su bili stipendisti svojih zavičajnih općina ili pak 

drugih općina s područja Dalmacije. Mogućnost školovanja u toj preparandiji privlačila 

je i pojedine mladiće s otoka Korčule. 

Stanovnicima Korčule i ostalih dijelova Dalmacije ta je 1866. godina ostala posebno 

u pamćenju. Te se godine Austrijska Carevina našla u ratu protiv dviju kraljevina 

- Pruske i Italije. U srazu s Pruskom doživljavala je poraze, a u srazu s Italijom nizala 

je pobjede, od kojih je najvažnija postignuta u pomorskoj bitci kod Visa. U austrijskoj 

ratnoj mornarici bilo je pripadnika svih narodnosti s područja Carevine, a najviše 

dalmatinskih i istarskih Hrvata, koji su, junački se boreći u toj velikoj bitci, bili nošeni 

sviješću da brane svoj hrvatski dio Jadrana od nasrtljivih prekomorskih susjeda. Stoga 

se i na Korčuli, poslije te pobjedonosne bitke, u kojoj su, u sastavu austrijske ratne 

mornarice, sudjelovali i pojedini Korčulani, s punim uvjerenjem i ponosom govorilo: 

da je u takvom ishodu viške bitke više doprinijelo hrvatsko rodoljublje nego snaga austrijskog 

oružja. Austrijanci ni ovaj put, kao ni u nizu sličnih primjera ranije, nisu bili 

zahvalni Hrvatima. Imali su u vidu samo svoje interese, kombinacije i planove, a što 

se tiče težnji i potreba hrvatskog naroda, kao i težnji i potreba ostalih slavenskih naroda 

u Carevini, oni su te težnje i potrebe više obuzdavali i onemogućavali nego podržavali. 

Pokazali su to osobito 1867., kad su - nagodivši se s Mađarima - podijelili s 

njima vlast kako bi efikasnije držali u pokornosti slavenske narode na području Habsburške 

Monarhije. 

Tom su Austro-Ugarskom nagodbom hrvatske zemlje još naglašenije bile međusobno 

upravno izolirane i razdvojene. Banska Hrvatska pripala je ugarskom, a Dalmacija 

i Istra austrijskom dijelu te Monarhije. 41 Ustroji uprave i školstva u banskoj Hrvatskoj 

i u Dalmaciji razlikovali su se i prije i poslije Austro-Ugarske nagodbe. 

Dalmatinsko se školstvo u svojoj pravnoj regulativi ravnalo prema austrijskom školstvu. 

Među austrijskim školskim zakonima - nakon Austro-ugarske nagodbe - posebnu 

su važnost imala dva, donesena 1869. Zakonom o odnosu škole prema crkvi od 8. II. 

1869. definitivno je ukinut crkveni nadzor nad školama. 42 Taj se nadzor dotada odvijao 

putem biskupskih konzistorija. Sekularizirani školski nadzor obavljao se otada putem 

mjesnih školskih vijeća, kotarskih školskih vijeća 43 i pokrajinskog školskog vijeća. Zakonom 

o načelima nastave u pučkim školama od 14. V. 1869. istaknuto je u čl. 1.: “Zadaća 

je pučkoj školi odgajati djecu moralno-religiozno, razvijati im duševne sile, op- 

41 

Austrijska Carevina od 1867., kao dvojna država s istim vladarom iz habsburške dinastije, ima naziv 

Austro-Ugarska. U njenom austrijskom dijelu imaju prevlast austrijski Nijemci, a u njenom ugarskom dijelu 

imaju prevlast Mađari. Službeni je naziv austrijskog dijela Monarhije: Kraljevine i zemlje zastupane u Carevinskom 

vijeću, a ugarskog dijela te Monarhije: Zemlje krune S. Stjepana. 

42 

Sbirka zakona i naredaba o pučkim učionicama na upotrebu osobito kotarskih i mjestnih učionskih 

vieća i pučkog učiteljstva u Dalmaciji. Priredili I. Cipcić i E. Smirić, Zagreb 1891., 6. 

43 

Godine 1868. napuštena je dotadašnja upravno-administrativna podjela Dalmacije na okružja i preture. 

Umjesto njih osnovano je 12 kotara: zadarski, benkovački, šibenski, kninski, sinjski, splitski, hvarski, 

makarski, imotski, korčulanski, dubrovački i kotorski. U okviru ovih kotara funkcionirale su i dalje postojeće 

političke i poreske općine.

skrbljivati ih znanjem i vještinama potrebitim da se mogu dalje izobražavati za život i 

udarati im takve temelje da uzmognu jednom postati čestiti građani i valjani državljani.” 

U čl. 21. navedeno je da dužnost pohađanja pučke škole “počinje s navršenom šestom 

i traje do navršene četrnaeste godine života”. 44 Primjena načelâ ovog državnog zakona 

u Dalmaciji trebala je biti uređena posebnim pokrajinskim školskim zakonom. 

Sretna je bila okolnost što su 1870. u izborima za zastupnike u Dalmatinskom saboru 

pobijedili narodnjaci i otada bili saborska većina. Zalažući se za razne životne 

interese Dalmacije, oni su mnogo toga uradili i na području pokrajinskog (školskog, 

gospodarskog, zdravstvenog i upravnog) zakonodavstva. Dana 29. XII. 1871. donijeli 

su Pokrajinski zakon o osnivanju, uzdržavanju i pohađanju javnih osnovnih škola. 

Ovim je zakonom određeno da obveza pohađanja osnovne škole u Dalmaciji počinje 

od navršene 6. do kraja 12. godine života. Poslije toga, djeca su u nedjeljnosvetačke 

dane (do svoje navršene 14. godine) bila obvezna pohađati ponavljaonicu, u kojoj su 

ponavljala gradivo koje su ranije učila i uz to sticala i nova znanja iz nekih grana gospodarstva. 

Tako je u Dalmaciji stvorena šestogodišnja obvezna osnovna škola s dvogodišnjom 

ponavljaonicom kao produžnim oblikom obrazovanja, što će ostati dalmatinski 

specifikum sve do sloma Habsburške Monarhije, pa i dugo vremena nakon toga. 

Pohrvaćenje osnovnih škola u Dalmaciji odvijalo se osobito uspješno za djelovanja 

narodnjačkog prvaka Mihe Klaića kao pokrajinskog školskog nadzornika (1866. - 

1869.). U jednom iskazu iz 1869. većina dalmatinskih osnovnih škola imala je nastavni 

jezik hrvatski. Među tim školama iskazivana je i velolučka osnovna škola. Krajem te 

godine (31. XII. 1869.) u Veloj Luci je bilo 1513 stanovnika. 45 

Seoske osnovne škole, koje su na području Dalmacije otvorene tijekom osmog desetljeća 

19. stoljeća, nisu više ni formalno bile dvojezične. Sve su imale nastavni jezik 

hrvatski. U tom desetljeću otvorene su još tri osnovne škole na Korčuli i to: 1873. u 

Lumbardi, 46 1876. u Smokvici 47 i 1878. u Račišću. 48 U školskoj 1877./78. godini djelovale 

su na području Dalmacije ukupno 333 osnovne škole. Te je škole - od 59.852 školska 

obveznika - pohađalo 14.264 učenika. Od školskih obveznika osnovnih škola na 

Korčuli školu je tada pohađalo njih 47,8%. 49 

Značajno je istaći da su se, počevši od 1872. i dalje, početkom svake školske godine 

sastajali i učitelji korčulanskog kotara na svojoj jednodnevnoj kotarskoj učiteljskoj 

konferenciji na kojoj su - pod predsjedanjem kotarskog školskog nadzornika - raspravljali 

o potrebi i rezultatima što šireg obuhvata školskih obveznika da pohađaju 

školu, o razinama uspjeha koji postižu učenici u učenju, o odnosu roditelja učenika 

44 

Zakoni i propisi za opće pučke i za građanske škole u Dalmaciji. Sastavio i uredio I. Dizdar, Zadar, 

1913., 15, 20. 

45 

Luigi Maschek, Repertorio delle localitá del Regno di Dalmazia elaborato dall´ I.R. Comisione Centrale 

di Statistica sulla base dellánagrafe 31. Decembre 1869. nel compartimento giudicario e comunale, 

Zara 1872., 12. 

46 

HŠM (31). Dokumentacija... Podaci o OŠ u Lumbardi. 

47 

HŠM (31). Dokumentacija... Podaci o OŠ u Smokvici. 

48 

HŠM (31). Dokumentacija... Podaci o OŠ u Račišću. - Dvadeset godina kasnije, 1898., otvorena je 

osnovna škola i u Pupnatu. (HŠM /31/. Dokumentacija... Podaci o OŠ u Pupnatu). 

49 

Izvješće Zemaljskog odbora dalmatinskog. Prilozi Brzopisnim izvješćima XVII. zasjedanja Dalmatinskog 

sabora, Zadar, 1880., 119. (Zemaljski odbor je bio izvršno tijelo Dalmatinskog sabora). 

17

18 

prema školskim obvezama svoje djece, te o raznim didaktičkim pitanjima. Povremeno 

su, pod predsjedanjem pokrajinskog školskog nadzornika, održavane i pokrajinske 

učiteljske konferencije, na kojima su sudjelovali predstavnici učitelja iz svih dalmatinskih 

kotara. I na ovim konferencijama vodila se rasprava o stanju u osnovnom 

školstvu u pokrajini sa stajališta pohađanja škole, uvjetâ u kojima škole rade, o međusobnoj 

suradnji učitelja u okviru istog kotara, o djelovanju i sadržaju rada škola i ponavljaonica, 

o pohvalnim i kritičkim zapažanjima kotarskih školskih nadzornika i pokrajinskog 

školskog nadzornika, o školskim udžbenicima i priručnicima, o školskoj 

higijeni, o odnosu općinskih uprava prema školi, o školskim vrtovima i njihovoj obrazovnoj 

ulozi, o općoj i pedagoškoj izgradnji učitelja, o stručnoj pomoći mladim učiteljima 

koji se tek uključuju u učiteljsku službu... Prva pokrajinska učiteljska konferencija 

održana je u listopadu 1875. u Zadru. U njenom radu sudjelovala su i trojica 

učitelja iz korčulanskog kotara. Umjesto tada oboljelog pokrajinskog školskog nadzornika 

Luje Cezara Pavišića predsjedavao joj je Stjepan Buzolić, upravitelj Muške preparandije 

u Arbanasima. 50 

Dalmatinski su učitelji znatiželjno pratili rad svojih kolega u prekovelebitskoj (Banskoj) 

Hrvatskoj. Tamošnje je učiteljstvo već bilo staleški organizirano i u svojoj se aktivnosti 

ugledalo na staleško djelovanje mađarskih, austrijskih i čeških učitelja. U Zagrebu 

je još od 1859. izlazio pedagoški časopis “Napredak”, koji je od 1865. organ 

Saveza hrvatskih učiteljskih društava. Godine 1871. u Zagrebu je osnovan Hrvatski 

pedagoško-književni zbor - staleška stručna akademija banovinskog učiteljstva, koja je 

imala zadaću izdavati pedagoške listove, pedagošku literaturu i književna djela za djecu 

i omladinu. Zbor je od svoga osnutka preuzeo i časopis “Napredak”, a od 1873. izdavao 

je i časopis “Smilje” - zabavno-poučni list za djecu i omladinu. 

S obzirom na to da u okolnostima postojanja austro-ugarskog dualizma nije bilo 

realnih izgleda za sjedinjenje Dalmacije s Banskom Hrvatskom, banovinski su učiteljski 

prvaci (Ivan Filipović, Skender Fabković, Stjepan Basariček, Marija Fabković, Mijat 

Stojanović, Josip Glaser, Tomislav Ivkanec, Vjenceslav Mařik, Ante Truhelka i još neki 

drugi) smatrali i prikladnim i svrsishodnim da povremeno održavaju zajedničke, opće 

konferencije banovinskog i dalmatinskog učiteljstva, koje bi svojim duhom doprinosile 

političkoj i emocionalnoj integraciji Hrvata s jedne i s druge strane Velebita. U tom su 

smislu i organizirali takve konferencije: prva je održana 1871. u Zagrebu, druga 1874. 

u Petrinji, treća 1878. u Osijeku. Četvrta je trebala biti održana 1881. u Zadru, ali do 

njezina sazivanja nije došlo jer su režimski organi i u Banskoj Hrvatskoj i u Dalmaciji 

- iz svojih političkih razloga - bili protiv takvog daljnjeg sveopćeg okupljanja hrvatskog 

učiteljstva. 

Nastavne planove i programe osnovnih škola u Dalmaciji izrađivali su - tijekom 

ovdašnje druge austrijske uprave - pokrajinski školski nadzornici. Ti su planovi i programi 

umnažani i dostavljani svim osnovnim školama. Godine 1879. dalmatinske su 

osnovne škole prvi put dobile publicirani nastavni plan i program koji je izradio pokrajinski 

školski nadzornik Antun Dragutin Bakotić. 51 U tom je programu dana velika 

važnost nastavnom jeziku, a isto tako i nastavnim predmetima povijesti i zemljopisu. 

50 

Narodni list, br. 86, Zadar, 1875., 2. 

51 

Antun Vučetić, Misli o pregledbi naukovnih osnova pučkih učiona dalmatinskih, Spljet, 1888., 50.

Bakotić je, za razliku od upoznavanja austrijske države, koju najčešće naziva carevinom, 

posebno isticao izučavanje povijesti i zemljopisa Dalmacije koju naziva našom 

domovinom. 52 

Potreba da i ženska djeca pohađaju osnovnu školu sporo se ostvarivala. U dalmatinskim 

je gradovima i većim trgovištima bilo privatnih, ali ponegdje i javnih ženskih 

osnovnih škola. Za otvaranje ženskih osnovnih škola i u većim selima isticao se problem 

pomanjkanja stručno osposobljenih učiteljica. 53 Godine 1860. započeo je radom 

i šestomjesečni tečaj za učiteljice i to u sastavu privatne osnovne škole u dubrovačkom 

samostanu sestara Službenica milosrđa. Od 1867. taj je tečaj prešao na dvogodišnje, a 

nedugo potom i na trogodišnje trajanje, pretvorivši se tako u žensku učiteljsku školu 

u kojoj je nastavni jezik bio talijanski. Budući da su se časne sestre usprotivile primanju 

eksternistkinja u tu školu, austrijsko je Ministarstvo za bogoštovlje i nastavu, u čijoj 

su se nadležnosti nalazile srednje škole, odlučilo 1875. da se u Dubrovniku otvori 

državna Ženska preparandija, s nastavnim jezikom hrvatskim, organizirana “po sustavu 

muškog učiteljišta u Arbanasima kod Zadra, ali bez internata”. 54 Tijekom prvog desetljeća 

rada dubrovačke Ženske preparandije (1875./76.–1884./85.) završile su je 101 

polaznica, od kojih je 77 primalo stipendije. Po kotaru, u kojem su rođene, najviše ih 

je bilo iz kotara Dubrovnik (50), zatim iz kotara Hvar (13), Split (9), Kotor (7), Zadar 

(5), Korčula (4), Makarska, Šibenik, Knin i Sinj (7), te 6 s otoka Krka i Cresa. 55 Ženska 

osnovna škola u Veloj Luci otvorena je početkom školske 1885./86. godine. 56 U Žrnovu 

je ženska osnovna škola otvorena početkom školske 1887./88. godine. 57 

Austrijska školsko-odgojna politika nije željela naglašenije isticanje nacionalne odgojnosti 

u zemljama izvan njemačkog govornog područja. Ta je politika isticala potrebu 

stalnog i što jačeg njegovanja dinastičke misli (u smislu bezrezervne odanosti 

habsburškoj dinastiji). Jedina zemljopisna karta u učionici svake osnovne škole u Dalmaciji 

bila je zemljopisna karta Habsburške Monarhije. I jedina slika iznad učiteljeve 

katedre u svakoj učionici bila je slika cara i kralja Franje Josipa I. Od svih pjesama koje 

su učenici najprije naučili na satovima nastavnog predmeta pjevanje i besprijekorno 

morali znati bila je Carevka. Kad bi učitelj ili učenik spominjao cara i kralja Franju Josipa 

I., ispred careva imena redovito bi isticali naš premilostivi car i kralj. 

Kad su 1890. tiskane u Beču nove čitanke za osnovne škole u Dalmaciji, u njima se 

izostavljalo hrvatsko i srpsko ime. To se izostavljanje službeno tumačilo tobožnjom željom 

da u dalmatinskim osnovnim školama ne bi dolazilo do hrvatsko-srpskog međunacionalnog 

trvenja i među učenicima, kakvo je postojalo među dalmatinskim političarima, 

pripadnicima Narodne hrvatske stranke 58 koja je zagovarala hrvatsku političku 

misao 59 i pripadnicima Srpske stranke koja je (zajedno s autonomašima-talijanašima) 

52 

Naukovne osnove za obće pučke i građanske učione u Dalmaciji, Zadar, 1879., 12. 

53 

U Blatu (na Korčuli) otvorena je ženska osnovna škola 1873. (V. bilj. 31, isto). 

54 

Prvi program c. k. ženskog učiteljišta u Dubrovniku koncem 1884./85., Dubrovnik 1885., 34. 

55 

Isto, 49 - 50. 

56 

Zvonko Maričić, Osnovna škola Vela Luka, Vela Luka, 1977., 31. 

57 

V. bilj. 34, isto. 

58 

Ta se stranka od svoga nastanka (1861.) zvala Narodnom strankom. To je ime zadržala i od 1879., kad 

su iz nje istupili Srbi. Napokon je 1889. nazvana Narodnom hrvatskom strankom. 

59 

Pod hrvatskom političkom misli podrazumijevala se težnja ka hrvatskoj teritorijalnoj i narodnoj integraciji. 

19

20 

bila protiv te političke misli. A stvarni je razlog tog izostavljanja hrvatskog i srpskog 

imena u čitankama bio da odgoj u dalmatinskim osnovnim školama bude što više anacionalan. 

Nezadovoljni takvom školskom politikom vladajućeg režima mnogi su dalmatinski 

učitelji kritizirali nove osnovnoškolske čitanke. U toj kritici najviše se istakao učitelj 

Petar Kuničić koji je (pod pseudonimom Ljubo Ljubibratić) objavio nekoliko članaka 

u zadarskom Narodnom listu. Kad je 1892. povedena rasprava o tim čitankama i 

u Dalmatinskom saboru, pojedini su hrvatski saborski zastupnici zahtijevali da se posebnim 

zaključkom osude postojeće anacionalne čitanke i režimska školsko-odgojna 

politika zastupljena u tim čitankama. Narodna hrvatska stranka je imala većinu u Dalmatinskom 

saboru i kao takva mogla je donijeti taj zaključak. Ali, kako je ona vodila 

oportunističku politiku i nije se željela ni u tom pitanju konfrontirati s vladajućim režimom, 

nije htjela izglasati predloženi zaključak. Zbog tog sluganstva i kukavičluka Narodne 

hrvatske stranke iz njena su saborskog Narodnog hrvatskog kluba istupila šestorica 

zastupnika (Juraj Biankini, Stjepan Buzolić, Josip Paštrović, Josip Virgil Perić, 

Kažimir Ljubić i Mate Šarić), 60 koji su osnovali svoj zasebni saborski Hrvatski klub i potom 

se, 1894., uključili u tada osnovanu dalmatinsku Stranku prava. 

Ugledajući se na svoje banovinske kolege, i dalmatinski su učitelji pristupili pokretanju 

svojih pedagoških časopisa i svom staleškom organiziranju. Prvi pedagoški časopis 

pokrenut u Dalmaciji zvao se Zora. Izlazio je od 1884. do 1889. u Zadru. 61 Godine 

1899. osnovan je Savez dalmatinskih učitelja sa sjedištem u Splitu koji je od 1911. preimenovan 

u Savez dalmatinskih učiteljskih društava. Godine 1899. pokrenut je u Splitu 

pedagoški časopis Učiteljski glas. U Dalmaciji su do Prvog svjetskoga rata izlazili još 

ovi pedagoški časopisi: Novo vrijeme (1908. u Šibeniku), Narodni učitelj (1914. u Zadru) 

i Glasnik (1914. u Splitu). U školskoj 1913./14. godini u Dalmaciji je djelovala 401 

osnovna škola, od toga - po nastavnom jeziku - 400 na hrvatskom i 1 na talijanskom. 

Ta jedina osnovna škola na talijanskom jeziku postojala je u Zadru, posljednjem uporištu 

dalmatinskih Talijana i talijanaša. Talijansko iredentističko društvo Lega Nazionale 

imalo je tada u Dalmaciji osam svojih privatnih škola (1 u Korčuli, 2 u Splitu, 2 u 

Šibeniku i 3 na području Zadra i Arbanasa). 62 

Tijekom zadnjih desetljeća 19. i početkom 20. stoljeća Vela Luka se postupno znatno 

brže razvijala i u gospodarskom i u društvenom pogledu. Štetne posljedice “vinske 

klauzule” i filoksere 63 i ovdje su se duboko osjećale. Imalo je to svoj odraz i u iseljavanju 

koje ulazi u povijest onodobnih društvenih zbivanja ne samo u Veloj Luci i drugim 

dijelovima otoka Korčule, već i na dalmatinskom tlu uopće. Žiteljstvo Vele Luke 

imalo je ovakav ritam brojčanog rasta: 1940 u g. 1880., 2632 u g. 1890., 3563 u g. 1900. 

i 4334 u g. 1910. 64 

U Prvom svjetskom ratu (1914.-1918.) sudjelovali su i mnogi Velolučani kao austrijski 

vojnici i mornari. Neki su od njih poginuli, a neki su se vratili kao trajni (lak- 

60 

V. bilj. 38, isto, 145. 

61 

Ivo Perić, Prvi pedagoški časopis u Dalmaciji, “Školske novine”, br. 38, Zagreb, 1954., 4. 

62 

Glavni godišnji izvještaj o pučkom školstvu u Dalmaciji za godinu 1914., Zadar, 1914., 1 - 5. 

63 

Ivo Perić, “Vinska klauzula” u pretposljednjem Trgovinskom ugovoru između Austro-Ugarske i Italije 

i njene posljedice u Dalmaciji, “Rad JAZU”, knj. 375., Zagreb, 1978., 257 - 296. 

64 

M. Korenčić, n. d. (32), 349.

ši ili teži) invalidi. Ulazeći u rat kao nova saveznica Antante, Italija je za to savezništvo 

bila nagrađena slovenskim i hrvatskim teritorijima koji su joj obećani tajnim Londonskim 

ugovorom iz 1915. Ta obećanja ona je uznastojala realizirati odmah po svršetku 

rata. Tako se i otok Korčula našao u poratnom okupacijskom sustavu Kraljevine 

Italije (1918.-1921.). U osnovnoj školi u Veloj Luci nastalo je tada posebno mučno stanje. 

Nastava se odvijala na hrvatskom, s tim što je talijanski postao obvezatan nastavni 

predmet s tjednom satnicom kao i hrvatski. Talijanski okupatori, dočekani s prezirom 

od ovdašnjeg domaćeg stanovništva, nastojali su se ponašati i kao dobrotvori. U školi 

je uvedena školska kuhinja za učenike i učitelje. Najsiromašniji učenici dobivali su 

na poklon i školski pribor. Ta dobrohotnost talijanskih okupatora doživljavana je kao 

taktika pridobivanja naklonosti učenika, roditelja učenika i učitelja. S druge strane, ti 

su isti okupatori pokazivali svoju okrutnost prema onim mještanima koji su im na bilo 

koji način iskazivali svoju odbojnost, svoje protivljenje i svoj otpor. 

Nakon talijanske okupacije Korčula se od 18. IV. 1921. (kao dio hrvatskog teritorija) 

našla u okviru Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Izbori za Ustavotvornu skupštinu 

tog Kraljevstva već su bili obavljeni 28. XI. 1920. i Korčulani u njima nisu mogli sudjelovati. 

Iz istog razloga, zbog talijanske okupacije, na Korčuli se nije mogao provesti 

ni popis stanovništva, koji je službeno obavljen 21. I. 1921. u Kraljevstvu SHS. Ustav 

Kraljevine SHS, izglasan 28. VI. 1921. u Beogradu s jedva nategnutom većinom poslaničkih 

glasova, ozakonio je centralizam i kraljevu svemoć, a time i srbijansku hegemoniju. 

Izglasavanje tog Ustava proteklo je bez poslanika najveće hrvatske političke 

stranke - Hrvatske republikanske seljačke stranke koja je u izborima za Ustavotvornu 

skupštinu izborila 49 mandata. Ona se, apstinirajući od sudjelovanja u državnom parlamentu, 

zalagala za Neutralnu seljačku republiku Hrvatsku spremnu da ostane u Kraljevini 

SHS ako bi ova bila konfederalizirana i priznavala hrvatski državnopravni subjektivitet. 

Gospodarske prilike u Veloj Luci bile su poprilično teške. Mnoge su obitelji živjele 

u krajnjoj neimaštini. Pojedini siromašni Velolučani i Velolučanke odlazili su u okolne 

krajeve (izvan otoka Korčule) radi dobivanja posla i kakve-takve zarade. Muškarci 

su se zapošljavali “kao nadničari na posjedima bogatijih peljeških težaka, dok su djevojke 

i mlađe žene radile kao sluškinje kod bogatijih dubrovačkih i splitskih obitelji”. 65 

Pojedini Velolučani, koji su bili prezaduženi kod “domaćih trgovaca i bankara uz visoke 

kamate”, zapadali su u sve veće neprilike te su, ne mogavši udovoljiti svojim dužničkim 

obvezama, bili dovedeni na “prosjački štap i gubitak imovine”. 66 Neki su Velolučani 

i dalje iseljavali u daleke prekomorske zemlje. 

Stranačko-politički život u ovim novim prilikama pulsirao je i na otoku Korčuli. U 

Veloj Luci je početkom 1922. osnovana mjesna organizacija Saveza zemljoradnika. 67 U 

parlamentarnim izborima 1923. poslanički su kandidati te stranke (Josip Smodlaka i 

Ljubo Leontić) dobili najviše glasova velolučkih birača i to 601 glas ili 57,2% od ukupnog 

biračkog tijela u ovom mjestu. 68 U sljedećim parlamentarnim izborima (1925.) 

65 

Franko Mirošević, Savez zemljoradnika na otoku Korčuli 1921.-1926., “Zbornik Mire Kolar-Dimitrijević”, 

Zagreb, 2003., 355. 

66 

Isto, 355. 

67 

Isto, 356. 

68 

Isto, 360. 

21

22 

najviše glasova u Veloj Luci (i uopće na Korčuli) dobila je Radićeva Hrvatska republikanska 

seljačka stranka. S obzirom na to da je Kraljevina SHS u upravno-administrativnom 

pogledu bila od 1922. podijeljena na oblasti, otok Korčula je pripadao Dubrovačkoj 

oblasti. 

Želeći učvrstiti utjecaj Hrvatske seljačke stranke 69 na otoku Korčuli, vođa te stranke 

Stjepan Radić posjetio je otok 1926.. Dana 27. i 28. VI. bio je u Korčuli, a 29. i 30. 

VI. u Veloj Luci i Blatu. 70 Skupština u Veloj Luci počela je 29. VI. u 9 sati prije podne, 

a u Blatu tog istog dana u 3 sata poslije podne. Na skupštini u Veloj Luci bilo je - prema 

Radićevoj procjeni - oko 2.500 do 3.000 ljudi. “Bilo bi ih i više, ali svi ljudi nemaju 

pristojna odijela.” 71 Kasnije je Radić pisao i u glasilu svoje stranke o svojim dojmovima, 

stečenim prigodom tog boravka na Korčuli i u još nekim drugim dalmatinskim 

sredinama. Za Velu Luku je istakao da je tu “sirotinja neopisiva”. Od “oko 400 školske 

djece jedva je 5 do 6 bilo obuveno”. Blato mu se više dopalo te je konstatirao: “To je biser, 

a ne Blato.” 72 

Godine 1926. donesen je Nastavni plan i program za osnovne škole u Kraljevini SHS. 

Taj je nastavni plan i program utvrđivao da se u osnovnoj školi uči 12 nastavnih predmeta 

i to: vjeronauk, srpsko-hrvatsko-slovenski jezik, početna stvarna obuka, zemljopis, 

povijest Srba, Hrvata i Slovenaca, račun s geometrijskim oblicima, poznavanje prirode, 

crtanje, muški i ženski ručni rad, pjevanje i gimnastika s dječjim igrama. Tjedni 

broj nastavnih sati u I. razredu bio je 22 sata, u II. razredu 23, u III. razredu 26 i u IV. 

razredu 27 nastavnih sati. 73 

U Dalmaciji su i za vrijeme Kraljevine SHS postojale šestogodišnje osnovne škole. 

Nastavni plan i program za V. i VI. razred tih škola bio je onakav kakav je bio i u vrijeme 

Austro-Ugarske, s tim što je u nekim svojim dijelovima (u hrvatskom jeziku, povijesti 

i zemljopisu) revidiran dogovorom kotarskih školskih nadzornika i nastavničkih 

vijeća postojećih učiteljskih škola u Dalmaciji. 74 

Potrebno je istaći da je u Veloj Luci, osim dviju osnovnih škola (muške i ženske), 

postojala od 1926. i građanska škola. Građanska škola je trajala četiri godine. U njezin 

I. razred upisivali su se učenici sa završenom četverogodišnjom osnovnom školom. 

Po završetku građanske škole, oni su mogli nastaviti školovanje u nekoj od srednjih 

škola (kao što su bile učiteljska škola, pomorska škola, trgovačka škola, tehnička 

škola...), a mogli su potražiti i zaposlenje u nižim činovničkim službama: u pošti, kotarskom 

sudu, carinarnici i raznim privatnim tvrtkama. Svaka građanska škola ima- 

69 

Ta se stranka zove tako od 1925. (Kad je osnovana 1904. zvala se: Hrvatska pučka seljačka stranka. 

Od 1920. imala je naziv: Hrvatska republikanska seljačka stranka. Pod udarom vladajućeg monarhističkog 

režima u Kraljevini SHS morala je 1925. priznati Vidovdanski ustav, priznati monarhiju i time se odreći 

svoga republikanstva). 

70 

Stjepan Radić - Mariji Radić, Korčula 27. VI. 1926., u knj. Bogdana Krizmana: “Korespondencija Stjepana 

Radića”, II, Zagreb, 1973., 611. 

71 

Isti - istoj, Vela Luka, 30. VI. 1926. u: B. Krizman, n. d. (70), 611. 

72 

Stjepan Radić, Obćeniti dojam mojega desetodnevnoga putovanja po Dalmatinskoj Hrvatskoj, “Dom”, 

br. 27, Zagreb, 1926., 1-3. 

73 

Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj (u redakciji Dragutina Frankovića), Zagreb, 1958., 311. 

74 

Tadašnje učiteljske škole u Dalmaciji bile su mješovite (pohađali su ih i učenici i učenice), a postojale 

su u Dubrovniku i Šibeniku.

la je svoj obrazovni smjer, određen skupinom stručnih predmeta, koji su se u njoj predavali. 

Građanska škola u Veloj Luci imala je zanatsko-industrijski smjer, a građanska 

škola u Blatu poljoprivredni smjer. 75 

Glavni udžbenici za osnovne škole i u vrijeme Kraljevine SHS, bili su Čitanka i Računica 

koje su za hrvatske zemlje tiskane u Zagrebu. Posebnih udžbenika za povijest, 

zemljopis i poznavanje prirode nije bilo. U Čitanci za IV. razred osnovne škole, uz razna 

poučna štiva i pjesme, nalazili su se i prilozi koji su kazivali o hrvatskim kraljevima, 

o srpskim vladarima i o nekim temama iz slovenske prošlosti. Bile su u njoj i hrvatska, 

srbijanska i slovenska himna: Lijepa naša domovino, čiji je tekst napisao Antun 

Mihanović, Bože pravde, čiji je tekst napisao Jovan Đorđević i Naprej, zastave Slave, čiji 

je tekst napisao Simon Jenko. 76 O svakom učitelju (njegovu znanju, nacionalnoj osviještenosti 

i radnoj poduzetnosti) ovisilo je kako će i u kojemu obimu poučavati povijest. 

Jednako tako, o svakom učitelju (njegovu znanju, htijenju i sposobnosti) ovisilo je 

kako će i u kojemu obimu predavati i ostale predmete. 

Svi su hrvatski učitelji bili nezadovoljni stanjem u Kraljevini SHS. Jednako su tako 

s tim stanjem bili manje-više nezadovoljni i ostali Hrvati. Svoje nezadovoljstvo manifestirali 

su osobito 1928. u povodu atentata na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini 

Kraljevine SHS u Beogradu. Nije bilo hrvatskog naselja u kojemu se tih lipanjskih 

dana nisu čuli protestni i rodoljubljivi uzvici: Dolje ubice! Dolje tiranija! Živjela sloboda! 

Živjela Hrvatska! Slava žrtvama nasilja! 

Za monarhističke diktature (od 6. I. 1929. i dalje) režimska je represija uzimala sve 

veći mah. Žandari, tajna policija, tužilaštva i sudovi dobili su široke ovlasti u progonima 

političke oporbe. Kraljevina SHS nazvana je Kraljevinom Jugoslavijom, koja je dobila 

novu upravno-administrativnu podjelu na banovine. Korčula se najprije nalazila 

u Zetskoj banovini (1929. - 1931.), čije je sjedište bilo u Cetinju, a zatim od 1931. do 

1939. u Primorskoj banovini, čije je sjedište bilo u Splitu. 

Dana 5. XII. 1929. donesen je Zakon o narodnim školama (koji je kasnije, 7. VII. 

1931. ponešto izmijenjen i nadopunjen). Ovaj je zakon predviđao obvezno osnovno 

školovanje u trajanju od osam godina. Niži razredi te osmogodišnje škole (I. - IV.) nazivali 

su se narodnom školom, a V.-VIII. razreda nazivani su višom narodnom školom. 

Taj je zakon tek ponegdje u potpunosti realiziran. U osnovnim školama na više od 

95% državnog prostora ostalo je sve kako je i ranije bilo. Osnovne škole su zadržane 

na četverogodišnjoj razini. Jedino u Dalmaciji nastavila je svoj život tradicionalna šestogodišnja 

osnovna škola. Svoje djelovanje nastavile su i građanske škole u sredinama 

gdje su postojale. Njihov je status reguliran Zakonom o građanskim školama od 5. 

XII. 1931. Vela Luka je prema popisu kuća, domaćinstava i stanova, obavljenom 31. III. 

1931. imala 784 kuće, 765 domaćinstava i 4038 stanovnika. 77 

75 

Ivo Perić, Pregled razvoja građanskih škola u Dalmaciji, “Pedagoški rad”, br. 7 - 8, Zagreb, 1957., 304. 

76 

Autori te Čitanke bili su najprije Sigismund Čajkovac, a od 1928. Vladimir Nazor i Stjepan Bosanac. 

Nazor-Bosančeva Čitanka slovila je kao sadržajno bolja. Ona je bila podijeljena na tematske podcjeline: 

Narodne himne - Priroda (Jesen, Zima, Proljeće, Ljeto) - Svemir - Bog. 

77 

Franko Mirošević, Počelo je 1918... Južna Dalmacija 1918. - 1929., Zagreb, 1992. (Podaci iz nepaginiranog 

statističkog dijela te knjige). 

23

24 

Osnovnoškolske čitanke za učenike s hrvatskih teritorija sastavljali su uglavnom i 

dalje isti autori: Sigismund Čajkovac, Stjepan Bosanac, Vladimir Nazor i Stjepan Ratković. 

One su, nakon uvođenja monarhističke diktature (1929.) i kroz daljnjih deset 

godina (do 1939.), bile manje nacionalne, a više u službi zagovaranja narodnog (unitarističko-jugoslavenskog) 

jedinstva i cjeline države. 

Godine 1933. osnovne škole su dobile novi Nastavni plan i program. U njemu se materinski 

jezik naziva imenom “narodni jezik”, a ne kako je bilo dotada: “srpsko-hrvatsko-slovenski”. 

Pod pojmom “narodni jezik” zagovarao se jezik svih državljana Kraljevine 

Jugoslavije tobože kao jedan jezik u duhu iskonstruiranog i nametanog shvaćanja 

da su Hrvati, Srbi i Slovenci jedan narod. (Makedonce, Crnogorce i nacionalne manjine 

uopće se nije ni spominjalo kao da ih nije ni bilo). 

Povijesna imena, kojima su imenovane veće osnovne škole na hrvatskom prostoru, 

podsjećala su uglavnom na srpsku prošlost. Tako je bilo i u Veloj Luci. Ovdašnja muška 

osnovna škola nazvana je Narodnom osnovnom školom Miloša Obilića, a ovdašnja 

ženska osnovna škola nazvana je Narodnom osnovnom školom Majke Jugovića. 

Kao što su slijedili politički nauk Stjepana Radića, Velolučani su slijedili i politička 

nastojanja Vladka Mačeka, Radićeva nasljednika na funkciji vođe hrvatskog seljačkog 

pokreta, stranački uobličenog u Hrvatskoj seljačkoj stranci. Pokazali su to i na parlamentarnim 

izborima 5. V. 1935. i 11. XII. 1938., masovno glasujući za Listu udružene 

opozicije čiji je nosilac bio Vladko Maček. 

Budući da se od 1935. hrvatska trobojnica slobodno vijorila (i to ne dozvolom režimskih 

organa, već odlučnom voljom pripadnika hrvatskog seljačkog pokreta), ona 

se otada i u Veloj Luci mogla vidjeti na Mačekov rođendan i prigodom ostalih javnih 

manifestacija, ali i prigodom obiteljskih slavlja kao što su vjenčanja i krstitke. 

Sporazum Cvetković - Maček i stvaranje Banovine Hrvatske (26. VIII. 1939.) obilježen 

je javnom podrškom i u Veloj Luci. U tom državnopravnom sporazumu Hrvati 

su vidjeli značajno ostvarenje u duhu rješavanja svoga pitanja. Tim je sporazumom 

izvršena ustavna revizija i učinjen odstup od dotadašnjeg upravnog centralizma 

i nacionalnog unitarizma. Hrvati su pretežno okupljeni u jednoj banovini s hrvatskim 

imenom Banovina Hrvatska kojoj je data znatna autonomija. Među autonomnim nadležnostima 

Banovine Hrvatske nalazilo se i školstvo. Već početkom školske 1939./40. 

godine izvršena je revizija nastavnog plana i programa za osnovne škole. U okviru hrvatskoga 

jezika i povijesti uneseno je više hrvatskih nacionalnih sadržaja. Mnogi su 

učitelji, Hrvati, putem premještaja vraćeni iz nehrvatskih krajeva Kraljevine Jugoslavije 

u Banovinu Hrvatsku. Prosvjetna i športska društva, kao i staleška udruženja, kojima 

je ranije (od 1929. do 1939.) bilo nametnuto jugoslavensko ime dobila su hrvatski 

naziv. Tako npr. Jugoslavensko učiteljsko udruženje preimenovano je u Savez hrvatskih 

učiteljskih društava. U hrvatskim pedagoškim časopisima piše se, uz ostalo, i o značenju 

nacionalnog duha u odgoju i obrazovanju djece i omladine. 

Hrvatski školski muzej u Zagrebu uznastojao je prikupiti podatke o svim osnovnim 

školama u Banovini Hrvatskoj te je, u svezi s tim, poslao upravama svih tih škola 

upitnik sa zamolbom da ga ispune i vrate tom Muzeju. Taj su upitnik krajem škol-

ske 1939./40. godine ispunile i obje velolučke osnovne šestogodišnje škole - muška i 

ženska. Ovdašnja je muška Narodna osnovna škola imala tada 295 školskih obveznika, 

od kojih 70 nije pohađalo školu. Ovdašnja je ženska Narodna osnovna škola imala u 

svojoj evidenciji 258 školskih obveznica, od kojih 82 nisu pohađale školu. Kao razlozi 

zbog kojih toliki broj učenika i učenica ne pohađa osnovnu školu navedeni su “nemarnost 

roditelja” i činjenica što su neki od tih nepolaznika “stariji od 12 godina života”. U 

tom je istom upitniku unesen i podatak o broju nepismenih u mjestu. Tada je - prema 

tom podatku - bilo u Veloj Luci oko 200 nepismenih mještana u dobi iznad 12 godina 

života (od toga oko 80 m. i 120 ž.). 78 

Nedugo nakon raspada i okupacije Kraljevine Jugoslavije uslijedili su tzv. Rimski 

ugovori, sklopljeni 18. V. 1941., između Ante Pavelića, poglavnika NDH, i Benita 

Mussolinija, vođe talijanskog fašističkog režima, na osnovi kojih su Talijani dobili i 

anektirali pretežan dio hrvatskog istočnojadranskog teritorija. Među tim anektiranim 

područjima nalazio se i otok Korčula. I ovaj dolazak pod talijansku vlast (kao i onaj neposredno 

nakon Prvog svjetskoga rata) ogorčio je Korčulane. Za razliku od prve talijanske 

okupacije, koja nije bila laka, ova je druga okupacija bila mnogo okrutnija. Jer, 

okupacija uspostavljena 1941. bila je okupacija drukčije, fašističke Italije, čiji se režim 

temeljio na diktaturi najsurovijeg tipa. 

Osnovne škole u Veloj Luci i u ostalim mjestima otoka Korčule nastavile su radom 

i u tim prilikama (od početka pod pritiskom da budu što prije talijanizirane). Progoni 

niza rodoljuba i lijevo orijentiranih Korčulana (od kojih su neki i suđeni i odvedeni u 

Italiju u tamošnje zatvoreničke logore) nisu uspjeli obuzdati antifašističke otpore koji 

su postupno prerastali i u oružane oblike borbe. U Veloj Luci i u Blatu osnovane su već 

krajem 1941. ilegalne skupine u kojima je bilo po 15 do 20 mjesnih antifašista. U svibnju 

1942. nastao je Korčulanski partizanski odred. Tijekom ljeta 1942. i dalje su brojni 

Korčulani odlazili na Pelješac, na Biokovo i u južnu Hercegovinu da bi tamo stupili 

u partizanske redove. U svakom korčulanskom mjestu postojao je 1942. Mjesni NOO. 

Djelovao je u to vrijeme i korčulanski Kotarski NOO. 

Kad je 8. IX. 1943. objavljena kapitulacija talijanskih oružanih snaga, antifašistička 

je Korčula otada sama upravljala sobom putem svojih NOO-a. U ovdašnje se partizanske 

redove tijekom rujna 1943. uključilo mnogo novih boraca, koji su, svrstani u dva 

bataljuna, postali potom sastavni dio 13. dalmatinske brigade. Bila je formirana i korčulanska 

flota naoružanih brodova. U Veloj Luci, kao i u ostalim mjestima otoka Korčule, 

partizanska je vlast već u rujnu 1943. organizirala rad osnovnih i postojećih građanskih 

škola. 

To stvaralačko samoorganiziranje i njegovi rezultati uskoro su bili poremećeni. 

Dana 22. XII. 1943. Nijemci su izvršili desant na Korčulu, slomili otpore ovdašnjih 

partizanskih snaga i uspostavili svoju okupaciju. Pred nastupom njemačkih invazora 

povukli su se mnogi korčulanski civili (žene, djeca, starci), koji su našli privremeno 

utočište na Hvaru i Visu. Nekoliko mjeseci kasnije dijelovi partizanske 26. divizije 

s otoka Visa i dijelovi partizanske ratne mornarice izvršili su - u noći između 21. i 

78 

HŠM (31). Dokumentacija... Podaci o muškoj i ženskoj OŠ u Veloj Luci. 

25

26 

22. IV. 1944. - desant na otok Korčulu gdje su, tijekom četverodnevnih borbi, nanijeli 

Nijemcima velike gubitke. Ocijenivši da će Nijemci, kojima je stizalo pojačanje, postići 

borbenu nadmoć, sudionici tog partizanskog desanta su u noći između 24. i 25. IV. 

1944. napustili zauzete dijelove Korčule i povukli se na Vis. S njima se povukao i popriličan 

broj korčulanskih civila. Izbjeglice s Korčule (i one ranije i ove sada) prebačene 

su s otoka Hvara i Visa u Italiju te odatle dalje na egipatsko tlo u tamošnje “ad hoc” 

formirane hrvatske izbjegličke logore u El Khatatbi, Tolumbatu i El Shattu. 

Dijelovi 26. partizanske divizije definitivno su 14. IX. 1944. potisnuli Nijemce s 

Korčule. Otada je ovaj otok u sastavu antifašističke Federalne Države Hrvatske (koju 

je proglasio ZAVNOH na svom III. zasjedanju 8. i 9. V. 1944. u Topuskom). U zadnjim 

mjesecima 1944. ponovno je zaživio i školski život u Veloj Luci, u koju su se 

tijekom prve polovice 1945. vraćali i njezini izbjegli sumještani iz izbjegličkih logora 

u Egiptu. 

Godine 1945. građanske su škole u Hrvatskoj ukinute i pretvorene u niže gimnazije. 

Na osnovi Zakona o sedmogodišnjem obrazovanju od 30. VIII. 1946. te su niže gimnazije 

preustrojene u sedmogodišnje škole. Sedmogodišnja škola u Veloj Luci imala je u 

školskoj 1948./49. godini 310 učenika od I. do VII. razreda. Broj njenih đaka po razredima 

(koja su imala i paralelna odjeljenja) bio je u školskoj 1949./50. godini ovakav: u 

I. razredu 66, u II. r. 92, u III. r. 72, u IV. r. 80, u V. r. 110, u VI. r. 90 i u VII. r. 80. 79 

Od šk. g. 1950./51. narodna sedmogodišnja škola u Hrvatskoj prerasta u narodnu 

osmogodišnju školu. Tako je bilo i u Veloj Luci. Te je godine donesen i novi Nastavni 

plan i program prema kojemu je tjedni broj nastavnih sati izgledao ovako: u I. r. 18, u 

II. r. 20, u III. r. 22, u IV. r. 24, u V. r. 25, u VI. r. 27, u VII. r. 27 i u VIII. r. 29. 80 

Zakonsko utemeljenje o prijelazu na obvezno osmogodišnje školovanje u Hrvatskoj 

sadržavao je Zakon o narodnim školama donesen 27. XI. 1951., čiji je čl. 5. glasio: “Obvezno 

osnovno školovanje traje osam godina, a obuhvaća svu djecu od sedme do navršene 

petnaeste godine života.” 81 Nakon završetka VIII. razreda učenici su polagali niži 

tečajni ispit (malu maturu). Taj je ispit na isti način polagan i u gimnaziji nakon završetka 

njenih nižih razreda. Od školske g.1953./54. niži tečajni ispit je ukinut i u osmogodišnjim 

školama i u gimnazijama. 82 

Nastojanje da se obveznim osnovnim osmogodišnjim školovanjem obuhvati čitava 

mlada generacija od 7. do 15. godine života dovelo je do toga da su, osim narodne 

osmogodišnje škole (kakva je bila i u Veloj Luci i čiji su viši razredi V. do VIII. imali 

rang nižih razreda gimnazije), počele od šk. g. 1954./55. nastajati i narodne osmogodišnje 

škole tipa B i to tako što su šestogodišnje škole u većim selima prerastale u ovaj 

tip osmoljetke. Napokon, na osnovi Zakona o osnovnoj školi od 6. VII. 1959., uvedeno 

79 

Godišnjak Ministarstva prosvjete NR Hrvatske za šk. g. 1949./50., Zagreb, 1951., 12 i 40. 

80 

Nastavni plan i program za osmogodišnje škole i niže razrede gimnazije, osnovne škole i produžne 

tečajeve, Zagreb, 1950., 5. 

81 

Školski propisi s popisom općeobrazovnih škola i nastavnog osoblja u NR Hrvatskoj, Zagreb, 1955., 65. 

82 

Gimnazije su još bile osmorazredne školske ustanove (s I. do VIII. razreda). Niži tečajni ispit polagao 

se u njima zadnji put 1953. nakon završenog IV. razreda. Viši tečajni ispit (velika matura) ostao je u njima i 

dalje. On se polagao nakon završenog VIII. razreda.

je jedinstveno obvezno osnovno osmogodišnje školovanje. Sve su osmogodišnje škole 

(i tipa A i tipa B) postale otada jedinstvene osnovne škole. Jedinstvena osnovna, osmogodišnja 

škola dobila je i novu obrazovnu strukturu. Osim općeobrazovnih nastavnih 

predmeta uvedeni su u njoj i dodatna nastava (za lošije učenike) i slobodne aktivnosti 

(prema sklonostima i željama učenika). 83 

Obrazovanje učitelja za rad u osnovnim četverorazrednim i šestorazrednim osnovnim 

školama odvijalo se dugo vremena u učiteljskim školama. Na području Dalmacije 

od 1945. i dalje postojale su četiri učiteljske škole: u Dubrovniku, Splitu, Šibeniku i Zadru. 

Obrazovanje predmetnih nastavnika za rad u višim razredima sedmogodišnjih, 

odnosno osmogodišnjih škola, odvijalo se u višim pedagoškim školama. Na području 

Hrvatske postojale su dvije više pedagoške škole: zagrebačka (osnovana još 1919.) i 

splitska (osnovana 1945.). 84 Uz redovan studij u njima je postojao i izvanredan studij. 

I u jedan i u drugi oblik tog studija uključivali su se, osim niza svršenih srednjoškolaca, 

i mnogi učitelji. 

Potreba da svi nastavnici jedinstvene osnovne (osmogodišnje) škole imaju više 

obrazovanje dovela je u sedmom desetljeću 20. stoljeća do ukidanja učiteljskih škola i 

umjesto njih osnivanja pedagoških akademija kao viših škola. U pedagoškim akademijama 

postojao je studij za rad u razrednoj nastavi i studij za rad u predmetnoj nastavi. 

Učitelji iz osnovnih škola masovno su se uključivali u jedan od tih studija kao 

izvanredni studenti. U višim razredima osnovne (osmogodišnje) škole radili su i mnogi 

nastavnici sa završenim filozofskim fakultetom ili sa završenom likovnom ili glazbenom 

akademijom. Nastavna zvanja u osnovnim (osmogodišnjim) školama bila su trovrsna: 

učitelj (onaj koji je završio učiteljsku školu), nastavnik (onaj koji je završio višu 

pedagošku školu ili pedagošku akademiju) i profesor (onaj koji je završio filozofski fakultet, 

likovnu ili glazbenu akademiju). 

U novije vrijeme ta su zvanja u osnovnoj školi unificirana. Svi se nastavnici, koji 

rade u osnovnoj školi, nazivaju jedinstvenim nazivom - učitelji. U njihovu službeničkom 

tretmanu ima se, dakako, u vidu rang njihova obrazovanja (srednja, viša i visoka 

stručna sprema). Osim učitelja, koji rade u razrednoj ili u predmetnoj nastavi, uvode 

se sve više u osnovnoj školi i stručni suradnici: pedagog i psiholog. Valja podsjetiti 

da su u novije vrijeme ranije postojeće pedagoške akademije prerasle u učiteljske fakultete 

s četverogodišnjim studijem. Nastoji se da svi učitelji osnovne škole imaju visokoškolsko 

obrazovanje. Suvremena je osnovna škola postala čvrst obrazovni temelj 

koji daje solidno obrazovanje za nastavak školovanja u svim vrstama srednjih škola. 

Današnji su hrvatski osnovnoškolski udžbenici na visokoj razini i što se tiče njihova 

obrazovnog sadržaja i što se tiče njihove grafičke opreme. Mogu se uspoređivati s najboljim 

primjerima udžbeničke literature u svijetu. Za svaku je pohvalu i nastojanje da 

se hrvatske osnovne škole - u skladu s najnovijim mogućnostima na području obrazo- 

83 

U to je vrijeme, Zakonom o gimnaziji od 7. VII. 1959., reformirana i gimnazija. Od osmorazredne 

škole (I.-VIII. r.) ona je, kao i ostale četverorazredne srednje škole, postala četverorazredna ustanova (od I. 

do IV. r.). U njen I. razred, kao i u I. razred ostalih srednjih škola, upisivani su učenici sa završenim VIII. 

razredom osnovne škole. 

84 

Povijest ... (73), 316 

27

28 

vanja - opskrbljuju i računalima, internetskom informatikom i drugim didaktičkim 

sredstvima audiovizualne tehnike. 

Tijekom zadnjih desetljeća broj stanovnika u Veloj Luci kretao se ovako: 4091 u 

1948. g.; 4310 u 1953. g.; 4297. u 1961. g.; 4193 u 1971.g.; 85 4464 u 1991. g. 86 i 4380 u 

2001. g. 87 Mnogi su Velolučani i nakon Drugoga svjetskoga rata odseljavali (neki privremeno, 

a neki i trajno). Oni koji su se školovali (postigavši neko stručno, srednje, 

više ili visoko obrazovanje) u pretežitom su broju nalazili zaposlenje u gradovima širom 

Hrvatske, tamo formirali svoje obitelji i ostali. Najviše ih je u Dubrovniku, Splitu 

i Zagrebu. 

Od one male Vele Luke, kad je počela djelovati ovdašnja osnovna škola (1857.), 

do danas (2007.), kad Vela Luka ima izgled i sadržaje grada, prevaljen je dug razvojni 

put. Put, koji je stvaralačko djelo Velolučana, bistrih, radinih, rodoljubivih i dragih 

ljudi. Autor ovog napisa imao je priliku upoznati niz Velolučana koji žive kao umirovljenici 

ili zaposlenici izvan svoga zavičaja, u sredinama koje su već odavno ili od 

novijega doba postale njihov novi zavičaj. Svi oni vole svoju Velu Luku, koja permanentno 

živi u njihovim mislima i uspomenama, i ponose se njome. Rado se sjećaju 

i velolučke osnovne škole koja im je, dok bijahu u njenim đačkim klupama, dala sve 

ono spoznajno, plemenito i dobro što škola - kao odgojna i obrazovna ustanova - daje 

i može dati. 

85 

M. Korenčić, n. d. (32), 349. 

86 

Popis stanovnika, kućanstava i stanova 31.III. 1991., Zagreb 1994., 112. 

87 

Popis stanovnika, kućanstava i stanova 31. III. 2001., Zagreb 2003., 234.

General circumstances and primary school systems in the 150 year history of Vela 

Luka Primary School 

The early beginnings of primary school in Vela Luka go back to 1857. During the 

period of 150 years several political systems and governments alternated: the Austrian 

Empire (1857-1867), the Austro-Hungarian Empire (1867-1918), the first Italian occupation 

(1918-1921), the first, monarchist, Yugoslavia (1921-1941), the second Italian 

occupation (1941-1943), the German occupation (1943-1944), the Socialist Yugoslavia 

(1944-1991), and the Republic of Croatia from 1991. Those governments and 

their educational policies – regulations, curricula and textbooks - are woven into the 

very fabric of Vela Luka Primary School. In the period between 1857 and 1871 compulsory 

education was required for children between 7 and 11 (four - year compulsory 

attendance). In the period from 1871 to 1947 it was prolonged for 2 years, and from 

1947 to 1951 for one more year. In 1951 eight - year compulsory school attendance 

was made mandatory. There are many teachers who have contributed to the prosperity 

of the school. Majority of its pupils, after graduating from secondary schools, have 

pursued qualifications at numerous higher education institutions in Dubrovnik, Split, 

Zadar, Rijeka and Zagreb. Many respectable professors, engineers, economists, physicians, 

lawyers, journalists, writers, musicians and others form Vela Luka received basic 

education in this school. 

29 

Le condizioni generali e sistemi scolastici nelle scuole elementari durante 

150 anni di attività della “Osnovna škola’’ di Vela Luka 

La storia di “Osnovna Škola’’ (scuola elementare) di Vela Luka dura già 150 anni. 

Durante 150 anni (1857-2007) Vela Luka faceva parte di diversi sistemi dello stato: 

dal 1857 fino al 1867 faceva parte dell’ Impero austriaco, dal 1867 fino al 1918 faceva 

parte della parte austriaca dell’ Austria-Ungheria, poi dal 1918 fino al 1921 fu sotto la 

prima occupazione italiana, dal 1921 fino al 1941 fu nell’ ambito della prima Jugoslavia 

(monarchica), dal 1941 fino al 1943 subì la seconda occupazione italiana, dal 1943 

fino al 1944 sotto la occupazione germanica e dal 1944 fino al 1991 fece parte dell’ indipendente 

Repubblica di Croazia. Questi sistemi e la loro politica hanno influenzzato 

la vita e tutte le attività della “Osnovna škola’’ di Vela Luka tramite le regole amministrative 

dello stato, diversi programmi scolastici e libri. Compiuti 7 anni si comincio 

a frequentare la scuola elementare obbligatoria, che all’ inizio durò quattro anni, poi 

(1871 – 1947) durò sei anni, poi (1947 – 1951) durò sette anni e dal 1951 fino ad oggi 

dura otto anni. In questa “Osnovna škola’’ hanno operato e operano ancora tanti maestri, 

insegnanti, professori. 

Un notevole numero degli alunni di questa scuola continuano, proseguono il loro 

studio nelle scuole medie e superiori, dopo di che tanti di loro si scrivono agli istituti 

superiori (a Ragusa, Spalato, Zara, Fiume e Zagabria). Oggi in tutte le parti della Croazia 

operano le persone di riguardo, provenienti di Vela Luka (professori, ingeneri, economisti, 

medici, giuristi, giornalisti, lettereti, musicisti...). Ognuno di loro, col senso di 

gratitudine, ha ricevuto la sua prima formazione nel paese nativo Vela Luka.

POČECI ŠKOLSTVA 

O Veloj Luci, začecima pismenosti i Nižoj osnovnoj školi (1857. - 1870.) 

ZVONKO MARIČIĆ, prof. 

Vela Luka 

U ovom radu se temeljem brojnih i raznovrsnih arhivskih izvora te postojeće literature 

govori o pripremama za osnivanje i radu prve redovne osnovne škole u Veloj Luci koja 

je pod nazivom “Scuola elementare minore” osnovana 1857. godine. U prvim poglavljima 

i potpoglavljima vrlo sažeto je prikazan kontekst, tj. razvitak tada relativno mlade 

Vele Luke do sredine 19. st. i prilika u njoj, kao i prve godine župe. Pojedina potpoglavlja 

su posvećena začecima pismenosti, poučavanju i nastavi na otoku do 1815. te osnivanju i 

radu neredovne, neobvezne i dobrovoljne škole koja je od 1851. do 1857. djelovala u Veloj 

Luci. Detaljno su prikazane pripreme, osnutak i prvi koraci Niže osnovne škole. Uočeni 

su kvalitativni pomaci i nazadovanja u razdobljima bez učitelja. Ponešto je kazano 

i o odgoju te počecima organiziranog obrazovanja ženske djece. 

Ključne riječi: Vela Luka, pismenost, don Petar Joković, Privatna, besplatna i dobrovoljna 

škola, Niža osnovna muška škola, odgoj ženske djece 

UVOD 

Budući da ovim radom započinje pregled razvitka školstva u Veloj Luci, u nekoliko 

manjih poglavlja i potpoglavlja dat je kratak prikaz razvitka Vele Luke do osnivanja 

redovne Niže osnovne škole. U tim se dijelovima sasvim sažeto govori o prvim stoljećima 

mlade Vele Luke. Malo više rečeno je o razdoblju druge austrijske uprave Dalmacijom, 

odnosno Korčulom pa i Velom Lukom. Kao značajniji iskoraci navedeni su 

izgradnja crkve i osnivanje velolučke župe te, s tim u vezi, djelovanje najprije kapelana, 

a zatim prvoga velolučkog župnika don Petra Jokovića. Istaknuta je njegova uloga 

i zasluga što je više desetljeća u mnogočemu uspješno organizirao i vodio Velu Luku i 

Velolučane. Predvodio je tako i kad se radilo o školi. 

U nekoliko odjeljaka govori o počecima pismenosti, pismenijim ljudima u Veloj 

Luci, a kratko o učiteljima i školi u prethodnima razdobljima na Korčuli. Svega par rečenica 

zapisano je o uvjetima u kojima se razvijala nastava u Dalmaciji i otvarane škole 

u razdoblju od 1820. do 1870. 

Nekoliko podataka izneseno je o pripremama za pokretanje i djelovanju privatne, 

besplatne, dobrovoljne pa i neredovne škole što ju je od 1851. do 1857. godine vodio 

privatni župnikov kapelan don Petar Bačić. 

Međutim, središnje mjesto u ovom radu zauzimaju pripreme za osnivanje, zatim 

djelovanje i rezultati redovne Niže osnovne škole u Veloj Luci (“Scuola elementare minore”) 

koja je, nastojanjem Velolučana te crkvenih i državnih organa, započela s radom 

10. studenog 1857. godine. Nastava u njoj održavala se u kontinuitetu 10 godina,

32 

do kolovoza 1867., otkad se, zbog odlaska učitelja, nastava nije održavala, ali škola nije 

ukinuta ni zatvorena. Naprotiv, u novim okolnostima te s uvođenjem novih školskih 

zakona, pokrenuta je ponovno 1871. godine. 

Na kraju se kratko govori o ženskoj djeci te njihovu odgoju i obrazovanju u razdoblju 

od 1850. do 1870. Dati su i neki podaci iz kasnijeg razdoblja koji su najavljivali 

osnivanje redovne ženske škole. 

VELA LUKA DO OSNIVANJA REDOVNE OSNOVNE ŠKOLE 

Do sredine 19. stoljeća 

Na temelju mnogih vrela može se ustvrditi da je na područjima današnje Vele Luke 

bujao život od pamtivijeka i nije se prekidao nikada. O tome svjedoče pretpovijest, antika, 

ali i rano srednjovjekovlje. Začeci današnje Vele Luke naziru se već krajem 15. 

te naročito početkom 16. stoljeća. Tada su u predjelima Male i Vele Lučice izgrađeni 

kašteli i zgrade poznatih korčulanskih plemićkih obitelji, koje su bile vlasnice vrednijih 

zemljišta u predjelima bližim Veloj Luci. Prva crkvica u samom središtu današnjeg 

mjesta izgrađena je 1589. godine. 1 Otada, a naročito u 17. i 18. stoljeću, slijedeći 

pomorce i vlasnike brodova Nalošiće 2 te vrsne ribare i zemljoposjednike prve Tuliće, 

Velu Luku sve više nastanjuju pučani koji su dotle, radeći pretežito i najviše na tuđim 

imanjima baveći se poljodjelstvom i stočarstvom, živjeli na stanovima po okolnim brdima 

i zaravnima. Pred sam kraj 18. stoljeća, točnije 1789. godine, zaselak Velu Luku 

nastanjuje oko 200 osoba. U burnim godinama napoleonskih ratova Vela Luka je također 

rasla. 

Poslije Bečkog mira te ponovnog pripojenja Dalmacije Austrijskoj Monarhiji 1815. 

godine plovidba uobičajenim i najkraćim morskim putovima postaje slobodna, a zakoni 

relativno stabilni. Tako promet i trgovina morskim plovnim putovima ubrzano 

napreduju. To je pogodovalo Veloj Luci koja, kao najpovoljnije i najpristupačnije pristanište 

za izvoz i uvoz roba za sve stanovnike zapadnog dijela otoka, također napreduje 

i ubrzano raste. Godine 1820. u 93 obitelji ima oko 430 duša, 1828. izbrojeno je 

109 obitelji, godine 1838. imala je više od 800 duša, a 1. srpnja 1843. bilo ih je 906 u 

143 obitelji (uz dodatne 4 obitelji državnih službenika). Godine 1847. popisano je u 

Veloj Luci 1135 stanovnika te je, poslije Blata i Korčule, bila treće po veličini mjesto 

na otoku. 3 

Unatoč protivljenjima službenog Blata (kojega je u svjetovnom i crkvenom pogledu 

službeno stalno bila integralni i naizgled neodvojivi dio), godine 1819. dobila je kape- 

1 

Memorie relative alla fondazione della Contrada di Vallegrande nell’ Isola di Curzola compilate da 

 

 

 

2

laniju i kapelana, a 1828. prema uputama Vlade u Zadru Pretura je imenovala prvoga 

velolučkoga seoskog glavara. 4 

Privatna crkvica sv. Vinčenca od početka je bila premalena za okupljanje velolučkih 

vjernika. Zato je 1820. pobožna i bogata udovica Jerolima Anđelini Ševilo željela 

na svoj osobni trošak izgraditi veću, prostraniju i tadašnjoj Veloj Luci primjereniju 

crkvu. Molbama joj nije udovoljeno. Tek 1832., uz podršku i nastojanje okružnog poglavara 

baruna Ferdinanda od Schallera te osobito dubrovačkog biskupa A. Giuricea, 

vlada u Zadru dala je dopuštenje da se u Veloj Luci izgradi nova crkva. Don Petar Joković, 

koji je krajem 1833. imenovan velolučkim kapelanom, svesrdno se zalagao te 

sjedinio i motivirao Velolučane. Uz znatnu potporu bečke vlade te još većim sudjelovanjem 

mještana u materijalima i manualnim radovima godine 1848. dovršena je crkva 

Sv. Josipa. Godinu poslije izgrađeno je groblje, osnovana župa te u siječnju 1850. 

za prvoga velolučkog župnika imenovan, za Velu Luku i dotada vrlo zaslužni, don Petar 

Joković. Do te godine utemeljene su matične knjige i osnovano crkovinarstvo. Tako 

je u vjerskom pogledu Vela Luka postala neovisna, odnosno podređena jedino dubrovačkoj 

biskupiji. 5 

Moglo bi se reći da je upravo tih godina Vela Luka sazrijevala. Velolučani su se sve 

više osjećali svoji, posebni, nimalo Blaćani. Predvođeni don Petrom Jokovićem tako su 

se ponašali te kao mjesto željeli napredovati. 

Dakle, najsažetije: U doba mletačke uprave Dalmacijom (1420.-1797.) Vela Luka se 

rađa, postupno raste. Pri kraju mletačke vladavine našim krajevima ona je praktički 

selo s oko 200 stalnih stanovnika. Pod austrijskom upravom (drugom), u razdoblju od 

1815. do 1850. ubrzano raste, sazrijeva, oblikuje se. Godine 1850. u službenom smislu 

do određene je mjere samostalna jedinica (selo s glavarom), dok je to u crkvenom smislu 

potpuno; posebna je župa. 

U prvim godinama velolučke župe (1849.-1870.) 

Dokumenti, posebno oni što se čuvaju u župskoj arhivi, dokazuju da je utemeljenje 

velolučke župe bilo zaista velika prekretnica. Do 1849. godine don Petar Joković je 

kao velolučki kapelan vodio (valjda i smio voditi) samo prepisku vezanu uz izgradnju 

crkve. Tek te godine uvode se matične knjige, od te godine mrtvi Velolučani ukopavaju 

se u velolučkom groblju, od te godine velolučki župnik dopisima crkvenog i svjetovnog 

sadržaja vezan je uz Sindikat (“Sindacato comunale”) u Blatu, Preturu u Korčuli, 

Biskupski ordinarijat u Dubrovniku te, znatno rjeđe, s Okružnim poglavarstvom u 

Dubrovniku. Ali, da bi mogao pratiti zbivanja i unapređivati svoju župu, sam je tražio 

zbirke službenih propisa, upute i savjete te štošta poticao i predlagao. 

Burna 1848. godina, promjene što ih je ona izazvala kao i slijed daljnjih događanja 

također su poticajno djelovali na Velu Luku. 

 

 

 

5 

 

 

33

34 

Te godine donosi se Ustav (Konstitucija) za čitavu Austrijsku Monarhiju, sloboda 

govora, tiska i sl., ukidanje kmetskih odnosa (ali ne i vlasničkih), saziva se parlament. 

Osjeća se nekakav preporod, čuje za podmaršala Jelačića, koji uz to što je ban Hrvatske, 

Slavonije (i Dalmacije), istina na kratko, postaje vojni i civilni upravitelj Dalmacije. 

S Bachovim apsolutizmom (1851.) vraća se stega, ali, reklo bi se, i više reda u čitavoj 

državi, pa tako i u Dalmaciji. Neoapsolutizmom se uspostavljaju temelji modernoj 

građanskoj državi i društvu. 

Od 1848., a pogotovo od 1851. godine u velolučku župu sve češće dolaze proglasi, 

okružnice te različite naredbe. Tih je proglasa i uputa još dosta na talijanskom jeziku, 

ali ih je najveći broj na hrvatskom ili na oba spomenuta jezika. Najviše ih je o ubiranju 

poreza, ali i o unapređivanju poljoprivrede (sijanju lana, kukuruza, sumporavanju vinograda 

protiv luga - pepeline) te stočarstva, zatim o prevenciji u zdravstvu (vakciniranje 

protiv velikih boginja, mjere protiv zarazne kolere i sl.), o narodnom prosvjećivanju, 

školama (čak i o poučavanju gluhonijemih); dosta ih je socijalnog karaktera (o 

brizi za siromašne i nemoćne u Veloj Luci pa o različitim milodarima), o promjenama 

mjera i utega (uvođenje decimalnih mjera), promjenama novčanica i sl., o regrutaciji 

u austrijsku mornaricu, vojsku itd. 6 Njihov je sadržaj župnik za vrijeme mise bio dužan 

prenijeti velolučkom puku. 

Iako je smrtnost, naročito djece, još uvijek vrlo velika, Vela Luka je prirodnim priraštajem, 

ali i mehaničkim (dolaskom iz susjednih mjesta, zatim s otoka Hvara i drugih 

krajeva) i dalje ubrzano rasla. Velolučani se uklapaju u nove društvene, gospodarske 

i ine tijekove. Krči se škrta zemlja za nove vinograde, stočarstvo je još uvijek 

zamjetno (iako godine 1864. samo četiri pudara, a ne šest kao 1846.), napreduje ribarstvo, 

pomorstvo, zanati, trgovina i slično. Sve je veći promet i dobrovoljni odlasci u austrijsku 

ratnu mornaricu (a zatim uz obveznu regrutaciju). Sudjeluju u Viškom boju, 

na austrijskim ratnim brodovima putuju i svjetskim morima, neki odlaze na prokopavanje 

Sueskog kanala. U svakom slučaju šire se vidici, rastu nove potrebe. 

Zamjećuje se, međutim, da u zemlju vjeruju domaći, pravi Velolučani, uvjetno nekadašnji 

Blaćani, dok su, opet uvjetno, došljaci trgovci, gostioničari, bačvari, tkalje, 

profesionalni ribari, brodari i slično. Jedni se bogate, a mnogi vrlo siromašno žive. Moral, 

reklo bi se pada, ali, sve u svemu, Vela Luka je kao cjelina gospodarski i brojem stanovnika 

dalje napredovala. 

Začeci pismenosti 

Po sačuvanim materijalnim tragovima može se reći da su se područja današnje Vele 

Luke s pismenima i pismenošću susretala već u doba antike. 7 Vlasnici prvih kaštela i 

kuća s tek povremenim boravkom u Veloj Luci, poznati korčulanski plemići iz 16. i 17. 

stoljeća, većinom su bili pismeni. Jedan od njih, Petar Kanavelić, poznati je hrvatski 

pjesnik. Pismeni su bili i prvi velolučki Tulići iz 17. stoljeća (Franko i njegov sin An-

tun). Posebno se to odnosi na njihove nasljednike iz 18. stoljeća (Ivan Franko, Šimun 

Justo te unuk, odnosno nećak Ivan Ševilo; dva posljednja bili su javni bilježnici). Jerolima 

Anđelini ud. Ševilo (s kraja 18. i početka 19. stoljeća) prva je pismena žena u velolučkoj 

prošlosti. Pismen je bio don Marko Orebić koji je, bez posebnih svećeničkih 

obveza, sa svojima u Luci stalno živio. Samo se po sebi razumije, bili su to i svećenici 

koji su od 1819. kao kapelani boravili u Veloj Luci (don Marko Bartolomeo Bačić te 

don Nikola Cetinić Petris) kao i pokoji državni službenik (primjerice “doganiere” Ivan 

Perić, rodom iz Sinja). Do 1849. koliko-toliko pismeni su bili svi dotadašnji velolučki 

seoski glavari, ali i pokoji ugledniji težak. Većina puka, međutim, bila je nepismena. 

Od svih koji su stalno boravili u Veloj Luci, bez ikakve sumnje, najpismeniji je bio 

don Petar Joković. Dokumenti do kojih se moglo doći pokazuju kako je s dostojanstvom 

i mjerom komunicirao s u njegovo doba uglednim te formalno za više stupnjeva 

nadređenim mu prelatima. Bili su to dubrovački biskupi Antun Giuriceo, Toma Jederlinić, 

Visko Žubranić, zatim kotorski Marko Calogera te splitski i šibenski. Po potrebi 

se obraćao i najvišim državnim ustanovama (sve do vlade u carskom Beču) te poznatim 

svjetovnim imenima kao umirovljenom podmaršalu barunu Josipu od Gherlitza, 

zatim banu Hrvatske i Slavonije te civilnom i vojnom upravitelju Dalmacije podmaršalu 

barunu Josipu Jelačiću, povjesničarima i istraživačima Frani Carrari, Petru Mangeru, 

pjesniku Nikoli Tomaseu. Na Korčuli se dopisivao osobito sa zadnjim Vinčencom 

Ismaellijem, zatim Nikolom Ostoićem, ali i Ambrozom Kaporom. 8 

Svim Velolučanima, pa i don Petru Jokoviću, materinski jezik bio je, naravno, hrvatski, 

odnosno velolučki hrvatski. Nitko, međutim, hrvatski književni jezik nije dobro 

poznavao. Sva prepiska, kako službena tako i privatna koju su vodili, pisana je pretežito 

i najviše na talijanskom jeziku. Moglo bi se čak reći da su oni pismeniji u službenoj 

komunikaciji, pri sastavljanju sastavaka i djela, zapravo i mislili na tom jeziku. Takvo je 

bilo doba. Donijela je to prošlost, mletačka uprava, a dijelom i tadašnja, austrijska. 

Ipak, i pored navedenog ima ne samo naznaka, nego i sačuvanih dokumenata, koji 

govore da su neki od gore spomenutih već u prvim desetljećima 19. stoljeća te do kraja 

60-ih, posebno kad je riječ o vjerskim sadržajima namijenjenim velolučkom puku, pisali 

i na hrvatskom, odnosno velolučkom hrvatskom jeziku. To su, na primjer, Pouke 

o vjeri u notesu Jerolime Anđelini Ševilo 9 pa pisane pripreme cjelovitih propovijedi za 

nedjeljne mise don Petra Jokovića 10 . Tu je i prijevod s latinskog Poslanice Velolučanima 

koju im je 1859. godine uputio tadašnji papa Pio IX. 11 Od tekstova svjetovnog karaktera 

iz tog doba zanimljivo je pismo Kuzme K. Jokovića stricu don Petru Jokoviću 12 pa 

pjesma u desetercu Velolučanina O.F. što ju je 1865. sastavio u pohvalu i počast Nikoli 

Ostoiću, prvom načelniku općine Blato (kojoj je, uz Blato, Čaru i Smokvicu, pripadala 

i Vela Luka). 13 Ima i drugih tekstova iz tog doba, na primjer, službenih oglasa, obavije- 

8 

 

Blato 

 

 

 

 

11 

 

12 

 

 

 

35

36 

sti tadašnjih pokrajinskih, okružnih, biskupskih i drugih državnih ili vjerskih organa 

vlasti. Poteškoća je bila u tome što su svi ti sastavci pisani tada u Dalmaciji uobičajenom 

talijanskom latinicom, zato su (posebno) hrvatski nepčani suglasnici (č, ž, š, lj, nj, 

đ i dž) te neki drugi pisani ovisno o znanju i osjećanju sastavljača pojedinog sastavka. 

Istina je, međutim, da se hrvatski književni jezik u pojedinim sredinama, naročito 

u dalmatinskim gradovima, ali i u narodu, već stoljećima stvarao. Gajevom “Kratkom 

osnovom horvatsko-slavonskoga pravopisanja” pravopisno se utemeljio. 

Prostom puku, pa i u Veloj Luci, poznate su bile junačke deseteračke, ali i lirske ljubavne 

i druge narodne pjesme. Posredstvom pismenijih tada te još do kraja 19. stoljeća 

(pa i kasnije), u širim masama je vrlo popularna bila Kačićeva pjesmarica “Razgovor 

ugodni naroda slovinskoga” (kojega je prvo izdanje iz 18. stoljeća autor Andrija Kačić 

Miošić posvetio korčulanskom biskupu Josipu Kosoviću). 

Nikakve škole do 1851. u Veloj Luci, međutim, nije bilo. 

O poučavanju i nastavi na Korčuli do 1815. (do početka druge austrijske uprave) 

Kad je riječ o pismenosti, školi, učiteljima te povremenoj kao i redovnoj nastavi, 

može se i treba istaknuti da je, naročito u gradu Korčuli, bilo organizirane pouke pod 

Mlečanima u srednjem vijeku. Bilo je poučavanja i poslije, na primjer pod francuskom 

upravom na samom početku 19. stoljeća. U gradu Korčuli, kao sjedištu biskupije, djelovala 

je barem povremeno tzv. Katedralna škola u kojoj su se, do određenog stupnja, 

obrazovali budući svećenici. U svojim samostanima poučavali su franjevci (na Badiji) 

kao i dominikanci (u samostanu sv. Nikole). 14 

Poznato je i to da su dvojica prije spomenutih koji su dolazili u Velu Luku ili u njoj 

duže boravili, još prije druge austrijske uprave Korčulom djelovali kao učitelji. To im 

je bilo zanimanje, posao za koji su primali plaću. 

U doba mletačke uprave Dalmacijom pa i otokom Korčulom, u drugoj polovini 17. 

stoljeća, dužnost učitelja u gradu Korčuli obavljao je plemić (i književnik) Petar Kanavelić. 

Kao i u nekim drugim dijelovima ovog otoka, on je i na područje Vele Luke posjedovao 

neka imanja (primjerice u Prapratni) dok je u samom mjestu, na zapadnom 

izlazu iz tadašnje uvale Vela lučica, imao omanji kaštel (u Veloj Luci poznat kao kaštel 

Nikoničić-Kanavelić). Godine 1661. u gradu Korčuli obnašao je dužnost učitelja, ali 

budući da je jednom zgodom uskratio poštovanje tamošnjem knezu (Mlečaninu), odlukom 

generalnog providura za Dalmaciju u Zadru, udaljen je s učiteljske dužnosti s 

tim da za sljedećih 10 godina nije mogao “biti biran za učitelja”. 15 

Za Velu Luku općenito, pa tako i kad je riječ o školi, puno veće značenje imao je 

don Petar Joković. Kao mlad svećenik, u doba francuske uprave otokom, pet godina 

je radio kao učitelj osnovne škole u gradu Korčuli. U opisu svog službovanja što ga je 

1864. sam sastavio, “... U javnoj nastavi kao učitelj osnovne škole u Korčuli ...” proveo 

 

 

 

15

je pet godina. Dekret o imenovanju izdao mu je pokrajinski povjerenik za nastavu B. 

Benincasa 28. kolovoza 1807. godine, a u nastavi je radio od kolovoza 1807. do kolovoza 

1812. godine. (AŽVL - Spisi 1857.-1864.) A, 1808. godine, Visko Dandolo, civilni 

upravitelj Dalmacije u doba francuske uprave, posebnom je odlukom don P. Jokoviću 

dopustio da može privatno podučavati temeljne predmete gimnazije. 16 

Privatna, besplatna, dobrovoljna škola 

Najveće zasluge za osnivanje škole u Veloj Luci imao je i ima don Petar Joković. Bio 

je i osjećao se Velolučaninom. Kada je godine 1834. po svojoj želji preuzeo dužnost velolučkog 

kapelana, navršavao je 50 godina. Gospodarski je bio situiran. On i njegovi 

naslijedili su poprilična imanja, a 1815. od nasljednika Ismaelli (zapravo Lukrecije 

Bragadin, žene Viska Ismaellija, koja je živjela u Veneciji) kupili su u Veloj Luci kaštel 

Ismaelli, zatim velika imanja na Guduliji, Vrbovici i drugdje te udjele (karate) u nekim 

brodovima. 17 

S Velom Lukom emotivno je bio čvrsto vezan. Majka mu je iz roda Marinovića. U 

Marinovića docima (gdje je najvjerojatnije i rođen) također su naslijedili veliki posjed, 

dok su, također po majčinom nasljedstvu, u samoj uvali Veloj lučici imali kućice i zemljište 

(većim dijelom danas su tu kuće i dvorišta obitelji Prižmić Ćirko). 18 

Don Petar je bio čovjek s vizijom, a Veloj Luci je želio dobro. Kad je postao velolučki 

kapelan, prva mu je zadaća, kako je već spomenuto, bila izgradnja nove, prostrane 

crkve. Želio je i školu, obaveznu za svu mušku djecu (kao što su je od 1830. imali u 

Korčuli, a od 1838. godine i u susjednom Blatu). Za sve to, međutim nije imao ni vremena 

ni energije, tim više što je još od dječačkih dana često trpio bolove od teške podagre 

(reume). Zato se u više navrata tužio dubrovačkom biskupu, tražeći da odstupi 

s kapelanske dužnosti ili da mu omoguće da na svoj vlastiti trošak izdržava svećenika 

koji bi ga po potrebi zamjenjivao. Taj bi svećenik uz to u Veloj Luci vodio školu za 

mušku djecu. 

U izjavi – zapisniku (što je sačinjen u plovanijskom uredu u Blatu) on blatskom 

plovanu (župniku) koji mu je bio nadređen, 1. studenog 1839. u detalje, slikovito, opisuje 

svoju bolest; prilaže liječničke nalaze i savjet te najavljuje svoju nemoć za daljnje 

obnašanje dušobrižničke službe. Radi toga moli plovana neka se svojim dobrohotnim 

glasom podrške zauzme da presvijetli i prepoštovani Biskupski ordinarijat udovolji 

njegovoj poniznoj molbi i dopusti mu uposliti jednog svećenika kao svog privatnog 

pomoćnika. Početkom naredne godine (točno 21. siječnja 1840.), kako je bio najavio, 

posebnom molbom obratio se Biskupskom ordinarijatu u Dubrovnik. 

 

 

 

 

 

 

18 

 

 

37

38 

Otprilike šest godina poslije, zahvaljujući najvećim dijelom zauzetosti, upornosti i 

sposobnostima samog don Petra Jokovića, uspješno su dovršene sve pripreme za gradnju 

nove crkve u Veloj Luci. 

Tada se, 20. svibnja 1846., o istom predmetu novom molbom obratio osobno dubrovačkom 

biskupu. Bilo je to otprilike dva mjeseca prije nego što će biskup Toma Jederlinić 

doći u Velu Luku te, 2. kolovoza 1846., položiti i blagosloviti ugaoni temeljni 

kamen buduće crkve. Ova je molba direktnija. Više i jasnije govori o potrebi škole 

u Veloj Luci. Među ostalim (u nešto slobodnijem prijevodu s talijanskog) u njoj ističe: 

“... vraćam se misli (koju sam prije 7 godina već bio izložio) da se osnuje koliko blažena, 

toliko korisna ustanova, da se osnuje muška pučka škola. U jednoj pomorskoj 

luci i to najfrekventnijoj na otoku kao što je ova Luka, među stanovništvom od 1000 

duša koje je u zamjetnom porastu, svatko vidi (posebno nakon što se dobije jedna lijepa 

prostrana Crkva) koliko škola postaje važna i potrebna.” Zatim, vezujući se na ranije 

molbe, ističe kako, kad već vjeruju da je potreban ovoj kapelaniji, da je spreman 

ostati do smrti, ali neka mu dadu jednog mladog, kvalificiranog svećenika koji bi ga 

odmjenjivao u dušobrižništvu “osobito u trenucima moje nepokretnosti”, ali koji bi se 

prihvatio obrazovanja i odgoja ovih dječaka. Ponovno se obvezuje da će u tom slučaju 

novom svećeniku ostaviti sve plaće od misa i pola svoje plaće. Usto, ako bi novi svećenik 

srcem vodio školu, don Petar Joković je uvjeren kako bi lako privolio ove svoje dobre 

mještane za dodatne prinose za izdržavanje učitelja i škole. Nada se, međutim, da 

bi se ubrzo, kao i za ostala mjesta u kojima djeluje škola, osnovao posebni stalni općinski 

školski fond. 19 

Iz gornjih navoda jasno je da je don Petar Joković bio upoznat s pravilima i uredbama 

koje su u to doba vrijedile u Austrijskoj carevini pa i s posebnostima koje su se donosile 

u Dalmaciji. Djelovao je u skladu s njima. A organizacija školstva pod Austrijom 

između 1820. i 1870. sprovodila se, uz manje dopune, prema dokumentu “Regolamento 

ed Istruzioni per l’ attivazione delle Scuole elementari della Dalmazia”, u prijevodu 

Pravilnik i upute za djelovanje osnovnih škola u Dalmaciji, što ga je sastavio svećenik 

don Juraj Plančić. Po tom Pravilniku škole su otvarale, vršile nadzor nad njima i učitelje 

imenovale crkvene vlasti, posebno biskupije. 20 

Godine 1850. uz posredovanje tada mladog don Marka Kalogere koji je tada službovao 

u Dubrovniku te na nagovor od strane Ordinarijata ili i samog dubrovačkog biskupa, 

susreli su se don Petar Joković i mladi svećenik Blaćanin don Petar Bačić. Bio 

je to obrazovan i širokih vidika mladi svećenik koji je do 1850. kao misijski svećenik u 

pratnji nekih biskupa i visokih prelata dosta proputovao, dosta vidio i dosta znao. Krajem 

40-ih odlučio se vratiti zavičaju i kratko smiriti (o don Petru Bačiću v. N. Ostoić, 

S. Krasić). Njih su se dvoje, don Petar Joković i don Petar Bačić, dogovorili, vjerojatno 

uz uvjete kakve je don Petar Joković ranije nudio. Don Petar Bačić preuzeo je dužnost 

Jokovićeva privatnog pomoćnika. Ostao je to punih osam godina, do 1858. godi-

ne, kada je, pa i uz svesrdnu potporu don Petra Jokovića, njegov dotadašnji pomoćnik 

don Petar Bačić, imenovan kanonikom i premješten u grad Korčulu. 21 Ostali su i dalje 

u dobrim odnosima (iz Korčule je Bačić redovito prijateljski korespondirao s don P. 

Jokovićem, slao mu vijesti, razne pošiljke te činio različite usluge.) 

Po svemu sudeći već od te, 1850., ili svakako od 1851. godine, zalaganjem obojice 

spomenutih svećenika, u Veloj Luci djeluje privatna, besplatna, dobrovoljna, ali, reklo 

bi se i neredovna, muška pučka škola. 22 A da je, vjerojatno s kraćim prekidima, dugo 

trajala svjedoči odgovor župnika Jokovića na okružnicu novog dubrovačkog biskupa. 

U njemu, s datumom od 25.2.1857. među ostalim, pod točkom a) stoji (u prijevodu 

s talijanskog): “Postoji u mjestu neredovna škola, a vodi je privatni župnikov kapelan 

don Petar Bačić koji besplatno poučava djecu osnovnim znanjima. Školu pohađa 10- 

12 dječaka. Tako malen broj ne proizlazi zbog učitelja, koji prihvaća svu djecu, nikoga 

ne odbijajući, već zbog siromaštva obitelji koje svoje sinove radije zaokupe nekim sitnim 

poslovima nego da ih šalju u školu. Škola je besplatna i učitelj za svoj rad ne prima 

nikakvu nagradu.” 23 O ovoj školi drugih podataka nema, ali da je koristila, da su 

poneki velolučki dječaci s kapelanom Bačićem naučili čitati i pisati, među inim svjedoči 

ranije spomenuta pjesma Velolučanina O. J. koju je sastavio prigodom izbora prvog 

načelnika općine Blato. 

39 

NIŽA OSNOVNA ŠKOLA - SCUOLA ELEMENTARE MINORE 24 

Pripreme za osnivanje 

Kako je već napomenuto, don Petar Joković je 1. studenog 1839. tada nadređenom 

blatskom plovanu dao službenu izjavu da će zbog vlastite bolesti i nemoći morati napustiti 

dušobrižničke dužnosti. Iz istih razloga, a da bi ipak i dalje mogao ostati kapelanom 

u Veloj Luci, molio je Biskupski ordinarijat neka mu dopusti da o svom trošku 

smije zaposliti nekog mlađeg svećenika za svog privatnog pomoćnika. U istoj izjavi 

blatskom plovanu spominje da je ne tako davno blatski sindik u Jokovićevoj kući bio 

sazvao starješine velolučkih obitelji od kojih je tražio neka se izjasne koliko bi ukupno 

smogli sredstava za izdržavanje učitelja redovne škole u Veloj Luci. Prema Jokovićevu 

sjećanju dosta je Velolučana podržalo sindikov prijedlog te pri tom isticalo da bi učitelj 

uvijek trebao biti neki svećenik. 

Iz ovih Jokovićevih rečenica moglo bi se ustvrditi da je otprilike u isto vrijeme ili 

svega par mjeseci, otkad je u Blatu otvorena redovna muška osnovna škola, bilo pokušaja 

da se slična otvori i u Veloj Luci. Treba napomenuti da je Vela Luka (kao i Blato te 

21 

 

 

22

40 

Smokvica i Čara) pripadala istom, blatskom općinskom sindikatu. Međutim, zbog nedostatka 

sredstava ili slabe volje, ili i jednog i drugog, nikakva redovna škola tada, i još 

za nešto manje od 20 godina, u Veloj Luci nije otvorena. 

Drugi spomen o mogućnosti ili nemogućnosti postojanja redovne škole u Veloj 

Luci nalazi se u izvješću što ga je Preturi u Korčuli, na njezin zahtjev 1850. godine uputio 

blatski sindik Samuelli. Tu se vidi da u Blatu postoji redovna škola dok u Smokvici 

i Čari djeluju pomoćne škole. Što se Vele Luke tiče, sindik Samuelli iznosi uvjerenje 

da u njoj neće biti moguće uvesti nastavu jer, iako se mjesto razvija i razvijeno je prilično, 

neće smoći sredstava za izdržavanje škole budući da je nedavno dosta pridonijelo 

izgradnji mjesne crkve. Po mišljenju sindika nije realno očekivati da će stanovnici, s 

obzirom na njihovo imovno stanje, moći priskrbiti sredstva za učiteljevu plaću. Drugih 

sredstava, međutim, nema, osim da se dobrostivošću viših vlasti osiguraju barem 

za neko vrijeme. Po sindikovu uvjerenju jedino bi se tako moglo pomoći velolučkoj 

mladosti koja raste u neznanju, a među kojom muške djece za školu ima oko stotinu. 

S obzirom na izneseno, preporučuje Preturi neka se sama direktno obrati velolučkom 

župniku don Petru Jokoviću. Samuelli, naime, pretpostavlja da bi Joković, s obzirom 

na utjecaj što ga ima nad dušama velolučkih prvaka i čitavog velolučkog puka, možda 

mogao priskrbiti sredstva za redovnu školu. 25 

Sljedeći podatak datiran iz 10. prosinca 1853. To je dopis kojim općinski sindik Kunjašić 

iz Blata traži od velolučkog župnika da mu pošalje podatke o broju muške i ženske 

djece od 6 do 12 godina koja su pripravna pohađati školu. 26 Iz župnikova odgovora 

vidi se da je bilo 87 dječaka te 71 djevojčica, ukupno 158. Inače, može se ustvrditi 

da se velolučki župnik istinski zalagao za redovnu mušku školu u Veloj Luci. Naime, 

u jednom dokumentu iz godine 1854. ističe se kako je već 14. travnja 1853. godine na 

sastanku don Petar Joković izjavio da će o svom trošku nabaviti potreban namještaj za 

školu čim više vlasti donesu odluku o njezinom osnivanju. Također se obvezao da će, 

dok bude župnik u Veloj Luci, nabavljati knjige i školski pribor za siromašne učenike. 

Ova se tvrdnja potvrđuje u više dokumenata, a među inima i u dokumentima tadašnjeg 

Namjesništva (Luogotenenza) u Zadru, primjerice u predstavci okružnog školskog 

savjetnika iz Dubrovnika kojom 14. kolovoza 1854. prenosi mišljenje i stajališta 

Preture iz Korčule o modalitetima za osnivanje škole u Veloj Luci. 27 

Prema sačuvanim dokumentima moglo bi se reći da su tih godina, a naročito 1853. 

i 1854., i više vlasti nastojale kako da u većim mjestima otvore muške pučke škole. Potvrđuje 

to činjenica da je 5. svibnja 1854. godine u Veloj Luci boravio školski savjetnik 

i glavni inspektor pri Carskom namjesništvu u Zadru, dr. Čezare Lujo Pavišić. Tom 

prigodom, a u vezi s otvaranjem škole u Veloj Luci su uz dra. Pavišića sudjelovali općinski 

sindik Antun Kunjašić, župnik don Petar Joković, mjesni glavar Tadija Šantić te 

još 16 uglednijih Velolučana. Dr. Pavišić i A. Kunjašić upoznali su nazočne s potrebom 

25 

 

 

Isto

otvaranja stalne osnovne škole u njihovu mjestu. Objasnili su im da će je, u smislu carskih 

odredaba i zakona, morati sami izdržavati. Nazočni Velolučani složili su se da je 

njihovu mjestu, koje iz dana u dan postaje sve veće, škola i te kako potrebna. Složili su 

se da će, po ključu koji će sami odrediti, za učiteljevu plaću i izdržavanje škole prikupiti 

godišnje 160 fjorina. S obzirom na imovno stanje velolučkih obitelji više od toga 

ne mogu prikupiti. Zato, za ostalo što je potrebno, preko gospodina pokrajinskog školskog 

savjetnika mole uzvišeno Namjesništvo da im pomogne. Namještaj za učionicu 

(klupe, stol, sjedalice i drugo) te knjige za siromašne učenike, kako je ranije obećao, o 

svom trošku nabavit će velolučki župnik. 28 

Da bi postupili po gornjim zaključcima, prema uputama Preture iz Korčule 30. srpnja 

iste (1854.) godine u Veloj Luci su se sastali blatski sindik, mjesni glavar, župnik i 

četiri mještana. Prema imovnom stanju sve velolučke obitelji (koje su nešto posjedovale) 

podijelili su u četiri skupine te odredili koliko bi svaka od njih godišnje trebala 

izdvojiti za izdržavanje škole. U prvu skupinu svrstano je 16 najbogatijih, od kojih je 

svaka trebala izdvojiti po 2,21/4 fjorina. Drugu skupinu činilo je 26 obitelji i svaka je 

trebala izdvojiti po 1,40 fjorina; treću 27 - svaka po 1,21 fjorina. Četvrtu skupinu činile 

su 62 obitelji, a svaka je trebala izdvojiti po 0,20 fjorina godišnje. Obuhvaćena je 151 

obitelj, a sveukupno su trebale izdvojiti 161 fjorin. 29 

Te 1854. godine Vela Luka je zaista bila odlučna i pripravna učiniti sve da dobije redovnu 

školu. Za troškove su veće od onih što su obećali i koliko su mogli dati, tražili 

pomoć od viših vlasti. Prema jednom pismu što ga je Jokoviću uputio prijatelj iz Blata 

(najvjerojatnije sindik) reklo bi se da je te godine s mladim svećenikom don Franom 

Četinićem bilo dogovoreno da ga više vlasti imenuju za učitelja redovne škole u Veloj 

Luci. Župnik Joković, prema istom pismu, trebao je učiniti sve da se dovrše klupe dok 

će spomenuti iz Blata razgovarati s Bačićem (!) neka pripremi prostoriju za školu. 

Pretura iz Korčule, preko Okružnog poglavarstva iz Dubrovnika, također se zauzela 

da Namjesništvo iz javnog školskog fonda pridonese za školu u Veloj Luci. Svi su 

napomenuli kako je Vela Luka mjesto u porastu kojemu je nužno potrebna škola. Ističu, 

međutim, da su mještani siromašni, pritišće ih jaka oskudica te još zadugo nedostatak 

sredstava. 

Uza sve to, ili baš zato, niti je imenovan učitelj niti je škola te godine otvorena. Namjesništvo 

iz Zadra nije im ništa dodijelilo. Naprotiv, preko dubrovačkog okruga i 

biskupskog ordinarijata obavijestilo je župnika i mještane da javni školski fond nije 

osnovan za izdržavanje pučkih škola, osim u slučaju posvemašnjeg siromaštva općina 

koje se inače po zakonu trebaju skrbiti o napretku stanovništva i izdržavanju škola. 

Drugim dopisom pohvaljena je župnikova briga za osnivanje škole, dopušteno mu je 

da je može snabdjeti potrebnim namještajem, a siromašnim učenicima nabavljati knjige 

i školski pribor. 30 

28 

 

 

 

 

 

 

41

42 

U godini 1855. o školi u Veloj Luci nema nikakvih podataka ni u župskoj arhivi 

(koja je inače u to doba solidno vođena te dobro sačuvana), a nema ih ni u Registraturi 

Namjesništva u Državnom arhivu u Zadru. Zbog kolere koja je te godine harala Dalmacijom 

(pa tako Blatom i Velom Lukom), najvjerojatnije je da su svi ljudski resursi 

usmjereni na očuvanje golih života. U takvim okolnostima nije moglo biti ni vremena, 

ni snage, ni volje, pa čak ni smisla poduzimati bilo što, što ne bi vodilo izlazu i spasu 

od teške bolesti koja ih je kosila. 31 

Scuola elementare minore (Niža osnovna škola) 

Potkraj 1856. godine ponovno se, i to dosta ozbiljno, govori o osnivanju redovne 

škole u Veloj Luci. Postupak je pokrenula Pretura iz Korčule. 14. studenog te godine, 

podsjećajući na spontanu i dobrovoljnu obvezu Velolučana iz 1854. (“... Obblazioni 

spontanee dei comunisti di Vallegrande ...), Pretura ističe da je Općinski sindikat 

u Blatu (Sindacato comunale di Blatta) u predračunu za 1857. predvidio velolučkih 

160 fjorina za izdržavanje redovne škole. Okružno poglavarstvo Dubrovnik njezino 

je izvješće uz preporuku proslijedilo C.K. Namjesništvu u Zadar. Školski savjetnik pri 

Namjesništvu, dr. Čezare Lujo Pavišić, dopisao je kako se slaže s opaskama Preture i 

Okružnog poglavarstva da se, zbog vrlo siromašnog pučanstva i oskudice u kojoj žive 

Velolučani, više vlasti teško mogu pouzdati da će se samo njihovim sredstvima redovna 

škola osnovati na sigurnim temeljima. Međutim, treba ipak računati na njihovih 

160 fjorina, a crkovinarstvo velolučke župe obećalo je 10 fjorina godišnje, još 50 će izdvojiti 

Blatska općina, a ostatak bi do ukupno 270 fjorina trebao izdvojiti javni školski 

fond. Zato predlaže da se škola osnuje u narednoj 1857./58. školskoj godini pa se 

neka objavi natječaj za učitelja nove redovne škole u Veloj Luci. 32 

1857. godine o školi u Veloj Luci govorilo se na svim razinama, ali prema sačuvanim 

dokumentima uz Velu Luku najviše u Biskupskom ordinarijatu te Okružnom poglavarstvu 

u Dubrovniku i Namjesništvu u Zadru. U listopadu te godine Ordinarijat 

iz Dubrovnika izvijestio je Namjesništvo da je za privremenog učitelja “niže osnovne 

škole u Veloj Luci” (“scuola elementare minore”) imenovao Antuna Suličića iz Blata. 

Taj je godinu dana pohađao dvogodišnji pedagoški tečaj za učitelja osnovne škole. 

Imao je državnu stipendiju za još jednu godinu. Bio se prijavio za učitelja škole u Žrnovu 

(gdje je primljen don Stjepan Tomašković) pa je (spomenuti A. Suličić) prihvaćen 

za Velu Luku. 33 

Dana 21. listopada 1857. godine dubrovački biskup Visko Žubranić dopisom broj 

1239/351 obavijestio je velolučkog župnika o imenovanju Antuna Suličića za privremenog 

učitelja osnovne škole u Veloj Luci. Don Petra Jokovića postavio je za upravitelja 

škole, zadužio ga da predaje vjeronauk te mu preporučio neka učitelju pomogne 

u svemu što bude potrebno. 34 Antun Suličić došao je u Velu Luku i, prema dopisu 

upravitelja škole župnika Jokovića broj 91 od 13.11.1857., preuzeo mjesto učitelja te

započeo s poukom 10.11.1857. godine. 35 Tako je počela s radom osnovna škola u Veloj 

Luci. Deseti studeni 1857. njezin je prvi radni dan, a Antun Suličić njen prvi učitelj. 

36 Školska godina trajala je do 8. rujna 1858. 

U prvi, tada jedini razred prijavila su se 62 učenika, ali je kasnije pohađalo školu i 

upisano u razredni imenik njih samo 60 (iako ih je bilo 74 koji su je trebali pohađati). 

U prvom razredu bili su učenici različitog uzrasta. Obuhvaćena su, naime, muška djeca 

u dobi od 6 do 12 godina, to jest oni rođeni 1846. pa sve do 1851. Međutim, najstariji 

koji je pohađao školu rođen je čak 1845. godine, ali je školu dobrovoljno pohađao. 

Inače, od 60 upisanih 58 ih je rođeno u Veloj Luci, a dvojica u Hvaru. Svi su pripadali 

katoličkoj vjeri, a roditelji su im po zanimanju (profesionalnom sastavu) najviše agricoltori 

(težaci – zemljoradnici), njih 38. 37 Gdje se održavala nastava, o tome nema pisanih 

podataka. Zna se jedino da je bila u istoj kući u kojoj i učiteljev stan. 38 Što se tiče 

namještaja može se reći da je don Petar Joković ispunio zadano obećanje. Naime, škola 

je već u početku imala 6 dugih velikih klupa, 16 olovnih tintarnica (što je prema 

jednoj bilješci tada bilo dostatno), zatim jednu crnu ploču (tablu), 1 stolić i 1 sjedalicu. 

Osim toga imala je i jednu knjižicu o školskoj disciplini, i to je bilo sve. 

Vjeronauk je poučavao župnik don Petar Joković, koji je bio i ravnatelj škole. Sve 

ostalo poučavao je privremeni učitelj Antun Suličić. 

Prva školska godina, kako je već istaknuto, započela je 10. studenog 1857., a zaključena 

8. rujna 1858. godine. 

Škola je bila dvojezična. Učilo se na oba jezika, talijanskom i “ilirskom” (hrvatskom), 

ali, prema sačuvanoj dokumentaciji, znatno više na talijanskom. To na određen 

način govori o stajalištima upravitelja škole, ali još više o politici Preture u Korčuli 

i kotarskog školskog inspektora koji su nabavljali i slali knjige. Tako godine 1858. 

upravitelj don P. Joković traži knjige više na “ilirskom”, a primaju ih pretežito na talijanskom. 

Zato, vjerojatno poučeni dotadašnjom praksom, godine 1859. iz škole traže 

knjige jednako na oba jezika, a primaju dva puta više na talijanskom. 39 

S novim političkim događanjima, posebno nakon austrijsko-talijanskih ratova 

(boj pod Visom i dr.), okolnosti su posve drukčije. Pogledi upravitelja škole don Antuna 

Petkovića (Miša) su sasvim jasni i određeni. Zalaže se za narodni jezik u školi 

ističući da je … djeci oba spola … materinski jezik slavenski; nema nijednog djeteta 

neke druge nacionalnosti. Zato nema ni potrebe da se poučava na nekom drugom jeziku 

osim slavenskom”. 40 

43

44 

GODINE USPONA I PADA 

Prvi koraci 

Prvih godina škola se uhodavala. Kad se uzmu u obzir posebnosti toga doba, ona 

je, s učiteljem Suličićem te ravnateljem župnikom Jokovićem do 1860. dobro napredovala. 

Rezultati prve školske godine (1857./58.) su: od 60 upisanih učenika dvojica 

su je prestala pohađati jer su tijekom školske godine navršila dvanaest godina, a dvojica 

su se navodno odselila. Od ostalih, petoro ih nije postiglo zadovoljavajući uspjeh, 

odnosno ocijenjeni su ocjenom “trećeg reda”. Od 51 preostalog: 10 učenika postiglo je 

uspjeh “prima con eminenza” (prvi red s odlikom), 24 ocjenu “prima” (prvi red) te 15 

“seconda” (drugi red). 41 

Iznenađuje, međutim, činjenica da se naredne, 1858./59. školske godine, u drugi razred 

upisalo samo 10 učenika (od kojih 9 koji su prvi razred završili s uspjehom “prvi 

red s odlikom” te jedan s uspjehom “prvog reda”). Većina ostalih ponovo je upisala i 

zajedno s novim učenicima, koji su rođeni 1852., pohađala prvi razred. Međutim, rijetki 

su završili drugi razred, a još manje njih završni, treći razred. Pa ipak, prvih godina 

bivalo je i po nekoliko onih koji su pohađali školu, iako nisu morali jer su navršili 

12 godina, dok su pojedinci bili stvarno uporni i strpljivi kad su čak četiri i više godina 

pohađali isti, prvi razred. Poneki su dvije ili više godina pohađali II.(a pojedinci, iako 

uspješni, opetovano su pohađali i III. razred). Unatoč tome, ili baš zato, uspjeh je bio 

dobar, odnosno relativno više nego dobar. 

Na kraju školske godine 1859./60. 5 učenika iz prve generacije uspješno je završilo 

treći razred. Vjerojatno se samo od sebe postavljalo pitanje što s njima, odnosno čemu 

će i koliko koristiti to što su išli u školu, što su u njoj učili i naučili. Dvojici od njih, kojima 

roditelji nisu bili težaci (već jednome trgovac, drugome bačvar) sigurno je sve što 

su učili dobro došlo. S ostalima, kojima su roditelji bili težaci, kao i s onima koji su te 

i godinu ranije završili drugi razred pa prestali pohađati školu se ne zna jesu li se prihvatili 

kakve službe, zanata, prijavili se u ratnu ili trgovačku mornaricu, ili, najvjerojatnije, 

ostali na zemlji. U svakom slučaju može se pretpostaviti da su u očima vršnjaka 

i Velolučana vrijedili više. 

Ima naznaka da se tada škola cijenila, da se željelo i više od postignutoga. Tako je 

školska uprava, odnosno župnik Joković, 1860. godine zamolila dubrovačkog biskupa 

da kod Carskog namjesništva u Zadru podrži molbu mjesnog učitelja koji je tražio dozvolu 

za privatno podučavanje četvrtog razreda. Pri tome župnik napominje kako bi to 

mnogo značilo za Velu Luku čiji se stanovnici sve više okreću pomorstvu pa im je potrebna 

i bolja naobrazba. Zatim dodaje kako Velolučani i u kulturi žele ići usporedo s 

drugima te slati svoju djecu u sjemenište, u školu za učitelje, u nautiku i slično. Dozvolom 

za poučavanje četvrtog razreda sve bi se to lakše postiglo. 42 Drugim jednim dopisom 

Joković je podržao zahtjev Blaćana te višim vlastima predlagao da se barem u Blatu 

otvori “capo scuola” – s redovnim četvrtim razredom.

Dozvola učitelju Suličiću nije izdana, možda i zato što je Antun Suličić bio nesvršeni 

i privremeni učitelj, a moguće i zato što je između njega s jedne strane te mještana i 

župnika s druge došlo do nekih nesuglasica. Učilo se i dalje više na talijanskom jeziku, 

ali je i učenika polaznika iz godine u godinu bivalo sve manje. 

Godine 1862. privremeni je učitelj Antun Suličić napustio velolučku školu i Velu 

Luku. Na njegovo mjesto postavljen je svršeni učitelj (“maestro effettivo“) Antun Kačić 

Terzić. 43 Novi je učitelj bio boležljiv. Iz tih je razloga 1864. godine tražio dopust te 

nekoliko mjeseci izbivao iz mjesta. Župnik don Petar Joković te je godine navršavao 

80. godinu pa je negodovao i žalio se Ordinarijatu uz napomenu kako nema nikakva 

smisla govoriti o privatistima za polaganje razreda gimnazije jer u Veloj Luci već više 

mjeseci nema ni škole ni učitelja. Poslije se učitelj Kačić Terzić vratio, ali se često tužio 

zbog slabog pohađanja škole. Tako na primjer 1865. godine od 89 obveznika školu 

je redovito pohađalo samo 17 učenika. Već naredne, školske godine 1866./67., školu je 

sasvim napustio učitelj Terzić. Pouku je u travnju 1867. preuzeo ravnatelj - župnik don 

Antun Petković. Zbog njegove zauzetosti crkvenim poslovima nastojao je da Ordinarijat 

dodijeli novog učitelja. To se međutim nije dogodilo. Don Antun Petković vodio 

je školu do 2. rujna 1867. Učenici su ocijenjeni, a imenici zaključeni. 44 Godina 1868., 

1869. i 1870. u Veloj Luci nije bilo nastave. Izuzetak je djelomično 1869./70. kada je za 

rad u školi imenovan učitelj Vjekoslav (Luigi) Kosić, ali je školu i Velu Luku napustio 

već nakon tri i po mjeseca (i prešao u Lastovo). 

Vela Luka ponovo bez učitelja 

Iako spomenute tri godine u Veloj Luci nije bilo stalnog učitelja ni redovne nastave, 

škola i uprava nisu ukinuti. Škola i uprava su formalno postojali. Upravitelj - župnik 

i dalje je dobivao službene dopise pa čak tražio i dobivao knjige za siromašne učenike. 

Možda je župnik povremeno pozivao učenike i poučavao ih (ali podataka o tome 

nema). 

Što je to značilo za Velu Luku, bez obzira na ranije slabo pohađanje, vidi se iz niza 

dopisa. Tako već 27. siječnja 1868. godine upravitelj, župnik don Antun Petković (Miš) 

negoduje što u mjestu te školske godine još nije otvorena muška osnovna škola jer nema 

učitelja, a radi velikog broja dječaka je i te kako potrebna. Zato moli i poziva dekanat 

neka učini sve što može kako bi se škola čim prije otvorila. A u dopisu iz 1870. što ga 

je uputio okružnom poglavarstvu (“capitanato circolare”) u Dubrovnik, tuži se kako u 

mjestu već treću godinu nema učitelja niti se održava nastava. Blatska općina, o kojoj 

zavisi velolučka škola malo se ili nimalo brine o njoj. Zatim ponavlja kako ga živo boli 

kad mladost ovog mjesta (koja nije među posljednjima na otoku) vidi napuštenu i lišenu 

pouke. To ga boli tim više kad zna da se u Dalmaciji otvaraju škole, održava se nastava, 

narod se obrazuje i u mjestima manjim od Vele Luke, i po stanovništvu i po broju 

djece. Zato se s tvrdom nadom i vrućom molbom obraća okružnom poglavarstvu neka 

založi svoj visoki utjecaj kako bi se u ovom mjestu čim prije ponovo otvorila škola. 45 

45

46 

U ove tri godine, kad nije bilo nastave, najvjerojatnije se i među stanovništvom 

osjetilo kako škola zapravo i te kako vrijedi. U 10 godina njezina postojanja razvile su 

se sigurno određene navike pa i potrebe da se koliko-toliko bude pismen. Moguće je 

da se bez škole osjetila praznina. Možda su je najsnažnije osjetila djeca koja su tada stasala 

za školu, ali isto tako i njihovi roditelji. 

S druge strane, događaji i napredak u životu ljudi uopće sigurno su učinili svoje. 

Mnogi su velolučki mladići služili austrijsku mornaricu i vojsku. Neki su počeli odlaziti 

trbuhom za kruhom, za zaradom u strane zemlje, i to, izgleda, najprije na prokopavanje 

Sueskog kanala. Poneki se ukrcavaju na veće, pa i prekooceanske brodove, a 

pojedinci, također kao prve laste poslije tako razvijene gospodarske emigracije, odlaze 

čak u Ameriku. U takvim okolnostima biti pismen vjerojatno je značilo mnogo. Znati 

pročitati, a još više napisati pismo sve više je postajala prava, gotovo nasušna životna 

potreba, a možda i pitanje časti, prestiža, dostojanstva i vrijednosti muškarca (ali 

još ne i žene). 

Zato bi se moglo reći da pismo župnika don Antuna Petkovića godine 1870. kojim 

ističe kako ga boli što u mjestu nema škole, nije samo njegov iskreni vapaj, već i čitavog 

jednog mjesta (druga je stvar što će nepolaznika desetljećima biti još mnogo). Može se 

stoga pretpostaviti da je, osim spomenutih, bilo još molbi i žalbi koje su konačno urodile 

plodom. Naime, iz dopisa broj 35 od 27. svibnja 1871., što ga je župnik A. Petković 

uputio Kotarskom učionskom (školskom) vijeću u Korčuli, vidi se da je novi učitelj 

Ivan Jeričević Labud tada već preuzeo dužnost u velolučkoj školi. 46 

Dolaskom učitelja Jeričevića Labuda započelo je novo razdoblje u životu škole u Veloj 

Luci. Ali tome su značajno pridonijele i nove okolnosti, značajne promjene u tada 

dvojnoj Austro-Ugarskoj Monarhiji, novi školski zakoni u Carevini koji su određivali 

smjer i granice razvoja školstva, među ostalima i u njezinoj pokrajini Dalmaciji. 

Škola za žensku djecu 

Do godine 1873. na Korčuli je postojala i djelovala samo jedna ženska osnovna škola. 

Bila je to ona u gradu Korčuli. Osnovana je godine 1830. (kada i muška škola). Ni 

u jednom od ostalih mjesta (sela), pa ni u Blatu, još je desetljećima nema. Moglo bi se 

reći da se, naročito u prvoj polovini 19. stoljeća, za njom nije ni osjećala neka veća potreba. 

Ali o odgoju ženske djece u Veloj Luci govorilo se kada je otvorena muška škola 

pa i dok su trajale pripreme za njezino osnivanje. Tako se godine 1857. utvrđuje kako 

ženska škola nije otvorena zbog apsolutnog nedostatka sredstava za njezino izdržavanje, 

ali da djevojčice nisu napuštene jer imaju vjersku pouku koju im održava župnik, 

dok pouke o kućanskim poslovima dobivaju od svojih roditelja, ovisno o njihovu stanju 

i vladanju. Godine 1859. ponavlja se isto, ali se dodaje kako “… u mjestu postoji 

privatna škola za djevojčice u kojoj one dobivaju vjersku pouku i pouku o kućanstvu”. 47 

Ova tvrdnja o privatnoj školi za djevojčice poklapa se s usmenom predajom o kape-

tanu Antunu Vučetiću i njegovoj prijateljici, odnosno nevjenčanoj mu supruzi, Teresi 

Castellani. Negdje između 50-ih i 60-ih godina 19. stoljeća u nekoliko podužih razdoblja 

boravila je u Veloj Luci. Tu je, po predaji, okupljala djevojčice te vodila neki, od 

župnika i mjesnog glavara dopušteni oblik ženske škole. Inače, bila je vrlo pismena 

(druga, poslije Jerolime Anđelini Ševilo pismena žena u velolučkoj prošlosti), a u dokumentima 

(kao kuma na krštenjima) po zanimanju se izjašnjavala kao pomorac, odnosno 

“marittimo”. 

Godine 1868. ponavlja se ranija tvrdnja da ne postoji ženska škola jer za njezino izdržavanje 

nedostaje sredstava. 

Nakon što je u Beču 1869. donesen Zakon o osnovnom školstvu te, 29. prosinca 

1871., na njemu zasnovan pokrajinski zakon za Dalmaciju, o ženskoj školi se u Veloj 

Luci raspravlja na Mjesnom učionskom vijeću. 

Prvi nešto energičniji zahtjev za otvaranje ženske škole Mjesno učionsko vijeće 

podnijelo je Kotarskom učionskom vijeću tek 1880. Nakon opetovanih zahtjeva narednih 

godina otvorena je ženska osnovna škola u Veloj Luci. Započela je s radom 1. 

listopada 1885. godine, a prva joj je učiteljica bila Anka Radulović. 48 

ZAKLJUČAK 

U čitavom 19. stoljeću, a naročito u prvoj polovini i sredinom tog stoljeća, Vela 

Luka je, u odnosu na susjedno Blato pa i druga, manja sela otoka Korčule, bila siromašno 

mjesto. S obzirom na njezin prirodni smještaj (kao pristanište za izvoz i uvoz 

roba za čitav zapadni dio otoka) broj stanovnika je rastao pa su joj i potrebe stalno rasle. 

A materijalnih izvora nekako nije bilo. 

Kao i za štošta drugo, Vela Luka se postupno, s protokom vremena i dosta teško, izborila 

za redovnu školu. U desetljećima upornih nastojanja prednjačili su vidoviti pojedinci. 

Može se također potvrditi da su više od prve nadređene joj uprave, kao i u nekim 

drugim prilikama, značenje Vele Luke i njene potrebe zamjećivali i nastojali joj 

pomoći predstavnici viših upravnih vlasti (Pretura u Korčuli, Biskupski ordinarijat i 

okružno poglavarstvo te, u ovom slučaju, osobito pokrajinski školski savjetnik i nadzornik 

Vjekoslav-Luigi Pavisich). 

Iako je povremenih opismenjavanja pojedinaca i manjih skupina u prvoj polovini 

19. stoljeća vjerojatno bilo, prva privremena i neredovna škola osnovana je 1851. zalaganjem 

don Petra Jokovića i njegova pomoćnika don Petra Bačića. Ta je škola bila odličan 

kvasac. Moglo bi se reći da je opismenjavala skupine velolučkih dječaka. Ali, što 

je ne manje važno, odlično je pridonijela osvješćivanju Velolučana, njihovoj pripremi 

za donošenje odluke da se i sami financijski odriču i ulažu za osnivanje i održavanje 

nove, redovne škole. 

Redovna škola osnovana je 1857. godine. U svojih deset godina redovnog djelovanja, 

iako uz brojne, nekih godina i masovne izostanke i napuštanja nastave, moglo bi se 

reći da je, bez obzira što se učilo pretežito i najviše na talijanskom jeziku, za ondašnje 

 

 

47

48 

doba Niža osnovna škola, odnosno Scuola elementare minore, predstavljala prekretnicu 

u obrazovnom, kulturnom, duhovnom i socijalnom značenju. Značila je nepovratni 

iskorak i, može se pretpostaviti (uz ranije usađeno radom don Petra Jokovića), odlučujuće 

pridonijela samosvijesti, ne samo pojedinaca nego i čitave Vele Luke. Učinci 

škole ovog razdoblja, dopunjavani djelovanjem škola u daljnjim desetljećima, uz različite 

sinergije koje su mjesto i Velolučane dodatno jačale, omogućile su i dopustile Veloj 

Luci osamostaljenje i postupni napredak. 

Može se pretpostaviti da je Niža (muška) osnovna škola dala poticaj i slobodu majkama 

pojedinih velolučkih djevojčica da ih, s punim povjerenjem, prepuste na svojevrsno 

okupljanje i poduku u Veloj Luci, tada jedinoj dobro pismenoj, osamostaljenoj 

(moglo bi se reći već tada feministički emancipiranoj) gospođi Teresi Castellani. Može 

se ustvrditi kako je, uzvratno, to bio kvasac koji je stvorio potrebe za kasniju redovnu 

žensku osnovnu školu. Ženska osnovna škola u Veloj Luci osnovana je 1885. godine. 

PRILOZI 49 

T. 1 službeno nazivlje škole 

Školska godina 

Službeni naziv 

1857./58. Imp. re. Scuola elementare: Minore di Tre Classi 

1858./59. 

1860./61. 

1863./64. 

Scuola Elementare Minore di Vallegrande distretto di Curzola circolo 

Ragusa 

Imp. Reg. Scuola Elementare Minore di tre Classi nella Comune di Blatta 

in Vallegrande del distretto di Curzola, Diocesi di Ragusa 

Distretto di Curzola, Diocesi Ragusa Scuola Elem-re, Min-re di 

Vallegrande (Elementare; Minore) 

1866./67. Scuola Elementare di Vallegrande 

T. 2 broj upisanih učenika po školskim godinama 

Školska 

godina 

Upisano 

učenika 

razred 

I. II. III. 

Ocijenjeno 

ukupno 

Odustali, odselili ili 

postigli slab uspjeh 

1857./58. 60 60 55 5 

1858./59. 71 61 10 

1859./60. 65 46 14 5 46 19 

1860./61. 45 36 4 5 29 16 

1861./62. 40 26 8 6

49 

1862./63. 33 18 8 7 19 14 

1863./64. 33 11 5 3 19 14 

1864./65. 23 16 4 3 23 

1865./66. 29 20 4 5 28 1 

1866./67. 36 18 11 7 31 5 

T. 3 Zanimanja roditelja prve generacije učenika I. razreda 1867./68. školske godine 

Zanimanja roditelja Broj učenika 

zemljoradnik 38 

pomorac 11 

posjednik 3 

zidar 2 

postolar 2 

mesar 2 

bačvar 1 

ribar 1 

Ukupno 60 

T. 4 Popisi učenika / završni, treći (III.) razred s uspjehom su završila ukupno 32 učenika. 

Školska godina / 

razred 

1858./59.; II. r. 

1859./60.; III. r. 

Učenici (zanimanje roditelja, godina rođenja) 

Andreis Vincenzo di Giovanni, Agricoltore, Nato 1847.; Andreis Antonio 

di Giovanni, Agricoltore, 1848.; Bercovich Pietro di Nicolo, Agricoltore, 

1846.; Bercovich Marino di Lorenzo, Agricoltore, 1850.; Chinchella Matteo 

di Matteo, Bottaio, 1848.; Giurcovich Luca di Matteo, Bottegaio, 1847.; 

Mirossevich Antonio di Marino, Agricoltore, 1847.; Marcovich Pietro detto 

Sabacher fu Pietro, da Lesina, Marittimo, 1848.; Vlassich Domenico di Nicolo, 

Bettolajo, 1846.; Vexa Antonio di Dojmo, Macellaio, 1845. 

Andreis Antonio di Giovanni, Agricoltore, 1850.; Bercovich Pietro di 

Nicolo, Agricoltore, 1846.; Bercovich Marino di Lorenzo, Agricoltore, 1850.; 

Chinchella Matteo di Matteo, Bottajo, 1847.; Giurcovich Luca di Matteo, 

Bottegajo, 1847. 

1860./61.; III. r. 

Padovan Mulich Marino di Francesco, Agricoltore, ; Sardelich Cambar 

Nicolo di Giovanni, Calzolajo, ; Tulich Damiano di Nicolo, Marittimo, 

1861/62.; III. r. 

Mirossevich Dubai Cosmo di Girolamo, Pescatore, ; Padovan Mulich Marino 

di Francesco, Murattore, ; Vucetich Simeone di Simeone, Marittimo,

50 

1862./63.; III. r. 

Oreb Mingurin Nicolo di Francesco, Agricoltore, ; Padovan Mulich Marino 

fu Francesco, Agricoltore, ; Xuvella Giacobbo di Francesco, Marittimo, ; 

(četiri učenika prestala pohađati tijekom II. polugodišta) 

1863./64.; III. r. 

Oreb Nicolo di Francesco, Agricoltore, ; Petcovich Domenico di Giovanni, 

Possidente, ; Xuvella Giacobbo di Francesco, Marittimo, 

1864./65.; III. r. 

Marinovich Antonio di Antonio, Possidente, 1855.; Oreb Giovanni di 

Giovanni, Pescatore, ; Xuvella Gicobbo di Francesco, Marittimo, 1854. 

1865./66.; III. r. 

Ghisdelin Prismich Marco di Givanni, calzolajo, 1854.; Mirosevich Giovanni 

di Giovanni, agricolo, 1856.; Marinovich Antonio di Antonio, agricolo, 1855.; 

Oreb Giovanni di Marco, pescatore, 1855.; Zuvella Giacomo di Francesco, 

marittimo, 1854. 

1866./67.; III. r. 

Foretich Vincenzo di Girolamo, , ; Marinovich Antonio di Antonio, 

Possidente, 1855.; Mirossevich Giovanni di Giovanni, Possidente, ; Prismich 

Sanso Marco di Giovanni, Calzolajo, ; Oreb Antonio di Antonio, Possidente, 

; Oreb Giovanni di Marco, Agricolo, ; Xuvella Giacomo di Francesco, 

Marittimo, 

T. 5 nastavni predmeti 1860./61. 

I. razred III. razred 

L’ istruzione religiosa (Vjeronauk) 

La lingua italiana: Il leggere, La gramatica, L’ortografia, 

Il comporre (Talijanski jezik: Čitanje, Gramatika, 

Lijepo pisanje, Sastavci) 

La lingua italiana e la lettu. mat. (talijanski 

jezik i čitanje na talijanskom) 

La lingua illirica (ilirski – hrvatski jezik) 

I principi (Osnove): 

a) della lingua illirica (ilirskog odnosno 

hrvatskog jezika) 

b) dell’ Aritmetica (aritmetike) 

c) dello scrivere (pisanja) 

La lingua tedesca (njemački jezik) - samo 1. generacija 

III. razr. 

L’ Aritmetica (Aritmetika) 

La caligrafia (Lijepo pisanje)

51 

Dio pisma don Petra Jokovića dubrovačkom biskupu Tomi Jederliniću o potrebi škole, 

1846.; Arhiv župe Vela Luka

52 

Pismo biskupa Viska Žubranića župniku don Petru Jokoviću o imenovanju Antuna Suličića 

za učitelja, 1857.; Državni arhiv u Zadru (DAZ)

53 

Izjava Antuna Suličića ravnatelju škole i župniku don Petru Jokoviću o odricanju prava na 

stipendiju i početku rada škole, 1857.; DAZ

54 

The early beginnings of formal education - Vela Luka, beginnings of literacy and 

Lower Primary School (1857 – 1870) 

The article analyses the preparations for the foundation of the first regular primary 

school in Vela Luka based on numerous archival materials and bibliography. The 

school was founded as “Scuola elementare minore” in 1857. The introductory part examines 

a general context, i.e. development of Vela Luka as a town and a parish until the 

mid 19 th century. Also studied are beginnings of literacy, teaching and formal instruction 

on the island by 1815, and foundation and functioning of irregular, non-compulsory 

and voluntary school in the period between 1851 and 1857. The preparations, 

foundation and first steps of Lower Primary School are given in detail. Analysed are 

qualitative steps forward and steps backward in the periods without teachers. The article 

also gives a brief outline of formal education of girls. 

L’inizio dell’istruzione pubblica – Vela Luka, l’inizio dell’alfabetismo e Scuola elementare 

minore (1857 – 1870) 

Grazie alle informazioni ricevute dai diversi fonti: dall’archivio e dalla letteratura 

disposta, l’opera tratta argomento dell’inizio e delle preparazioni prese per fondare 

la prima scuola elementare obbligatoria e la sua attività, che fu fondata nel 1857 sotto 

il nome “La Scuola elementare minore’’. Nei primi capitoli è data la breve sintesi 

dello sviluppo del paese di Vela Luka fino alla metà del secolo decimonono, con tutti 

gli eventi di quel periodo; è descritto anche il primo anno dell’esistenza della parrocchia. 

Alcuni sottotitoli sono dedicati all’inizio dell’alfabetismo, all’insegnamento ed all’istruzione 

su tutta l’isola fino al 1815; poi la fondazione e l’attività della scuola irregolare, 

non obbligatoria e volontaria che fu attiva a Vela Luka dal 1851 fino al 1857. 

Con abbondanza di dettagli sono descritti le prime preparazioni, la fondazione e i primi 

pasi di Scuola elementare minore. Sono notati i periodi del progresso della scuola 

ed anche i periodi della sua decadenza quando mancavano gli insegnanti. Alcune parole 

sono dedicate agli inizi dell’ istruzione con le femmine.

STUDENTI IZ VELE LUKE NA FILOZOFSKOM FAKULTETU 

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU 1874. - 1914. 

mr. sc. TIHANA LUETIĆ 

Odjel za povijesne znanosti HAZU, Zagreb 

U radu se na temelju neobjavljenih i objavljenih izvora te dostupne literature obrađuju 

životopisi četvorice Velolučana koji su studirali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u 

razdoblju od osnutka modernog sveučilišta (1874.) do početka Prvog svjetskog rata: Nike 

Mladinea, Ive Oreba, Marka Šeparovića i Frane Violića. Obraća se pažnja i na onodobne mogućnosti 

studiranja u Hrvatskoj za studente iz Dalmacije. Osim prikaza osobnih podataka 

te podataka vezanih uz njihovo studiranje, kolegije i profesore, koje su slušali, nastojali smo 

istražiti i njihovo djelovanje nakon završetka studija. 

Ključne riječi: visokoškolsko obrazovanje, Vela Luka, socijalna povijest, 19. stoljeće, 

20. stoljeće 

I. 

Ovaj rad bavit će se četvoricom velolučkih studenata na zagrebačkom Filozofskom fakultetu 

upisanih u periodu pred početak Prvog svjetskog rata, a koji su ujedno i bivši učenici 

pučke škole u Veloj Luci. Riječ je o Niki Mladineu, Ivi Orebu, Marku Šeparoviću i Frani 

Violiću. 1 Kasnije ugledni profesori, za vrijeme studentskih dana bili su jedni od sudionika 

kulturne transformacije svoje rodne sredine. 2 Najviše će biti govora o njihovim studentskim 

danima, u periodu od početka 20. stoljeća, ali ćemo temeljem sačuvane i dostupne 

građe i literature nastojati donijeti podatke i iz vremena prije i nakon njihovog studija. Uz 

obradu njihovih osobnih podataka iz arhivske građe i već objavljenih tekstova o njima u 

radu će se nastojati pokazati uvjeti i mogućnosti studiranja za đake iz Dalmacije na Sveučilištu 

u Zagrebu u razdoblju od kraja 19. do početka 20. stoljeća. 

S obzirom da se radi o počecima visokoškolskog obrazovanja kod nas te na činjenicu da 

su ti prvi studenti činili onodobnu intelektualnu elitu sredine iz koje su dolazili na studij, 

vrijedi istražiti njihove osobne podatke i one vezane uz njihovo podrijetlo, podatke o studiju, 

kao i njihovo kasnije djelovanje i stvaranje. 3 

1 

 

 

 

 

2

56 

U Arhivu Filozofskog fakulteta u Zagrebu (dalje: AFF) nalaze se sačuvani upisni listovi, 

nacionali, svih redovitih i izvanrednih studenata na tom fakultetu od osnutka 

Sveučilišta u Zagrebu. Oni se čuvaju u fondu: Imenici redovitih i izvanrednih slušača 

Mudroslovnoga fakulteta (dalje: Imenici). Među njima sačuvani su i nacionali studenata 

rodom sa otoka Korčule, 4 pa tako i onih iz Vele Luke. Od ostale arhivske građe korištene 

u radu valja spomenuti personalne dosjee korčulanskih studenata iz vremena 

kada su polagali državne ispite za profesore srednjih škola. Ti dosjei nalaze se u Hrvatskom 

državnom arhivu u Zagrebu, u fondu br. 502: Filozofski fakultet u Zagrebu. Ispitna 

komisija za polaganje stručnih ispita za zvanje profesora srednjih škola (dalje: HDA, 

Filozofski fakultet). U tim dosjeima čuvaju se dokumenti s njihovim osobnim podacima 

kao i zapisnici s ispita, njihove molbe ispitnom povjerenstvu i ispitne svjedodžbe. 5 

Podaci o školovanju, ali prvenstveno o zaposlenjima u državnoj službi Nike Mladinea 

i Marka Šeparovića, nalaze se u Hrvatskom državnom arhivu u Zbirci personalija (dalje: 

ZP) fonda: Ministarstvo narodne prosvjete NDH (dalje: MNP). Riječ je o sačuvanim 

dosjeima državnih službenika gdje se bilježi njihov cjelokupan tijek službe, od prvog 

zaposlenja do umirovljenja. 6 

Međutim, prije nego krenemo na analizu podataka studenata, valja nešto reći o mogućnostima 

studija za studente s područja Dalmacije na prvom modernom hrvatskom 

sveučilištu, odnosno o valjanosti diploma zagrebačkog sveučilišta u austrijskom dijelu 

Monarhije, dijelu kojemu je pripadala Dalmacija. Dalmatinski studenti još od srednjeg 

vijeka pa sve do ujedinjenja Italije, geografsko-povijesnom uvjetovanošću, bili su 

ponajviše usmjereni na sveučilišta na Apeninskom poluotoku, ponajviše na ono u Padovi. 

Međutim, nakon što je Austrija izgubila sjeverne dijelove Italije 1866., značajan 

broj dalmatinskih studenata odlučuje studirati na austrijskim sveučilištima Cislajtanije 

i na drugim sveučilištima, a ne na novoosnovanom zagrebačkom sveučilištu, prije 

svega zbog nepriznavanja zagrebačkih diploma na području Dalmacije te dijelom i 

zbog jezične barijere, barem u prvom periodu kada nastava u gimnazijama u Dalmaciji 

još nije bila vođena na hrvatskom jeziku. 7 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

5 

 

 

 

 

 

Atti, 

 

Atti e 

memorie della Società dalmata di storia patria

57 

Dalmacija 

8% 

Istra 

1% 

Hrvatska i Slavonija 

91% 

Grafikon 1. Struktura studenata Filozofskog fakulteta po mjestu rođenja (1874.-1914.) 

Analizirajući mjesto rođenja svih upisanih studenata na Filozofskom fakultetu u 

Zagrebu, kao posebno pitanje promotrili smo odnos broja studenata iz hrvatskih zemalja 

koje su pripadale ugarskom, odnosno austrijskom dijelu Monarhije. Na grafikonu 

1. prikazani su postotni udjeli studenata iz Dalmacije, Istre te iz Hrvatske i Slavonije. 

8 Ovako skromni postoci studenata rođenih u Dalmaciji (svega 8%, odnosno 

njih 140 od ukupno upisanih 1700 studenata u tom periodu iz svih hrvatskih pokrajina) 

9 koji su studirali na zagrebačkom Filozofskom fakultetu u potpunosti odražavaju 

sliku rascjepkanosti hrvatskih pokrajina, koja se u manjem ili većem obliku održala 

kroz cijelo razdoblje 1874.-1914., unatoč namjerama mecena i osnivača Sveučilišta da 

ono bude katalizator promjena, odnosno bržeg povezivanja stoljećima odvojenih hrvatskih 

krajeva. U govoru Josipa Jurja Strossmayera u Hrvatskom saboru 29. travnja 

1861. o potrebi osnivanja Akademije znanosti i Sveučilišta, naročito je naglašena takva 

uloga Sveučilišta: “(...) Dalmacijo mila, što se od tebe učini! Vrati, ah vrati se čim 

prije u naručaj naš, pak će bez dvojbe biti, što si njegda i bila, glava naša i kruna naša! 

(Živio!) Tomu nedostatku doskočiti će akademija znanostih (...). S akademijom znanosti 

usko je spojen drugi zavod, koj bez dvojbe svakomu domorodcu vruće na srcu 

leži i ležati mora. A zavod taj jest jugoslavensko sveučilište u Zagrebu. (Živio!) Uzklik i 

pohvala jednodušna, kojom primiste izušteno po meni jugoslavensko sveučilište svjedok 

je, da sam tim dirnuo upravo u živac domorodnih željah... (...) Mladež naša puno 

duha i poleta ima, ali je većom stranom siromašna, ter joj nije moguće velikim troškom 

tudja sveučilišta pohadjati, odkle višekrat biva, da najljepše sposobnosti zakopane 

i za narodni dobitak izgubljene ostaju. Da ni nenapomenem, da mladež u preranoj 

8 

grebu 

1874.-1914.

58 

dobi izvan granicah domovine svoje boraveć lahko dušu svoju otrovati i narodu se svomu 

za vazda odtudjiti može.” 10 

Razlozi ovakvoj strukturi studenata bili su ponajviše zakonski akti austrijske politike 

prema zemljama zastupljenima u Carevinskom vijeću koja je s ciljem održanja odvojenosti, 

krojila i uredbe o reciprocitetu diploma u austrijskom odnosno ugarskom 

dijelu Monarhije. Naime, studenti iz austrijskih zemalja koji su studirali na Sveučilištu 

u Zagrebu u slučaju da su htjeli dobiti zaposlenje u državnoj službi u svom zavičaju, 

morali su polagati državne i stroge ispite 11 pred austrijskim povjerenstvom. Ukratko, 

diplome iz ugarskog dijela Monarhije nisu se priznavale u austrijskom, dakle ni u 

Dalmaciji i Istri. Osim toga, studenti, a ranije đaci iz Dalmacije i Istre znatnim su pogodnostima 

bili privučeni na austrijska sveučilišta pa ih ne nalazimo na doktoratima u 

Zagrebu. Jedna od olakotnih okolnosti kod polaganja ispita svakako je bio jezik. Tako 

su, primjerice, sveučilišta u Grazu i Innsbrucku dozvoljavala polaganje ispita na talijanskom 

jeziku što je studentima, koji su gimnazije završavali po dalmatinskim gradovima 

ili u Istri, bilo znatno olakšanje s obzirom da su se na talijanskom snalazili bolje 

nego na hrvatskom. 12 

Tek poslije 1904. godine dolazi do popuštanja austrijskih vlasti prema studentima iz 

zemalja Carevinskog vijeća. Naime, nova zakonska regulativa o rigorozima i državnim 

ispitima omogućavala je studentima iz Cislajtanije da svoj studij započet u Zagrebu, 

mogu do kraja završiti na Sveučilištu u Zagrebu uz dopunu da nakon završetka studija, 

odnosno položenog rigoroza i državnog ispita, moraju u Austriji polagati “doknadni 

ispit”. 13 Ova “olakšica” osjetila se vrlo brzo na povećanju broja studenata iz Dalmacije, 

kako se vidi na grafikonu 2., ali ne i na broju studenata iz Istre. Što se tiče Dalmacije, 

iako su to još uvijek prilično skromne brojke, naime, ne prelaze deset studenata po semestru, 

ipak je od početka 20. stoljeća došlo do pozitivnog uzlaznog trenda kada su se 

studenti iz Dalmacije u većem broju odlučivali za studij u Zagrebu. 

 

Spomenica u povodu 

Spomenica 1969. 

 

 

 

sriemski god. 1850.-1900. 

11 

 

 

rigoroza 

 

12 

 

 

 

 

danas 

. 

Spomenica 1969., knj. I., str. 

Spomenica 1969

59 

12 

10 

8 

6 

4 

Dalmacija 

Istra 

2 

0 

1874/1875(1.P) 

1875/1876(2.P) 

1877/1878(1.P) 

1878/1879(2.P) 

1880/1881(1.P) 

1881/1882(2.P) 

1883/1884(1.P) 

1884/1885(2.P) 

1886/1887(1.P) 

1887/1888(2.P) 

1889/1890(1.P) 

1890/1891(2.P) 

1892/1893(1.P) 

1893/1894(2.P) 

1895/1896(1.P) 

1896/1897(2.P) 

1898/1899(1.P) 

1899/1900(2.P) 

1901/1902(1.P) 

1902/1903(2.P) 

1904/1905(1.P) 

1905/1906(2.P) 

1907/1908(1.P) 

1908/1909(2.P) 

1910/1911(1.P) 

1911/1912(2.P) 

1913/1914(1.P) 

Grafikon 2. Kretanje broja studenata iz Dalmacije i Istre na Filozofskom fakultetu (1874.-1914.) 

Podatak o svega petero studenata iz Dalmacije, koji su doktorirali na Filozofskom 

fakultetu do 1914. godine, u tom razdoblju nedovoljne integriranosti hrvatskih zemalja 

potvrđuje još njihovu snažnu odvojenost. 14 Ta brojka je činila 3% od ukupnog broja 

kandidata koji su pristupili doktorskom ispitu i stekli svoju akademsku titulu doktora 

filozofije u Zagrebu. U pitanju podrijetla studenata, koji su studirali na Filozofskom 

fakultetu od 1874. do 1914. te položili državni ispit za profesore srednjih škola u Zagrebu, 

situacija je vrlo slična kao i kod doktorata: 31 student rodom iz Dalmacije postao 

je profesor svoje struke pred ispitnim povjerenstvom u Zagrebu što u postocima 

iznosi svega 4%. Zaključci, koji su izvedeni u slučaju rigoroza, u potpunosti vrijede i 

ovdje: zakonske odredbe o reciprocitetu učiteljskih diploma prisiljavale su sve do 1904. 

godine, kada su neke olakšice ipak stupile na snagu, studente iz austrijskog dijela Monarhije, 

ukoliko su htjeli dobiti službu u svojem rodnom kraju, da polažu svoje državne 

ispite pred austrijskim povjerenstvom, pa je to glavni razlog ovako skromnim brojkama 

studenata na učiteljskim ispitima. 

Dojam koji ostavlja ta činjenica jest da se, unatoč svim nastojanjima koja su se događala 

izvan fakultetskih dvorana da se putem najviše obrazovne institucije krene prema 

potpunoj integraciji hrvatskog naroda, u tom povezivanju, barem kada je riječ o stjecanju 

najviše akademske titule, nije uspjelo.

60 

II. 

Među nacionalima (upisnim listovima) u Imenicima upisanih redovitih i izvanrednih 

slušača Mudroslovnog fakulteta Kr. Sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu u razdoblju 

od 1874. do 1914. pronađeno je, kako smo vidjeli, osmero studenata s Korčule, od 

toga četiri iz Vele Luke. Ističemo da su svi oni upisani u kasnijem periodu dok iz ranijeg 

vremena, prvih desetljeća po osnutku Sveučilišta u Zagrebu, ne nalazimo nijednog 

upisanog studenta s Korčule, a sve to bilo je uvjetovano gore navedenim razlozima. 

Prvi među njima koji je upisao studij na Filozofskom (Mudroslovnom) fakultetu bio 

je Ivo Oreb, rođen u Blatu 22. listopada 1881., zavičajan, kako navodi, u Veloj Luci. C. 

kr. veliku realku polazio je u Splitu u koju se upisao početkom drugog semestra školske 

godine 1899./1900. na temelju prijemnog ispita u VI. razred i u kojoj je ostao kao javni 

đak do mature. U toj je školi položio ispit zrelosti 1900./1901. godine. Na studij u Zagrebu 

upisao se 1901./1902. kao redovni student slušajući prirodopis, fiziku i kemiju. 

Tijekom 1902. do 1904./1905. nastavio je svoje nauke na Sveučilištu u Grazu. Nakon 

toga Oreb odlazi sa studija te se 1905./1906. zapošljava kao suplent (zamjena za profesorsko 

mjesto) na C. kr. velikoj gimnaziji u Zadru. Ponovno se vraća studiju u Zagrebu 

akademske godine 1906./1907. slušajući uz gore spomenute struke i matematiku. 15 

Valja napomenuti da su se na zagrebačkom sveučilištu priznavali semestri provedeni 

na fakultetima u inozemstvu pa je on kao i ostali mogao bez ponavljanja semestara nastaviti 

redovan studij. 16 

Završni ispit, tj. stručni ispit za stjecanje zvanja profesora srednjih škola, Oreb je polagao 

pred ispitnim povjerenstvom u Zagrebu o čemu svjedoče sačuvani dokumenti u 

njegovom dosjeu. Međutim, iz tih podataka ne znamo kada je točno on s uspjehom završio 

taj ispit jer nije sačuvana konačna svjedodžba koja se dobivala nakon položenih 

svih pismenih i usmenih ispita i pozitivno ocijenjenih domaćih radnji. 17 Dokumenti 

koji su sačuvani mogu nam pak jasno predočiti kakva je bila procedura polaganja tog 

ispita te kakva je bila njegova zahtjevnost. U njegovom dosjeu sačuvana je molba uz 

njegov životopis kojom moli Ravnateljstvo ispitnog povjerenstva da ga se pusti na ispite, 

navodeći k tome i literaturu koju je tijekom studija proučavao iz svojih struka. Tako 

je Oreb naveo kako je iz botanike proučio četiri naslova, iz zoologije četiri, iz mineralogije 

i geologije također četiri, iz matematike tri i iz fizike tri naslova. Ravnateljstvo 

ispitnog povjerenstva je pak na čelu s prof. Tomislavom Maretićem na njegovu molbu 

odgovorilo da je kandidat “proučio premalo djela iz svojih struka pa se tako uvjerilo 

da znanstvena priprema kandidata ne odgovara zakonskim zahtjevima” te ga je po- 

15 

ImeniciFilozofski fakultet, kut. 151, Curriculum vitae

zvalo da još neko vrijeme obilnije proučava literaturu. 18 Ipak, Orebu su dostavljene tri 

zadaće za domaće radnje za čiju izradu mu je dozvoljen rok od devet mjeseci. 19 Zadaće 

koje je morao obraditi bile su sljedeće: iz botanike kao glavne struke dr. Antun Heinz 

mu zadaje temu “Fiziologijska anatomija asimilacionog sistema”, iz matematike dr. 

Vladimir Varićak mu zadaje naslov “Teorija geometrijskih konstrukcija”, dok mu iz 

pedagogije, kao obaveznog profesorskog predmeta, dr. Gjuro Arnold zadaje zadatak 

neka “iz tri metodičke jedinice – po volji odabrane – i to jedne iz zoologije za I., druge 

iz botanike za II. i III. i iz mineralogije za III. razred obradi tako, da se iz te obradbe 

razabere postupak prema didaktičkim zahtjevima Herbertove pedagogike”. 20 Od ovih 

navedenih radnji u njegovom dosjeu ostala je sačuvana radnja iz botanike, uvezana sa 

crtežima na trideset stranica i nju je dr. Heinz ocijenio ocjenom “dobar”. 21 Podaci o 

ocjenama ostalih radnji nisu izravno sačuvani, ali se prema obavijesti što ga je Ravnateljstvo 

uputilo Orebu devet mjeseci kasnije, u ožujku 1908. godine, u kojem ga obavještava 

da može pristupiti na klauzurni i usmeni ispit jer su njegove radnje “povoljno 

ocijenjene”, jasno zaključuje da je taj dio ispita pozitivno obavio. 22 Iz ostalih podataka 

Ive Oreba koje je upisao u svoj nacional saznajemo da mu je otac Franjo bio zidar i posjednik 

s mjestom stanovanja u Veloj Luci dok u posljednjem semestru u kojem je bio 

upisan u Zagrebu navodi da je preminuo. Navodi također podatke da mu je materinji 

jezik hrvatski (za što inače nije postojala rubrika pa su studenti to svojevoljno upisivali) 

te upisuje da je rimokatoličke vjere. Što se tiče studija, on je studirao kao redovni 

student, a za vrijeme boravka u Zagrebu živio je na dvije adrese (Medulićeva 24a i 

Primorska 37). 23 

Drugi Velolučanin koji je studirao na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bio je Frano 

Violić, rođen 12. veljače 1889. u Veloj Luci u kojoj je bio i zavičajan. Tu je završio i 

osnovnu školu koju je polazio od 1. listopada 1895. do 30. kolovoza 1899. godine. Gimnaziju 

je završio u Splitu položivši ispit zrelosti na kraju školske godine 1907./1908. 

Akademske godine 1908./1909. upisao se na Filozofski fakultet Sveučilišta u Grazu 

gdje je ostao do ljetnog semestra 1909./1910. godine, a od ljetnog semestra iste godine 

pa do konca ljetnog semestra 1911./1912. bio je upisan na Filozofskom fakultetu u 

Zagrebu. U životopisu kojeg je sastavio u sklopu njegove molbe Ravnateljstvu ispitnog 

povjerenstva Frano Violić posebno ističe sudjelovanje u seminarima, iz razloga što je 

rad u seminarima kao praktični oblik nastave, bio novina na sveučilištu i radnje koje 

su se u njima morale načiniti imale su značaja kod polaganja završnog ispita. Tako je 

on akademske godine 1910./1911. i 1911./1912. sudjelovao u grčkom, latinskom i pedagogijskom 

seminaru. Već prvog semestra sudjelovanja u latinskom seminaru Violić 

je izradio radnju “Quomodo episodium de Didonis amare erga Aeneam describatur”, 

a iste godine ljetnog semestra u grčkom seminaru radnju pod naslovom “Postanak i 

razvitak eforata u Sparti”. Sljedeće godine, 1911./1912., u pedagoškom seminaru izra- 

18 

Filozofski fakultet 

 


 


21 


22 


 

Imenici 

61

62 

dio je radnju pod naslovom “Uzgojni elementi u Sofoklovoj “Elektri” i njihova primjena 

u školi”. U svojem životopisu nabrojio je i dvadeset i četiri naslova koja je koristio 

pripremajući se za ispite iz klasične filologije, stare povijesti i hrvatskog jezika i književnosti. 

Od grčkih i latinskih pisaca proučio je deset grčkih i deset latinskih (po više 

djela od svakog pisca). Kao i kod studenta Oreba, i na njegovoj molbi je napomenuto, 

odnosno dopisano, kako “prije ispita treba da više pročita”. Kao apsolvirani slušač filozofije 

uputio je u prosincu 1912. molbu Ravnateljstvu ispitnog povjerenstva, da mu 

se zadaju domaće radnje iz klasične filologije kao glavne, a hrvatskog ili srpskog jezika 

kao sporedne struke. Također je u toj molbi molio da na usmenom ispitu od živih 

jezika bude ispitan iz talijanskog. 24 Profesori dr. August Musić i dr. Julije Golik zadali 

su mu zadatke za domaće radnje za koje mu je bio dopušten rok od šest mjeseci. Grčka 

i latinska domaća zadaća Violićeva su sačuvane i nalaze se u njegovom dosjeu. Grčku 

radnju na čijoj naslovnici stoji “Neka se obrazloži, kako su priču o Filoktatu obradili 

Eshil, Euripid i Sofoklo”, Violić je završio u Veloj Luci 1. ožujka 1913. godine. Sadrži 

135 stranica i ocijenjena je od dr. Musića s ocjenom “dovoljan”. Za njenu izradu Violić 

je koristio 16 djela. 25 Latinska domaća radnja naslovljena je naslovom “De Horatii 

“Artis Poeticae” compositione”, ima 109 stranica i također je završena 1. ožujka u Veloj 

Luci. Ocjena ove radnje nije sačuvana. 26 

Za Frana Violića sačuvan je i zapisnik o njegovom usmenom dijelu ispita kojeg je 

polagao od 13. do 16. listopada 1913. godine. Usmeni ispit iz staroklasične povijesti 

položio je kod dr. Gavre Manojlovića ocjenom “dovoljan”, talijanski jezik kod dr. 

Bare Poparića ocjenom “odličan” dok ispit iz hrvatskog jezika, međutim, nije zadovoljio 

kod dr. Dragutina Boranića pa je morao ponavljati i bio mu je dopušten popravni 

ispit za pola godine. Ovdje samo kao digresiju navodimo da je jasna razlika u poznavanju 

hrvatskog i talijanskog jezika kod studenta Violića ocrtavala vrlo čestu situaciju 

kod studenata iz Dalmacije te da je upravo to i jedan od razloga koje smo naveli u prvom 

dijelu rada zbog čega su se završeni gimnazijalci iz Dalmacije odlučivali za studij 

na austrijskim sveučilištima gdje im je bilo omogućeno polaganje ispita na talijanskom 

jeziku, kojeg su oni očigledno puno bolje poznavali. 

Daljnji raspored Violićevih ispita kronološki se može pratiti iz njegove završne svjedodžbe 

koja je sačuvana. Studenta Violića nalazimo ponovno na ispitima tek u proljeće 

1915. godine te je moguće da je zbog početka rata ili zapošljavanja odustao od 

polaganja ispita godinu ranije. Tada je pristupio ispitu iz glavne struke i popravku iz 

hrvatskog jezika, ali njegove klauzurne radnje iz latinskog i grčkog nisu zadovoljile, a 

ispitu iz hrvatskog i arheologije nije ni pristupio. Ponovno pred povjerenstvom, u proljeće 

1916., kada je već radio kao namjesni učitelj na Velikoj realnoj gimnaziji u Banja 

Luci, Violić je položio ispit iz arheologije, a ostalim ispitima nije pristupio radi bolesti. 

27 Za jesenski rok 1916. ponovio je ispit iz latinskog, grčkog i hrvatskog jezika, ali je 

 


25 


 


 


 

Filozofski fakultet

tada s uspjehom položio samo ispit iz hrvatskog. U proljeće 1918. godine Violić je završio 

sve svoje ispite položivši latinski i grčki te mu je svjedodžba osposobljenja izdana 

18. travnja 1918. godine prema kojoj može predavati latinski i grčki u svim razredima 

srednjih škola, a hrvatski u nižim. 28 Valja napomenuti da je ovakav tempo i raspored 

polaganja ispita za ono doba vrlo česta pojava i gotovo svi dosjei profesorskih kandidata 

puni su molbi i studentskih ispričnica. Već iz ovog slučaja jasno razabiremo da su 

rat, materijalna situacija, odnosno nužnost zaposlenja, bolesti i sl. prolongirali završne 

ispite kod tih studentskih generacija i po nekoliko godina. 

Od njegovih ostalih podataka iz studentskih dokumenata saznajemo da mu je otac 

bio trgovac u Veloj Luci, da je rimokatolik, materinjeg jezika hrvatskog, a za vrijeme 

studija u Zagrebu promijenio je čak pet adresa na kojima je živio: Ilica 47, Dalmatinska 

15, Prilaz 42, Ilica 47 i Đorđićeva 11. 29 

Marko Šeparović, također Velolučanin po mjestu rođenja i zavičajnosti, rođen je 

9. lipnja 1891. godine. Završio je klasičnu gimnaziju u Dubrovniku gdje je i položio 

ispit zrelosti u srpnju 1911. godine. 30 Upisao je studij u Zagrebu akademske godine 

1911./1912. kao redovan student. I on je na studij u Zagreb stigao iz inozemstva studiravši 

prethodno u Beču, na Visokoj školi za kulturu tla s koje je donio indeks. Očigledno 

nezadovoljan strukom koju je upisao u Beču u Zagrebu je upisao studij potpuno 

različit od onog u Austriji, studijsku grupu povijest i geografija te ga nalazimo 

upisanog 1911./1912., 1912./1913., 1913./1914. i 1914./1915. akademske godine. Valja 

spomenuti da je tijekom studija primao i stipendiju iz Zaklade Šandora Bresztyenskoga 

po 200 kr na godinu i to tijekom 1912./1913. te tijekom 1913./1914. Ne znamo zapravo 

pravu socijalnu pozadinu Marka Šeparovića jer jedino što on navodi u rubrici o 

ocu ili skrbniku jest da ima samo skrbnika Ivana Stipkovića, po zanimanju sudbenog 

poslužnika dok o svom ocu ne navodi podatke. S obzirom da su se stipendije dijelile 

na temelju kombinacije dva kriterija (materijalne situacije studenta i njegovog uspjeha 

na studiju), možemo pretpostaviti da je Šeparović bio među boljim studentima te da je 

zagrebačke dane živio u ne baš zavidnoj materijalnoj situaciji. Kao i ostali njegovi sumještani 

također navodi da je po vjeri rimokatolik te da mu je materinji jezik hrvatski. 

Osim toga ono što još saznajemo iz njegovih podataka jesu adrese na kojima je živio u 

Zagrebu: Medulićeva 16, Ilica 47, Preradovićeva 12 i Ilica 91. 31 

Absolutorij iz povijesti i zemljopisa izdan mu je u Zagrebu 1915., a profesorski ispit 

položio je “silom ratnih i poratnih prilika u Beogradu 1925.”. 32 

Daljnji životni put Marka Šeparovića, odnosno njegova zaposlenja po školama u 

razdoblju između dva svjetska rata, vodi ga u najudaljenije krajeve tadašnje Kraljevine 

63 

28 


 

Imenici 

 

Osobnik 

 

Imenici 

 

Osobnik 

jepis

64 

Jugoslavije te “po potrebi službe” kraljevim dekretom on zajedno s obitelji seli iz jedne 

gimnazije u drugu u vrlo kratkim razmacima, nekad već i nakon par mjeseci, a redovito 

nakon jedne do dvije godine. Ovakva karijera zapravo pokazuje karakter profesorske 

službe u tom periodu i način na koji su državni službenici bivali zapošljavani 

i premještani. 

Prvo zaposlenje Šeparović je dobio još u vrijeme rata, 1917. godine, u Nautičkoj 

školi u Kotoru gdje je postavljen za suplenta dekretom C. kr. pokrajinskog školskog vijeća 

u Zadru. Dotada je bio mobiliziran u ratu u raznim pješačkim pukovnijama te je u 

rujnu 1917. dobio dopust kao tridesetpostotni invalid. U Kotoru se zadržao samo jednu 

školsku godinu jer je već u rujnu 1918. premješten dekretom zemaljskog poglavara 

Bosne i Hercegovine u Veliku gimnaziju u Sarajevu, također kao suplent. U novoj državi, 

samo sedam mjeseci kasnije, u ožujku 1919. postavljen je za profesora gimnazije u 

Podgorici što mu je godinu dana kasnije i potvrđeno kraljevim ukazom. U rujnu 1921. 

premješten je na Kosovo zbog potrebe službe, tj. radi nedostatka profesorskog kadra, i 

to u gimnaziju u Kosovsku Mitrovicu. Od tada nadalje na službe koje je vršio Šeparović 

je premještan “ukazom Njegovog Veličanstva Kralja”. Tako u kolovozu 1922. biva 

premješten na gimnaziju u Gnjilanu, također na Kosovu, pa već u studenom iste godine 

u gimnaziju u Prištini, u veljači 1923. u gimnaziju u Užicu te u rujnu 1923. u gimnaziju 

u Požegi. 33 Od zaposlenja u Požegi slijedio je period nešto sporijeg tempa premještanja. 

Od 1924. radio je kao profesor u gimnaziji u Pirotu, od srpnja 1926. bio je 

zaposlen na gimnaziji u Slavonskom Brodu, od listopada 1929. profesor je na gimnaziji 

u Bihaću te od listopada 1931. u Državnoj realnoj gimnaziji u Koprivnici. 34 Upravo 

u koprivničkoj gimnaziji dočekao ga je i ukaz o umirovljenju u lipnju 1932. godine. 

Nepoznati su razlozi radi kojih je Šeparović umirovljen, ali ono što je sam upisao u 

Osobniku o periodu koji je slijedio pokazuje da nije vodio nimalo lagodan život: “9 ½ 

godišnja pauza, puna svakojakih patnja i ponosnoga boračkoga stava unatoč sirenskih 

glasova”. 35 Nakon devet godina Šeparović je ponovno primljen u državnu službu, u studenom 

1941., i to kao profesor Državne realne gimnazije u Dubrovniku, dekretom zamjenika 

ministra nastave NDH. 36 U periodu koji je slijedio dva puta je bio ocjenjivan 

za svoj rad, i to 1941. i 1942. godine ocjenom “dobar”. 37 

Osim prosvjetnog djelovanja Marko Šeparović napisao je zbirku pjesama “Ljubav i 

domovina, mornar i grlica. Razvoj jedne velike ljubavi” (Zagreb, 1934.), “Pisma neviđene 

ljubavi pjesnika i pjesnikinje” (Zagreb, 1940.) te opsežno djelo u stihovima “Hrvatska 

povijest djedova unuku” u kojoj je prikazao povijest Hrvata od najranijih vremena 

do raspada Austro-Ugarske. Svoje prvo izdanje djelo je doživjelo u Zagrebu 

1936. godine, a dvije godine kasnije izašlo je “2. bolje i potpunije” izdanje. “Hrvatska 

povijest djedova unuku” sastoji se od sedamdeset i četiri poglavlja u kojima autor detaljno 

prepričava povijest hrvatskog naroda. Posebno zanimljivo za zavičajnu povijest 

otoka Korčule je 35. pjevanje u kojem se govori o junačkoj obrani otoka od Uluz-Alija. 

Književna kritika ne daje djelu znatniju umjetničku vrijednost te ukazuje na neke nje- 

 

Osobnik 

 

Osobnik, str. 5. 

 

Osobnik 

 

Isto. 

 

Osobnik

gove manjkavosti vezane uz njegovu retoriku, simboliku i metaforiku, ali karakterizira 

Šeparovića kao “nadarenog stihotvorca” te djelu daje kulturnu vrijednost. 38 Franko 

Oreb u svom prilogu o prof. Marku Šeparoviću ipak naglašava razliku starije i novije 

kritike u odnosu na njegovo djelo. On ističe da je prije tiskanja djela Šeparović zatražio 

mišljenje struke. Savjete i kritike dobio je od profesora slavistike dr. Stjepana Ivšića 

s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, dr. Eugena Sladovića s Pravnog fakulteta u Zagrebu, 

dr. Stjepana Bosanca, profesora slavistike, klasične filologije i filozofije, povjesničara i 

pravnika dr. Rudolfa Horvata te prof. Filipa Lukasa. 39 Prema njihovom mišljenju “Šeparovićevo 

djelo zadovoljava znanstvena mjerila s nacionalnog i povijesnog gledišta, 

premda je zaodjenuto u pjesničko ruho”. 40 Kao dodatak kritici donosimo ovdje i Šeparovićev 

osobni sud u vezi izdavanja djela i truda kojeg je uložio za njegovo sastavljanje, 

objavljivanje i prodaju. Naime, u Osobniku kojeg je popunjavao kao državni službenik 

u rubrici Književni ili drugi umjetnički rad napisao je da je taj spjev “plod studija cijelog 

života i 8-god. velikog truda – vlastita naklada na kredit – sam skupio pretplatnike 

i sam po cijeloj domovini našoj Hrvatskoj u 5 godina osobno prodao u 5650 knjiga, 

prešavši pješke za pola ekvatora”. 41 

Interes za povijesne teme Šeparović je pokazao i u još nekim svojim člancima. Tako 

je u Obzoru 1931. objavio tekst “O imenu Bihać” 42 u kojem piše o raspravi Radoslava 

Lopašića “Bihać i bihaćka krajina”. 43 U Danici 1935. godine objavio je članak “Teorija 

o formaciji hrvatskog naroda”. 44 Riječ je o osvrtu na djelo dr. Dinka Tomašića “Formulacija 

vladajućih skupina (cirkulacija elita) u ranijem razvitku Hrvata i Srba” 45 u kojem 

je Šeparovićeva kritika upućena na različite razine teksta – od jezičnih i pravopisnih 

nepravilnosti do sadržajnih netočnosti, nategnutih i iskrivljenih konstatacija. 

Uz ovu trojicu velolučkih studenata u Zagrebu je studirao i njihov sumještanin Niko 

Mladineo, rođen 16. rujna 1886. u Veloj Luci, gdje je bio i zavičajan i gdje je završio 

osnovnu školu školske godine 1897./1898. Početkom 1899./1900. stupio je prijavnim 

ispitom u II. razred C. kr. velike realke u Splitu gdje je položio ispit zrelosti školske 

godine 1904./1905. 46 Studijski dani Nike Mladinea su posebno zanimljivi jer je promijenio 

čak četiri sveučilišta, odnosno visoke škole. 47 Naime, od akademske godine 

1904./1905. do 1907./1908. bio je upisan na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Grazu. 

 

 

 

 

 

 

Isto. 

 

Osobnik 

 

Obzor 

 

 

 

Danica 

 

 

 

sa svim 

 

 

 

 

 

 

 

 


65

66 

Potom se 1908./1909. upisao na češku tehniku u Brnu. 48 U veljači 1911. godine položio 

je ispit za mjernika (geodeta), 49 te je do svibnja 1912. bio u službi kod “katastralnog” 

ureda Dalmacije. 50 U ljetnom semestru 1911./1912. bio je upisan na Filozofski fakultet 

Češkog sveučilišta u Pragu 51 paralelno radeći, što je u ono doba bio vrlo čest slučaj te bi 

studenti, naročito oni na Filozofskom i Pravnom fakultetu, obično dolazili samo na kolokvije 

ili na skupljanje potpisa. Akademskih godina 1912./1913. i 1913./1914. nalazimo 

pak Mladinea upisanog na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu kao redovnog 

studenta prirodoslovlja kao glavne struke (koje se sastojalo od grupe predmeta: mineralogija, 

botanika i zoologija) i matematike i fizike kao sporedne. Uz svoju glavnu i sporednu 

struku na Filozofskom fakultetu Mladineo je slušao i neke kolegije iz književnosti 

(takve kombinacije studija u ono vrijeme bile su moguće, jer je sustav dopuštao 

široku mogućnost izbora kolegija, dakako, s naglaskom na glavnu studijsku grupu). 52 

Završetak studija Nike Mladinea također je obilježen polaganjem stručnog ispita za 

profesore srednjih škola. Kao i njegovi prethodnici i on je uputio molbu Ravnateljstvu 

ispitnog povjerenstva. U molbi koju je poslao u svibnju 1914., uz koju je napisao svoj 

curriculum vitae, naveo je i popis literature kojom se služio za pripreme iz svojih struka 

za vrijeme studija. Tako navodi iz zoologije trinaest naslova, botanike devet, mineralogije 

i petrografije šest, geologije i paleontologije šest, fizike pet i matematike sedam. 

Identično kao i ostali i on izabire talijanski kao jedan od živih jezika za polaganje kod 

ispita. Na tu njegovu molbu profesori Vladimir Varićak i August Langhoffer su mu zadali 

zadatke na rok od šest mjeseci. 53 

Nakon ove molbe prošlo je punih šest godina do njegova izlaska na ispit, odnosno 

do slanja svojih domaćih radnji na ocjenu. Naime, u lipnju 1922. godine Mladineo, 

tada već zaposlen kao namjesni učitelj u Rumi, moli ispitno povjerenstvo da mu ponovno 

odobri iste zadatke za domaće radnje pošto je iste već izradio te navodi razloge 

zbog kojih do tada nije izašao na ispite: “(…) Kako je nastupio rat, to uslijed prevelikog 

posla u školi, radi premalenog broja učiteljskog osoblja s jedne strane, a privatnog 

posla i slabog zdravlja s druge strane, nijesam mogao da se dosad dovoljno pripravim 

za ispit.” 54 Prema sačuvanim domaćim radnjama iz zoologije i matematike, koje je 

identičnog naslova kao i u prvoj obavijesti ( “Protozoa s osobitim obzirom na parazi- 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

51 

 

 

52 

Imenici 

 


 

Filozofski fakultet

tizam” i “Teorija dijeljenja kruga”), vidi se da su mu iste radnje dozvoljene. Radnju iz 

zoologije ocijenio je dr. Langhoffer s ocjenom “dobar”, ima 116 stranica i popis literature 

s pet korištenih naslova. 55 Radnja iz matematike ima 39 stranica i popis literature 

sa šest naslova, ali na njoj nije zabilježena ocjena. 56 

Na ispite, međutim, Mladineo nije izašao još sedam godina jer je prvi zapisnik sa 

usmenog ispita iz travnja 1929. godine. Dotada je radio kao namjesni učitelj u realnoj 

gimnaziji u Novoj Gradiški. Taj podatak znamo prema kasnije ispunjavanom Službeničkom 

listu i prema jedinom sačuvanom dokumentu iz tog perioda u dosjeu za profesorski 

ispit: radi se o oprostu od plaćanja državnih taksi koji mu je izdalo općinsko 

poglavarstvo u Novoj Gradiški. 57 Iz kojih razloga Mladineo izlazi na ispit tek 1929, teško 

je reći, ali moguće je da su ga i ovog puta radne obveze omele u pripremanju ispita. 

Prema zapisniku s usmenog ispita iz travnja 1929. nalazimo da je ispit iz geologije 

kod prof. Dragutina Gorjanovića položio sa ocjenom “dovoljan”, iz botanike kod prof. 

Vale Vouka s “dovoljan”, iz mineralogije kod prof. Frana Tućana s “dovoljan”, iz zoologije 

kod prof. Augusta Langhoffera s “dobar”, te iz kemije kod dr. Flumiania s “dovoljan”. 

Drugi dio ispita, tj. ispite iz matematike, fizike i jezika, polagao je dva mjeseca 

kasnije, u lipnju, te je iz matematike bio ocijenjen ocjenom “dovoljan” kod prof. Vladimira 

Varićaka, iz kozmičke fizike kod prof. Stanka Hondla s “dovoljan”, iz hrvatskog 

jezika kod prof. Dragutina Boranića s “dovoljan” te iz talijanskog jezika kod prof. Poparića 

s “dobar”. U tom roku jedino nije zadovoljio ispit iz fizike kod prof. Ladislava 

Stjepaneka te ga je s uspjehom položio u travnju 1930. godine. 58 U dosjeu Nike Mladinea 

sačuvane su i njegove klauzurne radnje iz lipnja 1929. godine. Iz mineralogije je 

prof. Fran Tućan njegove pismene zadatke ocijenio ocjenom “dovoljan”, iz matematike 

prof. Varićak ocjenom “dobar”, a iz hrvatskog jezika prof. Boranić ocjenom “dobar”. 

59 Spomenut ćemo još i to da je Mladineo prije polaganja usmenih ispita uputio 

molbu Predsjedništvu povjerenstva za ispitivanje kandidata srednjoškolskog učiteljstva 

u Zagrebu u kojoj moli da bude oslobođen polaganja matematike s objašnjenjem 

da je “svršio geodetski tečaj a kako se vidi iz priložene svjedodžbe, polagao sam na 

tehnici I. tečaj matematike, koji obuhvata svo gradivo koje je propisano za matematiku 

kao sporednu struku”. Ta mu molba, međutim, nije uvažena. Dr. Varićak na nju je odgovorio 

negativno s objašnjenjem da kandidat to nije tražio prije petnaest godina kada 

se prijavio za ispit prvi put te da bi analogno njegovom objašnjenju svaki “slušač, koji 

je kolokvirao izvjesne partije mogao tražiti da ga se to na ispitu ne pita”. 60 Završna učiteljska 

svjedodžba Nike Mladinea nije sačuvana, ali je u njegovom službeničkom dosjeu 

iz kasnijeg perioda, sačuvan ovjereni prijepis te svjedodžbe o osposobljenju, izdane 

29. travnja 1930. godine, br. 104/1930. Njome se Mladineu priznaje sposobnost da 

67 

55 


 


 


58 


 

 

 

 

 


 

Filozofski fakultet

68 

može učiti prirodopis u svim, a matematiku i fiziku u nižim razredima srednjih škola. 

Svjedodžbu su potpisali ravnatelj ispitnog povjerenstva dr. Stjepan Tropsch te članovi 

dr. Vladimir Varićak i dr. Vale Vouk. 61 

Od ostalih njegovih podataka iz studentskih dokumenata saznajemo da je njegov 

otac bio Luka Mladineo, pučki učitelj iz Vele Luke, 62 vjeroispovijest mu je bila rimokatolička, 

a materinji jezik hrvatski. Živio je u Medulićevoj 24a i Primorskoj 37. 63 

Nakon izdanog absolutorija 1914. godine 64 nije nam poznat životni put Nike Mladinea 

tijekom rata, ali prema podacima iz Službeničkog lista možemo potpuno rekonstruirati 

njegovu karijeru već od 1917. kada je odlukom Zemaljske Vlade, Odjela za bogoštovlje 

i nastavu, imenovan namjesnim učiteljem u maloj realnoj gimnaziji u Rumi. U 

kolovozu 1922. premješten je, na vlastitu molbu, također u svojstvu namjesnog učitelja 

u malu realnu gimnaziju u Krku, odlukom pokrajinske uprave, Odjela za prosvjetu 

i vjere u Hrvatskoj i Slavoniji. Sljedeće godine, u kolovozu 1923., opet na vlastitu molbu 

premješten je u malu realnu gimnaziju u Novu Gradišku gdje je ostao punih devet 

godina, dakle i u periodu nakon što je položio profesorski ispit. Odlukom Ministarstva 

prosvjete 1932. godine u siječnju dodijeljen je prema potrebi na rad u realnu gimnaziju 

u Šibeniku gdje je ukazom kralja službeno premješten. U listopadu 1933. ukazom 

kralja premješten je u klasičnu gimnaziju u Splitu gdje je ostao četiri godine i položio 

kralju, kao državni službenik prisegu 10. listopada 1934. U ožujku 1937. premješten je 

u Prvu mušku realnu gimnaziju u Zagrebu. Od travnja 1938. Mladineo je jedno vrijeme 

radio i izvan učionice, tj. bio je namješten u Prosvjetnom odjeljenju Banske uprave 

u Zagrebu odlukom Ministarstva prosvjete. U rujnu 1939. ponovno se vraća profesorskom 

poslu. Odlukom Banske vlasti u Zagrebu biva dodijeljen na rad Klasičnoj 

gimnaziji u Splitu. Već u kolovozu 1940. po svojoj molbi premješten je na žensku realnu 

gimnaziju u Splitu, ali po odluci Banske vlasti 30. studenog iste godine obustavljena 

mu je plaća. Razlog tome je nepoznat, ali je ponovno reaktiviran u istoj školi što se vidi 

po bilješci iz svibnja 1944. kada je Odredbom Ministarstva narodne prosvjete u Zagre- 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

, Vela 

 

 

Imenici

u promaknut u “V činovni razred” u ženskoj realnoj gimnaziji u Splitu. 65 Konačno 

umirovljenje Niko Mladineo dočekao je nakon dvadeset i devet godina, četiri mjeseca 

i trinaest dana radnog staža, prema Odluci Ministarstva prosvjete Narodne Republike 

Hrvatske od 26. srpnja 1946. godine. 66 Ovdje ćemo još samo spomenuti i to da je Mladineo 

za vrijeme svog rada bio ocjenjivan. Sačuvane su ocjene njegova rada za 1937. i 

1938. godinu: odlukom komisije za ocjenjivanje službenika na području Savske banovine 

oba puta profesor Mladineo bio je ocijenjen ocjenom “vrlo dobar”. 67 

III. 

Ovi studenti bili su ujedno i učenici osnovne, odnosno pučke škole u Veloj Luci. U 

Matici Četverorazredne mješovite pučke učione u Veloj Luci (dalje: Matica) iz Arhiva 

Osnovne škole “Vela Luka” (dalje: AOŠVL) zabilježeni su svi učenici upisani od 1. listopada 

1893. do 1. listopada 1902. godine. Tako se između ostalih ovdje nalaze i podaci 

o Franu Violiću i Marku Šeparoviću. Podaci Nike Mladinea i Ive Oreba ne nalaze 

se u ovoj matici jer su oni prema godini rođenja bili upisani ranije nego što to bilježi 

ova matica. 

Frano Violić upisan je u drugu školsku godinu 3. listopada 1895. 68 i vjerojatno se u 

to vrijeme njegova obitelj doselila iz Kastva u Velu Luku gdje su kao obrtnici i trgovci 

bili dobrodošli. Podaci o roditeljima ovdje spominju oca Matiju po zanimanju bačvara, 

a u studentskom nacionalu kao zanimanje oca Violić navodi “trgovac”. Odstupna 

svjedodžba izdana mu je kada je završio četvrti razred, a ovdje donosimo prijepis sadržaja 

ovog dokumenta: “ćudorednost – primjerena, marljivost – dovoljna, vjeronauk, 

naukovni jezik, računstvo, prirodopis, zemljopis, poviest, krasopis, risanje, mjerstveno 

oblikoslovlje, pjevanje, tjelovježba, poljodjelstvo, talijanski (drugi jezik) – vrlo 

dobro”. 69 Prema sadržaju ove svjedodžbe vidimo da je mladi Violić bio vrlo dobar učenik 

te da su ga vjerojatno ovakav školski uspjeh kao i obiteljske ekonomske mogućnosti 

poticale na daljnje školovanje. 

Od pučkoškolskih podataka Marka Šeparovića dostupni su nam samo oni koji govore 

da je bio upisan u prvu školsku godinu 1. listopada 1897. godine. 70 Spominju mu 

se roditelji, otac Niko, težak i majka Pama s prebivalištem u Veloj Luci. 71 

Govoreći o zavičajnom djelovanju velolučkih studenata u Zagrebu, svakako valja 

istaknuti da su upravo oni bili začetnici i sudionici nekih značajnijih kulturnih i društvenih 

akcija u svom rodnom mjestu. Zajedno s velolučkim đacima te naprednijim 

ljudima u samom mjestu oni su prije svega preko praznika davali inicijativu za pokretanje 

nekih akcija u maloj sredini što je s druge strane bilo u trendu, u kontekstu pre- 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Matica 

 

 

 

 

 

Ovdje je poznat podatak o njegovom ocu, a u ranijem spomenutom nacionalu 

69

70 

porodnog pokreta, jer su se takve akcije događale i po ostalim mjestima u Dalmaciji. 

Tako su velolučki studenti, prema pisanju Franka Oreba, zajedno s đacima, učiteljima, 

svećenicima i naprednim težacima za vrijeme ljetnih praznika 1908. godine započeli 

pripreme i dogovore za osnivanje pjevačkog i tamburaškog društva. To je društvo trebalo 

velolučku mladež “odvratiti od loših navika”. Pripravljajući odbor od trinaest članova 

sastao se 22. kolovoza 1908. i taj se datum uzima kao datum osnutka Pjevačkog i 

tamburaškog društva “Hum”, sa sjedištem u Veloj Luci. Prema pravilniku, svrha društva 

bila je da “pjevanjem i sviranjem širi prosvjetu i kulturu u narodu, ne miješajući se 

u politiku”. 72 Upravo u ovom inicijativnom odboru, između ostalih, nalazimo i dvojicu 

zagrebačkih “filozofa” Frane Violića i Marka Šeparovića. 73 Nakon što je C. kr. Dalmatinsko 

Namjesništvo u Zadru odobrilo osnivanje društva, sazvana je konstituirajuća 

sjednica 12. prosinca 1909. godine na kojoj su izabrani upravni odbor i odbor za 

procjenjivanje rada i predavanja. Jedan od četiri odbornika ovog posljednjeg odbora 

bio je i Frano Violić. On je u društvu “Hum” na redovnoj godišnjoj skupštini u siječnju 

1911. izabran i za člana časnog suda. 74 Prema Orebovom pisanju, prihodi društva u 

periodu do početka Prvog svjetskog rata dobivali su se od članarina, prodaje ulaznica 

za koncerte ili plesne večeri, crkvenih milodara te od pripomoći pojedinih potpornih 

i počasnih članova, među kojima se isticao i student Violić. 75 Studenta Marka Šeparovića 

pak spominje se u glumačkoj sekciji koja je osnovana u okviru društva, a koja je 

prilikom zabava i plesova izvodila manje kazališne komade. Najveća aktivnost društva 

bila je za vrijeme zimskih i ljetnih praznika Upravo tada držala su se dva godišnja javna 

koncerta, za blagdan Vele Gospe i zimi, na Sveta Tri kralja. Osim koncerata društvo 

je organiziralo i društvene plesove. 76 Prema ocjeni autora teksta o društvu “Hum” ono 

je razvilo vrlo živu kulturnu i prosvjetnu djelatnost u mjestu u razdoblju neposredno 

pred početak Prvog svjetskog rata. 77 

Govoreći o “Humu”, posebno je zanimljiva njegova izdavačka djelatnost. Društvo je, 

naime, povremeno izdavalo humorističko-satirički list “Papataž”, a za koga je inicijativu 

također dao krug okupljen oko velolučkih đaka i studenata u ljeto 1908. godine. 78 

List je, doduše, izašao u samo četiri broja. Zabranjen je već u studenome iste godine. 79 

Potaknuti modernim idejama iz većih sredina u kojima su učili ili studirali, mladi Velolučani 

odlučili su i u svojem mjestu putem takvom jednog lista, karikaturama i satirom 

izrugivati sve one osobe i pojave koje su bile kočnice napretka i predstavljale simbole 

tradicionalizma. F. Oreb uspio je sa sigurnošću identificirati četvoricu pokretača 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

, 

 

 

Isto, str. 58.

lista. Bili su to dr. Josip Bendoni, učitelj Mihovil Kosić, Antun Farčić, maturant učiteljske 

škole u Arbanasima kod Zadra i Luka Jurković, student II. godine Više trgovačke 

škole u Zagrebu. Oreb s dosta vjerojatnosti pretpostavlja da se u krugu suradnika oko 

“Papataža” može ubrojiti i zagrebačkog studenta Marka Šeparovića, koji je bio vezan 

uz krug oko društva “Hum”, na temelju njegove korespondencije. 80 

O Niki Mladineu znamo da je poslije završenih studija živio i radio u raznim sredinama, 

ali i da je ostao u stalnom kontaktu s Velom Lukom. Kao zanimljivost navodimo 

podatak da je surađivao s tamošnjim Društvom za poljepšanje mjesta za koje je i 

napravio projekt nasada po Veloj Luci pri čemu je zagovarao sadnju autohtonih biljnih 

vrsta. Do prekida suradnje s istim društvom došlo je pak kada su, suprotno njegovim 

uputama, zasađene same palme. 81 

IV. 

U radu smo predstavili četiri Velolučana, studenta zagrebačkog Filozofskog fakulteta, 

u razdoblju do početka Prvog svjetskog rata. Nastojali smo objasniti način i mogućnosti 

studiranja za studente iz Dalmacije na Sveučilištu u Zagrebu koje je u ono doba 

bilo otežano zbog austrijskih zakona o reciprocitetu diploma stečenih u ugarskom dijelu 

Monarhije. Potom smo slijedom arhivske građe nastojali ući u trag životu i studiranju 

manje poznatih široj javnosti, ali za Velu Luku značajnih ličnosti: Nike Mladinea, 

Ive Oreba, Marka Šeparovića i Frane Violića. Prateći njihove studentske dane, 

objasnili smo onodobni način studiranja, sustav ispita, onodobne vrlo česte prijelaze 

na strana sveučilišta i sl. Iz skromnih izvora, vidjeli smo kako su i u kolikoj mjeri oni za 

vrijeme studiranja utjecali na kulturne promjene u svojoj rodnoj sredini, mjestu gdje 

su stekli osnovno obrazovanje. Kasniji tijek njihove profesorske službe ukazao nam je 

na tegoban životni put kojeg su ovi Velolučani morali prolaziti u doba Kraljevine Jugoslavije 

kao državni službenici, kada su kraljevim ukazom bili premještani u najudaljenije 

krajeve tadašnje države, s vrlo kratkim periodom zadržavanja u istoj sredini. 

Od ostalih djelatnosti, osim rada u prosvjeti, poznato je jedino književno-publicističko 

djelovanje Marka Šeparovića koji je pisao novinske članke i rasprave, zbirke pjesama 

te veliki povijesni spjev “Hrvatska povijest djedova unuku”. 

71 

 

 

81 

, Vela Luka,

72 

PRILOG 

Prilog 1. Početna stranica ispitne svjedodžbe Frana Violića kojom je proglašen osposobljenim 

za profesorsku službu

73 

Prilog 2. Svjedodžba Nike Mladinea 

sa Sveučilišta u Grazu o položenom 

kolokviju iz eksperimentalne 

psihologije 

Prilog 3. Svjedodžba Nike Mladinea 

sa pedagoškog seminara na Filozofskom 

fakultetu u Zagrebu

74 

Students from Vela Luka at the Faculty of Philosophy, the University of 

Zagreb, between 1874 and 1914 

The paper follows four students from Vela Luka at the Faculty of Philosophy, University 

of Zagreb in the period before WW I. The emphasis is laid upon the study options 

and possibilities for students coming from Dalmatia, largely hampered by the 

Austrian law on reciprocity of number of diplomas acquired in the Hungarian part of 

the Empire. The article describes the lives and education of Niko Mladineo, Ivo Oreb, 

Marko Šeparović and Fran Violić on the basis of archival records from the Faculty of 

Philosophy, the Croatian National Archive, and Vela Luka Primary School. The article 

attempts to restore contemporary higher school system and transfers to universities 

abroad. Modest sources and bibliography reveal that the students had a significant 

influence on cultural changes in Vela Luka. Later phases of their teaching careers reveal 

lives of hardship - as civil servants, they were decreed to positions in the most outlying 

parts of Yugoslavia. Literary and non-fiction works of Marko Šeparović should 

also be mentioned. He wrote articles, treatises, poems and an epic called Hrvatska povijest 

djedova unuku. 

Gli alunni di Vela Luka alla Facoltà di lettere e filosofia, Università di 

Zagabria 1874 – 1914 

In questa opera sono presentati quattro abitanti di Vela Luka, studenti della Facoltà 

di lettere e di filosofia, nel periodo che precede la prima guerra mondiale. Si cercano 

di spiegare le condizioni difficili degli studenti di Dalmazia all’Università a Zagabria 

dove nel parte ungarico della Monarchia le leggi austriache rendevano la loro situazione 

ancora piu difficile con le regole della reciprocità delle diplome di laurea. Seguendo 

le fonti dell’archivio della facolta, archivio dello stato ed anche quello della scuola 

elementare di Vela Luka, si e cercato di seguir le trace dei personaggi meno conosciuti 

pero importanti come: Nike Mladineo, Ivo Oreb, Marko Šeparović e Frano Violić. Osservando 

i loro giorni studenteschi si è capito anche il sistema dello studio, degli esami 

e spessi traslochi alle universita all’estero. Dalle fonti letterarie e altre, però povere, 

si è capito in che modo loro influenzzarono i cambiamenti culturali del paese nativo, il 

paese in cui ebbero la prima formazione. La vita faticosa dei insegnanti di questo periodo, 

ed essendo impiegati statali del Regno di Jugoslavia vennero spesso trascolcati 

nei posti lontani per fermarsi a lavorare soltanto per un breve periodo.

DJEČJE ZABAVIŠTE I ODGOJNO-OBRAZOVNO DJELOVANJE 

SESTARA DOMINIKANKI U VELOJ LUCI (1928. - 1948.) 

s. TJEŠIMIRA BEŠLIĆ 

Samostan sestara dominikanki, Vela Luka 

U ovom tekstu se na temelju arhivskih zapisa, literature i sjećanja sudionika obrađuje 

osnutak i rad dječjeg zabavišta, kojeg su 1928. godine osnovale sestre dominikanke. 

Uz uvodne općenite opaske o dominikanskom redu i napose Kongregaciji sestara dominkanki 

Sv. Anđela čuvara sa sjedištem u Korčuli, opisana su prva nastojanja za osnivanjem 

samostana i zabavišta u Veloj Luci, u drugom desetljeću 20. st. Autorica se detaljnije 

osvrnula na osnutak samostana i zabavišta u drugoj polovici dvadesetih godina 20. st. 

U ovom kratkom pregledu najviše se govori upravo o odgojnom djelovanju časnih sestara 

u zabavištu. Rad zabavišta je podijeljen u dva razdoblja, pri čemu se u drugom razdoblju 

od 1936. osjeća napredak i stabilnost. Primjenjuju se principi Montessori pedagogije. 

Kratko je opisan i njihov odgojno-obrazovni rad sa ženskom mladeži, i to pod okriljem 

organizacije “Kćeri Marijine”. Pri kraju se spominje njihov rad u velolučkim školama. 

Iako je dječje zabavište prvotna okupiranost samostana sestara dominikanki, uz ono sa 

ženskom mladeži, kratko je opisano i njihovo djelovanje tijekom Drugog svjetskog rata te 

posebno potkraj i poslije njega. Tada su sestre dominikanke sve do 1948., kada im je onemogućeno 

službeno odgojno i obrazovno djelovanje, djelovale u nižoj gimnaziji i osnovnoj 

školi. 

Ključne riječi: Sestre dominikanke, samostan bl. Ozane kotorske, dječje zabavište, Vela 

Luka, Montessori pedagogija, Kćeri Marijine 

O DOMINIKANSKOM REDU 

Dominik Guzman (sv. Dominik) živio je u Španjolskoj na prijelazu iz 12. u 13. stoljeće. 

Tražio je od pape i dobio dozvolu za osnivanje zajednice braće i sestara koji će 

smjeti propovijedati evanđelje i širiti istinsku vjeru. Zajednica je nazvana Red Propovjednika 

(Ordo Predicatorum - OP). Zanimljivo, najprije je osnovao zajednicu sestara 

u Pruju (Španjolska), a zadaća im je bila okupljati katoličke djevojke kako bi im pomagale 

u naobrazbi i odgoju. 

Red se ubrzo proširio i u naše krajeve, najprije u Slavoniju, a zatim u Dalmaciju. 

Među prvim samostanima u Dalmaciji je i onaj u Dubrovniku (datira od 1233.). Na 

otoku Korčuli dominikanci djeluju neprekinuto od 1490. godine. Korčulani su bili dobro 

upoznati s dominikanskim redom pa nije ni čudo da je prva crkvica u samoj Veloj 

Luci bila posvećena dominikancu sv. Vinku Fererskom. 

Dok braća u našim krajevima kontinuirano djeluju od samih početaka, za sestre se 

to ne može reći, iako su i one djelovale na ovim prostorima. Naime, zajednica sestara 

u Šibeniku i zajednica sestara u Splitu žive sasvim odvojeno. Dominikanac o. Anđeo

76 

Marija Miškov objedinjuje i reformira te dvije zajednice u jednu sa sjedištem u Korčuli. 

To se događa 1905. godine. Nastaje Kongregacija sestara dominikanki svetih Anđela 

čuvara. Dao im je nova pravila i to je početak njihova djelovanja na ovom otoku. Značajnija 

zadaća im je odgajati i katehizirati mladež i podučavati djecu. 

Tako će od samih početaka Kongregacija započeti s odgojem. Otvoren je internat. 

Već 1906. (s pravom javnosti), a 1915. i osnovnu školu. Uz djecu u samostanskom internatu, 

jednu i drugu školu pohađaju i korčulanske djevojčice. Uz to uče strane jezike, 

glazbu, ručni rad, slikanje, lijepo ponašanje. Otvaraju nove samostane diljem Dalmacije 

i Hrvatske i u svima njima dječje vrtiće. 

U Veloj Luci i prije osnivanja Kongregacije, već od 1898. godine, djeluje svjetovni 

Treći red sv. Dominika. Red broji više od sto članova. Prva starješica bila mu je gospođa 

Ema Joković. Njihova je posebna karizma: u svojoj obitelji živjeti po Božjim zapovijedima, 

moliti i karitativno djelovati u svome mjestu. Posebno im je bilo stalo da mlade 

djevojke budu odgajane u rodoljubnom i kršćanskom duhu. 1 

Zasigurno su zaslužni za rad Trećeg reda i braća dominikanci, rođeni Velolučani 

kao o. Josip Maria Oreb, o. Ambrozije Bačić- magister sv. teologije, o. Markulin Padovan 

- lektor sv. teologije i o. Augustin Farčić. 

Zašto je sve ovo dobro znati Jednostavno zato što su sigurno i oni svi pridonijeli 

osnivanju samostana i zabavišta u Veloj Luci 

SAMOSTAN BL. OZANE I DJEČJE ZABAVIŠTE 

Pripreme za osnivanje 

U arhivu naše Kongregacije sačuvani dokumenti govore o tome kako je osnovan 

samostan i dječje zabavište. Iz njih proizlazi da su već 1914. Velolučani tražili dolazak 

sestara dominikanki u njihovo mjesto. Objedinili su se mjesni župnik don Anton Bačić, 

općinsko vijeće, svjetovni Treći red sv. Dominika, sestre dominikanke svetih Anđela 

čuvara. 

Prvi dokument govori o tome da je odbor velolučkih Trećoretkinja uputio pismo 

Vrhovnoj upravi sestara dominikanki u Korčuli. U njemu mole: “...da bi kao sestrama, 

pritekli u pomoć da tako zajedničkim silama poradimo oko boljitka naše ženske mladosti 

i time bi se toj Velečasnoj Upravi vijekom odužilo naše milo, a i zapušteno mjesto.” 2 

U drugom pismu istoj Upravi među ostalim stoji: “.. bili bila voljna ovamo poslati nekoliko 

č. Sestara, koje bi se pobrinule oko uzgoja naše ženske mladeži, a po mogućnosti 

i oko malene djece.” 

Vrhovno Upraviteljstvo Kongregacije odgovara: “Vrhovno Vijeće nalazeć opravdanom 

vašu želju, znajuć koliko ste vi u naš sveti Red zaljubljene i koliko ste svojim revnim 

ponašanjem kao prave Dominikanske kćeri, dobra svome mjestu u moralnom smislu učinile.. 

obodrena savjetom uglednijih redovnika našeg Prvog Reda, Vrhovno Vijeće sma- 

1 

 

Sto godina 

 

2

77 

Molba Kongregaciji sestara dominikanki sv. Anđela Čuvara za slanje sestara 

u Velu Luku i osnivanje samostana, 1914.; Arhiv Kongregacije Korčula (AKK)

78 

tralo je Božjom Voljom da se Vašoj molbi i želji udovolji i Vašu ponudu u cjelosti primi, 

zahvalno otklanjajući Vašu brigu za stan i održavanje Sestara, koje će ovo same proviđati 

svojim radom.” 3 

Velolučke Trećeretkinje se obraćaju i Biskupskom ordinarijatu u Dubrovniku s 

molbom neka dozvole sestrama dominikankama Kongregacije Svetih Anđela Čuvara 

da otvore filijalu u Veloj Luci i da se bave oko “... uzgoja naše ženske mladeži”. Vrhovno 

Vijeće Kongregacije piše istom ordijarijatu da bi “... poniznom molbom blagoizvoljilo 

privolu i dozvolu podijeliti, da tu filijalku može u Veloj Luci ostvariti, te se na duhovnu 

i moralnu korist ženske mladeži ovog znamenitog mjesta posvetiti”. To isto čini i 

mjesni župnik don Antun Bačić riječima: “... radostan sam da se otvori ovdje u Velojluci 

toli potrebiti zavod”. Doduše, zabrinut je zbog ratnog stanja. Želio bi da bude “... naznačeno 

čime će se baviti - ili školom za malu djecu ispod 6 godina, ili radnjama i poučavanjem 

već odraslih djevojčica, koje su dovršile školu. Glede male djece po zakonu 

današnjem hoće se i dozvola škol. Pokr. Vieća. Treba da budu odnosne prostorije - drugče 

im mogu zabraniti kao u Blatu. Želim da Obćinsko Vieće, barem Upraviteljstvo reče 

svoju i to pismeno; kako ste mi pisali o g. Načelniku.” 

Zatim utemeljitelj o. Anđelo Maria Miškov izvještava “Ugledno Obćinsko Opraviteljstvo” 

i odgovara na njihovu molbu da je Vrhovno Vijeće S. Dominikanki “... odlučilo 

se u Velojluci otvoriti svoju filijalku i opredjeliti neke časne sestre, koje bi se posvetile 

odgoju obospolnih mališa i naobrazbi odraslih djevojčica te varoši, podučavajući ih 

u ručnom radu i u kućanstvu“. Moli se “Obćinsko Opraviteljstvo uzeti pod svoju moćnu 

zaštitu, te im u njihovu radu biti barem od moralne pripomoći, preporučujući pučanstvu 

da se tom blagodati okoristi, povjeravajući im svoju dječicu i svoje djevojke na 

odgoj i naobrazbu.” 

Tom prilikom potpisani pomno moli: “... da bi To ugl. Obćinsko Opraviteljstvo, u 

korist svoga naroda, opredjelilo jedan stanoviti broj mališa najsiromašnijih obitelji, koje 

nebi bile u stanju svoj mjesečni doprinos izplaćivati, te za takve zavodu namjenivati 

mjesečnu pristojbu“. 4 

Dakle, zabavište je trebalo biti realizirano već 1914.-1915. Međutim, to se nije dogodilo. 

Prvi svjetski rat i nevolje koje je donio sve je to omeo. Sestre dominikanke su 

uistinu 1915. došle u Velu Luku. Radile su u pučkoj kuhinji koja je tada bila otvorena 

i iz koje su siromašni i gladni primali po jedan dnevni obrok. Ostale su dok je trajala 

kuhinja i još za trajanja rata vratile se u Korčulu. 5 

Osnivanje samostana 

Časna majka Anđela Milinković dana 17. svibnja 1928. piše pismo Biskupskom ordinarijatu 

u Dubrovnik u svezi s osnivanjem svoje filijale u Veloj Luci. U njemu spominje 

molbu i suglasnost “... preč. gosp. župnika u Veloj Luci, te slavnog Upraviteljstva 

Općine od 13. siječnja 1915. da se otvori filijala u Veloj Luci koja će se baviti odgojem 

 

 

 

 

 

5

79 

Pismo načelnika glavarici Kongregacije o završnim pripremama pred otvaranje 

samostana bl. Ozane kotorske, 1928.; AKK 

malene djece do 6. godina i za istu otvoriti dječje zabavište, a uz to poučavati odrasle djevojčice 

u ručnom radu i kućanstvu”. Časna majka napominje da je njihovoj molbi bilo 

udovoljeno, ali zbog rata i teških poslijeratnih prilika taj ugovor nije mogao stupiti na 

snagu. Dalje ističe da su iz Vele Luke ponovno molili neka sestre dođu do 1. srpnja 

1928. kako bi u rujnu započele s radom. Časna Majka podsjeća biskupa Marčelića da se 

nada da ranija odluka još vrijedi. Zato najavljuje odlazak sestara u Velu Luku. Sve ove 

pripreme govore o uzajamnoj želji i potrebi da se unaprijedi školstvo u Veloj Luci. 

I zaista, sestre dolaze u Velu Luku početkom srpnja. Smjestile su se u zgradi obitelji 

Jurković na Guvnu. Uslijedilo je pripremanje prostorija, smještanje već nabavljenih 

klupa, namještaja i školskog pribora te radosno obostrano iščekivanje blagoslova 

i otvaranja zabavišta. 

Dana 16. rujna svečano je blagoslovljen novi zavod dominikanki nazvan Samostan 

bl. Ozane Kotorske. Blagoslov je obavio i topli govor održao župnik don Ljubo Bačić. 

Govorio je i općinski načelnik Petar Padovan Mulić. Bilo je više svećenika, glazba i 

mnoštvo svijeta. Tako je svečano otvoreno i dječje zabavište. 6

80 

s. Celina Vuković s djecom i drvenim konjem za njihanje, Privatna zbirka Katarine 

Mirošević, r. Žuvela Bakulić (PZ-KM) 

ZABAVIŠTE 1928. -1941. 

Osnivanje 

Na prvom katu u Jurkovića kući bile su smještene sestre. Jedna od prostorija bila je 

namijenjena ručnim radnjama. Na drugom je katu velika prostorija, u njoj školske klupe, 

potrebna nastavna sredstva za učenje, zabavu i izradu jednostavnih, a lijepih stvari. 

Bila je tu i pozornica za razne priredbe. 

Zapravo bilo je to novo dječje zabavište sestara dominikanki. U takvim, za ono doba 

lijepim prostorijama, moglo se zabavljati, učiti i raditi. Pa nije ni čudo da se prve godine 

u zabavište upisalo oko 150 djece. 

Dekretom časne Majke Anđele Milinković za rad u novi samostan imenovane su 

tri sestre: s. Augustina Tanasković kao starješica, s. Sibilina Baničević kao pomoćna sestra 

te s. Celina Vuković za učiteljicu zabavišta. Sestra Celina Vuković bila je odgojiteljica 

sa školom i položenim stručnim ispitom. Jedno vrijeme kao druga odgojiteljica 

djelovala je i s. Imelda Tulić. Sestre su se nekoliko mjeseci same izdržavale uz neveliku 

pomoć općine te manjim prilozima roditelja. 

Međutim nastojanjem Kongregacije, velolučke općine te viših vlasti, u ožujku 1929. 

zabavište je postalo državnom odgojnom ustanovom. Sestra odgojiteljica imenovana 

je državnom službenicom s redovnom mjesečnom plaćom. Život sestara bio je više 

nego skroman, štoviše oskudan, tako da nisu mogle doprinositi zajedničkoj blagajni 

kako to Konstitucije Kongregacije inače propisuju. 7

81 

Prve godine (do 1935./36.) 

S obzirom da je naročito prvih godina u zabavište dolazio vrlo velik broj djece, uz 

stručnu odgojiteljicu s. Celinu i uz njezine upute, nerijetko su s njima radile i s. Augustina 

i s. Sibilina. Kad je općina pripomogla, s. Sibilina je pripremala jedan obrok siromašnoj 

djeci. Većina je djece, inače, sa sobom donosila marendu. 

Razumije se da svaki dan nije bio isti broj polaznika. Ako je bilo lijepo vrijeme, roditelji 

bi odlazili u polja, a više djece u zabavište kod časnih sestara. 

Tome svjedoče i sjećanja mnogih mještana. Mnogi se sjećaju kulturnih zbivanja. 

Prvo čega se sjete jesu priredbe za sv. Nikolu te s jedne strane anđela i krampusa. Neki 

se sjećaju malog Isusa u predbožićno vrijeme, dramskih događanja, Gospe i ponovno 

anđela. Međutim, to nije sve. Djeca su učila i pričati. Izrezivala su iz kartona i papira 

različite likove i oblike, pa i slova, zatim su tu vježbe prstima, rukama i nogama radi 

razvijanja mišićne motorike i štošta drugo, ovisno o uzrastu skupine, od tri - četiri ili 

pet - šest godina. Taj i drugi oblici predškolskog odgoja i nastave, ovisno o programu, 

vremenskim uvjetima i slično odvijao se ili u velikoj dvorani - učionici ili na prostranoj 

terasi (ispred prvog kata). Zabavište je, uz ostalo, imalo male i veliku bebu te najdražu 

igračku - drvenog konja za njihanje (“gunganje”) na kojemu nije bilo lako dobiti 

mjesto. Odgojiteljica ili neka od sestara posebno su motrile da ne bi tko pao, ali i da 

svatko dođe na red. Na velikoj terasi se skakalo i trčalo, ali također pod budnom pažnjom. 

Tu su se često izvodile razne gimnastičke i rekreativne vježbe. 

Naročito u ranu jesen i u proljeće nerijetko su sa djecom organizirane šetnje u prirodu, 

i to najčešće prema Bobanja lazima i Žuvan docu ili uz more prema Kalima ili 

Vrancu. U šetnjama su učili i uživali u prirodnim ljepotama, gledajući šume, vinograde, 

maslinike, kapelice i naše plavo more. 8 

Neke današnje bake, ili čak prabake, a prije sedamdeset i više godina male polaznice 

zabavišta, sjećaju se davnih svojih doživljaja. Nekima su u jasnom sjećanju još uvijek 

neke od priča i pjesmica (od kojih su neke na priredbama recitirale): 

Slastičar biti, 

to je zvanje krasno, 

da mogu uživat, 

u vrhnju saplivat; 

to je moj davni san! 9 

Unučica i baka 

“Dobra večer! 

Ljubim ruke, mila moja bakice. 

Dođoh do Vas i nosim Vam pozdrav svoje mame! 

8

82 

Ah, ona je jako ljuta. 

Zločestan je bratac Ive. 

I da znaš bako moja da se s njime ne može da žive. 

U kućanstvu našem silnom 

Ja sam majci desna ruka. 

Kuham, metem, perem, pečem! 

S njime vam je prava muka. 

Koliko ga jadna učim, 

Putim, prijetim, dajem svjeta, 

A već mu je tri godine; 

Dok su mlađoj tek dva ljeta. 

Brat je zločest, mili Bogo, 

A i ti ga tužiš mnogo! 

Oprostite, bako draga, 

Meni s njime dođe mala snaga.” 

“Evo tebi Jelko dara, 

Svoga brata ne zapusti, 

Daj i njemu pola dara”. 

“Hoću, bako! 

Na svemu ti budi lijepa hvala. 

Pola dara ću mu dati, 

A što ne bih njemu dala!” 10 

U ovom razdoblju, prema fotografijama pa i kako se sjećaju neki od polaznika, zabavište 

je u prosjeku pohađalo 60 do 70 djece, ali je upisanih bilo osjetno više, svakako 

negdje oko stotinjak. Na nekim slikama može ih se nabrojiti i do devedeset. 11 

Sestre su se u samostanu mijenjale. Negdje 1935./36. prema potrebi službe premještene 

su odgojiteljice s. Celina i s. Imelda. Na njihova mjesta došle su druge. Bile su to 

s. Mala Terezija Vidaković i s. Paula Grandov. 

Razdoblje stabilnosti (1936. - 1941.) 

Dolaskom nove stručne odgojiteljice s. Terezije Vidaković te zatim njezine suodgojiteljice 

s. Paule Grandov zabavište dobiva novi polet. Uz njih do Drugog svjetskog rata 

u samostanu djeluju s. Hozana Peran, s. Katarina Milašić, s. Veronika Kezić, s. Serafina 

Vladušić te s. Berarda Balić. 12 

Prema memoriji Kongregacije s. Terezija slovila je kao rijetko bistra, načitana i sposobna 

odgojiteljica, u pravom smislu riječi intelektualka. Stručnu, tada suvremenu, literaturu 

pomno je i redovito pratila te nove spoznaje i metode nastojala prenijeti u 

radu s djecom u zabavištu. 

 

 

 

11 

 

12

83 

Djeca zabavišta s dvije časne sestre, 1934.; Privatna zbirka Franice Dragojević, r. Mirošević 

(PZ-FD) 

Možemo reći da su sestre tada podučavale pridržavajući se smjernica i metoda odgoja 

po priznatoj školi Marie Montessori. Kako se u stručnoj literaturi može pročitati, 

za nju je “.. odgojitelj osoba koja mora raspolagati temeljnim znanjem iz oblasti pedagogije, 

specijalne pedagogije te psihologije. Odgojitelji igraju ulogu promatrača i pomagača. 

Montessori kaže da je odgojitelj zapravo “sluga” poticanju razvoja duha maloga 

čovjeka. On nudi pomoć i podršku te i sam služi za primjer djeci. To je osoba koja 

preuzima odgovornost. Njezina pedagogija ima za cilj pronalaženje rješenja postojećih 

problema, a ne puko naglašavanje prošlih. Dječja psihologija ide za tim da se učenike 

potiče na samoizražavanje i usmjeravanje prirodno im urođene energije. Prihvaća 

Wundtovo učenje o redukciji svih eksperimentalnih metoda psihologijskog istraživanja 

u jednu jedinu metodu, a ta je: pažljivo, sistematsko i praćeno promatranje”. 

Ima i svoja pravila: 

1. princip “apsorbirajućeg duha”; 

2. princip promatranja; 

3. princip discipline; 

4. princip radnog instikta; 

5. princip samostalnosti; 

6. princip mirovanja (tišine); 

7. princip kontrole nad pogreškama; 

8. princip heterogenosti grupe; 

9. princip “tri vremena” (povezivanja, upoznavanje i ponavljanja).” 

“Montessori pedagogija ide za tim “POMOZI MI DA MOGU SAM”. Djetetu će 

u tome pomoći okolina. Ona ga potiče da slobodno izabire od ponuđenih materijala, 

prema vlastitim potrebama, čime će se baviti. Taj materijal bi trebao biti iz stvarnog 

okruženja i prirode, sistematiziran od jednostavnijih ka kompleksnijima. Važan je 

prostor kako bi odgovarao navedenim odgojnim potrebama.

84 

Za vrijeme svog boravka u vrtiću, od treće do šeste godine, dijete apsorbira pet odgojnih 

područja: 

1. aktivnosti iz svakodnevnog života; 

2. vježbe psihomotorike - razvoj osjeta; 

3. govor i jezik; 

4. računanje; 

5. kozmički odnosi; 

Dakle, radni koncept Montessori pedagogije ogleda se u načinu organizacije grupa. 

One su miješane. Mlađa djeca tako imaju mogućnost da uče od starijih, a starija da razvijaju 

odgovornost. U grupi uvijek ima mjesta i za djecu sa smetnjama u razvoju. 

Ukratko, Montessori metoda održava prirodnu sliku obiteljske atmosfere uz zorni 

prikaz reda, rada i discipline.” 13 

Iz svega onoga što pričaju nekadašnje njezine male učenice (a danas bistre i zdrave 

bake), s. Terezija Vidaković je budila osjećanja, maštu, pomno uočavanje i pojedinosti 

i cjeline u prirodnom ili izgrađenom okruženju. Iako je djelovala stroga, dječica su 

je voljela i poštovala. Sestra Paula Grandov po njihovu sjećanju bila je nekako mekša i 

nježnija. Nastojala je stvoriti bliskost. 

Upravo tih godina zabavište je dobilo gramofon pa su pjesme i kola bili puno življi i 

veseliji. Nekadašnja dječica još i danas skakuću kad se sjete ovih stihova: “Karoliću, Pamiću, 

pletemo se samiću! Sami sebe uplićemo, sami sebe rasplićemo!” Ili ovih: “Je li tvrd 

vaš most Ije, kako od kamena kost! Je li može moja vojska proć Ije, samo ne jedan!“ Zatim 

ovih stihova: “Došli smo k vama iz daleka grada, nama se hoće nevjesta mlada.” Ili: 

“Veliki bratac Ivo i mala Marica, išli su brat jabuke. Stresli su, stresli punu košaru... Hodi 

nam zbogom, Ružice naša.” 14 

Danas teta Marica Vlašić, rođ. Tabain, a tada njihova mala učenica, kaže kako je po 

čitave dane provodila sa sestrama. O njima nerijetko ističe: “Doživljavala sam ih lijepo. 

Bile su dobre i puno su se mučile.” 

U doba Banovine Hrvatske (1939. - 1941.) odgoju, pa i maloj djeci posvećivana je 

punija pažnja. Iako je veći dio arhivske građe o velolučkom samostanu i zabavištu tijekom 

Drugog svjetskog rata, pa i poslije njega izgubljen, neki sačuvani dokumenti to 

na neki način potvrđuju. Po njima se zna da je 1940./41. odjeljenje što ga je vodila s. 

T. Vidaković pohađalo 57 djece (26 m. i 31 ž.), a odjeljenje s. P. Grandov 60 (26 m. i 

34 ž.). 15 

Početkom 1941. odlukom Vrhovnog vijeća Kongregacije s. T. Vidaković premještena 

je iz Vele Luke. Umjesto nje za odgojiteljicu je došla svršena učiteljica osnovne škole 

s. Ruža Loje. Malo nakon njezina dolaska Velu Luku je napustila i s. P. Grandov. 

 

 

 

 

 

 

15

U travnju 1941. kapitulirala je Kraljevina Jugoslavija, a s njom je propala i Banovina 

Hrvatska. Veći dio Dalmacije, kao i otok Korčulu, okupirala je talijanska vojska. 

Fašistička Italija te je krajeve prisvojila, odnosno pripojila državi Italiji. Talijanske vlasti 

htjele su talijanizirati ovaj kraj. Iz tih razloga zatvorili su zabavište ne samo u Veloj 

Luci, nego i u Korčuli. 16 

“Kćeri Marijine” 

Naše sestre koje su došle u Velu Luku savjesno su se pridržavale uputa č. Majke i 

misije naše Kongregacije. Čak i prije nego što je zabavište postalo državna ustanova, 

one su počele okupljati i djevojčice školskog uzrasta. S njima, kako je to zapisao tadašnji 

župnik dr. don Ljubo Bačić “... vode i nedjeljno zabavište za djevojčice; te imaju desetak 

djevojčica, koje pohađaju školu za ručni rad”. Tako su sestre započele i rad s djevojčicama. 

17 

Poslije se to razvilo, proširilo i organizacijski sredilo. Postalo je neformalno društvo 

nazvano “Kćeri Marijine”. Postupno je društvo obuhvaćalo ne samo djevojčice nego i 

djevojke. Upravo su djevojke na određeni dan dobivale velike medalje na širokoj plavoj 

vrpci. Na aversu je reljef Gospina Navještenja (s tekstom “Ave Maria gratia plena”), 

a na reversu reljef sv. Josipa s malim Isusom (i tekstom “Sancte Jozeph - Ora pro nobis”). 

18 Učlanjenju su prethodile pripreme mlađih djevojčica koje su se zvale aspirantice. 

Za razliku od starijih, imale su manje medalje sa zelenom vrpcom. 

Sastanci su se održavali u prostoriji na prvom katu i to subotom, nedjeljom i blagdanima. 

Postojala je još jedna prostorija gdje su se djevojke okupljale. Čitale su knjige 

te slušale duhovne i moralne pouke. Učile su se raznim vještinama; lijepom pjevanju, 

ručnom radu i raznim domaćinskim poslovima. Za blagdane su igrale tombolu i “čovječe, 

ne ljuti se”. Pripremale su razne priredbe koje su stručno i vješto izvodile pred 

svojim sumještanima. Bivše članice “Kćeri Marijinih” i dandanas se sjećaju dviju predstava: 

“Gospođa Kornelija” i “Sveta Doroteja”. 19 

Jedna od tadašnjih mlađih članica, koja se jako dobro sjeća i zabavišta i koja je stanovala 

vrlo blizu samostana, odlično se sjeća pjesmice koju je kao članica na priredbi 

recitirala: 

“Sviđam li se danas Vama 

Rokoko sam mala dama. 

Mislim da sam vrlo šik, 

sve na meni je antik. 

Krinolina, crna kosa, 

i oćali povrh nosa. 

Na klaviru kada sviram, 

ravno Vas u srce diram. 

A kad plešem menuet divi mi 

se cijeli svijet. 

Sad me čeka moja svita, 

ko na dvoru Ljudevita. 

Mislim da ste me vidjeli svi, 

a sad zbogom. Živjeli!” 20 

85 

 

 

 

 

18 

 

 

 

2

86 

Kćeri Marijine i s. Mala Terezija Vidaković, PZ-KM 

Tako su djevojčice i djevojke okupljajući se dopunjavale kućni odgoj u duhu u kojem 

su živjeli i njihovi roditelji. Produbljivale su i još dublje u sebi učvršćivale moralne 

vrijednosti kojima je bilo prožeto i tadašnje društvo. Usto su stjecale različite vještine 

kao i navike lijepog ponašanja. 

Slika aversa medalje Kćeri Marijinih (reljef Gospina Navještenja), PZ-KM

87 

U ratnim i poratnim godinama (1941. - 1949.) 

Nakon dolaska okupatorske talijanske vojske 1941. godine u Velu Luku te nakon što 

su Talijani uspostavili svoju vlast, sestre su se posvetile povremenom privatnom poučavanju 

i njegovanju pojedinih učenica i manje djece. Također su više vremena posvetile 

crkvi i župi. Prigodno su njegovale bolesnike u vrijeme epidemije (trbušnog tifusa 

ili slično). Poslije kapitulacije Italije u Veloj Luci, koja je jedno vrijeme bila pod partizanskom 

vlašću, njegovale su partizanske ranjenike. 20 

Pod njemačkom okupacijom početkom 1944. sestrama je bilo vrlo teško jer su bile 

bez sredstava i s vrlo malo hrane. Tada su im pomagali Velolučani. Potkraj 1944. kad je 

V. Luka bila slobodna, samostan je ponovno počeo normalno djelovati. Na samom početku 

1945. sestre Ruža Loje i profesorica s. Anđelika Prižmić uključuju se u rad škola, 

i to s. Ruža kao učiteljica u osnovnoj, a s. Anđelika kao profesorica na nižoj gimnaziji. 

Na školi su radile sve dok kao časne sestre nisu otpuštene iz državne službe. Ipak, 

s. Anđelika kao jedina profesorica na nižoj gimnaziji te višim razredima nove, sedmogodišnje 

škole, radi do njihove male mature 1948. godine. Obiju ovih naših sestara, a 

pogotovo prof. s. Anđelike, njihovi se bivši učenici s ugodom i poštovanjem vrlo rado 

sjećaju. 21 

S godinom 1948. prestao je službeni i dopušteni odgojni i obrazovni rad sestara dominikanki 

u Veloj Luci. 

ZAKLJUČAK 

Dolazak sestara dominikanki u Velu Luku pokazao se obostrano svrsishodnim i korisnim. 

Sestre su našle polje svog djelovanja, a dječjim zabavištem i društvom “Kćeri 

Marijine” Vela Luka je napravila novi iskorak u odgajanju i obrazovanju djece i ženske 

mladeži. Poslije osnivanja građanske škole 1926., kojom je velolučkoj djeci omogućeno 

sustavno obrazovanje i odgoj do navršene petnaeste godine, dječje zabavište te je 

mogućnosti proširilo na mlađu djecu od treće do sedme godine. To je za Velu Luku i 

za Velolučane značilo zaista mnogo. 

Roditeljima i obiteljima uopće pružila se mogućnost da, pogotovo kad su prezaposlena, 

njihova djeca ne budu zapuštena i nezbrinuta, već u zabavištu pod paskom časnih 

sestara gdje su vođena te, po planu i programu, sustavno odgajana i podučavana. 

Može se ustvrditi da su djeca pohađanjem dječjeg zabavišta profitirala i novim znanjima 

i dobrim odgojem. Trinaest godina djelovanja zabavišta ostalo je u sjećanju Vele 

Luke i Velolučana kao vrijedno postignuće čitavog mjesta. 

Djelovanjem u društvu “Kćeri Marijine”, s djevojčicama i djevojkama (od 10. do 20. 

god.), časne sestre su proširile polje svog djelovanja te tako doprinosile proširenju vlastite 

misije kako na vlastito zadovoljstvo, tako, ne manje, na zadovoljstvo i korist velolučke 

ženske mladeži i čitave Vele Luke. 

 

 

21

88 

U teškim godinama Drugog svjetskog rata, pa i neposredno poslije njega, sestre su 

također ispunjavale svoju misiju. Jedno vrijeme su pomagale bolesnima i ranjenima. 

Pri završetku rata i par godina poslije, djelovale su jedna kao profesorica i jedna kao 

učiteljica u nižoj gimnaziji i osnovnoj školi (gdje su također upamćene kao vrsne podučavateljice 

i odgojiteljice). 

Slika poklopca dječje kutijice koju su izrađivala sama djeca uz pomoć sestara, PZ-FD

Nursery school and educational work of the Dominican sisters in 

Vela Luka (1928 - 1948) 

The article analyses the foundation and functioning of a nursery school in Vela 

Luka on the basis of archival materials, relevant bibliography and oral sources. With an 

introduction to the Dominican order in general, including St. Angel Dominican Congregation 

in Korčula, the article gives an account of the first attempts to open a monastery 

and nursery school in the 1920s. The emphasis is laid upon the educational work 

of the sisters in the nursery. The study of the nursery school is divided into two periods. 

The second period (after 1938) was marked by prosperity and stability and the 

implementation of the Montessori method. The paper also gives a brief description of 

the educational work of the Dominican sisters with girls, within the organisation of the 

Daughters of Mary. The Dominican sisters also worked as teachers in Vela Luka Primary 

School and lower grammar school until 1948 when their participation in education 

system was outlawed. 

89 

Giardino d’infanzia e attività formativa ed educativa delle suore dell’ordine domenicano 

a Vela Luka (1928 – 1948) 

Grazie alle informazioni raccolte dai diversi fonti (archivio, letteratura, ricordi dei 

participanti), il testo tratta l’argomento della fondazione e dell’attività del giardino 

d’infanzia nel 1929, che fu fondato dalle suore dell’ordine domenicano. 

Dopo l’osservazione che parla dell’ordine domenicano, della congregazione di questo 

ordine (San Angelo custode) che ebbe la sua sede alla città di Curzola, sono delineate 

anche le prime asspirazioni per fondare convento e giardino d’infanzia. Con 

grande attenzione l’autrice osserva questi due eventi capitati nella seconda metà del 

ventesimo secolo. Soprattutto parla dell’attività delle suore nella formazione ed educazione 

dei bambini nel giardino d’infanzia, che si può ridurre in due periodi importanti. 

Il periodo secondo è caratterizzato dal progresso e dalla stabilità. Vengono applicati i 

principi pedagogici di Montessori. Sotto il nome di “Figlie di Maria’’ è descritto il lavoro 

delle suore nell’ istruzione elementare delle ragazze (femmine). Alla fine viene menzionata 

la loro attivita nelle scuole. Tranne la loro prima occupazione che fu lavoro con 

i bambini nel giardino d’infanzia e con le femmine, è descritta anche la loro attività durante 

seconda guerra mondiale, soprattutto durante il fine della guerra e dopo di essa. 

Le suore domenicane hanno operato nel liceo e nella scuola elementare fino al 1948.

S POSTULATIMA SELJAČKE IDEOLOGIJE PRED ŠKOLSKE KLUPE 

Građanska škola u Veloj Luci u razdoblju Banovine Hrvatske 

(1939.-1941.) 

TONKO BARČOT 

Općina Vela Luka - Arhiv, Vela Luka 

U ovom se radu obrađuje niže srednje školstvo Vele Luke - Građanska škola “Vela 

Luka” u razdoblju od 1939. do 1941. To je vrijeme Banovine Hrvatske koje je uz političke 

donijelo i promjene u nastavnom kurikulumu, i uopće u školskom životu. Na temelju 

arhivskih dokumenata Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu i Arhiva Vele Luke te 

školske periodike pokušava se rasvijetliti ovo, dosad nedovoljno istraženo doba, te istaknuti 

njegove osobine i procese, ponajprije u nastavi. Uz prikaz stanja školstva na otoku, 

položaju i ulozi građanskih škola podrobno se analizira političko i ideološko izvorište 

nastalih promjena. Djelovanje škole u Veloj Luci obrađeno je po različitima segmentima 

– nastavničkom kadru, učenicima, materijalnoj opremljenosti, školskim i izvanškolskim 

aktivnostima. Ukazuje se na brojne probleme, materijalne i kadrovske prirode, s kojima 

se veloluška škola susretala, ali se povrh toga ističe njena mnogostruka uloga (prosvjetna, 

gospodarska, kulturološka..) u preobrazbi, tj. uzdizanju sredine. 

Ključne riječi: Građanska škola, Vela Luka, Banovina Hrvatska, kult braće Radić, školska 

reforma, niže srednje školstvo 

UVOD 

Naslov ovog rada sugerira posebno ozračje koje je vladalo u razdoblju Banovine Hrvatske 

1939. - 1941. Čitav se javni život tada stubokom promijenio. I učenici su mogli 

osjetiti promjene. Upravo je to bio povod i misao vodilja ovom tekstu, koji obrađuje 

dvije školske godine (1939./40. i 1940./41.) u Građanskoj školi “Vela Luka”. Najprije 

se daje sažet prikaz svih odgojno-obrazovnih ustanova u Veloj Luci, da bi se kontekstualizirala 

baza iz koje je Građanska škola “regrutirala” svoje učenike. Mahom su to 

bili učenici iz Vele Luke, tek je manji broj dolazio iz okolnih korčulanskih mjesta. U 

poglavljima koja slijede daje se iscrpna analiza položaja nastavničkog kadra i učenika, 

uspjeha po školskim predmetima, metoda poučavanja i učenja, nastavnih sredstava, 

školskih i izvanškolskih aktivnosti. Posebna pozornost se posvećuje promjenama 

koje su uslijedile stvaranjem Banovine Hrvatske, ponajprije u nastavnom sadržaju. 

Promatra se djelovanje novog političkog okvira, kako u osmišljavanju školske i nastavne 

reforme te implementaciji novih ideja, tako i u neposrednim reperkusijama istih na 

mikrokozmos Vele Luke. Dio teksta je posvećen i raspravi o položaju i svrsishodnosti 

građanskih škola uopće. 

U radu sam koristio gradivo Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, i to fonda Odjela 

za prosvjetu Banske vlasti Banovine Hrvatske, koji mi je pružio obilje statističkih

92 

podataka. Fond Građanske škole “Vela Luka” Arhiva Vele Luke sa zapisnicima sjednica 

Nastavničkog vijeća škole bio je temeljno polazište, a iscrpne informacije o kontekstu 

tadašnjih zbivanja u prosvjeti pružila je stručna periodika - časopisi “Građanska 

škola“ i “Savremena škola“. Naročito se zahvaljujem kazivačima – Lovoru Dragojeviću, 

Zvonku Maričiću, Milanu Orebu, Zdenki Vranković i Tonki Zec, koji su mi svojim sjećanjima 

i toplim pričama približili svoje učeničke dane. 

ODGOJNO-OBRAZOVNE USTANOVE NA KORČULI (1939. – 1941.), 

S POSEBNIM NAGLASKOM NA VELU LUKU 

Na otoku Korčuli u razdoblju Banovine Hrvatske djeluje sveukupno 16 pučkih škola, 

i to u Babini, Blatu, Čari, Korčuli, Lumbardi, Potirni, Pupnatu, Račišću, Smokvici, 

Veloj Luci, Vrniku i Žrnovu. Radi se uglavnom o mješovitim (u kojima učenici i učenice 

pohađaju iste razrede) banovinskim (tj. državnim) školama. U Blatu i Veloj Luci 

su zbog velikog broja učenika, odnosno odjeljenja, bile organizirane posebna dječačka 

i djevojačka škola dok su u Korčuli radile i privatne pučke škole – ženska pučka škola 

“Anđela Čuvara” i mješovita talijanska pučka škola “Lega nazionale”. Sveukupno je 

bilo 2168 (1939./40.), odnosno 2446 (1940./41.) obveznika, od čega je potpuno izostajalo 

s nastave, što opravdano što neopravdano, oko 17% (1939./40.), odnosno 13% 

(1940./41.). Učenici su pohađali 53 odjeljenja u 50 dvorana 1939./40., a godinu kasnije 

odjeljenje više u dvorani više. U pučkim školama je 1939./40. radilo 75 učitelja, od 

čega 14 vjeroučitelja, jedan polaznik Više pedagoške škole (iz Blata), pet učitelja dodijeljenih 

građanskim školama u Korčuli i Veloj Luci, a jedan (Frano Stipčević) dodijeljen 

Sreskom načelstvu. Godinu kasnije imamo trinaest učitelja manje i dva vjeroučitelja 

manje, što je paradoksalan podatak jer se u međuvremenu značajno povećao broj 

učenika, a otvorila se i nova škola u Potirni. 

U Veloj Luci su, dakle, djelovale Muška i ženska pučka škola “Vela Luka”. U zgradi 

Opće pučke učione, najreprezentativnijem zdanju u središtu mjesta, sagrađenom 

1911., nastava se odvijala odvojeno na I. i II. katu. I ulazi su bili odvojeni za učenike 

i učenice. U muškoj pučkoj školi je 1939./40. radilo 8 učitelja, a godinu kasnije učitelj 

manje (dvoje učitelja bilo je na radu u Građanskoj školi “Vela Luka”) u sveukupno 

šest odjeljenja. Iako je po zakonu u Kraljevini Jugoslaviji iz 1931. bila propisana osmogodišnja 

pučka škola, ona nikad nije bila zaživjela već se zadržala u četverogodišnjim 

okvirima dok je u Dalmaciji ostao prežitak austro-ugarskih vremena – viši razredi narodne 

škole, odnosno 5. i 6. razred pučke škole. Tek se manji dio učenika upisivao u 

njih, iako se radilo također o obveznim razredima. Tako se u Veloj Luci od tih razreda 

formiralo jedno odjeljenje u kojemu je predavao jedan učitelj (Petar Stipković, potom 

Petar Žuvela), a u ženskoj pučkoj školi jedna učiteljica (Antica Fiamin). Inače, u ženskoj 

pučkoj školi predavalo je šest učitelja 1939./40., godinu kasnije učiteljica manje u 

pet odjeljenja. S muškom pučkom i građanskom školom dijelili su vjeroučitelja don Josipa 

Geričića. Što se tiče broja učenika, 1939./40. obvezno ih je pohađati u muškoj pučkoj 

njih 295, a pohađa ih 216 (73%). Čak 24% učenika neopravdano zanemaruje nastavu. 

Odjeljenje prosječno broji 36 učenika (u 5. i 6. razredu bilo je tek 25 učenika). 

Ženska pučka škola, zanimljivo, broji manji broj učenica – 258, od čega njih 175 po-

hađa, što iznosi 68% ili očekivano manje (zbog zaduženja u kućanstvu) nego kod dječaka. 

Jasno da i postotak onih koje neopravdano izostaju s nastave mora biti izraženiji 

– 32%. Odjeljenje prosječno broji 35 učenika (u 5. i 6. razredu bilo je tek 18 učenica). 

Godinu kasnije se nešto povećava broj učenika i u muškoj (305) i ženskoj (270) pučkoj 

školi. Popravio se i postotak onih koji pohađaju nastavu u muškoj (77%) i naročito 

u ženskoj školi (75%). No, i dalje je izražen postotak onih koji nastavu neopravdano 

ne pohađaju. 5. i 6. razred muške pučke škole sada pohađa čak 39 učenika. Po nacionalnosti 

i vjeroispovijesti veloluške škole su isključivo hrvatske i rimokatoličke, uz tek 

jednu učenicu pravoslavne ispovijesti. Kao i ostale škole u Banovini Hrvatskoj, i veloluške 

pučke škole su bile zahvaćene promjenama u nastavi. Političke promjene su “pomele” 

nepoćudne učitelje – Anka Žuvela i Petar Stipković su ocjenjeni kao ljudi bivšeg 

režima, jugonacionalističkog političkog opredjeljenja, i premješteni su “po kazni” 

u zabite seoske sredine Ogorja Gornjeg i Babine. Čak je petero učitelja u lipnju 1940. 

zatražilo premještaj iz Vele Luke u Split i Dubrovnik (Dubravka Matičević, Jelka Trevizan, 

Jerka Cvitanić, Ivo i Anka Dulčić), a tek je jedan bračni par (Anđelka i Jakov 

Poša) zatražio premještaj u Velu Luku. Bračnom paru Dulčić je udovoljeno pa su napustili 

Velu Luku. 1 

Iako se tada nije nalazila na području Općine Vela Luka, potrebno je iz niza razloga 

spomenuti Državnu mješovitu narodnu školu u Potirni, koja je otvorena upravo u 

razdoblju Banovine Hrvatske, a iščekivala se dugo vremena. Već jedan novinski dopis 

iz Vele Luke 1927. upućuje na nedostatak škole u Potirni “gdje djeca nikako ne pohagjaju 

školu”. 2 Nastava je započela 11. studenog 1940. 3 , a izvodio ju je Antun-Tonko Sessa 

4 , učitelj iz Korčule, u jednoj prostoriji zgrade Mate Šeparovića Burćine. U školu, i to 

u jedno odjeljenje (1.-6. razred) upisano je 27 učenika, rođenih između 1926. i 1931., 

koji su živjeli u zaseocima Gornja i Donja Potirna, Brnistrova, Sitnica i Triporte. 

93 

1 

 

 

 

 

 

 

 

 

2

94 

Zakonom o narodnim školama iz 1931. bile su predviđene i tzv. školske stanice i 

ambulantne škole za zabačenija sela s malo školskih obveznika i reduciranim nastavnim 

programom, no takve nisu postojale na Korčuli. Isti zakon je obuhvaćao i zabavišta. 

Na otoku nije bilo državnih zabavišta, već pet privatnih “mješovitih”, i to u Blatu, 

Korčuli, Smokvici i Veloj Luci. U Korčuli je bilo otvoreno i talijansko mješovito zabavište. 

Sveukupno šest odjeljenja (u Blatu su bila dva odjeljenja s više od polovine svih 

obveznika) obuhvaćalo je 423 djece 1939./40., od čega njih 148 (35%) opravdano nije 

dolazilo. Sljedeće se godine broj djece smanjuje (377), ali se zato i postotak onih koji 

ne dolaze smanjuje (12%). 

Dječje zabavište Sestara dominikanki 5 je započelo s radom 1928. od kada i datira 

početak sustavnog djelovanja Sestara dominikanki Kongregacije Svetih anđela čuvara 

u Veloj Luci. Zabavište je nastalo u vrijeme kada u Jugoslaviji ima vrlo malo takvih 

ustanova. Inkorporiranje zabavišta u Zakon o narodnim školama 1929. pridonosi grananju 

i povećavanju broja zabavišta u zemlji, i uopće, povoljnijim uvjetima za njihov 

razvoj. 6 U razdoblju Banovine Hrvatske stalno su zaposlene dvije učiteljice: čin. Veronika 

Vidaković Alojzijeva 1939./40., a osp.č.s. Paula Grandov 1940./41. Vidaković je 

podučavala 57 (26 m i 31 ž), a Grandov 60 (26 m i 34 ž) polaznika. 

Od srednjeg školstva na Korčuli krajem tridesetih godina 20. st. postoji samo jedna 

niža gimnazija (četiri razreda) – Franjevačka klasična gimnazija s pravom javnosti 

na Badiji, ali i tri građanske škole – mješovita poljoprivrednog smjera u Blatu 7 , privatna 

ženska zanatskog smjera Zavoda sv. Anđela Čuvara s pravom javnosti te mješovita 

zanatsko-industrijskog smjera u Veloj Luci. O potonjoj opširnije u dijelu teksta koji 

slijedi. 

PROBLEMATIKA GRAĐANSKIH ŠKOLA 

Brži razvoj industrije sredinom 19. st. potaknuo je otvaranje stručnih škola zbog 

potrebe za kvalificiranom radnom snagom. Austrijski školski zakon iz 1869. podijelio 

je primarno školstvo na opće pučke i građanske škole. Uz osiguravanje prava na 

školovanje svim društvenim slojevima i to na njihovom materinskom jeziku, taj je zakon 

odredio i mjesto i zadaću građanskim školama (čl. 17). Ovaj novi tip škole trebao 

je pružiti ono znanje učenicima, koje je trebalo nadograditi pučkoškolsko i time 

omogućiti prijelaz u druge srednje stručne škole i preparandije. Nadalje, taj trogodišnji 

program trebao je izbjeći beživotnost i verbalizam realki i gimnazija te nastavu što 

više prožeti životom i aktualnim prilikama kraja u kojem djeluju. Osnovne postavke 

su, dakle, bile prilagodljivost svakom posebnom kraju i životnost. Ipak, bez obzira na 

proklamirano, učenici su i ovdje bili promatrači, a ne aktivni sudionici nastave. 8 Građanske 

škole su bile namijenjene srednjem i nižem sloju pučanstva, koje je predstav- 

5 

 

 

 

 

 

 

 

8

ljalo bazu za zanimanja u rastućoj industriji. Novi tip škole naročito je dobro primljen 

u Češkoj, Moravskoj i Donjoj Austriji. U Češkoj, gdje su građanske škole imale veliko 

kulturno-prosvjetno i nacionalno značenje, 1906. godine postoji 567 takvih škola ili 

50% od ukupnog broja u cijeloj austrijskoj polovini Monarhije 9 , a 1933./34. ima ih šest 

puta više s pet puta više učenika u odnosu na sve ostale srednje škole Čehoslovačke. 10 

Od samog osnutka takve škole u hrvatskim zemljama potezalo se pitanje njezine organizacije 

te se činilo da joj nije osigurana prava baza i dat adekvatan djelokrug. Prve 

su se građanske škole u Hrvatskoj i Slavoniji razvile iz pukovnijskih škola, pa su 1871. 

otvorene prve na području Vojne krajine (Sl. Brod, Glina, N. Gradiška, Ogulin..). U 

Hrvatskoj i Slavoniji prva građanska škola je otvorena u Sisku 1874. kako bi onim učenicima 

koji neće prijeći na viša učilišta omogućila nadopunu pučkoškolskog znanja “s 

obzirom na obrt, trgovinu i umno gospodarstvo”. 11 Te iste godine se u Petrinji održavala 

“Druga obća učiteljska skupština u Trojednici“, koja je rezolucijom o građanskim 

školama potaknula širenje posebne vrste niže srednje škole u Dalmaciji (pokrajinski 

školski zakon donesen 1871.). Nakon dubrovačke građanske, koja je već bila otvorena 

1872., u Šibeniku se 1875. umjesto niže realne gimnazije osniva građanska škola s 

gospodarsko-obrtničkim smjerom, dvije godine kasnije u Korčuli i Makarskoj, a potom 

u Hvaru i Splitu s gospodarskim smjerom. Ubrzo su sva veća mjesta u Dalmaciji 

osnovala trogodišnje građanske škole za kojima je vladao veliki interes. 12 U mnogim 

sredinama bile su to prve prave narodne škole s hrvatskim kao nastavnim jezikom. U 

tadašnjim prilikama s nedovoljnim brojem školovanih ljudi, završetak građanske škole 

omogućavao je zapošljavanje u “kancelarijama raznih ustanova” i postupno stjecanje 

činovničkih zvanja. 13 

Svršetkom I. svjetskog rata i nastankom jugoslavenske države stvorilo se dosta otpora 

prema građanskim školama jer ih se shvaćalo kao ostatak “austrijanštine” (ovakav 

tip škole srbijanski krajevi dotad nisu poznavali). Ekonomska kriza u zemlji potaknula 

je prosvjetnu vlast da ipak zadrži ovu školu zbog sve izraženije potrebe za kvalificiranim 

radnicima u domaćoj industriji, što je osiguralo egzistenciju građanskoj školi u 

Kraljevini SHS. U međuvremenu je u zemlji nastajalo sve više ovih škola i upisivalo se 

sve više učenika koji su usmjeravani u praktična zanimanja ili u srednje stručne škole. 

U Dalmaciji, gdje su dvadesetih građanske škole prerasle u četverogodišnje programe 

te su formalno izjednačene s nižim razredima gimnazije i više usmjerene “ciljevima 

općeg obrazovanja” 14 , kao i uostalom i u cijeloj Kraljevini, postojalo je 16 takvih 

škola 1922., a 1928. njih 22. U tom razdoblju je i u Veloj Luci pokrenut rad građanske 

škole. 

Konačno je krajem 1931. donesen Zakon o građanskim školama, koji je definirao 

ove škole kao državne ustanove u rangu nižih srednjih škola sa zadatkom “da svo- 

95 

 

 

 

 

11 

 

 

12

96 

Građanska škola – pedagoški i prosvetnoinformativni 

časopis, br. 7 / 1940. 

Savremena škola – časopis za pedagogiju, 

br. 4 / 1940. 

jim učenicima pored potrebnog socijalnog vaspitanja kao i vaspitanja u duhu državnog 

i narodnog jedinstva i verske trpeljivosti, pruže opsežnije opšte obrazovanje, nego 

što im mogu dati više narodne škole”, kao i da “svoje učenike pripreme za trgovinska, 

zanatsko-industriska i poljoprivredna zanimanja u životu, pružajući im zaokružena 

praktična znanja i razvijajući im ljubav za ova zanimanja”, ali i “da ih spreme za srednje 

stručne škole”. 15 Određena su 3 smjera – obrtno-industrijski, trgovinski i poljodjelski. 

Dok su se u I. i II. razredu učili predmeti opće obrazovne vrijednosti, u III. i IV. razredu 

su im se pridružili čisto stručni predmeti, vezani uz smjer. Postavljeni su i uvjeti 

za otvaranje ovakvih škola – materijalna “obezbjeđenost” otvaranja, najmanje 30 učenika 

u I. razredu, propisana školska zgrada s igralištem, potrebnim namještajem i učilima, 

zemljištima odnosno radionicama, stan za upravitelja… Zakon je uglavnom potvrdio 

dotadašnju praksu, a propisano je i da se nastavnici trebaju školovati na Višim 

pedagoškim školama. 

Nakon završetka građanske škole postojala je mogućnost prelaska u srednje stručne 

škole, i to bez ikakvog prijemnog ispita. Nakon završnog ispita mogla se upisati četverogodišnja 

srednja tehnička, srednja poljoprivredna, trgovačka akademija, viša ženska 

zanatska škola i pomorsko-trgovačka akademija. Neko vrijeme se nije omogućavao 

nastavak školovanja u učiteljskim školama, koji je inače bio zakonski zagarantiran 

uz prijemni ispit. U više razrede gimnazije se nije moglo prijeći. Što se tiče prelaska iz 

15

drugih srednjih škola u građanske škole, on je bio omogućen čl. 24 spomenutog zakona, 

uz priznavanje određenog dijela programa. Tu mogućnost su iskoristila dva učenika 

III. razreda dubrovačke realne gimnazije u rujnu 1939. prešavši uz polaganje dopunskih 

ispita na velolušku Građansku školu. Školovanje se plaćalo, a najsiromašniji 

učenici su bili oslobođeni plaćanja. 

Početkom 1940., kada u Jugoslaviji ima oko 230 građanskih škola s oko pedeset hiljada 

učenika – od čega u Banovini Hrvatskoj oko 80, a Dalmaciji 21, veliku buru u redovima 

Udruženja nastavnika građanskih škola Kraljevine Jugoslavije (UNGŠ) uzrokovao 

je Pravilnik Ministarstva trgovine i industrije kojim se uveo prijemni ispit za 

svršene đake građanskih škola prilikom upisa u srednje stručne škole (trgovačka akademija, 

dvorazredna trgovačka škola, ženska stručna učiteljska škola, pomorska trgovačka 

akademija i srednja tehnička škola) s traženim znanjem gimnazijskog programa, 

čime su učenici tih škola diskriminirani u odnosu na gimnazijalce. U stručnoj periodici 

se povela žučna rasprava o ulozi i kvaliteti jedne i druge škole. U časopisu “Građanska 

škola“ javno se prozivalo ministra i njegovu, između ostalog i antisocijalnu odluku, 

ističući kako je nemjerljivo znanje svršenog đaka građanske i đaka s četiri svršena razreda 

gimnazije, i to u korist građanske škole. Pritom su se navodile prednosti programa 

srpsko-hrvatskog (obrađuje se i gradivo poslovne prepiske), matematike (tri sata 

veći program, obuhvaćene su i “trgovačke računice i deskriptive”), fizike (u građanskoj 

se uči razred više, detaljniji program) s izuzetkom drugog živog jezika, koji se u građanskoj 

nije učio, nastavničkog kadra, kojeg čine probrani učitelji narodnih škola s naknadnom 

diplomom Više pedagoške škole. 16 S druge strane, donositelji ovog Pravilnika 

naglašavali su kako đaci građanske škole nisu sposobni za daljnje školovanje te da je 

pravilnik namijenjen “za onu decu koja nemaju volje za školu ili koja se teško školuju”. 

17 Ovdje je, ipak, potrebno naglasiti distinkciju među građanskim školama koje djeluju 

u sredini koje imaju i gimnazije te onih koje djeluju u manjim sredinama kao jedini 

srednjoškolski programi. Jasno je kako se u prvospomenutom slučaju nalazi i većina 

djece koja se nisu mogla upisati u gimnazijske programe, ali se to u drugom slučaju ne 

može ni približno ustanoviti, jer su takve građanske škole primale i izvjestan postotak 

nadarene djece. Veloluški primjer to itekako dokazuje, jer su takvi đaci, nakon rata fakultetski 

obrazovani, bili motor poslijeratnog razvoja ne samo svojeg mjesta. Protivnici 

Pravilnika navodili su i kako se u građanskim školama obrađuje i gradivo tipično za 

srednje stručne škole, čiji je prirodniji i logičniji prethodnik građanska škola, a ne niža 

gimnazija. Njihov snažan argument je bila i činjenica kako iz građanskih škola napreduju 

samo najbolji i najsposobniji, dok iz nižih gimnazija samo oni koji ne mogu dalje 

napredovati u višoj gimnaziji. I u Predstavci UNGŠ-a ministru prosvjete navedeni 

su svi ovi razlozi za ukidanje Pravilnika, odnosno njegova protezanja na sve programe 

nižeg srednjeg školstva, a ne samo na građanske škole. 18 Općenito gledajući, brojne 

 

 

 

 

 

 

 

 

18 

 

97

98 

uprave srednjih škola su gajile predrasude prema mogućnostima i sposobnostima svršenih 

učenika građanske škole. 

1940./41. školske godine četiri učenika iz Vele Luke sa svršenom Građanskom školom 

pristupili su prijemnim ispitima za upis u Učiteljske škole u Dubrovniku, Sarajevu 

i Šibeniku. Tri su se kandidata i upisala. 

I na prijemnom i kasnije u nastavi se mogao osjetiti dvostruki kriterij u pristupu prema onima 

koji su dolazili iz gimnazija i nama koji smo bili iz građanskih škola, i to na našu štetu. Prijemni 

su bili teški – najviše se tražilo znanje, teorijsko i praktično, iz glazbene kulture. U nastavi 

su nam neprestano nametali kompleks niže vrijednosti, postavljali teža pitanja – osjećali smo 

da smo manje vredniji. (Zdenka Vranković rođ. Tasovac) 

Polagala sam prijemni ispit u Sarajevu na Privatnoj učiteljskoj školi s pravom javnosti, koju 

su držale časne sestre. Polagala sam iz hrvatskog jezika, matematike i muzičkog. Sjećam se da 

sam pjevala jednu slovensku pjesmu “Zvonovi zvonite, na delo budite”, koju nas je učio Zoran 

Palčok u crkvi. (Tonka Zec rođ. Anić) 

Brojne su rasprave vođene oko svrsishodnosti i smjera građanskih škola. Glavni prigovori 

su išli u pravcu nedovoljno razjašnjenog odnosa prema pučkoj i srednjim školama, 

nemogućnosti prelaska u druge škole, izuzev stručnih škola. Građanska škola nije 

bila jedina niža stručna škola – postojala je tako, npr., i niža poljoprivredna škola, od 

nižih srednjih tu je bila niža realna gimnazija. Sve su te škole obuhvaćale iste generacije 

učenika, ali međusobno nisu imale dovoljno razjašnjen odnos. Niže realne su, npr., 

primale učenike na prijemnim ispitima i po zakonu su mogle isključiti slabe đake. Njihovi 

programi su se donekle razlikovali, iako su se svršeni učenici jedne i druge škole 

uglavnom zapošljavali na istim životnim zvanjima. Sve su to bile odlike dualizma u 

obrazovnom sustavu čime je omogućeno postojanje “dva neravnopravna puta u obrazovnom 

i školskom sustavu, kao izraz nejedinstvenosti i nedemokratičnosti“, koji privilegira 

pojedine institucije, poput gimnazije, dok zanemaruje npr. građanske, šegrtske, 

niže stručne škole, koje traju kraće i ne omogućuju zapošljavanje na društveno 

priznatijim poslovima, a sužavaju nastavak školovanja, što u krajnjoj liniji stvara podređeni 

obrazovni i društveni status ovih škola. 19 Josip Rukavina je 1940. predložio da 

se cjelokupni program nižih srednjih škola unificira, kako je to bilo u drugim školskim 

sustavima (čehoslovačka “Meštanska škola”, austrijska “Hauptschulen”, njemačka “Mittelschulen”, 

engleska “Modern School” ili “Central School”, američka “Junior High School”). 

Sve te škole su imale gospodarsko-strukovni smjer, ali se u principu radilo o 

općeobrazovnim zavodima, nakon kojih je učenicima bio omogućen prijelaz u više razrede 

srednje škole. Rukavina je zamjerio i dobi učenika u kojoj ga se suočava s usavršavanjem 

za strukovno zvanje, smatrajući da je neprimjereno to raditi prije puberteta. 

Istaknuo je pitanje nedostatka materijalnih sredstava – zgrada, radionica, zemljišta i 

osposobljenih nastavnika. 20 Ustvrdio je kako se pod pojmom građanske škole ne smije 

predstavljati čisto strukovna škola, već školska ustanova koja će omladini od 10. do 

14. godine pružiti “mogućnost jednog općeg zajedničkog obrazovanja.. opću duhovnu 

obrazovanost i spremu u prvom redu za potrebe praktičnog života, za kasniji nauk

u raznim granama privrede”, ali i ustanova koja bi ih trebala osposobiti za dalje školovanje 

“u višim srednjim zavodima”. 21 Dakle, Rukavina je predlagao unifikaciju sustava 

nižih srednjih škola, i to upravo “s karakterom građanske škole” u kojima bi se učenicima, 

koji neće prelaziti u više škole, pružilo zaokruženo opće obrazovanje. 

Sve ove nejasnoće vezane uz postojanje građanske škole nisu bile riješene do početka 

II. svjetskog rata. Ona je bila škola “drugog reda” u dualističkom obrazovnom sustavu 

stare Jugoslavije, što Franjkovićeva “Povijest školstva i pedagogije u Hrvatskoj” 

te “Pedagoška enciklopedija” posnažuje tezom kako je riječ o školi koja je uz praktično 

obrazovanje za rad u privredi pružala oskudno opće obrazovanje, nerijetko predstavljajući 

završnu stepenicu u obrazovanju svojih učenika. 22 Iako se Građanska škola dičila 

praktičnošću, nastava se, uglavnom, i tu svodila na verbalizam. Š. Batinić ne griješi 

kada je uvjetno smješta pod stručno školstvo, iako naglašava njenu općeizobrazbenu 

kategoriju. 23 Zakon o građanskim školama iz 1931. pridonio je umrtvljenju njene aktivnosti. 

Prepuštena na brigu lokalnoj upravi grcala je u problemima financijske i materijalne 

prirode. Brojne su se škole otvarale i u onim sredinama gdje nije bila osigurana 

ni zgrada i gdje se nije vodilo računa o prosperitetu iste. No, ma koliko bila odraz 

“nepraktičnosti i nesavremenosti” 24 , građanska škola je u sredinama u kojim je djelovala, 

odigrala izuzetno bitnu ulogu u odgajanju i obrazovanju generacija i generacija 

i time sudjelovala, neposredno i posredno, u društvenom i kulturnom uzdizanju, napose 

onih manjih sredina, kao što je bila i Vela Luka. Građanske škole su ukinute po 

svršetku rata, 26.10.1945. Zakonom o ukidanju građanskih škola Predsjedništva privremene 

vlade DFJ. Tada je ona inkorporirana u sustav nižih gimnazija, a potom i unutar 

sedmogodišnjih, odnosno osmogodišnjih osnovnih škola. Zanimljivo je kako se u 

današnjici započelo glasno razmišljati o učeničkom usmjeravanju (pa i strukovnom) 

u višim razredima osnovne škole, što bi donekle odgovaralo programu i svrsi građanskih 

škola. Građanska škola zasigurno nije bila “škola budućnosti” kako su joj tepali 

njeni nastavnici, ali nije bila niti beskorisna, slijepa ulica za svoje đake. Ona je odigrala 

ulogu koju su joj školski zakonodavci odredili, ponajprije u manjim sredinama, više 

nego uspješno. 

99 

OPĆI PREGLED DJELOVANJA GRAĐANSKE ŠKOLE “VELA LUKA” 

1939.-1941. 

Otvorena je 1926. godine kao treća takva škola na otoku. Najzaslužniji za njeno 

pokretanje bili su čelnici Sokolskog društva u Veloj Luci, koji su ovo pitanje pokrenuli 

pred izaslanstvom kralja Aleksandra. Tada su se u mjestu već bili stekli potrebni uvjeti 

za održavanje takve škole. Samo mjesto je, kako zaključuje Zvonko Maričić, s naraslim 

brojem državnih službenika, ali i obrtnika, iskazivalo sve veću potrebu za jednom 

21 

 

22

100 

takvom školom. 25 Prostor se osigurao u prizemlju zgrade Osnovne škole, gdje su dotada 

bili smješteni učiteljski stanovi. S obzirom na usmjerenje, u početku je bila ribarsko-poljoprivrednog, 

potom trgovačko-knjigovodstvenog i na koncu industrijsko-zanatskog 

smjera (upravo u razdoblju Banovine Hrvatske). No, sve u svemu, nije se tu 

radilo o nekim pretjeranim oscilacijama u programu, pošto su, ionako, građanske škole 

bile bliže općeobrazovnom tipu škole. 

Bila je mješovitog karaktera, odnosno školovali su se i učenici i učenice. Nastava se 

odvijala u četiri učionice koje su odgovarale higijenskim propisima, ali se nisu grijale. 

Uz učionice, raspolagalo se i s jednom kancelarijom, kabinetom i “ostalom prostorijom”, 

u kojima je bilo porazmješteno relativno malo namještaja. Škola je raspolagala 

i s jednim stanom za nastavnike u mjestu. Školska kuhinja je sredstvima Ministarstva 

prosvjete i pomoću drugih doprinosa pokrenuta 1931., no nije radila u kontinuitetu. 

Tako se u ove dvije školske godine nije osjetila potreba za njenim radom iako je pred 

rat zavladala nestašica hrane. 

U Građanskoj školi je postojala nastavnička i učenička biblioteka, pri čemu je prva 

sadržavala prije svega “stručno-naučne” knjige, dok je učenička posjedovala isključivo 

“zabavne komade”. 1939./40. učenička knjižnica broji 219 knjiga, a nastavnička 56. 

U toku godine svi su se nastavnici koristili svojom knjižnicom te su zabilježene ukupno 

42 posudbe. Također su svi učenici posuđivali (67) u učeničkoj knjižnici, a zabilježeno 

je ukupno 355 posudbi. 26 Upravitelj Vinko Vilović u svojem izvještaju o stanju 

škole 1939./40. bilježi između ostaloga: “Knjižnice, koliko učenička, toliko nastavnička, 

oskudno su snabdjevene.” 27 Vjerojatno je ta opaska ponukala školsko vodstvo sljedeće 

školske godine da dio novca usmjeri na nabavu novih knjiga. Tako je na sjednici 

Nastavničkog savjeta krajem listopada 1940. zaključeno kako će se raspoloživi novac 

iz Fonda školske knjižnice utrošiti na popunjavanje đačke knjižnice “i to prema prijedlogu 

kojeg će izraditi sporazumno g. ravnatelj i knjižničar”. 28 Navedeni fond školske 

knjižnice se popunjavao učeničkim uplatama (po 10 dinara) prilikom upisa. Za knjižnicu 

je 1940./41. bila zadužena učiteljica vještina Rosanda Simić. 

Prema izvještaju za školsku godinu 1939./40. uz dvije knjižnice postoji i 10 kabineta. 

To su zemljopisni sa 17 zidnih slika i 1 pravim modelom, povijesni (“istorijski”) s 4 

zidne slike, zoološki sa 7 zidnih slika i 2 prava modela, botanički s 30 zidnih slika, mineraloški 

s 24 zidne slike i 1 ispravnim aparatom, fizički, koji ima 40 ispravnih i 5 neispravnih 

aparata, kemijski s 24 ispravna i 3 neispravna aparata, matematički s 8 ispravnih 

aparata, njemački s 4 zidne slike i 2 knjige te kabinet ručnog rada bez inventara. 29 

Vilović u zaključku ističe oskudnost nastavnih pomagala: “Iz nekih predmeta ima vrlo 

malo, dok iz nekih nimalo.” 30 

25 

 

 

 

 

 

28

101 

Sveukupno gledajući, škola je značajno oskudijevala nastavnim sredstvima i knjižnim 

gradivom, kako je i zaključio u svojem izvještaju upravitelj Vilović. Ali to nije bila 

iznimka, već pravilo ondašnjeg vremena pri čemu je glavnina problema ležala u slabašnim 

financijskim izvorima. Nastavničke plaće je osiguravala Banovina dok se za 

sve ostale troškove škola morala obratiti Općini, i po pitanju opreme i materijalnog 

održavanja. Iako su postojale školarine, njihov iznos je bio gotovo neznatan jer je većina 

učenika zbog slabog imovnog stanja bila oslobođena od plaćanja. Školski proračun 

1939./40. iznosi 69.786,50 d, od čega je Banovina osigurala 92%, a Općina 7%. U 

rashodu se vidi kako je banovinski novac utrošen na plaće zaposlenih, općinski novac 

na “materijalno uzdržavanje i nabavku novih učila“, dok je preostali novac od školarina 

(i to samo 4 potpune i 1 djelomična – ukupno 387,50 d; 72% učenika bilo je oslobođeno 

od plaćanja) proslijeđen “Poreskoj” upravi Blato. Zarađeni novac od taksi (180 

d) iskorišten je za instalaciju “zvonaca”. Dakle, kao što se može vidjeti, novca zaista nije 

bilo ni približno dovoljno, pa možemo zaključiti kako je škola životarila, što se vidi i u 

opremljenosti nastavnim sredstvima. Nešto više novaca dolazi sljedeće 1940./41. kada 

je Općina unovčila obveznice za zemlju (proizašle iz agrarne reforme). Zahvaljujući 

činjenici što je učitelj Petar Padovan postao načelnikom mjesta, Općina je u nekoliko 

navrata dodijelila Građanskoj školi “relativno visok iznos”. Tadašnji upravitelj Ladislav 

Vučetić upotrijebio je novac za izradu namještaja za upravu i zbornicu 31 , nova 

učila i knjige, te za uvođenje električne instalacije (mjesna električna centrala je proradila 

1939.). 

PROMJENE U NASTAVNOM PROGRAMU 

Stvaranjem Sporazuma Cvetković – Maček krajem kolovoza 1939. mogle su se očekivati 

i skore promjene u školskim klupama, u upravo nadolazećoj školskoj godini 

1939./41. Nove vlasti su krenule u hitru čistku nastavničkog kadra pri čemu su kažnjavani 

pobornici dotadašnjeg režima, tzv. jugonacionalisti, dok je dotada proganjanim 

pristalicama HSS-a honorirano “hrvatstvo”. 

Stanje u školstvu, i to naročito srednjem, bilo je opterećeno brojnim problemima 

pred formiranje Banovine Hrvatske. Stoga Ministarstvo prosvjete traži u lipnju 1939. 

od većine srednjoškolskih ravnatelja podrobno izvješće o uzrocima takvog stanja. 32 

Štefka Batinić ističe kako su se uspostavom Banovine Hrvatske povećali izgledi za poboljšanje 

prilika u hrvatskom školstvu. 33 

U stručnim časopisima se razvija otvorena i plodna diskusija o potrebi reformiranja 

školstva. Tako Sigismund Čajkovac iznosi svoja “Temeljna načela za školski zakon” 

u kojemu traži povećanje obvezatne izobrazbe i nužnost promjene prosvjetne politike 

koju treba skrenuti u pravcu načela i duha ideologije braće Radić. 34

102 

Hrvatska ili srpska gramatika za srednje škole Tomislava Maretića (Beograd, 1928.); 

tvorba imenica, Knjižnica Osnovne škole Vela Luka (OŠVL) 

Računica za I. razred Bogoljuba Radulovića (Zagreb, 1937); zadaci za proračunavanje 

datuma, Knjižnica OŠVL

103 

Po pitanju reformi “Hrvatski dnevnik” u rujnu 1939. najavljuje korjenite reforme u 

školstvu, koje je zasnovano na tuđem, njemačkom sustavu dalekom od “potreba naroda”. 

“Sada će kroz naše škole od pučkih do sveučilišta prostrujiti nov život, novi principi, 

ideje Antuna Radića.. Ona (škola-op.a.) se mora približiti životu hrvatskog naroda, 

mora se priljubiti njegovoj stvarnosti i njegovim prilikama. Prije svega se to odnosi 

na pučku školu.“ Naročito je naglašen problem nepismenosti, koji je dijelom posljedica 

i nedovoljnog broja škola: “Kada bi djeca išla u školu svaki drugi dan, kad bi se izmjenjivala, 

zar ne bi bio veći broj djece mogao polaziti školu”. Iako se najavljuje gradnja 

što više školskih zgrada ali neraskošnih 35 , u članku se promoviraju i livade i šume 

kao potencijalne učionice. Spominje se i problem opsežnog gradiva: “Sada djeca četvrtoga 

razreda pučke škole imadu po 10 knjiga. Ona bi trebala biti pravi fenomeni, kad 

bi mogla taj ogromni materijal svladati“, ali i pogrešni princip učenja: “Njima se pruža 

gotov materijal, koji ona moraju memorirati“. I srednje škole, po njima, treba približiti 

potrebama života “uvođenjem sociologije i nauke o narodu”. Zaključuje se kako se 

ovim reformama neće rukovoditi iz zatvorenih kabineta, već će u njihovom kreiranju 

i provođenju sudjelovati cijeli hrvatski narod. 36 U slovenskom “Jutru” se također raspravljalo 

o ciljevima nove hrvatske prosvjetne politike. Istaknuto je kako će se strukturalna 

reorganizacija izvršiti prema “ideološkim spisima” braće Radić. “Svi dosadašnji 

politički i prosvjetni vođe HSS vraćaju se k spisima te dvojice začetnika hrvatskog 

seljačkog pokreta upravo nekako onako, kako se na pr. današnji marksisti.. vraćaju k 

spisima Marxa i Engelsa.” Ideje braće Radić, proizašle velikim dijelom iz djela Rousseaua 

i Tolstoja, ističu seljački tip kulture kao najidealniji, protiveći se pukoj civilizaciji 

razuma, civilizaciji grada koja kvari čovjekovu sreću. Nova prosvjetna direktiva, stoga, 

neće ponavljati greške proteklih reformi koje su isključivo povećavale opseg znanja, 

bez osvrtanja na praktičnu upotrebu istog. Pozornost će se posvetiti i karakteristikama 

pojedinih regija, da bi se škola potpuno okrenula životnim potrebama tog kraja. Sada 

se postavlja novi ideal – “ideal autohtone domaće kulture sa svima čovječjima, socijalnima 

i nacionalnim atributima“, bez straha zbog udaljavanja od tipa zapadnih škola. 

Najavljena je reforma i učiteljskog odgoja, s naglaskom na praktično znanje i potrebe 

pojedine sredine: “U učiteljske škole primat će se u prvom redu seljački sinovi i njihov 

će odgoj biti takav, da ne će nastojati, kako da se što prije pogospode i postanu karijeristi.” 

U srednjim školama će se napraviti odmak od onog “što nema prave veze sa 

životom”. “Đaci se zbog pretjerane vjere u moć i korist znanja – ne gledajući njegovu 

praktičnu upotrebu – previše jadaju na učenje. Uče više jezika, ali ne zato da koji dobro 

nauče. Jedan će od stranih jezika ostati, ali će se morati predavati tako, da svaki učenik 

može tim jezikom i govoriti, iako možda ne bez pogrješke.” I zaista, za školsku godinu 

1940./41. propisane su nove Nastavne osnove za strane žive jezike. Stručnom školstvu 

će se posvetiti puno više pažnje. Odbacujući slijepu primjenu zapadnih uzoraka, koji 

su nerijetko bili na štetu seljaka i općih nacionalnih interesa “ovako reformirano školstvo 

morat će uzgajati ljude koji će biti u službi naroda i njegove kulturne individual-

104 

nosti”. Depolitizacijom škole dat će joj se značaj opće narodne ustanove. Autor teksta 

Božidar Borko zaključuje kako ovi pogledi znače raskid s racionalističkim kulturnim 

uzorima 18. i 19. st., povratak autohtonoj narodnoj kulturi, romantičarskom duhu s 

primjesama filozofskog relativizma i pragmatizma. Ipak, ističe kako treba vidjeti kako 

će se ove reforme pokazati u praksi i kako će uspjeti u životu “koji je velik kritik, ali ništa 

manji eksperimentator“. 37 

Časopis za pedagogiju “Savremena škola“ prepuna je tog novog duha – obiluje člancima 

o značaju braće Radić 38 , čak se promovira novi pojam “narodna pedagogija”. Pri 

tome se odbacuju već utrte staze, oponašanje drugih i kao imperativ se postavljaju 

“originalne filozofije izronjene iz dubine našeg narodnog shvaćanja”. 39 Ne prihvaćaju se 

ni škole bez Boga, škole klasne mržnje, škole puške i knjige s krilaticom “rat je higijena 

čovječanstva”, već jedino ideologija braće Radić, odnosno hrvatskog seljačkog pokreta 

koja obuhvaća sve potrebe naroda. Pomno se iščitavaju rasprave Antuna Radića (kojeg 

nazivaju “hrvatski Komenski i naš Pestalozzi”, “pokretač i osnivač originalne hrvatske 

pedagogije“) u “Domu” (“Teško ti je u mraku“, “Mi ćemo i dalje našom stazom”, “Pučka 

seoska škola”), koji zaključuje: “I dokle god budu naša gospoda i učitelji mislili, da 

prave pučke škole moraju biti onakve, kako su to Nijemci za sebe izmislili, dotle mi 

ne ćemo imati ni prave narodne prosvjete… Ako hoćemo imati pravu narodnu prosvjetu, 

moramo prije imati pravu narodnu seosku školu, ne gradsku.” 40 On je smatrao 

kako je za izgradnju ličnosti mnogo važniji odgoj od intelektualnog obrazovanja: “Kod 

obrazovanja valja više nastojati, da razvijemo duševne sposobnosti učenika, nego da ih 

kljukamo masama mrtvog znanja”. Dakle, upućuje se kritika herbartovskoj školi zbog 

precjenjivanja znanja na štetu etičkog, socijalnog i praktičnog odgoja učenika. Njegove 

su misli okvalificirane kao “zamašni jedan preokret, upravo jedna čitava mirna revolucija”. 

41 I Stjepan Radić je prikazan kao značajan pedagog, na temelju njegove knjižice 

“Dvije rasprave o školstvu“ iz 1903. Njegovih šest osnovnih ideja za reformu – “Mjesto 

utrke u znanju, natjecanje u radinosti i iskrenosti“, “Posvemašnji sklad škole s crkvom, 

vjere s naukom” (protjerivanje ateizma iz škola), “Učitelj ima biti toliko slobodan 

u svom djelovanju koliko je za nj odgovoran” (potreba za samostalnošću učitelja), 

“Nema nauka bez reda, a reda bez vjere u dobro i bez smisla za ljepotu” (potreba discipline, 

ali ne krute vojničke), “Na svakoga učenika treba gledati kao na budućega čovjeka, 

koji ima svoju misiju u životu” i “Male pogriješke u školi treba kazniti strogo, a velike 

blago”. “U svemu velik, Stjepan Radić je na poseban način značajan i kao hrvatski 

pedagog”, zaključuje autor ovog teksta. U njegovim rečenicama možemo pronaći i jednu 

koja predstavlja sukus svega prije rečenog: “..imamo ne samo puno pravo, već nam 

je to i narodna, sveta dužnost da ukazujemo na djela braće Radića, koji su kao geni-

105 

jalne ličnosti svojom naukom i svojim sveopćim akcijama obuhvatili sve manifestacije 

narodnoga života, pa tako intuitivno nazrijeli i u krupnim obrisima temeljito zahvatili 

također osnovnu problematiku nove, savremene škole..”. 42 Možemo zaključiti kako 

je vladavina HSS-a u Banovini Hrvatskoj reanimirala ideje braće Radić na svim društvenim 

poljima, pa i na prosvjetnom, predstavljajući ih kao jedino moguće rješenje i 

pristupajući im nekritički, drugim riječima, gradeći njihov kult. O tome nedvojbeno 

svjedoče i prijašnji citati. Ipak, isto tako je nepobitno, da su mnoge njihove ideje bili 

izuzetno vrijedni doprinosi reformi školstva, od kojih se mnoge i dandanas prihvaćaju 

i pokušavaju implementirati. 

Na početku školske godine 1939./40. zadržani su još uvijek stari udžbenici. I dalje se 

radilo prema Nastavnom planu i programu za Građanske škole donesenom 1936. Tako 

su se koristili Čitanka Miljković-Matić, Gramatika hrvatsko-srpskog jezika Mije Šušeca, 

Historija jug. književnosti Poljanec-Maričić, Njemačka vježbenica Matka Zlatića, 

Radivojevićeva Geografija, Historija, Zoologija i botanika Babić-Ercegović-Špoljar, Fizika 

Mihajlović Jelenka, Krajčinovićeva Hemija, Računica, Geometrija Jurja Božičevića 

(odobrena 1936.), Miloševićeva Higijena (odobrena 1932.), Kućanstvo Jelene Kolin 

(odobreno 1926.), Pouke iz zanatstva i industrije, uglavnom odobreni 1937. No, ubrzo 

su neki od ovih udžbenika podvrgnuti kritici i nadomješteni su novima. Naročito 

se to osjetilo u društvenoj grupi predmeta – povijest, jezik i pravopis, koji su doživjeli 

mnogo izmjena, izdanja novih udžbenika u kojima se značajno provela revalorizacija 

povijesnih događaja i ličnosti. Tako se okružnicom Odjela za prosvjetu Banske vlasti 

Banovine Hrvatske traži “da se udžbenik Građanska prava i dužnost zamijeni novim 

Državljanska nauka i da se gradivo u dosadašnjem udžbeniku dovede u sklad sa sadašnjim 

uređenjem, posebno da bude obrađeno uređenje Banovine Hrvatske i njene 

kulturne, društvene i privredne ustanove”. 43 Konkretno, Nastavnički savjet Građanske 

škole u Veloj Luci prihvaća ovaj naputak i predlaže: “U trećem razredu obraditi gradivo, 

koje zadire u: porodicu, općinu, srez, banovinu, organizaciju Banske vlasti.. U IV. 

razredu gradivo, koje će obuhvatiti uređenje države, važnije odredbe zakona i propisa, 

koji su u vezi sa smjerom škole”, za što je predviđeno tiskanje novih 60-70 stranica teksta 

i dodatnih ilustracija najvažnijih ustanova.. 44 Dotadašnjoj povijesti se zamjerila i isključiva 

usmjerenost na život elite, bez spomena širih masa, zemljopisu nepoznavanje 

socijalne strukture stanovništva i gospodarskih faktora zemlje, a književnosti nesintetički 

pristup bez socijalnog konteksta. No, da ne bi netko pomislio da se radi o marksističkom 

pristupu “Hrvatski dnevnik” ističe: “Dok marksizam težište polaže samo na 

gospodarske i socijalne temelje svih životnih manifestacija, hrvatski se seljački pokret 

jednako osvrće na sve manifestacije duhovnoga života” (“Reorganizacija nastave u Hrvatskoj”, 

HD, 20.1.1940.). Kod zemljopisa se stavio naglasak na dotad “prezrene” narodne 

običaje, pjesme, nošnju. 45 Čak je i kod obuke pjevanja u srednjim i građanskim 

školama donesen novi nastavni plan početkom 1940./41. školske godine, što je u listopadu 

uzeto na znanje i u Veloj Luci. Velika se pozornost posvetila “narodoznanstvu”, tj.

106 

etnografiji, temeljem djela Antuna Radića. Održavaju se brojna predavanja iz tog područja, 

upućuju se učenici na sakupljanje takve građe preko praznika, sastavljaju se etnografske 

spomenice. 46 Upravo su ove spomenice trebale pomoći učiteljima u podučavanju 

i upoznavanju učenika sa svojim narodom, običajima i ostalim prilikama, bez 

nametanja nečega što bi se kosilo s tradicijom tog kraja. Naredbom Bana vođenje ove 

spomenice postaje obvezno. Odjel za prosvjetu Banske vlasti uz uputstva za vođenje 

spomenice, raspisuje i natječaj za udžbenik iz etnografije za srednje škole. Početkom 

ožujka 1941. je okružnicom Prosvjetnog odjela Banske vlasti preporučena brošura etnologa 

Branimira Bratanića “Hrvatske seljačke smotre”. “Svi nastavnici neka je dobro 

prouče, neka je propagiraju među učenicima, a iznesene ideje neka upotrebe u praktičnom 

radu, uz ranije dobivene upute za proučavanje u narodnom duhu”, zaključeno 

je na sjednici Nastavničkog savjeta Građanske škole u Veloj Luci. 47 

Školske godine 1940./41. uvedena je nova čitanka M. Kombola za hrvatski jezik, 

tekstovi Stjepana Ratkovića za geografiju, Živka Jakića za povijest, Babić-Fink-Ercegovića 

za zoologiju i botaniku, Krajčinović-Rukavine za fiziku, Rukavine-Prvanovića 

za računicu, J. Božičevića za geometriju, A. Semnica za higijenu, kao privremeni udžbenici. 

48 

Krajem 1940. svim školama je proslijeđena Uputa za poučavanje u narodnom duhu 

s metodičkim napomenama, na koju je ravnatelj Vučetić u Veloj Luci skrenuo pažnju 

“i preporučio svim nastavnicima da se istih striktno pridržavaju”. 49 

Dobro se sjećam kako se taj novi duh mogao osjetiti. Ponajprije kod upravitelja Vučetića, 

koji nam je uvijek prilazio s hrvatskih nacionalnih pozicija. Vidjelo se to i u nastavi hrvatskog 

jezika, točnije u uvođenju korijenskog pravopisa. (Milan Oreb) 

Osjećalo se nešto novo, neki polet u zraku. Imali smo dojam da stvari kreću nabolje. (Z.V.) 

Politički okvir djelovanja škole 

“Moglo bi se reći da se tada... osjećao nekakav drukčiji, pomalo trijumfalistički duh 

novih vlasti” ističe Z. Maričić. 50 Politika je i danas neizostavan pratitelj školskih zbivanja. 

U ono vrijeme ona je bila to još više jer je društveni život u Kraljevini Jugoslaviji 

bio izuzetno zasićen politiziranjem. Već se i prije moglo naslutiti, a naročito od veljače 

1939. kada je nastupila vlada Dragiše Cvetkovića, da će se Dvor posvetiti rješenju tzv. 

“hrvatskog pitanja”, najvećeg kamena spoticanja u unutarnjopolitičkom životu. Potpisivanjem 

Sporazuma Cvetković – Maček zatoplila je klima i za brojne učitelje koji 

su zbog svojih političkih i nacionalnih uvjerenja bili proganjani. Oštrica Damoklova 

mača okrenula se sada protiv miljenika bivšeg režima.

107 

U skladu s nadolazećim političkim i društvenim promjenama školski odbor u Veloj 

Luci zaključuje i predlaže “da se mjesna Muška pučka škola nazove imenom Jurja 

Strossmayera, a mjesna Ženska pučka škola imenom Katarine Zrinske”. Prijedlog je 

poslan preko Općine, gdje ga je trebao potpisati i poduprijeti općinski načelnik u svojstvu 

predsjednika mjesnog školskog odbora, na adresu Ministarstva prosvjete u Beograd. 

No, nekoliko mjeseci nakon podnošenja molbe, stigla je odluka Ministarstva u 

kojoj stoji “da se prihvaća predlog mjesnog školskog odbora i odobrava se, da se Muška 

osnovna škola u Veloj Luci u buduće zove: Osnovna škola Miloša Obilića, a Ženska 

osnovna škola u Veloj Luci da se u buduće nazove: Osnovna škola Majka Jugovića” 51 , 

odnosno kako su se i dotada ove škole nazivale. Novinar Hrvatskog glasnika, glasila 

HSS-a, koji je objavio navedenu vijest u kontekstu protuhrvatskog djelovanja palog 

režima, zapitao se tko je to Velolučanima podmetnuo kukavičje jaje. Sokolski glasnik, 

list Sokola Kraljevine Jugoslavije, uvjerava u svom dopisu kako je spomenuta izmjena 

nastala kod ministarstva u Beogradu, a ne nikako kod sreskog školskog nadzornika u 

Korčuli, niti kod nadležne vlasti u Splitu, kako su to neki imputirali. “Milo nam je što 

možemo utvrditi, jer su sreski školski nadzornici u Korčuli, Roko Tomašić, kao i raniji 

nadzornik, Mate Bernardi (inače istaknuti sokolski radnici – op.a.), uvek prednjačili 

u jugoslavenskom duhu, pa se ne bi moglo ni pomisliti, da bi oni takav nejugoslavenski 

čin mogli da naprave.” 52 

I većina ostalih osnovnih škola po otoku dobila je nazive, uglavnom po hrvatskim 

i srpskim velikanima. “Kralj Tomislav” u Lumbardi, “Karađorđe Petrović” na Vrniku, 

“Kralj Petar I. Veliki Oslobodioc” u Pupnatu, Knežama i Žrnovu, “Grgur Ninski” 

u Smokvici, “Josip Juraj Strossmayer“ u Račišću i Čari te “Petar Preradović” u Korčuli. 

Jedino škole u Blatu, Babini i Potirni nisu dobile nove nazive u vrijeme Banovine Hrvatske. 

Građanska škola u Veloj Luci nije mijenjala svoj standardni uopćeni naziv “Građanska 

škola u Veloj Luci zanatsko-industrijskog smjera”. 

Proslave novih spomendana 

Uz ustaljene proslave Strossmayerovog dana, Zrinsko-Frankopanskog dana (30.04.) 

i Praznika Narodne prosvjete (20.06.), koje datiraju već otprije, pojavili su se i neki 

novi spomendani. 53 U novom društveno-političkom okruženju bilo je za očekivati uzdizanje 

braće Radić do gotovo mitološke razine. U školama je uvedena obvezna proslava 

dana smrti dr. Antuna Radića koju je obznanila Banska vlast Banovine Hrvatske 

proglasom i uputama od 24. siječnja 1940. (br. 6021). Sreski načelnik korčulanskog 

kotara izvještava Ispostavu u Splitu kako su “u svim školama nastavnici održali pre- 

51 

 

52

108 

davanje djeci o životu i radu velikog učenjaka i učitelja Dra Antuna Radića. Ocrtan je 

njegov život, ličnost, njegove glavne ideje i misli, kao i njegovo značenje u narodnom 

životu. Sa djecom se u više škola poveo i razgovor o životu i radu Dru Antuna Radića, 

a iza predavanja koje im je prije održano. U školama, koje su imale ponešto iz njegovih 

djela, čitali su se pojedini lakši odlomci, a iza toga o tom poveo razgovor. U svim 

školama je istaknuta njegova ideja zbliženja i upoznavanja grada i sela; njegova borba 

za dobrobit i ravnopravnost seljaštva, i za vrijeme prave narodne, autohtone, seljačke 

kulture. Dr. Antun Radić je prikazan kao veliki prijatelj svoga naroda, osobito seljaštva, 

kao idealan čovjek i uzoran čelik-značaj. U nekim školama su stariji učenici 

izradili i pismene radnje o Dru Antunu Radiću, a neke o samom načinu proslave”. 54 U 

muškoj pučkoj školi u Veloj Luci svaki je nastavnik zasebno držao predavanje u svojem 

razredu te su ocrtali Radićev život i rad. I ženska pučka škola u Veloj Luci održala 

je 10. veljače predavanje “o radu i mislima” dr. Radića, kako je izvijestila upraviteljica 

Anka Žuvela. 55 

Školska knjižnica se u to vrijeme obogatila kompletom odabranih djela Antuna Radića 

koja su djelomično i danas sačuvana. U godišnjem izvještaju se navodi još kako je 

11.06. održana i proslava rođendana braće Radić. U Građanskoj školi, i to samo u veljači 

1941., su održana tri spomendana – Strossmayerov dan (04.02.), kada je Zoran 

Palčok održao prigodno predavanje, dan Antuna Radića (10.02.) i dan Matije Gubca 

(15.02.). 

Onaj već spomenuti “trijumfalistički” duh novih vlasti osjetio se u punoj snazi školske 

godine 1940./41., kada je školu preuzeo novi ravnatelj Ladislav Vučetić. Prethodnu 

školsku godinu možemo okarakterizirati kao prijelaznu – uhodavanje ususret nadolazećim 

promjenama. 

NASTAVNIČKI KADAR 

Najveći prigovor manjkavosti građanskih škola bila je nestručnost nastavnog kadra 

(doduše, to se može ustvrditi i za ostale tadašnje srednje škole, pa i gimnazije). Iako je 

1919. osnovana Viša pedagoška škola u Zagrebu s ciljem obrazovanja nastavnika građanskih 

škola, koji su već 1921. osnovali svoje udruženje (UNGŠ), te kao takvo zakonski 

propisano 1931., razmjerno velik broj su predstavljali učitelji pučkih škola, a bilo je 

onih i s nedostatnijom stručnom spremom. U građanskim školama su predavali i oni 

s visokom školom, tzv. “diplomirani filozofi-učitelji”, koji su nerijetko s predrasudom 

gledali na ustanovu u kojoj rade. Zanimljiv je tekst R. Radovanovića, nastavnika građanske 

škole u Makarskoj, koji zamjera takvim profesorima što se nedostojno odnose 

prema građanskoj školi i njenim preostalim nastavnicima i učiteljima, podrazumijevajući 

je tek kao “jednu etapu za dolazak na cilj”. “Mi smo stacionirani, a oni su nastavnici 

putnici!”, kaže Radovanović i zaključuje kako oni, za razliku od nastavnika s 

Višom pedagoškom školom, nisu kompetentni za predavanje u toj školi. “Diplomirani 

filozof učitelj ima diplomski ispit samo iz jednog predmeta koji predaje u Gradjan- 

 

 

55

109 

Upravitelj Građanske škole Vela Luka 1940./41. 

- Ladislav Vučetić, prof., Privatna zbirka 

Marion-Joni Vučetić Malada 

skoj školi, a u svim drugim predmetima on ima kvalifikaciju učitelja osnovne škole... 

nastavnik gradjanske škole ima kvalifikaciju za tri naučna predmeta, i prema tome je 

on... mnogo adekvatniji i tri puta vredniji.” S krilaticom “Gradjanske škole, nastavnicima 

gradjanskih škola!“ završava ovaj tekst koji odiše s izvjesnom dozom zavisti, ali donekle 

precizno rezonira. 56 

U Veloj Luci je dugo vremena bio tek jedan učitelj s Višom pedagoškom školom - 

Vinko Vilović, dok su ostali bili učitelji pučke škole i učitelji vještina. U razdoblju Banovine 

Hrvatske taj se omjer znatno popravio. Na koncu 1939./40. predavali su: jedna 

“diplomirana filozofkinja”, jedan nastavnik s Višom pedagoškom školom i drugi koji 

je sluša (“diplomirani slušaoc”), učitelj pučke škole, dva učitelja vještina i jedan stručni 

suradnik - vjeroučitelj. Dakle, tek je 29% učitelja imalo potrebne škole. Svi su imali 

položen državni stručni ispit izuzev honorarno zaposlene Zorke Palčok. Radilo se 

uglavnom o Hrvatima (83%) uz jednu Srpkinju; po vjeroispovijesti su se izjašnjavali 

kao rimokatolici (67%) i pravoslavci (33%). Raspon njihove dobi se kretao od 26 do 

50 godina, s time što je većina bila stara oko 36-40 godina (50%). Većina ih je bila u 

bračnom odnosu (67%). Nije bilo odlikovanih, ali niti ukorenih nastavnika. Te školske 

godine su dva učitelja imala duža odsustva (do 3 mjeseca) zbog vojnog poziva. Izvan 

škole su se svi bavili “prosvjećivanjem”, dvojica književnošću, jedan poljoprivredom, a 

dvojica su bili i aktivisti “Crvenog krsta”. Nitko od njih nije imao objavljenih radova. 57 

Na kraju školske godine 1940./41. poučava četvero diplomiranih filozofa, jedan nastavnik 

s Višom pedagoškom, učitelj pučke škole, dvoje učitelja vještina i jedan stručni 

suradnik. Sada su se kvalifikacije nastavnika znatno popravile pa tek 38% nastavnika 

nema zadovoljavajuću spremu. No, ostao je i dalje problem čestih promjena predavača

110 

pojedinih predmeta, dužih uskakanja učitelja u predmete za koje nisu imali kvalifikacije. 

Pogled na tablicu 2. (vidi prilog) otkriva da za gotovo svaki predmet postoji podulji 

popis učitelja, ponajprije kod hrvatskog jezika, povijesti, geografije (čak 8 predavača 

u dvije godine), računa i higijene. I ova nestalnost, koja kontinuirano prati rad škole 

od osnutka, pridonosila je nepovoljnijoj slici izvedbe nastavnog programa. 

U novoj školskoj godini 1940./41. Ladislav Vučetić, profesor francuskog jezika i južnoslavenske 

književnosti, postao je novi ravnatelj Građanske škole u Veloj Luci. Zamijenio 

je Vinka Vilovića, činovnika VI. položajne grupe, inače prvog upravitelja ove 

škole, na čijem je čelu proveo sveukupno 9 godina, a koliko je i radio u V. Luci. Svojim 

je radom i ozbiljnošću značajno obilježio i zadužio školu. No, dolazak Vučetića, u 

čemu se mogu jasno nazrijeti i politički motivi, inače rođenog Velolučanina, dočekan 

je s mnogo zadovoljstva i kao znak dobrohotnosti i prepoznavanja sazrijevanja, društvenog 

i kulturnog, sredine od strane novih vlasti. S 11 godina dotadašnje službe, Vučetić 

je u Veloj Luci predavao zanatstvo i industriju, nauk o državi, knjigovodstvo i 

povijest. Naoko strog, bio je onaj koji je “svojom profinjenošću, istančanim ukusom 

i kulturom djelovao na nastavnike i učenike.. da makar za nijansu više cijene nauku, 

obrazovanje, obrazovanost i školu uopće”. 58 

Kao vrsne metodičare, koji su najbolje u praksu sprovodili princip “zornosti”, možemo 

izdvojiti Petra Padovana i Zorana Palčoka. Učitelj pučke škole (šeste položajne 

grupe) Petar Padovan s 20 godina službe je predavao povijest, prirodopis, kemiju i fiziku, 

matematiku, industriju, građanska prava i pisanje. U školskoj godini 1940./41. značajno 

mu se skraćuje satnica, pošto počinje obnašati dužnost načelnika mjesta. “Zapljusnuo 

nas je nepoznatim svijetom golih atleta Rima i Grčke” (Zvonko Maričić). Bio 

je izuzetno aktivan kao povjerenik Podmlatka Crvenog krsta u školi. Zoran Palčok, 

upravo u vrijeme službe u Veloj Luci, završava Višu pedagošku školu – i to francuski 

jezik, kao glavni predmet, hrvatski jezik te metodiku i didaktiku kao sporedne. U jedanaestoj 

godini službe predavao je hrvatski, aritmetiku i geometriju, zemljopis i pjevanje. 

Z. Maričić ga ističe kao jedinog učitelja koji je djelovao s “klasnih, marksističkih 

postavki”. 59 “Po prvi put sam od njega u klupi čula nešto o događajima u Rusiji 1917., o 

Oktobarskoj revoluciji, ali tek uzgredno” (T.Z.). Maričić ističe i kako je “dosta uspješno 

radio.. na popularizaciji knjige među učenicima i razvijanju navika i potrebe čitanja 

lijepe literature”. 60 

Marija Stulli, učiteljica pučke škole, podučavala je njemački jezik u Građanskoj školi 

“Vela Luka” od 1929. do kraja 1939. Učenici je se prisjećaju kao izuzetno stroge, ali 

i odlične učiteljice. 

Kad sam upisao Učiteljsku školu u Dubrovniku, istaknuo sam se poznavanjem svog njemačkog, 

a to mogu zahvaliti Stullijevoj. (M.O.) 

Tako dobre temelje nam je pružila iz njemačkog jezika da su me znali često pitati imam li nekog 

doma tko govori taj jezik. (T.Z.) 

58

111 

Izvela bi te pred katedru i onda bi te prvo pitala riči kako se reču na njemačkom, a potom čitanje. 

Jednom je netko iz klupe uzviknuo – Kurz je kratak! Nikad te ta rič zagustala, izadji vanka, 

uzvratila je i svom snagom ga išibala pred razredom. (Lovor Dragojević) 

Jedan od najupečatljivijih bio je katehet don Jozo Geričić, učitelj VI. položajne grupe. 

Predavao je vjeronauk i u Osnovnoj i Građanskoj školi, tada već 24 godine. Nosio 

je glas vrsnog propovjednika te “ozbiljnog, razboritog i mudrog čovjeka”. 61 

Svake nedjelje bi se okupljali ispred škole i onda bi u dvoredu krenuli prema župnoj crkvi na 

misu. Jako se pazilo tko je i koliko pohađa. Odmah sljedeći sat, don Geričić bi nas pitao o misi, 

provjeravajući da li smo joj prisustvovali. Uvijek se zanimao i brinuo za svakog pojedinog učenika, 

naročito je pomagao siromašne i nevoljne. Ljudski je postupao s nama. (Z.V.) 

Zna te povuć za uho. Bi je jedini učitelj koji mi je istega uši. Oniži rastom, imao je bugance 

na svojim ušima, pa su užali reć da su mu miši izgrizli uši.” (L.D.) 

U Građanskoj školi u Veloj Luci radila je još i Alojzija Šubar koja je početkom 1940. 

zamijenila Mariju Stulli. Šubar je bila nastavnica-vježbenica VIII. položajne grupe sa 

završenim filozofskim fakultetom (glavna struka joj je bila pedagogija i psihologija; 

sporedna logika estetika i povijest filozofije te njemački). Imala je 5 mjeseci službe pri 

dolasku. U Veloj Luci je predavala njemački, hrvatski, zemljopis i povijest, sveukupno 

16 sati tjedno. Lydia Iskrić je također bila nastavnica-vježbenica iste položajne grupe 

kao i Šubar, a također je imala završeni filozofski fakultet (glavna struka joj je bila teorija 

matematike, sporedna računalna mehanika i nebeska mehanika te fizika). Pri dolasku 

je imala 4 mjeseca službe. Predavala je aritmetiku, geometriju i fiziku. Zorka Palčok 

je bila honorarna nastavnica, a predavala je njemački i hrvatski jezik te zemljopis 

(ukupno 12 sati). Mnogima je učenicima ostala u ugodnom sjećanju kao vrsna učiteljica. 

Supružnici Palčok su bili toliko divni učitelji, tako su nam prisno pristupali. Riječ je bila o 

naprednim učiteljima koji su željeli uvesti neke novine u nastavni program. Bili su prvi koji su 

nam progovorili o pubertetu – rekla bi da su to bili začeci seksualnog odgoja. Zorka Palčok je, 

sjećam se, dolazila kod mene doma pripremati me za malu maturu. (T.Z.) 

Učitelji vještina su bili Rosanda Simić i Ivica Padovan. Simić je bila učiteljica ručnog 

rada VIII. položajne grupe, tada sa 13 godina radnog staža. Dolazila je, inače, iz Herceg 

Novog, a bila je sestra supruge Šime Vučetića, industrijalca. Predavala je ručni rad 

učenicama, ali i kućanstvo, higijenu, crtanje i pisanje. “Nismo previše radili na tim satovima. 

Sjećam se tek da bi znali raditi miljee s najobičnijim puntom – “lozicom” (jedna 

od tema bila je “Posljednja večera”), a s kukicom bi radili poneki mirlić” (T.Z.). Padovan 

je s 15 godina staža imao čak V. položajnu grupu i znatno veća primanja od Simićeve. 

Njegovi osnovni predmeti su bili gimnastika (bio je jedan od najvrsnijih sokolaša – gimnastičara 

u mjestu, a predavao je na temelju položenog sokolskog prednjačkog tečaja) 

i ručni rad za učenike, a predavao je i prirodopis. “Imao je strašnu averziju prema 

balunu i nije nam dozvoljavao napucavanje niti nogomet” (L.D.). Učenici su pod vodstvom 

Padovana uvezivali knjige, pa između ostalog i zapisnike sjednica Nastavničkog 

vijeća. 

 

Vela 

Luka

112 

Udžbenik iz Zanatstva i industrije za IV. razred Milana Vladena (Zagreb, 1937.), Knjižnica OŠVL 

Kod pristupa učenicima i načina predavanja Ladislav Vučetić je početkom šk. g. 

1940./41. preporučio nastavnicima da se učenicima obraćaju s “Vi” te da im ne dopuste 

slobodu kod postavljanja pitanja “koja bi bila na štetu nastave”, sprečavajući eventualnu 

zloupotrebu. “Zato treba učenicima dobro objasniti smisao i cilj njihova rada. 

Paziti da se kod učenika razvija zdrav smisao za slobodu, ali tako da ne smeta ni drugovima, 

ni nastavi. Kod postavljanja pitanja sa strane nastavnika paziti da se pitanje 

postavlja cijelome razredu a ne pojedincima. Govor nastavnika treba da je odmjeren, 

jasan i tačan, a jezik književan...” 62 Ravnatelj je u listopadu i prosincu obavio inspekciju 

satova i na sjednici krajem listopada 1940. iznio nekoliko općenitih napomena 

“preporučujući što savjesniji rad u svim pravcima, jer će se samo tako moći uzdržati 

i podići disciplinu, poboljšati kvalitet rada nastavnika i uspjeh samih učenika, što sve 

inače i sada zadovoljava”. Ipak, naglasio je da pažnja nastavnika “neka bude upravljena 

što pravilnijem književnom izgovoru i izražavanju učenika, koji se suviše izražavaju 

lokalnim govorom”. 63 Zaključivši kako su “đaci još uvijek nepotkovani u pojedinim 

predmetima”, zatražio je da se od učenika uvijek traži maksimum “kako bi dobili 

bar potrebni minimum”. Istaknuo je potrebu održavanja discipline na visini, naročito 

kod učenika nižih godišta zbog njihova privikavanja na nju. Tu su bili i sljedeći naputci: 

“...poticati učenike na veći samorad, i navikavati ih na rad za školu; pojačati stro-

113 

gost u ocjenjivanju da ne bi učenici počeli iskorišćavati blagost nastavnika; sav rad u 

školi usmjeriti u socijalnom i nacionalnom duhu prema uputama Ban. Vlasti; paziti 

na naređenje u pogledu pravopisa i.t.d.” 64 Sve u svemu, ravnatelj je bio zadovoljan radom 

nastavnika, pa je u ožujku 1941. zaključio kako se i uspjeh učenika vidljivo poboljšao, 

što se može zahvaliti i prilagođavanju rada prema okružnicama Banske vlasti. 

No, i dalje je inzistirao na disciplini. “Preporuča da se pojača nadzor nad djecom 

u razredu, u dvorištu i na ulici, te da se po završetku dnevne pouke ne ostavljaju djeca 

sama u razredima.” 65 

Premještaji učitelja 

U Građanskoj školi je čak šest učitelja premješteno početkom i u toku školske godine 

1939/40. Rajko Radović, nastavnik građanske škole, premješten je pred sam početak 

školske godine u Građansku školu u Mostar. Ivan Padovan, učitelj gimnastike 

u Blatu, premješten je u Velu Luku odlukom Ministarstva prosvjete od 16. kolovoza 

1939. Zoran Palčok, učitelj pučke škole u Korčuli, premješten je u Velu Luku odlukom 

Banske vlasti sredinom studenog 1939. Preraspoređena satnica s izmjenama započela 

je 04.12.1939. Marija Stulli, učiteljica pučke škole, premještena je u Šibenik na samom 

kraju 1939. odlukom Banske vlasti. Antun Rusković, učitelj pučke škole, premješten 

je u Vranjic krajem siječnja 1940., također odlukom Banske vlasti. Zorka Palčok-Magaš, 

diplomirana filozofkinja, postavljena je za honorarnu nastavnicu njemačkog jezika 

odlukom Ispostave Banske vlasti u Splitu sredinom veljače 1940. 

Vinko Vilović je premješten u Mušku građansku školu u Splitu, Ante Rusković u 

Osnovnu školu u Vranjicu. Ante Dulčić i njegova supruga, učitelji muške i ženske 

Osnovne škole, su također premješteni. Upraviteljica ženske osnovne škole Anka Žuvela 

Lešić, premještena je u Blato, a potom u Babinu, što je bio zaista kažnjenički put. 

Petar Stipković, istaknuti jugonacionalist i upravitelj muške osnovne škole, preseljen 

je u Ogorje kod Muća. 66 Odlukom bana u rujnu 1940. su na Građansku školu u Veloj 

Luci postavljene Alojzija Šubar, u svojstvu suplentice, i Lydia Iskrić. 

Vinka Vilovića, na mjestu upravitelja Građanske škole, u novoj školskoj godini 

1940./41. zamijenio je odlukom bana prof. Ladislav Vučetić, koji se prilikom preuzimanja 

dužnosti obratio kolektivu ovim riječima: “...Veseli me da se, kao domaći sin 

ovog mjesta, nalazim među Vama i da ću skupa s Vama moći doprinijeti napretku ove 

škole, za dobro našeg mjesta, povjerene nam omladine i banovine Hrvatske, kojoj treba 

da služimo svojim najboljim silama, a koja od nas takav rad s punim pravom očekuje. 

Uvjeren sam da ćete se mojem pozivu odazvati i da ćete na tome poraditi.” 67 

Početkom travnja 1941., zbog odlaska Petra Padovana i Zorana Palčoka na vojnu 

dužnost, kao i zbog zahtjeva Zorke Palčok za razrješenje od dužnosti, što joj je i udovoljeno, 

škola je ostala bez trojice nastavnika. “Toplim riječima zahvalio im je g. rav-

114 

natelj na njihovom valjanom radu na ovoj školi i istakao koliko je teško u ovim kritičnim 

vremenima pogodio naš zavod odlazak triju nastavnika.” 68 Par dana prije napada 

sila Osovine na Jugoslaviju Građanska škola “Vela Luka” je započela nastavu s reduciranom 

satnicom. S prvim danom rata školska vrata su se za učenike zatvorila i nisu se 

otvarala sve do ožujka 1942. 69 

Bili su to uzor-nastavnici, koji su nas sjajno odgajali! I ja sam kao učiteljica u svojem radu 

uvijek imala njihove svjetle primjere pred sobom! (Z.V.) 

UČENICI GRAĐANSKE ŠKOLE 

Za upis u I. razred Građanske škole, koji se odvijao prvih dana rujna bilo je potrebno 

podastrijeti krsni list, školsku svjedodžbu o uspješno završenom IV. (ili VI.) 70 razredu 

pučke škole, “poresko” uvjerenje o visini neposrednog poreza i prijavu. Za upis 

u više razrede Građanske škole uz prijavu i porezno uvjerenje, potrebno je bilo dati na 

uvid i školsku svjedodžbu o uspješno svršenom nižem razredu. Onim učenicima kojima 

je godišnji “neposredni” porez u obitelji prelazio 800 dinara, određena je školarina, 

dok su ostali s nižim porezom oslobođeni plaćanja školarine. Školske godine 

1939./40., kako je već navedeno u tekstu, naplaćene su četiri potpune i jedna djelomična 

školarina, dok je čak 93% učenika bilo potpuno oslobođeno plaćanja školarine. 

Ovaj podatak dovoljno govori o materijalnoj pozadini njihovih obitelji. Gledajući statistički, 

51% je dolazilo iz težačkih “sopstveničkih” obitelji, 19% iz ribarskih, 10.5% iz 

činovničkih, 3% iz obitelji napoličara, 1.5% je dolazilo iz obitelji nastavnika itd. O svim 

učenicima su se starali roditelji. 

Ipak bilo je učenika koji su se morali i sami snalaziti. Prodavala bi smokve, rogače.. Novčana 

situacija je bila dosta teška. Bilo je jako teško doći do knjiga. Sjećam se kako sam morala prodati 

nekoliko kilograma smokava da bi kupila “Zemljopis Kraljevine Jugoslavije”. Koštao je 10 

dinara. Koliko sam bila sretna kad sam kupila tu knjigu! (Z.V.) 

Mi smo bili učenici petrolejke – tada još nije bilo električne rasvjete. A tek je nekolicina mojih 

kolega nosila cipele. Noge đaka su bile, uglavnom, bose i crvene. (T.Z.) 

Školske godine 1939./40. se u četiri razreda Građanske škole upisalo 65 učenika. 

Naknadno su se upisala još četiri učenika, ali se tijekom godine i ispisala jedna učenica 

zbog bolesti, dok je jedan učenik isključen iz škole zbog teškog disciplinskog prekršaja. 

Na kraju ih je završilo 67, od čega je najviše otpadalo na I. razred (28 učenika ili 

43%), koji je u odnosu na broj učenika u ostalim razredima (12-14 učenika) činio dvostruko 

veći razred.

115 

S nama, u klupama IV. razreda, sjedio je i izuzetno duhoviti Vlaho Simatović, već završeni 

učenik Građanske škole. Kako zbog financijskih razloga nije mogao nastaviti školovanje, ostao 

je i dalje tu godinu u Građanskoj slušati nastavu. (T. Z.) 

Sljedeće školske godine (1940./41.) upisano je osjetno manje učenika – 58, s time da 

se tokom godine upisao još jedan učenik III. razreda, ali su se i ispisale po jedna učenica 

I. i IV. razreda, pa ih je na koncu godine bilo ukupno 57. Brojčano najveći i dalje 

je ostao II. razred (I. razred 1939./40.), ali s deset manje upisanih učenika, pa je i njegov 

ukupni udjel znatno opao (18 učenika ili 32%). I III. i IV. razred su brojčano opali, 

što svjedoči o kontinuiranom osipanju jedne generacije kroz školovanje, inače stalnoj 

karakteristici građanske škole. 71 Što se tiče rodne strukture, značajnu većinu su činila 

muška djeca (70% - 1939./40. i 1940./41.). Po narodnosti svi su bili Hrvati, a po vjeri 

rimokatolici. Tek 7.5% učenika (1939./40.) nije imalo zavičajnost u Veloj Luci, ali su 

dolazili iz istog kotara. Dobna struktura učenika 1939./40. se kretala od 10 do 17 godina 

– 3% desetogodišnjaka, 9% jedanaestogodišnjaka, 22% dvanaestogodišnjaka, 25% 

trinaestogodišnjaka, 24% četrnaestogodišnjaka, 12% petnaestogodišnjaka, 2% šesnaestogodišnjaka 

i 3% sedamnaestogodišnjaka. 72 

Nastava bi započinjala sazivom Duha Svetoga oko sredine rujna. Prvog školskog 

dana su se učenicima čitala disciplinska pravila, odobreni udžbenici, raspored sati te 

su se odredili razredni “redatelji”. S Badnjakom bi započeli božićni praznici koji bi trajali 

do iza sv. Tri kralja. 31. siječnja bi svršavalo prvo polugodište. U drugom polugodištu 

bi uslijedio još jedan raspust za uskrsne praznike. 31. svibnja bi završila predavanja 

za učenike IV. razreda, a sredinom lipnja bi se odvijao završni ispit za IV. razred, kada 

je i završavala nastava ostalim razredima. 

Što se tiče završnog uspjeha, odnosno zaključnih ocjena iz znanja, na kraju školske 

godine 1939./40. bilo je 19% odličnih, 52% vrlo dobrih, 19% dobrih učenika, te 

8% nedovoljnih - ponavljača i 2% neocijenjenih zbog dugotrajne bolesti. Najbolji razred 

prema prosjeku ocjena 1939./40. bio je IV. razred s 4,02 iz “naučnih” i 5,00 iz vještina, 

odnosno 4,51 ukupno, dok su najslabiji bili I. i II. razred s ukupnom ocjenom 

4,07. Od predmeta fizika je imala najnižu prosječnu ocjenu i u konkurenciji “naučnih”, 

ali i ostalih predmeta (3,30). Higijena je od “naučnih” predmeta imala najvišu ocjenu 

(4,21). Kod vještina pjevanje je imalo najnižu ocjenu – 3,91, dok je najvišu imalo kućanstvo 

(4,75). Gledajući pojedinačno po razredima uopće najnižu ocjenu je imala geometrija 

u I. razredu (3,03). Sveukupno, prosječna zaključna ocjena 1939./40. iznosila 

je 4,18. U IV. razredu je te godine bilo 3 odličnih (Hrvoje Šeparović, Franko Jurković 

i Mato Viličić, pri čemu su dva potonja početkom godine prešli iz realne gimnazije), 

koji su i oslobođeni polaganja završnog ispita. Ostali su uspješno položili završni pismeni 

s temom “Život na dalmatinskim otocima” i usmeni ispit sredinom lipnja zaključivši 

svoje školovanje u Građanskoj školi. Od njih trinaest, šest (46%) ih je namjeravalo 

nastaviti sa školovanjem, i to polovica u Učiteljskoj školi (većinom učenice) i 

polovica u Trgovačkoj akademiji (većinom učenici). 73 Konkretno, Tonka Anić, Zden- 

 

 

 

 

 

Isto

116 

ka Tasovac i Franko (Milan) Oreb su upisali Učiteljsku školu u Sarajevu, Šibeniku, odnosno 

Dubrovniku. Hrvoje Šeparović i Vjekica Padovan su upisali Trgovačku akademiju 

u Splitu, odnosno Dubrovniku. I Vlaho Simatović je te godine upisao Trgovačku 

akademiju u Dubrovniku. 

Sljedeće školske godine 1940./41., koja je završila s početkom rata (6. travnja) i za 

koju nemamo detaljnu statistiku, bio je podjednak udjel odličnih (32%), vrlo dobrih 

(32%) i dobrih zaključnih ocjena (33%), te nizak udjel ponavljača (3%) – ocjene su se 

zaključile na temelju stanja pred početak rata na sjednici Nastavničkog vijeća 10.05. 

(jedna od točaka – konačno ocjenjivanje). Najviše se istaknuo II. razred s prosječnom 

ocjenom 4,33, a najlošije III. razred (3,18). U četvrtom razredu nije bilo odličnih đaka 

pa nitko nije oslobođen završnog ispita, na kojem se zaključilo po šest vrlo dobrih i dobrih 

ocjena. No, završni ispit se nije formalno ni proveo zbog ratnih okolnosti već se 

na spomenutoj sjednici Nastavničkog vijeća 10.5. provelo i zaključivanje ocjena iz tih 

ispita. 74 Niti jedan od ovih učenika, stoga, nije upisao neku srednju ili Učiteljsku školu 

za vrijeme rata iako će većina nakon svršetka rata nastaviti s daljnjim školovanjem. 

Po završetku školske godine 1939./40. većina popravnih ispita je bila iz njemačkog 

(3) i jedan iz hrvatskog jezika. Četiri učenika su bila dužna polagati popravne ispite 

za upis u viši razred, no jedan se učenik I. razreda nije ni pojavio. Jedan učenik II. 

razreda je polagao popravni ispit iz dva predmeta. Zorka Palčok je iz njemačkog za II. 

razred tražila čitanje i prijevod štiva “Die Familie”, razglabanje i konverzaciju na bazi 

istog, a za III. razred je isto to tražila za štivo “Mutterliebe”. Zoran Palčok je iz hrvatskog 

za III. razred tražio čitanje, prepričavanje i analizu Kozarčeva štiva “Ljetnje veče 

u slavonskom selu”, i odgovore na pitanja o složenoj rečenici i pridjevima. Sva trojica 

su uspješno položila s ocjenom dobar, koja je bila uobičajena ocjena za popravne ispite, 

no jednom od njih to ipak nije bilo dovoljno pa je srušen. 75 Sljedeće školske godine 

1940./41., popravni ispiti su se održali za vrijeme talijanske aneksije, krajem rujna 

1941. Od tri učenika odazvao se samo jedan učenik I. razreda, koji je polagao ispit iz 

zemljopisa, računstva i geometrije. Globus, polovi, ekvator, obratnice, kontinenti, oceani 

i prividno kretanje sunca bila su pitanja iz zemljopisa, dok je iz računstva odgovarao 

na pitanja o operacijama s mješovitim brojevima, ulomcima, pretvaranju ulomaka 

u cijele brojeve i obratno. Iz geometrije su mu postavljena pitanja o “tjelesima” i likovima, 

opsegu, površini i volumenu; kvadru, prizmi, piramidi i valjku. Sva tri predmeta 

su mu zaključena s dobrom ocjenom. 76 Ratne okolnosti su utjecale na manji broj negativnih 

ocjena, ali možda i na razlog što se dvoje učenika nisu uopće odazvala popravnim 

ispitima u rujnu 1941. 

Bilo je učenika koji su žudili za novim znanjima. Sjećam se da se moj kolega iz klupa Franko 

Barčot bavio filmom, znao bi ga u Čangarijevića projicirati. A bilo je i onih koji su se vječito 

igrali “na plunge”. (Z.V. ) 

Posebnu kategoriju ispita činili su dopunski ispiti. Na sjednici Nastavničkog savjeta 

13.09.1939. odobrene su molbe Franka Jurkovića, učenika svršenog III. razreda 

klasične gimnazije i Matija Viličića, III. razreda realne gimnazije, za upis u IV. razred

117 

Građanske škole “s tim da u roku od dva mjeseca polože dopunski ispit iz srpskohrvatskog, 

njemačkog, istorije, zoologije i botanike, fizike, kemije, higijene, industrije, građ. 

prava i muškog ručnog rada” 77 , što dovoljno svjedoči o tome koliko je bio različit program 

ovih srednjih škola. Uz obveznu pismenu radnju usmeno su odgovarali na 3, odnosno 

4 pitanja. Iz hrvatskog se tako tražio pismeni rad pod nazivom “Mrtvi dan”, a 

kod usmenog čitanje, prepričavanje i razglabanje teksta “Slavoljublje”, lirske narodne 

pjesme, Petar Hektorović i napamet Kranjčevićeva pjesma “Slavenska lipa”. Kod njemačkog 

se tražio pismeni rad “Ubersetze”, te usmeni iz čitanja, prijevoda, konverzacije 

i razglabanja teksta “Die Welt” i napamet pjesme “Das Kan”. Kod ostalih predmeta se 

tražio isključivo usmeni odgovor. Iz povijesti o križarskim vojnama, Stevanu Nemanji i 

sv. Savi, iz zoologije i botanike o ribama, tunju i maslini, iz fizike o vrstama elektriciteta, 

agregatnim stanjima i magnetu, iz kemije o kuhinskoj soli, ugljenu i bakru, iz higijene 

o organima za disanje, svjetlosti i školskoj higijeni, iz građanskih prava o elementima 

države, “uređaju” naše države i porodici kao temelju društvene zajednice, dok se iz 

industrije tražilo odgovor na pitanje o brašnu i njegovim proizvodima, škrobi te plutu 

i njegovoj upotrebi. Uz prosječnu ocjenu vrlo dobar oba su kandidata uspješno položila 

ispite za IV. razred Građanske škole 78 , kojeg će nakraju i s odličnim završiti. 

I u pučkoj i građanskoj školi se održavala stroga disciplina. Ipak, za razliku od pučke, 

gdje se po kazni klečalo u kutu učionice na kukuruzu ili soli, u građanskoj školi su 

se prema učenicima nastavnici ophodili s jednom dozom poštovanja. To dokazuje i već 

spomenuto traženje upravitelja Vučetića da se nastavnici obraćaju učenicima s “Vi”. 

Vladanje se ocjenjivalo opisnim ocjenama, koje su se uglavnom kretale od vrlo dobrih 

do odličnih. Na kraju 1939./40. bilo je 85% odličnih i 15% vrlo dobrih (jedan učenik 

zbog dugog izostanka nije bio ocijenjen), dok je 1940./41. postotak odličnih malo opao 

(82%). Ipak, jedan slučaj s početka školske godine 1939./40. odskače. Tada je jedan učenik 

II. razreda gurnuo učenika I. razreda dok se ovaj klizao niz rukohvat stubišta, pri 

čemu je isti zadobio prijelom kosti noge. Zbog težine ovog incidenta Razredno vijeće 

je upravitelju predložilo, što je ovaj i prihvatio, izbacivanje učenika II. razreda iz škole 

zbog lošeg vladanja. 79 Ovaj incident je imao za posljedicu i postavljanje metalnih izbočina 

na rukohvatu, kako bi se ubuduće spriječilo klizanje učenika. Sveukupna statistika 

na koncu školske godine 1939./40. iznosila je 16 opomena razrednog starješine, 6 ukora 

istog i 2 ukora razrednog vijeća. 80 No, praćenje učenikova ponašanja nije prestajalo 

s koncem školske godine. Krajem lipnja 1940. upravitelj Vilović izdaje naredbu kojom 

je učenicima naglasio da se ne opuštaju jer ih “Veliki brat” i dalje prati: “U toku velikog 

školskog odmora, dužnost je svih učenika-ica da se vladaju onako, kako dolikuje učenicima-icama 

ove škole, kloneći se svega što bi moglo škoditi njihovom ugledu i zdravlju, 

kao i ugledu škole, čiji su oni učenici... Sve eventualne krivice počinjene za vrijeme 

školskih praznika potpadaju jednako disciplinskim pravilima, te će se po istima postupiti 

pri otvoru sljedeće školske godine.” Na početku školske godine 1940./41. novi upravitelj 

Vučetić, za kojeg je vladao glas stroga učitelja, zatražio je da se disciplina podigne

118 

na viši stupanj: “Paziti na ophođenje prema starijima u razredu, u upravi, na hodniku 

i na ulici. Osobito paziti na red i čistoću u razredu i Školi, kao i na vanjštinu djece i njihovih 

domaćih radova, koji moraju biti u svakom pogledu uzorni”. 81 

Zdravstveno stanje učenika tijekom ovih godina bilo je zadovoljavajuće, usprkos 

tome što “zbog nehigijenskih stanova i slabe ishrane narod ovog mjesta inklinira tuberkulozi”. 

82 Školski liječnik je redovito pregledavao učenike, a na raspolaganju im je 

bila i školska apoteka. Prilikom upisa svaki je učenik uplaćivao po 20 dinara u korist 

Fonda za zdravstvenu zaštitu učenika. Inače, zdravstvena zaštita učenika bila je uređena 

posebnim zakonom koji je obuhvaćao pitanja ovog fonda. Njegova sredstva su se 

tek manjim dijelom trošila za unapređenje općih higijenskih prilika u školi, a većim dijelom 

za liječenje teže oboljelih pojedinaca. Sredstvima su upravljali Centralni fond za 

zdravstvenu zaštitu učenika i banovinski odbori fonda. Iako idealno zamišljen, kako 

bi podigao opću zdravstvenu sliku učenika, on je pokrivao samo učenike građanskih, 

srednjih, srednjih stručnih i visokih škola. Učenici narodnih škola pa niti djeca predškolske 

dobi nisu bila uključena u ovu zaštitu iako se radi o najosjetljivijoj dobi i velikoj 

stopi mortaliteta. 83 Analizirajući statistiku učeničkih “bolovanja”, 1939./40. najviše ih 

boluje od gripe (gledano u postocima u odnosu na ostale bolesti - 37% kod učenika i 

43% kod učenica), a slijede bolesti organa za disanje (18% kod učenika i 14% kod učenica) 

i bolesti organa za “varenje” (18% kod učenika i 7% kod učenica). Zabilježene su 

i povrede, bolesti uha i oka i “ostale” bolesti, ali u daleko manjim postocima. Zanimljivo 

je napomenuti kako je te školske godine najviše “bolovao” I. razred (46% od ukupnog 

broja bolovanja), a najmanje IV. razred (16%), što je i logičan podatak ako uzmemo 

u obzir broj učenika u tim razredima. 84 

Uz bolovanja su neposredno vezani i izostanci iako to ne mora biti nužno povezano. 

Statistika svjedoči kako su učenici, više-manje, uredno pohađali nastavu. Školske 

godine 1939./40. su se sakupila ukupno 1262 opravdana sata (18.8 sati po učeniku), 

niti jedan neopravdani. Najviše je izostajao I. razred (30% od ukupnog broja sati 

izostanaka), a najmanje II. r (17%). Ukupno je izostajalo 69% učenika. Jedan učenik je 

zbog bolesti izostao s nastave preko 3 mjeseca, jedna učenica preko 100 sati, 11% od 

51-100 sati, 13% od 26 do 50, 28% od 11-25, a 43% od 1-10 sati. 85 

Privatni učenici 

Nazivali su se stariji učenici koji su na posebnim ispitima polagali znanje i vještine 

programa cijele godine. Danas bi takav program nazvali Obrazovanje odraslih, iako 

nema saznanja jesu li se i u ono vrijeme odvijali posebni tečajevi za takve učenike, a 

koji bi prethodili ispitima. 1939./40. dva su takva učenika polagala ispite za I. i II. razred 

(početkom lipnja 1940.). Jedan rođen 1900., drugi 1911. Odgovarali su na zadana 

pitanja pismeno i usmeno. Iz srpskohrvatskog jezika to je bio sastav “Čime se zanimaju 

stanovnici Vele Luke” uz čitanje, prepričavanje i gramatičku analizu zadanog 

81 

 

82 

 

 

 

 

 

85 

Isto

119 

Udžbenik iz Higijene za III. razred Stevana Ivanića (Beograd 1932.), Knjižnica OŠVL 

štiva, pitanja o dijelovima rečenice i recitiranje pjesme. Kod njemačkog to je bio diktat, 

te čitanje, prijevod i analiza vježbe. Zadaci iz računa – Težak je prodao 8,45 hl vina 

uz cijenu od din. 315. Koliko je donio doma gotovine ako je kupio galice u vrijednosti 

od din. 400, a usmeno o mjerama i utezima i “napametnim” računanjem. Iz geometrije 

tu je pitanje: “Koliko će ulja stati u kamenici koja je duga 8 dm, duboka 4 dm i široka 

5 dm i o kocki. Očito je kako navedena pitanja dokazuju prilagođenost sredini i 

zanatsko-industrijsko usmjerenje škole. 

Pitanja iz vjeronauka su “stvorenje” svijeta, izlazak iz Egipta, prorok Izaija i molitve. 

Geografska širina i duljina, kompas, rijeke u Aziji i gibanja morske vode su zadaci iz 

geografije, a iz prirodopisa o korijenu, boru, povrću za začin, govedu i ježu. Kod crtanja 

se tražilo skiciranje olovkom slike iz pamćenja, kod pisanja diktat, iz pjevanja pismeno 

o ključevima, tempu, dinamičkim znacima i pjesmicu po volji. Osnovni stavovi 

za rad i odmor, okretanje u mjestu i položaj šake bili su zadaci iz gimnastike, a kod 

ručnog rada se tražila mreža kocke od papira sa stranicom 10 cm. 86 U novoj školskoj 

godini 1940./41. pristupaju dva nova kandidata – svjetioničar i poštanski službenik, s 

mjestom prebivališta u Čari, rođeni 1902., odnosno 1907., koji su dobrim uspjehom 

savladali gradivo I. i II. razreda. Ponovno susrećemo općinskog službenika Ivana Jokovića 

Ivanovog, koji je drugu godinu zaredom pristupio privatnom ispitu te je ponovno 

uspješno savladao gradivo III. i IV. razreda građanske škole. U svojoj 41-oj godini života 

on je u nešto više od godine dana završio program ove škole. 87

120 

NASTAVNE I IZVANNASTAVNE AKTIVNOSTI 

Školska društva 

Udruženje koje su činili roditelji učenika i nastavnici, Zajednica doma i škole, bila 

je poveznica škole i kuće “u cilju poboljšanja nastave i vladanja učenika”. No, u izvještajima 

se naglašava da su sastanci imali isključivo “informativno instruktivni karakter“ 

zbog činjenice što su roditelji pretežno težaci i ribari. 88 Na jednoj od sjednica Nastavničkog 

savjeta zaključeno je kako će se na sastanku obavijestiti roditelje o uspjehu 

njihove djece “te će im skrenuti pažnju na konac godine.. i uputiti ih na koji način da 

poboljšaju učenje svoje djece”. “Roditelje, koji ne dođu na sastanak razredni će nadstojnici 

obavijestiti pismeno”. 89 Dakle, kao i što Maričić zaključuje 90 , zajednica nije zaživjela 

kao dijalog nastavnika i roditelja učenika, kako je bilo prvotno zamišljeno. 

U to vrijeme najveća svjetska omladinska organizacija na svijetu s vrlo opsežnim 

programom rada, Podmladak Crvenog križa Građanske škole, imao je svoju podružnicu 

i u Građanskoj školi od kraja 1931., kada je u zajednici s Pučkom školom pokrenuta 

kuhinja Crvenog križa za siromašnije učenike. Shodno teškim životnim prilikama 

u mjestu, ovo je udruženje, koje je predvodio Petar Padovan Kolega kao njegov 

tajnik i blagajnik, razvilo karitativnu djelatnost surađujući s brojnim školama u zemlji. 

91 Prema izvještaju za školsku godinu 1939./40., udruženje je u Građanskoj školi 

brojilo 48 članova, odnosno većinu od ukupno 67 učenika. Bila su organizirana dva 

đačka pododbora. Članovi su redovito izvodili gimnastiku i vježbe disanja, održana su 

predavanja “O tuberkulozi” i “Štetnost alkoholnih pića”. Članovi su se služili priručnom 

školskom apotekom, kao i vlastitom knjižnicom s 10 naslova. Društvo je u protekloj 

školskoj godini pomoglo trojicu svojih siromašnih učenika, a radilo je i na uvezu 

knjiga u školskoj radionici. Priređena je izložba ručnih radova učenika te dva izleta 

(uključen je i maturalni izlet u Dubrovnik s 12 članova). Dopisivali su se s Građanskom 

školom u Blatu i Ludbregu. U “Nedjelji Društva crvenog krsta”, kao i na “Danu 

Podmlatka crvenog krsta” sudjelovali su rasprodajom značaka u korist mjesnog Crvenog 

križa, a iste godine je društvo prisustvovalo i proslavama Dana mira 11.11., Materinskog 

dana i Dana protiv tuberkuloze. Padovan je u izvještaju naglasio kako zbog 

“vrlo lošeg ekonomskog stanja učeničkih roditelja” nije bilo moguće potpuno provoditi 

program središnjice. 92 Za školsku godinu 1940./41. nema dostupne dokumentacije, 

a povjerenikom je tada bila imenovana Alojzija Šubar. 

Izvanškolska društva 

Podmladak Sokolskog društva “Vela Luka” bilo je društvo u kojem su učenici od 

najmlađe dobi vježbali gimnastiku i svirali u limenoj glazbi, no u razdoblju Banovine 

Hrvatske nije više bilo dobrodošlo. Političkim promjenama Jugoslovenski sokol dola- 

88

121 

zi pod otvoreni udar HSS-a. Tako je rješenje Banske vlasti iz listopada 1939. dozvolilo 

učenicima učlanjivanje u omladinsko, izletničko i sportsko-uzgojno društvo “Hrvatski 

junak“, koje je i osnovano kao sokolski pandan, dok Društvo hrvatskih srednjoškolskih 

profesora krajem lipnja 1940. zaključuje kako nijedan njihov član ne smije ujedno 

biti i članom Jugosokola. Brojni sokolski radnici su već krajem 1939. premješteni u 

druge sredine. Sokolski glasnik, glasilo Sokolskog saveza Jugoslavije, apostrofira premještaje 

Petra Stipkovića i Anke Žuvela Lešić, upravitelja muške i ženske pučke škole 

u Veloj Luci. Stipković, tajnik Sokolskog društva i Žuvela Lešić, istaknuta sokolašica, 

udaljeni su iz Vele Luke zbog svog projugoslavenskog stava, a “cilj ovih premeštanja je 

uništenje našeg sokolskog društva”. 93 Za ovo društvo, kao i za Podmladak Jadranske 

straže i Križarsku organizaciju, u školskim izvještajima za 1939.-41. nije naznačena 

statistika, iako je tada bilo članova-učenika u sva tri udruženja. 

Ostale aktivnosti 

Pokretu za pismenost se u Banovini Hrvatskoj dao velik značaj jer je prepoznat 

kao važan faktor cjelokupnog narodnog napretka. “Nepismenost je u Banovini Hrvatskoj 

razmjerno veoma velika, pa treba pod svaku cijenu smanjiti taj veliki broj nepismenjaka, 

jer je pismenost temeljni uvjet svakog napretka.“ 94 Pod nepismenošću se 

nije podrazumijevalo isključivo prepoznavanje i iščitavanje slova, već i širenje znanja i 

prosvjete uopće. Iako su kod suzbijanja nepismenosti pozvani svi na djelovanje, najpozvanije 

su bile škole. I u Veloj Luci je na samom početku listopada pročitana okružnica 

Bana “u kojoj se izlažu uputstva za sudjelovanje školske mladeži u širenju pismenosti” 

te su pozvani nastavnici da ih se “striktno” pridržavaju. 95 Na sljedećoj sjednici Nastavničkog 

savjeta odlučeno je “da se od mjesnog ogranka Seljačke Sloge zatraži popis nepismenih, 

nakon čega će se održati sastanak ravnatelja građanske i pučkih škola, da bi 

se odredio način rada, izbor prostorija itd”. 96 Kako ni nakon dva tjedna Seljačka sloga 

nije dostavila traženi popis, Nastavnički savjet je zaključio “da se na javnome mjestu 

oglasi poziv nepismenima da se sami jave upravi ove škole, kako bi se moglo započeti 

radom”. 97 No, nitko se nije javio. “Razlog je tome što je u našem mjestu vrlo mali broj 

nepismenih.” 98 Do kraja prvog polugodišta održala su se u svim razredima predavanja 

te je učenicima skrenuta pažnja “kako oni sami mogu da doprinesu tome radu”. 99 

Svečano se, unutar Građanske škole, slavio i Praznik narodne prosvjete na kojem je 

28.06.1940. prisustvovalo 160 građana. 100 Da su predavanja za nepismene u mjestu zaživjela, 

svjedoči izvještaj upravitelja muške pučke škole iz veljače 1940: “Napomenut je 

da je učitelj Stipković J. Petar održao ovo predavanje (o životu i značaju Antuna Radića 

– op.a.) i slušaocima analfabetskog tečaja istog dana.” 101 Nije poznato kolika su bila 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Isto

122 

Ekskurzija IV. razreda Građanske škole u Dubrovnik, u lipnju 1940., a predvode je 

supružnici Zoran i Zorka Palčok. Na slici stoje u stražnjem redu (slijeva na desno): sestra 

Zorana Palčoka, prof. Zorka Palčok, Mladenka Padovan, Tamara Vučetić, Franko Jurković i 

nastavnik Zoran Palčok; u srednjem redu: Vanja Vilović (sin upravitelja), Hrvoje Šeparović, 

Milan (Franko) Oreb, Zdenka Tasovac i Vjera Farčić; u prednjem redu sprijeda stoje dva 

nepoznata dječaka; sjede: Vjekica Padovan i Tonka Anić; AVL – Zbirka fotografija 

postignuća ovog pokreta u mjestu. S obzirom da je ubrzo započeo rat, teško je izvesti 

neke konkretnije pretpostavke u pravcu nekog značajnijeg rezultata. No, već sama inicijativa 

i ozbiljnost kojom se pristupilo pitanju nepismenosti govori sama za sebe. 

Izuzetno važne i potrebne, a učenicima omiljene aktivnosti izleti nisu bili prisutni 

u značajnijoj mjeri u tadašnjem školskom sustavu. Održavao se mali broj izleta, i 

to uglavnom u neposrednoj okolini, što je bila posljedica i financijske nemogućnosti. 

Tako je školske godine 1939./41. održana 1 “naučna” u neposrednoj okolini, 3 poludnevne, 

te 1 višednevna u Dubrovnik i okolicu 25.06.1940. za učenike IV. razreda. Djelujući 

po napucima i shvaćajući važnost zornosti i predodžbe o primjeni teorije u praksu, 

novi ravnatelj Ladislav Vučetić sljedeće školske godine napominje nastavnicima da 

izvrše pripreme za održavanje poludnevnog izleta, “da se djeca povedu u kakovu tkaonicu, 

košaraču, drvodjelcu, u tvornicu sardina itd”, s naglaskom na industrijski i obrtnički 

karakter istih. 102

123 

Od ostalih aktivnosti možemo izdvojiti popularna predavanja, kojih je 1939./40. 

održano tri, a bilo je prisutno 80 građana, te izložbu ručnih radova učenika. U povodu 

Strossmayerova, Zrinsko-frankopanskog dana, Praznika narodne prosvjete i drugih 

spomendana, redovito bi se održale priredbe za učenike i građanstvo. 1939./40. bilo je 

prisutno ukupno 480 mještana na tim priredbama. 

ZAKLJUČAK 

Sam naslov ovog rada podosta implicira, možda čak i izaziva. Seljačka ideologija, tj. 

program i ideološke postavke Hrvatske seljačke stranke, tog vodećeg hrvatskog političkog 

pokreta, premrežio je i ispunio gotovo svaki kutak društvenog života Banovine 

Hrvatske, pa tako i prosvjetni. Pitanja iz školstva izazivala su možda i nešto veću 

pozornost, s obzirom da su se braća Radić, naročito Antun, intenzivno bavili pitanjem 

prosvjetne reforme. Njihov doprinos ovoj problematici nije samo zanimljiv, već 

je i dandanas aktualan. Ipak, jasno je nametanje i pretpostavljanje takvih ideja drugim 

idejama, pri čemu uloga i značenje seljačke komponente društva poprima gotovo mitološke 

obrise. Tadašnje vruće pitanje obrazovanja seljačke djece prometnulo se u glavni 

lajtmotiv prosvjetne politike, a pri tome je jasno izražen zazor prema građanskoj 

komponenti društva. Utjecaj dnevne politike bio je vidljiv u svakoj od škola Banovine 

Hrvatske, počevši od rujna 1939. – izvršene su velike čistke nastavnog kadra po političkoj 

(katkad i nacionalnoj) osnovi, što se može promatrati i kao reakciju na dotadašnju 

praksu jugonacionalističkih vlastodržaca, nastavni programi su izmijenjeni, uvedene 

su proslave novih spomendana pri čemu se naročito uzdizao kult braće Radić. 

Analizirajući po pojedinim stavkama segmente Građanske škole u Veloj Luci u razdoblju 

Banovine Hrvatske, mogli bismo zaključiti kako se radilo, ponajprije o sve samo 

ne savršenoj školi. Brojne poteškoće ukazivale su se na sve strane. Sam koncept škole 

bio je nedovršen i nepotpun – dualizam u školskom sustavu tadašnje Jugoslavije teretio 

je najprije učenika i ograničavao njegovo pravo na što bolje obrazovanje, a time i 

na bolji posao nakon školovanja. Ipak, dolazak građanske škole u Velu Luku značio je 

za ovu izoliranu i siromašnu sredinu strašno mnogo, jer je mnogima ponudio upravo 

bolju budućnost, koju bez te škole mnogi ne bi bili ostvarili. Pogotovo to vrijedi istaknuti 

i za tzv. privatne učenike, tj. starije učenike koji su i u četrdesetima imali priliku 

svladavati razrede ove škole u svom mjestu i ispravljati neke propuste i nemogućnosti 

svoje školske dobi. 

Proklamirani okviri za građanske škole, zakonom iz 1931. zagarantirani, nisu se i u 

praksi ostvarili. Nastavni kadar i dalje u značajnom postotku čine učitelji pučkih škola 

– u Veloj Luci se krajem tridesetih situacija znatno popravlja, ali i dalje značajan dio 

učitelja nema zadovoljavajuću spremu. 

Materijalna i financijska ovisnost o jedinicama lokalne uprave imala je loše posljedice. 

Za velolušku školu, ali i ogromnu većinu drugih, to je značilo besparicu, konstantno 

krpanje novčanim sredstvima, izuzetno slabu opremljenost nastavnim sredstvima 

i pomagalima, prostornu skučenost. Škola u Veloj Luci životari u prostorijama Pučke 

škole bez adekvatne radionice za ručni rad, što znatno umanjuje praktičnu vrijednost 

ove škole, navodno industrijsko-zanatskog smjera. I ovdje je verbalizam carevao.

124 

Bez obzira na sve navedene nedostatke, kojih je bilo podosta, Građanska škola u 

Veloj Luci imala je neizmjerni prosvjetni i kulturni doprinos za svoju sredinu. Brojnoj 

djeci su se otvorili dotad nepoznati vidici, ali i mogućnosti. Zamjetan broj tih učenika 

će temeljem znanja iz Građanske škole završiti fakultete i biti stupom poslijeratnog 

razvoja mjesta i zemlje. 

PRILOZI 

T. 1 Broj učenika po odjeljenjima 

Školska 


odjeljenje 

Muški 

Broj učenika 

ženske 

Ukupno 

učenika 

1939./40. 

1940./41. 

1 22 6 28 

2 7 5 12 

3 10 4 14 

4 8 5 13 

1 12 4 16 

2 13 5 18 

3 6 5 11 

4 9 4 13 

67 

57 

T. 2 Popis predmeta, nastavnika koji su ih predavali i prosječnih ocjena 1939./40. (za 

1940./41. nije sačuvana takva statistika) 

Nastavni predmeti učitelji razredi 

“naučni” predmeti 

broj sati 

po tjednu 

Prosječna 

ocjena 

1939./40. 

nauk vjere / 

vjeronauk 

don Jozo Geričić I-IV 2 4,14 

(srpsko) hrvatski 

jezik 

Petar Padovan 

Marija Stulli 

Zoran Palčok 

Alojzija Šubar 

Zorka Palčok 

Ladislav Vučetić 

I-IV 

4 (I-II) 

3 (III-IV) 3,94 

njemački jezik 

Marija Stulli 


Zorka Palčok 

I-IV 3 4,01

125 

historija / povijest 

Antun Rusković 

Zoran Palčok 

Petar Padovan 



II-IV 2 3,89 

geografija / 

zemljopis 


Marija Stulli 

Zoran Palčok 


Zorka Palčok 

Ladislav Vučetić* 

Rosanda Simić* 

I-IV 2 4,14 

geometrija 

Vinko Vilović 


Zoran Palčok 

Petar Padovan 

Lydia Iskrić 

I-IV 

2 (I-II) 

3 (III-IV) 

3,39 

račun / aritmetika 



Petar Padovan 

Marija Stulli 

Zorka Palčok 

Petar Padovan 

Lydia Iskrić 

Zoran Palčok 

I-IV 3 3,72 

knjigovodstvo 


Petar Padovan 


IV 2 4,16 

higijena 


Zoran Palčok 

Rosanda Simić 


Ivica Padovan 

III-IV 1 4,21 

(zanatstvo i) 

industrija 

građanska prava / 

nauk o državi 

fizika 

Petar Padovan 



Zoran Palčok 

Ladislav Vučetić* 

Petar Padovan 

Lydia Iskrić 

III-IV 2 4,05 

III-IV 1 4,07 

II-IV 2 3,30

126 

kemija (i 

mineralogija) 

zoologija i botanika 

/ prirodopis 

(slobodno) crtanje 

Petar Padovan 

Lydia Iskrić* 

Petar Padovan 

Ivica Padovan 

Rosanda Simić* 

Marija Stulli 

Zoran Palčok 


vještine 

III-IV 2 3,37 

I-II 2 3,57 

I-II 2 4,00 

(lijepo) pisanje 

Marija Stulli 

Petar Padovan 



I-II 1 4,31 

muzika / pjevanje 

Marija Stulli 

Zoran Palčok 

I-III 

2 (I) 

1 (II-III) 

3,91 

ručni rad za žene Rosanda Simić I-IV 

ručni rad za muške Ivica Padovan I-IV 

domaćinstvo / 

kućanstvo 


III-IV 

2 (I-II) 

1 (III-IV) 

2 (I-III) 

1 (IV) 

2 (III) 

1 (IV) 

4,56 

4,56 

4,75 

tjelesno vježbanje / 

gimnastika 

Ivica Padovan 

I-IV 

2 (I-III) 

1 (IV) 

4,63 

* riječ je o predavačima koji su popunili ispražnjena nastavnička mjesta povodom regrutiranja 

istih pred početak II. svjetskog rata 

T. 3 Uspjeh iz znanja 

odličan vrlo dobar dobar dovoljan nedovoljan 

1939./40. 13 (10m+3ž) 35 (19m+16ž) 16 (15m+1ž) / 2 (m) 

1940./41. 18 (12m+6ž) 18 (13m+5ž) 19 (15m+5ž) / 2 (1m+1ž) 

Prosječni 

udio u obje 

godine 

25% 43% 29% / 3%

127 

T. 4a Popis učenika po razredima 1939./40. 

razred Razredne starješine učenici 

I. 

Marija Stulli (do 

siječnja 1940.) 

Andrija Andreis, Anka Andrusenko, Ante Bačić, Ivan 

Barčot, Srđan Berković, Ante Borovina, Vojka Bosnić, Srećko 

Delić, Miljenka Farčić, Biserka Fernetić, Petar Franulović, 

Ivan Gugić, Lovro Gugić, Jerka Jurković, Milojka Jurković, 

Krešo Lovričević, Jerko Mikulandra, Tomislav Novak, Ivan 

Padovan, Nenad Padovan, Ivan Tasovac, Vanja Vilović, Marija 

Voronovskij, Ivo Vučetić, Nikola Žaknić, Antun Žuvela, Ivan 

Žuvela, Josip Žuvela i Romano Žuvela. 

II. 

III. 

IV. 

Petar Padovan 

Antun Rusković (do 

veljače 1940.) 

Antun Rusković (do 

veljače 1940.) 

Marin Barčot, Čedomil Berković, Elizabeta Cetinić, Lovor 

Dragojević, Rosalija Korunić, Zorka Jurković, Ivan (Zvonko) 

Maričić, Antun Oreb, Ljeposava Padovan, Gojko Šeparović, 

Marula Tomašić i Ivan Žuvela 

Ivan Benko, Berislav Berković, Ivo Bešker, Tonka Lovrić, Ruža 

Oreb, Desanka Padovan, Ivan Perčić, Petar Prižmić, Antun 

Šeparović, Marija Viličić, Vojko Vučetić, Marko Žuvela, Petar 

Žuvela i Stanko Žuvela 

Tonka Anić, Svetozar Bosnić, Radenko Dragojević, Vjera 

Farčić, Franko Jurković, Franko (Milan) Oreb, Mladenka 

Padovan, Vjekica Padovan, Ivan Perčić, Hrvoje Šeparović, 

Zdenka Tasovac, Matij Viličić i Petar Žuvela 

T. 4b Popis učenika po razredima 1940./41. 

razredi 

Razredni 

nadstojnici 

I. Zoran Palčok 

II. 

III. 

Petar Padovan 


učenici 

Vinka Gregov, Sebastijan Marinović, Jozica Miletić, Frana 

Miletić, Dušan Miojević, Jakov Mirošević, Ljubica Padovan, 

Ante Radman, Tomislav Šćepanović, Berislav Šeparović, Vinko 

Tabain, Damir Tabain, Stjepan Zlokić, Josip Žuvela, Ante Žuvela 

i Vjekoslav Žuvela 

Antun Bačić, Ivan Barčot, Srđan Berković, Vojka Bosnić, 

Miljenka Farčić, Biserka Fernetić, Ivan Gugić, Lovre Gugić, 

Jerka Jurković, Milojka Jurković, Krešimir Lovričević, Jeno 

Mikulandra, Tomislav Novak, Ivan Padovan, Nenad Padovan, 

Ivan Tasovac, Ivan Vučetić i Romano Žuvela 

Marin Barčot, Elizabeta Cetinić, Lovor Dragojević, Zorka 

Jurković, Rosanda Korunić, Ivan (Zvonko) Maričić, Antun 

Oreb, Ljeposava Padovan, Gojko Šeparović, Marula Tomašić i 

Dinko Skokandić 

IV. 

Lidija Iskrić 

Berislav Berković, Ivo Bešker, Ruža Oreb, Desanka Padovan, 

Ivan Perčić, Petar Prižmić, Ante Šćepanović, Marija Viličić, 

Vojko Vučetić, Marko Žuvela, Petar Žuvela i Stanko Žuvela

128 

Ideological principles of Croatian Peasant Party in the classroom – civic 

school in Vela Luka during the Autonomous 

Banovina Croatia (1939-1941) 

In the period between 1939 and 1941 there were five privately-owned nursery schools, 

16 primary schools, three civic schools and one junior grammar school registered 

on the island of Korčula. In Vela Luka active were Dominican nursery school, Banal 

Girls` Primary School and Banal Boys` Primary School, and Civic School opened 

in 1926. By 1939 it had already functioned as a lower secondary school with vocational 

and apprenticeship curriculum. Although a remnant of the Austro-Hungarian period, 

in the Monarchist Yugoslavia civic school with three different vocational courses 

lasted for four years. It was a component of a disfunctioning dualistic school system 

without clearly defined objectives and tasks. Various financial problems, secondary 

(vocational) schools enrolments and neglecting approach of competent bodies and 

general public could not have been avoided. Despite certain setbacks, it significantly 

influenced general cultural level and education in Vela Luka, being a students` stepping-board 

for further education. These students became a driving force of the town. 

Financial background of Vela Luka Primary School was not very bright, and was consistent 

with a general picture of the town, with no budget investments. The school year 

of 1939/40 brought significant changes to the school life. The new political framework, 

resulting from the creation of Banovina Croatia and the leading position of Croatian 

Peasant Party, had a great influence on curriculum and education in general. Under 

the influence of the doctrine of Antun and Stjepan Radić, the issue of political reform 

was activated. They advocated the rejection of the Herbartian school and creation of 

a new school stemming from the peasants` ideology. The cult of the Radić brothers 

was reaching the mythological level – various remembrance days were introduced to 

commemorate they life and work. Majority of school subjects – especially humanities 

– had undergone some changes in terms of curriculum. More attention was given to 

ethnology, which had been neglected up to that moment. The new education policy aimed 

at getting unpalatable teachers - the followers of the old regime - out of the system 

by sending them to hinterland schools. At the same time teachers who had previously 

been harassed for expressing their national feelings, were now recognised. 

Pupils were expected to acquire a significant amount of knowledge by heart. Although 

the school had a vocational character, the rule of the verbalism could not have 

been avoided. School discipline was strict and excess behaviour was not tolerated. 

Extracurricular activities were organised within the scope of Junior Red Cross that 

most students belonged to as members. Some of them joined Junior Falcons Movement, 

Junior Adriatic Guard and Crusaders” Organisation. They also took part in the 

Literacy Campaign. 

In spite of many shortcomings, Vela Luka Civic School played a significant role in 

educational, social and cultural life by educating and guiding children towards better, 

more respectable and wanted professions.

I postulati dell’ideologia dei contadini sui banchi – la Scuola civile a 

Vela Luka durante il Banato croato 1939 – 1941 

129 

Nel Banato croato durante il periodo da 1939.–1941. sull’isola di Curzola furono 

attive cinque giardini d’infanzia, 16 scuole elementari, tre scuole civili ed un liceo. In 

quel periodo a Vela Luka furono aperti anche giardino d’infanzia del monastero domenicano, 

la scuola elementare del banato per le femmine e per i maschi, la scuola civile 

aperta nel 1926 con lo scopo di alzare il livello dell’istruzione e con lo scopo di dirigere 

gli alunni in diversi mestieri. La scuola civile fu il “residuo’’ del periodo austro-ungarico, 

e questo tipo di scuola nel Regno di Jugoslavia dovette essere frequentata per 

quattro anni, ebbe anche tre direzioni per classificare gli alunni in una direzione sul 

campo dell’industria. Però fu soltanto una delle “puzzle’’ di un sistema scolastico, dualistico 

e disordinato. I problemi che furono messi in rilievo sono quelli delle finanze, 

poi iscrizione nelle scuole medie, il rapporto matrignesco dell’autorità amministrativa 

ed anche il rapporto del pubblico. Nonostante tutti i difetti, questa scuola contribuì 

alla cultura ed all’istruzione di quel tempo in un modo significativo, rappresentando il 

punto di riferimento per gli alunni e per le loro prossime professioni e mestieri come 

per esempio quelle di insegnanti, comercialisti, marinai ecc. E proprio questi alunni 

furono la forza spirituale del paese. Il bilancio finanziario fu così misero per non poter 

finanziare nessun investimento. L’anno scolastico 1939./40. portò tanti cambiamenti 

nella vita della scuola. Cambiato il sistema politico – la formazione del Banato croato 

e la dominazione del partito croato dei contadini, fu influenzato il cambiamento del 

programma dell’insegnamento ed istruzione in generale. Sotto la dottrina di Antun e 

Stjepan Radić, fu trattato l’argomento della riforma dell’istruzione la cui tenzione fu 

quella di riffiutare la scuola di Hebart e fondare una nuova scuola che sorgerà dal tessuto 

sociale dei contadini. Il culto dei fratelli Radić fu alzato sul livello mitologico, li 

fu anche dedicato in memoria il giorno in cui gli alunni si ricordarono della loro grande 

opera. La maggior parte delle materie subiscono i cambiamenti. Grande attenzione 

fu data all’etnologia che fin allora fu trascurata. La nuova politica dell’istruzione, fece 

sì che allontano nei posti piu solitari i professori con il pensiero non – conformista, 

ed invece sostenitori del regime precidente e che furono fin’ora perseguitati gli venne 

dato un onorario proprio perché sostennero il carattere croato. Dagli alunni si cercava 

di memorizzare i dati e di essere molto pratici, soprattutto il verbalismo regnava nelle 

scuole. È impossibile ad immaginare la disciplina rigorosa di quel tempo dal quale si 

distinguono solo pochi eccessi. Le attività fuori di scuola furono quelle delle nuove generazioni 

di Croce rossa dove fu iscritta la maggior parte dei giovani, poi anche la associazione 

“Sokol’’, guardia dell’Adriatico ed organizzazione dei crociati. Gli alunni fecero 

parte del movimento dell’alfabetismo. Nonostante tutti i difetti questa scuola, la 

Scuola civile di Vela Luka, ebbe un ruolo molto importante nel campo dell’istruzione, 

nella vita culturale e sociale dirigendo la maggior parte della popolazione dei giovani 

nei futuri mestieri e professioni di cui c’e ne era bisogno.

PROSVJETNO-OBRAZOVNA I KULTURNA DJELATNOST 

DALMATINSKOG ZBJEGA U JUŽNOJ ITALIJI I EGIPTU U 

VRIJEME DRUGOG SVJETSKOG RATA 

mr. sc. MARKO ANDRIJIĆ 

Blato 

U ovom prilogu autor obrađuje prosvjetno-obrazovni i kulturni život zbjega u južnoj 

Italiji i Egiptu. Riječ je o razdoblju Drugog svjetskog rata kada su i mnogi Velolučani 

odlučili napustiti rodni kraj pred ratnim stradanjima. Svoje izbjegličke dane proveli su 

u logorima južne Italije i Egipta, od kojih je najveći i najpoznatiji bio onaj u El Shattu 

na području Sinajske pustinje. Život zbjega je nadgledala saveznička vojna komanda, ali 

i organi Oblasnog Narodnooslobodilačkog odbora za Dalmaciju (Centralni odbor zbjega). 

Usprkos brojim nedaćama, negostoljubivim klimatskim i geografskim uvjetima te visokom 

postotku mortaliteta kod djece, u zbjegu se razvio bogat kulturni život, radile su 

brojne radionice, svaki trenutak izbjeglištva bio je ispunjen nekom aktivnošću. Za djecu 

su bile organizirane osnovne i srednje škole koje su, naročito u početku, djelovale u nemogućim 

uvjetima bez adekvatnih prostorija i nastavnih pomagala. Nije bilo ni dovoljno 

učitelja pa su pokrenuti tečajevi za pomoćne učitelje. Usprkos svim ovim nedostacima, 

odjel za prosvjetu odradio je više nego uspješno ovaj zahtjevni zadatak. 

Ključne riječi: dalmatinski zbjeg, II. svjetski rat, Južna Italija, Egipat, školstvo 

UVOD 

Generacije djece iz Vele Luke, kao i čitavog otoka Korčule i velikog dijela Dalmacije, 

stasale za školu 1941. i sljedećih nekoliko godina, nisu imale redovito školovanje i u 

tom pogledu su doživjele velike promjene, nedaće i poteškoće. Talijanskom okupacijom 

i aneksijom otoka (i većeg dijela Dalmacije) Italiji 1941. godine na Korčuli su uvedene 

talijanske škole (talijanski školski program, talijanski jezik, talijanski učitelji itd.). 

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. taj fašistički plan talijanizacije otoka je propao. Dolaskom 

nove, partizanske vlasti uveden je novi školski sustav, novi plan i program sa 

socijalističkom ideologijom. Njemačkom okupacijom otoka potkraj prosinca 1943. na 

Korčuli je formalno uvedena civilna vlast Nezavisne države Hrvatske što je značilo 

novi kopernikanski obrat u sustavu školovanja. Međutim, u praksi taj program nije zaživio. 

Osim toga, upravo tada dolazi do dva velika vala zbjega s otoka u kojem su pored 

žena i staraca brojnošću prevladavala školska djeca ili ona koja su to tek trebala postati. 

Ta djeca-izbjeglice upravo su u zbjegu, daleko od rodnoga doma, u nepovoljnim 

klimatskim, zdravstvenim, socijalnim i drugim uvjetima morala pohađati školu kad je 

zbog svega navedenog i sam život mnogima bio ugrožen, a nažalost mnogi su zauvijek 

ostali na afričkom pijesku, daleko od svoje domovine, rodne grude i svojih najmilijih. 

To razdoblje zbjega 1943.-45. specifično je, izuzetno teško vrijeme u životu velikog dijela 

stanovništva Vele Luke (i cijele Dalmacije), posebice školske djece pa je vrijedno 

da ga upoznaju i kasniji naraštaji.

132 

Geografska karta Sueskog kanala s položajem logora u kolovozu 1944.

133 

POSTANAK ZBJEGA 

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. Narodnooslobodilačka borba (NOB) u Dalmaciji 

ulazi u novu fazu poprimajući karakter općeg narodnog ustanka. Istovremeno, njemačke 

trupe su se približavale Splitu i Dalmaciji, pustošeći sela i ubijajući nemoćno 

stanovništvo. Da bi zaštitilo neboračko stanovništvo od nacističkih trupa, rukovodstvo 

Narodnooslobodilačkog pokreta (NOP-a) donijelo je odluku da se ono pod zaštitom 

Narodnooslobodilačke vojske (NOV-a) što prije prebaci na srednjodalmatinske 

otoke. 

U studenom 1943. u Vrboskoj na otoku Hvaru izabran je Centralni odbor zbjega 

(COZ) koji je pod neposrednim rukovodstvom Oblasnog narodnooslobodilačkog odbora 

(NOO-a) Dalmacije trebao preuzeti svu brigu o izbjeglicama, odnosno neboračkim 

stanovništvom i pred njemačkim nadiranjem privremeno ga smjestiti na Vis, najistureniji 

otok srednje Dalmacije. 

Međutim, kako se očekivao njemački napad i na otok Vis, nakon nekoliko mjeseci 

u sporazumu sa zapadnim saveznicima izbjeglice su se počele prebacivati s otoka Visa 

u južnu Italiju i to uglavnom preko luke Bari. Prebacivanje zbjega s otoka Visa u Italiju 

počelo je 31. prosinca 1943. Od prebačenog stanovništva u Italiji je ostao samo manji 

dio, a glavnina zbjega je postupno savezničkim brodovima prevezena u Egipat i to u Sinajsku 

pustinju, u predjel El Shatt. Tu se nakon posljednjeg transporta konačno smjestio 

čitav zbjeg koji je brojio oko 27.000 ljudi. 1 

Zbjeg s južnodalmatinskog područja, pa tako i s otoka Korčule, nastao je, uglavnom, 

u dva vala. Prvi, veći zbjeg nastao je potkraj 1943. pred njemačkim osvajanjem 

poluotoka Pelješca i otoka Korčule zajedno s povlačenjem jedinica NOVJ-e, a drugi 

krajem travnja 1944. sa zapadnog dijela otoka Korčule, nakon likvidacije njemačkih 

posada u Blatu i Veloj Luci i povlačenja partizanskih snaga na otok Vis. 2 Krajem prosinca 

1943. i tijekom siječnja 1944. otišlo je u zbjeg oko 500 Velolučana. Nakon likvidacije 

njemačkih uporišta u Blatu i Veloj Luci u noći s 24./25. travnja 1944. sve jedinice 

NOV-e, sa zarobljenim njemačkim vojnicima, ratnim plijenom i zbjegom prebačeni 

su na otok Vis. Tada se na Vis povuklo nekoliko tisuća izbjeglica s otoka Korčule i ostalih 

područja južne Dalmacije. 

Iz Vele Luke se tada povuklo oko 1.500 ljudi. Svi sposobni muškarci i žene dobrovoljke 

odvojeni su za jedinice NOV-e na Visu, a ostali su upućeni u zbjeg u južnu Italiju, 

a odatle većina u El Shatt na istočnoj obali Sueskog kanala nasuprot gradu Suezu. 

Zajedno s prvom grupom ukupno je iz Vele Luke bilo više od 2.000 ljudi. Većinom su 

to bile žene, starci i djeca. 3 

1 

Jugoslavenski 

 

 

 

2

134 

ZBJEG U JUŽNOJ ITALIJI 

Krajem prosinca 1943. nastupili su bitni događaji u životu zbjega koji je bio okupljen 

na Visu. S tog otoka počelo je upućivanje izbjeglica preko Barija u južnu Italiju. 

Do odluke o prebacivanju zbjega u Italiju 4 došlo je iz više razloga. Prije svega, postojale 

su realne pretpostavke da će Nijemci izvršiti invaziju na otok Vis pa je otok trebalo 

učvrstiti i organizirati njegovu obranu. Naravno da u očekivanju neprijateljskog napada 

toliki broj izbjeglica nije mogao ostati na otoku jer bi obrambene borbe nanijele velike 

gubitke izbjeglicama, a i uz takvo stanje obrana se ne bi ni mogla uspješno provesti. 

S druge strane nije bilo nikakve mogućnosti da se s Visa zbjeg prebaci na kopno i 

da se tamo održi. Zato je rukovodstvo NOP-a odlučilo da ga uputi u Italiju. S tom odlukom 

Saveznici su se složili 23. prosinca 1943. Zbog prihvata izbjeglica u Bari su prethodno 

otišli predstavnici NOP-a i zbjega (25. i 29.12.1943.). 5 

Prva grupa izbjeglica upućena je iz Komiže na Visu 30. prosinca 1943. s dva engleska 

ratna broda. 6 U početku su brodovi sa zbjegom upućivani samo noću iz sigurnosnih 

razloga. Za plovidbu s Visa do Barija dovoljna je bila samo jedna noć. 

Prihvat i smještaj zbjega u južnoj Italiji (točnije Apuliji) vršio je jedan saveznički 

ured, koji je surađivao sa zastupstvom NOP-a, odnosno COZ-om, čiji su predstavnici 

već bili u južnoj Italiji. Iz Barija je zbjeg upućivan vlakom (teretnim vagonima) u Tuturano 

gdje je bio organiziran prihvatni logor (bivši logor interniraca). Pošto bi se tu 

zadržao kratko vrijeme, radi odmora i podvrgavanja nužnoj sanitarnoj preventivi (kupanje, 

dezinfekcija rublja i sl.) upućivan je dalje u logore južne Italije: Santa Maria di 

Leuca, Santa Maria di Bagno, Santa Cesarea. To su bili stalni logori u koje je razmješten 

dalmatinski zbjeg. Osim navedenih, u Apuliji su postojali i tranzitni logori u Tuturanu, 

Tarantu i Carbunaru, kroz koje je također prolazio dio zbjega. 7 

Pored rješavanja osnovnih pitanja zbjega trebalo se izboriti kod savezničkih vlasti 

(naročito Engleza) da zbjeg ima svoju autonomiju. Naime, bilo je pokušaja da se zbjeg 

tretira kao neka vrsta interniraca, zarobljenika, a ne kao zbjeg slobodnih ljudi, sastavni 

dio jedne savezničke vojske koja se bori na strani antifašističke koalicije. Nakon žučnih 

objašnjavanja i upornog inzistiranja Saveznici su pristali na autonomiju zbjega, tj. 

na njegovo pravo da slobodno organizira svoj politički i uopće unutarnji život i da njime 

rukovode organizacije NOP-a. 

Kako je Italija u to vrijeme bila ratno poprište, koje je angažiralo velike kontigente 

savezničke vojske, u južnoj se Italiji nije moglo smjestiti više od desetak tisuća naših 

izbjeglica. Ostali su se morali uputiti u neka druga odredišta. Naši su od Saveznika tražili 

da se ostatak zbjega uputi u Alžir. Vjerojatno iz razloga koji su imali političku pozadinu, 

Saveznici nisu pristajali na taj prijedlog. Umjesto Alžira oni su ponudili Egipat 

prikazujući tamošnje uvjete za smještaj zbjega najpovoljnijima. Još na Visu oni su 

govorili da će zbjeg u Egiptu smjestiti u oaze pune vode i zelenila. Kako drugog izbora 

 

 

 

5 

 

 

Isto

135 

nije bilo, prihvaćen je taj prijedlog pa je upućivanje zbjega iz Italije u Egipat počelo polovicom 

siječnja 1944. Zadnja grupa upućena je u Egipat 15. lipnja 1944. 

Iako je glavni dio našega zbjega bio prebačen u Egipat, u južnoj Italiji sve do oslobođenja 

Dalmacije bilo je, stalno ili u prolazu, 5.000 – 7.000 izbjeglica. Oni su živjeli u 

već spomenutim logorima u kojima su uživali autonomiju, a o njihovoj organizaciji i 

cjelokupnom životu brinuli su logorski odbori COZ-a. 8 

Što se tiče uvjeta u kojima je naš zbjeg živio u južnoj Italiji, mora se konstatirati da su 

oni bili veoma loši. Najvećim dijelom zbjeg je bio smješten u trošnim, dotrajalim javnim 

zgradama bez osnovnih uređaja ili pak u ljetnikovcima talijanskih bogataša koje 

je, po kapitulaciji Italije i dolasku savezničke vojske, tamošnje stanovništvo demoliralo 

i ostavilo bez vrata, prozora i ostalog što je u njima bilo, a što se moglo raznijeti. 

S druge strane, neki saveznički časnici skloni Jugoslavenskoj izbjegličkoj vladi i četnicima, 

odnos prema zbjegu zasnivali su na pozicijama neprijateljskim prema NOP-u. 

Zato su sve privilegije davali četnicima koji su u neposrednoj blizini, npr. u Galipolju i 

u Arsanu kod Santa Maria di Leuce imali svoje logore. Na taj način su nastojali razbiti 

jedinstvo zbjega i privući ga na četničku stranu. Pritom su se služili i prijetnjama Afrikom 

(njenim klimatskim nepogodama) i nepovoljnim smještajem u pustinji. Usprkos 

tome, od oko 36.000 izbjeglica koje su prošle kroz južnu Italiju, zbjeg je napustilo i 

prešlo na suprotnu stranu samo 136 osoba. 9 

Svakako da je tome doprinijela i intenzivna politička djelatnost i čvrsta organizacija. 

Pored toga, od izbjeglica su bile osnovane i radne brigade koje su se stalno popunjavale 

novopridošlima jer su jedne grupe odlazile u Egipat, a druge su dolazile iz domovine. 

Te su radne brigade popravljale i osposobljavale dotrajale zgrade za kakvo-takvo stanovanje 

u svim logorima. Za te i slične poslove bile su ustrojene stolarska, mehanička, 

krojačka i postolarska radionica. Žene su bile zaposlene u prvom redu oko pranja, glačanja 

i kuhanja, a radile su i ostale razne poslove. Na taj način zbjeg je bio pretvoren u 

veliko radilište gdje su svi nešto radili, osim nedorasle djece i nemoćnih. Zaokupljeni 

radom izbjeglice su lakše podnosile izbjegličke tegobe, nostalgiju za zavičajem, brigu i 

strepnju za svoje najmilije i za svoje domove od kojih su bili odvojeni. 10 

Pored fizičkih poslova, odmah nakon smještaja zbjega, organizirane su i mnoge 

druge djelatnosti. Najprije je organiziran tečaj za higijensku zaštitu. Zatim je otvoreno 

narodno sveučilište, a ubrzo i logorsko kazalište u Bagnu. U suradnji sa COZ-om 16. i 

18. siječnja 1944. u Tuturanu je kazališna grupa upriličila priredbe za naše i savezničke 

ranjenike, a 22. siječnja u Monopoliju, gdje se nalazila Mornarička baza NOV-e. Odmah 

zatim u Bagnu je osnovana diletantska kazališna grupa od 25 članova. 11 Gotovo 

svakodnevno su održavana razna popularna predavanja. 

Za djecu od 6 do 13 godina počele su raditi osnovne škole. One su u početku radile 

pod otvorenim nebom, bez potrebnog pribora i neophodnih kadrova, odnosno kva- 

8 

 

 

 

 

 

11

136 

lificiranih učitelja. Osnovne škole su bile obvezne za svu djecu. Za starije nepismene 

osobe organizirani su analfabetski tečajevi. Samo u logoru Santa Maria di Bagno kroz 

školu je prošlo oko 5.000 djece. Školu je redovito dnevno pohađalo oko 1.000 djece. 12 

Osim toga, kulturno-prosvjetni odbor je organizirao i niz kulturnih izložbi. Prva takva 

izložba otvorena je u Monopoliju prigodom nastupa kazališne grupe, a zatim izložbe 

naših poznatih slikara i kipara (M. Detonija, Đ. Tiljka, O. Postružnika, I. Čarge, M. 

Studina i dr.). U logoru u Bagnu bila je uređena i knjižnica u Omladinskom domu. 

Dobro je radila i zdravstvena služba. Svaki je logor imao svoju ambulantu, a centralna 

bolnica zbjega u južnoj Italiji nalazila se u Maglieu. Pored naših tu su radili i saveznički 

liječnici. Šef je bio američki časnik. Iako je u bolnici radilo ukupno 20 liječnika, 

ipak je, npr. u rujnu 1944., umrlo čak 25 djece do šest godina starosti. Stanje je bilo kritično 

jer je teže oboljelo 587 djece (od epidemije boginja 284, od šarlaha 10, od drugih 

pošasti 218 itd.). Zbog zaraznih bolesti, koje su u prvom redu pogađale malu djecu, a 

koju je trebalo odvojiti od zdrave djece, morala su biti otvorena četiri nova stacionara. 

Nažalost, sve to nije bilo dovoljno pa je ukupno u zbjegu u Italiji umrlo 345 izbjeglica. 

Od toga je bilo 80% djece. U organizaciji zdravstvene službe i liječenju naših ljudi 

u zbjegu veliki doprinos dali su liječnici: Baldo Politeo, Vedran Palčok, Juraj Krstinić, 

Žarko Almeli, Elza Karanfilović, Damjana Jelačin-Bebler i dr. 13 

Radi fizičkog odgoja omladine bilo je uređeno nogometno igralište s atletskom stazom, 

kupalište s 40 tuševa i bazen za djecu. Osnovane su bile šahovska i foto-sekcija. 14 

U svim logorima radile su kuhinje. 15 

Već je rečeno kako se broj izbjeglica u južnoj Italiji stalno mijenjao zbog neprestanog 

odlaska i dolaska novih izbjeglica. Potkraj 1944., neposredno prije povratka u domovinu, 

u južnoj Italiji zateklo se oko 7.000 izbjeglica. Trebalo je dosta vremena da se 

svi ti ljudi transportiraju u domovinu. Ionako oskudna transportna sredstva bila su angažirana 

za potrebe vojske pa je posljednja grupa izbjeglica iz Italije vraćena u Split tek 

2. svibnja 1945. 16 

ZBJEG U EGIPTU 

Temeljem sporazuma rukovodstva NOP-a i savezničkih vlasti u Italiji, već početkom 

siječnja 1944. počelo je prebacivanje našeg zbjega iz južne Italije u Egipat. Iz logora 

u južnoj Italiji zbjeg je kamionima prebacivan do Narda, odatle vlakom do Taranta. 

Tu se zbjeg ukrcavao na brodove koji su vozili u Port Said u Egiptu. Plovidba morem 

trajala je pet-šest dana. Iz Port Saida izbjeglice su transportirane u El Shatt. El Shatt 

je pješčano pustinjsko mjesto, udaljeno oko jedan kilometar od istočne obale Sueskog 

kanala nasuprot gradu Suezu. 

12 

 

 

 

 

 

Isto 

15 

Isto 

 

Isto

137 

Pogled na šatorski logor u El Shattu 

Tri prva logora podignuta su ranije za boravak engleske Osme armije. Kad ga je ona 

napustila, logor je ostao prazan. Logor se sastojao od šatora. Od zgrade zidanih opeka 

zatečena je samo jedna koja je služila za bolnicu. Kuhinja i zgrada za upravu bile su 

napravljene od lima. Drugi logor od prvoga je bio udaljen oko osam kilometara, a od 

grada Sueza samo 2 km. Prvi i treći logor bili su oko 10 km daleko od Sueza. 

Izbjeglice s otoka Korčule i ostale južne Dalmacije činile su glavninu četvrte grupe 

zbjega u El Shattu. Smješteni su bili većinom u trećem logoru, dakle odmah do prvog. 

Daljnje grupe našeg zbjega bile su smještane u Katatbi. 17 U El Shattu je izbjeglice dočekivala 

saveznička vojna komanda i oko 300 dragovoljaca za NOV-u koje su saveznici 

zarobili kao talijanske vojnike na afričkom bojištu. Njihov zadatak je bio brinuti se o 

smještaju zbjega. Pored toga, odmah po dolasku u El Shatt osnovan je Centralni odbor 

zbjega, neovisno o COZ-u, koji je već postojao u Italiji. Taj odbor je rukovodio cjelovitim 

radom i životom zbjega. Za svoj rad je odgovarao Oblasnom NOO-u Dalmacije i 

zastupstvu Nacionalnog komiteta u Bariju s kojima je usko surađivao. 18 

Unutar svakog logora osnovano je 3-5 rajona, a svaki je rajon imao 1.200-1.500 

izbjeglica. Jedan rajon je činilo oko 70 šatora. Pod svakim je šatorom bilo smješteno 8- 

20 osoba. Radi održavanja discipline i promicanja ideologije NOP-a sastanci su bili veoma 

česti. Isto tako, odmah po dolasku osnovane su razne političke organizacije NOPa: 

Antifašistički front žena (AFŽ), Ujedinjeni savez antifašističke omladine Jugoslavije 

(USAOJ), Savez komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) te organizacije Komunističke 

partije (KP) sa svojim komitetima. Zanimljivo je napomenuti da su svi ovi komiteti, 

za razliku od svih drugih organizacija NOP-a, prema vani bili ilegalni. 

 

 

18

138 

Kad se polazilo iz Italije, Saveznici su izbjeglicama mnogo obećavali, a kad je zbjeg 

stigao u Egipat, oni su malo dali i učinili za njegov smještaj i da mu olakšaju život. 

Osim toga, Sinajska pustinja sama po sebi sa svojim pješčanim vjetrovima (“gibli”), 

monsunima, velikim razlikama u temperaturi između dana i noći, u klimatskom pogledu 

bila je veoma nepovoljno boravište za ljude iz drugog podneblja, posebno za nejaku 

djecu i starce. To se osjetilo odmah po dolasku zbjega jer je zdravstveni problem 

zbog klime i iscrpljenosti slabo ishranjenog zbjega postao jedan od najakutnijih. Takvo 

stanje pogoršavao je nedostatak lijekova, odjeće i obuće. U početku su mnogi morali 

spavati na pijesku jer gotovih šatora nije bilo pa su ih same izbjeglice morale praviti. 

Dugo vremena nije bilo nikakvih kreveta ni slamarica za krevete. Prehrana je također 

bila veoma loša. Prvih dana ni kruha nije bilo dovoljno. Istina, Saveznici su hranu davali 

besplatno, ali je ona bila veoma jednolična, uglavnom konzervirana i veoma stara. 

Trebalo je mnogo vremena da se naši ljudi priviknu na takvu hranu. 

Sa savezničkom komandom bili su neprestani nesporazumi političke naravi, jer su 

oni zbjeg htjeli tretirati gotovo kao zarobljenike. Međutim, uz pomoć rukovodstva 

NOP-a iz domovine, zbjeg se uspio izboriti za svoju autonomiju. Sve te nedaće i probleme 

zbjega uzaludno je nastojala iskoristiti Jugoslavenska izbjeglička vlada preko 

svojih predstavnika u Kairu, kako bi zbjeg privukla na svoju stranu. Od ukupno preko 

30.000 izbjeglica samo se 112 osoba odvojilo i stavilo na raspolaganje izbjegličkoj vladi. 

Mnogi od njih već su imali rodbinu u prekomorskim zemljama pa se tu često radilo 

o spajanju obitelji. Engleska komanda presvukla ih je u svoje odore, dala im kamione 

za prijevoz i odvezla ih iz logora s pratnjom. Međutim, njih je zbjeg ispratio s prezirom, 

a mladež ih je izvrgla ruglu. 19 

TISAK, ŠKOLE I PROSVJETNO-KULTURNA DJELATNOST ZBJEGA 

Posebnu ulogu u održavanju zbjega na okupu, učvršćenju njegove svijesti i discipline, 

a posebno u borbi protiv neprijateljske propagande, odigrao je tisak zbjega. Tiskanje 

novina pokrenuto je odmah po dolasku prvih grupa zbjega u El Shatt. Već tri 

dana nakon dolaska druge grupe, tj. 5. veljače 1944., počeo je izlaziti “Naš list”. Bio je 

to veoma skroman list tiskan na ciklostilu. U početku je izlazio svaki drugi dan, a kasnije 

svaki dan na 2-6 stranica običnog formata (A4). Oskudijevalo se u papiru, a od 

Saveznika ga se nije moglo dobiti. Početna naklada lista bila je 400 primjeraka, a kasnije 

se popela na 860. Do prosinca 1944. “Naš list” je izlazio kao glasilo COZ-a, a zatim 

kao organ Jedinstvene narodnooslobodilačke fronte (JNOF). Izlazio je sve do povratka 

posljednjih grupa zbjega u domovinu. Ukupno je izašlo 735 brojeva. 20 U redakciji 

lista (koja je tijekom izlaženja doživjela neke promjene), između ostalih, bili su Šime 

Vučetić i Savka Dabčević. List je imao prvenstveni zadatak da naše ljude u zbjegu stalno 

obavještava o događajima u ratu, na svjetskim ratištima i u domovini, o vojnoj i političkoj 

situaciji, naravno s gledišta NOB-a. O ovom listu, kao i ostalim tiskovinama 

zbjega, brinuo se Kulturno-informacioni odjel COZ-a u kojemu su u početku bili: Ma-

139 

rin Franičević, Šime Vučetić, Paula Zon, Vjekoslav Kaleb, Veljko Škovrlj, Ranko Marinković, 

Boris Regner i Ante Miličić. 21 

Pored “Našeg lista”, koji je kao dnevnik bio najvažnije informativno glasilo, u zbjegu 

u El Shattu izlazilo je još nekoliko listova. Od kolovoza 1944. Kulturno-informacioni 

odjel COZ-a počeo je izdavati i bilten “15 dana”. On je u prvom redu sadržavao 

upute za propagandno-kulturni rad pa je bio neka vrsta kulturne kronike zbjega. Obično 

je izlazio na 14-16 stranica. Prvoga lipnja 1944. izišao je prvi broj lista “Žena zbjega’. 

Imao je oblik brošure na 43 stranice. Kao organ AFŽ-a taj je list izlazio do rujna 

1945. Ukupno je izišlo šest brojeva. U isto vrijeme, tj. u lipnju te godine, i odbor USA- 

OJ-a počeo je izdavati svoje glasilo “Omladinska riječ”. Tiskana je na ciklostilu, također 

u obliku brošure. Ukupno je izišlo šest brojeva, a posljednji broj 16. listopada 1945. 

Za pionire je od 24. veljače 1944. počeo izlaziti list “Naš pionir” u 480 primjeraka. Inače 

je, za potrebe najmlađih izbjeglica, i “Naš list” svakog četvrtka donosio poseban prilog, 

a imao je i svoju kulturnu rubriku. 

Pored tiskovina i radija, kao moćno sredstvo obavještavanja, izmjene mišljenja, dogovaranja 

o zajedničkim problemima, a posebno radi ideoloških utjecaja s pozicija 

NOP-a, dakle, protiv neprijateljskih akcija i tendencija, u zbjegu su se od samoga početka 

održavali sastanci i masovni skupovi. Sastanci su se održavali po šatorima gotovo 

svakodnevno, a masovni zborovi povremeno, ali također često. Prvi masovni skup 

održan je 10. veljače 1944., a samo u svibnju i lipnju te godine bilo je 18 logorskih i 52 

rajonska skupa. 22 

Pri COZ-u u prvom logoru bila je osnovana i kazališna grupa pod rukovodstvom 

maestra Josipa Hatzea iz Splita. U tom logoru grupa je održala svoju prvu priredbu 23. 

veljače 1944. Druga kazališna grupa (koja je ranije radila pri Okružnom NOO-u za 

srednjodalmatinske otoke) bila je u drugom logoru. Unutar tih kazališnih grupa bile 

su osnovane i dramske sekcije. 23 

Osim tih kulturnih družina omladina je uskoro po dolasku u El Shatt, osnovala i 

svoja brojna sportska društva, u prvom redu nogometne klubove. Najpoznatiji i najuspješniji 

bio je NK “Jedinstvo”. Poseban događaj i atrakcija puna emocija bilo je gostovanje 

u El Shattu i utakmica s “Jedinstvom”, a poslije i s nekoliko engleskih vojnih 

momčadi, splitskog NK “Hajduk”. 

Kako je već rečeno, pri COZ-u je djelovao referent za prosvjetu i kulturu koji je u 

suradnji s logorskim odborima i prosvjetnim djelatnicima organizirao odgojno-obrazovni 

rad u zbjegu. Činjenica da su najveći dio zbjega sačinjavala djeca (oko 60%), nametala 

je odgovornim dužnosnicima obvezu da što prije za njih organiziraju odgojno-obrazovni 

rad putem redovitog školovanja i tečajeva kako bi nadoknadili ono što 

su izgubili u ratnom vihoru za vrijeme okupacije. Iako nije bilo podesnih prostorija za 

učionice, školskog pribora ni udžbenika, kao ni dovoljno stručnog kadra, ipak su relativno 

kratko vrijeme bile u svim logorima otvorene osnovne škole. Nastava se održa- 

21 

 

22 

Isto

140 

U školskim klupama, El Shatt 

vala po šatorima i na otvorenom. U nedostatku školskog pribora i nastavnih pomagala 

u početku se pisalo drvcima po pijesku ili su se brojke i slova sastavljali od kamenčića. 

Pohađanje osnovne škole bilo je obvezno za svu djecu od 7 do 12 godina, kao i za 

stariju djecu do 15 godina koja su ostala nepismena ili polupismena. Nastava u školama 

tekla je redovito i bez većih poteškoća. Jedino je bila prekinuta u vrijeme epidemija 

i karantene koja se provodila zbog zaraznih bolesti. Prvi satovi nastave, dok još nisu 

bile uređene školske prostorije, izvodili su se u šetnji po periferiji logorskih naselja u 

obliku razgovora o povijesti našeg naroda, o NOB-i. Cilj je bio kod djece razviti ljubav 

prema domovini i težnju za slobodom. Poslije tog početnog razdoblja, nastava se održavala 

u skromno uređenim školskim prostorijama. Nastava se izvodila po nastavnom 

planu i programu koji je propisalo Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja 

Hrvatske (ZAVNOH). Naravno, nastavni program i obrada gradiva bili su prilagođeni 

prilikama i životu u zbjegu. Uspjeh u svladavanju gradiva nije izostajao jer je velika 

želja djece za znanjem nadvladavala i oskudicu u knjigama i pomanjkanje školskog 

pribora i materijala svih vrsta. 

S obzirom na kraće trajanje školske godine, učitelji i nastavnici su bili primorani reducirati 

manje važne sadržaje gradiva i raditi po tromjesečnom programu koji su sami 

sastavljali. U pomanjkanju čitanki i ostalih udžbenika prvo vrijeme se koristila omladinska 

i pionirska štampa, i ona iz zbjega i ona koja je u zbjeg stizala iz domovine, tj. 

s oslobođenih teritorija. Svakodnevna nastava tekla je od 8,30 do 12 sati. Korištena je 

polusatna stanka za odmor i doručak. To je mnogo značilo, naročito fizički slabijoj i 

izgladnjeloj djeci. Poslije podne bilo je posvećeno odgoju, razonodi i slobodnim aktivnostima. 

Kroz osnovne škole prošlo je oko 1.000 školskih obveznika u starosti od 7 do 

12 godina. Za dobro ponašanje i postignute uspjehe u pojedinim predmetima najbolji 

učenici darivani su skromnim poklonima.

141 

Osim stručnih učitelja kojih nije bilo dovoljno, nastavu su izvodili i drugi daroviti 

intelektualci koji su se našli u zbjegu, a koji su imali potpunu ili djelomičnu srednju 

školu, ali i sklonosti za nastavni i pedagoški rad. Oni su bili uključeni u učiteljske tečajeve 

koji su se održavali triput tjedno. Nakon završenog tečaja oni su radili u osnovnim 

školama, a nakon povratka u domovinu mnogi od njih i dalje ostaju raditi u prosvjeti. 

Od omladinki i omladinaca koji su bili uključeni u učiteljski tečaj u zbjegu u El Shattu 

bili su: Zoran Palčok, Poldo Juretić, Sofija Dragojević, Frane Cetinić, Zvonko Maričić, 

Jeno Mikulandra, Ante Bačić, Vojka Bosnić, Dinko Žuvela i dr. 24 

Za djecu i omladinu sa svršenom osnovnom školom i nepotpunom srednjom školom 

bio je u logoru Santa Maria al Bagno u južnoj Italiji organiziran obrazovni tečaj s 

dvije paralele. Nastavni plan i program bio je podešen prema potrebama i predznanju 

polaznika. U jednoj paraleli koju su pohađali svršeni osnovci predavali su se sljedeći 

predmeti: hrvatski jezik, povijest, zemljopis, matematika, prirodopis, crtanje i politički 

odgoj. U drugoj paraleli, onoj s nepotpunom srednjom školom, nastavni plan je sadržavao: 

hrvatski ili srpski, ruski, engleski jezik, povijest, zemljopis, matematiku, fiziku, 

kemiju, higijenu i pjevanje. 25 Taj je tečaj, u obje paralele pohađalo oko 60 polaznika. 

Kasnije je tečaj prerastao u gimnaziju s dva razreda. Prvi je razred pohađao 41, a drugi 

10 učenika. Pored stalnih nastavnika, profesora, nastavu nekih predmeta su izvodili 

i pomoćni nastavnici. Za pomoć u nastavnom procesu stigao je od Oblasnog NOOa 

Dalmacije izvjestan broj školskih udžbenika i literature. 26 

U logoru Santa Cesarea radila je gimnazija, koja je s oko stotinu đaka i odgovarajućim 

brojem profesora bila kao takva prebačena iz domovine (s Korduna). Škola je 

provodila nastavu po utvrđenom nastavnom programu za gimnazije. Dvaput tjedno u 

gimnaziji se izvodila nastava iz tjelesnog odgoja i pjevanja. 27 Gimnazijalci su često priređivali 

prigodne priredbe čiji se program sastojao od zborskih recitacija, partizanskih 

i narodnih pjesama te ritmičkih vježbi. 

U zbjegu se našao i veliki broj nepismenih i polupismenih osoba. Za njih su po logorima 

bili organizirani analfabetski tečajevi. Na tim su tečajevima polaznici bili podijeljeni 

na manje grupe od 10-12 osoba. Na taj način rad u svladavanju programa tečaja 

bio je uspješniji. Među polaznicima tih tečajeva najviše je bilo starijih žena i djece. Rad 

je u početku bio veoma težak kako za polaznike, tako i za nastavnike, jer su tečajevi 

oskudijevali sa svim onim pomagalima koji su im za rad bili nužni i neophodni. Ipak, 

velikom voljom jednih i drugih, mnoge su grupe svladale čitanje i pisanje. 28 

Posebno mjesto i značajnu ulogu u prosvjećivanju izbjeglica imalo je pučko sveučilište. 

Svojim predavanjima iz raznih područja znanosti i aktualnih društveno-političkih 

tema ono je širilo horizonte znanja, budilo u narodu interes za knjigu i nova saznanja. 

Predavanja su se održavala navečer i to dvaput tjedno. Tematika predavanja 

 

 

 

 

25 

 

 

Isto 

 

Isto 

28 

Isto

142 

obuhvaćala je uglavnom sadržaje iz prirodnih znanosti, poglavito iz medicine, tehnike, 

sociologije, politike i sl. Predavanja su bila grupirana u ciklusima prema sličnoj 

tematici. Tijekom svog djelovanja pučko sveučilište je održalo 109 predavanja. Na 

jednom predavanju prosječno je bilo prisutno 80 slušatelja. Porastom interesa za predavanjima 

ona su se kasnije održavala svakog dana, osim nedjelje. 29 

U odjelima za prosvjetu postojali su odsjeci za osnovne škole, za srednje škole i za 

tečajeve. Tečajevi su bili: analfabetski, “srednjoprosvjetni”, stenografski, privredni, domaćinski, 

poljoprivredni i učiteljski te tečaj za esperanto. Nadalje su postojali odsjeci 

za igrališta, dječja zabavišta, za dječji dom i vjerski odsjeci. 30 

Potkraj 1944. i na početku 1945. u svim osnovnim školama u zbjegu bilo je 5756 

učenika i učenica, 40 stručnih i 101 pomoćni učitelj, koji su završili učiteljski tečaj i 14 

pomoćnih učitelja bez završenog pomoćnog tečaja. Dakle, ukupno 155 učitelja. U dvije 

srednje škole koje su bile u II. i IV. logoru bilo je 1190 đaka u 32 razreda s 48 nastavnika. 

U zanatskim školama, koje su djelovale u I. i II. logoru od 25. rujna 1944., bila su 

494 učenika s 31 nastavnikom. 

Tečajevi za pomoćne učitelje trajali su po tri mjeseca. Na tečajeve su primani samo 

oni koji su za to zvanje imali sklonosti i koji su ispunjavali tražene uvjete. Te je tečajeve 

završilo ukupno 196 polaznika. Mnogo pripadnika zbjega, osobito mlađih ljudi i 

žena, osposobljeno je na tečajevima za bolničare, vozače kamiona itd. (mnogi od njih 

bili su poslije toga uključeni u jedinice NOV-e). Analfabetske tečajeve u svim logorima 

pohađalo je 820 osoba. S njima je radilo 16 nastavnika. Različite stručne tečajeve 

pohađala su 2564 polaznika, a na njima su predavala 54 nastavnika. Tečajevi engleskog 

i ruskog jezika počeli su se održavati 1. ožujka 1944. Engleski jezik je učilo 1000, 

a ruski 60 izbjeglica. 

Dječje zabavište moglo je primiti više od 1000 djece. U V. logoru postojao je dom za 

djecu bez roditelja. U logoru u Katatbi također je bilo otvoreno dječje obdanište. 31 

Pučka sveučilišta, koja su bila otvorena u svim logorima, polazilo je oko 1000 – 1500 

pripadnika zbjega. 

Sportski odsjeci u svim logorima organizirali su gimnastičke tečajeve za nastavnike, 

kojih je ukupno bilo 48. Kad je 25. lipnja 1944. počela s radom Prva konferencija odbora 

zbjega, otvorena je izložba zbjega, a tom je prigodom održano i sportsko takmičenje 

na kojem je nastupilo 165 natjecatelja. 

Treba napomenuti da su se u svim logorima slobodno obavljali vjerski obredi. Katolička 

crkva se nalazila pod šatorom u I. logoru. U zbjegu je bilo ukupno sedam katoličkih 

svećenika, jedan starokatolički pop i jedan židovski rabin. U svakom odboru 

zbjega bila je posebna župa koja je imala svog dekana. Biskup iz Port Saida obavio je 

obred krizmanja djece u El Shattu od 10. do 12. prosinca 1944. Krizmano je bilo oko 

3500 djece. Pravoslavni vjernici su također imali svojeg svećenika. 

 

Isto 

 

 

 

Isto

143 

Vojka Bosnić sa svojim učenicima u El Shattu, Arhiv Vele Luke (AVL), 

Zbirka fotografija - El Shatt 

PRIREDBE I IZLOŽBE 

Osim dvije kazališne grupe koje su došle u Egipat zajedno sa zbjegom, u svibnju 

1944. u III. logoru je osnovana posebna kazališna grupa pod vodstvom maestra Bernharda. 

Kad je otvoren logor u Katatbi i tamo je osnovana kazališna grupa pod vodstvom 

maestra N. Martinisa. Ona je davala priredbe sve do ukidanja logora. Svaka kazališna 

grupa imala je i svoj pjevački zbor. Kazališna grupa pod vodstvom maestra 

Hatzea samo 1944. dala je 84 priredbe (60 u logorima za zbjeg, 14 u Kairu, 4 u Suezu 

i 6 u savezničkim logorima). Druga grupa iste je godine priredila također 84 priredbe 

i to u logorima zbjega (49), Kairu (9), Suezu (5), savezničkim logorima (14) i za tenkiste 

NOV-e u Katatbi (7). Treća grupa u isto vrijeme je priredila 16 priredbi, a ona u 

Katatbi 8. 

U svim kazališnim grupama zbjega uspješno su djelovale dramske sekcije, a postojala 

je i pionirska kazališna grupa zbjega. U prosincu 1944. pri COZ-u je osnovana i limena 

glazba koju je vodio maestro Banfiki. Razne priredbe kazališnih grupa osvojile 

su publiku ne samo među izbjeglicama, već su stekle simpatije i savezničkih vojnika i 

domaćeg arapskog svijeta. 

Osim pet kazališnih družina u zbjegu su postojala i dva dječja pjevačka zbora, dječji 

balet i nekoliko grupa za ritmičke plesove. 

U I. i II. logoru bile su osnovane i grupe likovnih umjetnika. Na dan Prve konferencije 

odbora zbjega bila je otvorena likovna izložba naših izbjeglica od 25. lipnja do 9. 

srpnja 1944. pod nazivom “Borbom i radom”. Cilj je bio prikazati sposobnost, umješnost 

i snalažljivost pripadnika zbjega, od najmlađih do najstarijih. Izložbu je posjetilo 

11.580 izbjeglica. Na izložbi su prikazana sva područja života i rada zbjega – kuć-

144 

ni predmeti svih zanatskih radionica, ženski ručni radovi, dječje igračke, dječji školski 

radovi, likovni radovi s tečajeva i tiska, umjetnički radovi, zemljopisne karte, statistički 

grafikoni itd. Od 29. studenog do 10. prosinca 1944. u Kairu je upriličena izložba pod 

nazivom “Izložba jugoslavenske narodne umjetnosti i zanatstva”. Na zahtjev mnogih 

izložba je bila prenesena u Aleksandriju, a poslije oslobođenja bila je postavljena i u 

Umjetničkom paviljonu u Zagrebu gdje je također postigla veliki uspjeh. 32 

Da bi postigli što bolje rezultate u radu i učenju, u zbjegu su održavana razna takmičenja 

između pojedinih logora i rajona. To je bilo uvijek ideološki obojeno u cilju promicanja 

ideja NOB-e što je i razumljivo kad se zna da je to bilo vrijeme rata, rušenje 

jednog i stvaranje drugog, novog društvenog sustava revolucionarnim metodama. 

REPATRIJACIJA ZBJEGA 

Repatrijacija odnosno povratak zbjega u domovinu počeo je odmah po oslobođenju 

Dalmacije. Već 27. prosinca 1944. COZ je osnovao Centralni štab za repatrijaciju 

zbjega od šest članova. Kad su neki od tih članova otputovali u domovinu, 9. veljače 

1945. ustrojena je nova Komisija za repatrijaciju od 19 članova. 

Prva grupa zbjega koja se 16. veljače 1945. iz El Shatta vratila u domovinu bila je 

Dobrovoljačka brigada od 1015 novih vojnika NOV-e. Među njima je bilo i 400 bolničarki 

koje su u zbjegu svršile tečajeve i 50 stručnjaka i rukovodilaca koje je tražio Oblasni 

NOO Dalmacije za različite dužnosti. 

Masovni povratak zbjega počeo je 11. travnja 1945. i trajao je sve do 24. ožujka 1946. 

U tom vremenu vraćeno je 19 grupa. Najveća grupa brojila je 2010, a najmanje 480 

osoba. Do 13. svibnja 1945. prebačen je u domovinu čitav zbjeg I. logora. Početkom 

srpnja 1945. u Egiptu je još bilo oko 10 000 izbjeglica, od toga u Tulumbatu 1.400. Logori, 

I., II. i IV. bili su tada već ispražnjeni. Od 18. travnja 1945. pa do kraja te godine 

vraćeno je u 11 grupa 17 840 pripadnika zbjega. Posljednja grupa brojila je 1472 osobe, 

među kojima je bio i tajnik COZ-a (Mate Barbić s Hvara). 

Pri povratku mogao je svaki izbjeglica ponijeti sa sobom do 135 kg uz osobnu prtljagu. 

Svaku grupu zbjega pratila je radna četa da bi pomogla pri prenošenju djece, 

materijala i osobne prtljage. Isto tako u svakoj grupi vraćalo se nekoliko zdravstvenih 

radnika i tumača za engleski jezik. Oblasni NOO Dalmacije u Splitu bio je osnovao 

posebnu komisiju za prihvat zbjega i njegovo upućivanje u rodna mjesta. 33 

ZAKLJUČAK 

Otok Korčula je među dalmatinskim otocima i priobalnim područjima imao (pored 

otoka Visa) najviše izbjeglica tijekom Drugog svjetskog rata – oko 4000. 34 Od tog 

broja najviše ih je bilo iz Vele Luke – 2.072. Dakle, gotovo polovica žitelja tadašnje Vele 

Luke bila je napustila rodni dom. Većinom su to bili starci, žene i djeca jer su odrasli

145 

muškarci bili većinom u partizanskim jedinicama. Krajem prosinca 1943. izbjeglo je 

oko 500, a potkraj travnja 1944. čak oko 1.500 Velolučana. Svi oni, osim onih sposobnih 

za vojnu službu u jedinicama NOV-e, s otoka Visa su prebačeni u zbjeg izvan domovine. 

Preko južne Italije dospjeli su u daleki El Shatt u Sinajskoj pustinji u Egiptu. 

Kad je nakon godinu-dvije došao najsretniji trenutak za sve izbjeglice – povratak u domovinu 

i rodni dom, mnogi nažalost nisu dočekali taj dan. Na afričkom pijesku zauvijek 

je ostalo 66 Velolučana, a 8 u južnoj Italiji ili na usputnim odredištima. Dakle, ukupno 

je u zbjegu umrlo 74 Velolučana. Nažalost, većinom su to bila djeca, čak 52. 35 

Mnogi Velolučani, muškarci i žene, bili su aktivno uključeni u organizirani život 

zbjega izvan domovine, posebice na kulturnom i prosvjetnom polju gdje su dali veliki 

doprinos cjelokupnom uspjehu i životu zbjega. 

Vojka Bosnić i Sofija Dragojević, učiteljice u El Shattu, AVL, 

Zbirka fotografija - El Shatt

146 

Educational and cultural activities of the Dalmatian refugees in Southern Italy 

and Egypt during WW II 

The paper examines educational and cultural life of refugees from Vela Luka in 

Italy and Egypt. During WW II many people from Vela Luka fled from the island to 

escape the horrors of war. They were placed in camps in Southern Italy and Egypt. The 

most famous was El Shatt camp in the Sinai desert. The camps were controlled by both 

ally forces and the authorities of Peoples` Committee for Dalmatia as the central committee 

of the refuge. In spite of numerous hardships, extremely unfriendly climatic and 

geographic conditions, and a high mortality rate in children, the refugees gave their 

best at organising some kind of cultural life. Every moment of their lives in the foreign 

countries was filled with activities in some of numerous workshops. Secondary schools 

for children were also organised. At the beginning they functioned in impossible 

conditions, without necessary rooms and teaching aids. Since there were only few 

teachers, training courses for assistant teachers were launched. Despite all drawbacks, 

the educational department completed its mission with a great success. 

L’ istruzione e attività culturale dei profughi dalmati nel sud d’Italia e nell’Egitto 

durante la seconda guerra mondiale 

In questo supplemento l’autore tratta il tema dell’istruzione e dell’attività culturale 

dei profughi nel sud d’Italia e nell’Egitto. Si parla del periodo durante la seconda 

guerra mondiale quando la maggior parte degli abitanti di Vela Luka hanno deciso di 

lasciare il loro paese nativo per evitare le sofferenze e disgrazie della guerra. I giorni 

trascorsi nei campi di profughi nel sud d’Italia e nell’Egitto e in uno dei piu grandi e 

conosciuti campi, come quello di El Shatt su deserto Sinai. La vita dei profughi fu controllata 

dal comando militare degli alleati e comitato popolare di liberazione (Comitato 

centrale per i profughi). Nonostante le gravi difficoltà, inospitale condizione geografica, 

sfavorevole clima, grande altezza percentuale della mortalità dei giovani, si è 

svolta una ricca vita culturale con numerosi laboratori dove ogni momento profugo fu 

adempito con diverse attività. Per i bambini furono organizzate le scuole elementari e 

medie funzionarono soprattutto all’inizio in condizioni cattive: mancanza dello spazio 

adeguato per l’insegnamento, mancanza degli attrezzi per la realizzazione di questo 

progetto. La situazione della mancanza degli insegnanti, la raggione per cui furono 

ottenuti corsi per il ricevimento di nuovi insegnanti “ausiliari’’. Nonostante tutte le 

mancanze di quel periodo, questo dipartimento per la istruzione ha efettuato un lavoro 

molto esigente.

OSNOVNA ŠKOLA “VELA LUKA” 1944. - 1959. 

dr. sc. FRANKO MIROŠEVIĆ 

Zagreb 

U ovom radu autor na temelju arhivskog gradiva, zapisnika Nastavničkog vijeća, 

Društva prosvjetnih radnika Vela Luka, zapisnika inspektorskih pregleda, relevantne 

literature, zakona i propisa iz oblasti odgoja i obrazovanja opisuje razvoj i prilike u 

Osnovnoj školi “Vela Luka” u razdoblju od 1944. do 1959. godine. U središtu autorova 

razmatranja su učenici Osnovne škole “Vela Luka” i uvjeti u kojima su stjecali obrazovanje 

u navedenom razdoblju. U svezi s tim valorizira se uloga nastavnika i uvjeti u kojima 

su djelovali i radili. U cilju sagledavanja cjelokupne uloge škole autor prati i promjene 

u sustavu obrazovanja kojih je bilo podosta (zakoni, nastavni planovi i programi, upute 

i ostali podzakonski akti). 

Ključne riječi: Osnovna škola Vela Luka, 1944.-1959., opismenjavanje, sedmogodišnje i 

osmogodišnje obrazovanje, Niža gimnazija, nastavni planovi i programi 

UVOD 

Povijest Osnovne škole Vela Luka opisao je profesor Zvonko Maričić u monografiji 

Osnovna škola Vela Luka 1857. – 1977. koja je tiskana povodom 120. godišnjice postojanja 

osnovnog školstva u Veloj Luci. 1 U njoj je autor dao opširan prikaz razvoja 

osnovnog školstva u Veloj Luci. Uz predgovor akademika Šime Vučetića knjiga sadrži 

kratak osvrt na razvitak osnovnog školstva u Dalmaciji u 19. i 20. stoljeću, kratak prikaz 

društveno-ekonomskih prilika i okvira u kojima se razvijalo osnovno školstvo u 

Veloj Luci. U slijedećim poglavljima autor opisuje razvoj Osnovne škole od 1857. do 

1941. (pripreme za osnivanje, prvo desetljeće školovanja djece, na razmeđi stoljeća i između 

dva rata). Jedno je od poglavlja monografije Osnivanje i razvoj Građanske škole 

u Veloj Luci do 1941. te Osnovna i građanska škola od 1941. – 1945. (potpoglavlja Pod 

talijanskom okupacijom i U oslobođenoj Veloj Luci). Monografija sadrži još i ova poglavlja 

Osnovna škola Potirna, Ustanove predškolskog odgoja (potpoglavlja: Zabavište, 

Obdanište i Dječji vrtić). Naposlijetku je poglavlje Osnovna škola u socijalističkoj Jugoslaviji. 

Uz navedeno je zaključak, popis nastavnog i drugog osoblja, popis učenika I. razreda 

prve generacije učenika, nastavni predmeti u završnim razredima u pojedinim 

godinama, popis učeničkih udžbenika, broj obveznika i polaznika po godinama, napomena, 

literatura i bilješke. U vrijeme kad je knjiga tiskana ona je sadržavala sve relevantne 

podatke do kojih je u izvorima autor mogao doći. U razmaku od 30 godina 

pronađeni su novi izvori na osnovi kojih će se u ovom radu i ostalim prilozima još više 

1

148 

Učiteljice Osnovne škole Vela Luka, lipanj 1943. (slijeva: Jerka Lina Cvitanić, Alojzija Šubar, 

Antica Fiamin, Dubravka Matičević i Rosanda Simić), Privatna zbirka Brace Fiamina (PZ-BF) 

obogatiti naša saznanja o razvoju Osnovne škole “Vela Luka”. Međutim, i pored toga 

monografija profesora Zvonka Maričića ostat će temeljni dokument o povijesti Osnovne 

škole “Vela Luka” koji će se prilozima ubuduće dopunjavati. 

Osim Zvonka Maričića o osnovnom školstvu Vele Luke pisao je i dr. Mate Zaninović 

u prilogu Školstvo i prosvjetni rad na otoku Korčuli u toku NOB-a od 1941. do 1945. 

godine. 2 U tom prilogu autor je opisao razvoj školstva na čitavom otoku u kojem ima 

mnogo podataka o razvoju školstva u Veloj Luci. U tom je prilogu, kad je riječ o Veloj 

Luci obilno koristio spomenutu knjigu Zvonka Maričića. 

RAZDOBLJE ADMINISTRATIVNOG CENTRALIZMA (1944.-1950.) 

Osnovna škola 1944. 

Nakon travanjskog desanta 1944. godine jedinica Narodnooslobodilačke vojske i 

partizanskih odreda Jugoslavije (NOV i POJ) poduzetog na zapadnom dijelu otoka 

Korčule u borbama s njemačkim snagama oslobođena su mjesta Blato i Vela Luka. Iako 

su se nakon desanta jedinice NOV i POJ povukle na Vis, Nijemci su tek u nekoliko slučajeva 

s manjim snagama navraćali do Blata i Vele Luke. Cilj njihova dolaska bio je 

pljačka i otimanje posljednjih zaliha hrane kojom je stanovništvo tih mjesta raspolagalo. 

Zapadni dio otoka je u to vrijeme praktički bio oslobođen. Na tom dijelu otoka us- 

2

149 

postavlja se vlast narodnooslobodilačkih odbora (NOO). Dolasci njemačkih snaga na 

zapadni dio otoka prestali su u srpnju 1944. godine pa možemo pouzdano ustvrditi da 

je taj dio otoka bio u to vrijeme i konačno oslobođen. 

Mjesni NOO Vele Luke ulaže velike napore da u mjestu normalizira život i otpočne 

obnovu skoro potpuno zamrlih, svih oblasti društvenog života, prehrane i zbrinjavanja 

najugroženijih. U svezi s tim pokreće obnovu privrede i svih ostalih društvenih djelatnosti. 

Obnavlja se i nastava u Osnovnoj školi o čemu se brinuo prosvjetno – propagandni 

odjel koji je prema uputstvima Kotarskog NOO Korčula poduzimao mjere za organizaciju 

nastave. U tim uputstvima se traži obnova rada škola u mjestima gdje nema 

okupatora. “Treba smjesta otvoriti škole u mjestima gdje nema okupatora, a to se može, 

makar on i povremeno dolazio. Treba raditi u svemu na ratni način, a to znači kad dođe 

okupator, zaustavi se rad, ali čim on otiđe treba odmah nastaviti gdje se stalo.” 3 

Nastava je u Veloj Luci počela 25. svibnja 1944. godine, dakle mjesec dana nakon 

desanta i to na dvije lokacije, u Kalima i Mrkom ratu, u privatnim kućama, na periferiji 

mjesta da djeca budu sigurnija od eventualnog upada njemačkih snaga ili mogućeg 

bombardiranja iz zraka i mora. Na početku rada nastavom je bilo obuhvaćeno oko 

70 učenika. Kasnije se taj broj povećao na 127. U spomenutoj knjizi profesor Z. Maričić 

o organizaciji nastave piše da školu u Mrkom ratu pohađa 75, a u Kalima 52. Nastavom 

su bili obuhvaćeni učenici od prvog do četvrtog razreda. Svaka lokacija imala je 

po dva odjeljenja (kombinacije I. i II. razreda jedno odjeljenje te III. i IV. razreda drugo 

odjeljenje). Nastavu su izvodile učiteljice Anka Žuvela, Antica Fiamin i Jerka Cvitanić. 

4 Nastavom se u ovo vrijeme uglavnom ponavljalo i proširivalo znanje ne bi li učenici 

mogli što uspješnije savladavati gradivo u narednoj školskoj godini. Učiteljice su u 

organizaciji nastave koristile Nastavni plan i program za četverogodišnju osnovnu školu 

kojeg je donio Prosvjetni odjel Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja 

Hrvatske (ZAVNOH), utemeljen na III. zasjedanju ZAVNOH-a 9. svibnja 1944. 

u Topuskom. 5 

Školska godina završena je 1. rujna 1944. godine. Učenici koji su pohađali nastavu 

nisu prešli u viši razred budući da se gradivo uglavnom ponavljalo i proširivalo prema 

navedenom nastavnom planu. Ponavljali su se najviše sadržaji iz hrvatskog jezika, 

čitanja, gramatike i pravopisa, povijesti, zemljopisa, prirodopisa, matematike i još nekih 

predmeta. Ponavljanje i dopunjavanje znanja bilo je nužno jer za vrijeme talijanske 

okupacije učenici mnogo toga nisu svladali, naročito iz hrvatskog jezika, povijesti, zemljopisa 

i drugih predmeta. 6 

Na sjednici Mjesnog NOO-a Vele Luke koja je održana 6. srpnja 1944., a kojoj je prisustvovala 

i pročelnica prosvjetno-propagandnog odjela Tonka Anić, zaključeno je da 

će se zgrada Osnovne škole u Veloj Luci osposobiti za nastavu. To je i urađeno pa se od 

kolovoza iste godine nastava izvodi u zgradi Osnovne škole “Vela Luka” i napuštaju se 

privatne zgrade na periferiji mjesta. 

 

 

 

 

5

150 

Šturi i ne baš pismeni izvještaji koje Mjesni NOO Vela Luka dostavlja Kotarskom 

NOO Korčula upoznaju nas ne samo s organizacijom nastave već i s radom učitelja 

izvan škole (tzv. izvannastavne aktivnosti), sa sudjelovanjem učenika u raznim političkim 

i kulturnim aktivnostima. U srpnju 1944. započela je organizacija opismenjavanja 

nepismenih u tzv. analfabetskim tečajevima. U jednom tečaju obuhvaćeno je tek šestero 

nepismenih (četiri žene i dva muškarca) što nije zadovoljavalo mjesne vlasti jer je 

prema prikupljenim podacima broj nepismenih bio mnogo veći. 

U Veloj Luci je postojala u to vrijeme pionirska organizacija čiji su članovi bili đaci 

Osnovne škole. Bilo je to dječje udruženje putem kojeg je komunistička vlast među 

najmlađima širila svoju politiku. Unutar te organizacije postojale su razne sekcije: 

dramska, folklorna, recitatorska i sekcija zbornog pjevanja. Prema uputama općinskog 

rukovodstva pioniri su u školskoj zgradi pazili na održavanje čistoće, discipline u razredu 

i izvan njega, poticano je natjecanje u učenju, a bolji učenici pomagali su slabijima. 

Velolučki pioniri su 1944. godine sudjelovali na političkim zborovima, akademijama 

i drugim prigodnim svečanostima. 

Pionirskoj organizaciji onodobna vlast posvećivala je veliku pažnju. U sklopu zadanih 

obveza za odgoj mladih isticalo se njihovo pripremanje za zadatke koji ih očekuju 

u budućnosti. Taj zadatak vlast je postavila prvenstveno školi i nastavnicima kojima je 

prema uputstvu nadležne vlasti u tome trebala pomoći pionirska organizacija. Djeca 

su se obrazovala i odgajala u duhu socijalizma, svugdje i na svakom mjestu isticali su 

se u odgoju primjeri Narodno-oslobodilačke borbe. Pionirima se stalno objašnjavalo 

da svoje snage moraju usmjeriti prvenstveno na učenje, da moraju voljeti domovinu i 

mrziti neprijatelja te voljeti sve napredne snage svijeta, a prvenstveno Sovjetski savez. 

U učionicama su se nalazile parole kojima se kod pionira poticalo učenje i izvršavanje 

ostalih učeničkih obveza, kao npr. “Vaš je zadatak u prvom redu, da koristite svojoj 

domovini” ili “Morate dobro učiti da naučite osnovne stvari koje su potrebne za život 

radnog čovjeka”. 7 Glavni zadatak pionirske organizacije bio je da se svaki njegov član 

zalaže za što bolji uspjeh u školi, disciplini, pravilan odnos prema zajedničkoj imovini, 

poštovanju starijih, kulturnom ponašanju i razvijanju međusobnog drugarstva. 

Izvještaji prosvjetnog odsjeka ne pišu mnogo o nastavi hrvatskog jezika, matematike 

ili drugih predmeta. Jedino apostrofiraju da se naročita pažnja posvećuje upoznavanju 

djece s NOB–om i njezinim razvitkom te da djeca ilustriraju trenutke koje su 

vidjeli i preživjeli. Od 1. kolovoza 1944. na sjednici Mjesnog NOO donosi se odluka, 

upućena od nadležnih viših organa, da vjeronauk više nije obvezatan predmet već fakultativan. 

Po svemu sudeći ta se odluka nije provela jer se ista odluka navodi iz jednog 

dopisa iz listopada 1945. 

Inače se od početka u nastavi, posebno u povijesti, zemljopisu, prirodopisu osjećala 

programska indoktriniranost i ateistički svjetonazor te ideološka usmjerenost nastave 

koja se temeljila na marksističkom pogledu na svijet i razvoj društva koji će u narednim 

godinama sve više jačati i poprimati oblik prisile. 

Organizaciju nastave pratile su velike poteškoće - nije bilo udžbenika ni priručnika, 

a ni drugog potrebnog materijala za uspješno izvođenje nastave (olovaka, bilježnica, 

nastavnih pomagala). 

 

Isto

151 

Osnovna škola “Vela Luka” u ovo doba nije bila samostalna ustanova. Nije imala 

upravitelja (direktora) i tajnika, a ni svog pečata. Svi personalni i ostali administrativni 

i financijski poslovi vodili su se u Mjesnom Narodnooslobodilačkom odboru Vele 

Luke, a poslovima su rukovodili tamošnji pročelnik i referent. Uputstva i direktive dolazile 

su iz Kotarskog NOO-a Korčule i njegovog prosvjetnog odsjeka, a ovaj pak upute 

i direktive prima od Okružnog NOO-a Dubrovnika. Mjesni NOO Vele Luke svakog 

je mjeseca dostavljao izvještaje o radu škole i provođenju ostalih prosvjetnih i kulturnih 

djelatnosti u mjestu. Već tada se uspostavlja čvrsta subordiniranost u rukovođenju 

u kojem nastavno osoblje o ničem ne odlučuje. Slobodnog kretanja nastavnika iz škole 

u školu nije bilo. Nastavnike po školama raspoređuje prosvjetni odjel ZAVNOH-a. 

Prilagođavanje novim prilikama - školska godina 1944./1945. 

Nastava u školskoj godini 1944./45. počela je u prvoj polovici rujna 1944. tako da su 

školski praznici učenicima i nastavnicima bili vrlo kratki, svega sedam dana. 

Nastava se u školskoj godini 1944./45. izvodila prema Nastavnom planu i programu 

za četverogodišnju osnovnu školu kojeg je u rujnu 1944. godine donio Prosvjetni odjel 

Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH). Navedeni 

prosvjetni odjel djeluje pri ZAVNOH-u od 9. svibnja 1944. godine kao njegov organ 

zadužen za područje prosvjete i kulture. Mjesni NOO Vele Luke na više sjednica u 

školskoj godini 1944./45. raspravlja o radu u školi i nastavnim problemima. U središtu 

pozornosti tog organa bilo je zdravstveno stanje učenika i učenica. Iz tih se izvještaja 

saznaje se da se nastava održavala ujutro i poslije podne i to od 8,30 do 12 sati, a poslije 

podne od 3,30 do 7,30. 8 Mjesni NOO vodi brigu o redovnom pohađaju nastave. U zapisnicima 

prosvjetnog odjela piše da su djeca prožeta organizacijskim radom te da su 

odnosi među nastavnicima drugarski. NOO se brinuo i o nabavci učila. U jednom dopisu 

piše da su djeci podijeljene početnice, računice i čitanka (ustaško izdanje) koje je 

Oblasni NOO odbor za Dalmaciju dozvolio za uporabu s tim “da se u knjigama ostrani 

ustaški tekst”. 9 U I. razredu je podijeljeno 13 početnica, II. 33 čitanke i 33 računice, III. 

20 čitanki i 28 računica, te IV. 11 čitanki i 11 računica. Pored navedenog djeci je podijeljeno 

10 komada olovaka, 5 komada pakpapira za zidne novine, 146 komada bilježnica, 

1 primjerak lista “Pionir”, 4 knjige Historija NOP-a i pet novih početnica. 10 

Škola i Mjesni NOO brinuo se i o prehrani učenika. Do 3. ožujka radila je školska 

kuhinja. Djeca su primala jedan topli obrok (uglavnom kukuruzne kaše – pure). Svaki 

dan se kuhalo 160 obroka. Dana 3. ožujka 1945. kuhinja je prestala raditi jer više nije 

bilo hrane. 11 

Bitnih promjena u organizaciji nastave zasad nema. Odlukom Kotarskog NOO-a 

Mjesnom NOO Vele Luke uvedena je cjelodnevna nastava (I. i II. razred 20 sati tjedno 

- 2 sata ujutro i dva poslije podne, a srijedom i subotom tri sata tjedno, III. i IV. razred 

28 sati tjedno - 3 sata ujutro, 2 poslije podne, srijedom i subotom samo ujutro 4 sata). 

8 

 

 

 

 

Isto 

11

152 

Novih učitelja do prve polovice ožujka 1945. nema, nastavu i dalje izvode tri prethodno 

navedene nastavnice. Dana 16. ožujka 1945. zapošljava se i Marija (Marženka) Carić, 

a 3. svibnja 1945 časna sestra Ruža Loje. Prema izvještaju prosvjetnog referenta 

Kotarskom NOO od 18. ožujka 1945. nastavom je obuhvaćeno 156 učenika (74 učenika 

i 82 učenice) koji su bili raspoređeni u pet odjeljenja (dva prva - u jednom je bilo 

48, a u drugom odjeljenju 34; u ostalim razredima, drugom 33, trećem 30, i četvrtom 

11). U svibnju iste godine bilo ih je 199. 12 

Postupno se do sredine lipnja 1945. povećava i broj učenika koji dolaze iz El Shatta. 

Broj onih koji su pridošli u prvoj polovici 1945. nije bio velik. Na kraju školske godine 

školovanjem je obuhvaćeno 228 učenika raspoređenih u pet odjeljenja. Jedno odjeljenje 

prvog razreda (55 učenika), jedno odjeljenje prvog i drugog razreda (68 učenika), 

jedno odjeljenje drugog razreda (40 učenika), jedno odjeljenje trećeg razreda (42 

učenika) i jedno odjeljenje četvrtog razreda (23 učenika). Zanimljivo je sagledati postignuti 

uspjeh na kraju školske godine. Prvi razred s odličnim uspjehom završilo je 

13 učenika, 15 s vrlo dobrim, 13 s dobrim, 11 nije položilo razred. U I. i II. razredu 25 

je ocijenjeno odličnim, 10 vrlo dobrim i 33 dobrim. U II. razredu 10 s odličnim, 13 s 

vrlo dobrim, 13 s dobrim, dok su 4 upućena na ponavljanje. U III. razredu 8 odličnih, 

13 vrlo dobrih, 11 dobrih i 10 koji nisu zadovoljili. U IV. razredu 9 vrlo dobrih i 14 dobrih. 

13 

Vrijedno je spomenuti i predmete koji su se školske godine 1944./45. predavali u 

spomenuta četiri razreda. To su: Vjeronauk, Početna stvarna nastava, Hrvatski jezik, 

Račun, Zemljopis, Povijest, Prirodne nauke, Narodno gospodarstvo, Crtanje i Tjelesni 

odgoj. Od I. do III. razreda izvodili su se Vjeronauk, Početna stvarna nastava, ostali 

predmeti su bili u IV. razredu. U izvještajima se Mjesnom NOO-a navodi da je nastavom 

obuhvaćeno tek 40 % djece koja su trebala pohađati nastavu. Međutim, treba 

znati da su ti učenici uglavnom tada bili u El Shattu, a neki nisu polazili nastavu jer su 

ih roditelji angažirali u poljskim radovima. 14 

Materijalne prilike u školi nisu se bitno promijenile, oskudica u udžbenicima i ostalim 

pomagalima još uvijek postoji. Na tom području učinjeni su tek mali pomaci. Iz 

izvještaja saznajemo da je učenicima besplatno podijeljena Početnica koju je Prosvjetni 

odjel ZAVNOH-a tiskao u Rimu. Ta je Početnica smatrana velikom pomoći učiteljima 

i učenicima. U svezi s tim Mate Zaninović u navedenom djelu kaže da su učitelji 

uz pomoć te Početnice “.. mogli metodski uspješnije obrađivati nastavu početnog čitanja 

i pisanja po glasovnoj analitičko – sintetskoj metodi, i to odvojeno čitanje od pisanja, 

što je za ono vrijeme bio veliki napredak u metodskom postupku”. 15 Autor ujedno 

navodi da su se uz pomoć te Početnice najprije obrađivala velika pa mala slova, a u međuvremenu 

su učenici savladavali izražajno čitanje da bi kasnije prešli na velika i mala 

slova. 16 Velikom pomoći smatrana je i pošiljka od nadležnih prosvjetnih organa od 20 

komada pak – papira, 15 komada zadaća, 6 olovaka, 5 boca crnila, 250 araka kockastih 

12 

 

 

 

 

 

15 

 

 

Isto

153 

papira. 17 Iz izvještaja dostavljanih Kotarskom NOO Korčule vidljivo je da 70 % djece 

ima pisaći pribor, a u školi ima 10 ploča i 90 klupa. 18 

Problemi u nastavi uočavali su se u tzv. prelaznom razredu (I. i II. razred koji su 

imali nastavu zajedno). U tom razredu bila su 23 učenika–ce koji su došli 25. svibnja iz 

zbjega. Nastavnica je u zapisniku konstatirala da su svladali tehniku čitanja te da su u 

pisanju i pismenim sastavcima dobro napredovali. Međutim, uza sve to učiteljica konstatira 

da će ih malen broj promaknuti u II. razred, a u III. samo 15 (u razredu je bilo 

68 učenika). Ujedno je konstatirano da će oni koji su “nadošli iz zbjega preći u II razred 

svi iako nisu svladali potpuno gradivo I razreda, a u III svega 9 i to s razloga što 

su prestarili (rođeni 1934. i 1935. – op.a.)”. 19 

Dana 25. i 26. lipnja 1945. u Veloj Luci održana je IV. kotarska učiteljska konferencija 

na kojoj se raspravljalo o “kompleksnoj i koncentriranoj nastavi”, političkim događajima 

u zemlji i svijetu, te izvršenju zadataka utvrđenih na III konferenciji. Konferencija 

je zaključila da se učitelji ne smiju oslanjati samo na direktive već da moraju 

biti samoinicijativni. Ujedno je zaključeno da učitelji moraju češće održavati sastanke 

i izmjenjivati iskustva te da moraju biti u stalnom kontaktu s roditeljima. U uputstvu 

kojeg je Kotarski NOO Korčule uputio mjesnim NOO-ima prosvjetni aktivi su trebali 

voditi brigu o rješavanju školskih problema (nepismenost, briga o održavanju škole, 

popravci, nepohađanje škole i slično). U te aktive trebali su ući najuglednije osobe 

u mjestu. 20 

Prije početka školske godine 1945./46. stigao je veći broj djece iz zbjega pa se predviđalo 

da će u toj školskoj godini biti oko 400 učenika. Za vrijeme praznika učitelji su 

prisustvovali sastancima stručnog usavršavanja (prosvjetni aktivi). Predstavnici vlasti 

tražili su od njih da budu “obazriviji prema djeci koja su došla iz zbjega“. Pioniri su preko 

praznika sudjelovali u sabirnoj akciji u kojoj su prikupljali pomoć za Crveni križ. 21 

Kotarski NOO Korčula dostavio je Mjesnom NOO-u upute o završetku školske godine. 

Školska godina završava 30. lipnja 1945., a one škole koje su započele nastavu 

krajem studenog 1944. nastavu produljavaju do 15. srpnja 1945. Svaka škola je kotarskom 

NOO-u trebala dostaviti tabelarni pregled obveznika, polaznika po razredima i 

broj obveznika prvog razreda. Učitelj koji je želio premještaj do 1. srpnja 1945. morao 

je kotarskom NOO-u uputiti zahtjev. 22 

Mjesni NOO je na više sjednica raspravljao o radu škole i nastavnim problemima. 

U središtu pozornosti bilo je zdravstveno stanje učenika i učenica s obzirom na njiho- 

 

 

18 

 

 

 

 

 

 

postanku Zemlje. 

 

Isto 

 

 

21 

 

22

154 

vu slabu ishranu i nedostatak lijekova. Ističe se da su djeca umorna, da se loše hrane, 

da su često bolesna, blijeda i slabokrvna. Ni učiteljima nije bilo bolje. Za njihovu bolju 

ishranu Mjesni NOO u izvještajima kaže da nema sredstava. Prehrana učitelja i dalje 

je bila vrlo oskudna. Od svibnja 1945. djeci se u školi u školskoj kuhinji dnevno osigurava 

jedan obrok. 23 

U organizaciji nastave javljali su se mnogi problemi. Nova vlast u svojim programskim 

zadacima na području prosvjete postavljala je učiteljima velike, ponekad i nepremostive 

zadatake, koji su prelazili njihove psihofizičke mogućnosti. Za provođenje tih 

zadataka nije bilo materijalnih, a ni kadrovskih uvjeta. Uz nastavu i djelatnost izvan 

nastave nastavnicima su povjeravani i zadaci upravne naravi, imenovani su za pročelnike 

i referente. Anka Žuvela bila je referentica zdravstvenog odsjeka (srpanj 1945.), a 

Antica Fiamin referentica prosvjetnog odsjeka, dok je Lina Jerka Cvitanić bila zadužena 

za izvještavanje dnevnog tiska o događajima u Veloj Luci. Uz nastavu i izvanškolske 

aktivnosti bile su to velike obveze kojima se nije bilo moguće suprotstaviti jer bi to u 

tzv. ozračju obnove i izgradnje bilo okarakterizirano protunarodnom djelatnošću. Da 

se bar donekle pomogne učiteljima u realizaciji postavljenih zadataka, nadležna općinska 

vlast angažira društveno-političke organizacije (AFŽ, USAOH, JNOF). U tom 

cilju organiziraju se prosvjetni aktivi u koje se uključuju ne samo učitelji već i aktivisti 

navedenih organizacija. Njihova uloga bila je političko-propagandna, stvaranje uvjeta 

da se programi realiziraju, npr. briga da nepismeni pohađaju tečaj, pomoć za organizaciju 

raznih kulturnih priredbi, predavanja i slično. Aktivi su uvelike pomagali učiteljima 

u svladavanju ponekad za njih nepremostivih teškoća. 24 

U to su vrijeme učiteljice imale neizmjerno mnogo zadataka. Njihov je rad u školi 

obilovao mnogim teškoćama. Oskudijevalo se u svemu, školskom priboru i priručnicima, 

prehrani, a na svakom koraku su se susretale s ratnim posljedicama. I pored toga, 

učiteljice su svojim neumornim radom svladavali sve prepreke. O tome svjedoče ocjene 

onodobne vlasti u čijim izvještajima piše: ”Prosvjetni život ovog mjesta pravilno rukovodi 

ovaj odsjek. Agilnošću prosvjetnih radnika prosvjetni rad je na visini, a osobito 

u školi i kroz narod putem pučkog sveučilišta.” 25 Iz jednog dopisa Mjesnog NOO– 

a Vele Luke saznajemo da je “organizaciono stanje prosvjetno-propagandnog odsjeka 

neizmjenjeno, da se održavaju redovito pučka predavanja” te da “svakim danom raste 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

25

155 

broj djece koja nadolaze iz zbjega”. 26 U školi je krajem školske godine 1944./1945. bilo 

oko 366 učenika, a broj se učiteljica nije povećao. 27 U navedenom dokumentu ne navodi 

se broj odjeljenja. S obzirom da je bilo samo pet učiteljica, nemoguće je da je bilo 

tek pet odjeljenja jer bi na taj način u svakom odjeljenju bilo po 70 učenika. Sigurno su 

učiteljice vodile i po dva odjeljenja. 

U drugoj polovici lipnja 1945. godine u Dubrovniku je održan kurs za učitelje. 

Teme o kojima se na kursu raspravljalo bile su političke i stručno metodičke (JNOF 

i politički položaj Jugoslavije, Demokratizacija narodne vlasti, Novi zadaci NOB-e kroz 

obnovu, Zadrugarstvo, Razvitak života na zemlji, Postanak zemlje, Organizacija pionira 

i disciplina, Dječje kartoteke, Rad kao princip u nastavi te obrada nastavnih jedinica: 

I. razred Kralj Zvonimir, IV razred Bitka na Sutjesci, III razred Bitka na Kosovu). Prisustvovanje 

kursu bilo je obvezatno. One učitelje koji nisu prisustvovali saslušavao je 

pročelnik za prosvjetu, prijetile su im kaznene sankcije. Iz Vele Luke nisu prisustvovale 

Marija Carić i časna sestra Ruža Loje. Obje su se opravdavale bolešću. 28 

Za vrijeme praznika u školi su obavljeni drvodjelski i ličilački radovi. Ličilačke radove 

izveo je obrtnik Roko Oreb kojem je za rad isplaćeno 10.520 dinara. Za drvodjelske 

radove isplaćeno je 99.070 dinara, dok je za materijal isplaćeno 76.920 dinara, ukupno 

176.060 dinara. Od drvodjelskih radova popravljene su grilje, vrata, table, stakla, 

ormari, sjedalice i vješalice. Procjenjeno je da je za vrijeme rata zgrada i namještaj u 

školi oštećen za oko 30 %. 29 

Otvaranje prvog razreda niže gimnazije 

Nastava u prvom razredu niže gimnazije u Veloj Luci započela je 2. siječnja 1945. 

godine. Prema postojećoj dokumentacija Niža gimnazija u Veloj Luci nije bila u sastavu 

Osnovne škole niti je u izvještajima Mjesnog NOO Vele Luke vidljivo da je taj odbor 

nadležan za organizaciju rada te škole. Naime, ni u jednom izvještaju se ne navode 

njezini nastavnici kao zaposlenici Mjesnog NOO Vele Luke. Međutim, na svjedodžbama 

izdanim učenicima o uspjehu na kraju školske godine nalazi se pečat Mjesnog 

NOO-a Vela Luka. Karakteristično je da je u zaglavlju svjedožbe upisan podatak Federalna 

Država Hrvatska Niža gimnazija u Veloj Luci i Blatu okrug Dubrovnik. Uz razrednika 

časnu sestru Anđeliku Prizmić, potpisan je i direktor koji je vodio Nižu gimnaziju 

u Blatu, profesor Vilović. Prema tome obje niže gimnazije u Blatu i Veloj Luci zasigurno 

su činile jedinstvenu ustanovu. 

Prema Nastavnom planu nižih gimnazija u prvom razredu su se učili ovi predmeti: 

hrvatski ili srpski jezik (5 sati), ruski jezik (4), povijest NOP-a (2 sata), zemljopis 

 

Isto 

 

 

 

 

28

156 

(3 sata), prirodopis (3 sata), fizika (4 sata), higijena (1 sat), matematika (4 sata), crtanje 

i povijest likovne kulture (2 sata), pjevanje i povijest muzike (2 sata), tjelesni odgoj 

(2 sata) i vjeronauk (1 sat). 30 Iz završne svjedodžbe koju su učenici prvog razreda na 

kraju školske godine primili, vidljivo je da im se nije predavala fizika, a po svoj prilici 

ni povijest likovne kulture i povijest muzike jer u svjedodžbi je upisano samo crtanje i 

pjevanje. Stručna zastupljenost predmeta bila je ispod svake kritike. Po svemu sudeći 

stručno je bio zastupljen predmet hrvatski ili srpski jezik, a možda i ruski jezik kojeg 

je predavala časna sestra Anđelika Prizmić. Ona je predavala i velik broj ostalih predmeta. 

Ono što nije mogla predavati profesorica Prizmić, predavali su učitelji osnovne 

škole, Antica Fiamin, dr. Andro Fiamin, Ivica Padovan, Ivo Carić. 31 Mjesni NOO tu 

nastavu učiteljima nije honorirao niti isplaćivao bilo kakve naknade. I on se kao i ostali 

izvanškolski rad nije plaćao. Udžbenika nije bilo ni u nižoj gimnaziji. Najveći dio narativnih 

predmeta nastavnici su diktirali, a učenici zapisivali. 

Uputstva uz Nastavni plan i program naglašavala su da svaka srednja škola mora 

nastojati obuhvatiti “što više siromašne djece i djece čiji su roditelji žrtve fašizma”. 32 Što 

se tiče imovnog stanja, zaista su svi polaznici niže gimnazije u Veloj Luci ispunjavali 

navedene uvjete. Među polaznicima prvog razreda bilo je najviše učenika rođenih 

1932. godine koji su prema uzrastu trebali biti te školske godine u drugom razredu. 

Oni koji su namjeravali odmah nastaviti školovanje morali su preko ljeta učiti i pred 

početak nove školske godine polagati privatni ispit pred komisijom u Nižoj gimnaziji 

u Blatu jer je ona te godine imala redovni drugi razred. 33 

Velik dio učenika prvog razreda Niže gimnazije uspješno je završio razred. Bili su to 

uglavnom vrlo dobri i odlični đaci od kojih je većina namjeravala nastaviti školovanje 

u gimnaziji ili nekoj od srednjih stručnih (tehničkih) škola. Po broju đaka razred nije 

bio velik (do 32 polaznika) i to: Želimir Barčot, Vicko Berković, Spasoje Fiamin, Franica 

Joković, Franko Oreb, Vesna Padovan, Josip Prižmić, Zlatica Perčić, Miljenka Surjan, 

Zlatica Žuvela, Milisava Žuvela, Terezija Žuvela, Antun Žuvela, Franko Mirošević, 

Ljubo Mirošević, Dinko Padovan, Nadežda Matulović, Pierinko Gugić, Željka Barčot, 

Marica Bačić, Marija Gugić, Marica Prižmić, Srećko Tabain. 34 Do kraja školske godine, 

dolaskom iz zbjega broj se učenika povećao. Ozračje u njemu bilo je vrlo prisno, radilo 

se i učilo pod budnom paskom časne sestre Anđelike koja je za sve u razredu bila veliki 

autoritet i koju su svi cijenili i voljeli. Ona im je uzvraćala neizmjernim zalaganjem 

pomažući im i izvan nastave. Onima koji su teško svladavali gradivo i imali poteškoće 

u učenju pomagala je dodatnim satovima, često puta izvan škole u samostanu sestara 

dominikanki koji se tada nalazio na Guvnu u zgradi Frana Jurkovića. 

 

 

 

 

 

 

Isto

157 

Stabiliziranje prilika, školska godina 1945./1946. 

U godini 1945. prilike se postupno stabiliziraju, prelazi se na mirnodopske uvjete 

rada. Funkciju najvišeg prosvjetnog organa u NR Hrvatskoj preuzima Ministarstvo 

prosvjete. Uspostavljaju se shodno tome i niži organi u općinama i kotarima, a 

u Dalmaciji i Oblasni NOO koji brinu o ustroju i radu škola na području Dalmacije. 

Vela Luka ima svoj Narodnooslobodilački odbor koji se nalazi u sastavu kotara Korčula. 

Nadzor nad radom škola na području kotara Korčula imala je prosvjetna služba 

kotara i referent i pročelnik za prosvjetu. U općini je tu funkciju obnašao općinski 

referent i pročelnik. 

U školskoj godini 1945./46. Ministarstvo prosvjete FNRJ donijelo je Okvirni Nastavni 

plan i program (NPP). Program je donesen 29. rujna 1945., a u siječnju 1946. 

Ministarstvo prosvjete NR Hrvatske donosi Privremeni nastavni plan i program za 

osnovne škole. Taj se program uglavnom odnosio na prva četiri razreda osnovne škole 

koji su, rekli bismo, bili obvezatni. Oni koji su željeli nastaviti školovanje upisivali 

su se u niže gimnazije i srednje škole. 

Budući da je Vela Luka imala nižu gimnaziju, učenici koji su namjeravali nastaviti 

školovanje, upisivali su se nakon završenog IV. razreda osnovne škole u I. razred 

niže gimnazije. Treba reći da su to bili uglavnom bolji učenici koji su se u dosadašnjem 

školovanju pokazali kao vrijedni i dobri đaci. 

U školsku godinu 1945./46. u Osnovnu školu “Vela Luka” upisano je 366 učenika 

i učenica. U prvi razred upisana su djeca rođena 1938. godine, a i dio djece rođene 

u prvoj polovici 1939. godine. Dakle, upisana su djeca s navršenih šest i pol i sedam 

godina. Zanimljivo je spomenuti da je prema dopisu Župnog ureda u Veloj Luci upućenog 

Mjesnom NOO Vele Luke godine 1934. rođeno 77, 1935. 86, 1936. 83, 1937. 

76 i 1938. 78-ero djece. 35 Nastava je školske godine 1945./46. trebala početi 23. rujna 

1945., a započela je 5. listopada 1945. Početak je kasnio zbog popravaka u zgradi. 

Broj učitelja se u ovoj školskoj godini neznatno povećao. Uz prethodno spomenutih 

pet, od 17. studenog 1945. u nastavi rade Petar Žuvela Slave i Ivo Carić, koji je ujedno 

bio i ravnatelj škole. Dakle, ukupno sedam učitelja. Ne zna se točan broj učenika upisanih 

u tu školsku godinu. Maričić u navedenom djelu navodi da je na početku školske 

godine 1945./1946. bilo 200 učenika raspoređenih u četiri razreda osnovne škole 

te 67 učenika niže gimnazije. 36 Međutim, u izvještaju Mjesnog NOO-a Vele Luke 

od 14. listopada se navodi da se u školi obrazuje 366 učenika. 37 U izvještaju od studenog 

1945. broj učenika bio je 449 i to: I. a 59, I. b 65, II. a 58, II. b 57, II. c 53, III. a

158 

56, III. b 46, IV. 55. Od tog broja 242 učenika i 207 učenica. 38 Broj djece se povećavao 

sve do početka 1946. kada su se u Velu Luku vratile i posljednje izbjeglice iz El Shatta. 

Treba napomenuti da je škola u Potirni započela s radom u listopadu 1945. na zahtjev 

stanovnika Potirne, a bila je vezana uz Osnovnu školu “Vela Luka”. 39 

Prema izvještaju Prosvjetnog odsjeka od 7. travnja 1946. nastavom je tog dana bilo 

obuhvaćeno 460 učenika. Nadležne vlasti tada nisu imale primjedbe na pohađanje nastave. 

U svezi s tim ističu da je “(...) polazak škole upravo primjeran” te da se nastava 

“odvija normalno”. Učitelji se trude da što bolje pouče i odgoje našu djecu i u tome dobro 

su uspjeli”. 40 Iz školskih izvještaja zaključuje se da su djeca iz zbjega teže svladavala 

gradivo, te da nastavnici koriste “novije metode rada” i da se u “razredima provodi 

takmičenje”. Zidovi razreda su ispisani parolama i zidnim novinama, a učenici sami 

izrađuju pomagala. 41 

U prosvjetnoj politici još je uvijek aktualno pitanje opismenjavanja i analfabetskih 

tečajeva za koje u izvještaju Kotarskom NOO-u od 14. prosinca 1945. piše da još nisu 

započeli “premda u mjestu ima nepismenih”. 42 Na zadovoljstvo mjesnih vlasti tečaj je 

ipak počeo s radom 23. siječnja 1946. Vodila ga je učiteljica Jerka Cvitanić, a u njemu 

je bilo obuhvaćeno 11 nepismenih (9 muškaraca i 3 žene). U izvještaju od 14. veljače 

1946. navodi se da u mjestu još ima oko 168 nepismenih mještana, od kojih je 58 ispod 

50 godina. 43 Nitko od njih nije se prijavio na tečaj. Ako analfabetski tečaj nije na vrijeme 

mogao biti organiziran zbog slabog odaziva kandidata, zato je organiziran tečaj za 

srednje obrazovanje u prosincu 1945. u kojem je bio upisan 41 polaznik (26 muškaraca 

i 15 žena). Bili su to uglavnom učenici u privredi koji su se u to vrijeme obučavali u 

pojedinim zanatskim radnjama. 44 

Dana 19. studenog 1945. održan je u Veloj Luci sastanak aktiva na kojem je otvoren 

analfabetski tečaj, srednjeobrazovni tečaj te V. i VI. razred osnovne škole. Aktiv je 

ujedno zabranio učenicima odlazak na ples kao i na priredbe koje “nisu prema duhovnom 

razvitku djece”. Uočivši da je disciplina učenika popustila, aktiv je odlučio da se 

nadležni u školi “pozabave ovim pitanjem”. Aktiv je ujedno prikupio i podatke o nepismenima. 

Zaključeno je da u mjestu iznad 50 godina ima 23 nepismena, a ispod 50 

godina 30 nepismenih. 45 

Od 1. do 16. prosinca 1945. onodobna vlast u Hrvatskoj proglasila je dane prosvjete. 

Dana 10. studenog 1945. godine održan je u Veloj Luci Dan prosvjete. U to su se vri- 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Isto

159 

Petar Žuvela Slave sa svojim učenicima, Privatna zbirka Sanje Jurković r. Žuvela Slave (PZ-SJ) 

jeme održavale prosvjetne manifestacije, konferencije i sastanci, predavanja (o potrebi 

narodnog prosvjećivanja i ulozi prosvjetnog fonda u tome). Učenici su u to vrijeme od 

građana sakupljali pomoć u hrani i odjeći za siromašne i Crveni križ. 46 

Dopisom Kotarskog NOO-a Korčule NOO-u Vele Luke od listopada 1945. vjeronauk 

više nije obvezatan predmet. Mogli su ga učiti učenici čiji su roditelji to željeli. 

Pri tome se zabranjivalo traženje bilo kakvih izjava i izjašnjavanja o polasku vjeronauka 

na skupnim roditeljskim sastancima kao i uznemiravanje roditelja. Škola i učitelji 

te vlast morali su u tome biti nepristrani. Satovi vjeronauka u satnici su morali biti 

prvi ili zadnji sat. 47 

Za vrijeme rata mnogi su građani izgubili svjedodžbe o školovanju. Prema postojećem 

propisu uprava škole im je na temelju izjava svjedoka izdavala potvrdu o završenoj 

školi. I uprava Osnovne škole Vela Luka je takve potvrde izdavala, međutim, strogo 

je provjeravala istinitost izjava stranaka. Tako potvrda nije izdana Antunu Dragojeviću 

pok. Donka. 

Početkom školske godine 1945./46. oni učenici koji su htjeli nastaviti školovanje 

izvan Vele Luke tražili su od Mjesnog NOO-a da ishode odobrenje za smještaj u dom. 

Tim se zahtjevima redovito izlazilo u susret. Tako su smještaj u dom dobili: Lenka Novak 

kći Peterine, učenica pripremnog jednogodišnjeg tečaja učiteljske škole u Dubrovniku, 

Tončica Anić, učenica IV. razreda učiteljske škole u Dubrovniku. 48

160 

U prosincu 1945. godine održan je roditeljski sastanak kojem je prisustvovalo 146 

roditelja. Na sastanku je svaki “odjeljenski” učitelj roditelje upoznao o učenju i vladanju 

njihove djece. Nakon sastanka održana je priredba na kojoj su učenici recitirali, 

pjevali i glumili. Prihod s te priredbe upućen je prosvjetnom fondu. 49 

Školi su pomagali članovi antifašističkih organizacija (JNOF, AFŽ, USAOH). Prema 

podacima o narodnom prosvjećivanju Mjesnog NOO-a Vele Luke, krajem 1945. 

mjesto ima 3400 stanovnika, 1 knjižnicu, 120 knjiga, 1 čitaonicu i oko 130 čitatelja. 50 

U studenom 1945. povećan je broj učitelja u Osnovnoj školi “Vela Luka”. Dekretom 

broj 10 382 od 8. studenog Kotarski NOO Korčule postavio je Sofiju Dragojević, Katicu 

Anić i Petra Žuvelu za učitelje. Mjesečne plaće nastavnika iznosile su: Anka Žuvela 

6551 din, Antica Fiamin 5260 din, Ivo Carić 1780 din, Marija Carić 2304 din, Jerka 

Cvitanić 5260 din, Katica Anić 1359 din, Ruža Loje 1919 din, Petar Žuvela 1490 din i 

Tomislav Morović 1359 din. 51 

Uvođenje sedmogodišnjeg školovanja, školska godina 1946./1947. 

Godine 1946. donesen je Zakon o sedmogodišnjem općem obrazovanju. Po tom zakonu 

sva djeca su bila obvezna polaziti školu u sedmogodišnjem trajanju (sedmoljetka). 

Produženje osnovnog obrazovanja od četiri na sedam godina proizlazilo je iz zahtjeva 

onodobne vlasti da osnovnim obrazovanjem poveća opće obrazovanje kod 

većeg dijela građana što je neminovno diktirala politika planske industrijalizacije zemlje 

i promjena u poljoprivrednoj proizvodnji. Nezadovoljstvo s dotadašnjom četverogodišnjom 

školom proizlazilo je iz nedovoljne temeljne naobrazbe koju je ona davala. 

Stoga je onodobna vlast odlučila korjenito promijeniti sustav školovanja i širiti 

sustav mreže tzv. narodnih škola. Mnoge škole u Hrvatskoj s obzirom na prostor i kadar 

i ostale uvjete nisu mogle odmah prijeći na taj sustav pa su se morale prilagođavati 

postupnim uvođenjem tog oblika školovanja. Velolučka osnovna škola mogla je 

odmah prijeći na taj sustav obrazovanja jer je u to vrijeme imala dva razreda niže gimnazije 

i četiri razreda osnovne škole. 

Prema zamisli zakonodavca čitav teritorij Narodne Republike Hrvatske trebao se za 

nekoliko godina ispreplesti mrežom sedmogodišnjih škola, zvanih sedmoljetke. Sedmogodišnja 

škola bila je tip škole kombinirane od četiri razreda osnovne škole s razrednom 

nastavom i tri razreda srednje škole s predmetnom nastavom. U nižim razredima 

predavali su učitelji sa završenom učiteljskom školom, a u višim razredima 

nastavnici s višom pedagoškom školom i profesori s fakultetskom spremom. Međutim, 

navedeno se moglo realizirati samo u gradovima. Zbog velike oskudice nastavnika 

i profesora u većini škola u višim razredima predavali su učitelji ili nezavršeni studenti 

viših pedagoških škola ili drugih viših škola i fakulteta. Tako je bilo i u Veloj Luci 

gdje je sedmogodišnja škola nastala spajanjem s nižom gimnazijom. 

 

 

 

Isto 

51

161 

Početnica za nepismene, ur. Z. Munko, T. Prodanović i G. Vitez, Školska i pedagoška izdanja 

Nakladnog zavoda Hrvatske, Zagreb, 1946., Knjižnica OŠVL 

Prelazak na sedmogodišnje školovanje nadležnim organima nije stvorio veće probleme 

jer je prostora bilo dovoljno, ali će se problemi ubrzo pojaviti kad će stasati nove 

generacije učenika, pogotovo i zato jer će se u prostorijama zgrade osnovne škole održavati 

nastava Škole učenika u privredi i tečajevi doškolavanja radnika. 

Školska godina 1946./47. započela je u Veloj Luci s upisom velikog broja učenika. Te 

školske godine upisano je 584 učenika, dakle upisano ih je 124 više nego školske godine 

1945./46. Taj broj je raspoređen u 11 odjeljenja i šest razreda (I., II., III., IV., V., VI. i 

III. razred niže gimnazije). Maričić konstatira da je bilo odjeljenja, s preko 80 učenika 

te da su gotovo svi učitelji radili dvokratno, a ako nisu radili u dva odjeljenja da su predavali 

u nižem razredu gimnazije, vodili tečajeve za nepismene i radili u nižim srednjeobrazovnim 

tečajima. 52 

Toliki broj đaka i odjeljenja uz prevelike obveze u izvannastavnim aktivnostima 

uvelike je opteretilo nastavnike. To nije bila samo pojava u Veloj Luci već i u ostalim 

mjestima Dalmacije. Zbog toga intervenira Prosvjetni odjel Oblasnog NOO-a za Dalmaciju 

koji u svezi s tim 9. svibnja 1947. donosi rješenje u kojem se decidirano utvrđuje 

koje su primarne obveze nastavnika. Rješenjem se naređuje da su učitelji obvezni u 

svom odjeljenju održati propisani broj sati prema Nastavnom planu i programu te da 

se broj sati ne smije smanjivati ni povećavati. Međutim, rješenjem se ne zabranjuje rad 

učitelja izvan nastave, već se samo konstatira da taj rad mora odobriti nadležni kotarski 

NOO. U praksi je ostalo kao i prije. Nastavnici su i dalje radili prekovremeno jer se 

isti problem javlja i u sljedećim godinama. 

52

162 

Nova uputstva školama dolaze od viših nadležnih prosvjetnih organa za organizaciju 

tečaja opismenjivanja. Upute obvezuju škole da ni pod koju cijenu ne pristanu na 

raspuštanje tečajeva već da ih moraju dovesti do kraja i da se cjelokupno planom predviđeno 

gradivo mora realizirati. Polaznici su na kraju tečaja polagali ispit pred komisijom 

u kojoj je obvezno bio tajnik ili predsjednik mjesnog NOO-a te predstavnik 

Kotarskog NOO-a za širenje pismenosti kojeg je u većini zastupao upravitelj škole. Polaznike 

je ispitivao poučavatelj i upravitelj škole. Radi promidžbe preporučalo se da se 

polaznici tečaja fotografiraju, a fotografije dostave Kotarskom NOO-u. Propisano je i 

vođenje evidencije o tečaju kao i završni dokument kojeg je dobivao polaznik. 

Sjednica Nastavničkog vijeća na kojoj je utvrđivan uspjeh učenika u školskoj godini 

1946./47. održana je 28. lipnja 1947. U zapisniku s te sjednice zabilježen je uspjeh 

iz učenja i vladanja i za III. razred niže gimnazije. Broj učenika u pojedinim razredima 

bio je sljedeći 53 : 

Razred 

Broj učenika 

M 

Ž 

I. 33 22 

II. 62 62 

III. 82 66 

IV. 56 31 

V. 25 21 

VI. (II) 22 19 

III. 18 12 

Ukupno 298 233 

Svega 541 

Uspjeh iz 

učenja 

odličan 

vrlo 

dobar 

dobar dovoljan nedovoljan Svega 

V. razred 11 11 8 4 12 46 

VI. razred 

(II g.) 

2 5 12 2 10 31 

III gim. 7 9 9 / 5 30 

Uspjeh iz 

vladanja 

odlično vrlo dobro dobro loše svega 

V. razred 43 3 / / 46 

VI ( II. g) 26 5 / / 31 

III gim. 25 5 / / 30 

 

Vela Luka

163 

Nastavničko vijeće Osnovne škole “Vela Luka” 1948. (stoje slijeva: Lina Kuničić, Zvonko 

Kajtar, Sofija Nonković, Mila Bojanić, Lovre Roje i Jerka Lina Cvitanić; sjede slijeva: Drago 

Hegeduš, Branislava Černi Hegeduš, Petar Stipković, Antica Fiamin i Petar Žuvela), PZ-SJ 

Tablica uspjeha iz učenja pokazuje da se učenicima nisu poklanjale ocjene te da 

je distribucija ocjena dobro raspoređena. S obzirom na uvjete pod kojima se nastava 

izvodila (veliki broj učenika u odjeljenjima, nedostatak nastavnika i njihova nestručnost) 

uspjeh je zadovoljavajući. 

Na kraju nastavne godine školu su posjetili prosvjetni referenti u funkciji prosvjetnih 

inspektora Kotarskog NOO-a Korčule Petar Curać i Frano Filippi. Na sastanku 

s nastavnicima 17. lipnja 1947. zapisnički su konstatirali da je nužno popraviti krov 

školske zgrade i izmjeniti jedan dio vanjskih krila prozora te osigurati do 40 klupa koje 

će biti potrebne za organizaciju nastave zbog povećanog broja učenika koji će se upisati 

u slijedećoj školskoj godini. Škola je oskudna, kažu inspektori, u nastavnim sredstvima, 

a učenici su novčanim prilogom omogućili nabavku zemljopisne karte, ormarića 

za razne zbirke i materijala za zidne novine i reljefe. Inspektori su također konstatirali 

da škola nema zbirki za pojedine predmete, a oskudna je, kažu, i učiteljska i učenička 

knjižnica. Pohvalili su pohađanje nastave i veliku angažiranost u izvanškolskoj aktivnosti 

učenika, pionirskoj organizaciji, Podmlatku Crvenog križa, Pjevačkom društvu 

“Hum”, FD “Hajduk”. Začudo, inspektori nisu utvrđivali i stručnu zastupljenost nastave 

ili ta zapažanja nisu u zapisnik uvedena. Najveća zamjerka inspektora bila je u velikom 

broju učenika u odjeljenjima za koja su utvrdili da su “preglomazna”. 54 U školskoj 

godini 1946./47. školom je upravljao Ivo Carić. Nastavnici su se inspektorima žalili na 

preopterećenost. U svezi s tim upečatljiva je diskusija učiteljice Antice Fiamin koja je

164 

iznijela svu muku i patnje nastavnika. Tom je prilikom rekla: “ Mnogo se traži od učitelja. 

U višim razredima osim profesorice Anđelike Prižmić nitko nije stručan, zato 

trebamo mnogo vremena da se pripremimo za nastavu… to opterećenje vodi do našeg 

bržeg krahiranja.“ 55 

Osnivanjem sedmogodišnjih škola nastupile su promjene u gimnazijskom školovanju. 

Nastava u nižim gimnazijama skraćena je od četiri na tri godine, a viši su razredi 

gimnazije obuhvatili preostalih pet razreda. Inače su viši razredi sedmogodišnje škole 

po svome programu potpuno bili izjednačeni s nižim razredima gimnazije, pa su 

učenici iz sedmogodišnje škole mogli nesmetano, bez ikakvih ispita, prelaziti iz sedmogodišnje 

škole u gimnaziju i obratno, a nakon završene sedmogodišnje škole mogli 

su nastaviti školovanje u višim razredima gimnazije i svim vrstama srednjih stručnih 

škola. 

Školska godina 1947./1948. 

Nastavom u školskoj godini 1947./48. u Osnovnoj školi Vela Luka obuhvaćeno je 

bilo 573 učenika podijeljenih u 12 odjeljenja s IV. razredom niže gimnazije. Nastava je 

bila organizirana u 11 odjeljenja (od I. do VII. razreda) i to 56 : 

razred 

Broj 

učenika 

Broj odjeljenja 

I. 80 2 

II. 65 1 

III. 125 2 

IV. 127 2 

V. 97 2 

VI. 39 1 

VII. 20 1 

IV. gim 31 1 

Svega 586 12 

Ove školske godine u školi je bilo zaposleno ukupno 10 učitelja nastavnika i to: Ruža 

Loje (vodi I. a i I. b razred), Đivoje Andreja (II. a), Carić Marija (III. a i III. b), Ivo Zec 

(IV. a), Jerka Cvitanić (IV. b), Petar Žuvela (V. a), Antica Fiamin (V. b), Ivica Padovan 

(VI.) Petar Stipković (VII.) i Anđelika Prizmić (IV. razred niže gimnazije). Iz priloženog 

je vidljivo da su učiteljice nižih razreda vodile po dva odjeljenja i to s velikim brojem 

učenika i to dvokratno. 57 Iz zapisnika Nastavničkog vijeća od 25. rujna 1947. sa- 

55 

Isto

165 

Petar Stipković, 

Privatna zbirka Jakice Stipković (PZ-JS) 

znajemo da svaki nastavnik tjedno ima 30 sati neposredne nastave te da je u nastavu 

uključen i upravitelj škole iako po zakonu ne bi trebao sudjelovati u nastavi jer škola 

ima 11 ogromnih odjeljenja. Konačna raspodjela predmeta provedena je na sjednici 

Nastavničkog vijeća održanoj 22. listopada 1947. Evo imena nastavnika i predmeta 

koje su predavali u višim razredima osnovne škole i IV. razredu niže gimnazije 58 : 

nastavnici nastavni predmeti Razredi 

ukupan 

broj sati 

Petar Stipković, 

učitelj 

matematika 

fizika 

VI. i VII. 

VII. i IV. gim. 

14 

Anđelika Prizmić, 

prof. 

hrvatski jezik 

ruski jezik 

matematika 

VII. i IV. gim. 

VI., VII. i IV. gim. 

IV. gim. 

23 

Antica Fiamin, 

učit. 

hrv. jez. 

zemljopis 

pjevanje 

V. a, VI. b,VI. 

VII. i IV gim. 

V. a i V. b 

24 

Petar Žuvela, učit. 

matematika 

zemljopis 

V. a, V. b 

V. a, V. b 

Ivica Padovan 

prirodopis, crtanje u 

višim razredima 

Tonka Anić, učit. 

povijest, ruski, 

prirodopis 

24 

Ivo Zec, uč. 

kemija i pjevanje 

58 


166 

Prva poslijeratna generacija maturanata IV. r. niže gimnazije i VII. r. Sedmogodišnje škole, 

lipanj 1948. (u sredini sjede učitelji: Ivo Zec, Petar Stipković i Tonka Anić), PZ-BF 

Prema navedenom samo predmet hrvatski ili srpski jezik kojeg je predavala časna 

sestra A. Prizmić bio je stručno zastupljen u višim razredima osnovne škole i IV. razredu 

niže gimnazije. Svi ostali predmeti nisu bili stručno zastupljeni. U navedenom popisu 

nema podatka tko je izvodio nastavu tjelesnog odgoja. Po svemu sudeći taj predmet 

nije bio u satnici. 

Na završnoj sjednici Nastavničkog vijeća održanoj 27. lipnja 1948. zaključeno je da 

se započne s pisanjem Spomenice škole. Nažalost to nije realizirano. 

Kad je riječ o preglomaznim odjeljenjima, onda se to odnosi na dva odjeljenja trećeg 

razreda koja su imala po 63 učenika, a isto tako i IV. razred. Inače, zakon je propisivao 

da u odjeljenju može biti najviše 45 učenika. Iz istog zapisnika također saznajemo 

da se ne izvodi nastava kemije i ruskog jezika jer nema nastavnika. Nastavnici od 

uprave škole traže da im se osigura potrošačka karta R1 “jer učitelji osim rada u školi 

imaju rad van škole i tečajeve”. 59 Žale se na skupoću u Veloj Luci koja je kažu mnogo 

izraženija nego u ostalim mjestima kotara. 

Godine 1948. još je bilo aktualno pitanje opismenjivanja. Na sjednici Nastavničkog 

vijeća od 15. listopada 1947. konstatira se da se ona mora u školskoj godini 1947./48. 

“likvidirati”. U svezi s tim organiziran je analfabetski tečaj u tvornici sardina “Jadranka” 

kojeg će voditi Ivo Zec, a ostali će nastavnici voditi tečajeve po pojedinim dijelovima 

mjesta zvanim “rajoni”. To je zasigurno bio zahtjev kojeg su učiteljima postavi-

167 

li mjesne vlasti. U tome su učiteljima trebali pomoći “pojedini omladinci kojima će na 

tečaju za rukovodioce analfabetskih tečajeva dati metodska uputstva učiteljica Antica 

Fiamin“. 60 Za upravitelja škole 1948. postavljen je učitelj Petar Stipković koji je tu dužnost 

obnašao do 1962. godine. 

Treba konstatirati da su na kraju školske godine 1947./48. u lipnju učenici IV. razreda 

niže gimnazije i VII razreda sedmogodišnje škole polagali niži tečajni ispit zvan 

“mala matura”. Ispit je položilo 46 učenika-ca. Taj događaj Maričić je u svojoj knjizi popratio 

riječima: “Te prve generacije malih maturanata kao da su navještaj kasnije eksplozije 

obrazovanja i u našem mjestu, a što se njihova pojava (slučajno ili neslučajno) 

poklapa s osnivanjem “Grebena” i orjentacijom na nove načine i izvore privređivanja 

sigurno je simptomatično i indikativno; razvitak privrede na novim osnovama traži i 

sve će više tražiti nove, solidno obrazovanje i obučene ljude.” 61 Zvonko Maričić je bio 

u pravu. Veliki dio generacije malih maturanata nastavio je školovanje u gimnazijama 

(realnim i klasičnim), tehničkim školama, a kasnije i na fakultetima. Mnogi od njih, 

kad su završili srednju ili visoku školu, vraćali su se u Velu Luku i zapošljavali u “Grebenu”, 

tvornici sardina “Jadranka” i drugim poduzećima, a i u Osnovnoj školi “Vela 

Luka”. Mnogi od njih bili su istaknuti rukovodioci tih poduzeća. Učenici koji su završili 

Pedagošku akademiju i jedan od nastavničkih fakulteta, dolaskom u Velu Luku 

konačno su riješili kronično bolnu točku Osnovne škole - stručnost. Njihovim dolaskom 

stručna zastupljenost nastave pojedinih predmeta više nije bila problem. Jedan 

dio njih zbog oskudnosti administrativnog kadra u poduzećima i raznim ustanovama 

se odmah i zaposlio. 

Školska godina 1948.-1949. 

Krajem kolovoza 1948., a uoči početka školske godine, održano je savjetovanje direktora 

sedmogodišnjih škola Narodne Republike Hrvatske pod rukovodstvom pomoćnika 

ministra prosvjete, prof. Josipa Lukatele. Na tom savjetovanju su usvojeni zaključci 

u kojima se navodi da je sedmogodišnja škola, škola novog tipa koja potpuno 

odgovara zahtjevima razvitka zemlje i koja kao škola obvezatnog općeg obrazovanja 

podiže opći kulturni nivo naroda. Zbog toga je potrebno posvetiti punu pažnju daljnjem 

pravilnom razvitku ove škole i njenom učvršćenju u materijalnom, organizacijskom 

i nastavnom pogledu, te da je u novoj školskoj godini potrebno otklanjati sve 

nedostatke, koji su prvenstveno posljedica ubrzanog i brojnog otvaranja novih sedmogodišnjih 

škola, neusklađenih s materijalnim i kadrovskim mogućnostima. U zapisnicima 

Nastavničkog vijeća Sedmogodišnje škole “Vela Luka” nema informacije o ovom 

savjetovanju. Međutim, za pretpostaviti je da su nastavnici Škole bili upoznati sa zaključcima 

savjetovanja i da su svoje aktivnosti usmjerili u dosljednom provođenju tih 

zaključaka te u radu pronalazili i usavršavali organizacijske oblike rada.

168 

Kao i svaka školska godina, tako je i ova započela podjelom predmeta i rasporedom 

učenika po razredima. Ove godine je povećan broj odjeljenja, umjesto ranijih 12, 

u ovoj školskoj godini ima ih 14 i to : I. a, I. b, II. a, II. b, III. a, III. b, IV. a, IV. b, V. a, V. 

b, V. c, VI. a, VI. b, VII. razred. Pojedini su razredi bili samo muški ili samo ženski, međutim 

V. c i VII. razred bili su kombinirani. Evo rasporeda po broju učenika 62 : 

Razred 

Broj učenika 

I. a 60 (m) 

I. b 49 (ž) 

II. a 

II. b 

III. a 

III. b 

IV. a 

IV. b 

48 (m) 

28 (ž) 

41 (m) 

45 (ž) 

58 (m) 

47 (ž) 

V. a 45 

V. b 45 

V. c 44 

VI. a 35 

VII. a 31 

VII. b 26 

Svega 542 

Na početku školske godine Škola je ostala bez jednog učitelja. Učitelj Antun Šramek 

morao je otići na odsluženje vojnog roka. Njegov odlazak zahtijevao je novu preraspodjelu 

predmeta. Tako je učitelj Zvonimir Kajtar privremeno preuzeo IV. a razred koji 

je bio ostao bez učitelja. U ovoj školskoj godini došlo je do nekih kadrovskih promjena. 

Sestra Ruža Loje prestala je izvoditi nastavu. Njezine razrede, II. a i II. b preuzeli su 

učiteljica Rina Kuničić i stručni učitelj Ivica Padovan. U zapisniku nema obrazloženja 

za njezin odlazak iz škole. Međutim, on je sigurno uslijedio zato što je bila časna sestra 

i nije htjela napustiti samostan. Slično je bilo i s časnom sestrom Anđelikom Prizmić 

koja nakon završetka školovanja učenika niže gimnazije više nije predavala u školi. 

Bila je to sigurno direktiva višeg prosvjetnog rukovodstva. U listopadu 1948. godine 

zaposlila se u Osnovnoj školi “Vela Luka” Sofija Nonković, stručna učiteljica. Na sjednici 

Nastavničkog vijeća od 23. listopada dodijeljeno joj je da u višim razredima predaje 

prirodopis, fiziku i zborno pjevanje. Dakle, još jedan nestručni nastavnik dolazi u 

školu. Na sjednici 10. prosinca 1948. konstatira se dolazak novih nastavnika i to: učiteljice 

Nedjeljke Perišić, nastavnika Drage Hegeduša i učiteljice Branislave Černi He-

169 

geduš. Učiteljica Nedjeljka Perišić preuzela je vođenje IV. a razreda, nastavnik Drago 

Hegeduš preuzeo je nastavu zemljopisa, fizike i matematike, a Branislava Černi Hegeduš 

preuzela je nastavu ruskog jezika, pjevanja i crtanja. Nešto ranije u Osnovnu školu 

“Vela Luka” raspoređeni su i nastavnik Lovre Roje te učiteljica Rina Kuničić. Tko je te 

školske godine napustio Školu, u zapisnicima se ne navodi. Na temelju podataka koje 

donosi Zvonko Maričić u poglavlju svoje knjige “Nastavno i drugo osoblje” vidljivo je 

da su iz Škole otišli Marija Marženka Carić, Ivo Carić i Andrea Gjivoje. Mila Bojanić 

je premještena u veljači 1949. Trebala ju je zamijeniti Andrea Miošić. Međutim, ona se 

razbolila. Nastavničko vijeće taj je problem riješilo 27. veljače 1949. tako da su zamjenu 

u razredu Mile Bojanić “provodili slobodni nastavnici”. 

Nakon odlaska i dolaska novih nastavnika podjela predmeta po pojedinim višim 

razrednim odjeljenjima bila je ovakva: 

nastavnik 

Antica Fiamin 

Petar Žuvela 

Sofija Nonković 

Lovre Roje 

Rina Kuničić 

Ivica Padovan 

Petar Stipković 

Drago Hegeduš 

Branislava Hegeduš 

predmet 

hrvatski jezik i pjevanje 

matematika i zborno pjevanje 

prirodopis, fizika i zborno pjevanje 

povijest i ruski jezik 

zemljopis, kemija i ruski jezik 

gimnastika 

fizika i matematika 

zemljopis, matematika i fizika 

ruski jezik, pjevanje i crtanje 

Razredna nastava nije se mijenjala. U nižim razredima nastavu su izvodili Jerka 

Cvitanić, Zvonimir Kajtar, Mila Bojanić i Nedjeljka Perišić. U popisu nastavnika nema 

učitelja Ive Zeca i Tonke Anić. Oni su te godine upućeni na doškolovanje. Vratili su se 

školske godine 1950./51. 

U ovoj školskoj godini u zapisnicima se ne nailazi na podatke iz kojih bi se moglo 

zaključiti da su nastavnici preopterećeni izvannastavnim radom. Uglavnom sudjeluju 

na pripremama raznih proslava i akademija (8. mart, 1. maj, Dan mladosti, Završna 

svečanost povodom završetka škole, Dan Republike, Dječji dan i dr.). Na tim priredbama 

vježbaju s djecom recitacije, zborno pjevanje, dramske priredbe i dr. 

Zanimljivo je spomenuti da je Nastavničko vijeće na sjednici 17. ožujka 1949. raspravljalo 

o uključivanju kandidata koji su ranije završili IV. razred, a žele završiti sedmogodišnje 

školovanje. Ukupno ih je bilo četrdeset dvoje i to 32 za V. razred, a 16 za 

VI. razred. Prema odluci Ministarstva prosvjete tečajevi su trajali tri mjeseca. Tečajeve 

su trebali realizirati: Antica Fiamin (hrv. jezik), Danica Lazović (ruski jezik), Lovre 

Roje (povijest), Drago Hegeduš i Lovre Roje (zemljopis), Sofija Nonković (prirodopis), 

Petar Žuvela (matematika) i Drago Hegeduš (fizika).

170 

Treba napomenuti da su u ovoj školskoj godini učenici VII. razreda sudjelovali 10. 

i 11. listopada 1948. na izgradnji Zadružnog doma te da su se zidne novine redovito 

izdavale, a za njihovo uređenje pohvaljuju se Frano Dragojević, Ante Petković, Neva 

Žuvela i Anka Franulović. U tjednu čistoće istakle su se, navodi se u istom zapisniku, 

Marina Bačić, Neva Žuvela, Vjera Vlašić i Zora Marinović. Posebno se pohvaljuje Zora 

Marinović koja se najviše ističe u udarničkom radu i aktivnostima prilikom izbora u 

organizaciji Narodne fronte. 

Škola je sudjelovala u “Nedjelji tehnike”. Sofija Nonković je preko razglasne stanice 

pročitala referat Tehnika u socijalizmu, a učenici su s nastavnicima tog tjedna razgledali 

električnu centralu u Veloj Luci i ledenicu tvornice sardina “Neptun”. U Titovoj štafeti 

sudjelovalo je 300 učenika, 200 pionira i 100 omladinaca. 

Općenito se može zaključiti da su se nastavnici u protekloj školskoj godini borili za 

podizanje kvaliteta odgojno obrazovnog rada u skladu s nastavnim planom i programom 

i smjernicama koje su primali od nadležnih kotarskih i republičkih prosvjetnih 

vlasti. Borili su se da škola postane u pravom smislu odgojna ustanova koja uspješno 

izvršava zadatke postavljene onodobnim zakonkim propisima. 

Po mišljenju Z. Maričića, Osnovna škola “Vela Luka” do 1950. godine, iako sa skromnim 

kadrovskim mogućnostima, nastojala (je) odgovoriti sve novim i novim zahtjevima. 

Borila se i sa sve većim brojem učenika kojih je bivalo osobito mnogo kada su 

nadolazile generacije rođene u prvim posljeratnim godinama. Moglo bi se reći da je 

škola pod rukovodstvom upravitelja Petra Stipkovića sve probleme vezane za tadašnji 

populacijski bum uspješno rješavala i postepeno se organizacijski te kadrovski i stručno 

pedagoški razvijala. 63 


Potkraj godine 1949. najviši organ Komunističke partije Jugoslavije (KPJ), Centralni 

komitet KPJ (CK KPJ) održao je svoj poznati III. plenum. Na tom plenumu postavlja 

se zahtjev za novom reformom školstva u državi kao temeljnom nositelju odgoja 

i obrazovanja u uvjetima izgradnje socijalističkog društvenog poretka. III. plenum 

je donio zaključak o obveznom osmogodišnjem školovanju, a uvođenjem društvenog 

upravljanja u privredi 1950. otvorio je put i uvođenju društvenog upravljanja u školama. 

U svezi s tim najviši organ Komunističke partije Hrvatske (KPH) na svom IV. 

plenumu u travnju 1950. raspravlja o istoj problematici kao i CK KPJ na III plenumu. 

Nakon tog plenuma u Hrvatskoj, a i u drugim republikama, započele su rasprave o potrebi 

mijenjanja dotadašnjeg obrazovnog sustava. Sedmogodišnja škola očito je bila 

samo prijelazno razdoblje za uvođenje obvezatnog osmogodišnjeg školovanja koje će 

se uskoro i uvesti. U to vrijeme odgojno-obrazovno osoblje velolučke osnovne škole 

radi i djeluje, pozorno prateći i raspravljajući o promjenama s kojima će se u svakodnevnom 

radu trebati suočavati i koje će im donijeti nove obveze i brige, s obzirom da 

te zakonske novine nisu imale materijalnu podlogu u, u to vrijeme, siromašnoj velolučkoj 

općini.

171 

U školskoj godini 1949./50. nastava je organizirana u slijedećim razredima i odjeljenjima: 

Razred 

Broj učenika 

I. a 42 

I. b 28 

II. a 40 

II. b 39 

III. a 25 

III. b 27 

IV. a 42 

IV. b 39 

V. a 49 

V. b 30 

VI. b 48 

VI. a 45 

VII. a 31 

VII. b 

28 (ž) 

Svega 513 

U ovoj školskoj godini nastavu su izvodili nastavnici: Antica Fiamin, Petar Žuvela, 

Lovre Roje, Rina Kuničić, Ivica Padovan, Petar Stipković (ravnatelj), Sofija Nonković, 

Zvonimir Kajtar, Jerka Cvitanić, Danica Lazović, Katica Buble, Vinko Buble, Ekaterina 

Marjanović, Dinka Njakara i Ana Đurđević Ivušić. Novi nastavnici u ovoj školskoj 

godini su bili Katica Buble (nastavnik), Vinko Buble (profesor), Ekaterina Marjanović 

(profesor), Dinka Njakara (učitelj) i Ana Đurđević Ivušić (učitelj). Iz škole su otišli 

Drago Hegeduš, Neda Perišić, Rina Kuničić i Branislava Černi Hegeduš. Od navedenih 

nastavnika u nižim razredima (od I. do IV.) nastavu su izvodili: Zvonimir Kajtar, 

Jerka Cvitanić, Petar Žuvela i Ana Đurđević Ivušić. Ostali su izvodili nastavu u višim 

razredima. Ove školske godine zapaža se izvjestan napredak u stručnoj zastupljenosti 

nastave. Lovre Roje i Katica Buble su bili nastavnici, a Ekaterina Marjanović i Vinko 

Buble profesor, dok su Dinka Njakara i Ana Đorđević Ivušić bile učiteljice. Dakle, u 

višim razredima nastava nije bila stručno zastupljena u onim odjeljenjima gdje su nastavu 

izvodili Antica Fiamin, Dinka Njakara, Petar Stipković i Ivica Padovan. Prema 

rasporedu Ekaterina Marjanović predavala je hrvatski i ruski jezik, Vinko Buble matematiku 

i fiziku, Sofija Nonković prirodopis i crtanje, Lovre Roje zemljopis i povijest, 

Danica Lazović hrvatski i ruski, Sofija Njakara prirodopis, kemiju i pjevanje, Ivica Padovan 

gimnastiku. 

Listajući zapisnike sjednica Nastavničkog vijeća saznajemo mnoge pojedinosti o 

proslavama državnih praznika (Dana Republike, Dana dječje radosti i drugih praznika). 

Nastavnici i učenici uvijek su izvršavali najodgovornije zadatke (uređenje dvorane, 

uvježbavanje programa, angažiranje djece u pjevačkom zboru, recitacijama i dru-

172 

go). Na proslavi Dana dječjeg tjedna škola je bila uređena ovim parolama: “Djeca su 

nadragocijenije što naša zemlja ima” (Tito), ”Borimo se za 100% pohađanje škole“, 

“Naša djeca naša budućnost“. Početkom ove školske godine učenici i učenice sakupljali 

su grožđe za Dječji dom u Korčuli i prodavali značke Dječjeg tjedna. 

Iz knjige zapisnika sindikalne grupe Sedmogodišnje škole “Vela Luka” za razdoblje 

1949./50. saznaje se da su nastavnici najviše raspravljali o političkim, a najmanje 

o sindikalnim pitanjima. Navedeno, nije bilo u skladu s uputama i direktivama Ministarstva 

prosvjete, koje je ono upućivalo školama. O stručnom uzdizanju nastavnika i 

učitelja tiskanom u Prosvjetnom vjesniku Ministarstva prosvjete se navodi da stručno 

uzdizanje zauzima važno mjesto u “nastojanju narodne vlasti, da odgojni i obrazovni 

rad nastavnika u školi i izvan nje bude što bolji” i da se to obrazovanje do sada provodilo 

na sastancima sindikalnih podružnica. Priznajući da bi se tim uzdizanjem trebala 

baviti vlast, ”(...) zbog specifičnih prilika, u kojima rade nastavnici na selu i u manjim 

gradovima, stručno uzdizanje nastavnika vršiti u sindikalnim grupama”. 64 Tako 

su sindikalne grupe pomagale organima vlasti u provođenju stručnog uzdizanja učitelja 

i nastavnika. Zakonodavac nije zaboravio ni na osnovni zadatak tih grupa, konstatirajući 

da sindikalne grupe moraju zadatke tako planirati da uvijek ostane dovoljno 

vremena za rješavanje ostalih sindikalnih problema. 

Zvonko Maričić u knjizi Osnovna škola Vela Luka 1857.-1977. navodi između ostalog 

da se do 1950. organiziraju tzv. radne grupe koje obuhvaćaju nastavnike srodnih 

predmeta ili učitelje nižih razreda, nazvanih kasnije stručni aktivi. Rad stručnih aktiva 

bio je reguliran uputstvom Ministarstva prosvjete od travnja 1948. godine. Prema 

tom uputstvu od tada stručni aktivi nisu više pod rukovodstvom uprave sindikalnih 

podružnica već pod ingerencijom Ministarstva. Međutim, od sindikalnih organizacija 

traži se i dalje pružanje pomoći u toj djelatnosti. 

Velika briga vlasti za stručnim uzdizanjem nastavnika (koja prema svim pokazateljima 

nije bila sposobna dati i stvarnu pomoć nastavnicima putem svoje stručne službe) 

proizlazila je iz činjenice što je vlast u to vrijeme vodila borbu “(...) protiv nenaučnih 

postavki i tumačenja, protiv idealizma, mistike i sujevjera”. Željelo se nastavu “(...) 

postaviti na naučne i idejno čvrste temelje” 65 , a to je značilo na temeljima dijalektičkog 

i historijskog materijalizma - marksizma. Aktivi su se prema uputama Ministarstva 

formirali po predmetima. Ako je nastavnik koji predmet predavao nestručno, prema 

uputama prisustvovao je aktivu svoje struke. Međutim, po svemu sudeći u Osnovnoj 

školi “Vela Luka”, prema postojećim zapisnicima, to se nije provodilo, te su svi nastavnici 

bili u jednom aktivu, bar u početnim godinama njihovog djelovanja. 

Na sastancima stručnog uzdizanja u početku su dominirale dnevnopolitičke teme 

koje su se ispreplitale s temama stručno-metodičkog uzdizanja nastavnika. U nekim 

slučajevima te su se teme u sličnom obliku raspravljale na sjednicama Nastavničkog 

vijeća. Evo nekih od tema: O seljačkim radnim zadrugama, IV. zasjedanje Generalne 

skupštine UN-a, Sofijski proces, Forme pismenih sastava, Odgojni ciljevi u pismenim zadacima, 

Govor Tita u Užicama, O narodnoj demokraciji u Jugoslaviji, Silvije Strahimir 

 

 

 

Isto

173 

Kranjčević, Osvrt na problematiku školstva, Nova Jugoslavija uzor oslobodilačkim pokretima 

drugih naroda, Naša socijalistička izgradnja u djelima naših književnika, Primjedbe 

i sugestije na nacrt novog nastavnog plana, Izbori za Kotarski NO i Oblasni NO, 

O uspjesima i neuspjesima u prošloj školskoj godini. 66 

Predavanja su se održavala u svezi s programom toliko u to vrijeme isticanog ideološko–političkog 

uzdizanja. Predavači su se nalazili u vrlo teškoj situaciji jer su se morali 

pripremati za izlaganja ili referate iz marksističke literature, a ta im literatura nije 

bila baš bliska. Iz zapisnika se vidi koliko su ta predavanja bila promašaj, a predavači 

su u to ulagali mnogo truda. 

Predavanja su temeljena na principima dijalektičkog i historijskog materijalizma, a 

o drugim se političkim pogledima i ideologijama nije govorilo. Same konstatacije u zapisnicima 

pokazuju da su predavanja bila nekritična, na vrlo niskom znanstvenom nivou 

i indoktrinirana od vladajućeg sustava. 

Na mnogim sastancima raspravljalo se i o dnevnopolitičkoj situaciji u zemlji. Godine 

1949. su eskalirali napadi zemalja Informbiroa na Jugoslaviju i njezino rukovodstvo. 

Zbog toga se na mnogim sastancima sindikata o tome raspravlja i govori. Ne 

treba posebno isticati da se na sastancima izražavala solidarnost s najvišim jugoslavenskim 

partijskim vrhom na čelu s Josipom Brozom Titom kojem se na sastancima kliče 

i odobrava njegova politika. 

Osim političkih predavanja na sindikalnim sastancima raspravljalo se i o materijalnom 

položaju učitelja i nastavnika. Tako na sastanku 23. prosinca 1949. nastavnici od 

sindikalnog rukovodioca traže odgovor zašto velolučki učitelji i nastavnici ne primaju 

onoliko pšenice koliko je propisom određeno i zašto u Veloj Luci ne mogu kupiti 

meso, a učitelji i nastavnici u Korčuli to mogu. Uzgred rečeno, nastavno osoblje Sedmogodišnje 

škole u Veloj Luci u 1949. godini primalo je samo pola litre ulja mjesečno 

što im je, kažu, bilo premalo. Velolučki učitelji i nastavnici traže da se čim prije donese 

Uredba o stanarini i ogrjevu kojom bi dobili besplatan stan i ogrjev. 

Na sindikalnim sastancima raspravljalo se i o problematici školstva, nastavnim planovima 

i programima, odgojnim zadacima u nastavi, izradi pismenih zadataka, ocjenjivanju 

i drugim pitanjima. 

Krajem ove školske godine Antica Fiamin odlazi iz Osnovne škole “Vela Luka”, u 

kojoj je od 1927. radila bez prekida, pa i za vrijeme Drugoga svjetskog rata. Zajedno sa 

suprugom liječnikom i djecom Zlatanom i Spasojem (Bracom) ostaje u Veloj Luci kada 

je većina Velolučana napustila Velu Luku i otišla u zbijeg. S učiteljicama Ankom Žuvelom 

i Jerkom Linom Cvitanić postavila je temelje 1944. obnovljenoj osnovnoj školi 

u Veloj Luci, radeći samoprijegorno iznad svojih mogućnosti. Izvodila je nastavu u 

osnovnoj školi i nižoj gimnaziji. Velu Luku je morala napustiti nakon što joj je suprug 

dr. Andrija nevin odslužio jednogodišnji zatvor optužen kao neprijatelj nakon pobune 

Velolučana protiv odluke onodobne vlasti da ga se iz Vele Luke premjesti u Korčulu.

174 

Antica Fiamin, PZ-BF 

POČETAK SLABLJENJA CENTRALISTIČKOG SUSTAVA 

/ počeci samoupravljanja (1950.-1958.) 

Školska godina 1950.–1951. 

Na početku smo istakli da je uspostavljeni sustav rukovođenja u školama bio centraliziran. 

Ovisnost škola o organima vlasti bila je velika - sve im se propisivalo i određivalo. 

Nametale su im se mnoge obveze u nastavi i izvan nje. Nastavni plan i program 

bio je opširan, zapostavljen je bio odgoj djece. Borba za idejnost, planiranje i kvalitetu 

nastave, natjecanje i forsirano učenje bila su glavna obilježja nastave. Sve se to htjelo 

promijeniti. Poticaj za tu promjenu dao je spomenuti plenum CK KPJ. Kad je riječ o 

promjenama u upravljanju školama, prvi znak tog procesa u području školstva bilo je 

osnivanje Savjeta za prosvjetu i kulturu u kotarskim i općinskim organima vlasti, što 

će kasnije slijediti i najviši prosvjetni organi (Ministarstvo prosvjete) u kojima su bili 

predstavljeni građani, predstavnici vlasti i prosvjetni radnici. Bio je to vid demokratizacije 

odnosa u prosvjeti i kulturi. Nakon spomenutog trećeg plenuma donosi se zakon 

o obveznom osmogodišnjem školovanju koji se u pojedinim razredima postupno 

uvodi. Dakle, napušta se sedmogodišnje školovanje (tzv. sedmoljetka). Godine 1951. 

najviši organ prosvjete i kulture u SR Hrvatskoj, Ministarstvo prosvjete i kulture mijenja 

naziv, i sada se zove Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu. Prestaje se s namještanjem 

i premještanjem nastavnika dekretima ministarstva, a uvodi se zapošljavanje putem 

natječaja. Sve će to utrti put korjenitim promjenama u osnovnom školstvu koje će 

uslijediti nakon 1951. godine. 

Prema zapisniku Nastavničkog vijeća od 28. lipnja 1950. godine u školskoj godini 

upisan je u prvi razred 61 učenik, u drugi razred 62 učenika, u treći razred 91 učenik, 

u četvrti razred 68 učenika, u peti razred 85 učenika, u šesti razred 82 učenika i u sedmi 

razred 68 učenika. Dakle, sveukupno 517 učenika. Iz kasnijih zapisnika Nastavničkog 

vijeća saznajemo brojčanu podjelu učenika po odjeljenjima samo za učenike ni-

175 

žih razreda, dok podjele po odjeljenjima za više razrede nema. Škola se i ove godine 

borila s pomanjkanjem nastavnika. Fluktuacija je bila velika, Nastavničko vijeće nikako 

da se ustali. 

Novi nastavnici u ovoj školskoj godini bili su učitelj Ante Brčić, privremena nastavnica 

Branka Majer, privremeni nastavnik Marinko Bacci i učiteljica Nada Bogdanić. 

Ove školske godine Velu Luku napuštaju Zvonimir Kajtar, Ekaterina Marjanović, 

Dinka Njakara i Lovre Roje. Dakle, novim pridošlicama stručna zastupljenost nije 

poboljšana - otišla su dva stručnjaka: povjesničar Lovre Roje i profesor hrvatskog jezika 

Ekaterina Marjanović koje zamjenjuju nastavnici bez položenog stručnog ispita. 

Privremeni nastavnici nisu imali potrebnu stručnu spremu (završenu višu pedagošku 

školu). 

Iz zapisnika Nastavničkog vijeća saznajemo da se na sjednici 19. travnja 1950. raspravljalo 

o nacrtu novog Nastavnog plana i programa za sedmogodišnju školu, a u 

svezi s tim su određeni i zadaci pojedinim nastavnicima. Svaki je nastavnik viših razreda 

bio obvezan sačiniti referat iz svog predmeta, što se onda na vijeću raspravljalo, 

te uputilo primjedbe nadležnoj instituciji. Novina je bila i informacija da je škola dobila 

svoj budžet kojeg može prazniti po pozicijama. I ta novina može se smatrati svojevrsnim 

osamostaljenjem škole od administrativnog aparata općine. 67 

Zapaža se da su zapisnici sjednica Nastavničkog vijeća iscrpniji i s mnogo više podataka. 

Vidljivo je da se redovno i temeljito analizirao uspjeh u učenju i vladanju na 

četiri kvalifikacijske sjednice tijekom godine. Iscrpno se bilježi uspjeh cjelokupnog razreda 

i srednja ocjena, kako iz učenja tako i iz vladanja, ali, nažalost, samo za niže razrede. 

Iz zapisnika se saznaje o velikom broju negativnih ocjena u nižim razredima. U 

svezi s tim razrednici obrazlažu zašto je to tako. Za takvo stanje jedna učiteljica kaže 

da je tome uzrok: “Tjelesna i duševna zaostalost izvjesnog broja slabih učenika koji su 

sada već drugi put pali u prvom razredu.” Za njih smatra da im nije mjesto u školi jer 

su nemarni, a roditelji se ne brinu o njihovom učenju i uspjehu. Ima roditelja koji se tijekom 

čitave godine nisu interesirali za svoju djecu pa su se tako i djeca odnosila prema 

učenju. Uz navedeno učiteljica smatra da je i nedostatak školskog pribora jedan od 

uzroka takvom stanju. Prema postojećim propisima učenici nižih razreda ako nisu zadovoljili 

na kraju školske godine, ponavljali su razred. Inače, srednja ocjena pojedinih 

razreda iznosila je od 3,45 do 3,99. 

Na sindikalnim sastancima u školskoj godini 1950./51. još su uvijek prisutne političke 

teme. Uz političke teme nalaze se i teme iz odgojno obrazovnog sustava i općeg 

obrazovanja, a i stručno-metodska ogledna predavanja. Evo nekih od tema održanih

176 

u ovoj školskoj godini: Prva tema druga Đilasa, Cvijet i njegovi dijelovi (ogledno predavanje), 

KPJ rukovodilac i organizator NOR-a i narodne revolucije, Seljačka buna na 

Hvaru, Pogled na političku situaciju u svijetu, Književno djelo Vladimira Nazora, Metodska 

jedinica iz matematike u V. razredu, Osnivanje Prosvjetnog savjeta Hrvatske, Fašistička 

zvjerstva kod nas (ogledno predavanje u razredu), Razvitak radničkog pokreta 

u zemljama Jugoslavije i stvaranje KPJ, KPJ od kongresa ujedinjenja do 1937., Period porasta 

i jačanja KPJ do 1941., Analiza štiva “Svojim rukama” (ogledno predavanje). 

Na temelju navedenog uočava se veliki broj povijesnih tema vezanih uz povijest Komunističke 

partije Jugoslavije (KPJ). Kao i prošle godine ima tema stručno metodičkih 

koje su koristile kao vid stručnog uzdizanja nastavnika. Na sindikalnim sastancima raspravljalo 

se i o drugim temama vrlo širokog spektra, a uglavnom u tim raspravama 

dominira problematika vezana uz obveze nastavnika u organiziranju raznih općinskih 

svečanosti, natjecanja, sportskih i kulturno-prosvjetnih aktivnosti. U studenom 1950. 

nastavnici i učenici uvelike su bili uključeni u proslavu Dana Republike 29. studenog, 

kada je podignut spomenik palim borcima. Mnoga zaduženja nastavnici su imali i povodom 

proslave 1. maja 1951., u organizaciji natjecanja povodom 10. godišnjice narodnog 

ustanka, brige o redovnom isticanju zidnih novina u razredima i drugo. 

U nekim slučajevima, kao i ranije, sindikalna organizacija rapravljala je o pitanjima 

iz nadležnosti Nastavničkog vijeća, npr. organizacija kružoka, problemi uspjeha učenika. 

Očito je da su se pojedina pitanja rješavala nepotrebno na dva kolosijeka, da su se 

duplirala, što se moglo izbjeći, a nastavnici bi mali više slobodnog vremena. 

Ni ove godine sa sindikalnih sastanaka nisu izostala i egzistencijalna pitanja učitelja 

i nastavnika. Iz zapisnika je vidljivo da im pitanje ogrjeva i stanarine još nije riješeno 

te da snabdijevanjem prehrambenim proizvodima nisu zadovoljni. Osoblje Škole traži 

obrok u školi i plaćanje honorarnog rada. Na jednom od sastanaka izraženo je nezadovoljstvo 

odnosom Savjeta za prosvjetu kotara Korčula “koji im ne odgovara na upućena 

pitanja kojima traže rješavanje svog položaja. Osoblje Škole prijeti se savjetu da će 

se obratiti Prosvjetnom savjetu Hrvatske. Posebno su bili ogorčeni što učitelji i nastavnici 

u gradu Korčuli mogu kupovati prehrambene artikle u gradu Korčuli po jeftinijim 

cijenama a oni u Veloj Luci ne mogu. Žale se što u Veloj Luci ne mogu kupiti sobni 

namještaj, radio aparat, štednjak i slično”. 

Ne ide u prilog prosvjetnim vlastima kotara, a i Republike Hrvatske što je takvo stanje 

postojalo u Veloj Luci. Navedeno je bilo očito nepoštivanje odluka Zemaljskog odbora 

Narodne fronte donijetih u travnju 1948. godine, a u kojim se ističe da treba više 

brige posvetiti učiteljima i njihovu životu, te da im se pomogne u rješavanju njihovih 

egzistencijalnih potreba, posebno da se poprave uvjeti njihove ishrane i uvjeta života 

uopće, jer oni to zaslužuju s obzirom da se od njih traži da izvršavaju niz zadataka 

izvan nastave. 68 

U drugom polugodištu školske godine 1949./50. provodila se u školama Hrvatske 

diskusija o Nacrtu nastavnog plana i programa za škole osmogodišnjeg obaveznog 

školovanja. Ona je bila potaknuta već spomenutom Rezolucijom III. plenuma CK KPJ,

177 

koja je dala smjernice za novu organizaciju školstva u Jugoslaviji s ciljem da se stvore 

kadrovi za gospodarski razvoj zemlje. Njome se daju smjernice za postupni prijelaz na 

osmogodišnje obvezno školovanje. U svezi s navedenim Nacrtom provedena je sveopća 

rasprava u školama od kojih je Ministarstvo prosvjete tražilo mišljenje nastavnika 

i njihove prijedloge za dopunu tog Nacrta. Prema tom Nacrtu osnovni tip predstavlja 

osmogodišnja škola, u kojoj se četiri viša razreda podudaraju s četiri niža (I.–IV.) razreda 

gimnazije. 69 

Školska godina 1951./52. 

Na području školstva u Hrvatskoj 1951. godine uvedena je velika promjena. Inicirano 

ranijim raspravama 26. siječnja 1951. godine Sabor NR Hrvatske donio je Zakon 

o narodnim školama objavljen u Narodnim novinama br. 7 od 13. prosinca 1951. godine. 

Taj je Zakon poticao širenje obveznoga osmogodišnjeg školovanja. Njime se utvrđuje 

da narodna škola treba dati učenicima osnovno opće obrazovanje i svestrani odgoj. 

Spomenuti zakon narodnu školu proglašava samostalnom ustanovom odgovornom za 

izvršavanje svojih zadataka. Novina ovog zakona u pogledu upravljanja školom je uspostava 

školskog odbora koji upravlja školom uz upravitelja, nastavnički zbor i razredno 

vijeće. Školski odbor čine upravitelj i odbornici koje odredi Narodni odbor Općine, 

građani i roditelji. Odbor pomaže upravi škole u stvaranju potrebnih uvjeta za što bolji 

rad i uklanjanje teškoća u radu. Odbor se brine za proračun škole te uređenje školskih 

prostora, a pomaže upravi škole i nastavnicima u pripremi školskih priredaba, svečanosti 

i izložbi. Uz školski odbor navedeni zakon uspostavlja u školi i Zajednicu doma 

i škole, u kojoj su predstavljeni roditelji te učenici i nastavnici. Spomenuti zakon utvrdio 

je i tko može izvoditi nastavu u osnovnoj školi. 70 

Školska godina 1951./52. u Veloj Luci je započela ponovno s kadrovskim problemima. 

Na sjednici 31. kolovoza 1951. godine upravitelj je upoznao prisutne da za normalnu 

organizaciju nastave nedostaje određeni broj nastavnika. Na samoj sjednici ne 

utvrđuje se tko je od nastavnika raspoređen u drugu školu. Međutim, iz tablice popisa 

nastavnika koje donosi Z. Maričić u knjizi Osnovna škola Vela Luka 1857-1977 zaključuje 

se da nedostaju Zvonko Kajtar, Vinko Buble, Katica Buble i Anica Pokec. Kao 

zamjena onima koji su otišli došli su učitelji Jakov Poša, Anđelka Poša i Zvonko Maričić. 

Dakle, u ovoj školskoj godini dva su nastavnika na školi bila manje. Učenici su podijeljeni 

na ova odjeljenja: 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Vela Luka nije 

 


178 

Razred 

Broj učenika 

I. 28 

II. a 

II. b 

32 (m) 

25 (ž) 

III. 54 

IV. a 

IV. b 

44 (m) 

45 (ž) 

Svega 228 

Broj upisanih učenika i učenica viših razreda u zapisnicima nije zabilježen, a nema 

ni podataka o uspjehu u tim razredima na kvalifikacijskim sjednicama. Na temelju 

upisanih učenika u prethodnoj školskoj godini možemo utvrditi okvirni broj učenika 

i učenica viših razreda u ovoj školskoj godini. U prošloj školskoj godini u višim razredima 

upisano je bilo 235 učenika i učenica. Dakle u ovoj školskoj godini u Sedmogodišnjoj 

školi Vela Luka školovalo se oko 463 učenika i učenice. 

Pojedine predmete u višim razredima predavali su: Jakov Poša (hrvatski jezik, zemljopis), 

Branka Majer (hrvatski i francuski jezik), Tonka Zec (povijest i zemljopis), 

Marinko Bacci, Ivo Zec (matematika, kemija i pjevanje), Sofija Nonković (prirodopis, 

crtanje i zemljopis), Ivica Padovan (gimnastika). U nižim razredima nastavu su izvodili: 

Petar Žuvela, Zvonko Maričić, Nada Bogdanić, Anđelka Poša i Ana Ivušić. S obzirom 

na stručnu spremu pojedinih nastavnika nastava nije bila stručno zastupljena u 

višim razredima gdje su nastavu izvodili Ivica Padovan, Jakov Poša, Branka Majer i Sofija 

Nonković. Iz navedenog se može zaključiti da je deficitarnost u nastavnom kadru 

postojala u nastavi pjevanja, tjelesnog odgoja i matematike. 

U ovoj školskoj godini u organima uprave Kotarskog NOO-a Korčula formiran je 

Savjet za prosvjetu, organ kojim se u odgoju i obrazovanju počinje primjenjivati sudjelovanje 

građana i nastavnika. 

Na sjednici Nastavničkog vijeća (u zapisniku se ne navodi datum, ali se sigurno 

održao u rujnu 1951. godine) upravitelj je nastavnike informirao o nalazu inspekcije 

prilikom pregleda škola na kotaru Korčula. Dosta primjedbi je upućeno pripremama 

nastavnika za nastavu. Zaključeno je da se za nastavu većina ne priprema, da se u nastavi 

ne koriste nastavna sredstva, a ni očigledna nastava (npr. pokusi u fizici i kemiji), 

a zanemaruje se i praktičan rad i izrada pomagala u onim predmetima gdje je to moguće 

(npr. geografija- izrada reljefa i sl.). Primjedbe su upućene i na način planiranja, 

planovi se ne izrađuju prema uputstvima Ministarstva. Zapisnik u svezi s navedenim 

konstatira sljedeće, razvija se diskusija i javlja se negodovanje koje dokazuje da ova primjedba 

upravitelja smeta nastavnike i učitelje. 

Osnovna škola “Vela Luka” i dalje brine brigu o radu Narodnog sveučilišta. Konstatira 

se da je potrebno oživiti rad Narodnog sveučilišta te “(...) pronaći formu rada 

i zgodna predavanja. Plan predavanja stvoriti za jedan mjesec unaprijed. Predlažu se 

kratkoročni tečajevi sa ciklusom predavanja “(...) iz nauke i kulture”. Nadležna kotar-

179 

ska prosvjetna vlast je smatrala da “narodno prosvjećivanje treba da izvire iz zbornice” 

jer je ona “ jedini kolektiv koji to može provesti” u suradnji “s narodnim vlastima”. 71 

Na sjednici Nastavničkog vijeća 2. studenog 1951. prihvaćene su teme predavanja i to: 

Njegoš - o stotoj godišnjici smrti (predavač Branka Majer), Postanak zemlje (predavač 

Petar Žuvela), Postanak života na zemlji (predavač Jakov Poša), Postanak vjere (predavač 

Tonka Zec), Bjelančevine i njihova važnost (predavač Ivo Zec), Postanak i primjena 

elektriciteta (predavač Marinko Bacci), Čovječje tijelo i rad organa (predavač Branka 

Majer), Seljačke bune u Jugoslaviji (predavač Tonka Zec), Zakon o spojenim posudama i 

njegova primjena (predavač Petar Stipković), Vodena snaga Jugoslavije (predavač Tonka 

Zec), Ribe Jadrana (Marinko Bacci), O predškolskom odgoju (Nada Bogdanić), Majčina 

ljubav u narodnoj književnosti (predavač Jerka Cvitanić) i O školskom odgoju (Ana 

Ivušić). Začudo nema ni jedna tema iz hrvatske povijesti i kulture. 

U veljači 1952. godine NO Općine Vela Luka organizirao je večernji poljoprivredni 

tečaj na kojem su nastavu izvodili nastavnici Osmogodišnje škole “Vela Luka”. Tečajem 

je bilo obuhvaćeno 30 polaznika mahom rođenih od 1928. do 1935. 72 

S područja “idejnopolitičkog uzdizanja” nastavnici se zadužuju da će na sastancima 

Nastavničkog vijeća proučavati Rezoluciju III. plenuma CK KPJ. Nastavnici se ujedno 

obvezuju da će posjetiti Osnovnu školu “Potirna” i pružiti joj svaku pomoć kao i dosad. 

Škola u Potirni bila je četvorogodišnja škola gdje je nastavu izvodio jedan učitelj. 

Krajem svibnja 1952. godine Školu je posjetio kotarski inspektor Fabris koji je s nastavnicima 

održao sastanak dana 31. svibnja 1952. Pregledi škola provodili su se u cilju 

što bolje organizacije i unapređenja nastave u svim školama, a provodili su ih kotarski 

i republički prosvjetni organi. Pregledi su trebali pomoći unapređenju i poboljšanju 

kvalitete nastave i stručnom, pedagoškom i ideološko-političkom uzdizanju nastavnika. 

Inspektori su pružali stručnu pomoć direktoru i nastavnicima u rješavanju pojedinih 

obrazovnih i odgojnih problema. U svom izlaganju inspektor Fabris istakao je da 

su kod nas u zadnje vrijeme provedene krupne izmjene u školstvu, a koje prosvjetnim 

radnicima daju samoinicijativu i time uvode i demokratičnost u odgojno-obrazovnom 

sustavu. Cilj tih mjera je postizanje boljeg uspjeha. Primijetio je da se iz njihovih zapisnika 

o radu uočava da se bave više statističkim problemima i problemima organizacijske 

prirode, a manje problemima odgoja učenika i učenica te da se iz zapisnika ne uočava 

njihova samokritika prema nekim propustima u radu. Inspektor je naglasio da se 

u našem školskom sustavu sve više primjenjuje “politehnizacija nastave” što se po nalazu 

inspektora u Školi ne provodi i ne koristi. Navedeno treba povezati s aktivnostima 

koje se u Hrvatskoj u 1952. godini u sustavu školstva provode. Te godine održavaju se 

savjetovanja o uvođenju suvremenih oblika nastave u našim školama. Potiče se razvijanje 

aktivnosti učenika u nastavi i uvođenje novih oblika rada u nastavi (rad u kabinetima, 

radionicama, školskim vrtovima, organizacija znanstvenih grupa, praktičnih vježbi, 

posjete poduzećima, primjena filma, upotreba radija i drugih pomagala u nastavi 

- dijaprojektor, magnetofon, flanelogram i drugo). Na kraju se osvrnuo i na “problem 

religije” i odnosa nastavnika prema njoj, rekavši da “ne može biti dobrog nastavni-

180 

ka koji nije raščistio s religijom” te da taj problem treba “stalno rješavati na sastancima 

nastavničkog vijeća, a misticizam i vjerska načela treba potisnuti, a prirodne pojave 

postaviti na načelima nauke”. Na kraju je naglasio da treba “oštro postaviti problem 

nepolaska škole” te da se taj problem “mora riješiti beskompromisno”. 73 NO Općine 

Vela Luka kažnjavao je roditelje onih učenika koji nisu pohađali nastavu. Za 27 dana 

izostanka s nastave roditelj je kažnjen s 675 dinara globe ili kaznom od 4 dana zatvora. 

Izostajali su uglavnom učenici koji su završili četvrti razred. U jednom dopisu upravi 

DTO “Partizan” o tom problemu piše sljedeće: “Ovo ne samo što se protivi zakonu 

o obaveznom osmogodišnjem školovanju, već ovo graniči sa nazadnjaštvom i borbom 

da i dalje naš narod ostane nekulturan. Potrebno je protiv ove tendence provesti oštru 

borbu i dokazati i ubijediti ove roditelje kako time nanose veliku štetu svojoj djeci, a 

domovini sprečavaju njen napredak, jer bez školovanog stanovništva ne može ni domovina 

biti napredna a niti bogata”. Od uprave Društva se traži da pomognu u rješavanju 

ovog problema utječući na roditelje da svoju djecu upućuju na pohađanje nastave. 

Slični zahtjevi upućeni su Odboru NF-e, AFŽ-a te kulturnih društava. 74 U navedenom 

dopisu uočava se još jedan problem koji se odnosi na ponašanje učenika izvan školske 

zgrade na ulici i javnom prostoru gdje se “nepristojno vladaju i odnose prema starijima, 

igraju na neprikladnim mjestima npr. loptom po tratoarima, perivoju i sličnim 

mjestima, kao i o noćnom kretanju djece osobito mlađe omladine te pravljenje noćne 

larme i slično”. Mole nadležne društvene organizacija i društva “da se svojim autoritetom 

uključe u odstranjavanje ovih nemilih pojava” tražeći od njih da preuzmu “malo 

odgovornosti na sebe za ovakvo vladanje” te da na “svakom mjestu uređujući lijepim 

načinom” djeluju na djecu i omladinu “pa će se sigurno u tome i uspjeti”. 

O poduzimanju mjera potiv nemarnog polaska škole još 1948. Ministarstvo prosvjete 

je školama dalo uputstvo za postupanje protiv onih roditelja čija djeca ne pohađaju 

nastavu. Te je mjere trebao donijeti kotarski narodni odbor. Povjerenici i instruktori 

povjereništava za prosvjetu kao i tajnici mjesnih NO-a trebali su kod svakog 

slučaja predlaganja kazne i kod rješavanja žalbi ispitati jesu li upravitelj i nastavnici u 

suradnji s društveno-političkim organizacijama prije predlaganja kazne proveli propagandu 

i uvjeravanje roditelja u potrebu pohađanja nastave njihova djeteta. O suzbijanju 

nemarnog polaska škole upravitelji škola su bili dužni Ministarstvu prosvjete slati 

stalne izvještaje. Na roditeljskim sastancima se o tome često raspravljalo i isticalo one 

koji redovito (100 %) polaze nastavu. 

Suradnja društvenopolitičkih organizacija sa školama pri rješavanju prosvjetnih pitanja 

temeljila se na uputstvu kojeg je Ministarstvo prosvjete uputilo školama u travnju 

1948. U njemu se navodi da je Zemaljski odbor Narodne fronte izdao okružnicu u 

kojem postavlja određene zadatke pred prosvjetne organe u kojima se navodi da je obveza 

sedmogodišnjim školovanjem obuhvatiti 60 % školskih obveznika i izgraditi dovoljan 

broj novih prosvjetnih kadrova te izdignuti opći kulturni nivo “širokih narodnih 

masa putem općeobrazovnih tečajeva“. 75 

 

 

 

Partizan

181 

Dio nastavničkog vijeća 1952. (stoje slijeva: Zvonko Maričić, Ivo Zec, Marinko Bacci, Jakov 

Poša, Branka Majer, Anđelko Poša, Ivica Padovan; u I. redu stoje: Ana Ivušić i Nada Bogdanić; 

sjede: Petar Stipković i Sofija Nonković), PZ-JS 

Škola nije imala dvorane za izvođenje nastave tjelesnog odgoja. Za proljetnih i jesenskih 

dana nastave koristili su se prostori u školskom dvorištu, a za vrijeme zimskih 

dana koristila se dvorana DTO “Partizan“ (zvana Sokolana). U svezi s tim Osmogodišnja 

škola “Vela Luka” 27. rujna 1952. godine upućuje Upravi navedenog društva zamolbu 

u kojoj traži da im za potrebe nastave tjelesnog odgoja ustupi navedenu dvoranu. 

76 

Sindikalna grupa učitelja i nastavnika sastajala se i školske godine 1951./52. Na sastanku 

19. studenog 1951. odlučeno je da se na sastancima grupe održavaju predavanja 

iste tematike koja se održavaju i u okviru predavačke djelatnosti Narodnog sveučilišta. 

U popisu tema sindikalne grupe uočava se da se smanjuje broj političkih tema, a 

povećava broj tema stručnog uzdizanja nastavnika i tema općeg obrazovanja. Evo nekih 

od tema: Ilindenski ustanak, Idejnost u nastavi prirodopisa, Teorija o postanku zemlje, 

Zakon o narodnim školama, Vode nizinskog dijela Hrvatske (ogledno predavanje), 

Društvena uloga religije, Klasni i politički karakter odgoja i obrazovanja, Primjena 

atomske energije, Elektrifikacija (praktično predavanje), Odumiranje države u oblasti 

kulturno-prosvjetne djelatnosti, Sedam prutova (praktično predavanje u III. razredu), 

Važnost učiteljskog poziva, NR Bosna i Hercegovina (praktično predavanje), Čehoslovačka 

(praktično predavanje), Metodika početno slovne nastave (praktično predavanje), 

Bogatstvo Jadranskog mora (praktično predavanje), Novi nastavni program, Sramotna 

igra s Trstom itd. 

Iz navedenog je vidljivo da dominiraju praktično stručna, ogledna predavanja u razredu 

kojima je bio cilj unaprijediti metodiku nastave iz metodike nastave pojedinih

182 

predmeta. Predavanja je zaista bilo mnogo, što treba pohvaliti. Nastavnička angažiranost 

na tom planu pokazuje da su odgovorno prilazili izvršavanju svojih zadataka i 

da im je bilo stalo do stručnog usavršavanja. To je donekle i razumljivo jer mnogi nastavnici 

koji su izvodili nastavu u višim razredima nisu imali potrebne kvalifikacije za 

predmete koje su predavali, ali su velikim zalaganjem i pripremanjem za nastavu nadoknađivali 

taj nedostatak. Ujedno treba spomenuti da su mnogi od tih nastavnika završili 

redovnu učiteljsku školu gdje su stekli solidno pedagoško i didaktičko-metodičko 

obrazovanje pa su lakše mogli svladavati gradivo predmeta kojeg su predavali. 

Kao vid izvanškolskog djelovanja polaznika formira se pionirska organizacija. Njezino 

djelovanje objedinilo je razne izvanškolske aktivnosti učenika i učenica u okviru 

raznih grupa: pjevačka, dramska, literarna, šahovska, crtačka, gimnastička, folklorna, 

filatelistička. Dakle, ona bitno mijenja svoju funkciju za razliku od funkcije koju je ta 

organizacija imala neposredno poslije rata. 

Krajem prosinca 1951. godine održano je savjetovanje predsjednika Savjeta za prosvjetu 

i kulturu kotarskih i gradskih narodnih odbora. Na tom savjetovanju prisustvovao 

je i predstavnik kotara Korčula. Nakon predavanja i diskusije doneseni su zaključci 

kojima se stavlja u zadatak kotarskim prosvjetnim organima da pruže veću pomoć 

školama da se što više osamostale i “razviju inicijativu u pretresanju pojedinih pitanja 

nastave i odgoja”. Ujedno se nalaže razvijanje suradnje sa stručnim društvima prosvjetnih 

radnika koja bi trebala pomoći nastavnicima u organizaciji nastave. U tom 

smislu zahtijevaju se češći instruktivni pregledi škola. Traži se da se “svestrano odgoje 

učenici, a naročito u duhu bratstva i jedinstva FNR Jugoslavije, u vjernosti prema socijalističkom 

društvu i poštovanju drugih naroda, ljubavi prema radu i poštivanju prava 

i slobode čovjeka”. 77 

Odbor za prosvjetu Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu NR Hrvatske dana 15. i 16. 

veljače 1952. donio je zaključke o Politehničkom obrazovanju koje je trebalo pridonijeti 

povezivanju teoretskog znanja s društvenom praksom, da učenici pravilno razumiju 

suvremena društvena zbivanja. Iz zapisnika proizlazi da se o ovom pitanju ove godine 

u Osnovnoj školi “Vela Luka” nije raspravljalo. 


Školska godina 1952./53. redovno je započela početkom rujna 1952. godine upisom 

86 učenika i učenica podijeljenih u dva razreda. Prema zapisniku Nastavničkog vijeća 

od 4. rujna 1952. godine u ostalim razredima bilo je: II. a 32 učenika, II. b 30 učenikaca, 

III. razred 55 učenika-ca, IV. a razred 44 učenika, IV. b razred 45 učenika i učenica, 

V. a i V. b razred 83 učenika, VI. razred 45 učenika i učenica i VII. razred 40 učenika 

i učenica. Dakle, 415 učenika i učenica, s ponavljačima oko 450 polaznika. Za razliku 

od školske godine 1951./52. u ovoj godini u prvi razred se upisalo više od 58 učenika, 

što je bilo vrlo ohrabrujuće. Navedeni broj učenika raspodijeljen je u 11 odjeljenja, dva 

prvog razreda, jedan drugog razreda, dva trećeg razreda, dva četvrtog razreda, dva pe-

183 

tog razreda i po jedan šestog i sedmog razreda. Iz priloženog je vidljivo da se još nije 

prešlo na osmogodišnje školovanje jer nema osmog razreda. 

Broj nastavnika se bitno nije promijenio. U višim razredima nastavu su izvodili Jakov 

Poša (hrvatski i crtanje), Branka Majer (hrvatski i francuski jezik), Marinko Bacci 

(matematika i fizika), Ivo Zec (prirodopis, matematika i fizika), Tonka Zec (povijest, 

zemljopis), Sofija Nonković (zemljopis, prirodopis, ručni rad), Ivica Padovan (gimnastika), 

Petar Stipković, upravitelj (matematika). U nižim razredima raspored učitelja 

bio je sljedeći: I. a i I. b razred Jerka Cvitanić, II. razred Petar Žuvela, III. a Zvonko Maričić, 

III. b Anđelka Poša i IV. razred Ana Ivušić. Učiteljica Nada Bogdanić je napustila 

OŠ “Vela Luka”. 

Školska godina počela je svečanom priredbom uz pjevanja državne himne “Hej 

Slaveni”, prigodnim govorom upravitelja Petra Stipkovića, čitanjem Pravilnika o kućnom 

redu, Disciplinskog pravilnika i čitanjem rasporeda sati po pojedinim odjeljenjima. 

Problem redovitog pohađanja nastave javlja se i u školskoj godini 1952./53. Na 

sjednicama Nastavničkih vijeća nastavnici traže sankcije protiv onih roditelja čija djeca 

redovito ne pohađaju nastavu. Pojedini traže da nastavu moraju pohađati svi bez 

izostajanja. 

U tijeku školske godine Nastavničko vijeće rješavalo je mnoge nastavno – odgojne 

probleme. Nastavnik tjelesnog odgoja traži da se satnica tjelesnog odgoja poveća “jer 

ne može u isto vrijeme izvoditi nastavu s učenicima i učenicama”. Vijeće se načelno 

složilo sa zahtjevom, ali samo za odjeljenja višeg razreda. 

Upravitelj Petar Stipković redovito je posjećivao nastavu i davao nastavnicima upute 

za rad i upozoravao one učitelje i nastavnike koji poduzimaju u radu nepedagoške 

odgojne mjere, koji se za nastavu ne pripremaju i koji u radu primjenjuju loše didaktičke 

metode. Tako je kod jednog nastavnika opazio da koristi šibu kao odgojno sredstvo. 

Opazio je također da se nastavnici viših razreda prema učenicima odnose strogo 

i da primjenjuju vrlo strog način ocjenjivanja, posebno u petim razredima. Od nastavnika 

traži više bliskosti s djecom te da im kriterij ocjenjivanja bude primjeren psihofizičkom 

uzrastu učenika. Također traži da se učenici obavezno rasterete jer smatra da 

su preopterećeni građom koju oni ne mogu svladati. 

Iz zapisnika Nastavničkog vijeća je vidljivo da je u ovoj školskoj godini uveden 

predmet društveno-moralni odgoj u svim višim razredima. U nižim razredima taj se 

predmet predavao u okviru ostalih predmeta. Uvođenje tog predmeta upravitelj je 

obrazložio s ciljem “odgajanja socijalističkog čovjeka“. U raspravi su nastavnici istakli 

da se taj predmet i dosad predavao u sklopu ostalih predmeta jer oni nastavu izvode 

“na svijetlim primjerima naših boraca u ratu i trudbenika u današnjoj socijalističkoj 

izgradnji“. 

Nacrt Nastavnog plana i programa predmeta društveno – moralni odgoj objavljen je 

u Prosvjetnom vjesniku (br. 4-5), 1952. godine. Taj je plan bio namijenjen četverogodišnjim 

školama, šestogodišnjim školama i nižim razredima osmogodišnje škole. Dakle, 

on nije bio namijenjen višim razredima osmogodišnje škole, niti se predavao u 

sklopu ostalih predmeta u nižim školama već kao samostalan predmet. Između ostalih 

natuknica programa istaknutih u ciljevima tog predmeta izdvajamo: navike kulturnog

184 

ponašanja, odnos prema radu i društvu, praznovjerje, religija i misticizam kao zastarjeli 

načini mišljenja, higijenske i kulturne navike, seksualni odgoj i drugo. Dakle, ukoliko 

je realizacija ovog predmeta provođena kako je u zapisnicima Nastavničkog vijeća 

konstatirano, taj se predmet nije predavao prema utvrđenim propisima. 

U Osnovnoj školi “Vela Luka” kandidatkinje Učiteljske škole “Split” održavale su 

praktična predavanja. Većina njih bile su učenice te škole. Iz opširnih zapisnika o tim 

predavanjima učiteljica mentorica i ostalih učitelja, koji su prisustvovali nastavi zaključuje 

se da su mentorice tom teškom zadatku prišle vrlo ozbiljno i s mnogo odgovornosti, 

ukazujući kandidatkinjama na dobre, ali i loše metodske postupke. U ovoj školskoj 

godini hospitirale su kandidatkinje: Nikolina Burmas, Zora Marinović, Miljenka 

Dragojević i Marija Mirošević. 

U veljači 1952. godine nadležni organ za poslove odgoja i obrazovanja ukinuo je 

dozvolu podučavanja vjeronauka u osnovnim i ostalim školama. Tom je odlukom bilo 

zabranjeno okupljanje školskih obveznika u župnim uredima. 78 U zapisnicima Nastavničkog 

vijeća škole u Veloj Luci nema zapisa o tome. Također treba navesti da je nadležni 

republički organ za poslove obrazovanja 15. prosinca 1952. donio odluku o poboljšanju 

rada na fizičkom odgoju školske djece i omladine u svim višim razredima 

osmogodišnje škole uvođenjem obveznog poslijepodnevnog (prijepodnevnog) fizičkog 

odgoja. Đaci su se izvodili u prirodu i na sportska natjecanja i izlete. Ovu mjeru u 

Veloj Luci teško je bilo ostvariti zbog kadrovskih problema i nedostatka dvorane i igrališta. 

Godine 1952. donesen je Pravilnik o izvanrednom studiju na višim pedagoškim 

školama. 79 Prema tom pravilniku izvanredni student nije bio dužan polaziti redovita 

predavanja, a studij je mogao trajati najviše šest godina. Navedeni akt mnogo je značio 

za škole koje nisu imale osiguranu stručnu zastupljenost predmeta u višim razredima 

osnovne škole, a među njima je bila i Osnovna škola “Vela Luka”. Izvanrednim studijem 

nastavnici bez odgovarajuće stručne spreme mogli su je steći radeći. 


Za ovu školsku godinu nismo pronašli zapisnike Nastavničkog vijeća, a ni druge 

dokumente koji bi nam pomogli rekonstruirati organizaciju nastave, probleme u njezinoj 

realizaciji, uspjeh u učenju i vladanju te stanje u nastavničkom kadru. Međutim, 

na temelju nekih drugih dokumenata i literature pokušat ćemo upoznati čitatelje bar s 

nekim problemima koje su nastavnici i uprava škole rješavali. Po svemu sudeći nekih 

bitnih promjena nije bilo. Učenici koji su završili sedmi razred prošle godine s obzirom 

na uvođenje osmogodišnjeg školovanja nisu polagali završni ispit, već su nastavili školovanje 

u osmom razredu. Tako je trebalo biti i u ovoj školskoj godini. Dakle, broj učenika 

mogao se povećati, ukoliko se povećao broj upisanih u prvi razred. Približan broj 

upisanih u ovoj školskoj godini mogao je biti oko 120 učenika. Prvi pouzdani podatak 

o broju učenika u školi nakon 1952./53. postoji u izvještaju škole iz školske godine 

1957./58., kada su učenici upisani 1953./54. pohađali V. razred. U V. razredu te godine 

upisano je bilo 109 učenika, od toga 6 ponavljača. Prema tome broj se učenika povećao

185 

za taj broj jer prethodne godine nitko još nije prema zakonu završio osnovno osmogodišnje 

školovanje. Dakle, godine 1953./54. moglo je biti oko 550 učenika. 

Dana 11. i 12. ožujka 1954. godine Osnovnu školu “Vela Luka” posjetio je kotarski 

prosvjetni inspektor Drago Hegeduš, bivši nastavnik Osnovne škole Vela Luka. Preglede 

su obavljali direktori (ravnatelji) i prosvjetni savjeti kotara putem inspektora 

te članovi najvišeg prosvjetnog organa u Republici, Prosvjetnog savjeta Hrvatske. Inspektori 

su pružali stručnu i pedagošku pomoć radi što boljeg izvođenja nastave i boljeg 

uspjeha u školama. Pomagali su direktorima i nastavnicima u rješavanju pojedinih 

problema (nastavnih i odgojnih). 

Nakon pregleda na sastanku s nastavnicima konstatirano je da je školska zgrada 

prostrana i da se nastava organizira u dvije smjene te da “svojim izgledom i uređenjem 

učionica daje sliku rada nastavnika i nastojanja upravitelja škole, da bi škola svojim 

uređenjem doprinijela boljem uspjehu i dala što bolje rezultate”. Inspektor je ujedno 

konstatirao da škola ima dovoljno učila, posebno iz zemljopisa i povijesti što su nastavnici 

s učenicima sami izradili. Posjetio je nastavu povijesti u V. razredu (nastavnik 

Tonka Zec), nastavu matematike u VI. razredu (nastavnik Marinko Bacci), nastavu hrvatskog 

jezika u VI. razredu (nastavnik Branka Majer), nastavu hrvatskog jezika u V. 

razredu (nastavnik Jakov Poša), nastavu zemljopisa u VIII. razredu (nastavnik Tonka 

Zec) te nastavu u nižim razredima - I. razred (učiteljica A. Poša) i IV. razred (učiteljica 

M. Mirošević- Šuput). 

Inspektor je zapisnički konstatirao da su nastavnici “savjesno i predano radili”, da je 

gradivo “dobro usvojeno od većine učenika” te da su “odgojni ciljevi uglavnom postignuti”. 

Pohvalio je nastavu stručnog rada u kojem je kako inspektor navodi, obuhvaćeno 

“šire polje rada; kroj, šivanje, pored pletenja i veza”. Inspektor je pohvalio i izvanškolski 

rad nastavnika konstatirajući da je “bio velik”, naglasivši da je “tek mali broj 

nastavnika (3-4) ostao pasivan i ne sudjeluje u radu društvenih organizacija”. Zamjerke 

su upućene organizaciji nastave tjelesnog odgoja do koje je došlo nedostatkom stručnog 

nastavnika, zato nastava iz tog predmeta nije bila organizirana. 

Iz zapisnika je vidljivo da je inspektor bio zadovoljan radom učitelja i nastavnika 

pohvalivši njihove didaktičko-metodske postupke, utvrdivši da je nastavni plan i program 

realiziran prema razrađenom planu. Inspektor nije utvrđivao stručnu zastupljenost 

predmeta niti je u svom zapisniku dao organizacijsku shemu škole (broj učenika 

i razrednih odjeljenja, broj nastavnika i drugo). 80 

Dana 11. i 12. lipnja 1954. inspektor Drago Hegeduš ponovno je posjetio Osnovnu 

školu u Veloj Luci. Iz njegovog se izvještaja zaključuje da prvi razred ima dva odjeljenja 

po 60 učenika. Ujedno konstatira, iako su razredi preveliki, da su učenici “dobro 

svladali početno čitanje, pisanje i račun, a također i stvarnu nastavu”. Isti je uspjeh potvrdio 

i u II. razredu (dva odjeljenja) koje vodi Lina Cvitanić, za koju kaže da “navršava 

ove godine 30 godina neprekidne učiteljske službe, koju je izvršila savjesno i predano”, 

dajući joj za njen rad puno priznanje. 81 

 

 

81 

Isto

186 

Osvrćući se na pismenost učenika inspektor konstatira da je “prilično”, ali da učenici 

“suviše upotrebljavaju lokalizme u usmenom i pismenom izražavanju”. 82 

Krajem školske godine 1953./54. Savjet za prosvjetu NR Hrvatske donio je rješenje 

o ukidanju nižeg tečajnog ispita koji se dosad polagao nakon završenog osmog razreda 

osmogodišnje škole, odnosno četvrtog razreda gimnazije. Učenici koji su u školskoj 

godini 1953./54., i ubuduće, završili osmi razred osmogodišnje škole ili četvrti razred 

gimnazije nisu trebali pristupiti ispitu, već im je godišnja svjedodžba priznata kao završna 

svjedodžba nepotpune srednje škole za nastavak školovanja. 

Prosvjetni savjet Hrvatske donio je u travnju 1954. Odluku o osnovnim načelima 

društvenog upravljanja u školama. 83 Njome se utvrđuje da se društveno upravljanje 

u školama vrši preko školskog savjeta, nastavničkog zbora, razrednog vijeća, razredne 

zajednice i zajednice doma i škole. Školski savjet je rukovodeći organ društvenog 

upravljanja školom, a činili su ga izabrani članovi nastavničkog vijeća, osobe koje odredi 

narodni odbor, roditelji učenika i direktor. Savjet se starao o pravilnoj primjeni zakonskih 

propisa, provođenju smjernica prosvjetne politike. Savjet je donosio pravilnike 

škole i kućni red, a njegove odluke bile su obvezne za nastavnike. Zajednicu doma i 

škole činili su svi nastavnici, učenici i roditelji, a sazivala se kad se radi o pitanjima koja 

su bila od interesa za školu u cjelini ili za učenike i roditelje. Ova je odluka dijelom izmjenjena 

u srpnju 1955. Po njoj su školski savjeti izabrani po Odluci iz 1954. nastavili 

rad do isteka razdoblja na koje su izabrani pod imenom školski odbori. Dakle, školski 

savjet mijenja ime u školski odbor kao što je bilo i 1951. godine. 

Pored navedenog 1953. imenovana je komisija za provedbu reforme osnovnog 

obrazovanja koja se provodila sve do donošenja Zakona o osnovnoj školi 1959. U toj 

provedbi posebno se isticala novoformirana prosvjetno – pedagoška služba NR Hrvatske 

institucionalizirana u Zavodu za prosvjetno pedagošku službu. Ta se služba organizira 

kao samostalna institucija pri Ministarstvu za prosvjetu NR Hrvatske. Od tada 

se razrađuje koncepcija škole kao društvene institucije koja sve više prestaje biti državni 

instrument i koja će dobiti novu odgojno-obrazovnu strukturu. 

Broj nastavnika u ovoj školskoj godini nije doživio promjena s iznimkom što je u 

1953. godini učitelj Zvonko Maričić upućen na doškolavanje u Višu pedagošku školu 

u Splitu, grupa hrvatski jezik i talijanski jezik. Godine 1953. u školi se zaposlila učiteljica 

Marija Mirošević-Šuput koja ostaje do 1958. godine. 


Sabor NR Hrvatske donio je 30. lipnja 1954. godine odluku o pretvaranju šestogodišnjih 

osnovnih škola u narodne osmogodišnje škole pa se od ove godine u čitavoj 

Hrvatskoj konačno provodi osmogodišnje školovanje za sve školske obveznike. Do 

tada je postojao Zakon o narodnim školama kojeg je donio Sabor 27. studenog 1951., 

a koji je regulirao djelatnost obrazovanja od prvog do četvrtog razreda te petog i šestog 

razreda osnovne škole. Bitnih promjena spomenuti zakon u radu Osnovne škole 

82 

Isto

187 

u Veloj Luci nije unio jer ona nije djelovala kao šestogodišnja već osmogodišnja škola. 

Međutim, važno je spomenuti da je navedenim zakonom osnovna škola u Hrvatskoj 

postala javna i društvena ustanova. U ovo vrijeme još nema zakona koji bi regulirao 

djelatnost osmogodišnjih škola u NR Hrvatskoj. 

Od ove školske godine započela je nastava u prva četiri razreda osnovne škole po 

novom nastavnom planu i programu čiji je nacrt donesen 4. studenog 1953. Po tom 

planu od I. do IV. razreda izvodila se nastava hrvatskog ili srpskog jezika (6,6,5,5 sati), 

Upoznavanje prirode i društva (3,3,4,5), Aritmetike i geometrije (5,5,5,5), Ručnog 

rada (1,2,2,2), Pjevanja (2/2,2/2,1,1) i Fizičkog odgoja (4/2,4/2,2,2). Cilj donesenog 

nastavnog plana i programa kako navode njegova Načela je eliminacija “konzervativnog 

pedagoškog odgoja“ te zastarjelih i preživjelih pogleda na školu, odgoj i obrazovanje, 

a za afirmaciju suvremenije nastave kojoj teži dio prosvjetnih radnika. Aktivnosti 

na osuvremenjavanju nastave očituju se u slijedećim činjenicama: “(...) nastavni rad 

učitelja, nivo i kvalitet znanja učenika u stalnom je porastu, u nastavi se sve više primjenjuje 

zorna i druga suvremena nastavna sredstva, počevši od standardnih učila, pa 

sve do filma i radija; aktivnosti i samoradnji učenika u procesu nastave posvećuje se 

veća pažnja, pa se u nekim školama nastava djelomično izvodi u školskim radionicama, 

školskom vrtu, prirodi.“ Navedena načela, usprkos teškim materijalnim uvjetima, 

jednim dijelom su se primjenjivala u Osnovnoj školi “Vela Luka”, što potvrđuju zapisnici 

Nastavničkog vijeća. 84 

Iako niti u jednom školskom dokumentu kojeg smo imali prilike pročitati nismo 

naišli na takav podatak, zasigurno treba konstatirati da su te godine prvi učenici završili 

osmogodišnje školovanje. Ova tvrdnja proizlazi iz činjenice što školske godine 

1952./53. još nije bilo osmog razreda, već samo sedmi razred. 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Vela Luka od tada

188 

Godine 1955. donesen je za čitavu Jugoslaviju Zakon o upravljanju u školama, 

objavljen u Službenom listu FNRJ broj 11/1955. Po tom zakonu osnovnom školom neposredno 

upravljaju organi: školski odbor, nastavničko vijeće i direktor. Dakle, savezni 

zakon potvrđuje postojeće stanje u Hrvatskoj. Hrvatska je, kad je riječ o uvođenju 

društvenog upravljanja u školama, prednjačila. U školskom odboru prema spomenutom 

zakonu predstavljen je određen broj članova koje imenuje nastavničko vijeće iz 

reda nastavnika, iz reda građana i upravitelj škole. Školski odbor imenovao je nadležni 

narodni odbor na prijedlog savjeta za prosvjetu i kulturu. Školski se odbor starao o cjelokupnom 

životu škole. Raspravljao je o rezultatima rada, starao se o socijalnoj i zdravstvenoj 

zaštiti učenika. Ovim su se zakonom škole počele osamostaljivati od utjecaja 

općinske administracije, prethodno su dobile svoj proračun čija je sredstva osiguravao 

nadležni Narodni odbor Općine. Narodni odbor i njegov savjet za prosvjetu i kulturu 

obavljali su određena prava nadzora nad radom škola. Pri kotarskom narodnom odboru 

u njegovom savjetu za prosvjetu djelovala je prosvjetna inspekcija koja je obavljala 

nadzor nad radom škola. 

Prema popisu škola u NR Hrvatskoj, utvrđenom u knjizi Školski propisi tiskanoj 

1955., u Veloj Luci je djelovala Narodna osmogodišnja osnovna škola u kojoj su nastavu 

izvodili slijedeći nastavnici: Marinko Bacci, Jerka Lina Cvitanić, Nikola Grbin, Ana 

Ivušić, Zrina Jurjević, Branka Majer, Marija Mirošević, Sofija Nonković, Marija Tomašić, 

Ivo Zec, Tonka Zec, Petar Žuvela i upravitelj škole Petar Stipković. 

Krajem godine 1954., 29. listopada, na temelju članka 60, st. 3 Zakona o narodnim 

školama Savjet za prosvjetu, nauku i kulturu NR Hrvatske donio je Upute o ocjenjivanju 

nastavnika. Upute su objavljene u Prosvjetnom vjesniku br 12/1954. Ocjenjivanje 

se provodilo na temelju prikupljenih i provjerenih podataka o cjelokupnom radu i životu 

nastavnika u tijeku protekle školske godine. Ocjenjivao se postignuti obrazovni 

uspjeh nastavnika u nastavnom radu s učenicima te ostvarenje ciljeva i zadataka 

osnovne škole utvrđenih zakonom, kao i oblici nastavnog rada koje je nastavnik primjenjivao 

u nastavnom radu. Uz navedeno ocjenjivala se nastavnikova stručna sprema, 

njegove moralno – političke osobine, vladanje u školi i izvan nje, djelatnost u kulturno-prosvjetnom 

radu kao i nastavnikove posebne sklonosti i sposobnosti. 

Ocjenjivanje je u zbornicama unijelo mnogo nelagode i poremetilo međuljudske 

odnose. Oni koji nisu dobili ocjenu “naročito se ističe”, ili bar “ističe se”, bili su nezadovoljni. 

Općenito se može konstatirati da navedeno ocjenjivanje nije postiglo cilj, pogotovo 

jer bolje ocijenjeni nastavnici nisu dobili i novčane nagrade kad je u školama 

vladala “uranilovka”. Međutim, na temelju najbolje ocjene mogli su napredovati u platnom 

razredu. 

U školskoj godini 1954./55. svi učitelji i nastavnici kotara Korčula bili su udruženi u 

Društvo učitelja kotara. Kasnije će se ono raspustiti, a svaka općina imat će svoje društvo 

prosvjetnih radnika. Ta su društva po svom karakteru bila zapravo ranija sindikalna 

udruženja. Na sastanku Društva učitelja i nastavnika kotara Korčula održanom 18. 

prosinca 1954. predsjednik Društva pohvalio je grupu iz Vele Luke rekavši “da je dobro 

radila”. “Profesor Milan Oreb, upoznavajući prisutne s osamdesetom godišnjicom 

uvođenja nastave tjelesnog odgoja u hrvatske škole, ukazuje na poteškoće u organiza-

189 

ciji nastave tog predmeta na kotaru.” Posebno apostrofira nedostatak dvorana i igrališta. 

Za nastavu fizičkog odgoja u Osnovnoj školi Vela Luka, Oreb kaže da je stanje u 

njoj najteže jer “se tamo nastava fizičkog i zdravstvenog odgoja ne izvodi”. Pored navedenog 

na spomenutom sastanku konstatirano je da u zgradi Osnovne škole u Veloj 

Luci treba osposobiti prostoriju za školsku radionicu, knjižnicu i kabinete. 85 

Školske godine 1954./55. niti jedan nastavni učitelj nije napustio školu, a došli su 

novi i to: učitelj Nikola Grbin, privremeni stručni učitelj Šani Vulja, učiteljica Zrina 

Jurjević, učiteljica Marula Tomašić Dragojević te učitelj Nikola Žanetić. 86 


Dana 22. i 23. prosinca 1955. godine Osnovnu školu “Vela Luka” još su jednom posjetili 

inspektori Savjeta za prosvjetu kotara Korčula Marko Miljković, Mato Mojaš i 

Drago Hegeduš. Oni su nakon pregleda nastavnicima na sjednici održanoj 23. prosinca 

1955. iznijeli niz primjedaba. Primijetili su da estetski izgled učionica ne zadovoljava 

(učionice su bile prljave) te da učenici Škole u privredi kojoj je ustupljen dio prostora 

prave nered i štetu na školskom inventaru. Inspektori su također primijetili da se u 

nastavi ne koriste nastavna sredstva, iako ih škola posjeduje (iznimka je uočena u nastavi 

kemije). Razredni planovi rada inspektore nisu zadovoljili - nisu se vodili uredno, 

a mnogi nisu bili potpuni, s mnogo praznina, posebno u evidentiranju slobodnih aktivnosti. 

Neki nastavnici u višim razredima nisu razradili svoje planove rada. Inspektori 

su dali primjedbe i na vođenje razredne administracije za koju su utvrdili da se ne 

vodi uredno. Osnovni problem u nastavi po mišljenju inspektora je “neprirodan izgovor 

učenika i učenica jer se služe lokalnim izrazima”. Ni pismenost učenika ih nije zadovoljila. 

Veliki su problem, kazali su inspektori, nužnici koji “krnje ugled škole”. Inače, 

ocjene rada učitelja i nastavnika u razredu uz manje primjedbe su pozitivne. 87 

Na kraju školske godine kotarska prosvjetna inspekcija ponovno je u Veloj Luci. 

Ovog puta pregled je obavio samo inspektor Drago Hegeduš dana 14., 15., i 16. lipnja 

1956. Nalaz inspektora bio je mnogo bolji nego u prosincu 1955. U uvodnom izlaganju 

sastanka s učiteljima i nastavnicima inspektor je naglasio da se zainteresirao za 

ovu školu jer bi “mogla obzirom na uvjete dati jedan uspješan rad – suvremenu nastavu 

u suvremenom duhu“. Inspektor je pregledom utvrdio da učitelji i nastavnici koriste 

u nastavi “uobičajene metode”, da upotrebljavaju “neposredno promatranje i objašnjavanje 

prirodnih pojava”. Ujedno je konstatirao da učenici nižih razreda “pokazuju 

čvrsto znanje”. Primjedaba nije bilo na pismenost učenika; konstatira da učenici pišu 

“dosta školskih zadaća” u kojima su “pokazali pismenost” te da neki “vrlo dobro i uredno 

sastavljaju”. U svezi s tim u zapisniku je konstatirano da je u “II. b razredu čitanje i 

prepričavanje vrlo lijepo kao i njihovo izražavanje” te da djeca “govore dosta književno, 

tako da su izgubila onaj naš naglasak”. Zapisano je da djeca “znaju računati i preko 

onog što je programom predviđeno” i da učenici “znaju dobro da rješavaju zadatke” 

85

190 

Početnica ruskog jezika – gramatika, 

pravopis i riječi, Moskva, 1946., 

Knjižnica OŠVL 

Poznavanje prirode za V. razred 

šestogodišnje prirode, dio inventara 

Knjižnice Narodne škole Potirna, 

Knjižnica OŠVL

191 

te da se “mnogo praktikuje pismeno računanje, ali je računanje napamet mnogo bolje, 

jer škola priprema ljude za praktičan život”. Inspektor je pohvalio niže razrede utvrdivši 

da “spadaju u najbolje razrede našeg kotara”. 88 

Ocjenjujući nastavu u višim razredima, inspektor je utvrdio da je gradivo obrađeno, 

ali je primijetio da je kod muškaraca “znanje čvršće” te da je solidnije i s razumijevanjem 

i usmenim izražavanjem bolje nego kod djevojčica, za koje kaže da “pokazuju 

marljivost ali se baziraju više na mehaničkom pamćenju” (VI. a i VI. b). Ocjenjujući 

znanja učenika iz gramatike, konstatira da imaju dobro znanje iz gramatike i sintakse 

rečenice, međutim da to znanje u govoru ne koriste. Razlika u usvajanju građe iz matematike 

kod učenika i učenica također je uočena. Učenici su, kaže inspektor, dobro 

svladali razlomke, a učenice ne znaju rješavati praktične zadatke. Inspektor je primijetio 

da škola nema potrebnih nastavnih pomagala za uspješno izvođenje nastave fizike. 

Osvrćući se na nastavu fizičkog odgoja, konstatira potpuni obrat u pozitivnom smjeru, 

za razliku od nalaza i ocjene u prosincu 1955. Konstatirano je da je nastava fizičkog 

odgoja dobra i da nastavnik u nastavi tog predmeta primjenjuje suvremene metodičke 

i pedagoške postupke. 89 Šteta je što inspektori nisu u svojim izvještajima dali osvrt na 

cjelokupnu organizaciju škole te utvrdili broj učenika, odjeljenja kao i strukturu organizacije 

nastave. Da su to uradili, mogli bi ovom prilikom dati iscrpnije podatke o odgojno-obrazovnom 

radu u školi, pogotovo što i za ovu školsku godinu nedostaju zapisnici 

Nastavničkog vijeća. 

Treba spomenuti da je na kraju školske godine 1955./56. umirovljena učiteljica Jerka 

Lina Cvitanić koja je u Osnovnoj školi “Vela Luka” radila od 1933. do 1956., dakle 

neprekidno punih 23 godine. Čitavo vrijeme rata bila je u Veloj Luci. Samoprijegornim 

i samozatajnim radom zadužila je veliki broj Velolučana i Velolučanki. Neposredno 

nakon oslobođenja 1944. zajedno s A. Žuvelom, Anticom Fiamin pokrenula je 

nastavu u Osnovnoj školi “Vela Luka” radeći u veoma teškim uvjetima ne samo u razredu 

već i izvan njega. Učiteljica Cvitanić radila je na analfabetskim tečajevima, raznim 

kursevima, sudjelovala u organizaciji raznih školskih i mjesnih svečanosti i drugim 

zadacima. 

Školske godine 1955./56. škola je dobila nove prinove učitelja: Tomislava Šćepanovića, 

Franicu Mirošević, Keti Dragojević i Zvonka Maričića koji je diplomirao na Višoj 

pedagoškoj školi stekao zvanje nastavnika. 90 Svi su oni bili rođeni Velolučani. Polako, 

ali sigurno popunjavat će se Nastavničko vijeće Osnovne škole “Vela Luka” učiteljima i 

nastavnicima rođenim u Veloj Luci koji će svoj radni vijek odraditi u rodnom mjestu. 

Bio je to veliki zalog budućeg prosperiteta škole jer se nastavnički kadar ustalio i nije 

bilo bitnih promjena u njegovom sastavu. 

88 

Isto 

 

Isto

192 


Nažalost, za prikaz djelovanja OŠ “Vela Luka” ni za ovu školsku godinu nismo mogli 

doći do zapisnika Nastavničkog vijeća i drugih relevantnih dokumenata na osnovi 

kojih bi mogli prikazati organizaciju nastave, broj učenika i njihov uspjeh. Ostala nam 

je tako dostupna samo knjiga zapisnika Udruženja prosvjetnih radnika Vele Luke. U 

biti to su zapisi o djelovanju sindikalne organizacije prosvjetnih radnika. Iz zapisnika 

tog društva malo saznajemo o nastavi i nastavnim problemima. U središtu pozornosti 

skupova tog društva zapravo je politika i uloga prosvjetnih radnika na prosvjetnom i 

kulturnom uzdizanju građana Vele Luke, ali i teme čija je svrha bilo stručno i političko 

uzdizanje nastavnika. Teme sastanaka održanih u prvom polugodištu školske godine 

1956./57. bila su ilegalna napuštanja zemlje bjegstvom u Italiju. Za bježanje iz zemlje u 

zapisniku od 26. listopada 1956. piše da je to napuštanje “mora koja nas tišti”. Konstatira 

se da oni koji ilegalno napuštaju zemlju “nemaju razvijeni patriotski osjećaj”. Traži 

se da na tom problemu “treba raditi i u školi i izvan nje”. 91 

Rekli bismo uzgred, da se na sastancima raspravljalo i o školskim problemima, ponašanju 

učenika u školi i izvan nje, spominjući pritom nedovoljni utjecaj roditelja na 

odgoj djece i izvršavanje učeničkih školskih obveza. U svezi s tim ravnatelj je izjavio da 

učenici u roditeljskoj kući čuju štetne stvari rekavši da dijete slušajući primjedbe starijih 

i samo stvara zaključke, kao npr.: “Zašto ću se mučiti. Tamo će mi biti bolje, zašto 

ne bih otišao.” Učenik ne uči i ne izvršava svoje obveze. Ravnatelj zaključuje da se moraju 

suzbijati negativne tendence koje kvare našu omladinu tvrdeći da je to naša patriotska 

dužnost. U svezi s tim ravnatelj zaključuje da je zadatak nastavnika ne samo da 

učenike obrazuje nego i da odgaja i upoznaje sa stvarnom istinom. Jedna nastavnica na 

sastanku se žali da je mnogo djece na ulici, da ne pozdravljaju, te da ih većina ne sluša 

nastavnike. Predlaže otklanjanje tih pojava. U svezi s navedenim predlaže se održavanje 

roditeljskih sastanaka s predavanjima. 92 

Iz zapisnika Knjige Društva učitelja i nastavnika Vele Luke (26. listopada 1956.) 

vidljivo je da su učitelji i nastavnici Osnovne škole “Vela Luka” sudjelovali u organizaciji 

i realizaciji tečaja za kvalificirane radnike. Tajnik kotarskog sindikalnog vijeća je na 

tom sastanku posebno pohvalio zalaganje nastavnika Zvonka Maričića i Ive Zeca. 

U drugoj polovici ove školske godine aktiviraju se članovi društva u tzv. debatnim 

kružocima čiji je bio cilj “marksističko uzdizanje nastavnika”. Uz te kružoke održano 

je i više praktičnih predavanja s temama: Akumulator, Sastav tla, O moralnom odgoju, 

Metoda upoznavanja učenika, Novi školski sistem i dr. Prigovor inspektora da škola 

nema kabinet fizike potakao je upravu da taj problem riješi. Iz zapisnika od 4. siječnja 

1957. saznajemo da je kabinet za fiziku i tehnički odgoj osposobljen za upotrebu. 

Ove školske godine ni jedan nastavnik nije napustio školu, a došlo je šest novih učitelja 

i nastavnika i to: nastavnici Angelina i Dragan Bajevski, učiteljice Jakica Franulović 

– Bačić, Jela Franičević, stručna učiteljica Marija Šebetić te učitelj i nastavnik Jerko 

(Jero) Mirošević. 

 

 

 

Isto

Školska godina 1957.–1958. 

193 

Za ovu godinu imamo mnogo više podataka nego li za prethodnu. Upjeli smo pronaći 

izvještaje u kojima je škola obavještavala nadležni organ uprave o svome radu za 

ovu školsku godinu. Školska godina 1957./58. započela je upisom velikog broja učenika. 

Te je školske godine upisano ukupno 740 učenika raspoređenih u 20 odjeljenja. 93 

Niži razredi su bili brojniji s ukupno 425 učenika dok je u višim razredima bilo 326 

učenika. Najviše učenika bilo je u III. i IV. razredu, ukupno 256. 94 Škola ni do ove godine 

nije uspjela riješiti stručnu zastupljenost nastave u višim razredima. Svega su tri nastavnika 

imala stručnu spremu koju je zakon propisivao, a uz njih i jedna stručna učiteljica 

koja je izvodila nastavu tjelesnog odgoja. Školi je ove školske godine nedostajalo 

pet nastavnika koji su trebali izvoditi nastavu u višim razredima. 95 

Nastavu su ove školske godine izvodili sljedeći učitelji i nastavnici. U nižim razredima 

nastavu su izvodili: Jakica Franulović (I. a), Nikša Grbin (I. b), Jero Mirošević 

(II. a), Marula Dragojević (II. b), Tomislav Šćepanović (II. c), Petar Žuvela (III. a), Keti 

Dragojević (III. b), Franica Mirošević (III. c), Marija Šuput (IV. a), Marija Padovan (IV. 

b) i Jela Franičević (IV. c). 96 

U višim razredima nastavu su izvodili: Dragan Bajevski (njemački jezik, crtanje i 

moralni odgoj), Nikola Žanetić (matematika, moralni odgoj), Zvonko Maričić (hrvatski 

jezik, moralni odgoj), Tonka Zec (povijest, zemljopis, moralni odgoj), Branka Majer 

(njemački jezik, hrvatski jezik, moralni odgoj), Sofija Nonković (prirodopis, crtanje, 

ženski ručni rad, moralni odgoj), Ivo Zec (prirodopis, kemija, matematika, zborno 

pjevanje) i Marija Šebetić (tjelesni odgoj). Iz navedenog je vidljivo da se učenicima nije 

izvodila nastava muzičkog odgoja. 97 

U školi su nastavnici poklanjali dosta pažnje učenju s ciljem da se postigne što bolji 

uspjeh. U tome su uspjevali samo učitelji nižih razreda. Iz izvještaja je vidljivo da su 

postizali iznadprosječne rezultate dok je uspjeh u višim razredima bio mnogo slabiji, 

posebno na polugodištu. Upravitelj škole u izvještajima loš uspjeh objašnjava teškim 

uvjetima učenika. O tome ravnatelj kaže: “Učenici starijih razreda rade pod mnogo težim 

uvjetima no što to rade oni iz nižih razreda. Naša su djeca sinovi i kćeri industrijskih, 

zanatlijskih i poljoprivrednih radnika, a svi imadu nešto zemljišta, koje obrađuju, 

pak čim je dijete starije ono se i kod kuće upotrebljava za razne kućne poslove i za 

poljske radove. Škola na te okolnosti ne pazi već se građa obrađuje redovito i često ima 

slučajeva kad učenik nije u stanju da sve svlada, a sve to ide na uštrb uspjeha”. 98 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 


 

Isto 

 

Isto

194 

Za poboljšanje uspjeha viših razreda poduzimale su se pedagoške mjere. Svaki učenik 

je imao svoj karton s karakteristikama, a roditelji su često pozivani u školu na razgovor 

i informacije. Održavani su kružoci i poslijepodnevno tiho učenje, seminari, a 

pozivani su rodtitelji i na nastavu. 

Do ove školske godine škola nije riješila ni pitanje prostornih uvjeta. Dvanaest učionica 

nije bilo dovoljno za navedeni broj učenika, a uz to se u jednoj smjeni održavala 

nastava za učenike u privredi kojima je ustupljeno pet učionica. Nedostajalo je klupa, 

ormara, stolova i tabla. Namještaj je bio veoma trošan i neprikladan za izvođenje modernih 

oblika nastave. Budžetska sredstva za izdržavanje škole nisu bila dovoljna. U 

1957. škola je primila svega 570.000 dinara bez ogrjeva, stanarine za učitelje te putne i 

selidbene troškove. Za 1958. predviđeno je bilo 404.000 dinara i to također bez ogrjeva, 

stanarina i putnih troškova. Zato su se navedena sredstva morala trošiti za najnužnije 

potrebe. Sredstava nije bilo ni za krečenje učionica, ličenje prozora i grilja. 99 

Inicijative koje su poduzimali nadležni republički prosvjetni organi u modernizaciji 

nastave, Osnovna škola u Veloj Luci nije mogla pratiti. Uz nedostatak prostora i 

stručnog kadra nedostajalo je specijaliziranih učionica, radionica, kabineta i nastavnih 

pomagala te dvorane za tjelesni odgoj. U jedinoj radionici koju je škola imala moglo 

je raditi samo 5 učenika. Škola nije imala prostora ni za slobodne aktivnosti, već su 

se one morale održavati u učionicama. U školi je djelovala školska kuhinja čiji su prostori 

bili vrlo ograničeni pa se hrana učenicima dijelila po hodnicima. Dvorište je također 

bilo maleno za onoliki broj učenika. 

U ovoj školskoj godini organizirana je pokusna nastava iz tehničkog odgoja u dva 

završna razreda (VII. i VIII.). 

O prilikama u školi ove školske godine podatke nam donose i zapisnici Društva 

prosvjetnih radnika Vele Luke. Na sastancima ovog društva raspravljalo se o sudjelovanju 

prosvjetnih radnika u radu prosvjetnih i kulturnih društava (20.studenog 1957. i 

27. prosinca 1957.). Vidljivo je iz zapisnika da oni nastavnici koji u tom radu sudjeluju 

negoduju jer se ne poduzimaju nikakve mjere protiv onih koji u tom radu ne sudjeluju, 

a mjesečne prinadležnosti svih su iste, dakle ne nagrađuju se prema radu. Uz navedeno, 

raspravlja se o novom sustavu odgoja i obrazovanja u FNRJ (27. prosinca 1957.). 

Bile su to prve vijesti o promjenama koje će u obrazovnom sustavu uslijediti u 1958. i 

1959. godini kada se provodi reforma osnovnog obrazovanja u zemlji. U zapisnicima 

se ne navode pobliže oznake tog novog sustava. 

Na sastanku održanom 27. prosinca 1957. upravitelj prisutne upozorava na potrebu 

praćenja pedagoške literature. Od nastavnika se traži da čitaju dnevni tisak. Direktor 

ujedno predlaže da se na sljedećim sastancima Društva govori o ulozi roditelja i učitelja 

u odgoju i obrazovanju. Na sastanku (16. listopada 1957.) raspravljalo se o upoznavanju 

učenika s našom komunom. Ti bi se sadržaji trebali realizirati u sklopu predmeta 

zemljopis i moralni odgoj i to u VI., VII. i VIII. razredu. 

Na godišnjoj skupštini Društva održanoj 2. prosinca 1957. upravitelj negoduje na 

izvještaj ističući da njime nije ocrtana politička situacija u zemlji te da izvještaj ne 

 

Isto

195 

obrađuje ulogu prosvjetnih radnika u razvoju našeg društva. Direktor prosvjetne radnike 

smatra “jednim od stupova socijalističke izgradnje naše zemlje”. Ujedno smatra 

da oni zasad narodu “ne objašnjavaju prirodne i ostale društvene mjere koje utiču na 

naš razvoj”. Na jednom od sastanaka (16. listopada 1957.) raspravljalo se o uvođenju 

predmeta tehnički odgoj u VI., VII., i VIII. razredu te stranog jezika u IV. razredu. Program 

tog predmeta nije bio donesen, već su ga prema uputama nadležnog republičkog 

prosvjetnog organa trebale zasad napraviti škole. Direktor Petar Stipković u svezi s 

tim ističe da svi razredi već imaju dosta sati. Dodavanjem još dva sata tehničkog odgoja 

svakog dana učenici će imati po šest sati, zato predlaže da se umjesto dva sata odredi 

za taj predmet samo jedan sat. O broju sati tog predmeta prisutni nisu imali jednaka 

mišljenja. Nastavnik Z. Maričić je uvođenje tehničkog odgoja u nastavu tumačio reformom 

školstva i potrebom da škola ide s vremenom u kojem se očituje snažna industrijalizacija 

u proizvodnji i cjelokupnom društvu, zato se zalaže za dva sata tjedne nastave 

tog predmeta. Prosvjetni savjet Jugoslavije je 27. veljače 1959. donio Osnove nastavnog 

plana i programa osnovne škole u kojem se tehnički odgoj predaje po dva sata tjedno 

u VI., VII., i VIII. razredu. Prema navedenom, Prosvjetni savjet NR Hrvatske donio je 

1960. Nastavni plan i program za škole u Hrvatskoj. Navedeno nam pokazuje da su se 

u Osnovnoj školi “Vela Luka” pratile inovacije u prosvjeti i da su njezini nastavnici od 

prvih početaka bili uključeni u njihovu realizaciju u praksi. 100 

Nastavnike OŠ “Vela Luka” tištile su još uvijek mnoge materijalne nedaće. Smatrali 

su da im nadležne općinske vlasti ne isplaćuju za njihov rad prinadležnosti koje su bile 

propisane republičkim zakonima i uredbama. Zbog toga na sastancima postavljaju pitanje 

njihova rješavanja, posebno traže rješavanje pitanja stanarine. Prema republičkom 

propisu oni su imali pravo na besplatan stan i ogrjev jer su živjeli u selu, međutim 

oni su ipak morali skupo plaćati stanarinu, a ogrjev su također kupovali. Nadležni republički 

organ za prosvjetu donio je 30. kolovoza 1954. godine uredbu o besplatnom 

stanu i ogrjevu nastavnom i odgojnom osoblju na selu. Za stan su učitelji i nastavnici 

plaćali do 3000 dinara, a plaća nije bila veća od 8.000 do 10.000 dinara. Nastavnicima i 

učiteljima nije isplaćivan prekovremeni rad i honorarni rad ili je isplaćivan u manjem 

iznosu od propisanog. Krajem školske godine teme sastanaka udruženja su rasprave 

o Zakonu o javnim službenicima, o radničkim pokretima do Drugoga svjetskog rata, 

obrazovanju odraslih, novim nastavnim programima, budžetu škole, platnom sistemu, 

nerješenim dopunskim plaćama i dr. 101 

Krajem školske godine, 16. i 19. svibnja 1958. prosvjetni inspektori kotara Dubrovnik 

ponovno su u školi. Inspektor Mato Mojaš je nakon pregleda na sastanku s nastavnicima 

izjavio: “Nakon ovog pregleda mogu reći da raspolažete s dobrim kadrom. Kadar 

koji voli raditi i ja sam veoma zadovoljan. Kod učenika se osjeća dinamika rada, 

aktivni su, vole da iskazuju svoje znanje. Znadu misliti, što sve govori, da se s njima dobro 

radi. Ima manjih greškica kojih mora biti gdje se radi, ali one ne umanjuju uspjeh”. 

Za učitelja Nikšu Grbina u zapisniku piše: “Učitelj Grbin Nikša postigao je odličan 

uspjeh. Ovaj učitelj ima odličan metod rada kod obrade pismenosti. Učenici pišu sa- 

 

 

 

Isto

196 

mostalno vrlo koncizne rečenice”. Slične ocjene inspektor je izjavio i za Jeru Miroševića, 

Tomislava Šćepanovića, Jakicu Franulović, Marulu Dragojević, Keti Dragojević, 

Petra Žuvelu, Mariju Padovan i Franicu Mirošević. Uz Matu Mojaša inspekciji je prisustvovao 

i inspektor Ivan Šeparović. 102 

U ovoj školskoj godini pored navedenih učitelja i nastavnika nastavu su izvodili 

Tonka Zec, Ivo Zec, Branka Majer, Zvonko Maričić, Marija Mirošević Šuput, Nikola 

Žanetić, Angelina Bajevski, Dragan Bajevski i Marija Šebetić. Na kraju školske godine 

nastavnici Angelina i Dragan Bajevski napustili su Osnovnu školu “Vela Luka” i 

zaposlili se u drugoj školi. 103 U broju 6 “Prosvjetnog vjesnika” od 19. lipnja 1958. godine 

Narodni odbor općine Vela Luka raspisao je natječaj za popunjenje radnih mjesta 

za sljedeće nastavne predmete: 1 nastavnik za matematiku i fiziku, 1 nastavnik za biologiju 

i kemiju, 1 nastavnik za zemljopis i povijest, 2 nastavnika za hrvatski ili srpski 

jezik i njemački jezik, 1 nastavnik za muzički odgoj i 3 učitelja. 

Kao i prethodnih godina, i ove školske godine je organiziran Tjedan mladosti povodom 

završetka školske godine. Uz sportska natjecanja učenika i učenica organizirana 

je akademija u dvorani DTO “Partizan”, slet učenika u mjesnom parku, organizirana 

je kazališna predstava (drama Nada) te javna akademija svih učenika i učenica 

Osnovne škole “s 26 raznih tačaka (kola, balet, deklamacije, čitanje ocjena i pohvale 

učenicima )”. 104 


Krajem školske godine 1957./58. razvoj osnovnog obrazovanja u FNRJ obilježen 

je donošenjem Prijedloga sistema obrazovanja i odgoja u FNRJ što ga je izradila Savezna 

komisija za reformu školstva. Uz navedeno donesen je i Opći zakon o školstvu 

kojeg je donijela Savezna narodna skupština u lipnju 1958. godine. Prema tom zakonu 

osmogodišnja škola je nazvana osnovnom školom koja je utemeljena kao jedinstvena 

škola po osnovnom tipu i zadacima. Ukinule su se četverogodišnje i šestogodišnje 

škole. Osnovna škola se navedenim zakonom utvrđuje kao općeobrazovna, ali 

se može prilagođavati prilikama općine u kojoj djeluje. Opći zakon o školstvu unosi 

mnoge novine u naš školski sustav. Utvrđuju se novi ciljevi i zadaci, škola se povezuje 

sa sredinom u kojoj djeluje, propisuju se nove odredbe o upravljanju školama vezano 

uz razvoj samoupravljanja, daju se veća prava učenicima koji se uključuju u nastavni 

proces s tendencijom da postanu subjekt nastavnog rada. Što se upravljanja tiče, 

uz direktora (upravitelja) i nastavničko vijeće, uvodi se školski odbor, koji je u školama 

Hrvatske i ranije djelovao (od 1951.), kao organ u kojem sudjeluju predstavnici 

društvene zajednice, roditelji i nastavnici. Ovim zakonom školski odbor je dobio veća 

ovlaštenja i ingerencije. 

Školska godina 1958./59. u Osnovnoj školi “Vela Luka” započela je postupnom primjenom 

novog nastavnog plana i programa koji će se ozakoniti tek školske godine 

1959./60. Bio je to dakle još uvijek nacrt budućeg nastavnog plana i programa. Tim su

197 

programom utvrđeni slijedeći predmeti: materinji jezik, strani jezik, upoznavanje prirode, 

upoznavanje društva, fizika, kemija, geografija, historija, osnove društveno moralnog 

odgoja, matematika, tehnički odgoj, fizički i zdravstveni odgoj, likovni i muzički 

odgoj. Uz navedene predmete u program osnovne škole uključene su slobodne 

aktivnosti učenika, dodatna odgojno obrazovna područja, opća kulturna i javna djelatnost 

škole te briga škole za zdravlje, odmor i razonodu učenika. 105 

Početkom školske godine 1958./59. u Osnovnoj školi “Vela Luka” raspravlja se o 

novinama u nastavnom planu i programu što dokazuje da su nastavnici bili uključeni 

u aktivnosti donošenja novih propisa u osnovnom školstvu Jugoslavije i Hrvatske. U 

zapisniku Društva prosvjetnih radnika od 6. listopada 1958. zabilježena je izjava direktora 

škole Petra Stipkovića koji negoduje što plan za I. razred daje velike slobode 

učiteljima u pogledu obrade pojedinih dijelova programa. Direktora smeta što učitelji 

ne moraju obraditi svo propisano gradivo. Iz diskusije prisutnih zabilježene na sastanku 

17. listopada 1958. ukazuje se na poteškoće u realizaciji predmeta upoznavanje 

društva u IV. i V. razredu, najviše zato što nema udžbenika. U raspravama o 

nastavi likovnog odgoja u nižim razredima zaključeno je da djeci treba dati potpunu 

slobodu u crtanju kao i upute da samostalno stvaraju sliku. 106 

U planu rada Društva prosvjetnih radnika Vele Luke, prihvaćenog 27. listopada 

1958. utvrđeno je kao prioritetno da učitelji i nastavnici moraju proučiti nastavni 

plan i program te materijale VII. kongresa SKJ koji je održan u Ljubljani od 22. do 26. 

travnja 1958. Uz navedeno zabilježena je i briga za materijalne probleme prosvjetnih 

radnika, obveza sudjelovanja u društvenom radu te njihovo sudjelovanje u proslavama 

državnih i mjesnih blagdana i svečanosti. Društvo i dalje brine brigu o stručnom 

i ideološko-političkom uzdizanju nastavnika. Održavaju se praktična predavanja iz 

pojedinih predmeta. Ni ove školske godine ne prestaju molbe kojima nastavnici traže 

poboljšanje materijalnih uvijeta rada i života, traže besplatni stan i ogrjev. 

Inače školske godine 1958./59. u Osnovnoj školi “Vela Luka” obrazovalo se ukupno 

708 učenika raspoređenih u 18 odjeljenja, 10 nižih i 8 viših razreda (V. a, V. b, V. 

c, VI. a, VI. b, VII. a, VII. b i VIII. c). 107 Iz polugodišnjeg izvještaja od 3. veljače 1959. 

godine vidljivo je da su nastavu izvodili ovi nastavnici: Marija Padovan (I. a), Jela Franičević 

(I. b), Jakica Franulović (II. a), Nikša Grbin (II. b), Jero Mirošević (III. a), Tomislav 

Šćepanović (III. b), Marula Dragojević (III. c), Petar Žuvela (IV. a), Keti Dragojević 

(IV. b) Franica Mirošević (IV. c). U višim razredima nastavu su izvodili: Krsto 

Radojković (matematika), Lenka Radojković (hrvatski jezik, likovni odgoj), Nada Rameša 

(hrvatski jezik, poznavanje društva, zemljopis), Nikola Žanetić (matematika, fizika), 

Sofija Nonković (prirodopis, crtanje, ručni rad), Zvonko Maričić (hrvatski jezik), 

Tonka Zec (povijest, zemljopis), Branka Majer (hrvatski jezik, njemački jezik), 

 

Osnove nastavnog plana i programa za 

kojeg je izradio Zavod 

 

 

 

 

 


 

Isto

198 

Ivo Zec (prirodopis, matematika, kemija, pjevanje), Marija Šebetić (tjelesni odgoj), 

Elza Šimec (njemački jezik). Na raspisani natječaj u “Prosvjetnom vjesniku” (br. 6, od 

19.06.1958.) primljeni su: Krsto Radojković (privremeni nastavnik matematike), Lenka 

Radojković (učitelj), Nada Rameša i Elza Šimek. Njihovim dolaskom samo se donekle 

popravila stručnost nastave u višim razredima. 108 

Iako je uspjeh na polugodištu u višim razredima bio loš, na kraju školske godine se 

popravio. Od 424 učenika u nižim razredima upućeno je na ponavljanje razreda njih 

11 (2,83 %). Dakle, na kraju školske godine zadovoljilo je 97,17 % učenika. U višim 

razredima, iako uz velike poteškoće, nastavni plan je realiziran. Od ukupno 284 učenika 

zadovoljilo je 248 (87,36 %). Nije zadovoljilo njih 36 (12,67 %). Navedeni broj 

učenika upućen je na popravni ispit, a nijedan učenik na kraju nastavne godine nije 

upućen na ponavljanje razreda. 109 

Izvještaji Škole ukazuju da bi uspjeh bio i bolji da su bili riješeni prostorni problemi. 

Prostora je naročito nedostajalo za organizaciju slobodnih aktivnosti i dopunskog 

rada. O tome se u jednom izvještaju konstatira da su se učitelji “morali dovijati na razne 

načine radom u prirodi i u učionici dok stigne druga smjena. Zbog pomanjkanja 

prostora dopunska nastava i slobodne aktivnosti nisu ni mogle doći do punog izražaja, 

a time se ni odgojni zadatak nije mogao u punoj mjeri provađati, djeca se nisu mogla 

potpuno odvojiti od ulice”. 110 

Škola je imala razvijenu kulturnu i sportsku djelatnost koja se realizirala i u izvanškolskim 

aktivnostima (po novoj terminologiji slobodnim aktivnostima). U školi su 

djelovale ove sekcije: kazalište lutaka, pionirska organizacija, Podmladak Crvenog 

križa, dramska sekcija i folklorna sekcija. Osim navedenog djelovale su i grupa mladih 

prirodnjaka, fizičara. 

Po svemu sudeći odgojno osoblje škole shvatilo je i uspješno primijenilo koncepciju 

novog nastavnog plana u razredima u kojima je on primjenjivan. Posebno se to odnosi 

na učitelje nižih razreda, što je potvrdila i prosvjetna inspekcija koja je školu posjetila 

1. i 2. lipnja 1959. godine. 

U ovoj školskoj godini u nastavi su se javljale mnoge poteškoće koje su utjecale na 

njezinu kvalitetu. Satnica se nekoliko puta mijenjala zbog bolovanja odgojnog osoblja 

i dopusta zbog odsluženja vojnog roka i školovanja. Oboljele su učiteljice Jela Franičević 

i Lenka Radojković, na doškolovanje uz rad upućen je Nikola Žanetić, a na odsluženje 

vojnog roka morao je otići Jero Mirošević. Bez mogućnosti zamjene nastava 

se izvodila prekovremenim radom postojećih nastavnika. 

Škola se i ove školske godina borila s prostorom kojeg joj i dalje uvelike manjka, 

pogotovo s obzirom na primjenu novog nastavnog plana i programa (slobodnih 

aktivnosti, dodatnog odgojno obrazovnog rada i drugo). Zbog oskudnog prostora 

knjižnica i jedini kabinet pretvoreni su u učionicu. Škola je čitave godine bila puna 

polaznika, đaka osnovne škole, škole učenika u privredi i polaznika raznih tečajeva 

za radničke kvalifikacije. O nedostatku prostora u jednom izvještaju upravitelja piše: 

 

Isto 

 

Isto 

 

Isto

199 

“Sve su učionice škole u ovoj školskoj godini bile opterećene sa najmanje dvije smjene, 

jer je naša škola u ovoj godini brojila 18 odjeljenja, škola u privredi koristi 5 učionica, 

a jednogodišnji tečajevi “Grebena” za kvalificirane i visokokvalificirane radnike 3 

učionice, što ukupno iznosi 26 odjeljenja. Tečaj je radio po završetku redovne nastave, 

pak nam je poslije podne ostajala samo jedna slobodna prostorija, a subotom sve, pak 

se samo u ovoj prostoriji mogao odvijati dopunski rad za starija odjeljenja. Koristio se 

prostor kad god je to bilo moguće u međuvremenu između prijepodnevne i poslijepodnevne 

nastave, ali je sve to nedovoljno i naporno i za nastavno osoblje i za učenike. 

Niži razredi koristili su za dopunski rad i jednu prostoriju i van škole. Uglavnom 

se koristilo sve što se moglo. Tjelesni odgoj vrši se u prostorijama DTO Partizan.” 111 

Provodeći u život novi nastavni plan i program škola je slobodne aktivnosti organizirala 

u suradnji s DTO “Partizan” i KUD-om “Hum”, u čijem je tamburaškom zboru 

vježbalo više učenika. U sportskim aktivnostima pored DTO “Partizan” učenici su 

bili uključeni i u veslački klub “Ošjak” i plivački klub “Vela Luka”. 

Nastavnici i uprava škole u ovoj školskoj godini imali su i odgojnih problema. Na 

početku školske godine kod nekih učenika viših razreda uočeno je da posjeduju veće 

svote novca, a zatim su se javile krađe novca kod učenika. Nastavnički zbor i školski 

odbor kao i ravnatelj poduzeli su energične mjere protiv te pojave. Otkriveni su počinitelji 

i izrečene kazne. Održan je i sastanak roditelja u kino-sali Zadružnog doma na 

kojem se raspravljalo o ovom problemu. Uz navedeno nastavno osoblje i uprava škole 

je rješavala problem lošeg uspjeha. Čestim sastancima s roditeljima i učenicima pokušalo 

se problem riješiti, ali s malo uspjeha. O tome se u jednom školskom dokumentu 

konstatira: “Svakako veliki broj roditelja pružio je punu podršku nastojanjima nastavničkog 

zbora, ali ne baš svi. Još uvijek ima lijep broj roditelja koji nisu shvatili ili neće 

da shvate koja je korist od škole i da bez škole i to sa boljim uspjehom nema prosperiteta. 

Svakako i ovaj problem riješio bi se najlakše prostorom.” 112 

UMJESTO ZAKLJUČKA 

Osnovna škola “Vela Luka” u razvoju od 1944. do 1959. prošla je više etapa. Slijedeći 

zakonske propise republičkih i saveznih prosvjetnih organa vlasti, mijenjala je 

svoju organizacijsku formu, nastavne programe i nastavne metode. Nakon prestanka 

njemačke okupacije u travnju 1944. direktivama općinskih i kotarskih organa vlasti 

obnavlja se organizacija odgojno obrazovnog rada u vrlo teškim kadrovskim, prostornim 

i materijalnim uvjetima i s malim brojem učenika jer je velik broj djece još bio u 

zbjegu. Vrlo mali broj učiteljica (u početku svega tri) preuzeo je na sebe taj veliki zadatak, 

a uz to su morale obavljati i niz drugih aktivnosti koje su im postavljale općinske 

vlasti (analfabetski tečajevi, kulturno prosvjetna djelatnost u pučkom sveučilištu, 

administrativni poslovi u općini i drugo). 

Školska godina 1944./45. početak je opće stabilizacije, vraćaju se izbjeglice, učenika 

je sve više, uz niže razrede počela je nastava i u prvom razredu niže gimnazije. Postupno 

se povećava i broj nastavnog osoblja. Još se uvijek radi po ratnom nastavnom 

111 

Isto 

112 

Isto

200 

planu i programu. Za učitelje posla ima i previše, međutim vlast ne vodi brigu i o materijalnom 

stanju učitelja, stručnom kadru te prostornim i ostalim materijalnim uvjetima 

škole. Za rad škole osiguravaju se najminimalnije potrebe što izaziva nezadovoljstvo 

učitelja koji preko svog stručnog udruženja traže svoja prava. 

Od 1945. godine rad škole usko je povezan s mjesnom administracijom. Može se 

reći da školski organi upravljanja nisu samostalni te da o svemu ovise o općinskom činovništvu. 

Natječaja za popunjavanje radnih mjesta nema, već se učitelji i nastavnici 

postavljaju direktivama kotarskih i republičkih prosvjetnih organa. Rješenjem tih organa 

krajem 1945. u Osnovnoj školi “Vela Luka” radi deset učitelja. 

U školskoj godini 1945./46. broj učenika se povećava na 460. Godine 1946. donesen 

je Zakon o sedmogodišnjem općem obrazovanju. Produženje osnovnog obrazovanja 

od četiri na sedam godina proizišlo je iz zahtjeva onodobne vlasti da osnovnim 

obrazovanjem poveća opće obrazovanje kod većeg dijela građana, što je neminovno 

diktirala politika planske industrijalizacije zemlje i promjena u poljoprivrednoj proizvodnji. 

Sljedeće školske godine (1946./47.) u Osnovnoj školi “Vela Luka” obrazuje 

se 584 učenika. Trend povećanja broja učenika stvarat će sve veće prostorne probleme 

jer se u zgradi Osnovne škole izvodi nastava i za Školu učenika u privredi, nižu gimnaziju 

i razne tečajeve. Zbog skučenog prostora i nedostatka učitelja odjeljenja su 

bila preglomazna (i do 65 učenika u odjeljenju). Učitelji i nastavnici morali su zato raditi 

prekovremeno, neki i preko 30 sati tjedno uz ostale obveze u izvanškolskom radu. 

U svezi s tim treba spomenuti da je konstantno iz godine u godinu postojala velika 

fluktuacija nastavnog osoblja. Ostajali su stalno samo oni koji su rođeni u Veloj Luci. 

Krajem nastavne godine 1947./48. učenici IV. razreda niže gimnazije i VII. razreda 

sedmogodišnje škole završili su školovanje i položili niži tečajni ispit (malu maturu). 

Bio je to značajan događaj za Velu Luku jer je osnovno obrazovanje završilo 46 učenika. 

Jedan dio je nastavio školovanje u srednjim školama, a drugi se zaposlio u administraciji 

općine i poduzeća čiji uspon tek tada počinje (“Greben”, “Jadranka” i druga 

poduzeća). Dakle Osnovna škola “Vela Luka” ispunila je prvi veliki zadatak - osiguravala 

je kadrove za budući gospodarski prosperitet Vele Luke. 

Godine 1950. donesen je Zakon o osmogodišnjem školovanju po kojemu se sedmogodišnje 

opće obrazovanje produžuje na osam godina (do 15 godina života), a nakon 

njega novi Nastavni plan i program o čijem se Nacrtu već 1950. raspravlja na sjednicama 

Nastavničkog vijeća Osnovne škole “Vela Luka” i stručnim aktivima nastavnika. 

Tek školske godine 1954./55. započela je nastava po novom Nastavnom planu i 

programu u prva četiri razreda osnovne škole. Ovaj zakon pred Osnovnu školu “Vela 

Luka” postavlja mnogo veće zadatke u osiguranju povećanih kadrovskih i prostornih 

uvjeta s obzirom da se povećava broj školskih obveznika. 

S obzirom na navedeno u drugoj polovici pedesetih godina broj učenika u Osnovnoj 

školi “Vela Luka” uvelike će se povećati, brojit će preko 700 učenika i do 20 odjeljenja. 

Za tako velik broj učenika u zgradi Osnovne škole nije bilo dovoljno prostora, 

pogotovo ne jer se u njoj organizirala nastava Škole učenika u privredi i razni tečajevi 

kvalifikacija i prekvalifikacija. Svaki se i najmanji prostor koristio. Nekadašnji kabineti 

pretvoreni su u male učionice, radi se u dvije smjene, a neka odjeljenja i u među-

201 

smjenama. Međutim, i pored navedenih teškoća učitelji i nastavnici su odricanjem i 

ljubavlju prema pozivu i djeci koju su obrazovali uspjeli sve teškoće prevladati, dati 

svojim učenicima solidno znanje za buduća zvanja i tako im osigurati egzistenciju. 

Ocjene prosvjetnih inspektora koji su obavljali preglede škole to i pismeno potvrđuju. 

Nažalost ni do 1958. godine škola nije uspjela osigurati potreban stručni kadar u 

višim razredima osnovne škole u kojima još uvijek nastavu izvode učitelji i priučeni 

nastavnici (nesvršeni studenti viših pedagoških škola i nastavničkih fakulteta). Uz to, 

ni nastavnika s takvim kvalifikacijama nije bilo dovoljno jer općina nije imala sredstava 

za njihove plaće. 

Školska godina 1958./59. donijela je obrazovanju u Hrvatskoj revolucionarne promjene 

u onovnom obrazovanju. Na prijedlog Sistema obrazovanja i odgoja u FNRJ 

i Općeg zakona o školstvu nastavio se kvantitativni i kvalitativni razvitak osnovnog 

obrazovanja u svim jugoslavenskim republikama, pa tako i u Hrvatskoj. On je bio 

obilježen izgradnjom jedinstvene reformirane općeobrazovne osnovne škole. Godine 

1959. Sabor NR Hrvatske donio je, u skladu s Općim zakonom o školstvu, Zakon o 

osnovnoj školi. Njime je uvedeno jedinstveno osnovno obrazovanje za svu djecu od 7 

do 15 godina života. Zakon je uveo i novu strukturu osnovne škole koja pored nastave 

sadrži slobodne aktivnosti učenika, fizički i zdravstveni odgoj te opću kulturnu i 

javnu djelatnost osnovne škole u sredini u kojoj djeluje. 

Takvi zahtjevi će još više otežati rad odgojno-obrazovnog osoblja u Osnovnoj školi 

zbog nedostatka prostora, kadra i opreme pa će naredno razdoblje do 1970. biti razdoblje 

u kojem će se društvena sredina u Veloj Luci suočavati s tim problemima i nastojati 

ih uspješno riješiti. 

Seminar u Blatu početkom travnja 1952., PZ-SJ

202 

Vela Luka Primary School from 1944 to 1959 

The primary school in Vela Luka had undergone through many changes in the period 

between 1944 and 1959. Its organisation, curricula and teaching methods were 

defined in accordance with Republic and Federal laws. Various municipal and district 

(kotar) directives, introduced after the end of the German occupation in April of 1944, 

aimed at the reorganisation of educational work in extremely difficult conditions. Since 

the majority of children were still in refugee camps in Italy and Egypt, not too many 

attended the classes. At the beginning only three teachers took over that task as well as 

the other activities assigned to them by the local authorities (literacy courses, cultural 

and educational activities, administrative tasks). 

The school year of 1944-1945 marked the beginning of the process of stabilization: 

the refugees were returning to their homes, there were more pupils, and the instruction 

was extended to include the first year of grammar school. The number of teaching 

staff also increased considerably. The wartime curriculum was still in implementation. 

Although teachers were able to find a position easily, the state paid no attention to their 

needs, training or the conditions in which they worked, providing only minimum 

funds for the education system, which gave rise to their dissatisfaction. 

In 1945 local authorities were made responsible for the school system. Teachers 

were appointed by district and republic authorities. In 1945 there were ten teachers 

working in Vela Luka Primary School. 

In the school year of 1945-1946 there were 460 registered students. In 1946 The 

Law on seven-year General Education was passed with a purpose of including more 

people in general education, which was in connection to requirements of planned industrialisation 

and changes in the agricultural production. During the next school 

year the number of students increased to 584. The lack of space in the school building 

suddenly became acute. Accompanied by a shortage of teaching staff, it made the instruction 

in classes of up to 65 students almost impossible. Teachers had no choice but 

to work overtime. The fluctuation of teaching staff was high. Only those who were 

born in Vela Luka stayed constantly. By the end of the school year of 1947-48, 46 students 

graduated from elementary school. Some of them continued their education in 

secondary schools while the others filled vacant positions in the local government office 

and companies on the rise including “Greben” and “Jadranka”. Vela Luka Primary 

School had thus completed its first mission: provide personnel for the economic prosperity 

of Vela Luka. 

In 1950 the Law on eight-year compulsory education was passed, which made school 

attendance for children between seven and 15 mandatory. A new curriculum followed 

soon. The curriculum draft was discussed at the teaching staff meetings. The 

implementation of the new curriculum in primary schools started with the school year 

1954-1955. This brought to the increase in the number of pupils and classes during the 

second half of 1950ties. Since the classes of School for Apprentice Students and various 

courses were also organised in the same school building, the lack of space seriously 

hampered the instruction process. Only the dedication and self-sacrifice of teaching 

staff managed to keep the school at the level.

203 

The school year 1958-1959 brought revolutionary changes to primary education. 

The Education system of Federative People`s Republic of Yugoslavia and General Law 

on Schools were a basis for a qualitative and quantitative development of primary education 

in all Yugoslav republics including Croatia. It was characterised by the creation 

of a general reformed general education elementary school. In 1959 the Croatian 

Parliament adopted the Law on primary school introducing general primary education 

applied to all children between seven and 15. The law also stipulated a new structure 

of primary school by introducing more extra-curricular activities, physical training 

and health education and cultural and public activities in general. Such demands made 

the work of teaching staff even more difficult. The period following 1970 was marked 

by an attempt to address those issues and find the best possible solution. 

La scuola elementare di Vela Luka 1944 – 1959 

Dal 1944 fino al 1959 la scuola elementare di Vela Luka passò diversi tappi dello 

sviluppo. Seguendo sempre le regole dall’autorità subi anche i cambiamenti dei metodi 

dell’insegnamento. Finita la occupazione tedesca nell’aprile del 1944, ricominciò 

nelle condizioni povere organizzazione del lavoro e dell’insegnamento per un piccolo 

numero degli alunni, poiché la maggior parte di loro fu ancora all’estero come profughi. 

Un numero piccolissimo delle maestre (all’inizio soltanto tre) prese questo grande 

impegno; oltre questo loro furono anche impegnate in altre attività (corsi per analfabeti, 

impegni all’Universita, impegni amministrativi ecc.). L’anno scolastico 1944/45 

rappresentò l’inizio di stabilizzazione della situazione in generale. Cominciarono a tornare 

i profughi, aumentò il numero degli alunni, ricominciò l’insegnamento nelle scuole 

elementari e nel liceo. Aumentò anche il numero degli insegnanti. L’insegnamento 

si svolse secondo il programma della guerra. Fu tanto lavoro per gli insegnanti, ma il 

governo di quel tempo non si preoccupò tanto per la loro situazione economica, per 

le loro condizioni povere, neanche per le condizioni in cui si trovò la scuola. Per poter 

continuare e realizzare l’insegnamento si assicurò soltanto il minimo, ciò provocò insoddisfazione 

degli insegnanti che poi combattono per i loro diritti. 

Dal 1945 la scuola fu legata all’amministrazione del comune. Si puo concludere 

che la scuola di quel tempo non fu un’istituzione indipendente, ma dipendente in tutto 

dall’autorità del comune. Non furono banditi i concorsi per i nuovi insegnanti, ma 

vengono impostati grazie all’intervento dell’autorita dello stato. Fino al 1945 a Vela 

Luka operarono 10 insegnanti. 

Nell’anno scolastico 1945/46 aumentò il numero degli alunni su un totale di 460. 

Nel 1946 fu proclamata “La legge dell’istruzione settenale’’. La politica dello stato fu 

quella di stimolare il processo dell’industrializzazione e la riforma dell’agricoltura, poi 

cambiare anche la legge dell’istruzione che all’inizio durò soltanto 4 anni (la scuola 

elementare obbligatoria). Nel prossimo anno scolastico 1946/47 la scuola elementare 

fu frequentata da 584 alunni. Aumentato numero degli alunni creò altri problemi, 

come quelli che riguardarono la mancanza dello spazio necessario per la realizzazione 

dell’insegnamento. Mancarono anche gli insegnanti, perciò quelli che furono dovettero 

lavorare anche 30 ore alla settimana. Fu sempre attuale fluttuazione degli insegnanti, 

solo pochi di loro quelli che furono nativi di Vela Luka rimasero nel paese. Alla fine 

dell’anno scolastico gli alunni del liceo e della scuola elementare superarono l’esame di

204 

maturita e licenza ginnasiale. Questo fu uno dei importanti momenti per paese dove 

46 alunni compierono la loro istruzione. La scuola elementare di Vela Luka portò alla 

fine grande impegno: quello di educare gli alunni e dirigerli nei settori importanti per 

lo sviluppo del paese (Greben, Jadranka ed altre aziende). 

Nel 1950 fu cambiata la legge che riguarda la durata dell’istruzione obbligatoria 

che invece di sette anni dovrà durare otto anni. Fu portato il nuovo programma 

dell’insegnamento che si cominciò attualizzare nell’anno scolastico 1954/55. Nella 

seconda metà degli anni cinquanta, nella scuola elementare aumentò numero degli 

alunni su un totale di 700 bambini. Con questo grande numero fu difficile trovare spazio 

libero per realizzare l’insegnamento, ed ancora piu difficile perché nello stesso edificio 

si ottenero diversi corsi. Ogni spazio libero fu uttilizzato per l’insegnamento e gli 

insegnanti lavorarono in due turni. 

L’anno scolastico 1958/59 portò grande rivoluzione nell’insegnamento nelle scuole 

elementari. La Reppublica Popolare Federativa di Jugoslavia diede progetto di legge 

chiamato “Il sistema dell’istruzione ed educazione’’ con il quale sui continuò il miglioramento 

quantitativo e qualificativo dell’insegnamento in tutte le reppubliche della 

Jugoslavia ed anche in Croazia. Questo fu la riforma dell’insegnamento nelle scuole 

elementari. Nel 1959, insieme con “La legge generale scolastica’’, Assemblea popolare 

della Reppublica di Croazia portò anche “La legge per le scuole elementari’’. Con questa 

legge fu introdotta istruzione elementare per bambini da 7 a 15 anni. Questa legge 

portò anche la nuova struttura dell’insegnamento dove oltre le materie obbligatorie si 

cominciarono a svolgere diverse attività scolastiche. Però con questo salto fuori sempre 

presente problema della mancanza dello spazio necessario, degli insegnanti e degli 

attrezzi, perciò il periodo che duro fino agli anni settanta, fu il periodo in cui ambiente 

sociale di Vela Luka cercò di risolvere questi problemi.

VJERSKI ODGOJ U LUŠKOJ PUČKOJ ŠKOLI S POSEBNIM 

NAGLASKOM NA UKIDANJE VJERONAUKA U 

SOCIJALISTIČKOJ JUGOSLAVIJI 

don ANTE BURIĆ 

Župni ured sv. Josipa, Vela Luka 

Polazeći od dostupne arhivske građe i dosad objavljenih radova o navedenim temama, 

autor ovim radom želi posvjestiti dvije činjenice. Prvu, da je vjerski odgoj prisutan u 

Pučkoj školi od njena osnutka, te da je taj isti vjerski odgoj u odgojno-obrazovnom sustavu 

postupno ukidan u periodu od 1945.-1952. i to isključivo iz ideoloških razloga, odnosno 

suprostavljanja pedesetogodišnjeg ateističkog totalitarnog režima, usmjerenog protiv 

Boga i čovjeka, jednom drugom svjetonazoru koji zastupa vjerski odgoj (bilo židovski, kršćanski 

ili islamski) u kojem su temeljne vrednote upravo Bog i čovjek. 

Ključne riječi: vjeronauk, Osnovna škola Vela Luka, ateizacija, katehizacija 

Glavna svrha katoličkog vjerskog odgoja i obrazovanja – vjeronauka u školi jest sustavno, 

cjelovito, dijaloški i ekumenski otvoreno upoznavanje katoličke vjere u svim njenim 

dimenzijama. 1 

Od don Petra Jokovića do 1945. 

Često, kada se govori ili piše o djelovanju Katoličke crkve u V. Luci u drugoj polovini 

19. st. navodi se kako su Lučani dolazili u sukob s nazadnim i antiliberalnim stajalištima 

koje je zastupala Crkva. Naravno da se pri tom zaboravlja na činjenice. Ta ista 

nazadna Katolička crkva 1848. godine u V. Luci gradi župnu crkvu, 1849./50. V. Luku 

koja je dotada bila kapelanija Blata uzdiže na rang župe i imenuje don Petra Jokovića 

za prvog župnika. Nemjerljiv je doprinos koji je upravo don Petar dao i u gradnji crkve 

i u uspostavi župe, ali isto tako i u kulturnom, društvenom i političkom životu tadašnje 

Vele Luke. Često se olako zaboravlja da je upravo Joković bio taj koji je od jednog 

seoceta počeo stvarati obrise današnje Vele Luke. Ostaje za nadati se da će se u budućnosti 

sustavnije proučiti Jokovićevo djelo, kao i da će mu Lučani odati priznanje kakvo 

i zaslužuje. 

Među mnogobrojnim don Petrovim inicijativama bila je i ona o osnivanju pučke 

škole. Već od početka 1850-tih don Petar je nastojao osnovati pučku školu. 13. V. 1854. 

Joković je uputio dopis Biskupijskom ordinarijatu u Dubrovnik s molbom za osnivanje 

škole. 2 U rujnu biskup Thomas Jederlinich izdaje dekret o osnivanju pučke škole. U 

1 

 

 

2

206 

njemu se između ostaloga hvali spremnost župnika da osigura namještaj za novu školu. 

3 Sljedeće tri godine ta škola funkcionira prilično neredovito uz velike poteškoće. 

Nastavu je održavao kapelan don Petar Bačić, a školu je pohađalo desetak djece. Nakon 

trogodišnjih nastojanja dubrovački je biskup Vinko Žubranić 21. listopada 1857. 

imenovao stalnog učitelja Antuna Suličića, a don Petra je postavio za upravitelja škole 

i zadužio ga da predaje vjeronauk. 4 Tada pučka škola u Veloj Luci započinje s redovitim 

radom, naravno, ne bez problema koji su često bili vezani uz financiranje, potragu 

za adekvatnim učiteljima i pohađanje nastave. 5 

U počecima upravitelj škole bio je župnik. Novim zakonom iz 1874. škole iz crkvene 

nadležnosti prelaze pod državnu. Od tada školama upravljaju “učionska” vijeća na 

čelu s predsjednikom. Prvi predsjednik takvog vijeća u luškoj pučkoj školi bio je dotadašnji 

upravitelj don Antun Petković, župnik. 6 U školi se redovito uz ostalu nastavu 

izvodila i nastava vjeronauka, tako da će i spomenuti zakon o školskoj reformi proglasiti 

vjeronauk kao obavezni predmet i kao takav osnovnim dijelom cjelokupnog obrazovnog 

sustava u Habsburškoj Monarhiji. 7 

Kroz narednih sedamdesetak godina u Luci je djelovao veliki broj kateheta koji su 

u školi predavali vjeronauk. Neki od njih ostavili su neizbrisiv trag u vjerskom i kulturnom 

životu mjesta. To su bili: don Petar Joković (1848. – 1864.), don Petar Bačić 

(1851. - 1858.), don Frano Cetinić (1858. - 1859.), don Antun Petković (1859. - 1867.), 

don Ivo Depolo (1893. - 1894.), don Jerko Andreis (1897. - 1898.), don Dušan Mičić 

(1898. - 1900.), don Ivo Matić (1900. - 1902.), don Vicko Radecki (1902. - 1904.), 

don Jozo Prodan (1905. - 1908.), don Frano Vučetić (1908. - 1925.) i don Jozo Geričić 

(1925. - 1947.). 8 

Razdoblje od 1945. do 1952. – ukidanje vjeronauka 

Nastava vjeronauka se redovito izvodila u školi sve do završetka Drugog svjetskog 

rata i stvaranja Titove Jugoslavije. 

U prvom poslijeratnom susretu crkvenih i državnih predstavnika, koji se 2. lipnja 

1945. održao u Zagrebu, pomoćni zagrebački biskup Salis-Sewis iznio je pred novu 

vlast nade i strahovanja Katoličke crkve uzrokovane ratom i novom situacijom u zemlji. 

Izrazio je nadu da će nova vlast poštivati principe donesene u deklaraciji o vjerskoj 

slobodi i slobodi savjesti, poštivati pravo Crkve na odgoj, dati slobodu katoličkim 

školama, poštivati pravo Crkve na privatno vlasništvo i da se država neće miješati u 

unutarnje crkvene poslove. U svojem odgovoru Tito je obećao poštivanje duha deklaracije 

o slobodi savjesti i vjerskoj slobodi, pozvao svećenike na suradnju s novom vlašću 

te zaželio da Katolička crkva u Jugoslaviji bude neovisnija o Rimu. 9 

 

 

 

 

5 

 

 

 

 

 

8

207 

Iako je Tito obećao poštivati vjersku slobodu i slobodu savjesti svih građana, iako su 

to isto svečano obećale savezna vlada u Beogradu i republička vlada u Zagrebu i iako 

su biskupi sve nastale poteškoće nastojali riješiti pregovorima, došlo je do teških neslaganja 

te ugrožavanja ljudskih prava i vjerskih sloboda od nove državne vlasti. Biskupi, 

svjesni svoje odgovornosti, pojedinačno i zajednički upućivali su vjernicima pastirska 

pisma ohrabrenja i proteste novoj vlasti za obranu osnovnih vjerskih prava. 

U rujnu 1945. sastali su se u Zagrebu biskupi Jugoslavije kako bi razmotrili položaj 

Crkve u novoj društvenoj situaciji, zauzeli zajedničke stavove prema novoj vlasti i 

ohrabrili vjernike u javnom ispovijedanju vjere usprkos svim problemima i progonstvima 

koje su iz dana u dan doživljavali. Plod tog susreta je pastirsko pismo što su ga 

uputili svim vjernicima. U njemu su biskupi vjernike upoznali s bolnim iskustvima 

kroz koje je Crkva prošla za vrijeme rata i kroz koja je na različitim stranama prolazila 

i nakon rata. Protestirali su protiv smaknuća i zlostavljanja biskupa i mnogih svećenika, 

protiv zabrane katoličkog tiska, oduzimanja sjemenišnih zgrada i ukidanja katoličkih 

škola. Upozorili su na opasnost progresivne ateizacije kojoj su bili izloženi mladi 

naraštaji u novom društvu. Posebnu pozornost posvetili su vjerskom odgoju, odnosno 

vjeronauku u školi. 

Na odgojnom području zadan je Katoličkoj crkvi čitav niz udaraca. Ponajprije u pitanju 

vjeronauka u školama. U svim je školama vjeronaučna obuka proglašena neobaveznom 

tako, da se onaj, koji hoće vjersku pouku mora za to prijaviti. S priznanjem i ponosom 

ističemo, da su katolički roditelji upravo plebiscitarno glasovali za vjeronaučnu 

obuku u svim školama, gdje su za to bili pitani. 10 

Dopisom Kotarskog NOO Korčula NOO-u Vela Luka od listopada 1945. vjeronauk 

više nije obvezatan predmet. Mogli su ga učiti učenici čiji su roditelji to željeli. Pri 

tome se zabranjivalo traženje bilo kakovih izjava i izjašnjavanja o polasku vjeronauka 

na skupnim roditeljskim sastancima kao i uznemiravanje roditelja. Škola i učitelji te 

vlast morali su u tome biti nepristrani. Satovi vjeronauka u satnici su morali biti prvi 

ili zadnji sat. 11 

Biskupi su protestirali protiv svođenja dva sata vjeronauka tjedno na jedan sat smatrajući 

to ograničavanjem vjerske slobode i samih mogućnosti vjerskog odgoja. Protestirali 

su i protiv potpuna ukidanja vjeronauka u višim razredima srednjih škola: Taj se 

postupak obrazložio načelom slobode savjesti. Ne može se međutim shvatiti, zašto su vlasti 

u Hrvatskoj tako postupale. One su sasvim nejednako primjenile načelo slobode savjesti 

u nižim te višim razredima srednjih škola. Sloboda savjesti treba, da jednako vrijedi 

u nižim kao i u višim razredima srednjih škola. Jer inače se događa, kao u ovom slučaju, 

da je mlađim učenicima nižih razreda srednjih škola ili njihovim roditeljima dana sloboda 

odluke za vjeronauk, a oduzeta je učenicima viših razreda, od kojih oni s 18 godina 

već imadu i izborno pravo, a nemaju pravo slobode savjesti u pitanju izbora vjeronaučne 

obuke, jer je ona upravo u ime te slobode oduzeta. 12 

 

 

11 

 

12

208 

To pastirsko pismo, koje je dotaknulo sva bitna pitanja crkvenog života, uzbudilo je 

javno mnijenje. Gotovo sve tadašnje novine pisale su protiv biskupa raspirujući protureligiozno 

raspoloženje i provodeći protucrkvenu propagandu. 13 

Godinu dana nakon završetka rata i pola godine poslije proglašenja ustava FNRJ 

koji je građanima načelno zajamčio slobodu savjesti i slobodu vjeroispovijesti, položaj 

vjernika i položaj vjeronauka u školama nisu se promijenili, dapače, još su se pogoršali. 

Stoga su biskupi sa svog susreta u Ljubljani 27. kolovoza 1946. uputili poslanicu 

o kršćanskom odgoju mladeži. Za njih je položaj vjernika u novoj državi postajao sve 

nezavidniji. U školama je službeno bila dokinuta molitva, poskidani križevi, ukinute 

zajedničke školske mise i korizmene duhovne obnove. Postojale su cijele regije u kojima 

je bio ukinut osnovnoškolski i srednjoškolski vjeronauk. Tamo gdje se vjeronauk i 

predavao bio je u rasporedu stavljen na zadnje mjesto. Već su tada bili progonjeni svećenici 

koji su zbog nemogućnosti odražavanja vjeronauka u školi okupljali djecu u crkvenim 

prostorima. Bili su kažnjavani novčanom kaznom ili zatvorom zbog toga što 

su u crkvama držali vjeronauk na školski način. 14 Biskupe je napose uznemiravalo sustavno 

nametanje ateističkog svjetonazora u redovitom školovanju. Da bi sve to spriječili 

ili barem ublažili, u poslanici o kršćanskom odgoju obrazložili su temelje tog odgoja, 

objasnili zadaću obitelji, škole i Crkve u vjerskom odgoju mladih te pozvali na 

borbu protiv ateističkog odgoja. 

Ni godinu dana poslije položaj vjeronauka u školama nije se poboljšao. Stoga su biskupi 

sa svog zasjedanja 29. srpnja 1947., koje je ponovno održano u Ljubljani, uputili 

protest saveznoj vladi u Beograd protiv nepravilnog odnosa države prema Crkvi i 

gaženja osnovnih ljudskih prava. Najznačajnije mjesto u protestu zauzimalo je pitanje 

vjeronauka i sustavne ateizacije u školama. Biskupi su pozivali vladu da ozbiljno razmotri 

njihov protest ne pristajući samo na slobodu kulta, već tražeći da država prizna 

Crkvi sva ona prava koja joj na neotuđiv način pripadaju. 

Ovi i slični protesti biskupa državnu vlast nisu puno zabrinjavali. Oni su pred sobom 

imali jasan cilj da potpuno ukinu školski vjeronauk te na taj način uklone i posljednju 

zapreku sustavnoj ateizaciji, čije su posljedice i danas vidljive. 

Iako se već od 1946. u velikom broju škola vjeronauk više nije predavao, službeno 

kao školski predmet ukinut je 1. II. 1952. 

Iako su se roditelji jasno izjasnili da žele da im djeca pohađaju vjeronauk u školi, 

u Veloj Luci on je ukinut 1947., a vjeroučitelj don Jozo Geričić umirovljen. 15 Tada je 

sprovedena odluka koju je Mjesni narodnooslobodilački odbor Vela Luka donio još 1. 

VIII. 1944. na jednoj od svojih sjednica. 16 

Nakon što je i službeno ukinut u školi vjeronauk se uz velike probleme nastavio predavati 

u crkvenim prostorima. Tako biskupi 26. rujna 1952. pišu Titu: Svećenicima je 

zabranjeno poučavanje vjeronauka ne samo u školama, župnim stanovima ili ostalim cr- 

 

L’apostolato laicale in Croazia dal 1945. al 1971 

 

 

itd. 

15

209 

kvenim prostorijama: ima mnogo slučajeva, gdje se svećenicima zabranjuje pouka mladeži 

i u samim crkvama, čak i u vidu priprave na prvu sv. Pričest i sv. Potvrdu. Svećenici 

se zbog prekršaja takvih zabrana pozivaju na odgovornost i kažnjavaju: novčanom globom 

ili zatvorom. 17 

Biskupi su još jednom upoznali Maršala sa svim oblicima kršenja osnovnih ljudskih 

prava, ustali u obranu tih prava i zahtijevali dijalog. Međutim napetost između Crkve i 

države nije se smanjila, nego se još više pojačala. Vrhunac napetosti uzrokovala je izjava 

pape Pia XII da će u siječnju 1953. zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca imenovati 

kardinalom. Ovo je poslužilo kao povod za prekid diplomatskih odnosa FNRJ i 

Svete Stolice koji se i dogodio 17. XII. 1952. 18 

Društveni život pedesetih godina svakim je danom biskupe i svećenike postavljao 

u nove i nezavidne situacije. Propovijedanjem i poslanicama hrabrili su narod da slobodno 

ispovijeda svoju vjeru. U ozračju općeg pritiska na vjernike 27. V. 1953. izdan 

je Zakon o pravnom položaju vjerskih zajednica koji je donekle zaštitio određene oblike 

župnog vjeronauka: 

Škola je odvojena od države. Vjerska nastava (katehizacija) u crkvama, hramovima 

odnosno drugim prostorijama koje su za to određene, slobodan je. (čl. 4.) 19 

O nešto pozitivnijem odnosu državnih vlasti prema vjeronauku svjedoče opozivi 

osuda izrečenih svećenicima zbog primjene školskih metoda kod vjeronauka u crkvi, 

izvođenja priredbi vjerskog sadržaja i prikazivanja dijafilmova. 

Spomenutim zakonom vjerski odgoj je sveden na vjeronauk u crkvi, ali je dobivena 

određena sloboda da se u skučenom prostoru može katehizirati. 

Padom komunističkog režima, slomom Jugoslavije i stvaranjem neovisne države R. 

Hrvatske u obrazovni sustav naših osnovnih i srednjih škola vraća se i vjeronauk. 

Literatura: 

1. Čorić, Josip, L’apostolato laicale in Croazia dal 1945. al 1971., Roma, 1983. 

2. Hoško, Franjo Emanuel, Nekadašnji hrvatski katekizmi, KSC, Zagreb, 1985. 

3. Maričić, Zvonko, Osnovna škola Vela Luka 1857. - 1977., Vela Luka, 1977. 

4. Glasnik Ministarstva prosvjete Republike Hrvatske, Zagreb, 1991. 

5. Službeni list, Beograd, 27. svibnja 1953. 

6. Vjesnik, Zagreb, 3. lipnja 1945. 

Izvori: 

1. Arhiv Dubrovačke biskupije (ADB) 

2. Arhiv Vele Luke (AVL) 

3. Arhiv Župnog ureda Vela Luka (AŽU) 

 

 

18

210 

Religious education in Vela Luka Primary School with an emphasis on its elimination 

from the educational system in the socialist Yugoslavia 

Religious education was a regular subject from the very foundation of Vela Luka 

Primary School until the end of WW II. In this period religious education was taught 

by a number of catechists who, like Petar Joković, left a distinctive mark on Vela Luka. 

First problems in the implementation of the religious curriculum in Croatian public 

schools had started after the Second World War, to be finally outlawed in 1952. 

Teachers of religious education were not permitted to teach. The state also prevented 

any religious instruction on weekends (e.g. Sunday schools). The catholic bishops in 

Croatia repeatedly protested against this and other forms of systematic implementation 

of atheism. At the same time they also tried to keep the faith of the congregation 

and urged them to nourish it by family religious education. In this period the Roman 

Catholic Church tried to act on the principle quantum potestas tantum aude. 

L’insegnamento della religione nella scuola pubblicha di Vela Luka con accento a 

abolizione del l’inegnamento della religione nelle scuole pubbliche in Jugoslavia 

Già dalla fondazione della scuola elementare nella Vela Luka la religione era presente 

come materia obligatoria. Cosi rimane fino alla fine della Seconda guerra mondiale. 

In questo periodo la religione insegnava una serie di bravi catechisti, quali come 

don Petar Joković, lasciarono una traccia splendente nella storia di Vela Luka. L’insegnamento 

della religione nelle scuole pubbliche in Croazia, come anche nel resto della 

Jugoslavia, venne gradualmente ostacolato dalla fine della Seconda guerra mondiale 

finché non si giunse al divieto totale il 1. febbraio 1952. Gli insegnanti della religione 

non ricevono dallo stato il permesso di insegnare la religione nelle scuole e allo stesso 

tempo lo stato impendiva di tenere l’insegnamento nelle chiese e sagrestie. Contro 

questo e contro gli altri modi di ateizazzione sistematica protestarono i vescovi cattolici 

rivolgendo al nuovo potere comunista le lettere di protesta. Nello stesso tempo i vescovi 

incoraggiavano con le loro lettere pastorali i fedeli di educare i propri figli nella 

fede. Nell questo periodo la Chiesa cattolica agitava secondo principio: quantum potes 

tantum aude. (Ante Burić)

SREDNJOŠKOLSKO OBRAZOVANJE U VELOJ LUCI 

/ pregled / 

TONČI ANDREIS, prof. 

Srednja škola “Vela Luka”, Vela Luka 

U ovom tekstu autor daje pregled srednjoškolskog obrazovanja u Veloj Luci od njegovih 

prvih začetaka 1926. s Građanskom školom koja se može smatrati početkom strukovnog 

obrazovanja, Škole učenika u privredi od 1952., kao prvom pravom srednjom školom 

u mjestu, preko Brodograđevne škole, Centra za usmjereno obrazovanje “Korčula” i 

današnje Srednje škole “Vela Luka”. Naročito se razmatraju pitanja otvaranja odjela gimnazije, 

suradnje s drugim srednjim školama u podizanju različitih obrazovnih i strukovnih 

programa, pitanje zgrade, odnosno smještaja škole te različitih problema s kojima 

su se navedene škole susretale i susreću se. Zaključno se analizira trenutno stanje i mogućnosti 

daljnjeg razvoja. 

Velolučani su oduvijek nastojali stvoriti što bolje uvjete za školovanje svoje djece. 

Prvi korak učinjen je 1857. godine osnivanjem osnovne škole čime su stvoreni temeljni 

uvjeti za razvoj i napredak Vele Luke na području odgoja i obrazovanja. 

Kvalitetni pomak učinjen je 1926. godine utemeljenjem Građanske škole 1 u kojoj 

su djeca stjecala naobrazbu “kao neophodnu osnovu za zaposlenje u državnoj službi 

ili za stjecanje raznih drugih kvalifikacija”. 2 Po njezinu završetku učenici su se mogli 

upisati u učiteljsku, srednju tehničku ili srednju trgovačku (ekonomsku) školu. Građanska 

je škola na početku imala ribarsko – poljoprivredni smjer, kasnije trgovačko – 

knjigovodstveni, a pred Drugi svjetski rat zanatsko - industrijski smjer. Razlika u smjerovima 

sastojala se samo u jednom predmetu u 3. i 4. razredu. Osnivanje takve škole 

moglo bi se smatrati početkom strukovnog obrazovanja u Veloj Luci, ali ne i srednjoškolskog 

obrazovanja. Primjerenije ju je shvatiti “kao logični nastavak i prirodni završetak 

osnovne škole”, 3 a ne kao srednjoškolsko obrazovanje. 

Nakon završetka Drugog svjetskog rata u Veloj Luci su se nastojali stvoriti uvjeti za 

život i privređivanje. Obnavljaju se u ratu zapušteni vinogradi i maslinici, popravljaju 

se ribarski i drugi brodovi, obnavlja se tvornica za preradu ribe, osnivaju se zadruge. 

Godine 1948. utemeljuje se Zanatsko – komunalno poduzeće “Greben”, a poslije toga 

gradi se i nova tvornica za preradu ribe. Vela Luka se počinje gospodarski razvijati. 

Porasle su potrebe za općom i stručnom naobrazbom, a te potrebe nije mogla zadovoljiti 

osnovna škola, jedina odgojno – obrazovna ustanova u mjestu, pa je 1952. godine 

otvorena Škola učenika u privredi. Većih problema i priprema za otvaranje škole 

nije bilo jer je to jednostavno bila potreba mjesta koju su osjetili Velolučani i koju su 

1 

 

2 

Isto

212 

razumjele tadašnje vlasti. Pripreme za otvaranje škole obavljale su se tijekom listopada 

i studenog 1952. godine: osigurao se prostor, potrebni kadrovi i izvršeni su upisi učenika. 

Održavali su se sastanci s predstavnicima poduzeća i vlasti u Veloj Luci i Blatu. 

Cilj tih sastanaka bio je, između ostalog, osigurati upis djece iz Blata u Školu učenika 

u privredi u Veloj Luci. Narodni odbor kotara Korčule donio je 12. studenog 1952. godine 

rješenje broj 8826/52 kojim se odobrava otvaranje Škole učenika u privredi u Veloj 

Luci za područje N.O. općine Blato i Vele Luke, a kao početak rada škole određen 

je 1. prosinca 1952. godine. 

Unatoč nastojanjima da se u novootvorenu školu u Veloj Luci upišu i blatska djeca, 

kako je prvobitno rješenjem i bilo predviđeno, do realizacije toga upisa i osnivanja jedne 

škole ipak nije došlo. Škola učenika u privredi u Veloj Luci počela je raditi bez učenika 

iz Blata, a za područje općine Blato 1955. godine otvorena je Škola učenika u privredi 

u Blatu. 

Redovna nastava u Školi učenika u privredi “Vela Luka” počela je 1. prosinca 1952. 

godine. 

Prvi razred pohađalo je sedmero učenika koji su se obrazovali za pet zanimanja: dva 

stolara, dva brodograditelja, jedan pekar, jedan mehaničar, jedan kovač. U prvi razred 

su upisani svi učenici koji nisu imali niži tečajni ispit, a pohađali su prvu godinu naukovanja. 

Drugi razred pohađao je dvadeset i jedan učenik koji se obrazovao za dvanaest 

zanimanja: jedan kuhar, pet brodograditelja, tri kovača, tri stolara, jedan krojač, 

jedan zidar, jedan brijač, dva cipelara, jedan pekar, jedan bačvar, jedan soboslikar, jedan 

mehaničar. Drugi razred su pohađali svi učenici s položenim nižim tečajnim ispitom 

bez obzira jesu li bili u prvoj ili drugoj godini naukovanja. Te godine nisu se upisali 

učenici u treći razred. 

Dužnost upravitelja škole vršio je Petar Stipković, upravitelj Osmogodišnje škole u 

čijim se prostorima i izvodila nastava. Svi nastavnici, inače zaposleni u Osmogodišnjoj 

školi, radili su honorarno. 

Glavna teškoća u radu škole bila je neodazivanje učenika na teorijsku nastavu, a ni 

poslodavci nisu pokazivali previše razumijevanja za njezin rad. Prvo polugodište završilo 

je 15. 1. 1953. godine. Tada je upravitelj škole napisao prvi izvještaj o radu iz kojeg 

su vidljive i teškoće koje je škola imala tih mjesec i pol dana rada. Iz izvještaja navodimo 

samo neke naznake: 

- škola radi u prostorijama Osmogodišnje škole 

- upravu škole i administraciju škole vodi upravitelj Osmogodišnje škole 

- za tehnologiju i tehničko crtanje nastavnici su nestručni 

- sve tehnologije se ne predaju jer nema odgovarajućih kadrova 

- škola radi četiri puta tjedno: ponedjeljkom, utorkom, četvrtkom i petkom, i to poslijepodne 

od 14 do 19 sati (zimi), odnosno od 16 do 21 sat (ljeti) 

- najveći broj izostanaka imaju učenici koji rade kod privatnika, a učenici koji rade 

u poduzeću “Greben” i mjesnim zadrugama redovito pohađaju nastavu

- učenici nemaju udžbenika gotovo ni za jedan predmet 

213 

- za sljedeću godinu treba postaviti drugog upravitelja i barem dva stalna nastavnika, 

i to jednog iz strojarske struke, a drugog iz brodogradnje, jer su te dvije struke najzastupljenije 

u školi 

- učenici u poduzeću rade osam do dvanaest sati, a u školi poslijepodne nekad i pet 

sati 

Navedeno iz spomenutog izvještaja pokazuje da je problema u radu škole bilo već na 

početku: prostornih, kadrovskih i organizacijskih. Sve te i druge probleme škola i mjesto 

Vela Luka postupno su rješavali u godinama koje su dolazile. 

Novi upravitelj, ujedno i stalni stručni učitelj postavljen je 1. veljače 1954. godine i 

na taj način se škola počela kadrovski ekipirati. Postupno se povećavao broj stalno zaposlenih 

nastavnika i vanjskih suradnika koji su realizirali programe novih zanimanja 

koja su se u školu postupno uvodila. 

Odmah na početku rada škole uočen je problem prostora. Razumijevanje uprave 

Osnovne škole, u čijoj je zgradi Škola učenika u privredi radila, bilo je stalno, ali, uza 

sve to, teškoće u radu postajale su sve veće. Intenzivnije se o problemu prostora i nalaženju 

mogućeg rješenja počelo raspravljati 1959. godine. Razmatrane su mogućnosti 

izgradnje nove zgrade, kupnje zgrade Petra Franulovića i adaptacije prostora “Etivačnice”. 

Rasprave i nastojanja da se pronađe odgovarajuće rješenje trajali su sve do 1967. 

godine. Te godine Škola učenika u privredi kupuje od brodogradilišta “Greben” zemljište 

na Badu i nedovršenu zgradu (bivše vlasništvo građevinskog poduzeća “Trstenik”) 

na tom zemljištu. Zgrada je bila dimenzija 16 x 9.80 m i sastojala se od prizemlja i kata, 

a uz nju se nalazilo i zemljište površine oko 700 m 2 koje je škola također kupila. Zgrada 

prvobitno građena kao skladište i stan, osim što je bila nedovršena, bila je i potpuno 

neprikladna za rad škole pa se odmah preuredila i, za ono vrijeme, bila zadovoljavajuće 

rješenje prostora. Radovi na uređenju trajali su oko godinu dana pa se škola 1968. 

godine preselila u novu zgradu na Badu. Radom učenika kasnije je uređivano okolno 

zemljište i izgrađeni su ogradni zidovi. Preseljenjem u novu zgradu stvorene su mogućnosti 

kvalitetnije organizacije nastave i upisa učenika za neka nova zanimanja 4 . 

Ideja o otvaranju odjela gimnazije u Veloj Luci javila se 1970. godine. Uz podršku i 

pomoć ondašnje Mjesne zajednice, političkih organizacija, Osnovne škole “Vela Luka”, 

poduzeća i mnogih pojedinaca iz Vele Luke te “Gimnazije Korčula”, otvoren je školske 

godine 1970./71. područni odjel Gimnazije “Korčula” u Veloj Luci. U prvi razred 

upisano je 15 učenika. Nastava se organizirala u prostorijama Osnovne škole, a izvodili 

su je nastavnici Osnovne škole, Brodograđevne škole i Gimnazije “Korčula”. Nažalost, 

područni odjel Gimnazije “Korčula” u Veloj Luci postojao je samo jednu školsku 

godinu. Sljedeće školske godine 1971./72. odjel je ukinut, a učenici su nastavili školovanje 

u područnom odjelu Gimnazije “Korčula” u Blatu. Rad ovog odjela nije organizirala 

Brodograđevna škola, ali njegovo otvaranje pružilo je još jednu mogućnost školovanja 

učenicima te je doprinijelo razvoju srednjeg školstva u mjestu.

214 

Godine 1971. javljaju se ideje o osnivanju Srednjoškolskog centra “Vela Luka – 

Blato” sa sjedištem u Veloj Luci. Veći je dio priprema za ostvarenje ideje napravljen već 

te godine, čak je imenovan i vršitelj dužnosti direktora tog centra, ali do njegova formiranja 

nije došlo. Ipak, školske godine 1973./74. zbog teškoća u kojima se našla Škola 

učenika u privredi u Blatu, Brodograđevna škola “Vela Luka” preuzima organizaciju 

nastave za odjeljenja te škole. Nastojalo se što kvalitetnije i racionalnije organizirati 

srednjoškolsko obrazovanje na zapadnom dijelu otoka Korčule kao i na području cijelog 

otoka Korčule. Različite ideje i različiti pokušaji spajanja srednjih škola na otoku 

Korčuli tih godina nisu uspjeli, pa je Brodograđevna škola u Veloj Luci bila samostalna 

sve do 1977. godine. Te godine ukinuta je Brodograđevna škola “Vela Luka” kao samostalna 

ustanova i udružena je s Gimnazijom “Korčula” i Školom s praktičnom obukom 

“Korčula” u jedinstveni Centar za usmjereno obrazovanje “Korčula” sa sjedištem u 

Korčuli. U okviru Centra škola je imala status organizacijsko – pedagoške jedinice i 

sve bitno za rad škole rješavalo se u okviru Centra. 

Reforma odgojno – obrazovnog sustava i nova organizacija obrazovanja na otoku 

Korčuli zahtijevaju novo prilagođavanje. Uvođenje novih zanimanja, nabava opreme 

za realizaciju programa bila je i tada moguća uz pomoć mjesne zajednice i velolučkih 

poduzeća. U organizaciji nastave pomagale su i splitske škole: Elektrotehnička 

škola “Split” i Matematičko – informatički centar (MIOC) “Split”. Promjene u sustavu 

obrazovanja, koje su se događale poslije 1968. godine, upis sve većeg broja učenika, 

sve naglašeniji zahtjevi za popunjavanjem i osuvremenjivanjem nastavnih sredstava 

i pomagala, potreba za formiranjem i opremanjem odgovarajućih radionica, učinili 

su prostor na Badu skučenim i nefunkcionalnim. Rješenje problema prostora nalazi se 

opet u adaptaciji prostora “Etivačnice”. Uz veliku pomoć velolučkih poduzeća, samodoprinosa 

građana i bivšeg SIZ - a brodogradnje taj je prostor adaptiran i dograđen. 

Ovaj je proces s opremanjem završen 1986. godine. Nabavljen je potpuno nov namještaj, 

nova i tada suvremena nastavna sredstva i pomagala, opremljena je radionica za 

ručnu i strojnu obradu metala. Jedna učionica opremljena je računalima “Ultra” za 

nastavu informatike. U novu zgradu škola je uselila 28. studenog 1986. godine i u njoj 

i danas radi. 

Društvene promjene koje su se dogodile 1991. godine zahtijevale su i promjene u 

sustavu i organizaciji srednjeg školstva, a time i ukidanje Centra za usmjereno obrazovanje 

“Korčula”. Tako je 21. svibnja 1992. godine Skupština općine Korčula donijela 

odluku o osnivanju Srednje škole “Vela Luka”. Odlukom Skupštine općine Korčula 

od 1992. godine ukida se Centar za usmjereno obrazovanje “Korčula”, a osnivaju se tri 

škole: Srednja škola “Korčula”, Srednja škola “Blato” i Srednja škola “Vela Luka”. Dakle, 

od 1992. godine škola ponovo djeluje kao samostalna ustanova, sada s nazivom Srednja 

škola “Vela Luka”. 

Sve promjene koje su se od osnivanja škole do danas događale u odgojno obrazovnom 

sustavu škola je uspješno pratila, prilagođavala se njima organizacijski i kadrovski. 

Škola je od svog utemeljenja pa do danas organizirala obrazovanje za više zanimanja, 

ali je upis određene godine ovisio o iskazanim potrebama poduzeća, broju učenika 

koji su završavali osnovnu školu u Veloj Luci te o interesu roditelja i učenika (ilustrira-

215 

no je to podacima iz tablice 1). Kad škola nije mogla sama organizirati nastavu za neka 

zanimanja za koja je u tom trenutku postojala potreba i interes, surađivala je s drugim 

školama i uz njihovu pomoć organizirala obrazovanje učenika u Veloj Luci. U suradnji 

s Ugostiteljskom školom iz Dubrovnika od 1968. do 1974. godine organizira obrazovanje 

za zanimanja kuhar, konobar i slastičar, a nakon toga samostalno. U suradnji s 

elektrotehničkom školom iz Splita 1985. godine organizira obrazovanje za zanimanje 

elektrotehničar, i to u prvom i drugom razredu. Treći i četvrti razred učenici su pohađali 

u Elektrotehničkoj školi u Splitu. Međutim, od 1987. godine škola samostalno organizira 

obrazovanje za to zanimanje. 

U suradnji s Matematičko–informatičkim centrom (MIOC) iz Splita 1988. godine 

organizira obrazovanje u matematičko-informatičkoj struci (kasnije prirodoslovno–matematičkoj 

gimnaziji). Učenici su nastavu prvih dvaju razreda pohađali u Veloj 

Luci, a treći razred nastavljali u Splitu. Od 1990. godine škola samostalno organizira 

sve četiri godine obrazovanja u prirodoslovno – matematičkoj gimnaziji, a od 1991. 

godine pa do danas upisuje učenike u program opće gimnazije. Spomenute škole kadrovski 

su pomagale realizaciju navedenih programa da bi kasnije, kada je naša škola 

sama organizirala obrazovanje za ta zanimanja, značajno pomogle u njihovoj realizaciji. 

Osim obrazovanja redovnih učenika škola je povremeno, po potrebi, organizirala 

i obrazovanje odraslih: osposobljavanje, stjecanje stručne spreme za neka zanimanja, 

obrazovanje za VKV radnike i prekvalifikacije. Obrazovanje odraslih škola je organizirala 

uglavnom samostalno, osim školske godine 1971./72. kada je obrazovanje za VKV 

radnike organizirao Tehnički školski centar iz Splita. 

Danas Srednja škola “Vela Luka” ima 191 učenika u 11 razrednih odjela koji se školuju 

u četverogodišnjim zanimanjima: opća gimnazija, ekonomist i trogodišnjim zanimanjima 

u jedinstvenom modelu obrazovanja (JMO): brodski mehaničar, elektroničar 

– mehaničar i instalater grijanja i klimatizacije. U školi radi ukupno 30 radnika 

od kojih 25 nastavnika. Materijalni položaj škole je zadovoljavajući, ali u novim uvjetima 

moramo tražiti načine za materijalno i prostorno poboljšanje. Osim redovne nastave 

koja se realizira prema propisanim nastavnim planovima i programima, učenici 

škole sudjeluju u radu više skupina slobodnih aktivnosti koje se odvijaju tijekom godine, 

kao i u povremenim aktivnostima koje škola organizira. Spomenimo: školski list, 

dramsku družinu, školski sportski klub sa svojim sekcijama, razne oblike provođenja 

školskog preventivnog programa, ekološke i dobrotvorne akcije. Stalan je i rad s učenicima 

koji pokazuju želju naučiti više od onoga što je redovnim programom predviđeno. 

Takvi učenici sudjeluju na međuopćinskim, županijskim i međužupanijskim natjecanjima 

gdje većinom postižu vrlo dobre rezultate. Mnogi su bili visoko plasirani, 

posebno na natjecanjima iz kemije, matematike i povijesti, a neki od njih su sudjelovali 

i na državnom natjecanju. 

U realizaciji svih programa, nastavnih i izvannastavnih, škola se i danas susreće s 

mnogobrojnim problemima. Za njihovo rješavanje treba nam suradnja mjesta, roditelja 

i učenika koju ćemo, nadam se, i ubuduće imati.

216 

PRILOG 

T. 1 Pregled nekih zanimanja za koja se organizirala nastava 

Zanimanje od do 

Gimnazija 1990. danas 

Trgovački pomoćnik 1954. 1972. 

Prodavač 1994. 2002. 

Rač. financ. stručni radnik 197 7. 1979. 

Ekonomist 1999. danas 

Prerađivač ribljih konzervi 1957. 1968. 

Konobar, kuhar, slastičar 

1968. 1974. 

1980. 2000. 

1952. 1974. 

Stolar 

1983. 1986. 

1994. 1997. 

Elektrotehničar 1985. 1996. 

Elektroničar – mehaničar (JMO) 2003. danas 

Brodski mehaničar 2000. 2004. 

T. 2 Nazivi škole od 1952. do danas 

Naziv od do 

1. Škola učenika u privredi 1952. 1963. 

2. Škola za učenike u privredi 1964. 1969. 

3. Brodograđevna škola 1970. 1977. 

4. 

Centar za usmjereno obrazovanje “Korčula” 

– “Organizaciono – pedagoška jedinica Vela Luka” 

1978. 1992. 

5. Srednja škola “Vela Luka” 1992. danas 

T. 3 Broj učenika upisanih u školu na početku školske godine 

Školska 


Broj 

učenika 

Školska 


Broj 

učenika 

Školska 


Broj 

učenika 

1952./ 1953. 28 1971./ 1972. 123 1990./ 1991. 199 

1953./ 1954. 31 1972./ 1973. 114 1991./ 1992. 193 

1954./ 1955. 14 1973./ 1974. 75 1992./ 1993. 205 

1955./ 1956. 36 1974./ 1975. 61 1993./ 1994. 204 

1956./ 1957. 40 1975./ 1976. 67 1994./ 1995. 205

217 

1957./ 1958. 53 1976./ 1977. 104 1995./ 1996. 225 

1958./ 1959. 65 1977./ 1978. 161 1996./ 1997. 206 

1959./ 1960. 68 1978./ 1979. 148 1997./ 1998. 196 

1960./ 1961. 72 1979./ 1980. 110 1998./ 1999. 201 

1961./ 1962. 81 1980./ 1981. 110 1999./ 2000. 187 

1962./ 1963. 90 1981./ 1982. 131 2000./ 2001. 198 

1963./ 1964. 120 1982./ 1983. 133 2001./ 2002. 199 

1964./ 1965. 155 1983./ 1984. 130 2002./ 2003. 189 

1965./ 1966. 138 1984./ 1985. 114 2003./ 2004. 190 

1966./ 1967. 99 1985./ 1986. 101 2004./ 2005. 193 

1967./ 1968. 85 1986./ 1987. 129 2005./ 2006. 196 

1968./ 1969. 97 1987./ 1988. 150 

1969./ 1970. 114 1988./ 1989. 135 

1970./ 1971. 138 1989./ 1990. 167 

T. 4 Broj učenika koji su položili završni ispit i maturu od osnivanja škole do 

kraja 2006. godine 

Red. 

br 

Zanimanje 

Broj 

uč. 

Red. 

br 

Zanimanje 

1 Opća gimnazija 219 24 Krojač 10 

2 Konobar 163 25 Zidar 10 

3 Kuhar 82 26 Brodoelektričar 6 

4 Slastičar 2 27 Crtač detaljist 6 

5 Bravar 111 28 Jedrar 6 

6 Prodavač 102 29 Prir.-mat. gimnazija 6 

7 Mehaničar 92 30 Vodoinstalater 6 

8 Brodomehaničar 89 31 Soboslikar 5 

9 Stolar 71 32 Ličilac 4 

10 Brodograditelj 70 33 Mesar 3 

11 Elektrotehničar 70 34 Varilac 3 

Broj uč. 

12 

Elektroničar – mehaničar 

(JMO)* 

8 35 Alatničar 2 

13 Prer. ribljih konzervi 70 36 Automehaničar (JMO)* 4 

14 Tokar 53 37 Automehaničar 2 

15 Električar 40 38 Brijač 2 

16 Cjevar 37 39 Cipelar 2 

17 Komercijalist 36 40 Elektromehaničar 2

218 

18 Trgovački pomoćnik 34 41 Glodač 2 

19 Bravar - brodolimar 26 42 Klesar 2 

20 Kovač 26 43 Limar 2 

21 Ekon.- rač. financ. radnik 25 44 Politerka 2 

22 Ekonomist 98 45 Vodoinstalater (JMO)* 1 

23 Strojobravar 17 46 Prelac 1 

Ukupno: 1630 

JMO – Jedinstveni model obrazovanja. Po tom modelu obrazuju se učenici za obrtnička zanimanja 

od 2001. godine 

Rješenje Narodnog odbora kotara Korčula o otvaranju Škole učenika u privredi 

12.11.1952., Arhiv Srednje škole Vela Luka (ASŠVL)

219 

Popis učenika prve generacije Škole učenika u privredi 1952./53., ASŠVL 

Literatura: 

1. Zvonko Maričić, Osnovna škola Vela Luka 1857. – 1977., Osnovna škola “Vela 

Luka”, Vela Luka, 1977. 

2. Zvonko Maričić, “Otvaranje odjela gimnazije u Veloj Luci”, Uvodno izlaganje na 

proširenom sastanku organizacije SSRN – Vela Luka, travanj 1970. 

3. Marinko Gjivoje, Otok Korčula, Vlastita naklada, Zagreb, 1968. 

4. Tonči Andreis, Srednja škola “Vela Luka” 1952. – 2002., povodom 50. obljetnice 

osnivanja škole, Vela Luka, siječanj 2003.

220 

Secondary education in Vela Luka 

The paper gives an overview of secondary education in Vela Luka, from the early 

beginnings of vocational education and training in Vela Luka with establishment of 

so-called civic school in 1926. The first real secondary education institution in Vela 

Luka - School for Apprentice Students - was founded in 1952. It was followed by Shipbuilding 

School, The Centre for Secondary Education, and finally Vela Luka Secondary 

School. The paper also examines the issues of opening the grammar school, cooperation 

with other schools in terms of curriculum upgrade, and the issue of a school 

building. Contemporary issues and possibilities of future development are analysed in 

conclusion. 

Il sommario dell’istruzione nelle scuole medie a Vela Luka 

In questo testo l’autore ci porta il riassunto dell’ istruzione nelle scole medie, dal 

principio della fondazione della Scuola civile nel 1926, che può essere considerata 

come l’inizio dell’istruzione in diverse branche, la Scuola agraria (Škola učenika u privredi) 

nel 1952 che fu la prima vera e propria scuola media nel paese, poi la Scoula 

per la direzione nella costruzione navale (Brodograđevna škola), Centro per la formazione 

generale Korčula e Scula media “Vela Luka’’. Viene considerata la questione dell’ 

apertura del dipartimento liceale, poi la collaborazione con altre scuole medie per alzare 

il livello dell’istruzione e la questione dell’edificio, cio’è il collocamento della scuola 

e vengono confrontati anche altri problemi. Alla fine viene analizzata la condizione 

attuale e la possibilità dello sviluppo.

IZVANNASTAVNE I IZVANŠKOLSKE AKTIVNOSTI 

IZ TJELESNE I ZDRAVSTVENE KULTURE 

U OSNOVNOJ ŠKOLI “VELA LUKA” 

MARKO JERIČEVIĆ 

Osnovna škola “Vela Luka”, Vela Luka 

U radu autor na temelju dostupne literature, privatne dokumentacije i sjećanja daje 

pregled izvannastavnih i izvanškolskih tjelovježbenih aktivnosti u Osnovnoj školi “Vela 

Luka”, s posebnim naglaskom na razdoblje od 1975. do danas u kojemu autor i djeluje 

kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture u velolučkoj osnovnoj školi. Uz uvodne napomene 

i kratki povijesni presjek od 1890. do današnjih dana, u kojemu se posebno osvrće 

na djelovanje nastavnika Ivice Padovana, Marije Šebetić i Ive Miroševića, autor detaljnije 

razmatra djelovanje učenika unutar folklorne sekcije, športskog društva OŠ “Vela 

Luka” i naposlijetku školskog športskog kluba “Val”. Nabrajaju se učenički uspjesi u rukometnoj, 

gimnastičkoj, stolnoteniskoj, plivačkoj, košarkaškoj, atletskoj, odbojkaškoj i šahovskoj 

sekciji, i to na općinskim, međuopćinskim, županijskim, međužupanijskim i državnim 

natjecanjima. Na njima je nastupilo sveukupno 1986 učenika koji su 30 puta 

osvajali prva mjesta, kako u muškoj, tako i ženskoj konkurenciji, a najuspješniji su bili 

stolnotenisači. Pobrojani su i nastupi na brojnim prigodnim i javnim nastupima, prikazano 

je i sudjelovanje na Športskim igrama osnovnih škola općine Korčula, Športskim 

igrama mladih i Igrama otoka svijeta. 

UVODNE NAPOMENE 

Tjelesna i zdravstvena kultura u osnovnoj školi ima važno mjesto, jer je sustavom 

obrazovanja njome obuhvaćeno svako dijete od 7. do 14. godine. Održavaju se satovi 

obveznog i redovitog tjelesnog vježbanja te aktivnosti, kako izvan nastave, tako i izvan 

škole. Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti nisu novost jer su se pod nazivom “slobodne 

aktivnosti” Zakonom iz 1959. provodile u našim osnovnim školama kada su 

uvedene brojne novine u nastavi tjelesnog odgoja. Razlika između izvannastavnih i 

izvanškolskih aktivnosti je u tome što prve organizira škola, a druge neki mjesni klub 

ili udruga u suradnji sa školom. Učenici su prema svojim mogućnostima mogli izabrati 

slobodnu aktivnost koja ih najviše zanima i gdje će postići željene rezultate, u skladu 

sa svojim sposobnostima. Gotovo svaki nastavni predmet nudio je neku slobodnu 

aktivnost, tako da su s tom nastavom bili obuhvaćeni svi učenici. Slobodne aktivnosti 

iz tjelesnog odgoja održavale su se u Osnovnoj školi “Vela Luka” u okviru školskih 

športskih društava i klubova. Osim toga, učenici su mogli postati članovi izvanškolskih 

klubova ili udruga, kao npr. nogometnog kluba “Hajduk”, veslačkog kluba “Oš-

222 

jak”, vaterpolo kluba “Vela Luka”, stolnoteniskog kluba “Lučica” i ženskog rukometnog 

kluba “Vela Luka”. 1 

Zbog nastojanja da se učenicima, osim dva sata redovite nastave tjelesnog odgoja, 

osigura najmanje još dva sata tjelesnih aktivnosti, Zakon o odgoju i osnovnom obrazovanju 

obvezao je 1980. svaku osnovnu školu da organizira i provede novi oblik rada 

pod nazivom “Tjelesno vježbanje 2 X 60 minuta”. Ovaj oblik rada nije dugo trajao jer 

je došlo do problema u financiranju programa. 

Za naslovnu temu koju obrađujemo nije bilo dovoljno pisanog teksta, osobito za 

razdoblje 1890. - 1975., pa smo zabilježili samo ono što smo doznali usmenim putem. 

Korištena je i knjiga prof. Zvonka Maričića o Osnovnoj školi gdje smo našli nekoliko 

vrijednih podataka. Opširnije je obrađeno razdoblje od 1975. do danas jer postoji 

mnogo zapisnika i foto dokumentacije koja je pomogla da sve prikažemo objektivno, 

koncentrirajući se na važnija događanja. 

TJELESNI ODGOJ OD POČETAKA - pregled 

Prema knjizi profesora Zvonka Maričića “Osnovna škola Vela Luka 1857. – 1977.” 

1890. godine se (uz ostale nastavne predmete u višim razredima) prvi put spominje 

tjelovježba, i to u kombinaciji s pjevanjem. Od 1899. predaje se samo tjelovježba, a od 

1910. do početka 2. svjetskog rata gimnastika. U ratnim uvjetima se održavaju tjelesne 

vježbe sve do 1950. Od tada pa do 1970. predmet se zove tjelesno vježbanje, a nakon 

toga fizički odgoj. Od šk. god. 1976./77. tjelesni odgoj je jedan od 12 nastavnih predmeta, 

a od 1988./89. pa do danas predmet se zove “Tjelesna i zdravstvena kultura”. 

U početku su tjelovježbu u pučkoj školi predavali razredni učitelji. Kad je 1926. utemeljena 

Građanska škola u Veloj Luci, određeno je da gimnastiku predaje učitelj gimnastike 

Ivo (Ivica) Padovan koji je isti predmet predavao u Građanskoj školi u Blatu. 

Završio je poseban tečaj za prednjaka u okviru sokolske organizacije, što je bio uvjet za 

rad s djecom. Osobito je bio zaslužan za organizaciju Sokolskog društva u Veloj Luci. 2 

Radio je od 1926. do 1936., pa od 1939. do 1941., kada je došlo do talijanske okupacije, 

te u Osnovnoj školi od 1944. do 1961. Gimnastiku su u Građanskoj školi pred 2. svjetski 

rat od 1936. do 1939. privremeno predavali Marija-Mica Stulli, za ženske i Ante 

Rusković, za muške. Kad je Vela Luka bila pod talijanskom okupacijom, tjelesne vježbe 

(po školskom sustavu) su predavali talijanski nastavnici Matteo Fabris i Elide Oldrighi. 

Uz to što su bili strogi, nerijetko su žestoko tukli djecu zbog napuštanja škole i bojkoti- 

1 

 

Hajduka redovito su 

 


 

 

 

 

 

2

223 

Prvaci općinskog prvenstva za osnovne škole u malom nogometu, Badija, 1975. 

(stoje slijeva: voditelj Marko Jeričević, Krešo Bačić, Perica Maričić, Eldo Žuvela, Nikša 

Prižmić, Ivo Šeparović i Boris Tulić; čuče: Elio Prižmić, Tihomir Barčot, Zoran Borovina, 

Edi Žuvela i Jurica Šeparović), Privatna zbirka Marka Jeričevića (PZ-MJ) 

ranja nastave. Elide Oldrighi nije izdržala pa je zamijenjena s učiteljicom Vandom Bussani. 

U ožujku 1943. Bussani je premještena na novo radno mjesto, pa je ovaj predmet 

preuzela starija i taktičnija upraviteljica ženske osnovne škole Eugenija Romiti. 3 

Tjelesno je vježbanje u školi od 1954. do 1957. predavao privremeni stručni učitelj 

Šani Vulja, da bi se nakon njega u Velu Luku iz Gospića vratila nastavnica Marija Šebetić 

koja je taj predmet predavala do 1974. Bila je vrlo aktivna što je primjetno po uvježbavanju 

sletskih vježbi, nastupima na atletskim i gimnastičkim višebojima te njegovanju 

velolučkog folklora. Sve potrebne nošnje za mnogobrojne nastupe šila je sama. 

Pred odlazak u mirovinu inicirala je utemeljenje folklorne sekcije “Mafrina”, koja je uz 

harmoniku “botunaru” barbe Pere Marinovića izvodila stare luške plesove. Zbog svog 

predanog i uspješnog rada dobila je 1974. Majsku nagradu za vrijedna postignuća u fizičkoj 

kulturi na području nastavnog rada u školi. 

Nakon završene pedagoške akademije nastavnik Ivo Mirošević radi cijelu šk. god. 

1961./62. u Veloj Luci. Potom se upisuje u Visoku školu za fizičku kulturu u Zagrebu 

gdje je i diplomirao 1964. Opet je radio do 1965. kada odlazi u vojsku. Nakon odsluženja 

vojnog roka ponovno se vratio u Velu Luku, gdje je radio do preseljenja u Zagreb 

krajem 1966. Bio je aktivan u školskom športskom društvu gdje je vodio mušku 

gimnastičku ekipu. Na otočiću Badija organizirano je Kotarsko prvenstvo u gimnastičkom 

višeboju gdje je velolučka gimnastička vrsta osvojila prvo mjesto i tako se plasirala 

na Republičko prvenstvo (koje je ponovno održano na Badiji) gdje su bili među

224 

Članovi folklorne sekcije, 1975., PZ-MJ 

najuspješnijim ekipama. U to vrijeme nastava se održavala u “Sokolani” kao i sve slobodne 

aktivnosti, bilo školske ili u okviru gimnastičkog društva “Hajduk” i kasnije 

Društva za tjelesni odgoj (DTO) “Partizan”, gdje se najviše vježbalo: nogomet, veslanje, 

gimnastiku, vaterpolo i stolni tenis. 4 Zbog udaljenosti od škole dolazilo je do problema 

u pravljenju rasporeda i organizaciji nastave. 

Nakon nastavnice Marije Šebetić, koja je krajem 1. polugodišta šk. god. 1974./75. 

otišla u mirovinu, zasnovan je radni odnos s nastavnikom Markom Jeričevićem. On 

je nastavio okupljati djecu u športskom društvu koje je imalo tri sekcije: rukometnu, 

gimnastičku i stolnotenisku. Također je radio s folklornom sekcijom koju je prethodno 

jako njegovala nastavnica Marija Šebetić, s kojom je postigla zapažene rezultate 

na mnogim nastupima i natjecanjima. Učenici su kroz 2. polugodište s velikom marljivošću 

uvježbavali zahtjevne elemente u mješovitoj gimnastičkoj sekciji što je bilo 

primjetno na njihovom prvom nastupu. Tako su na gimnastičkom višeboju, koji je 

održan u Veloj Luci, obje ekipe osvojile druga mjesta. Ranka Šeparović, Anka Žuvela 

i Anka Padovan tada su dominirale u pojedinačnoj konkurenciji. U rad rukometne 

sekcije na početku su bili uključeni samo učenici, koji su na prvenstvu osnovnih škola 

Općine Korčula održanom na Badiji osvojili treće mjesto. Stolnotenisači su dobro 

svladali tehniku igre tako da su na prvom prvenstvu Vele Luke (prigodom Dana mladosti) 

postigli dobre rezultate. 

U šk. god. 1974./75. OŠ “Vela Luka” pohađalo je ukupno 416 učenika. Predmetnu 

nastavu, koja je bila organizirana u 8 razreda, pohađalo je 204 učenika, od čega 103 

učenice. Uvjeti za realizaciju nastavnog programa iz tjelesnog odgoja bili su vrlo dobri. 

str.

225 

Prvaci općinskog prvenstva za osnovne škole u košarci, 1977. (stoje slijeva: Tonči Žuvela, 

Edi Žuvela, Mario Zlokić, Đenko Žuvela i voditelj M. Jeričević; čuče: Mario Gugić, Dino 

Tabain i Niki Dragojević), PZ-MJ 

Nastava se održavala u školskoj športskoj dvorani (dužine 24, a širine 12 metara) koja 

je izgrađena 1971. Samo je odbojkaško igralište bilo olimpijskih dimenzija dok su igrališta 

za rukomet, košarku i mali nogomet bila smanjena, što je otežavalo potpunu realizaciju 

nastavnog programa. Uz to, u blizini škole nije bilo otvorenog igrališta, trkačkih 

staza, jame za skok u dalj i terena za bacačke discipline pa se nastava, osobito iz atletike, 

morala održavati na nogometnom i rukometnom igralištu koji su oko 800 metara 

udaljeni od škole. Nastava iz plivanja održavala se na kupalištu “Vranac”, starom plivalištu 

kod VK-a “Ošjak” i bazenu “Kalosa”. Zbog daljine realizirali su se samo 5. i 6. satovi 

te popodnevne slobodne aktivnosti. Dvorana je bila dobro opremljena potrebnim 

rekvizitima za izvođenje nastave i svih vrsta aktivnosti, koje su trajale od 8 do 21 sata. 

Od 1975. godine pa do danas učenici su svoje slobodno vrijeme aktivno provodili 

kao članovi folklorne sekcije, športskog društva Osnovne škole “Vela Luka”, a zatim 

školskog športskog kluba “Val”. Redovito i marljivo su trenirali u rukometnoj, gimnastičkoj, 

stolnoteniskoj, plivačkoj, košarkaškoj, atletskoj, odbojkaškoj i šahovskoj sekciji. 

Na općinskim, međuopćinskim, županijskim, međužupanijskim i državnim natjecanjima 

nastupilo je, pod vodstvom nastavnika Marka Jeričevića, 1986 učenika koji su 

30 puta osvajali prva mjesta, kako u muškoj, tako i u ženskoj konkurenciji. Najviše su 

prvih mjesta osvojili: stolnotenisači – 22, rukometaši – 14, odbojkaši – 12, košarkaši – 

9 i atletičari – 3. 

Nakon dužeg uvježbavanja folkloraši su prvi nastup imali za Dan škole (1976.) kad 

su na svečanoj akademiji izveli dva plesa “Šroteš” i “Pritilicu”. Te godine još su nastupili 

u programu povodom davanja imena školi “Maršal Tito”, a zatim i prigodom 120.

226 

S logorovanja na Badiji, 1979., PZ-MJ 

Prvakinje općinskog prvenstva za osnovne škole u košarci, 1982. (sjede slijeva: 

Damirka Žuvela, Ivana Bačić, Ofelija Franulović, Sendi Žanetić, Ljiljana Berković, Marina 

Dragojević i Jelena Berković; stoji voditelj M. Jeričević), PZ-MJ

227 

obljetnice osnovne škole (1977.). Folklorna sekcija koja je imala 20 članova, redovito 

je nastupala za: Dan škole, Dan republike, Dan dječje radosti i Dan mladosti. Na programu 

su bili stari luški plesovi, plesovi Prigorja, Slavonije, Bosne i Hercegovine i Slovenije. 

Nakon 11 godina aktivnosti i 42 javna nastupa, članovi školske folklorne sekcije 

nastavili su 1986. radom u okviru Folklorne skupine “Mafrina”. 

U okviru nastave tjelesnog odgoja logorovanje je imalo važnu ulogu. Prema nastavnom 

programu “učenicima je tijekom školovanja trebalo omogućiti da provedu pet 

dana na jednom logorovanju”. Prvo logorovanje u Općini Korčula održano je 1971. na 

otočiću Badija gdje se okupilo oko 250 učenika i 15 nastavnika iz svih općinskih škola. 

Učenici su svladali program iz Općenarodne obrane i Društvene samozaštite te pružanja 

prve pomoći. Osim toga učenici su, kroz zabavne večeri, prikazali dio svojih ostvarenja 

u literarnom i likovnom stvaralaštvu. Organizirana su brojna športska natjecanja 

koja su na kraju završavala s tradicionalnom nogometnom utakmicom “učenici – nastavnici”. 

Nakon 20 godina redovitog održavanja posljednje logorovanje organizirano 

je 1990. Do zadnjeg trenutka bilo je neizvjesno hoće li se odobriti organizacija budući 

da se pod utjecajem društvenih promjena izgubio prvobitni smisao i svrha. Logorovanje 

je ipak, zbog 20. obljetnice, održano, ali s izmijenjenim sadržajima. 

PRIGODNA NATJECANJA I JAVNI NASTUPI OD 1975. 

Članovi športskog kluba su od 1975. godine do danas imali pet prigodnih natjecanja 

u rukometu, stolnom tenisu i atletici. Tako je muška rukometna ekipa OŠ-e “Maršal 

Tito” sudjelovala 1977. u Bjelovaru na turniru osnovnih škola Hrvatske koje nose 

Titovo ime. U konkurenciji osam ekipa, iz Bjelovara, Kaštel Gomilice, Kumrovca, Šibenika, 

Vele Luke, Velikog Trgovišća, Vidovca i Zagreba, osvojili su treće mjesto. Nastupili 

su: Dino Zlokić, Mario Zlokić, Niki Dragojević, Franjo Dragojević, Tino Andreis, 

Mario Gugić, Ivo Prižmić, Damir Prižmić, Dino Tabain i Zoran Grdenić. Da se 

naš najbolji igrač Niki Dragojević nije povrijedio, ušli bi u finale s realnim šansama za 

osvajanje turnira. 

Pod pokroviteljstvom Ministarstva obrane Republike Hrvatske u Dubrovniku su 

1994. godine održani susreti djece Dubrovačko – neretvanske županije pod sloganom 

“Mir za djecu – djeca za mir” na kojima su u okviru reprezentacije otoka Korčule nastupile 

muška i ženska stolnoteniska ekipa “Vala”. Postigle su odličan rezultat jer su sve 

protivnike (iz Dubrovnika, Metkovića i Ploča) pobijedile s 3:0 i tako zasluženo osvojile 

vrijedna priznanja, što je doprinijelo da je otok Korčula u ukupnom redoslijedu bio 

najbolji. Igrali su: Teo Šeparović, Darko Vlašić, Damir Žuvela, Elvin Andreis, Petar 

Franulović (Blato), Danijela Dragojević, Maja Surjan i Danijela Sirovica. Nakon što se 

na natjecanju istaklo više talentiranih igrača, krenula je inicijativa za osnutak stolnoteniskog 

kluba koji je utemeljen u veljači 1995. godine. 

Sudionici svjetske utrke mira “Peace run” 1995. protrčali su ulicama Vele Luke i zastali 

u školskom dvorištu gdje im je priređen svečani doček uz prigodni program, koji 

su izveli recitatori, školski zbor i “Mafrina”.

228 

Drugoplasirana momčad na rukometnom prvenstvu Dalmacije za osnovne škole, Trilj, 

1986. (stoje slijeva: voditelj M. Jeričević, Entoni Dragojević, Ljubiša Jurković, Jakov 

Marasović i Danko Tabain; čuče: Markiša Oreb, Đani Dragojević, Ivo Rubeša, Ivica Vlašić i 

Alen Barčot), PZ-MJ 

U Korčuli je 2004. godine obilježen Međunarodni dan borbe protiv ovisnosti pod 

sloganom “Ovisim o tebi – zdravi đir”. U športskim su natjecanjima nastupile osnovne 

škole iz Cavtata, Dubrovnika, Korčule, Metkovića, Mlina, Opuzena, Ploča i Vele 

Luke. Program je počeo prikazom biciklističkih vještina, a nastavio se prezentacijom 

taekwondoa od strane članova TK-a “Forteca”. Nakon toga održano je natjecanje u poligonu 

spretnosti gdje je Vela Luka osvojila prvo, Metković drugo, a Dubrovnik treće 

mjesto. Za pobjedničku su ekipu trčali: Ivana Gugić, Mario Zlokić, Lea Dragojević i 

Damjan Marov. 

Povodom obilježavanja “130. obljetnice uvođenja obvezne nastave tjelesnog odgoja 

u hrvatske škole” u dvorani Osnovne škole “Vela Luka” održana je športska priredba 

pod nazivom “Jačajmo se!”. U programu je sudjelovalo 100 učenika koji su prikazali 

svoje sposobnosti u poligonu spretnosti, potezanju konopa i štafetnim igrama. 

Gimnastička sekcija “Vala” imala je četiri javna nastupa. Prvi, “Večer gimnastike”, 

održan je 1989. godine u školskoj dvorani kada su nastupili mladi gimnastičari Blata 

i Vele Luke. U dvosatnom programu učenici su prikazali brojnoj publici više gimnastičkih 

i ritmičkih vježbi. Gimnastičkom priredbom “Mladi vježbaju”, koja je održana 

1992. godine, obilježena je druga obljetnica Republike Hrvatske i prvi nastup hrvatskih 

športaša na Olimpijskim igrama u Barceloni. Tom je prigodom nastavnik Marko 

Jeričević dobio priznanje Društva pedagoga fizičke kulture Općine Korčula za dugotrajni 

športski rad i rezultate, koje su njegovi učenici postigli na mnogim natjecanjima. 

Prigodom treće obljetnice Dana državnosti i prvog nastupa hrvatskih športaša

229 

na Mediteranskim igrama u Francuskoj gimnastička je sekcija ponovila 1993. godine 

športsku priredbu pod sloganom “Mladi vježbaju”. Međunarodnu godinu športa gimnastičari 

“Vala” obilježili su svojim četvrtim nastupom pod nazivom “Vježbom do 

zdravlja”. 

Prigodom Dana oslobođenja Vele Luke organizirano je pet “Utrka oslobođenja” 

(1984., 1985., 1987., 1989. i 1990.) na kojima je sudjelovalo preko 150 trkača iz Orebića, 

Korčule, Žrnova, Smokvice, Blata i Vele Luke. U kadetskoj su konkurenciji pobjeđivali: 

Sandi Prižmić, Danko Tabain, Dani Franulović, Nikica Padovan i Davor Marinović 

dok su najbolje kadetkinje bile: Milena Dragojević, Sendi Žuvela, Anita Gugić, 

Luči Dragojević i Sandra Petković. 

Od 1975. do 1980. godine održano je šest prijateljskih plivačkih susreta s učenicima 

OŠ-e “Petra Kanavelića” iz Korčule. U Veloj Luci se plivalo na plivalištu kod VK-a 

“Ošjak”, a u Korčuli na KPK. Zbog boljih uvjeta za pripreme i višemjesečnog treninga 

Korčulani su bili uspješniji. Nakon toga organizirana su četiri prvenstva Općine Korčula 

u plivanju (1981., 1983., 1985. i 1987.) na kojima smo samo 1985. godine postigli 

odličan rezultat osvojivši jednako prvih mjesta kao i Korčulani. Na programu su bile 

discipline: 50 m slobodno, 50 m prsno, 50 m leđno i štafeta 4x50 m slobodno. U prijateljskim 

susretima osvojeno je 9, a na općinskim prvenstvima 32 prva mjesta. 

ŠPORTSKE IGRE OSNOVNIH ŠKOLA OPĆINE KORČULA 

Športske igre osnovnih škola Općine Korčula prvi su put održane 1968. g. uz sudjelovanje 

većine otočnih škola. One su bile najmasovnije natjecanje u otočnom školskom 

športu. Počinjale su razrednim i školskim prvenstvima, nastavljale se općinskim 

i regionalnim natjecanjima da bi završile republičkim prvenstvima. Učenici su se natjecali 

u atletskom i gimnastičkom višeboju, rukometu, košarci, malom nogometu i 

stolnom tenisu. Od 1975. do 1992. velolučki su osnovci osvajali prva mjesta na općinskim 

prvenstvima u: 

- malom nogometu (1976.); 

- košarci (1977., 1978., 1979., 1981. za ženske i 1985.); 

- rukometu (1977., 1981., 1986., 1987., 1991. za muške i ženske i 1992.); 

- stolnom tenisu (1980.); 

- atletskom višeboju (1991. za muške i ženske i 1992.). 

Na rukometnom prvenstvu Dalmacije za kadete, koje je održano 1986. u Trilju, ekipa 

“Vala” je u konkurenciji jedanaest škola, iz Dubrovnika, Hvara, Kistanja, Opuzena, 

Pakoštana, Splita, Šibenika, Trilja, Vele Luke, Vrlike i Zadra, osvojila drugo mjesto. 

Nastupili su: Ivo Rubeša, Danko Tabain, Entoni Dragojević, Alen Barčot, Ivica Vlašić, 

Ljubiša Jurković, Đani Dragojević, Markiša Oreb i Jakov Marasović. 

U Korčuli je 1990. održano rukometno prvenstvo Dalmacije na kojemu je “Val” u 

konkurenciji osam ekipa osvojio 3. mjesto. Igrali su: Mario Barčot, Anito Tabain, Davor 

Marinović, Branko Oreb, Neno Franulović, Hrvoje Stipković, Rendi Surjan, Milan 

Trifković, Tonči Tabain i Gorki Mirošević.

230 

Na subregionalnom natjecanju u rukometu, koje je održano u Kaštel Sućurcu 1991., 

muška je ekipa osvojila drugo, a ženska treće mjesto. Za mušku ekipu “Vala” igrali su: 

Ivica Surjan, Teo Šeparović, Mario Barčot, Vjeko Žuvela, Neno Franulović, Anito Tabain, 

Rendi Surjan i Milan Trifković, a za žensku: Cvjetana Tabain, Ana Vlašić, Alida 

Stipković, Elma Žuvela, Marinka Žuvela, Dragana Brozović, Katarina Vlašić i Sanja 

Franulović. 

Športske igre osnovnih škola 1993. nisu održane što se prvi put dogodilo u minulih 

25 godina. O tome je u izvješću Društva pedagoga fizičke kulture Općine Korčula 

rečeno da ratno stanje i besparica nisu dovoljan razlog za neodržavanje igara, osobito 

kad se zna da je 1992. g. održano natjecanje u rukometu i atletici. 

ŽUPANIJSKA, MEĐUŽUPANIJSKA I DRŽAVNA NATJECANJA 

U okviru akcije osnivanja školskih športskih klubova, koju je 1995. pokrenulo Ministarstvo 

prosvjete i športa Republike Hrvatske, u OŠ-i “Vela Luka” reorganizirano je 

dotadašnje športsko društvo u školski športski klub “Val”. Od 1995. – 2007.g. održana 

su međuopćinska, županijska, međužupanijska i državna natjecanja u košarci, rukometu, 

stolnom tenisu, odbojci, šahu i atletici. Nabrojiti ćemo bolje rezultate tj. one koji 

su svojim plasmanom izborili nastup na međužupanijskim natjecanjima. Ženske stolnoteniske 

ekipe osvojile su osam prvih i jedno drugo mjesto pa su se tako plasirale na 

međužupanijska natjecanja. Na šest međužupanijskih natjecanja bile su tri puta druge, 

a jednom treće, četvrte i pete. Nakon toga ženske stolnoteniske ekipe “Vala” nastupile 

su četiri puta na državnim prvenstvima. Na prvom natjecanju u Osijeku 1996. osvojeno 

je trinaesto mjesto u konkurenciji 20 županija. Igrale su: Katarina Dragojević, Ana 

Dragojević i Jelena Franičević. Sudjelujući 1997. na drugom državnom prvenstvu u 

Puli, “Val” je osvojio deveto mjesto u sastavu: Katarina Dragojević, Marina Cetinić i 

Maja Marinović. Na trećem prvenstvu, koje je održano 1998. u Čakovcu, osvojeno je 

šesto mjesto u konkurenciji 10 ekipa. Nastupile su: Katarina Dragojević, Marina Cetinić 

i Ranka Šeparović. Posljednji nastup stolnotenisačice su imale 2004. na državnom 

prvenstvu u Rovinju. Za osvojeno šesto mjesto zaslužne su: Sanda Tasovac, Tihana Radić 

i Katarina Grbin. 

Na temelju članka 9 Statuta Općine Vela Luka stolnotenisačice “Vala” su 1997. g. i 

1999. g. bile proglašene za najbolju žensku ekipu Općine Vela Luka. Stolnotenisačica 

Katarina Dragojević je 1996. i 1998. proglašena za najbolju športašicu Vele Luke. Isto 

priznanje dobila je i Sanda Tasovac za 2003. 

Nakon prvog mjesta u Cavtatu 2003. odbojkaši su nastupili na međužupanijskom 

prvenstvu u Splitu gdje su osvojili treće mjesto. Za “Val” su igrali: Emil Oreb, Petar Joković, 

Miro Stipković, Ivan Padovan, Danijel Mirošević, Petar Barčot, Filip Maroš, Damjan 

Marov, Mario Zlokić, Andrija Lukić, Paval Marov i Josip Žuvela. 

Drugim mjestima na županijskim šahovskim turnirima u Dubrovniku (2005., 

2006. i 2007.) ženska šahovska ekipa je izborila plasman na tri međužupanijska natjecanja. 

U Skradinu 2005. osvojeno je šesto mjesto, što je ponovljeno i 2006. u Splitu,

231 

Sudionici rukometnog turnira u Kaštel Sućurcu, 1991. (stoje slijeva: voditelj M. Jeričević, 

Mario Barčot, Milan Trifković, Neno Franulović, Vjeko Žuvela i Anito Tabain; čuče: Rendi 

Surjan, Ivica Surjan i Teo Šeparović), PZ-MJ 

dok je 2007. osvojeno četvrto mjesto u Dubrovniku. Igrale su: Venera Surjan, Tihana 

Radić, Marija Žuvela, Vanesa Bačić, Ivona Surjan, Katarina Županić, Matea Vučetić i 

Franka Škoro. 

Nakon osvojenog drugog mjesta na atletskom županijskom prvenstvu, koje je održano 

u Makarskoj, muška i ženska ekipa nastupile su na međužupanijskom natjecanju 

gdje su osvojili peta mjesta. Za mušku ekipu su nastupili: Deni Rubeša, Rino Žuvela, 

Deni Franulović, Ivan Marinović, Tomislav Tabain, Mario Padovan, Ante Padovan 

i Nikola Prižmić. U ženskoj ekipi su bile: Marija Tabain, Anita Cetinić, Bernarda Bošnjak, 

Marija Bošnjak, Viktorija Žuvela, Marija Šeparović, Margita Padovan i Vanesa 

Bačić. 

U proteklom razdoblju od 32 godine članovi školskog športskog kluba bili su i poznati 

velolučki športaši: 

- veslači: Nikša Prižmić, Anito Šeparović, Hrvoje Barčot i Lenko Dragojević; 

- vaterpolisti: Romeo Šeparović, Pino Dragojević i Ofelija Franulović; 

- nogometaši: Ivo Šeparović i Dean Gugić; 

- rukometaši: Tihomir Barčot i Ofelija Franulović; 

- stolnotenisačice: Katarina Dragojević, Sanda Tasovac i Tihana Radić.

232 

Sudionici gimnastičke priredbe “Mladi vježbaju”, 1992. (Ana Žuvela, Antonija Vlašić, 

Vinka Barčot, Tea Grbin, Nikolina Prižmić, Jelena Dragojević, Maja Surjan, Marina 

Šimunović, Damir Mirošević, Marko Mirošević, Deni Borovina, Ivan Milat, Darko 

Mirošević, Dean Gugić, Elvin Andreis i Miran Dragojević), PZ-MJ 

ŠPORTSKE IGRE MLADIH 

Pod pokroviteljstvom Međunarodnog olimpijskog odbora i FIFA-e u Splitu je krajem 

kolovoza 2004. održana završnica “Osmih športskih igara mladih”. Nakon osvojenog 

prvog mjesta na županijskom stolnoteniskom kvalifikacijskom turniru, Sanda Tasovac 

je bila prva Velolučanka koja je izborila pravo nastupa na Igrama. U vrlo jakoj 

konkurenciji ponajboljih hrvatskih kadetkinja osvojila je sedmo mjesto. 

OŠ “Vela Luka” je organizirala županijske kvalifikacije u šahu za nastup na “Športskim 

igrama mladih” 2007. Nastupila su četiri najmlađa kadeta: Antonio Bačić, Damir 

Resić, Toni Cetinić i Leo Bačić. Pobijedio je Damir Resić, koji je nastupio na regionalnom 

prvenstvu gdje je osvojio prvo mjesto i tako osigurao nastup na završnom turniru. 

Sredinom kolovoza 2007. ostvario je izvrsno četvrto mjesto u konkurenciji 22 najmlađa 

šahista iz cijele Hrvatske. 

IGRE OTOKA SVIJETA 

Na inicijativu Međunarodnog odbora za organizaciju otočnih igara, Hrvatski olimpijski 

odbor je odlučio da Korčula, kao najšportskiji otok s 14 olimpijaca, bude predstavnik 

Hrvatske na 10. Igrama otoka svijeta koje su održane 2006. na Siciliji (Sirakuza 

i Palermo). U konkurenciji 22 otoka iz 12 država nastupilo je oko 1400 sportaša. Natjecali 

su se u atletici, gimnastici, jedrenju, judu, košarci, odbojci, plivanju, rukometu, 

stolnom tenisu i tenisu. U reprezentaciji otoka Korčule bile su i velolučke stolnotenisačice 

Sanda Tasovac, Tihana Radić i Marija Šeparović. Osvojile su treće mjesto u drugoj

233 

jakosnoj skupini što nije bilo dostatno za viši rang. Pobijedile su Mayotte i Martinique, 

a izgubile od Azora i Guadeloupea. 

Na 11. Igrama otoka svijeta, koje su održane u Bastiji i Ajacciu na Korzici 2007., OŠu 

“Vela Luka” su u okviru otočne reprezentacije predstavljali: 

- stolnotenisači Antonio Golić, Mate Maričić, Anita Cetinić, Ivana Tabain i Doris 

Prižmić; 

- rukometašice Ivana Bikić, Marijela Surjan i Lucija Andreis; 

- malonogometaši Deni Franulović i Vinko Žuvela; 

- atletičarka Margita Padovan. 

U ekipnom stolnoteniskom natjecanju ženske su osvojile 3. mjesto u svojoj skupini, 

odnosno 11. u ukupnom redoslijedu, dok su muški bili 4. u skupini, odnosno 13. 

ukupno. Najbolje su rezultate postigli ženski par Anita Cetinić / Ivana Tabain i muški 

par Antonio Golić / Mate Maričić osvajanjem 9. mjesta od ukupno 16 parova. Muška 

je ekipa igrala u sastavu Mate Maričić, Antonio Golić i Antonio Žuvela (Blato) dok su 

žensku ekipu sačinjavale Anita Cetinić, Ivana Tabain i Doris Prižmić. 

Rukometašice su uz tri pobjede protiv Krete, Francuske Polinezije i Korzike, te jednog 

poraza u susretu s Martiniqueom, osvojile 2. mjesto. Da se nije povrijedila Marija 

Šeparović mogle su biti pobjednice turnira. 

Margita Padovan je bacila kuglu 8,45 m što je bilo dostatno za ulazak u finalnu skupinu. 

Malonogometaši Korčule su uz jednu pobjedu, jedan neriješeni rezultat i dva poraza 

osvojili 4. mjesto s istim brojem bodova kao i Korzika, ali sa slabijom gol razlikom. 

U konačnom redoslijedu Korčula je u konkurenciji 22 otoka zauzela 17. mjesto. Nastup 

mladih Korčulana na ovim Igrama bio je više nego uspješan. Postignuti rezultati 

još su jedan dodatni motiv svim mladim Velolučanima da se u sljedećem razdoblju dobro 

pripreme i izbore status otočnog reprezentativca za nastup na Guadeloupeu, francuskom 

prekomorskom teritoriju u Karipskom moru. 

* * * 

Rezultati koje su velolučki osnovci postigli u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima 

tijekom svih ovih godina potvrđuju njihovu talentiranost koja će u novim 

uvjetima (izgradnjom nove školske športske dvorane) doći još više do izražaja. Minulo 

razdoblje od 32 godine dopušta da se nešto zaboravi ili nekoga ne spomene. Zbog toga 

vjerujem, uz ispriku, da mi bivši članovi kluba neće zamjeriti.

234 

Pobjednici stolnoteniskog turnira “Mir za djecu – djeca za mir”, Dubrovnik, 1994. (stoje 

slijeva: voditelj M. Jeričević, Maja Surjan, Elvin Andreis, Danijela Sirovica, Ivica Vlašić, 

Danijela Dragojević i Damir Žuvela; čuče: Teo Šeparović i Petar Franulović), PZ-MJ 

Šesto mjesto stolnotenisačica na državnom prvenstvu za osnovne škole u Čakovcu, 1998. 

(stoje: Ranka Šeparović, Katarina Dragojević i Marina Cetinić), PZ-MJ

235 

Trećeplasirana momčad na prvenstvu Dalmacije za osnovne škole u odbojci, Split, 2003. 

(stoje slijeva: Ivan Padovan, Emil Oreb, Josip Žuvela, Miro Stipković, Filip Maroš, Petar 

Joković, Marko Jeričević; čuče slijeva: Paval Marov, Andrija Lukić, Petar Barčot, Danijel 

Mirošević, Mario Zlokić i Damjan Marov), PZ-MJ 

Pobjednice županijskog prvenstva u stolnom tenisu za osnovne škole, 2004. (Marko 

Jeričević, Tihana Radić, Sanda Tasovac i Katarina Grbin), PZ-MJ

236 

Physical education extracurricular activities in Vela Luka Primary School 

The article gives an overview of PE extracurricular activities in Vela Luka Primary 

School based on bibliography, private archival materials and oral sources, with an emphasis 

on the period following 1975 that is best known to the author, a physical education 

teacher. With a few introductory remarks and a brief historic outline of the period 

following 1890 and onwards, especially the work of PE teachers, the paper gives more 

details on activities of pupils` folklore dancing group, Vela Luka Primary School Sport 

Association and School Sport Club “Val”. Also listed are pupils` achievements and success 

in handball, gymnastics, table tennis, swimming, basketball, athletics, volleyball 

and chess on municipal, inter-municipal, county, inter-county and national sport contests. 

A total number of 1986 registered pupils won 60 gold medals, and the table tennis 

contesters had the best results. Also listed were numerous contests and manifestations 

that pupils took part in, in particular Primary School Games on the island of Korčula, 

Youth Sport Games and Island Games. 

Le attività supplementari ed extrascolastiche, la educazione fisica e sanitaria a 

Scuola elementare di Vela Luka 

Grazie alla letteratura messa a disposizione, ai documenti privati ed ai ricordi della 

gente e dato uno sguardo alle attività supplementari ed extrascolastiche. Il particolare 

accento è messo sul periodo dal 1975 fino ad oggi, in cui l’autore stesso che è anche 

il professore di educazione fisica e sanitaria, opera a Scuola elementare di Vela Luka. 

È data la breve sintesi della storia dal 1890 fino ad oggi, con un accenno all’attivita degli 

insegnanti Ivica Padovan, Marija Šebetić e Ivo Mirošević. L’autore osserva dettagliatamente 

attività folcloristica e sportiva, parla della società sportiva (Scuola elementare 

“Vela Luka”) ed anche del “club” sportivo “Val”. Sono citati successi sui diversi campi: 

pallamano, tennis a tavolo, nuoto, pallacanestro, atletica, pallavolo e gioco a scacchi; 

poi le competizioni al livello comunale, regionale ed al livello dello stato dove hanno 

partecipato 1986 alunni, che hanno vinto (nella concorrenza maschile e femminile) il 

primo posto 60 volte. Il più grande successo hanno avuto i giocatori di tennis a tavolo.

ZDRAVSTVENA SKRB ŠKOLSKE DJECE KROZ 150 GODINA 

POSTOJANJA OSNOVNE ŠKOLE U VELOJ LUCI 

NIKOLA BAČIĆ, dr.med. 

Dom zdravlja “Ante Franulović”, Vela Luka 

U prilogu autor razmatra pitanja zdravstvene skrbi školske djece od 1857. do danas. 

Koristeći se literaturom, ponekim izvorima, naročito zdravstvenim zakonodavstvom, pokušava 

dati slijed dugog i mukotrpnog puta za uklanjanje mortaliteta u školskim klupama. 

Rad je podijeljen po razdobljima – 1. 1857.-1876. kada je zdravstvena skrb učenika 

bila na minimumu, 2. 1876.-1920. – razdoblje kada u mjestu djeluje liječnik, a obilježile 

su ga brojne epidemije zaraznih bolesti, 3. 1921.-1948. kada se ističu općinski liječnici 

A. Zamjatnin i A. Fiamin te 4. razdoblje od 1948. do danas u kojem se istaknuo liječnik 

Ivo Bačić s kojim je započela sustavna zdravstvena skrb učenika. 

UVOD 

Povijest zdravstvene skrbi školske djece stara je koliko i samo školstvo. Istina, u samim 

počecima školstva učenici su bili zbrinuti općom zdravstvenom službom dok se 

kasnije ustrojila posebna služba i pojavila specijalizacija iz školske medicine. Danas je 

briga za zdravlje školske djece u Veloj Luci podijeljena između liječnika opće prakse, 

pedijatra i specijalista školske medicine. Ipak za najveći dio dugogodišnjeg postojanja 

osnovne škole u Veloj Luci o zdravlju djece brinuli su se općinski liječnici u sklopu cjelokupne 

zdravstvene skrbi velolučkog puka. 

RAZDOBLJE 1857. - 1876. 

U ovom razdoblju prvih dvaju desetljeća školstva u Veloj Luci zdravstvena skrb za 

učenike bila je na najnižem stupnju u stoljeću i pol dugoj povijesti školstva u našem 

mjestu. Tih godina u mjestu nema općinskog liječnika te se za svaku liječničku pomoć 

odlazilo u susjedno Blato koje je od 1860. godine imalo općinskog liječnika – doktora 

medicine. Tim se uslugama većina Velolučana, pa tako i njihova djeca, vrlo rijetko služila, 

dijelom zbog neimaštine, a dijelom zbog udaljenosti. Tadašnji općinski liječnici 

su imali ugovornu dužnost provoditi cijepljenje djece, i to u početku rada škole u Veloj 

Luci samo protiv velikih boginja. Treba znati da je odlukom Pokrajinske vlade u Zadru 

već 1809. godine uvedeno obavezno cijepljenje protiv velikih boginja u Dalmaciji 

što je tu bolest ubrzo pretvorilo u rijetkost. Već 1854. godine u dokumentima se spominje 

da je Emanuel Kwokal, koji je vršio dužnost ranarnika u Blatu, cijepio pučanstvo 

Vele Luke protiv velikih boginja.

238 

Postupno, znanstvenici otkrivaju uzročnike bolesti. Tako godine 1882. Robert Koch 

otkriva uzročnika tuberkuloze, vjerojatno najpoznatije bolesti, te je spravljen tuberkulin 

za kojeg se smatralo da će biti učinkovito cjepivo, što se kasnije pokazalo pogrešnim, 

ali se danas koristi kao glavno dijagnostičko sredstvo u otkrivanju ove bolesti. 

Nakon što su znanstvenici otkrili uzročnike i ostalih kužnih bolesti, izrađuju se cjepiva 

koja se uvode u redovnu primjenu do dana današnjega. 

RAZDOBLJE 1876. - 1920. 

U ovom vremenskom razdoblju koje obuhvaća vladavinu Austro-Ugarske Monarhije, 

prvi svjetski rat i prvu talijansku okupaciju Vele Luke, u mjestu je stalno nazočan 

općinski liječnik koji se brine o zdravlju školske djece. Dolaskom godine 1876. dr. Ante 

Dojmija, rodom s otoka Visa, za prvog velolučkog liječnika, zdravstvena skrb znatno je 

poboljšana, redovito se vršilo cijepljenje, nadzirao se higijenski standard u školi, vršili 

redoviti pregledi te prekidala nastava na zahtjev liječnika kod epidemija zaraznih bolesti 

u cilju prevencije širenja istih. U ovom periodu zbile su se mnoge epidemije dječjih 

zaraznih bolesti koje su znale odnijeti godišnje čak i nekoliko desetaka školske djece. 

Najpoznatije epidemije su: 

- epidemija meningitisa 1888. 

Ova zaraza započela je 30. ožujka i trajala do 7. srpnja i u tom kratkom razdoblju 

usmrtila 12 djece. Ova epidemija je prema povijesnim izvorima zahvatila čitav otok i 

neka druga područja Dalmacije. Ova izuzetno zarazna i smrtonosna bolest, koja kod 

većine preživjelih ostavlja teške i trajne posljedice, javlja se naročito u školskim razredima, 

ondje gdje je okupljeno više ljudi, odnosno djece. Prenosi se kapljicama te nije 

čudo da se pri prvoj pojavi ove bolesti prekidala nastava u školi. 

- epidemija šarlaha 1892. 

Trajala je od 22. rujna 1892. do 1.srpnja 1893. i od 26 umrlih većina su bila školska 

djeca. Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća, osim ove, bilo je još nekoliko 

epidemija šarlaha u Veloj Luci. 

- epidemija kukurikavca 1895. 

Kukurikavac, hripavac ili pertussis nekoć je bila strašno zarazna i smrtonosna bolest 

koja se u Veloj Luci pojavljivala nekoliko puta uzrokujući mnoge smrti, naročito male i 

školske djece. Koliki je razmjer pustošenja ove bolesti bio u prošlosti neka svjedoči podatak 

da je u četiri mjeseca 1880. godine u Blatu od ove bolesti umrlo 123 djece. 

- epidemija gripe 1918.-1919. 

Ova epidemija pod imenom “Španjola” od koje je prošlo skoro devet desetljeća još 

uvijek je u sjećanju mnogih Velolučana ostala zapamćena. Bilo je većih, smrtonosnijih, 

dugotrajnijih i opasnijih pošasti u Veloj Luci, ali ih je vrijeme zaborava izbrisalo iz na-

239 

rodne memorije, a kao pojam pošasti ostala je “Španjola”. Zašto je tome tako, zašto se 

i dan danas prepričavaju užasne stvari povezane s ovom epidemijom, teško je dokučiti. 

Možda je povod tome i brzina kojom su u panici i strahu od širenja pošasti ukapani 

umrli pa je prema predaji bilo i slučajeva ukapanja još živih, ali obamrlih. Velika većina 

umrlih bile su vrlo mlade žene, većinom trudnice dok su školska djeca bila relativno 

pošteđena. U roku od tri mjeseca umrlo je 48 osoba, a prva žrtva ove pošasti bio je 

velolučki učitelj Mihovil Kosić koji je umro 6. studenog 1918. Iz pisanih izvora može se 

doznati da je zbog ove epidemije osnovna škola bila zatvorena od 1.rujna 1918., a ponovno 

otvorena 8. prosinca iste godine. 

U ovom vremenskom razdoblju svake godine je umiralo poneko školsko dijete od 

crijevnih parazita (guja). Taj podatak danas izgleda nevjerojatan, ali u to vrijeme jedini 

lijekovi za suzbijanje crijevnih nametnika bili su narodni lijekovi: češnjak, ruta, “ašinac” 

(pelin) i “dešpij kvasina”. Godine 1906. u Austro-Ugarskoj Monarhiji donesen je 

novi zakon o zdravstvu koji se temeljio na preventivi odnosno sprječavanju bolesti. Taj 

novi zakon donio je mnogo novih propisa i njime se prvi put regulira čuvanje zdravlja 

školske mladeži (uvodi se tjelovježba u nastavu i izleti školaraca u prirodu). U bor-

240 

bi protiv zaraznih bolesti propisima se utvrđuju mjere koje treba poduzeti kod epidemija. 

Kraljevska zemaljska vlada u Zagrebu, još nekoliko godina prije i to 7. veljače 

1889. god., donijela je posebnu naredbu radi sprječavanja zaraznih bolesti u školi. Tu 

se spominju velike boginje, ospice, šarlah, difterija i kukurikavac. Točno je definirano 

kada se zatvaraju pojedini razredi (kod pojave prvog slučaja bolesti), a kada cijela 

škola. Kad se u nekoj kući pojavi slučaj koje zarazne bolesti, ne samo oboljeli, nego 

ni njegovi ukućani, ne mogu dolaziti na nastavu dok bolest ne prestane. U tim je naredbama 

opisano i ponašanje uprave škole za vrijeme pojave zaraznih bolesti s točnim 

i preciznim uputama. Na kućama gdje se pojavila zarazna bolest moralo se napisati: 

»Zbog vladajuće zarazne bolesti (ime bolesti) ulaz stranim osobama zabranjeno». 

Donesene su i precizne odredbe o “razkuživanju” odjeće, obuće, prostorija i bolesnika 

koji su ozdravili. 

RAZDOBLJE 1920. - 1948. 

Ovaj period za vrijeme Kraljevine Jugoslavije uz ruskog liječnika dr. Anatolija Zamjatnina 

obilježio je cijenjeni i vrijedni liječnik dr. Andrija Fiamin, čija je supruga 

dugo vremena radila kao učiteljica u velolučkoj osnovnoj školi. Dr.Anatolij Zamjatnin 

kao vrstan promatrač prilika ostavio nam je obimnu građu o zdravstveno-sanitetskom 

stanju Vele Luke tog doba («Izvješće općinskog liječnika Općinskom Upraviteljstvu 

Veleluke o zdravstveno-sanitetskom stanju mjesta za 1923.god.»). U tom izvješću 

uz opis i statistiku bolesti on se vrlo kritički osvrće na higijenske navike mještana te 

vrlo oštro govori o čistoći, a pogotovo kritizira nadrilječništvo i vjeru naroda u razne 

čarolije i vjerovanja. Posebno se žali na mjesnu inteligenciju zbog njene nebrige za prosvjetljivanjem 

naroda u zdravstvenom smislu. Predbacuje im da ništa ne čine u pravcu 

širenja zdravih pojmova o čuvanju zdravlja. Posebice kritizira učitelje jer djeca uče 

“svakakove” pjesme, stihove i bajke, međutim rijetko kad upozoravaju djecu koje su 

posljedice nečistoće, a ne znadu ni sami koje su posljedice nečistoće tijela, stana, odijela 

i hrane po ljudsko zdravlje. Tvrdi da učitelji nemaju pojma o higijeni, bacilima ni 

uzrocima bolesti koji su neophodni za budući život našeg potomstva. U izvješću je 

još napisao da kada dolazi kakav vođa stranke, pa čak i kad govori gluposti, cijelo će 

mjesto biti na skupu, ali kada se čita koje poučno predavanje o zdravlju jedva se skupi 

20-30 slušatelja, među kojima na žalost nema niti jednog intelektualca. Među ostalim 

priznaje da pravih slučajeva gladi nije bilo, ali stalno slabo hranjenje mnogih osoba 

dovelo je do porasta oboljelih od tuberkuloze, posebice kod djece, i naglog pogoršanja 

bolesti te je pospješilo njihovu ranu smrt. 

Dr. Andrija Fiamin je prema tadašnjim tendencijama u zdravstvu uz ostalu skrb 

o zdravlju školske djece redovito održavao predavanja o zdravlju i njegovu čuvanju. 

Da prerane smrti nisu bile rezervirane samo za školsku djecu, ukazuje podatak da je 

5. studenog 1929. u dobi od 28 godina naglo umrla učiteljica građanske škole u Veloj 

Luci Sofija Supančić. Sofija Supančić bila je iz okolice Siska i bila je upraviteljica Građanske 

škole u Veloj Luci. Bolovala je nekoliko dana od angine, a onda je peti dan nenadano 

umrla. Uzrok smrti bila je plućna embolija kako je to dijagnosticirao dr. Fiamin.

241 

RAZDOBLJE OD 1948. DO DANAS 

Nakon pobune u Veloj Luci radi premještaja dr.Andrije Fiamina i suđenja te njegova 

odlaska u zatvor, dugo vremena mjesto nije imalo stalnog liječnika. Povremeno su dolazili 

blatski liječnici, a oni koji su dolazili raditi u Velu Luku zadržavali su se vrlo kratko. 

Sve je to utjecalo na slabiju zdravstvenu brigu o pučanstvu pa tako i školskoj djeci. 

Tek dolaskom zastalno mještanina dr. Ive Bačića, mjesto ima stabilnu i stalnu zdravstvenu 

skrb što se odrazilo i na kakvoću zdravstvene zaštite školske djece. Razvoj medicinske 

znanosti, nova otkrića uzročnika bolesti, pronalazak učinkovitih lijekova te 

obavezna cijepljenja su čimbenici postupnog smanjivanja smrti školske djece. Današnja 

skrb o školskoj djeci svodi se na preventivne preglede, redovito cijepljenje prema 

kalendaru koje određuju nadležne ustanove te pregledima i liječenjima oboljelih od 

uobičajenih dječjih bolesti.

242 

Children’s health care in the 150 year history of Vela Luka Primary School 

The paper presents the issue of the health care of school children in the period from 

1857 until the present time. On the basis of relevant bibliography and historic sources 

(especially health legislature) an attempt to restore a long and painstaking road to 

the complete elimination of mortality in school children is given. The analysis is divided 

into four periods. The first period (1857-1876) is characterised with a minimum 

health care. The second period (1876-1821) saw the appearance of numerous epidemics 

as well as the beginnings of organised medical practise. The third period (1921- 

1948) was marked by the practise of two prominent physicians: A. Zamjatnin and A. 

Fiamin. The last fourth period covers the second half of the 20 th century, with an emphasis 

on Ivo Bačić, a physician and the most prominent figure in the process of the 

systematic health care of school children. 

La cura sanitaria degli alunni in 150 anni dell’esistenza di “Osnovna škola’’ 

di Vela Luka 

Il supplemento tratta la questione della cura sanitaria degli alunni dal1857 fino ad 

oggi. Appoggiandosi su diversi fonti storiche e letterarie ed anche sul codice sanitario 

si cerca di rivelare lungo e faticoso viaggio per eliminare il fenomeno della mortalità 

dai banchi scolastici. La opera viene divisa secondo seguenti periodi – il periodo primo 

1857 – 1876 quando la cura sanitaria per gli alunni fu minima, il periodo secondo 

1876 – 1920 caratterizzato dall’attività del medico, periodo di numerose epidemie di 

diverse malatie, il periodo terzo 1921 – 1948 spiccano due noti medici A. Zamjatnin e 

A. Fiamin, ed il periodo quarto da 1948 fino ad oggi dove spicca la figura del medico 

Ivo Bačić con cui cominciò la cura sanitaria sistematica degli alunni.

Vela Luka pedesetih godina 20. stoljeća 

Početak šezdesetih godina 20. stoljeća

Vela Luka sedamdesetih godina 20. stoljeća 

U novom. 21. stoljeću

SADRŽAJ 

Uredničko slovo.......................................................................................................................................5 

Ivo Perić: 

Opće prilike i osnovnoškolski sustavi tijekom 150 godišnjeg djelovanja Osnovne škole u Veloj 

Luci / General circumstances and primary school systems in the 150 year history of Vela Luka Primary 

School / Le condizioni generali e sistemi scolastici nelle scuole elementari durante 150 anni 

di attività della “Osnovna škola’’ di Vela Luka .....................................................................................7 

Zvonko Maričić: 

Počeci školstva – O Veloj Luci, počecima pismenosti i Nižoj osnovnoj školi (1857-1870) / The 

early beginnings of formal education - Vela Luka, beginnings of literacy and Lower Primary School 

(1857 – 1870) / L’inizio dell’istruzione pubblica – Vela Luka, l’inizio dell’analfabetismo e Scuola 

elementare minore (1857 – 1870) .......................................................................................................31 

Tihana Luetić: 

Studenti iz Vele Luke na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1874.-1914. / Students from 

Vela Luka at the Faculty of Philosophy, the University of Zagreb, between 1874 and 1914 / Gli alunni 

di Vela Luka alla Facoltà di lettere e filosofia, Università di Zagabria 1874 – 1914.................55 

s. Tješimira Bešlić: 

Dječje zabavište i odgojno-obrazovno djelovanje sestara dominikanki u Veloj Luci (1928.-1948.) 

/ Nursery school and educational work of the Dominican sisters in Vela Luka (1928-1948) / Giardino 

d’infanzia e attività formativa ed educativa delle suore dell’ordine domenicano a Vela Luka 

(1928 – 1948) .........................................................................................................................................75 

Tonko Barčot: 

S postulatima seljačke ideologije pred školske klupe – Građanska škola u Veloj Luci u razdoblju 

Banovine Hrvatske (1939.-1941.) / Ideological principles of Croatian Peasant Party in the classroom 

– civic school in Vela Luka during the Autonomous Banovina Croatia (1939-1941) / I postulati 

dell’ideologia dei contadini sui banchi – la Scuola civile a Vela Luka durante il Banato croato 

1939 – 1941 ...........................................................................................................................................91 

Marko Andrijić: 

Prosvjetno-obrazovna i kulturna djelatnost dalmatinskog zbjega u južnoj Italiji i Egiptu u vrijeme 

Drugog svjetskog rata / Educational and cultural activities of the Dalmatian refugees in Southern 

Italy and Egypt during WW II / L’ istruzione e attività culturale dei profughi dalamati nel sud 

d’Italia e nell’Egitto durante la seconda guerra mondiale..............................................................131

Franko Mirošević: 

Osnovna škola “Vela Luka” 1944. – 1959. / Vela Luka Primary School from 1944 to 1959 / La scuola 

elementare di Vela Luka 1944 – 1959 ...........................................................................................147 

Ante Burić: 

Vjeronauk u luškoj pučkoj školi s posebnim naglaskom na ukidanje vjeronauka u socijalističkoj 

Jugoslaviji / Religious education in Vela Luka Primary School with an emphasis on its elimination 

from the educational system in the socialist Yugoslavia / L’insegnamento della religione nella scuola 

pubblicha di Vela Luka con accento a abolizione del l’inegnamento della religione nelle scuole 

pubbliche in Jugoslavia .......................................................................................................................205 

Tonči Andreis: 

Srednjoškolsko obrazovanje u Veloj Luci - pregled / Secondary education in Vela Luka / Il sommario 

dell’istruzione nelle scuole medie a Vela Luka.....................................................................211 

Marko Jeričević: 

Izvannastavne i izvanškolske aktivnosti iz tjelesne i zdravstvene kulture u Osnovnoj školi “Vela 

Luka”/ Physical education extracurricular activities in Vela Luka Primary School / Le attività supplementari 

ed extrascolastiche, la educazione fisica e sanitaria a Scuola elementare di Vela Luka .. 221 

Nikola Bačić: 

Zdravstvena skrb školske djece kroz 150 godina postojanja Osnovne škole u Veloj Luci / Children’s 

health care in the 150 year history of Vela Luka Primary School / La cura sanitaria degli alunni 

in 150 anni dell’esistenza di “Osnovna škola’’ di Vela Luka.......................................................237

150 godina Å¡kolstva u veloj luci - OpÄina Vela Luka

You also want an ePaper? Increase the reach of your titles

Delete template?

Save as template?

150 godina Å¡kolstva u veloj luci - OpÄina Vela Luka