150 godina školstva u veloj luci - Općina Vela Luka

započeo s poukom 10.11.1857. godine. 35 Tako je počela s radom osnovna škola u Veloj
Luci. Deseti studeni 1857. njezin je prvi radni dan, a Antun Suličić njen prvi učitelj.
36 Školska godina trajala je do 8. rujna 1858.
U prvi, tada jedini razred prijavila su se 62 učenika, ali je kasnije pohađalo školu i
upisano u razredni imenik njih samo 60 (iako ih je bilo 74 koji su je trebali pohađati).
U prvom razredu bili su učenici različitog uzrasta. Obuhvaćena su, naime, muška djeca
u dobi od 6 do 12 godina, to jest oni rođeni 1846. pa sve do 1851. Međutim, najstariji
koji je pohađao školu rođen je čak 1845. godine, ali je školu dobrovoljno pohađao.
Inače, od 60 upisanih 58 ih je rođeno u Veloj Luci, a dvojica u Hvaru. Svi su pripadali
katoličkoj vjeri, a roditelji su im po zanimanju (profesionalnom sastavu) najviše agricoltori
(težaci – zemljoradnici), njih 38. 37 Gdje se održavala nastava, o tome nema pisanih
podataka. Zna se jedino da je bila u istoj kući u kojoj i učiteljev stan. 38 Što se tiče
namještaja može se reći da je don Petar Joković ispunio zadano obećanje. Naime, škola
je već u početku imala 6 dugih velikih klupa, 16 olovnih tintarnica (što je prema
jednoj bilješci tada bilo dostatno), zatim jednu crnu ploču (tablu), 1 stolić i 1 sjedalicu.
Osim toga imala je i jednu knjižicu o školskoj disciplini, i to je bilo sve.
Vjeronauk je poučavao župnik don Petar Joković, koji je bio i ravnatelj škole. Sve
ostalo poučavao je privremeni učitelj Antun Suličić.
Prva školska godina, kako je već istaknuto, započela je 10. studenog 1857., a zaključena
8. rujna 1858. godine.
Škola je bila dvojezična. Učilo se na oba jezika, talijanskom i “ilirskom” (hrvatskom),
ali, prema sačuvanoj dokumentaciji, znatno više na talijanskom. To na određen
način govori o stajalištima upravitelja škole, ali još više o politici Preture u Korčuli
i kotarskog školskog inspektora koji su nabavljali i slali knjige. Tako godine 1858.
upravitelj don P. Joković traži knjige više na “ilirskom”, a primaju ih pretežito na talijanskom.
Zato, vjerojatno poučeni dotadašnjom praksom, godine 1859. iz škole traže
knjige jednako na oba jezika, a primaju dva puta više na talijanskom. 39
S novim političkim događanjima, posebno nakon austrijsko-talijanskih ratova
(boj pod Visom i dr.), okolnosti su posve drukčije. Pogledi upravitelja škole don Antuna
Petkovića (Miša) su sasvim jasni i određeni. Zalaže se za narodni jezik u školi
ističući da je … djeci oba spola … materinski jezik slavenski; nema nijednog djeteta
neke druge nacionalnosti. Zato nema ni potrebe da se poučava na nekom drugom jeziku
osim slavenskom”. 40
43