150 godina školstva u veloj luci - Općina Vela Luka

8
nastanjivati. Potvrđuje to i primjer Vele Luke u kojoj je, uoči pada Mletačke Republike,
bilo samo 11 stalno nastanjenih obitelji. U to je vrijeme, osim tih obitelji, imalo “svoje
konobe” u Veloj Luci još i 11 posjednika, čije je stalno boravište bilo u Blatu. 2
Sigurnosne prilike u Jadranu od 1797. do 1815. bile su čak i nestabilnije. Tek nakon
uspostave austrijske dominacije na tom morskom prostoru od 1815. i dalje nastale su -
u skladu s duhom novoga doba - bitno bolje sigurnosne okolnosti, a u svezi s tim i povoljniji
uvjeti za gospodarsku poduzetnost. Stoga je od tog vremena broj obitelji, stalno
nastanjenih u Veloj Luci, bivao iz godine u godinu sve veći.
Organizacija druge austrijske uprave u Dalmaciji, započeta 1815., dovršena je 1817.
Ta je upravna organizacija izgledala ovako: Zadar je potvrđen kao upravno središte
Dalmacije, njezin glavni grad. 3 Potvrđen je i talijanski jezik kao službeni jezik u svim
javnim poslovima ove pokrajine - u upravi, sudstvu i školstvu (s tim da se dopisivanje
sa središnjom vladom u Beču obavlja njemačkim jezikom). Najviši organi pokrajinske
uprave su gubernator i Zemaljska vlada. Gubernator (upravitelj) bio je vojno
lice s činom generala austrijske vojske. On je bio istodobno i šef civilne uprave i vojni
zapovjednik austrijskih vojnih snaga u pokrajini. Zemaljsku vladu (njemački zvanu:
Landesgubernium, talijanski: “Governo” provinciale) sačinjavalo je nekoliko upravnih
odsjeka. Svakog pročelnika tih odsjeka imenovala je i razrješavala - na gubernatorov
prijedlog - središnja vlada u Beču. Činovnike je u svakom odsjeku - na prijedlog odsječnog
pročelnika - imenovao i razrješavao gubernator.
Kao dio hrvatskoga kraljevstva u okviru Austrijske Carevine, Dalmacija je imala
naslov kraljevine, te je i službeno (kako u vladarskoj titulaturi, 4 tako i u svim upravnim
dokumentima) redovito nazivana Kraljevinom Dalmacijom. 5 Područne organe vlasti
na teritoriju Dalmacije sačinjavala su četiri okružja (zadarsko, splitsko, dubrovačko
i kotorsko) i kotari. Na čelu okružja bio je okružni poglavar (nazivan još i okružnim
kapetanom), a na čelu kotara (preture) 6 - kotarski poglavar (ili pretor). U dubrovačkom
okružju bilo je 6 kotara (pretura) sa sjedištima u Dubrovniku, Cavtatu, Stonu,
Babinom Polju, Orebiću i Korčuli. 7 Najniži upravni organi na području kotara (preture)
bile su općine. Organizacija općina uređena je naknadno (1822.) posebnim propisom.
Općinsko vijeće birano je svake treće godine. Pravo biranja i izbora imali su samo
imućniji pripadnici općine koji su, kao poreski obveznici, plaćali veće iznose poreza.
Općinske načelnike (sindike) imenovala je Zemaljska vlada “svake treće godine” i to
“na osnovi prijedloga općinskog vijeća” ili “na osnovi natječaja za upražnjeno mjesto
načelnika” ili pak potvrdom “staroga načelnika”. 8
2
Nikola Ostoić, Vela Luka. Historijsko-topografski prikaz. S dodatkom novije povijesti, Dubrovnik,
1953., 25.
3
Zadar je imao tu ulogu glavnog grada Dalmacije i ranije: za mletačke uprave, za prve austrijske uprave
i za francuske vladavine.
4
Austrijski car bio je ujedno i hrvatsko-ugarski kralj. Stupajući na vladarsko prijestolje on se posebno
krunio krunom austrijskog cara i posebno ugarsko-hrvatskom kraljevskom krunom Sv. Stjepana.
5
Stjepan Antoljak, Kako je nastala austrijska pokrajina kraljevina Dalmacija, “Časopis za hrvatsku poviest”
br. 3, Zagreb, 1943., 238-239.
6
Budući da upravna i sudbena vlast na razini kotara nije tada bila odvojena, pretura je značila i kotar i
kotarski sud, a kotarski poglavar (pretor) bio je istodobno i čelni čovjek kotarske uprave i kotarski sudac.
7
Grga Novak, Prošlost Dalmacije, II, Zagreb, 1944., 316.
8
Dinko Foretić, Borba za ponarođenje općina u Dalmaciji, u: “Narodni preporod u Dalmaciji i Istri”,
Zagreb, 1969., 91.