Sin domovine - August Cesarec

August Cesarec: Sin domovine
MJESTO PROLOGA
Ovu dramu nosio sam u sebi nekoliko godina i pronio je sa sobom po gotovo svim
glavnim stanicama križnog puta na koji je Eugen Kvaternik bio osuđen u domovini i
svojim i progonstvima, a koji se za nj uslijed tih progonstava započeo u Rusiji, nastavio u
Francuskoj, Italiji, Švicarskoj i završio opet u domovini i u Rakovici.
Na spomenutom početku tog njegovog križnog puta, već daleko od Hrvatske, u Rusiji, ta
drama se u meni zapravo i rodila. Rasla je potom u Parizu, dozrela konačno u Zagrebu,
gdje sam odmah poslije svog povratka prvi njen nacrt i prvih pet slika napisao u bijeloj
samoći iza zatvorenih vrata. Tako je to valjda najbolje i dolikovalo, dok se radilo o
pisanju drame o toliko progonjenu i napaćenu čovjeku kako je to bio Eugen Kvaternik.
Bio je to čovjek ideje, a ne interesa, stalni plivač protiv struje koja je gotovo po pravilu
vodila u blato oportunizma, po riječima samog Strossmayera, u "škopstvo". Bio je borac
do posljednjeg daha i od krupnih naših figura zapravo jedini prkosnik i pregalac, koji je
pitanje hrvatske slobode u Austriji htio riješiti beskompromisnim djelom, a ne možda
samo kompromisnim ili beskompromisnim riječima.
Takav čovjek, takav izuzetak, ali i kao izuzetak simbol najpozitivnijih hrvatskih tradicija
i energija, započetih možda još od Ljutovida Posavskoga koga je on obožavao i u kojega
se, kao u vođu jednog davnog nacionalnog ustanka, htio ugledati, zaslužio je bez svake
sumnje osobitu pažnju naše književnosti i umjetnosti, zaslužio ju svakako već davno
prije nego što mu je ja sad kušam ukazati ovom dramom.
O njemu i njegovu životu, punom burnim prijeloma, obrata i događaja, završenih
konačno s onim najtragičnijim u Rakovici, moglo bi se pisati ne jedan roman nego seriju
romana. Ja sam odabrao dramsku formu, jer mi se ona činila najkraćim putem do cilja, a i
jer mi je za taj izbor dao podstreka sam - Kvaternik. Iz dijela njegova Dnevnika, koji je
nekad izdao Kerubin Šegvić, vidno je da je Kvaternik u odsudnim svojim časovima sam
svoje doživljaje i život smatrao kao dramu.
"Moja drama se razvija pošteno, tim većom revnošću radih na novom planu koji će
riješiti moju sudbinu". Tako je on pisao 1858. u Petrogradu, kada je dobio u ruku tajnu
knjigu o ruskim planovima u Palestini, s čime je odmah vezao svoj optimističan,
preoptimističan, materijalan, ali i sa službom ideji povezan plan, koji će mu se poslije,
iskorišćen od njegovih protivnika, osvećivati kroz čitav život, do same smrti.
"Okolnosti proti mojoj volji tjeraju k nekakvom razvitku drame!" zapisao je sebi u
dnevnik slijedeće godine, kad ga, u Firenci već, Talijani, u dobroj inače namjeri,
razotkrivaju kao pisca jedne brošure koja može samo da još pogorša njegov ionako već
labav odnos s Rusijom u čijoj se tad još službi nalazi.
"Oh, znatiželjan sam kako će se ta veličanstvena drama svršiti!" zapisao je, opet godinu
dana kasnije, u Parizu, povodom svoje prve audijencije kod vatrenog protektora
tadašnjih nacionalnih revolucionara u Evropi, princa Jérômea Napoleona.
3